Krajem listopada u Multimedijalnom kulturnom centru Split održana je izložba U prolazu Nike Radić, kojoj je ovo, nakon 1996. godine, tek drugo gostovanje u Splitu, iako je riječ o uspješnoj multimedijalnoj umjetnici s preko 30 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Autorica se već dulji niz godina bavi problematikom (ne)mogućnosti uspješne komunikacije, odnosom jezika i značenja kao i pitanjem recepcije umjetničkog djela. 

Posljednja izložba spaja dva koncepta koja su nastala u različito vrijeme i za različite kontekste: video instalacije U prolazu, napravljene za prostor MKC-a i tematski povezane serije fotografija s jedne, te ciklus digitalnih printova Životopis iz 2009. s druge strane. Katalog izložbe je također važan za razumijevanje djela budući da je u njemu niz kratkih opisa situacija kojima je umjetnica svjedočila putujući sredstvima javnog prijevoza, a koje odražavaju njeno vjerovanje kako je danas komunikacija, kao sredstvo pronalaženja zajedničkog iskustva, znatno otežana.

Video instalaciju U prolazu čini šest projekcija koje zatvaraju prstenasti prostor s različito usmjerenim nizovima stolaca. Na ovaj način je prostor podijeljen na unutar i van, a ulaskom u instalaciju promatrač, uhvaćen u mrežu monotonih prizora putovanja bez jasnog odredišta, biva bombardiran slikama. Izborom kruga umjetnica dokida hijerarhijski strukturiran ili klasični linearni pogled promatrača. Štoviše, nudi se multiperspektivnost, koja određuje novu ulogu recipijenta, koji više nije “konzument” nego i “sudionik”. Istovremenim puštanjem svih kratkih filmova snimljenih iz različitih prijevoznih sredstava stvara se totalni, kontrolirani prostor “putovanja”. Crpeći i iz vlastitog iskustva života i djelovanja u tri grada (Zagreb, Beč i Berlin), umjetnica uspješno dočarava identitet suvremenog čovjeka koji u globaliziranom društvu sve više vremena provodi “na putu”, susreće nepoznata lica i skraćuje vrijeme diskretnim voajerizmom. 

Upravo rezultat diskretnog voajerizma Nike Radić su serije fotografija koje se nalaze izvan kruga, a prikazuju kriomice snimljene odraze ljudi u prozorima podzemne željeznice. Umjetnica čak ni pod izgovorom umjetničkog čina ne fotografira suputnike direktno. Na taj način briše granicu između sebe kao umjetnice i sebe kao putnika / voajera, odnosno granice između sfere umjetnosti i sfere života.

Kao kontrapunkt prvom dijelu, gdje se bavi slučajnim, trenutnim i anonimnim, izloženi su i printovi intimnih prostora / stanova u kojima je tijekom života živjela. Ipak, umjetnica se čini jednako distanciranom kao i kada snima slučajne prolaznike: prikazani su tlocrti stanova, na obiteljskim fotografijama su nediskretno izbrisani ljudi i zamijenjeni plohama kompjuterski dodane boje, a prizori ne otkrivaju mnogo intimnih detalja. Ipak, tlocrti su po sjećanju nacrtani njenom rukom i prekriveni tehničkim tlocrtima druge osobe (njene majke arhitektice) te pokazuju različitost i selektivnost, pa i krhkost individualne memorije. Kao prostori stanica, u interpretaciji umjetnice i privatni stambeni prostori su jednako efemerni i prolazni.

Iako je riječ o dva koncepta koji mogu funkcionirati kao dva komplementa, njihovo postavljanje u isti prostor čini se nategnutom intervencijom koja razvodnjava naboj video instalacije kao dinamičnog mjesta simultanog događanja. Svakako najuspješniji aspekt izložbe je autoričino ukidanje mitske figure umjetnika-tvorca i ideje kako bi područje umjetnosti čvrstim granicama trebalo biti odijeljeno od stvarnosti. Osobito svojim video radovima, nalik amaterskim snimkama, umjetnica prebacuje težište s formalnog aspekta djela na njegovu recepciju, koja je suštinski predmet njenog interesa.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. 
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. 
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

 

U prizemlju se nalazi višekanalna video instalacija U prolazu napravljena upravo za prostor MKC-a, koja se bavi temom putovanja kao izvjesnim međustanjem života, te nekoliko serije fotografija koje su tematski vezane za instalaciju i na kojima se vide ljudi snimljeni u odrazu prozora vlakova. Na katu galerije nalazi se serija digitalnih printova Životopis u kojoj se autorica bavi prostorima u kojima je tijekom života stanovala.

 

Instalacija U prolazu u glavnom prostoru galerije sastoji se od više video projekcija na kojima se vide prizori snimljeni kroz prozore prijevoznih sredstava u kojima se autorica redovito vozila. Mogu se vidjeti slike iz podzemnih željeznica, aviona, tramvaja i autobusa. Posjetioci mogu, kao u čekaonicama na kolodvorima, sjediti na klupama u instalaciji i “gledati kroz prozor”, slušati zvukove najava sljedećih stanica te možda, kao na pravom putovanju, kriomice promatrati jedni druge.

Serije fotografija U prolazu koje se također nalaze u prizemlju MKC-a prikazuju upravo tako, kriomice, ljude snimljene kao odraz u prozorima podzemne željeznice. Ljudi se obično za vrijeme vožnje promatraju, ali to rijetko rade direktno jer se to smatra nepristojnim, čak agresivnim, pa odraz u staklu pruža mogućnost diskretnijeg gledanja. No slika u odrazu se pretapa s onim što se vidi kroz staklo pa su serije tih fotografija prizori grada isto toliko kao i portreti suputnika.

Životopis na katu galerije je serija radova u kojoj se Nika Radić 2009, za razliku od putovanja, bavila time gdje se osjeća kao kod kuće. Po sjećanju je prostoručno nacrtala tlocrte stanova u kojima je živjela i zamolila je svoju majku, arhitekticu, da također po sjećanju, tehnički napravi iste tlocrte. Po dva, često različita, crteža su preklopljena i izložena sa svim razlikama u sjećanjima. Uz tlocrte se nalaze obiteljske fotografije snimljene u tim istim prostorima s kojih su međutim svi ljudi grubo uklonjeni tako da ih se kao sjene nazire, ali se na fotografijama zapravo vide prazni prostori.