K.J.: Početkom devedesetih studirao sam na ALU Zagreb gdje se inzistiralo na akademskom stilu, a fokus je bio na tome da umjetnik napravi svoj potpis, da se prepoznaje njegov način izražavanja, jer je premisa bila da svojstveni stil izražavanja garantira potpis, što garantira unikatnost djela, a to zauzvrat garantira prepoznatiljivost i vjerojatno prodaju. Perspektivni studenti i studentice shvatili su da se mogu probiti jedino stvarajući vlastiti izraz, pa se tako umjesto proučavanja vremena i okolnosti u kojima žive, eksperimentiranja i pronalaženja svojeg puta, okretalo prema definiranju likovnog potpisa koji je u više slučaja bio dekorativan.

Zbog želje za eksperimentom i nečim drugačijim od onog što je bilo ponuđeno, puno nas je u to vrijeme otišlo “van”. U Amsterdamu sam 1996. upisao Gerrit Rietvield likovnu akademiju, smjer koji se zvao Slobodni smjer koji mi je otvorio puno prilika da se upoznam s drugačijim medijima, da radim različite stvari, ali ponajviše mi je pokazao kako da umjetnički rad shvatim kao projekt, gdje postoje istraživanje, eksperiment i umjetnički rad. Na studiju su bili jako otvoreni prema tome da umjetnik koristi što više medija u svom radu. S jedne strane, to je bio dosta klizav teritorij jer nikada nisi znao s čime ćeš završiti, dok je s druge strane bio teritorij za ispitivanje i samokritiku. Bilo je to odlično iskustvo. Pored toga Amsterdam je sam po sebi vrvio neformalnim mjestima, skvotovima, društvenim socijalnim centrima i sličnim. Tu sam naučio cijeniti kulturu autonomije i izvan institucionalnoga.

Iz Amsterdama sam se vratio oko 2001. godine. Prema mojoj procjeni, tada je val civilnoga društva bio najveći i najjači, svi su bili jako motivirani, sve se kretalo. U Križevcima sam krenuo raditi kroz udrugu K.V.A.R.K., a 2003. osnovali smo udrugu UKE i okrenuli se radu s umjetnicima i eksperimentalnim i suvremenim umjetničkim formama. Od početka djelovanja većina projekata bila je međunarodnog karaktera. Uvijek smo djelovali u javnom prostoru, pokušavali javnom prostoru pružiti to što smo mislili da mu nedostaje, hakirali smo zapravo te prostore i kulturne sisteme na koje smo nailazili. Ta se priča nastavila kroz sljedećih deset godina, što se tiče suradnje s umjetnicima i što se tiče načina rada. Naravno da je u cijeloj to priči komunikacije i umrežavanja Internet najjači alat, a kompjuter svakodnevnica i da se novomedijska umjetnost prirodno spaja s našim načinom rada. Svi radovi, bilo individualni, no većinom suradnički, imali su karatker socijalno angažiranih radova i konceptualno su bili aktivističko usmjereni prema kolektivizmu.

Mislim da sam nakon studija u Amsterdamu jednostavno uvidio da institucije kojima sam bio okružen nemaju uvjete praćenja rada umjetnika novih medija. Za mene je ta vrsta umjetnosti uvijek predstavljala svojevrsni eksperiment, propitivanje sistema u kojima živimo, uključujući najveće tabue u umjetnosti: autorska prava te originalnost djela tj. individualizam naspram kolektivizma. Kroz suradnju s istomišljenicima normalan je put da se okrenete prema nezavisnom i razmišljate o autonomnim sustavima.

KP: Nakon osnivanja, 2003. godine, UKE je počela razvijati samostalne projekte od kojih je većina i danas aktivna. Godine 2004. održan je prvi EEII, festival Eksperimentalne elektronske intervencije.

K.J.: Prvi je EEII održan u Križevcima, u tadašnjem Domu hrvatske vojske, bivšoj vojarni JNA koja nije bila u funkciji. Uspjeli smo u ogromnoj kino dvorani napraviti festival i uključiti sve popratne prostorije. Tada smo dobro surađivali s Austrijskim kulturnim forumom tako da je bilo mnogo Austrijanaca i bio je izuzetno dobar festival. Lokalna ekipa je došla kad su čuli da je to elektronički festival misleći da dolaze na techno party tako da su došli vrlo dobro ”pripremljeni” za događaj i bili su malo, da tako kažem, iznenađeni. Austrijska ekipa bila je ekipa noisera iz Innsbrucka i Linza. Sve vrlo kvalitetni eksperimentatori mlađe generacije koji su odrastali po klubovima kao što su KAPU ili Stadwerkstat. Nakon festivala pomoću Clubture mreže dio je festivala išao u Rijeku, Knin, Karlovac i Pulu. Bilo je to prekrasno iskustvo i tada su krenuli kontakti s Karlovcem i Domaćima s kojim smo poslije puno radili i započeli zajednički Multimedijalni kamp, a s riječkim Spiritom te u Puli u Rojcu s Moteparadiso haclabom pokrenula se ideja o Internet radiju. 

Jedan dio interesa udruge uvijek je bio u zvuku, tako da se iz festivala razvilo pregršt projekata – netlabel sa nekonvencionalnom glazbom GentleJunk NetLabel, pa kanije i improvizacijska skupina Impromondays, kao i performativne noise grupe kao Noise Wall, GentleJunk co. i Live Noise Tupi. Projekti kao što su AOS (Art Operating Systems) i Culture Robot nastali u kasnije u suradnji sa internacionalnim umjetnicima.

KP: Na osnovi improvizacije i suradničkih praksa nastao je i Slobodni radio. Kako je nastala ideja i tko je sve sudjelovao u tom, prvo internetskom, a onda putujućem projektu?

K.J.: Godine 2005. EEII je organiziran u Križevcima i na njemu je sasvim slučajno bio jedan par iz Brazila. S udrugom Domaći iz Karlovca počeli smo razmišljati o mreži slobodnih internet radija. Interesantno je bilo skupiti ekipu koja se bavi internetskim radiom koji pokriva, s aktivističke strane, slobodne medije i uopće slobodno djelovanje, u smislu licenci, te s umjetničke strane korištenje zvuka, odnosno sound art-a. Poslali smo pozive svima koji se bave radio emisijama koje uključuju slobodarske prakse i nekonvencionalni način radio emitiranja. Mejlovi su između ostalih došli i na Indymedia liste te smo tako stupili u vezu s kolegama iz Brazila. Uskoro smo komunicirali sa Chicom Caminattijem iz Campinasa koji se tada bavio slobodnim radiom pod nazivom Radio Muda (što znači korijen ili rizom na brazilskom) te dogovorili njegov dolazak na EEII 2005.

I tako nas je taj Brazilac uputio u cijelu priču open source softvera za strimanje i radio, arhiviranja, kombiniranja Internet radija s FM radijom. Tu je započela priča, malo preko Clubturea, malo preko ovih i onih, a sudjelovali su Domaći, UKE, Spirit, a povremeno su se priključivali i Monteparadiso i ACT. Cijela ideja Slobodnog radija Stanice MIR bila je postavljena horizontalno i otvoreno. Nismo htjeli imati novu organizaciju, već je to bila neformalna inicijativa postojećih organizacija gdje je svaka mogla aplicirati za svoje programe na razne fondove, a radio program smo dogovorali putem chata ili mejla. To je bilo podosta raznoliko, neka vrsta kolaža gdje je UKE najviše radio sound art, no Stanica MIR objedinila je sve vrste glazbenog i govornog programa i upravo je to bilo dobro kod nje.

KP: Godine 2007. pokrenuli ste projekt istraživačke suradnje između Brazila i Hrvatske pod nazivom Free culture, a koji se temeljio na otvaranju kultura i kulturnoj razmjeni dviju zemalja. Kako je došlo do njega i kako se razvijao?

K.J.: Nakon EEII festivala 2005. dobili smo poziv za uzvratnu posjetu. Sretna je okolnost bila da su tada naši kolege iz Brazila radili na projektu otvaranja digitalnih centara koji su bili temeljeni na filozofiji otvorenog softvera. Tada su radili u Ministarstvu kulture Brazila, a ministar kulture bio je velika pjevačka zvijezda Gilberto Gil, svojevrsni pandan Jimmyju Hendrixu u SAD-u. On je podržavao digitalnu kulturu softvera otvorenog koda. Primijetili smo jedinstveni odnos ministra i ministarstva kulture prema kolonizatorskoj poziciji u kojoj je Brazil oduvijek bio, gdje se na državnom vrhu pokrenula priča o promjeni. Brazilci su rekli da će probati u sve škole uvesti open source softver, bez obzira na ruralne ili urbane dijelove, od prašume do većih gradova. Donekle su i uspjeli u tome, naravno, nije to lak poduhvat. U UKE smo osjećali da imamo mnogo za naučiti iz takvog pristupa.

Dakle, dobili smo poziv od ministarstva za sudjelovanje u projektu Free culture Hrvatske i Brazila i taj se projekt provodi do danas, a fokusiran je na razmjenu umjetnika i znanstvenika te suradnju koja se temelji na idejama i pozicijama slobodne kulture, slobodnog softvera. Do sada smo ugostili preko dvadeset umjetnika i aktivista slobodnih medija iz Brazila te ostvarili razmjene umjetnika u desetak gradova u Brazilu. Suradnja se razvija na više nivoa, pa smo tako u svibnju 2013. sudjelovali na Pixelache festivalu u Helsinkiju kao kustosi izložbe Bricolabs, neformalne mreže koja je inicirana u Brazilu.  

KP: Što je to Bricolabs?

K.J.: Bricolabs je neformalna mejling lista koja se bavi rezonantnim mrežama gdje se svijet proučava kroz različite discipline kako bi se našao pravi tempo postojanja. Bricolabs smatra da se kreativnost i humanističko promišljanje vezuju uz svjesnost i održivost te samo tim povezivanjem možemo naći alternative sveprožimajućem pankapitalizmu i konzumerizmu koji nas okružuje. Bricolabs je internacionalna grupa ljudi koja razmišlja o sličnim stvarima, ali djeluje u različitim sredinama, odnosno pokušava se odmaknuti od lokalnog ili globalnog konteksta i propitati na koji način možemo pomoći jedni drugima, ali bez kolonizatorskog pristupa. S obzirom da je ideja krenula iz Brazila, cijela mreža ima fluentni smisao gdje, za razliku od nekih drugih mreža na internetu koje su veoma fokusirane, Bricolabs nije tako usredotočena pa ju je time teže i objasniti. Ako bi pokušao objasniti Bricolabs mrežu jednostavno objašnjenje bilo bi da se bavi DIY tehnologijama, srazom novih i starih tehnologija i ekološki je orijentirana. Bricolabs također propituje centrizam “sjeverne” ili “zapadne” kulture, a s njim i odnos centra i periferije, originala i kopije, izvora i tokova… Bricolabs je kao neformalna inicijativa bila pozvana da kurira izložbu i organizira konferenciju na Pixelache-u u Helsinkiju. Tamo se prvi put okupila ekipa od petnaestak bricosa, najveći broj koji se ikada vidio uživo!

UKE je do suradnje s Bricolabsom došao preko svojih projekata recikliranja stare audio elektronike koja se prerađivala kroz circuit bending metode u nove instrumente. Ovdje smo našli zajedničku notu s Bricolabsom. Kasnije se suradnja proširila u svim mogućim smjerovima – od recikliranja softvera do projekta bricoboat o kojem raspravljamo već neko vrijeme. Bricoboat zamišljen je kao prekooceanski brod koji bi istovremeno bio umjetnički laboratorij, univerzitet, laboratorij za održivo življenje i samoodrživi organizam za preživljavanje, koji bi funkcionirao između kontinenta i gdje bi se znanje prenosilo drugačije nego na klasičnim univerzitetima, tj. prenosilo bi se na način da i učitelji i učenici uče istovremeno kroz metode radionica gdje je važna razmjena znanja, a ne prijenos informacija.

Možda je najbolje objasniti Bricolabs kroz neki od projekata sudionika mreže pa ću spomenuti open source perilicu za veš, projekt koji je zamišljen da djeluje u onim zemljama gdje postoji nedostatak vode ili gdje populacija nema pristup vodi, što zbog njene nedostupnosti, zagađenosti ili nedostatka resursa. Ekipa okupljena na nekom od njihovih festivala napravila je jako iscrpne studije o tome i iznjedrila je jako dobre ideje o pranju veša. Naprimjer, u Kolumbiji ima mnogo taksija i svi oni imaju velike prtljažnike. Kako su ceste neravne, nastala je ideja da svaka taksi stanica postane praonica veša gdje se kanta s vešom stavi u prtljažnik taksija i dok taksi odveze mušteriju, veš se opere kroz drmusanje taksija. Ideja zvuči malo suludo, ali s umjetničke strane, strane kreativnosti, te su ideje sjajne. Na tom terenu Bricolabs gazi u područje transdisciplinarnosti odnosno iznalazi rješenja za probleme s kojima se inženjeri više ne mogu baviti svojim pravocrtnim načinom razmišljanja.

KP: EEII nastao je 2004, stanica MIR 2005. i MMKamp 2006, te su godine pokrenuti i Impromondays te 2007. Gentlejunk NetLabel. Svake godine UKE pokrene nešto novo dok se stari projekti uvijek vrte dalje, najčešće u novim, inovativnim formama. Iz stanice MIR. razvio se Slobodni putujući radio.

K.J.: Kroz artivistički (aktivizam i artizam) rad te kroz internacionalnu suradnju otvorila se prilika za korištenje FM predajnika te su uskoro emisije internet radija postale i piratske FM radio emisije. Projekt Putujući slobodni radio posjetio je skoro dvadeset različitih događanja u tri različite zemlje. FM radio je stari medij za još uvijek aktualna pitanja medijskih sloboda. Naše je korištenje radija prešlo granice jednosmjernog izražavanja prema publici, postao je kritički alat u svakom umjetničkom djelovanju. Tako smo na MMKampu 2012. koristili radio kako bi prenijeli improvizirani nastup eksperimentalnih glazbenika uživo direktno na radio prijemnike u automobile koji su bili parkirani na parkingu gdje smo prikazivali filmove iz parkiranog vozila. Neka vrsta piroaktog drive in-a. Slobodni putujući radio dio je instalacije u galeriji Scheier u Čakovcu na izložbi HDLU Međimurja. Nek se čuje i naš glas instalacija je nazvana po istoimenom Papićevom dokumentarcu koji propituje odnos slobode kroz radio djelovanje i opresivnog i birokratskog sistema koji to djelovanje želi zaustaviti. Dvije izjave iz dokumentaca u vječitom loopu vrte se na kompjutoru koji je priključen na FM predajnik. Izjave tadašnjih radio amatera i danas su aktualne na piratskim radio valovima u geografsko-političkom području Sjeverne Hrvatske. 

KP: Multimedijalni kamp nastao je 2006. u organizaciji udruga Domaći, L.A.E. i UKE. Ove godine na kampu gradite geodezijsku kupolu u Čakovcu. Što je zapravo MMKamp po svojoj ideji i formi?

K.J.: EEII je u početku bio u formi festivala – klasični postav pozornice, umjetnika, izvođača i publike. Pretvorio se u nešto sasvim drugo, tj. bliže onome što mu ime i govori: intervencijama. MMKamp zamišljen je drugačije, to je rezidencijalni prostor gdje ljudi zajedno žive i stvaraju. Također utemeljen na slobodarskim idejama i praksama, MMKamp propituje vezu kreativnosti i umjetničkog stvaranja u srazu s lokalitetom u kojem djeluje. Skoro svake godine MMKamp je bio u drugom mjestu i bavio se drugačijim radovima. Ovogodišnji je fokus UKE-a geodezijska kupola čiji se arhitektonski prostor koristi kao početak istraživanja o pokretnoj, modularnoj formi umjetničkog laboratorija. Kupola će poslužiti za radionice, sound art i projekcije, bit će centar našeg stvaranja od 12. do 22. kolovoza. Geodezijsku kupolu smatramo nekom vrstom socijalne skulpture koja bi djelovala prema vani, prema publici, a i privlačila bi publiku u kupolu da bude aktivni sudionik događanja.

KP: Kroz rad UKE cijelo se vrijeme provlači nekoliko projekata koji su uvijek iznova izvedivi. Jedan je od njih Culture Robot. O čemu se radi?

K.J.: Projekt koji je započeo kroz razmjenu Hrvatske i Brazila neka je vrsta interaktivne instalacije koja ima jaku notu participativnosti. Cijeli se projekt radi na par nivoa. Prvi je radionica, ulazi se u lokalni kulturni milje gdje postoji ekipa zainteresirana za novi vid kreativnosti, snimanje video i audio materijala te upoznavanje ekipe s lokalnim kontekstom. Materijali koji se naprave na prvom dijelu radionice koriste se u instalaciji gdje robot napravljen DIY principom prolazi preko mape i kad prođe određenim teritorijem pokreće određene događaje zabilježene kroz participativnost ljudi koji su sudjelovali u projektu. Osvojio je nagradu na festivalu ArteMov u Belo Horizonte u Brazilu 2009. I dalje funkcionira svake godine, prošle je godine prikazan u Brazilu u Recifeu. Metoda je uvijek ista, ali je priča drugačija jer je i lokacija drugačija. Godine 2008. imali smo radionicu u Sao Jose dos Campos u Brazilu gdje se i opet najzanimljivijom pokazala priča oko nedostupnosti vode. Istraživali smo kako arhitektura i urbanistički planovi prate način na koji se dostupnost vode razlikuje po klasama i kako ljudi hakiraju određene sisteme da bi došli do vode. Sve je mapirano i snimljeno, stavljeno u instalaciju. Culture robot je tako opet neka vrsta platforme ili alata kojim se lokalna zajednica koristi kako bi participacijom osvijestila neki lokalni kulturni problem ili fenomen. Vrlo je modularan i primjenjiv u svakakvim situacijama, prilagodljiv različitim kulturnim kontekstima. 

KP: Uz vizualni aspekt bavljenja umjetnošću, UKE je uvijek bio snažno orijentiran na umjetnost zvuka, sound art i improvizacijsku glazbu. Nekoliko je projekata tu posrijedi?

K.J.: Projekti Impronedjeljci, Live Noise Tupi, NoiseWall, Gentlejunk collective dio su suradničkih praksi u eksperimenatlnoj improvizacijskoj glazbi. Interesira nas oblik djelovanja gdje čovjek sam izrađuje svoj instrumente, ne bavi se glazbom kao ritmom ili melodijom već glazbom kao vibracijom kojom komunicira s dugim glazbenicima. Glazba može biti u rasponu od grubog noise-a do vrlo pitome spiritualne glazbe, sve ovisi o trenutku u kojem se glazbenici nalaze. Fokus je na suradnji, kao i uvijek kod UKE, glazbenici koji dolaze nemaju unaprijed određeni program koji sviraju već sve nastaje na licu mjesta. Jedna je kompilacija objavljena 2007. dobila i nagradu Ministarstva kulture za najbolje elektronsko izdanje. Svake godine izađe po nekoliko izdanja, a na GentleJunk NetLabelu ima tridesetak online izdanja nekonvencionalne glazbe. Izdanja su pod licencirana pod Creative Commons licencama čime se potiče slobodno dijeljenje i razmjena kulturnih artefakata koji su u našem kulturnom prostoru marginalizirani.

Glazbenih projekata je mnogo jer kroz neko vrijeme dođe do zamora i ponavljanja pa ih je potrebno osvježiti, povezati se s novim elementima, preformulirati ili se spojiti s nečim paralelnim – kao što se Putujući radio spojio s Guerilla art drive in-om. Svaki se od tih projekata može izvesti iznova jer su povezani s lokalnim kontekstom, po principu Bricolabsa, bez kolonizatorskog elementa u kojem ”mi” dolazimo nešto donijeti drugima već koristimo metode rada u koje se drugi mogu uključiti, a da bi zajedno došli do nečeg. Pored glazbenih projekata tu su i radionice stvaranja prepariranih glazbala te audio instalacije, te sound art u naširem smislu – od on-line audio suradnji, do razvijanja softvera za samostalno improvizacijsko sviranje i slično.

KP: Uz nomadski stil života i rada, improvizacije koje su dio svakodnevnice, zasigurno dolazi i potreba improvizacije cjelokupnog procesa financijske održivosti. Kako UKE funkcionira u tom smislu?

K.J.: Kroz rad s financijskim sistemima i kroz suradničke radove događaju se vrlo kreativni momenti u smislu kreativnih financija odnosno financija kao dijela kreativnog procesa. Sistem koji novce izdaje za određene projekte često nema uvid u to gdje je novac zaista završio. Ipak, dobiva određeni feedback o tome, ali taj je sistem povratne informacije uvijek vrlo spor. Osobe koje s bave nematerijalnim umjetničkim radovima najčešće se bave projektnim financiranjem i moraju balansirati između zadovoljstva donatora i izvedbe projekta. Mehanizmi davanja novaca i izvršavanja projekata vrlo malo rade na tome da se organiziraju nove ideje. Smatram da je u novim medijskim umjetnostima to najizraženije. One funkcioniraju najčešće kroz formu festivala te ih je teško svrstati u gabarite na koje su institucije naučene.

Čini mi se da je financiranje programa uvijek borba, no pristupamo joj kreativno kao i izvršenju cijelog projekta. Prilagodba, dorada, sudjelovanje, mogućnosti, novi prolazi, mreže i potrebe mijenjaju se prema tome kako se dolazi do sredstava. Financiranje je uvijek veći dio posla nego samo kreativno stvaranje, i dok sam nekada mislio da to nije pravedno, da bi se do sredstava trebalo doći lakše, danas mi je potpuno jasno zašto je takav komplicirani birokratski sistem i potreban. Naime, uviđam da u suvremenoj kulturnoj sferi ne djeluju pravci akademskog obrazovanja ili pravci rodbinskih veza koliko pravci birokratskog razmišljanja. Prilagodba projektnom sistemu umjetnosti danas je ono što omogućuje umjetničko djelovanje. Umjetnik koji može dobro napisati projekt podjednako je kvalitetan u takvom sistemu kao i umjetnik koji može naslikati desetak ulja na platnu sličnim bojama i formama. No, to su samo dva sistema stvaranja u umjetnosti. 

KP: Što je Art01, još jedan projekt koji se nalazi u temelju umjetničke prakse udruge?

K.J.: Art01 oduvijek je prisutan u projektima koje radim, u smislu propitkivanja otkud sredstva, interesi, motivacije, suradnje, gdje je kulturna industrija, gdje art market, gdje je nezavisni sektor te kako umjetnici skaču iz jednog sistema u drugi. Art01 pomalo izgleda kao znanstveni projekt koji istražuje i statistički obrađuje pitanje suvremene umjetnosti. Bavi se različitim umjetničkim sistemima i sagledava umjetnost kroz prizmu relacija, a ne estetskih formi. Propitivanje umjetnosti, tj. zašto stvaramo, za koga, po čijim obrascima i u kojim ulogama se nalazimo da bi stvarali, pitanja su koja Art01 koristi kao početak umjetničke suradnje. Ovaj projekt koristi transdisciplinarne strategije da bi kritički propitao sisteme stvaranja. 

Ova su pitanja od iznimne važnosti za Hrvatsku, jer naša je kultura oduvijek bila kopi-pejst tuđih kultura. S druge strane, u zadnjim se godinama hrli ka oblikovanju vlastite kulture. Trudimo se napraviti nešto izvorno naše, stvoriti kulturu, umjesto da ju otvaramo. Nesrazmjere i nepoštovanje, nemogućnost da se nađe uporište i trenutak kada se odlučujemo da prekopiramo nešto što je nastalo vani vrlo je važan, jer smo u tom trenutku prestali biti u sistemu izvornosti i originala koji podučavamo kao stil na likovnim akademijama.  

KP: Trenutno ste najaktivniji u Čakovcu. UKE sudjeluje u inicijativi za pretvaranje čakovečke zgrade Scheier u multimedijski centar te mogućnost otvaranja pravnog subjekta kako bi se jasnije mogle napraviti smjernice i strategije razvoja. U kojoj je fazi ta inicijativa?

K.J.: Zgrada Scheier je javni prostor u vlasništvu Međimurske županije čiji program vodi Centar za kulturu do kraja 2013. Zgrada se sastoji od klasične galerije bijelih zidova u prizemlju i gornje dvorane s binom i rasvjetom te dodatnim prostorijama. Trenutno UKE pregovara s Centrom za kulturu i Učiteljskim fakultetom oko pokretanja različitih programa. Vidjet ćemo koliko daleko možemo doći s idejom multimedijalnog prostora  Napravljen je nacrt sporazuma o programskom vijeću, ali su se u međuvremenu dogodili izbori, pa sad čekamo da možemo ponovo ostvariti kontakt s lokalnom vlašću. Želja nam je prenamijeniti prostor iz pasivne galerije, otvorene po dva sata ujutro i uvečer, u aktivni multimedijski prostor koji bi također nudio umjetničke rezidencijalne programe.

Mislim da je inicijativa primljena s odobravanjem i od struke i od lokalne vlasti, no kako je financiranje uvijek na tapeti, tako moramo djelovati polako i s dobrim argumentima. Multimedijalni prostor svakako bi sjeverni dio Hrvatske postavio na mapu suvremenih umjetničkih događanja. Veze s europskim gradovima sve su bolje i moguće su svakojake suradnje. Clubture otvara mogućnosti gdje bi se multimedijalni centar mogao programski predstaviti raznolikim programima. Do sada je UKE već napravio par projekata u prostoru zgrade Scheier, od kojih je zadnji EEII bio koncipiran kao suradnički pristup izradi izložbe, od početne ideje, preko istraživanja, suradničkih metoda produkcije, do zajedničkog postavljanja izložbe.

S.L.: Na nezavisnoj kulturnoj sceni aktivan sam još od 90-ih, u nju sam ušao s glazbene punk scene. Tada smo se kretali oko DIY scene i odlazili na koncerte bendova koji su se sami izdavali i nismo previše marili za kulturu koju su nametali mediji. Baveći se muzikom, shvatio sam da se želim više angažirati na sceni i sam organizirati neka događanja u svome gradu. Krajem 1997. godine izdao sam prvu lokalnu DIY kompilaciju pod nazivom KŽ-SHIT i na njoj su se nalazili svi aktivni lokalni bendovi 90-ih godina. U travnju  2000. godine lokalna inicijativa studenata i kulturnjaka u suradnji s Antiratnom kampanjom iz Zagreba organizirala je glazbeni festival, zvao se Gad na zraku. U to vrijeme, bendovi iz Križevaca i okolice svirali su alternativnu glazbu. Očistila se šuma u okolici grada od glomaznog otpada i organizirale su se razne radionice za mlade, jednostavno taj dan grad je živnuo. Preko 1000 ljudi svih dobnih skupina okupilo se na završnom koncertu.

Angažmanom oko festivala okupila se skupina ljudi koja je počela formirati alternativnu scenu u gradu. Mjesec dana poslije festivala osnovana je udruga K.V.A.R.K. Organizacija je osnovana kao inicijativa mladih i kulturnjaka za prostor nezavisne scene u lokalnoj sredini. Osnovali su je studenti i mladi koji su u to doba studirali u Zagrebu, tamo koristili prostore te i sami bili uključeni u razne inicijative, udruge pa su i samim time imali i viziju kako bi to trebalo izgledati. Osnivanje udruge bilo je nužno za dobivanje prostora, u to vrijeme bilo je bitno da smo imali snažnu potporu od strane nekih istaknutijih ljudi na lokalnoj kulturnoj sceni, poput tadašnjeg ravnatelja POU u Križevcima, Zdenka Baloga, koji je bio zadužen za osnivanje udruge tj. sređivanje procedura i same birokracije. U svibnju 2000. godine osnovali smo organizaciju, a za predsjednicu je izabrana Sandra Benčak. Od tada pa sve do 2003. godine kada smo došli do prostora organizirali smo preko 150 različitih kulturnih događanja, ekoloških akcija, izložbi, projekcija i sl. Prije 2003. u Križevcima nije postojao nikakv prostor, dakle punih 13 godina u kojem su se mogli okupljati mladi. Iako su prije 90-ih svaki grad a i svako selo u okolici imali neki duštveni dom tako da smo i mi sami kao klinci bili u mogućnosti koristiti te prostore za koncerte, kazalište i razne probe, to je nestalo početkom rata. Takve prostore uzeli su privatnici za sitne najmove i vrtili biznis, organizirajući u njima disko večeri. Jednostavno, mladi i kulturnjaci ostali su bez prostora u kojem bi kreativno upotpunili slobodno vrijeme gdje bi se mogli izraziti i družiti te se prebacili u gradske parkove. Kulturna produkcija organizirala se u par lokala tj. birceva koji su egzistirali 90-ih godina i u svom programu imali prostora za urbane kulturne sadržaje (tadašnji Paradox i Dolar). Klasična priča 90-ih koja nije samo tipična za Križevce već većinu malih gradova u Hrvatskoj.

KP: Za dobivanje institucionalne potpore u vidu prostora, odnosno današnjeg Kluba kulture, K.V.A.R.K. se trebao etablirati na domaćoj kulturnoj sceni. Po čemu ste postali prepoznatljivi?

S.L.: Prva događanja koja je organizirao K.V.A.R.K. kao udruga bila su organizirana na javnim površinama, a i u prostoru pod nazivom Safehouse gdje nas se stiskalo šezdeset, sedamdeset. Bili su odlično posjećeni, a u potpunosti bazirani na volonterskom radu, što nas je i razlikovalo od ostalih u zajednici. I to je ono što je, na kraju krajeva, i privuklo interes Grada i donatora. U prostoru Safehouse smo se okupljali i organizirali koncerete, održavali sastanke i smišljali razne akcije dok je ekipa koja je upravljala tim prostorom bila orijentirana na elektronsku glazbu i radila je dobar program u svom segmentu. Po uzoru na naš rad osim prostora nastala je i udruga Safehouse koja i dan danas egzistira, a prostor je zatvoren 2005. godine. Taj prostor bio je jako važan za nezavisnu kulturnu scenu i njezin razvoj u gradu početkom 2000-ih godina. Važno je da napomenem kako nam je prostor ustupan bez ikakve naknade što je nama bilo od velike važnosti jer nismo raspolagali nikakvim financijama.

U to vrijeme puno sam putovao po Europi i svirao po raznim klubovima i skvotovima sa bendom AK-47 i vidio kako stvari funkcioniraju vani tj. kako je organizirana nezavisna kulturna scena. Uz svirku više sam se angažirao volonterski i oko same udruge koja je surađivala s organizacijama i inicijativama koje su tada radile koncerte i bavile se izdavaštvom, poput ACT-a u Čakovcu, Kocke u Splitu, Attack-a iz Zagreba, Monteparadiso Pula, Baraka Kutina, a osobno sam se više interesirao za DIY izdanja koja su radili InMediaRes, Humanita nova i DHP izdavaštva. Uglavnom, ljudi koji su se tada bavili izdavanjem fanzina raznih glazbenih uradaka imali su dobro organizirane distribucije, a koji su i dan danas bitni akteri na hrvatskoj punk i nezavisnoj kulturnoj sceni. Kroz razne seminare umrežavao sam se s ljudima iz drugih udruga te dobio saznanja i informacije kako su organizirani prostori u nekim drugim gradovima. Na seminarima za udruge mladih koje je uglavnom organizirao Care international učili smo kako lobirati kod lokalne zajednice, razvijali vještine pisanja projekata i dobili informaciju kako i kod kojih fondova nabaviti novac za naše aktivnosti.

KP: Klub kulture jedini je prostor za razvoj neinstitucionalne kulture u gradu Križevcima, a i puno šire. Djeluje kao multimedijalni i kulturni centar te svojim korisnicima pruža mnoštvo sadržaja na različitim razinama. Koja je povijest nastanka Kluba kulture?

S.L.: Klub kulture nalazi se u povijesnom dijelu grada, cijela je zgrada izgrađena 1914. Nismo ciljali baš na ovaj prostor, htjeli smo prostor koji je nekad bio Dom Omladine, prostor koji je već imao nekakvu infrastrukturu tako da se po preuzimanju prostora može odmah početi raditi program. No tadašnji nam pročelnik za društvene djelatnosti, Davor Balić, taj prostor nije ustupio na korištenje jer je Dom bio namijenjen za Državni arhiv. U to doba bila je snažna nezavisna likovna scena, kao i glazbena punk scena, mladi su bili dobro organizirani, a i pomalo ljuti na situaciju kako lokalno tako i nacionalno, te je gradu odnosno lokalnim vlastima bilo jasno da je potrebno iznaći nekakav prostor za nezavisni kulturni sektor i mlade. Ova zgrada u kojoj se sada nalazimo, građena u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, imala je razne namjene prije, poput bazena za tadašnje elite, zatvora za vrijeme 2. Svjetskog rata i zatvora novog režima nakon njega, gimnastičke dvorane, streljane i skladišta karitasa 90-ih, ali kad smo mi preuzeli prostor današnjeg Kluba kulture, nisu bile provedene nikakve instalacije, ni voda ni struja, prostor je bio u rasulu i bilo je potrebno početi sve iznova. Dan nam je na korištenje 2003. na deset godina, odnosno prvo na pet godina, ali pod uvjetom da bez ikakvoga plaćanja najma prostor obnovimo i stavimo u funkciju. Zahvaljujući Clubtureu, u čiju smo mrežu ušli te godine, te ljudima iz Kocke u Splitu, došli smo do informacija o nizozemskoj fondaciji CNF-CEE koja nam je temeljem natječaja osigurala sredstva da prostor do 2005. stavimo u funkciju. To je bio prvi europski novac koji je došao u ovu regiju kada nitko još nije imao pojma o fondovima i malo se govorilo o njima, a kamoli da bi ih se koristilo.

Odonda smo krenuli s preuređenjem prostora, uvođenjem struje i vode, bojanjem zidova, postavljanjem poda, donošenjem namještaja. Prostor ovako izgleda od 2008. godine kada smo dobili još jednu donaciju od iste fondacije i produžili ugovor sa gradom Križevcima. Otada smo se posvetili opremanju prostora i ovdje nam je konkretno pomogao novac koji smo dobili preko natječaja od Ministarstva kulture i tadašnjeg MOBMS-a, današnjeg Ministarstva socijalne politike i mladih. Trenutno u Klubu imamo 10 računala, razglas koji je dostatan za sva događanja koja organiziramo, što koncerte, što partije, imamo svu potrebnu opremu za produkciju (mikrofone, projektor, rasvjetu, back line opremu), a zapravo dosta ulažemo u nju jer želimo osigurati najbolje moguće uvjete svakom tko ovdje nastupa i nešto producira.

KP: Udruga je osnovana s ciljevima usmjerenim razvoju nezavisne kulture i umjetničkog izražavanja, razvoju civilnoga društva te uključivanju mladih u zajednicu. Na kojim je načelima funkcionirao Klub kulture u početku, a kako funkcionira sada?

S.L.: Tu se ponajviše radi o volonterskom radu naših članova, što pri dobivanju prostora, što pri njegovom uređenju. Ovdje treba spomenuti Sašu Živkovića koji je mnogo pridonio organizacijom aukcija slika. Tako, dok je prostor još bio derutan, bez toaleta i potrebne infrastrukture, počeli smo održavati neka događanja. I prvi Culture Shock održan je djelomično u Klubu kulture. Klub kulture prvenstveno je nastao zbog potrebe za razvojem nezavisne kulturne scene. Stvar je od 2005. krenula jako dobro, rasla je s godinama, no primijetio sam tada što primijećujem i sada, a to je da neka stalna baza mladih ljudi koji će inicirati promjene ne postoji, što je posebno začuđujuće s obzirom na to da je danas puno lakše jer postoji prostor koji mogu koristiti za svoje ideje, potrebe, realizacije, a i tu su razni fondovi koji mogu financirati programe mladih. Pretpostavljam da je to posljedica, s jedne strane i nacionalne i lokalne politike dugogodišnjeg neulaganja u mlade, a s druge strane odlazaka tih mladih na studij u Zagreb. Mnogo ih je tamo ostalo. Kada smo počinjali, postojala je i ta neka scena studenata koji jesu studirali u Zagrebu, ali su živjeli u Križevcima ili dolazili vikendom u grad, to je sat vremena vožnje vlakom. Sada, tko ode, teško će se vratiti jer se nema zašto vratiti, prvenstveno mislim na egzistencijalne razloge tj. na nedostatak posla i sl. Ipak, neki su ljudi ostali – današnja K.V.A.R.K.-ova baza broji ljude koji su odlučili baviti se ovime, organizacijom i promocijom alternativne kulture, među njima mogu spomenuti i našeg sadašnjeg predsjednika, Siđu (Admir Sinani) koji se još kao mlada osoba isticao među svojom generacijom kao lider i vrlo mlad se uključio u organizaciju raznih kulturnih događanja svojom inicijativom što je danas rijetko kod mlađe populacije. Što se publike i korisnika prostora tiče, stvar je ipak malo počela padati krajem 2010. godine, ali danas je opet sve krenulo prema gore što je normalan proces. Klinci voze bmx-ove, bave se ekstremnim sportovima, zahvaljujući našim radionicama ima dosta mladih koji pišu i crtaju, počeli su se osnivati alternativni bendovi, svira se punk, rađa se nova generacija korisnika koja će s vremenom preuzeti organizaciju raznih programa u Klubu Kulture.

Od 2008. pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Nikole Pandurića pokrećemo program Mladi za Mlade u kojem organiziramo razne radionice i večeri posvećene učenicima srednjih škola koje mogu ispuniti kako žele. Mi se trudimo i dan-danas oko tog programa uz Savjet mladih Grada Križevaca i udrugu Glas mladih, ali teško je danas doprijeti do velikog broja mladih, čak i kad im ponudiš sve za realizaciju, oni nemaju ideju koju bi htjeli realizirati već im sve moraš nametnuti. Mladi ne rade u grupama, danas su tu većinom individualci koji bi nabrzinu pokupili slavu, ali ima i iznimaka. Pretpostavljam da im Klub kulture nije dovoljno kul, jer danas su kul narodnjaci i tamo je velika masa mladih, a masa privlači masu. Ne dozvoljavamo narodnjake ni uzaludno trošenje vremena u Klubu kulture. Uostalom, dok ti odgojiš srednjoškolsku mladost da se uopće interesira i angažira u nezavisnom kulturnom sektoru, napraviš dobru bazu, ta energija i mladi ljudi odu u Zagreb. Neki odu na studij ili su u potrazi za boljom, većom scenom. što i nije loše za njih same, ali s druge strane, mi smo kao organizacija ispunili svoju misiju i pomogli im u njihovom razvoju tako da ipak sve ovo što radimo itekako ima smisla. Klub je od samog početka otvoren za sve inicijative, udruge i pojedince koji žele razvijati nezavisnu kulturu i sektor mladih. Tako je i danas. Razlika je samo što postoji jaka logistika odnosno ljudski i tehnički resursi, tako da je još lakše organizirati bilo kakvu aktivnost i događaj u našem prostoru. Trenutno imamo troje stalno zaposlenih, nekoliko vanjskih suradnika poput ton majstora, voditelja radionica, redara za koncertna događanja, 20-ak stalnih volontera. U klubu imamo i šest osuđenika koji služe svoje kazne radom za opće dobro i neki od njih su se aktivno uključili u rad Kluba i Udruge K.V.A.R.K.

KP: U tom kontekstu, jesu li programi Kluba kulture okrenuti samo srednjoškolcima i studentima ili se bavite i edukacijom najmlađih?

S.L.: Osnovnoškolski program kao da je napravljen da uništi želju za društvenim angažmanom u mladome čovjeku. Zatrpan si besmislenim zadaćama, profesori djecu ne potiču da misle izvan nastavnoga programa tj. ne upućuju ih na aktivnosti u organizacijama koje rade sa mladima, ne surađuje se s nevladinim organizacijama u obrazovnom procesu u pravom smislu. Izvannastavne aktivnosti sve se manje organiziraju osim sporta. Ako je to početak društvenoga života, osnovna škola, što se čudimo da su srednjoškolci, studenti, nezaposleni mladi nezainteresirani ili apatični? Unazad tri godine uočili smo taj problem i više smo se posvetili radu sa učenicima osnovnih škola i tu prevenstveno mislim na edukativne programe, radionice kreativnog crtanja i pisanja. Na kraju edukativnog ciklusa napravimo izložbu radova na kojoj se osim polaznika pojave i roditelji koji prvi put uđu u Klub kulture, što je nama dosta bitno da i sami vide prostor koji koriste njihova djeca i u budućnosti nemaju predrasude prema njemu.

KP: Kakva je lokalna potpora vašem radu od početaka udruge i rada Kluba kulture? Postoji li potpora izvan određenih novčanih davanja te postoji li odnos suradnje između K.V.A.R.K.-a i ostalih kulturnih inicijativa u Gradu?

S.L.: Zahvaljujući sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, Ministarstva kulture, Ministarstva socijalne politike i mladih, županije, Grada Križevaca i vlastitim prihodom naš rad nije upitan i financijski je održiv. S jedne strane, dobili smo prostor na korištenje bez naknade na deset godina uz uvjet da ga obnovimo i opremimo, jesmo u budžetu grada, a s druge strane, lokalna nam je potpora bitna radi dobivanja dozvola i kojekakve birokracije. Uglavnom pri svakoj suradnji s vlastima, najvažniji je taj politički element, odnosno pitanje “čiji je on” te se na tom temelju razvija dijalog. Nama su Grad i lokalna uprava partneri i nikada nismo dozvolili da se pitanje politike upliće u naš rad. Uvijek smo bili stranački neobojani, posvećeni jednome cilju, otvoreni za suradnju sa svakime. Naša je organizacija rasla i razvijala se dok nije bilo novaca za nezavisnu kulturu i kad je svaka inicijativa bila na određeni način i dobrodošla. Gurajući tu priču postali smo prepoznatljivi te nam je sada lakše kad postoje određeni resursi, a i naša pozicija te dugogodišnji rad na kulturnoj sceni proizveo je značajne rezultate koji su opipljivi i mjerljivi. U nekim drugim gradovima, akteri nezavisne scene su izgorili dok nije bilo novaca pa sada kada bi se i moglo aplicirati na određene natječaje, nema nikoga da se time bavi.

Povezani smo s kulturnom scenom u gradu, pratimo što rade i trudimo se biti alternativna nadopuna ostalim događanjima. U gradu su jake likovna i glazbena scena, kazališna ne toliko, ali je ima zahvaljujući udruzi Dijalog. No, situacija je takva da je kulturna proizvodnja u gradu slaba, čak toliko slaba da Klub kulture sudjeluje s više od pedeset posto u proizvodnji svih kulturnih sadržaja, dakle više nego sve institucije, udruge i inicijative zajedno. S jedne je strane to je dobro za nas jer opravdavamo naše postojanje i potrebu za našim programom, a s druge strane i nije jer postajemo nezdrava konkurencija tj. previše radimo. Udruga okuplja afirmirane i neafirmirane likovne, glazbene, književne i druge umjetnike te organizira izložbe, tribine, koncerte, radionice, kazališne predstave i književne večeri. Ukratko, često se bavimo i onime što bi trebale raditi institucije koje se većinom financiraju isključivo iz gradskog proračuna. No one se ne bave u pravom smislu sa time s obzirom koliko novaca dobivaju jer većinu potroše na hladni pogon. Naprimjer, mi smo doveli Zijaha Sokolovića s predstavom Cabares Cabarei na Culture Shock, isto tako i koncert Ibrice Jusića, što i nije baš naš posao. To bi trebale raditi institucije. Oba događaja bila su rasprodana tako da postoji potreba za takvim tipom sadržaja.

KP: Na koji je način udruga financirana od svojih početaka, bez čije pomoći ne biste mogli?

S.L.: Na početku stvar je bila samofinancirana, volonterski, gerilski, pankerski, nazovi to kako hoćeš. Osmislili bi program, naplatili neku simboličnu cifru za upad, ljudi su dolazili podržati ideju i scenu u nastajanju, čak i više nego što su dolazili zaista slušati muziku ili gledati film. Svakako nam je najviše u samim počecima pridonjela fondacija CNF-CEE koja je svojim financijama pomogla u rekonstrukciji i opremanju prostora Kluba kulture. Ulaskom u Institucionalni program podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva pokriveni su nam troškovi hladnoga pogona i stvari su krenule puno opuštenije, mogli smo se koncentrirati na program. Također, Ministarstvo kulture, Ministarstvo socijalne politike i mladih, Grad i Županija mnogo su pridonijeli. Clubtureova mreža pomogla nam je u ostvarivanju podrške, kontakata i provedbe naših ideja, a sada je tu i Zaklada Kultura Nova koja nam je novi potencijalni donator. Europskim fondovima smo okrenuti od nedavno, a važno je ovdje spomenuti i samofinanciranje odnosno sredstva koja namičemo iznajmljivanjem prostora i opreme. Krajem prošle godine napravili smo strateški plan, preduvjet za višegodišnje financiranje.

KP: Udruga K.V.A.R.K. članica je brojnih organizacija i platforma civilnoga društva i nezavisne kulture. Reci mi nešto o suradnjama s raznim inicijativama i udrugama. Koliko su upravo suradnje na nezavisnoj sceni pridonijele razvoju i jačanju K.V.A.R.K.-a?

S.L.: U mreži Clubture sudjelujemo od 2003. godine, manje-više surađivali smo sa svim članicama platforme: udrugom Domaći, Močvarom tj. URK-om, Multimedijalnim institutom, Attackom, L.A.E., Kockom, Katapultom i mnogim drugima. Clubture je jako bitna mreža za naš razvoj jer se u njoj nalaze organizacije koje se bave nezavisnom kulturom i manje-više susreću se s istim i sičnim izazovima s kojima se susreće udruga K.V.A.R.K.. U Clubturi su naši sadašnji i budući programski partneri. Zahvaljujući tome ne stajemo samo na produkciji koja je nama znana primarna, već se otvaramo nekim novim oblicima umjetnosti. U počecima preko Clubture-a su financirane naše prve veće programske aktivnosti poput Skaville festivala. Ove godine preko Clubture mreže radimo sa udrugom Otompotom na predstavljanju nezavisne kulturne produkcije u manjim sredinama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Tako ćemo u Bjelovaru i Čakovcu prezentirati križevačku scenu, u Križevcima bjelovarsku i čakovečku. Također, naš najveći domaći festival Culture Shock krenuo je preko Clubture-a, preko mreže smo radili program Urbanog sela sa inicijativom mladih iz L.A.E., radilo se o prezentaciji urbanih programa koji su nastali u produkciji organizacija i umjetnika iz Križevaca i Labina i isti su prezentirani u ova dva grada, te na Human rights film festivalu. Od 2006. udruga je punopravna članica Mreže mladih Hrvatske, a i naš član Nikola Pandurić bio je predsjednik mreže u jednom mandatu. Također, iz suradnje sa udrugom ACT iz Čakovca napravili smo mnogo na razvoju civilnog društva u SZRH. Mislim na Program JAKO, Program regionalnog razvoja civilnog društva na kojem smo aktivno radili pet godina i bili partneri Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva u provedbi programa. S obzirom da više gravitiramo prema Zagrebu, povezivanje organizacija iz sjeverozapadne Hrvatske imalo je odličan efekt na sve nas. K.V.A.R.K. ima prostor na raspolaganju i to čini veliku razliku pri planiranju programa i aktivnosti. Zanimljivo je da se nigdje drugdje na području SZRH nisu osnovali prostori za razvoj nezavisne kulture. Uobičajena priča, uvijek isti ljudi guraju scenu i na kraju, uslijed potkapacitiranosti, izgore i najčešće nemaju nikakav dijalog s lokalnim vlastima. A tu govorimo o gradovima županijskim središtima poput Bjelovara, Koprivnice, Varaždina. Uglavnom, iz Programa JAKO smo izašli krajem 2012.godine jer smo shvatili da smo u tih pet godina poprilično zanemarili vlastiti rad na području nezavisne kulture i mladih, te smo se odlučili vratiti na početak, no ovoga puta osnaženi i s puno više iskustva. Sva su ta povezivanja i suradnje nama dale stabilnost, kako organizacijsku, tako i programsku.

KP: Dakle, od svoga osnutka udruga K.V.A.R.K. provodila je mnoge programe usmjerene jačanju nezavisne kulturne scene u Križevcima. Koji su bili i ostali glavni projekti udruge, po čemu ste prepoznatljivi i vidljivi na lokalnoj, ali i nacionalnoj sceni?

S.L.: Naš je glavni projekt Klub kulture, svakodnevno je otvoren i dostupan svima. Tamo su smješteni uredi i sva oprema koju posjedujemo. U njemu postoji dnevni boravak kao i besplatni internet caffe, no bez kafića preko tjedna, te prostor za kulturna događanja koji radi noću, vikendom. Preko tjedna u Klubu se održavaju neformalne radionice i probe glazbenih skupina, sastanci i skupštine drugih udruga u gradu koje ne posjeduju prostor. U Klubu se održava i nekoliko festivala, Culture Shock, svojevrsni brend Kluba koji radimo u suradnji s udrugom P.O.I.N.T., te Crosstown Music Festival. On je krenuo prošle godine. Radi se o festivalu kantautorske glazbe koja je daleko od hrvatskog mainstreama, a veoma je kvalitetna. Otvorio ga je Nick Parker iz Glastonburyja, a od domaćih glazbenika nastupali su Marshmallow, Igor Baksa, Bebe Na Volé, Nina Romić, Tomislav Malagurski, Ante Perković, Zack Dust i Križevčanin Luka Belani. Termin festivala je siječanj i veljača, onda u ožujku i travnju radimo Culture Shock. Klub kulture je projekt kojim ostvarujemo i svoje vlastite prihode, najmom prostora za komercijalna događanja, najmom opreme, snimanja i sl. Šank koji radi kada radimo koncertna događanja dali smo u podnajam drugoj pravnoj osobi koja nije u našem vlasništvu, tako da se možemo u potpunosti orijentirati na proizvodnju kulturnih sadržaja. Na početku, neko smo vrijeme imali svoju pravnu osobu koja se bavila ugostiteljstvom, ali smo odustali od toga. Nekako, čim je novac odnosno profit ušao u priču, fokus se prebacio na nešto što nije trebalo biti važno tj. radili smo program koji je bio komercijalniji i profitabilniji. Tada smo odlučili odvojiti ta dva segmenta i proizvodnja nezavisnih kulturnih sadržaja je procvijetala, a mi smo se usmjerili na donatore i okrenuli se kvalitetnim projektima i produkciji.

KP: Culture Shock projekt nastao je u organizaciji križevačkih udruga K.V.A.R.K. i P.O.I.N.T., a jedan od fokusa projekta jest suočavanje s nedostatkom kvalitetnog umjetničkog i urbanog programa u Križevcima. Kako je rastao taj festival, ove je godine održan deveti put?

S.L.: Prvi je Culture Shock organiziran 2005. Financiran je preko mreže mreže Clubture. Sama struktura festivala bila je prilagođena natječaju koji je na neki način i usmjerio festivalske aktivnosti unutar linije koju smo prijavili. Prva tri festivalska izdanja održana su tijekom svibnja, a onda je festival preseljen na ožujak. Odabrali smo taj naziv jer izraz culture shock predstavlja osjećaj zbunjenosti i nesigurnosti koji se pojavljuje kod ljudi izloženih nepoznatom obliku kulture ili socijalnom okruženju na koje nisu navikli, no ima i mnoge pozitivne učinke, poput povećanja vlastite učinkovitosti i unaprijeđenja motivacije. Culture Shock Festival je kulturno-obrazovni projekt nas i udruge P.O.I.N.T., dviju križevačkih neprofitnih udruga, i takav je od svoga početka. Sedmi Culture Shock održan je, primjerice od sredine veljače do sredine travnja, a posljednji, deveti, trajao je cijeli ožujak i travanj. Treći Culture Shock u potpunosti je ispunio svoj naziv. Plakati kojima se najavljivala izložba fotografija Hrvatski proizvod Vlaste Delimar skinuti su zbog “pritužbi građana” jer su na njima bili goli hrvatski umjetnici Vlasta Delimar, Milan Božić i Tomislav Gotovac. Gradonačelnik je to okarakterizirao nemoralnim i usporedio postavljanje plakata sa skidanjem na plaži koja nije za nudiste. To je bilo njegovo mišljenje i ja ga poštujem, ali taj događaj je dao veliki medijski prostor festivalu jer se taj tzv. skandal u Križevcima nekoliko dana pojavljivao u raznim emisijama na nacionalnoj televiziji. Te godine, i staro i mlado u gradu znalo je za Culture shock festival. Ove pak godine imali smo više posjetitelja nego ikada, koncerti su bili rasprodani, a posebno je iznenađenje bila zainteresiranost publike za tribine koje smo organizirali. Najposjećenija je, zanimljivo, bila tribina o medicinskoj primjeni kanabisa križevačke znanstvenice i aktivistice Marte Gold. Bilo je šezdeset ljudi iz svih obližnjih gradova i Zagreba. Kroz festival je prošlo tisuće i tisuće posjetitelja, preko dvjesto stručnjaka, predavača i edukatora, a to što traje dva mjeseca samo potvrđuje potrebu za takvim događanjem, događanjem koje nije usmjereno samo na zabavu. Culture Shock više nije usmjeren samo nezavisnoj sceni zbog potrebe građana Križevaca i za malo komercijalnim sadržajima. U svakom slučaju, bilo je potrebno pozicionirati festival na kartu kulturne ponude grada, a da bismo mogli početi zadovoljavati različite potrebe. Rundek nikada nije bio u Križevcima dok Rundek Cargo Trio nije došao na festival.

KP: Ljeto je poznato kao doba godine kada se gradovi prazne, a kulturna proizvodnja opada. Kakav je ljetni program udruge, radi li Klub kulture i tada?

S.L.: U petom i šestom mjesecu Klub kulture okreće se glazbenoj produkciji odnosno koncertnim najavama za Skaville festival. Međunarodni festival ska i reggae sastava organiziramo od 2007. godine, prvi je održan u Klubu kulture u sklopu Culture Shock festivala, a njime smo htjeli pozicionirati Republiku Hrvatsku kao nezaobilazni dio glazbene ska scene. Festival nije usko vezan uz tradicionalne ska bendove, već mu je namjera biti festival za bendove različitih žanrova koji u svojoj glazbi koriste ska ritmove. Sljedeće godine selimo na more, u uvalu Voz na otoku Krku, kod Omišlja. Tri godine smo surađivali s udrugom Maslina iz Punta, a naša je veza s lokalnim partnerima bila Anivija Baldigara iz udruge Maslina. Te tri godine festival je samo rastao i rastao, u glazbenom i organizacijskom pogledu, te prerastao u jedini takav festival u regiji. Jednu smo godinu bili u kampu Preluk kod Rijeke, u suradnji s udrugom RiRock, a posljednje dvije godine u kampu Martinska kod Šibenika gdje Skaville sada radimo u partnerstvu sa Udrugom mladih Šibenik. Festival je posebno značajan za bendove iz regije jer imaju priliku nastupiti na festivalu koji raspolaže kvalitetnom opremom i kvalitetnom produkcijom, a uvijek na festivalu nastupaju hrvatski neafirmirani ska bendovi uz jaka imena europske i svjetske scene. To je, vjerujem, njegova najveća vrijednost. Skaville festival unazad šest godina ugostio je više od 60 različitih skupina iz Italije, Mađarske, Francuske, Srbije, Belgije, Švicarske, Izraela, Španjolske, Nizozemske, Engleske, Jamajke, Njemačke, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Austrije, Australije. Ove godine festival dižemo još na višu organizacijsku razinu jer ćemo osim glavne pozornice imati još dvije manje pozornice za dj-ing i beach bar s dnevnom ponudom.

KP: Osim promocijom kulture i proizvodnjom kulturnih programa, udruga se bavila i izdavaštvom. Koji su, po tebi, najvažniji rezultati tog rada?

S.L.: Bavili smo se kreativnim izdavaštvom na nekoliko razina. Fanzin Zuk kao udruga počeli smo raditi krajem 2000. godine, na njemu je radilo desetak ljudi, izašlo je desetak brojeva, bio je to naš način komuniciranja sa zajednicom, prijenos ideja. Bio je to jedan moćni medij koji je obrađivao teme važne i zanimljive mladima i civilnom društvu u Križevcima, a o kojima se nije pisalo nigdje. Kulturne politike, subkulturne zajednice, pomalo svaštara na početku, a nakon što je stvar preuzeo Kruno Jošt iz udruge UKE svaki je broj bio tematski. Nakon nekog vremena, većina ljudi je počela surađivati s Clubtureovim zinom 04, megazinom za hakiranje stvarnosti, pa se ideja Zuka pomalo osula. Fanzin je imao težinu u doba dok nije bilo interneta i udruga nije imala stranicu. Godine 2002. dignuli smo web stranicu udruge i internet je zauzimao sve veću ulogu u medijskom prostoru. Također, glazbeno izdavaštvo nam je uvijek bilo važno. Krenulo je s kompilacijom glazbe s festivala Gad na zraku 2003. godine, a nakon nekog vremena ušli smo i u književne vode i 2005. izdali zbirku pripovijedaka Pet autora traži naslov u suradnji s ACT-om iz Čakovca. Naša je arhiva pretrpana, od plakata, brošura, programskih knjižica, kataloga izložba, karata i promotivnih materijala, do fanzina i knjiga. Nešto smo dali i Centru za dokumentiranje nezavisne kulture koji je u Booksi. Nažalost, u samom Klubu kulture nemamo dobro osmišljen prostor da bi svi ti materijali bili dostupni našim korisnicima, ali radimo i na tome. Za sada su nama važni i dragi događaji na zidovima Kluba.

KP: Kakvom vidiš budućnost K.V.A.R.K.-a i nezavisne scene u Križevcima, a i šire?

S.L.: Upravo smo ušli u novoosnovanu zajednicu udruga u kulturi grada Križevaca koja okuplja i institucionalne i izvaninstitucionalne organizacije.U zajednici vidimo jak poticaj daljnjem razvijanju križevačke scene i, naravno, velikoj ulozi nezavisne kulture u njoj. U zanimljivoj se situaciji sada nalazimo. S obzirom da sam ovdje još od 90-ih, mogu iz neke šire perspektive vidjeti razvoj scene. Tako je krajem 90-ih i početkom 2000-ih scena bujala, u pogledu organizacija koje su se bavile kulturom te u pogledu programa koje je scena nudila. Krajem 2000-ih dolazi do pada interesa i entuzijazma, da bi se stvari sada opet počele pokretati. Budućnost vidim u decentralizaciji scene, važno je da nezavisna kultura bude razvijena i dostupna u svim regijama i da ona ne postoji samo u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu. Zamislite da imate bend i svirate samo u naša četiri velika grada! To nam može biti i odgovor zašto narodnjaci lome. Važno je da se manje lokalne inicijative ojačaju i povežu. Želim da K.V.A.R.K. ima važnu ulogu u tome.

NV: Dugoreška scena gotovo da i nije postojala. Neki začeci su u biti moji konceptualni projekti, pod mojim imenom i prezimenom.

Prvo sam počeo potiho raditi izložbe u kafićima, negdje 1999. ili 2000. godine, To je bilo nekakvo propitivanje. Nigdje nema slika? Onda bih ubacio sliku, da ne stoji doma. Da ulazi u javni diskurs. Da uđe u ritual svakodnevnice nekome tko taj svijet ne poznaje i uopće ga ne interesira.

U tridesetoj godini nisam uspio upisati minhensku likovnu akademiju koju sam žarko želio upisati i shvatio sam da moram žešće raditi, i na tom sam neuspjelom primjeru jasno vidio gdje falim, gdje  zaostajem. Ja sam odrastao uz što? Uz ništa. Kao klinac sam slušao da je pejzaž slika, a da je apstrakcija drljotina. Sumnjao sam u to godinama, ali nisam toliko lud i samouvjeren da bih rekao da su ti stariji pametniji ljudi bedasti. Trebao sam odrasti da bih jednog dana tu dilemu savladao i shvatio da ne trebam slikati slapove da bih slikao. I vidio sam, s trideset godina, da je problem i u tom mom okruženju, porijeklu, mjestu gdje sam odrastao, ljudima s kojima sam se družio. I onda sam jednostavno prihvatio tu odgovornost – moji susjedi i sugrađani nisu krivi što im netko ne daje pravu informaciju ili ih, još gore, zatupljuje krivom informacijom. I počeo sam djelovati.

Jedan od prvih projekata bio je Ja sam iz Duga Rese kao i veliki hrvatski umjetnik Miroslav Šutej. Radio sam to kao dio projekta Egzistencija prije esencije. Jer je nevjerojatno i nedopustivo da je taj čovjek iz ovog grada i da to nikome nije bitno i jako puno ljudi to ne zna.

Uključio sam škole, pitao postoji li nešto što bi se referiralo na Šutejev posljednji rad, Ljudi u redu. Škole su to napravile, a ja sam iz njihovih skulptura napravio jednu instalaciju na gradskom mostu, zaustavio promet na jedno cijelo popodne i pokušao to materijalizirati. Ako je kultura most koji spaja stvarnost i maštu, nama je kao duhovnim bićima to potrebno, moramo početi izgrađivati taj most. Inače jednostavno ne živimo. Onda sam shvatio i da nema nikakvih koncerata vrijednih spomena. Zamolio sam Matiju Dedića, i grad koji je platio njegov koncert, da besplatno odsvira koncert za zainteresirane građane. Jer mi želimo da umjetnost ne bude luksuz. Kultura i umjetnost za mene su duhovna disciplina. Da bi čovjek bio duhovno biće, mora imati utočište za dušu. Može ga imati u ljubavi, u religiji i u kulturi, umjetnosti. To su tri stvari. Kod nas su ljudi našli utočište u ljubavi i religiji, kultura je tu ono nebitno, doživljavana je kao luksuz i kao zabava. A to je neprihvatljivo.

KP: Dakle, od građana građanima, besplatno? 

NV: Da, željeli smo stvoriti kvalitetnu infrastrukturu i omogućiti novim generacijama da odrastaju uz sadržaje koji pripadaju gradskom životu, a mi ih dosad nismo imali, kao ni generacije prije nas. Znači, mi sad imamo svi mobitele u džepu, ali stanje s kulturom isto je kao i prije trideset, četrdeset godina. Ništa se tu nije promijenilo, možda je i gore. Recimo, limena glazba ima tradiciju od 120 godina, a i ona je pred zatvaranjem. Dakle, cijela priča je počela tako da sam preuzeo odgovornost, shvatio da moram pokušati ukazati na problem da bih pomogao. Jer ja nisam imao nikoga tko je to za mene odradio. Stvari se same od sebe ne mogu pokrenuti i možda odgovori, oni koji bi trebali brinuti o tome jednostavno ne vide taj problem, nije im blisko to područje, ne interesira ih, no ja sam svojim projektima ukazivao na to. Na mjestu sam gdje se rodio grad shvatio sam da u našem gradu nikad nije održan koncert klasične glazbe. I u suradnji sa zagrebačkim kvartetom Porin organizirao sam koncert. Mislim da je to bilo 2005. ili 2006. To sam radio kao instalaciju, za mene su sve to instalacije gdje se igram momentom, za mene umjetničko djelo nije samo na platno, nego i u zraku, i u našim glavama. Taj koncert sam htio organizirati na brani, kod tvornice Pamučne industrije, tako da sam krenuo uređivati, oslikavati branu. No, na kraju, zbog obilnih kiša nisam imao sreće s vodotokom pa sam to realizirao u parku. Nakon toga, kada su vidjeli da pokušavam materijalizirati te neke moje težnje, želje da se stvari pomaknu s mjesta, nekolicina prijatelja i poznanika odlučili su da žele pomoći. Potom smo, shvativši da nema smisla da oni me samo pomažu, odlučili osnovati udrugu. Oni su se bavili muzikom, možemo raditi puno više stvari, zaključio sam. Svatko može sugerirati što treba raditi.

KP: O kome je riječ?

NV: Domagoj i Hrvoje Boljar, Nino Prekratić i Rob Spelberg, to je bila početna ekipa. Vrlo smo se brzo dogovorili da ćemo se baviti organiziranjem koncerata, izložbi, radionica, predavanja. S tim da smo si dozvolili širinu, htjeli smo tu našu provinciju učiniti manjom provincijom, naš grad malo boljim. Tako da smo jedne godine organizirali vaterpolo turnir. Zašto? Zato što smo napravili cijelu infrastrukturu, sve smo odradili i da bi nekome pokazali da se to može raditi, da smo mi to napravili, da bi to možda preuzela neka sportska udruga kao gotov projekt. I na kraju se dogodilo da se nitko nije želio nastaviti baviti time. Mi smo to odlučili učiniti tek toliko da motiviramo nešto, pokažemo da se grad može učiniti boljim, da možemo ponuditi neku ideju, pomaknuti stvari barem za jednu stepenicu. Sa željom i nadom da će to netko prihvatiti i reći “u redu, mi želimo to raditi”. Ali opet, to je ta mala sredina.

KP: Ipak, to je princip svih vaših aktivnosti. Radite na začetku projekta kako bi se ljudi kasnije uključili i nastavili s djelovanjem? 

NV: Tako je, i da bi motivirali. Recimo, radili smo besplatan tečaj slikanja i crtanja. Angažirali bi studente likovne akademije ili akademske slikare, našli bi novac za njihov honorar, da rade s djecom. I onda smo lokalne akademske slikare pokušali motivirati, ako oni već koriste gradske prostore, osjećaju li se odgovornima da probaju barem malo vratiti društvu i zajednici, da ponekad mogu i besplatno raditi. Jednu godinu nismo uspjeli, ali druge godine smo uspjeli, jedan slikar je prihvatio sudjelovati u projektu. Onda je i on odustao, sad je taj problem opet negdje ostao, nitko ne radi više s tom djecom, sada se opet moramo uključivati. Znači, radimo tako da pokušavamo identificirati stvari koje nedostaju gradu, iako nam nužno nisu prioritet. Nama je festival (Kunstbunker Music & Art Festival, op.ur.) prioritet, zbog toga što kroz njega pokušavamo stvoriti apsolutnu infrastrukturu kulturnog razvoja grada, na svim područjima. Otvoreni smo za sve umjetničke medije i žanrove, ne želimo biti tipski festival, ne želimo biti čak ni glazbene večeri, pokušavamo biti nešto što ima glavu i rep, da ima i izvedbeni i radionički dio, događanja koja žive sa gradom, i da su ta događanja utkana u život grada. Ovo nam je četvrta godina koju radimo, imamo iskustva koliko imamo, tako da učimo iz godine u godinu. Imamo viziju što taj festival treba biti: on bi trebao postati laboratorij, rezidencija, mjesto susreta hrvatskih i europskih umjetnika, i ako se taj stručni dio počne ovdje događati, ta razmjena između umjetnika, ovaj mali grad apsolutno će profitirati. Nakon toga će se stvoriti određena infrastruktura, baza, navika, i nove generacije će odrasti uz sadržaje koje su sastavni dio kulturne ponude. Već nam se sada javljaju mlađe generacije i pitaju mogu li se uključiti u projekte. Radi se rijetkom projektu  u Hrvatskoj: na mjesto bez tradicije klasične glazbe pozvali smo vrhunsku pijanisticu, nismo ozvučili instrument i pokušali needuciranoj publici ukazati da tijekom koncerta mora biti tiha, da žamorom ne može remetiti izvedbu. I taj eksperiment je uspio. Druge je godine buka bila puno manja nego prve. No, ljudi nisu krivi što nikad nisu bili na pijanističkom koncertu. Mi smo to shvatili i bili u situaciji da to realiziramo. I usudili smo se da na tu najžešću varijantu, u javnom prostoru, gdje je ambijent bio izazov jednoj iskusnoj pijanistici. Na festivalu se konstantno postavljaju pitanja, daju odgovori, pokušava izgraditi nešto novo, i ja ću biti sretan ćemo jednog dana u sklopu festivala imati i operu i kazalište i film, jer za mene je umjetnost ideja, misao, konstrukcija koja nosi ideju i to svatko manifestira na drugi način, izražava kroz njemu blizak jezik. I zbog toga želimo spajati ljude s različitim rukopisima i različitima konstrukcijama. Umjetnik inspirira umjetnika, asocira ga na nešto.

KP: Što je iz Kunstbunkera konkretno proizašlo kao proizvod?

NV: Kunstbunker je osnovao i započeo Kunstbunker Music & Art Festival. Velik projekt, prevelik za jednu osobu. Ja sam to započeo kao “mini-verziju” inicijative, nešto poput dnevne instalacije. Povezao sam sadržaje, pokušavao provocirati taj nedostatak kulture i postavljao pitanje treba li nam uopće. Ja znam da nam treba, no čini mi se da ljudi nisu svjesni da nam treba. Većina ih nema nikakvo mišljenje o tome. Zato se oformio tim ljudi koji je bio spreman raditi puta deset više od onoga što sam ja sam mogao raditi sam.

KP: Koliko članova sada broji udruga?

NV: Desetak nas je u službenom članstvu. Imamo i status počasnog člana, a i svaki simpatizer može postati član. Imamo simbolične članarine od 50 kuna godišnje. Naš je primarni zadatak izgraditi festival i kroz festival pokušati dugoročno riješiti problem nedostatka kulture u gradu.

KP: Dakle, festival je nosivi zid cijele priče o budućnosti?

NV: Tako je, to je najveći projekt s najjasnijim dugoročnim planovima. Svi ostali projekti koji se događaju tijekom godine nadovezuju se na njega. S Institutom za suvremenu umjetnost iz Zagreba, s Jankom Vukmir, surađivali smo jer smo za građane, gradske vijećnike i gradonačelnika prije dvije, tri godine organizirali predavanje Kultura i umjetnost te njene posljedice na društvo. Kroz festival ili projekte shvaćamo koji je problem i onda tijekom godine pokušamo organizirati projekt koji se veže na njega. Mi ćemo na ovom festivalu možda locirati neki problem, potrebu, koji ćemo opet kroz neki projekt riješiti. Mi sada mlade – iste oni koji su pohađali ranije spomenute tečajeve – uključujemo u rad festivala. To je ispreplitanje sadržaja, oni su svi bitni jedan za drugoga. Ali sve je iz tog temelja festivala koji je žarište razvoja.

KP: U tim se projektima uvijek pojavljuje ime Kunstbunker? 

NV: Tako je, kao nositelj projekta. I to nam je drago, kao da se kroz naše djelovanje probudilo Pučko otvoreno učilište, počeli su se neki bendovi javljati, počeli su aktivnije djelovati… Kao da su se probudili iz inercije i shvatili “gle, to možemo i mi”. Čini se kao da jedni druge motiviraju.

KP: Dakle, može se reći da je tu nezavisna kultura bila impuls koji utječe na gradsku kulturnu politiku?

NV: Da. Sigurno. Ja mislim da da. Grad je trenutno bez galerije, tako da su vlasti angažirale našu kolegicu arhitekticu da napravi idejno rješenje buduće galerije. U tom smislu – grad nije sam.

KP: Koja stoje stvari s galerijom, odnosno činjenicom da ona ne postoji?

NV: Mi ovdje imamo ludu situaciju: lokalni akademski slikar koji je dobio od grada društvenu imovinu, spomenik kulturne baštine, staru drvenu kuću na korištenje, a ona je i njegov atelje i galerija. Ta kuća postoji recimo sedam ili osam godina, a tamo su se dogodile tri ili četiri izložbe. To bi značilo da to baš i nije galerija. Ja sam se bavio baš tom temom, znači, da su u Dugoj Resi postoje dvije galerije, ali nijedna nije galerija: jedno je kafić koji se zove galerija, a drugo je u biti atelje koji se zove galerija. Da bi galerija funkcionirala morala bi prvo imati osigurani budžet, trebala bi imati ljude koji se bave programom, radi se o čitavom sistemu… Mi smo ukazivali na taj problem, ali nitko za to nema sluha. Svjesni smo da taj slikar, autor koji koristi galeriju nema ni kapacitete ni volje ni mogućnosti baviti se “dovlačenjem” autora. On će za izložbu otvoriti prostor,  tko god želi unutra izlagati to i može, ali on nema ni budžet niti to može smisleno raditi. Nedovoljno je u prostoru, u zajednici gdje se ništa ne događa reći “dovoljno je da se nešto događa i to je uspjeh”. Površno gledano da, ali to što se događa trebalo bi biti promišljeno i opet nešto propitivati i pokušati promicati stvar, a ne jednostavno nekoga zabavljati. Na taj smo problem ukazivali, prvo ja osobno, a potom i Kunstbunker kao udruga, i napokon smo došli do pozicije gdje je grad rekao da novaca nema, ali postoji minimum koji možemo uložiti: livadu u dvorištu te drvene kuće. Mi tamo sa konzervatorima nakon spomenutog idejnog rješenja možemo početi razgovarati. Pozitivno je da smo nakon svih tih godina napokon u situaciji da možemo to pokušati realizirati.

KP: Dakle, iz nule izgraditi galeriju, kao projekt koji će trajati. Koliko će vam vremenski trebati da to realizirate?

NV: Ne znam, ali nadam se što prije. I dok radimo na festivalu, mi se konstantno trudimo da on bude dvostruko bolji od prošle godine. Zato što nemamo vremena ići polako, moramo u što je moguće kraćem vremenu prevaliti veći komad puta. Jer jasan nam je cilj. I za sada nam ide. Imamo tu raznovrsnost i svake godine uključujemo nove ljude koji pokušaju unijeti dio svog iskustva s određenih umjetničkih područja i integrirati ga u naš festival. Tako da nam je drago da se to događa, da se to otvara, da je sve više i više ljudi zainteresirano.

KP: Možeš li opisati formu festivala? On je, dakle, pokrenut 2009. godine i održava se svake godine, traje tri dana, uvijek u sedmom mjesecu. Fokus je na suvremenoj klasičnoj glazbi i džezu, međutim, tu je i književnost, slikarstvo...

NV: Da, otvoreni smo za sve umjetničke medije i nismo žanrovski ograničeni. Cilje je jednostavno spojiti ljude i ponuditi im nečiju kreaciju i talent i da to na kraju publiku ne košta ništa. Mi nudimo sadržaje i znamo da su neki umjetnički izvrsni, neki su tek simpatični, ali to nas ne sprječava da ih povezujemo, zato što nema visoke i niske umjetnosti. Postoji kreacija ili ne, postoji nešto interesantno ili originalno ili ne. Postoji individualac ili ga nema. Nama je interesantno spajati baš tog jakog individualca i nekoga tko to možda nikada nije htio biti. Užitak je bio spojiti mladi karlovački orkestar, koji je sudjelovao u radionici s vrhunskim profesorom i kompozitorom, Edwardom Partykom, direktorom odjela na jazz akademiji (u Grazu, op.ur.). I bio nam je užitak da oni sviraju na istome projektu. Bilo nam je interesantno spojiti volontere“ s tim ljudima. Da ne isključujemo nikoga, nego da pokušavamo smisleno povezivati različitosti i da to ima dugoročnog smisla. Jer kad mi nemamo ništa onda je potrebno ispreplitati stvari da bismo gradili te stepenice koje nas dovode do cilja.

KP: A to je kulturno bogatiji grad.

NV: Točno.

KP: Možeš li opisati kako izgledaju ta tri dana festivala? Kako je koncipiran programski i gdje je interes najveći?

NV: Cijeli projekt je praktički umjetnička instalacija. Mi smo učinili logičnim i realnim nešto u sredini koja u teoriji i u praksi ima vrlo male šanse za nešto takvo. Nemamo “publiku” i zato imamo apsolutnu prednost pred gradovima koji ju imaju. Naša publika nema očekivanja. Ta nerazvijenost, mi smo je u smišljanju samog festivala iskoristili kao prednost, imamo apsolutnu slobodu, stvaramo publiku i pokušamo stvoriti infrastrukturu za nove generacije koje će odrastati uz umjetnost i kulturu. To nam omogućava da eksperimentiramo. Da rješavamo problem kroz povezivanje krajnosti poput povezivanja naše limene glazbe s Akademijom za jazz u Grazu. Festival se održava u parku Vila ili, službeno, u Parku dr. Franje Tuđmana, koji postaje jedna velika izložba, instalacija, koja materijalizira tu težnju, tu želju za razvojem. Sluša se glazba koju  nije moguće čuti u kafićima. Ljudi mogu sjediti ili šetati,uživati u izloženome potpuno slobodno. Time svim smo jednom gradskom prostoru dali drugi kontekst.

KP: Možeš li opisati kako je došlo do međunarodne suradnje?

NV: Nizozemac Robert Spelberg oženio se u Dugoj Resi, a studirao je na Akademiji  za jazz u Grazu  gdje je razglasio priču o jednom malom lokalnom projektu. Potom je Ángela Tröndle, izvođačica koja nastupa s grupom MOSAIK, u sklopu nagrade Austrijskog kulturnog foruma koja dobitniku financira devet koncerata po svom izboru bilo gdje u svijetu, odabrala upravo Dugu Resu kao jedno od tih mjesta. Mi smo stupili u kontakt s Austrijskim kulturnim forumom, ona je nastupila ovdje, a mi učvrstili veze s Grazom. To je bilo 2009. godine, prve godine održavanja festivala. Onda su se uključili i nizozemska ambasada i Austrijski kulturni forum.

KP: Vi sami birate izvođače? Tko je zadužen za razvoj programa? Ili se to radi u Austrijskim kulturnim forumom?

NV: Do ove godine cijeli je projekt bio moj koncept, a Rob Spelberg je, kao glazbenik, bio glazbeni direktor festivala. Rob je od ove godine u Nizozemskoj i sada akademiji(studentima( prepuštamo izbor glazbenika koji dolaze, a među njima pokušavamo naći nekoga tko bi radio glazbeni program. Uostalom, oni dolaze s obzirom na naše mogućnosti, koliko ih možemo ugostiti. Tako da, sad smo negdje na maksimumu forme. Imamo i poeziju, predstavljanje proze, uvijek smo dvojezični festival, dosad je drugi jezik službeno bio njemački jer nam je većina gostiju bila s njemačkog govornog područja, bez obzira iz kojeg dijela svijeta su dolazili. A ove godine se zbog većeg broja Španjolaca i Francuza koji dolaze prebacujemo se na engleski kao drugi službeni jezik jer nam je u interesu da sve što se komunicira javno bude razumljivo svima.

KP: Tko radi književnu selekciju?

NV: Radimo je po prijedlogu lokalne spisateljice i prevoditeljice, dr. Irene Lukšić. Ona godinama surađuje s nama, i svake je godine sudjelovala sa svojim radom, a ove nam je godine predložila i nove autore koje bismo trebali pozvati, poput Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića. Nadamo da će nam gospođa Lukšić nastaviti predlagati vrijedne stvari iz književnog područja. Koje mi potom možemo uključivati, da motiviramo, recimo, lokalnu knjižnicu, da gledamo na koji način njih uključiti, sve to ima neke dugoročne posljedice.

KP: Kad je počeo taj interes za književnost?

NV: Mi smo od samog početka otvoreni za sve medije. Prve je godine nismo imali, druge godine jesmo, a ovo je prva godina da književni program proširujemo. I ove godine prvi put radimo i street art galeriju. U mjestu bez galerije na javnim ćemo mjestima, uz pomoć svjetskih street art umjetnika koji izrađuju velike murale predstaviti taj medij. Već dvije godine pregovaramo s minhenskom likovnom akademijom i oni znaju za naš projekt i znaju da čekamo mogućnost kad će biti moguće službeno ugostiti određene klase ili dijelove njihovih klasa. A i Univerzitet u Grazu, od kojeg je tek dio jazz program, a drugi je kazalište, koje također namjeravamo dugoročno uključiti u festival.

KP: Program festivala sva tri dana traje od jutra do večeri? 

NV: Izložba je aktivna tijekom čitavog dana, a zainteresirani – pogotovo oni mlađi – mogu doći raditi, učiti, pa i sprejati, tako da prostor parka funkcionira kao nova koncerta dvorana, nova galerija… A službeni program počinje navečer, koncertima i čitanjima. Park je, dakle, taj umjetnički dnevni boravak građana, ako ga trebaju, ako žele. To je prednost javnog prostora – mi smo otvoreni za ciljane posjetitelji, ali kroz nas, kroz taj park prolazi šetnica, tako da mnogi slučajni prolaznici dobivaju informaciju o onome što se događa. Zbog izložbe dođu na koncert, zbog koncerta dođu na izložbu, počinju se uključivati i sami se pitati interesira li ih to i bi li ih trebalo interesirati.

KP: Koliko ljudi, kao publika, dolazi iz drugih gradova? 

NV: To mi je teško reći. Znam da ne komuniciramo dovoljno sa Zagrebom i da se trebamo bolje organizirati kako bi ljudi znali što se tu događa. Teško je reći koliko ljudi ciljano dolazi na festival jer Duga Resa je zbog Mrežnice turistička destinacija. To je nešto svakako nismo još dovoljno počeli komunicirati kroz medije. Istovremeno, mi ćemo postati mjesto gdje netko iz Dubrovnika tko želi ići studirati u Graz može ovdje doći na besplatnu radionicu trube. Želimo što više uključiti i proširiti obrazovni dio. Tako smo prošle godine nešto slično radili s karlovačkim Big Bandom. Profesor Partyka radio je besplatno s karlovačkim Big Bandom, pokušao im je dati neko svoje znanje, što je svakako bilo jako pozitivno prihvaćeno.

KP: Prava budućnost festivala zapravo je organiziranje rezidencijalnih boravaka nakon festivala.

NV: Mi s vremenom želimo biti rezidencija, umjetnički laboratorij gdje će se hrvatski i europski umjetnici susretati, izmjenjivati ideje i iskustva, mjesto gdje  mogu nešto naučiti.

KP: To nije samo perspektiva Duge Rese, već i županije, regije…

NV: Da. Mi smo apsolutno svjesni da realizirajući takav projekt u svome gradu pomažemo svome gradu. Drago nam je ako uspijemo na državnom nivou biti bitna stvar, poput Grožnjana, no to nam nije primarno. Primarno nam je raditi na razvoju našeg grada.

KP: U kojoj vam je onda mjeri grad partner u projektu afirmiranja kulturne scene grada?

NV: Grad nas podupire i razumije, ali ne razumije nas dovoljno dobro jer bismo se inače puno brže razvijali nego što se trenutno razvijamo. Mi bismo već sljedeće godine mogli ovdje imati dvjesto mladih umjetnika jer imamo razvijen koncept, znamo kako i znamo što i to što nudimo je interesantno svima. Imamo i prirodni resurs, rijeku Mrežnicu, dakle idealno smo mjesto za takvo događanje, za rezidenciju, mjesto susreta, svojevrsni laboratorij europskih umjetnika. A posljedica tog laboratorija trebao bi biti umjetnički festival koji bi davao građanima na uvid što se tu radi. Tu se onda rađa mnoštvo ideja jer svi sudionici postaju i kreatori. Samo je pitanje koliko je moguće time upravljati i koliko je duboko moguće takvo povezivanje i ispreplitanje.

KP: Rekao si da vas grad razumije, ali ne razumije dovoljno dobro. Dakle, grad vam ipak daje određena financijska sredstva? 

NV: Da. U Dugoj Resi djeluju četiri udruge u kulturi: Limena glazba, KUD Sveti Juraj, pjevački zbor Vile i mi, udruga Kunstbunker. Grad nema dugoročnu kulturnu politiku i strategiju pa pokušava biti fer i svima dodjeljuje isto. Počeli smo s 35 tisuća kuna godišnje, da bi smo završili na 25 tisuća kuna godišnje. Godinama s gradom pokušavamo komunicirati jer mi ne znamo za što smo dobili taj novac, a da imamo želje i viziju određenih programa i da ne znamo je li novac koji dobijemo samo za festival ili možemo raditi još nešto. Mi naravno gradu moramo opravdati na što smo potrošili novac… Indirektno nam oni olakšavaju, ali to opet nema nikakvu perspektivu. Mi ne možemo vidjeti što oni vrednuju, ne znamo koji su im prioriteti.

KP: Tko vas onda najbolje razumije?

NV: Rekao bih da nas najbolje razumiju u Grazu. Ante Šutej, brat pokojnog Miroslava Šuteja, obrtnik je i proizvođač vrhunskih profesinalnih bubnjeva. Ove godine poklonio je jedan set bubnjeva, pola seta je on poklonio, a pola kupio grad, da bismo mi to mogli pokloniti akademiji u Grazu. Jer mi od njih dobivamo i želimo dobivati suradnike ubuduće i ovo je bilo minimalno što smo im mogli dat kao zahvalai za njihove studente. I njima je jasno da mi na njima gradimo priču, to je tako od početka. U budućnosti želimo da nam Graz sugerira tko bi tu mogao ili trebao doći.

KP: Što je onda bilo prvo, udruga ili suradnja s Grazom?

NV: Prvo je bila udruga. Godinama sam radio te izložbe po kafićima i nije se moglo stvoriti nešto, nije se mogla poklopiti ekipa ljudi kompetentnih u određenim područjima. Kad se to napokon desilo, mogli smo početi ozbiljnije raditi.

KP: Onda ste se počeli prijavljivati na gradske programe? Kako se financirate?

NV: Tako je. Stupili smo u kontakt s gradskim vlastima, iznijeli im ono što bismo željeli raditi, i od grada smo dobili prve novčane doprinose. No, u tom smo segmentu zapravo dosta loši. Koncept koji razrađujemo uvijek do samog kraja djeluje nejasno i  načelno, no sada već imamo iskustva s Ministarstvom kulture, Adrisom grupom, pisali smo i Lutriji… Ipak, svjesni smo da ne radimo dovoljno natječaja i da je dio problema u nama, a dio u toj “načelnosti” projekta. Znamo da je netko iz Graza na festivalu, ali ne znamo detalje. Možemo prijaviti projekt, ali on neće proći jer nije definiran. Naš koncept, koji odlično funkcionira među umjetnicima, nepraktičan je za birokraciju. Imamo sreće da nam se u projektu kao partner pojavila Karlovačka pivovara. Oni su nam blizu, poznaju projekt i mogu tolerirati tu načelnost. Moram ovdje napomenuti i uspješnu suradnju s Austrijskim kulturnim forumom.

KP: Je li itko zaposlen u udruzi?

NV: Ne. Sve je volonterski, ali i na to se pripremamo. Prije sam mogao volontirati tisuću sati, no više tako ne mogu. Mi cijeli taj projekt koji smo izgradili namjeravamo nekome dati. Ne želimo si dozvoliti tipično hrvatsku priču; dok je nositelj tu, to funkcionira, kad nema nositelja sve se uruši. Koncept se brusi, svima postaje sve jasnije, i jednog ćemo dana biti u stanju komotno ga predati gradu, ili nekoj drugoj instituciji ili drugoj udruzi. Graz nam je tu glavni partner, sukreator i predlagatelj programa, no čak ako i mi kao udruga tu više ne budemo, nekome tko to preuzme to će biti jasno kako funkcionira koncept i kako se kreacije nadovezuju i oblikuju festival.

KP: Postoje li mladi koji bi to nastavili?

NV: Nadamo se da postoje, zato i radimo na projektu prema kojemu bi grad osnovao centar za mlade, zaposlio socijalnog radnika i pedagoga… da se nove generacije u jednoj drugoj instituciji educiraju i da kroz nekih osam godina imamo jednu potpuno novu generaciju. Mi nemamo svijest građanskoga društva. Udruge i postoje da bi riješile problem i učinile stvar boljom, to je zapravo smisao onoga što radimo. A kad imaš ljude koji ne žele dati doprinos zajednici, onda sve ostaje nerazvijeno, nemaš ništa i imaš nezadovoljne ljude koji ne znaju sami sebi pomoći.

KP: Možeš li reći nešto više od ideji centra za mlade?

NV: Proveo sam puno vremena u Njemačkoj i fasciniran sam njihovom organiziranošću. Njemački princip takvih centara funkcionira kao dnevni boravak za mlade, ima socijalnog radnika kojeg zapošljava grad, povezuje klince iz odvojenih kvartova, motivira i potiče (na primjer, potakne skejtere da pišu gradonačelniku i traže prostor za sebe). Nitko nije prepušten samom sebi, sve ima glavu i rep. Tako sam u Garchingu, gradiću pokraj Münchena snimio dokumentarni film o Profilu, tamošnjem centru za mlade. To je zgrada u kojoj bendovi vježbaju, u svoje prostorije mogu ući 24 sata na dan, jedini je uvjet da tu prostoriju dijele s još jednim bendom. To mjesto ima kompletnu infrastrukturu za društvene aktivnosti mladih. Imaju svoj caffe, disko klub, atelje, sobe za bendove, biljarski stol, internet, kuhinju,  dnevni boravak i, naravno sve je besplatno. Moraju sve držati urednim, odnosno pospremati za sobom i poštovati pravila. Imaju, ali isto tako imaju i obaveze spram toga što dobivaju i koriste. S njima netko stalno radi. Po meni to je savršen model. S kvalitetnim ljudima zaposlenima na takvom jednom mjestu mislim da bismo strašno brzo odgojili neke nove generacije s novim, drugačijim pogledima na stvari. Smatram da ne treba “izmišljati toplu vodu” kad već taj kvalitetan koncept postoji.

KP: U gradskoj si vijećnici pustio spomenuti dokumentarac. Kakve su bile reakcije na to?

NV: Došao je gradonačelnik i dva vijećnika, i nešto građana. Budući da svi gradski vijećnici nisu došli na to predavanje, u gradu sam ostavio DVD kako bi ga baš svi pogledali i namjeravam s tim ljudima pojedinačno kontaktirati da vidim gdje i kako stojimo s tom idejom. Mislim da nema razloga da se ne počne raditi na tome, da to svima treba biti interes. I to da nemamo novaca ne može biti opravdani odgovor. I nisam odustao od toga, niti to namjeravam. Ako nitko od odgovornih neće odraditi taj zadatak o uspostavljanju Centra, a čini se neprirodnim da neće, onda mi kao Kunstbunker uzimamo zadatak i “čekamo” trenutak kada će doći generacija koja upravlja gradom, a koja će to prihvatiti.

Naslovna fotografija © Večernji list

T.P: Prvi događaj u čiju sam produkciju bio involviran bila je organizacija glazbenih slušaonica krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, kad su još postojali omladinski klubovi i kada je scena omladinskih klubova bila jako razvijena. Čak je i moje selo u kojem sam proveo veći dio života, a i danas u njemu živim, imalo omladinski klub u koji su dolazili različiti ljudi iz cijele regije, Zagreba, Slovenije. Tamo su se održavali prvi koncerti, razni drugi događaji, nezavisni umjetnici radili su svoje prve produkcije. Nakon nastanka nove države, ti su klubovi nestali – nestali su fizički prostori i nastala je vremenska rupa od desetak godina. Od 1993. do 2000. u našoj su se županiji događala samo neka periodična događanja koja su organizirali različiti pojedinci i inicijative. Tijekom 1994. okupilo se nas nekoliko i organiziralo prvi festival Živjela komercijala koji je imao više izdanja, a iz te inicijative razvio se i istoimeni nacionalni/regionalni fanzin, čije je uredništvo preuzeo Sandro Ptiček (koji je ujedno te iste godine organizirao koncert Hladnog piva u legendarnom Klubu mladih u Čakovcu).

Tijekom tih pet-šest godina bilo je dobrih stotinjak ljudi na sceni koji su stvarno radili, proizvodili i razvijali različite programe. Tada je postojala ta scena, publika koja ju je pratila i ljudi koji su radili produkcije, hostali različite programe itd. U to je vrijeme postojala jaka povezanost s nezavisnom scenom iz Zagreba, nezavisnom scenom iz ostatka Hrvatske, ali i sa zemljama u okruženju: Austrijom, Slovenijom i Mađarskom, prema kojima ovi krajevi gravitiraju.

KP: Možeš li nam reći nešto o fanzinskoj sceni koja je u Međimurju bila vrlo razvijena?

T.P.: Za vrijeme 1994. pokrenute su razne stvari – jako puno bendova je krenulo raditi, a krenula je i produkcija fanzina. Međimurje je u tom razdoblju od 1994. do 1999. bilo glavno središte hrvatske fanzinske scene s oko 30-tak fanzina različite tematike, o čemu je pisao i Benjamin Perasović u knjizi Urbana plemena. Bili su tu osobni fanzini, kao i fanzini koji su pokrivali/pratili razvoj nekog dijela scene. Mislim da je to bilo možda najplodonosnije razdoblje nezavisne kulturne scene u Međimurju. U to vrijeme producirani su fanzini kao što De Facto, Eržikej, Lifeline, No fight, Tszcha?, Evo vam na, Život na sjeveru itd. (arhiva tih fanzina dostupna je u ACT-ovoj knjižnici i čitaonici “Tabula rasa”). Stvari su se počele mijenjati već 1993., a boom je bio 1994. i 1995. kada je došla jedna nova generacija. Kako nije bilo prostora, jedini način izražavanja bio je kroz fanzine. Osim što je Međimurje imalo najjaču fanzinsku scenu, radilo se o fanzinima koji su većinom izlazili u tiskanoj formi, ne kao kopirani fanzini, te su imali veliku podršku u smislu publike koja je pratila i podupirala njihov razvoj. Primjerice, fanzin koji sam ja radio, You & Me, bavio se specifičnom tematikom, narastao je i posljednji broj imao je nakladu od 3000 primjeraka (bio je objavljivan na engleskom jeziku, većinom se distribuirao u inozemstvu (u više od 20 zemalja svijeta).

KP: U to je vrijeme pokrenuta i prva radijska emisija o nezavisnoj kulturi, a uskoro su s radom počele i druge. Možeš li reći nešto o njihovoj koncepciji?

T.P.: Te 1994./1995. pokrenuta je i prva radijska emisija “Subway Session” na lokalnom radiju koja je trajala dva sata i bavila se nezavisnom kulturom, posebno različitim vidovima alternativne glazbe, a 1995. i 1996. su krenule i druge radijske emisije na drugim radijskim stanicama, primjerice “No control” na Radiju Čakovec.

KP: Spomenuo si festival Živjela komercijala. O kakvom se festivalu radilo i kako je došlo do njega?

T.P.: Mislim da je festival Živjela komercijala koji je 1994. održan u Murskom Središću bio generator tih svih novih stvari koje su se počele događati. Tada smo bili klinci, imali smo 16 godina, bilo nam je sve novo i to je bio čisti entuzijazam. Festival ŽK smo organizirali Neno Martinec, Sandro Ptiček i ja, a na njemu su svirali Why Stakla iz Osijeka, No Comment iz Splita, Megabitch iz Pule, Running Party iz Koprivnice…Naredne godine smo drugo izdanje organizirali u Mihovljanu, a svirali su Fakofbolan iz Pule, Nula iz Šibenika, Bijes zdravog razuma iz Zagreba itd.

Onda smo Nenad i ja pokrenuli radijsku emisiju, zatim zajednički fanzin, a na kraju sam ja pokrenuo svoj fanzin. Tijekom 1997. sam organizirao i punk piknik Ak imaju piknik v Edinburghu, zakaj ga ne bi imali i mi u Murskom Središću, na kojem je sviralo 30-tak bendova, bilo više od 600-tinjak posjetitelja…

S prijateljima sam djelovao kao neformalna inicijativa i iz te grupe su se razvile razne druge inicijative, kao na primjer fanzin Živjela komercijala koji je bio najveći u Hrvatskoj, objavljivao se u 3000 primjeraka, imao je CD uza se i sve se samofinanciralo.

KP: Možeš li navesti neke od udruga koje su tih godina počele djelovati?

T.P.: U 1990-ima je startala udruga Trn koja je radila nezavisne kazališne produkcije (kao neka vrsta nadopune Kazališnoj družini Pinklec) koja je puno surađivala sa Schmrtz Teatrom. Početkom 2000-ih s radom je počela i udruga Kneja koju je osnovalo nekoliko nas koji smo se vraćali iz Zagreba sa studija, zajedno s lokalnim aktivistima/icama. Kneja je definitivno bila udruga koja je uvela nove teme na lokalnu civilnu scenu, bila je jaka u svojim nastupima i akcijama, te je okupljala velik broj uistinu aktivnih građana.

KP: Gdje su se održavali programi u to vrijeme i kakva je općenito situacija s prostorima u ovom kraju?

T.P.: Većinom su to bili unajmljeni prostori. Festival Živjela komercijala bio je u vatrogasnom domu, a zatim u društvenom domu, a iznajmljivali su se disco klubovi, kafići i lovački domovi. Neki koncerti su bili organizirani u privatnim kućama, odnosno kod ljudi doma i u garažama. Bilo je inicijativa za uzimanje prostora, no uvijek su se skvotirali manji prostori i nikada se nije okupila inicijativa oko nekog većeg koncertnog prostora. To su uvijek bili prostori do 50-ak kvadrata. Čakovec je imao i ima problem, za razliku od većine drugih gradova, da stvarno nema prostora, tako da grad nema što dati, niti mi imamo što uzeti.

Prvi skvotirani prostor se u Čakovcu otvorio 1997. i zvao se Gajba i bio je nekih 40-tak kvadrata, no propao je jer je u njemu bilo previše privatnih zabava i jer je više bio prostor za druženje i skvot, bez sadržaja (iako se prostor nekad koristio za spavanje bendovima, posjetiteljima koncerata…). No, to je bilo dobro jer se prvi put pokazalo da nema prostora i da postoji potreba za prostorom za mlade. Također, prvi put su ljudi s prostorom preuzeli i neki identitet. To je bio dobar trenutak za scenu. U Varaždinu su se paralelno počele događati slične stvari i pokušale su se skvotirati vojarne i neki drugi prostori, ali to nikad nije dugo trajalo.

Većina javnih događanja organizirana je u klubu EX u Kuršancu kraj Varaždina, ali u Međimurskoj županiji, koji je bio jedan od kultnih klubova u kojemu su se održavali koncerti. Vlasnik kluba je bio jako otvoren i nije gledao na novac, nego je uistinu simpatizirao nezavisnu scenu. Tamo su se razvijale neke inicijative i udruge, stvorio se pravi klupski prostor. Problem je bio što je to ipak bilo privatno vlasništvo i što se moralo unajmljivati. Kada smo 1995. organizirali koncert povodom izlaska prvog broja fanzina TSZCHA? (iduće godine koncert je prerastao u open-air festival na kojem su svirali Senseless, Panty Waists, Najveribest, Mastic Scum, Ashes you leave itd.), na dva mađarska benda i 2 lokalna benda u klub EX došlo je oko  600 ljudi, čime smo zaradili dovoljno novaca da organiziramo daljnjih 20-ak koncerata na kojima bi upad bio 5-10 kn s konzumacijom. Onda smo se doista od toga mogli pokrivati. Čak se i kasnije to na taj način moglo pokrivati kada smo na primjer organizirali AK 47, Usud i Entreat u Klubu mladih na koji je došlo 300-tinjak ljudi. To je bilo vrijeme kada se na koncertu nekog lokalnog benda moglo okupiti po 500-600 ljudi, dok danas možeš skupiti 20-30.

Jedan od razloga je što kod nas nikada nije bilo sluha za nezavisnu kulturu. Još 2008. i 2009. nije bilo razumijevanja ni od strane jedinica lokalne uprave, niti od Centra za kulturu, upravnih odjela za kulturu/društvene djelatnosti, kulturnih vijeća itd. Oni nikad nisu mogli shvatiti pojam “nezavisno” i obično bi se to shvaćalo tako da ako je nezavisno, onda se to ne treba financirati i čim bi to pročitali, bilo je gotovo.

Treba spomenuti i PUB, lokalnu birtiju u čijim podrumskim prostorijama je u razdoblju od nekoliko godina organizirano sigurno više od 100-tinjak koncerata različitih nezavisnih bendova.

KP: U jednom trenutku vaša generacija odlazi na studij u druge gradove. Što se događa sa scenom?

T.P: Krajem 1990. stvari počinju zamirati i jedan od razloga je bio taj što smo bili srednjoškolci koji su odlazili u Zagreb, Osijek i Rijeku na studij, a nove generacije to nisu nastavile. To je bila generacija od 1994. do 1999. i tu je sve stalo. Svi smo otišli, ali smo tamo vikendima radili događanja. Kako smo došli u Zagreb, bili smo i tu aktivno uključeni u razne priče – ja sam od početka bio u Attacku. To šaltanje između Zagreba i Čakovca bilo je dosta iscrpljujuće i zato većina nas nije ni završila fakultet. Bilo je nekih 10-ak ljudi koji su se znali i koji su još uvijek funkcionirali u neformalnim inicijativama. Kada smo otišli u Zagreb, osjetio se pad i nije bilo kontinuiteta, bar što se tiče ugošćivanja različitih programa. Svi ljudi koji su otišli u Zagreb bili su dio nečega, bilo da je to bio Attack, Antiratna kampanja itd. Manje-više smo svi bili u Attacku i to nas je dosta izgradilo jer smo mogli prenositi znanja i iskustva u županiji. Pogotovo zato jer je tamo jako falio kolektivizam i nije nikada postojao takav tip kolektiva jer su se ljudi cjepkali po različitim osnovama, a s druge strane nije bilo prostora i takvog tipa potpore gdje bi se moglo sastajati i raditi.

KP: Dakle, godinama ste funkcionirali na neformalnoj i volonterskoj bazi i onda je počeo put prema formiranju i strukturiranju. Možete li reći nešto više o osnivanju i prvim godinama ACT-a?

T.P.: Krajem 1990-ih i početkom novog tisućljeća polako smo se sa studija vraćali doma i većina nas se okupila oko Kneje i Amnesty Internationala Čakovec. Kneja je organizacija koja se bavila nezavisnom kulturom, ekologijom i permakulturom i koja je proizvodila i ugošćivala jako puno programa. Kad smo krenuli to raditi, vrlo važna poveznica nam je bio Kolektiv Obrana istine koji je počeo s radom 1998. u Zagrebu i iz kojeg su kasnije nastali Prijatelji životinja. Domagoj Pintarić i ja smo zajedno pokrenuli tu priču, tiskali uistinu desetke tisuća materijala na recikliranom papiru, o lovu, cirkusima, životinjskim pravima, veganizmu… Cijelu stvar smo financirali organizacijom benefit koncerata.

Tijekom 2003. nastao je Centar za mlade Čakovec, u kojem je startala naša nezavisna knjižnica u kojoj se ponovno počela razvijati nezavisna scena. Sakupili su se tu kazalištarci, pankeri i metalci te ljudi iz ljudskopravaških, ekoloških priča, tako da je mjesečni program bio mješavina različitih sadržaja. To naravno nije bilo lako objediniti pa je došlo do razilaženja i stvaranja pojedinačnih organizacija. Iste godine, 2003., startao je i ACT koji je nastao iz Kneje. Mi smo se krenuli više baviti kulturom dok je Kneja nastavila aktivnosti vezane uz ekologiju i permakulturu.

Tu smo se povezali i s drugim ljudima s nezavisne scene. U 2004. smo krenuli raditi klupske sadržaje, unajmljivati prostor i zapravo smo svaki mjesec radili neki koncert, slušaonicu ili neki drugi tip programa (velik dio viška prihoda usmjeravali smo u razvoj drugih programa poput infoshopa/knjižnice – to je tada bio jedini način za koji smo znali da nabavimo nove knjige, pretplatimo se na strane časopise). Prostor za knjižnicu je bio u Centru za mlade koji je grad dao i u kojem smo uzeli 8-9 kvadrata gdje je bio i naš ured i gdje je zapravo ACT krenuo.

KP: Kako je došlo do osnivanja Centra i pod kakvim uvjetima?

T.P: Sve je krenulo iz lobiranja da je potreban neki prostor za djecu i mlade, mislim da je Čakovec već tada bio grad prijatelj djece, i fokus je bio na mladima te je grad donio odluku da jedan od projekata bude osnivanje Centra za mlade Čakovec. Tako da je i danas CeZaM gradski projekt i osoba koja radi u Centru za mlade te koordinira prostorom (klupski prostor Centra za mlade) dobiva plaću iz gradskog proračuna. On jest registriran kao udruga, ali kao gradski projekt. Grad nije osnivač, ali postoji čvrsta veza s gradom.

U 2003. je grad namijenio stare barake jedne građevinske firme od 50-ak uredskih prostora za udruge, tako da je tamo među ostalim udrugama ušao i Centar za mlade, a danas je tamo nekih 70-ak organizacija.

Centar za mlade je bio okej jer su se tu skupljali razni ljudi – žongleri, grafiteri, tu su se stvarale različite sekcije i izrastale nove organizacije. To je bio besplatan najam i grad je za ono vrijeme davao solidna sredstva – oko 150 tisuća kuna za programe i aktivnosti Centra. To je s jedne strane bilo okej, ali nije bilo okej što je to bila gradska priča, što nisi mogao ništa novo raditi i što su oni manje-više određivali tko će biti u Centru. Iako je postojao upravni odbor i određena fleksibilnost, nije tu bilo puno prostora – 50-ak kvadrata i zapravo tri ureda.

I tu su se već krajem 2003. počele događati nesuglasice unutar Centra jer je bilo vrlo različitih skupina i sve skupa je teško funkcioniralo. Mi smo 2004. također odlučili izaći iz prostora.

Onda smo unajmili prostor od 50-ak kvadrata u Starom hrastu (bivša tvornica namještaja). Na prvom katu smo imali knjižnicu i prostoriju s računalima, neku vrst Internet caffea, a u prizemlju smo organizirali koncerte, slušaonice i druga događanja. To je zapravo bilo u hodniku u kojem smo sklepali stage i uzeli kredit za razglas te ga otplaćivali iz prihoda klupskih događanja. Surađivali smo s Kiberpipom iz Ljubljane, Kiblom iz Maribora, Monte Paradisom iz Pule i drugima.

KP: Koji su bili još korisnici Centra za mlade?

T.P.: Tu je bio i TRN i različite nezavisne inicijative, plesne skupine, kazališne skupine (Dada)… CeZaM je imao i različite sekcije: filmska, fotografska, novinarska, akrobatsko-žonglerska…

KP: Godine 2005./2006. su prekretnice za organizaciju. Što se dogodilo?

T.P: Radili smo te programe od 2004. do 2006. i onda smo se iscrpili, nije bilo novih ljudi koji bi to preuzeli. Radili smo od 1994., otišli u Zagreb, vratili se i opet radili – opet isti ljudi, nije bilo nikog novog. U 2006. smo bili umorni i rekli “dosta” jer nam se posao često svodio na popravljanje WC-a iza događanja, a i etiketirali su nas da dolaze samo “crni ljudi”, pankeri, metalci itd. iako smo radili i neke druge sadržaje. No, oni nisu prolazili jer je postojala stigmatizacija da tu dolazi ova ekipa. Također, bilo nas je malo, 7-10 osoba. Od početka smo bili samoodrživi – svi troškovi programa kluba, razglas, najam, honorari su pokrivani prihodima od klupskih aktivnosti. Ponekad bi uskočio grad, odnosno županija, i to su bile direktne podrške. Nismo znali pisati projekte do 2005. i nitko nam nije pokazao kako se to radi.

Tri godine je to bilo samoodrživo, a da nikada nije bilo investirano puno novaca. Unatoč tome smo organizirali između 15-20 programa mjesečno – projekcije, predavanja, koncerte, slušaonice itd. Upadi su bili obično simbolični, 10-15 kn, osim za neke veće stvari. To je onda dobro funkcioniralo.

Nakon toga je krenulo apliciranje na Ministarstvo kulture, Ministarstvo obitelji, AED i CARE International koji su financirali daljnji razvoj naše knjižnice. U 2005. smo dobili prvi grant od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti za programske aktivnosti Kluba mladih.

Promijenilo se to da je do tada publika živjela za “scenu”, aktivnosti, događaje. Iako nije bila akter razvoja, osjećala se kao dio te priče. Tada su se najednom stvari pomodarile. Tako da danas imamo situaciju da 400 ljudi dođe do prostora gdje je neki događaj, u prostoru je 20-ak osoba koje su platile simboličnu cijenu ulaznice, a vani 380 njih priča, pije, zabavlja se. Subjekt participacije nekom događanju više nije bio sadržaj događaja. Prije toga nije bilo. Ako te i nije toliko zanimalo, platio si ulaznicu pa si išao pogledati, svejedno o čemu se radilo jer je to bila podrška ljudima koji nešto rade. Ljudi su se smatrali dijelom scene, a onda se sredinom 2006. dogodio rez i mislim da to i dalje traje.

KP: Kako ste promijenili koncepciju programa udruge?

T.P: Odlučili smo se i dalje baviti razvojem nezavisne kulture, možda smo samo koncept suzili na područje slobodne kulture, ali smo odlučili izbaciti sve sadržaje koji nisu imali neku vrstu edukacijskog momenta vezanog uz sadržaj. Zbog toga smo se više okrenuli edukativnim programima – predavanjima, projekcijama, radionicama i sl. Tu nam se također dogodila promjena jer je donatorima bila neshvatljivo da smo s pet do šest tisuća korisnika godišnje došli na 200-300, s obzirom na to da je na radionice dolazilo po petero-šestero ljudi, a na predavanja desetak, petnaestak. Mi smo to uvijek ovako gledali – ako je nama došlo dvoje, a imamo deset tisuća stanovnika, a u Zagrebu ih je došlo dvadeset, onda je to super rezultat.

Onda su nam počeli odlaziti volonteri koji su radili s nama i to je bilo nekih dvadesetak ljudi koji su radili na upadu i slično. U 2005. smo uveli neki sustav naknada pa su se ti ljudi počeli plaćati od upada i to je bilo super dok je još bilo održivo jer su ljudi nešto mogli zaraditi. No, kako smo krenuli raditi druge programe, nije bilo ljudi i nije bilo novaca pa su se ljudi polako osipali. Na kraju nas je ostalo petero-šestero koji smo to i dalje radili. Nakon toga smo izgubili ljude koji su radili u knjižnici pa je knjižnica prestala raditi do 2010. Zapravo, kako je cijela scena stala, tako je i nama ovaj programski dio sve više zamirao. U to vrijeme smo u kulturu pokušali “ugurati” sve što ima neku poveznicu s njom. Sporadično su se na tom polju javljale neke inicijative, no to nije bilo održivo. Centar za mlade je to i dalje radio i tu je bilo uključeno nekih sto, sto pedeset ljudi, no uglavnom klinci do četvrtog razreda srednje.

Tijekom 2007. godine pokrenuli smo drugačije kulturne programe i projekte, startali smo i s organizacijom dvaju festivala – Slobodnog festivala i ACTfesta.

Slobodni festival danas je središnje ljetno događanje vezano uz otvorene tehnologije i njihovu primjenu u ovom dijelu Europe. Festival se razlikuje od ostalih sličnih manifestacija po relativno ležernom pristupu gdje su uvijek prisutni poprilična količina interakcije s publikom te neformalni razgovori uz izmjenu iskustava. Prvi Slobodni festival održan je u srpnju 2007., a sadržavao je devet radionica i devet predavanja. Na SF2 se, osim domaćih predavača, odazvalo i nekoliko stranih koji su pružili uvid u stanje zajednice u svojim državama te je uveden i Wall of sheep/shame za sve koji olako postupaju sa svojim lozinkama preko nezaštićenih mrežnih veza. Na SF3-u se skupilo preko stotinu posjetitelja uz program na dvije lokacije u Čakovcu, a u sklopu festivala je održana i konferencija o primjeni softvera otvorenog koda u organizacijskom okruženju. Prošlogodišnja tema festivala bila je  vezana prvenstveno uz slobodni softver na društvenim mrežama, Internetu te sustavu obrazovanja. “No border” je bila tema petog Slobodnog festivala koji je 8. i 9. srpnja 2011. održan u Čakovcu, a privukao je 50-ak stručnjaka, aktivista, hakera i entuzijasta iz područja novih tehnologija, novih medijskih kultura, ekologije i održivog razvoja. Sudionici su bili iz Brazila, Velike Britanije, Slovenije i Hrvatske. Ovogodišnji Slobodni festival je održan u Murskom Središću, velikim dijelom na otvorenom. Osim po konceptu, bio je sličan i po sadržaju prvom festivalu, pa na neki način zaokružuje ovih šest izdanja. Sudionici su mogli prijaviti teme iz bilo kojeg područja ljudskog djelovanja koje se temelji na kulturi dijeljenja informacija i znanja te na održivom razvoju. Već smo se davno odmakli od promocije isključivo slobodnog softvera, pa istražujemo i druge modele koji imaju poveznicu s filozofijom prvih hakera sa MIT-a. Na Slobodnom festivalu 6 organiziran je i simpozij gdje se raspravljalo o radionici kao metodi učenja. Hoće li se festival održati i sljedeće godine i kakav će biti, to ovisi o interesima ljudi koji sudjeluju u radu ACT-a i organizacijskoj okolini. I jedno i drugo se brzo mijenja.

Drugi festival je ACTfest, festival slobodne glazbe, koji je prošle godine doživio svoje 4. izdanje. Pretprošle godine okupio je novomedijske umjetnike i aktiviste koji promoviraju slobodne licence, istovremeno kritizirajući konzumerizam, kapitalizam i negativnosti modernog društva. Prošlogodišnji ACTfest, s temom “Slobodne licence, autonomija, nomadske prakse – mobilne strukture za izvedbenu umjetnost i edukaciju”, bio je održan u Autonomnom centru u Čakovcu, 11. i 12. studenoga 2011. Na njemu je istraživana u praksi jedna od funkcija MAL-a: izvedbena umjetnost, interakcija i edukacija u samoorganiziranom, slobodnom, otvorenom, ali dimenzijama ograničenom prostoru.

Posljednja izdanja Slobodnog festivala i ACTfesta dio su projekta Transdisciplinarnost i nove medijske kulture u razvoju prekograničnog područja (NEW MEDIA CROSS-BORDER) u okviru IPA operativnog programa Slovenija-Hrvatska 2007. – 2013., čiji je glavni cilj omogućiti interakcije razvojnih aktera i zainteresiranih strana u sjevernom području Hrvatske i Slovenije na temama novomedijske kulture, transdicsiplinarne umjetnosti, održivog razvoja i novih modela zajedničkog stvaranja.

KP: Kakvu su ulogu imali suradnja i umrežavanje za razvoj vaše organizacije?

T.P.: U početku su to bile većinom neformalne inicijative, Schmrtz teatar, raznorazni bendovi, Fistra, AK47, Močvara i drugi, a intenzivnija suradnja donijela je veliku promjenu. Clubture je bio vrlo aktivan, tako da smo od 2005. do 2007. dosta programa radili kroz Clubture koji nam je bio zanimljiv zbog načina rada. Clubture nas je izgradio i tu smo prvi put čuli za slobodnu kulturu, nezavisnu kulturu… Organizacije koje su nas ugošćivale bile su potpuno različite – od HUK-a u Kninu, preko Spirita u Rijeci,do ARL-a u Dubrovniku, i nama je jako puno značilo to što smo upoznali način na koji one funkcioniraju. No, gotovo svugdje je bilo isto. Nigdje nije bilo scene, nigdje nije bilo ljudi, nigdje nije bilo publike. Stvarali su se programi koji su bili manje-više kvalitetni, ali se uvijek postavljalo pitanje za koga. I tu se onda opet javilo pitanje etičnosti trošenja javnih sredstava za manje rezultate, s čime se danas mučimo ne samo mi, nego i druge organizacije nezavisne kulture. Donator te traži prvenstveno kvantitetu, a ne pita te za kvalitetu.

KP: Koji bi program izdvojio kao autentičan ACT-ov projekt u počecima djelovanja?

T.P.: Klub je bio prepoznatljiv jer je u to vrijeme postojalo malo takvih klubova – Močvara, Kocka u Splitu, Barutana u Osijeku i to je bilo otprilike to. Tu je bilo bezbroj upita za koncerte, performanse i događanja, no mi tu nismo nikada radili neke kvalitetnije projekte, na primjer rezidencijalne programe jer je to bio komercijalni klupski program u kojem smo se morali pokriti iz mjeseca u mjesec. Klub je bio prepoznat i od strane grada i županije i neko vrijeme bio je posebna stavka u proračunu. Mi smo imali problem što to nije bilo fizičko mjesto jer da smo u tom trenutku imali fizički prostor, to je moglo jako dobro zaživjeti s obzirom na to da smo bili jedan od rijetkih klubova koji je imao financijsku samoodrživost. Da smo imali prostor, ta je priča mogla ići dalje i možda bi se tu stvorili neki novi ljudi. Program ACT-a bio je prepoznat po koncertima, događanjima, klubu, no čim smo krenuli u specijalizaciju i ciljna skupina postala vrlo specifična, tu se izgubio javni interes i javna prepoznatljivost.

KP: Koji su glavni problemi s kojima ste se susretali u svom radu? 

T.P.: Mislim da je glavni problem bila premala podrška lokalne zajednice koja je jako puno sredstava investirala u neuspjele projekte, a s tim sredstvima su se mogli izgraditi neki kapaciteti. Kad smo prije nekoliko godina organizirali zadnji okrugli stol na kojem se raspravljalo o prostoru za nezavisnu kulturu, skupilo se dosta mladih ljudi, no kada je trebalo razraditi koncept, opet je ostalo nas dvoje, troje. Ljudi su došli dati podršku kako bi imali prostor gdje će moći izlaziti. Mi smo tu zapravo shvatili da ne postoji potreba – ako nemaš jake lokalne aktere, nezavisne umjetnike itd., ne postoji potreba za prostorom za nezavisnu kulturu. Ljudi trebaju prostor gdje bi izlazili, a za ove produkcije ti to ne treba ako nemaš ljudi. U Međimurju nije bilo tih ljudi i tek se sada stvara ta nova generacija. Zagreb je drugo i Zagrebu takav prostor treba. S druge strane, ako imaš prostor, očekuješ da će se i stvarati ta nova generacija. Jedno je povezano s drugim. Najveći nam je problem bio s kulturnim vijećima koja nisu znala za što se daje novac , manjkalo je transparentnosti i učinkovitosti. S druge strane, nije bilo takve vrste kolektiva kao u 1990-ima da se mogu gurati stvari kad su zrele za razvoj nekog poticajnog okvira.

KP: U jednom trenutku se odlučujete krenuti u poduzetnički pothvat. Kako je došlo do toga?

T.P.: U 2003. smo krenuli zapravo kao klasičan klub za mlade i kako sam već rekao, nismo znali raditi “fundraising”. Na taj smo se način uspjeli održati dvije do tri godine, a onda smo počeli dobivati sredstva od ministarstava. Pokazalo se uglavnom na ljudskim resursima da to nije održivo jer nikad ne možeš pronaći dovoljno sredstava da možeš realizirati ono što želiš – sadržajno i s tim ljudima koje imaš. Onda smo krenuli razvijati neke druge priče. Radili smo webove za lokalne organizacije i otud je krenula priča koja se samo transformirala u drugi pravni oblik (ACT Printlab d.o.o.) i proširila na druge grafičke usluge, digitalni tisak itd. To je bilo u počecima i mislili smo da će riješiti neke probleme, ali to se dogodilo u vrlo maloj mjeri. Tranzicijski proces kada smo se mi iz ACT-a bavili poduzećem bio je toliko iscrpljujući da smo se u tih godinu i pol, dvije, ubili od posla da to dignemo na noge. To je bila priča u kojoj se na sve moguće načine krpalo sve postojeće resurse između poduzeća i udruge.

KP: Jedna ste od rijetkih organizacija u kulturi koja prakticira društveno poduzetništvo. Što to znači i kakve ste organizacije razvili?

T.P.: Da, trenutno su u ACT-ovom portfelju četiri društvena poduzeća. ACT već od samog početka djelovanja dio financijske samoodrživosti osigurava pružanjem edukacijskih i konzultantskih usluga, a posljednjih nekoliko godina kroz različite poduzetničke eksperimente. Jedno od prvih društvenih poduzeća osnovano 2007. godine bio je ACT Printlab d.o.o., neprofitno društveno poduzeće, grafički i web dizajn studio, koji partnerima (organizacijama civilnog društva, društvenim poduzećima…) nudi profesionalne, kvalitetne, inovativne proizvode i usluge koje odgovaraju potrebama partnera (i zajednice). u 2009. smo osnovali ACT Konto d.o.o., neprofitno društveno poduzeće specijalizirano za pružanje stručnih i kvalitetnih knjigovodstveno-računovodstvenih usluga i porezno savjetovanje za hrvatske neprofitne organizacije. Početkom 2011. godine pokrenuli smo socijalnu zadrugu Humana Nova koja za zadaću prvenstveno ima poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom i drugih društveno isključenih osoba kroz proizvodnju i prodaju kvalitetnih i inovativnih tekstilnih proizvoda od ekoloških i recikliranih materijala. Prije nekoliko mjeseci osnovali smo CEDRA-u Čakovec – centar za eko-društveni razvoj, konzultantsko poduzeće koje nudi različite usluge start-up društvenim poduzećima, organizacijama civilnog društva itd.

KP: Jedno od spomenutih poduzeća je zadruga. Kako ste se odlučili osnovati upravo zadrugu i koje su njene posebnosti?

T.P.: Zadruga je najprimjereniji oblik za takav tip poduzeća jer počiva na vrijednostima koje su jednake organizacijama civilnog društva, kolektivizmu, zajedništvu. U posljednje vrijeme osniva se sve više zadruga – socijalnih, stambenih i drugih, no u Hrvatskoj imamo veliki problem što nacionalni zadružni savez ima jako loše kapacitete, naročito za razvoj socijalne/društvene ekonomije. Drugi problem je što zadruge imaju prisilno članstvo u nacionalnom zadružnom savezu, što se kosi sa zadružnim načelom dobrovoljnosti članstva. Cijeli taj sustav koji bi trebao podupirati razvoj zadruga je loš.

Za zadrugu je potrebno sedam osnivača, minimalan ulog po članu zadruge je 1000 kn. Udrugama je najlakše prihvatiti taj način razmišljanja. Zakon o zadrugama govori da se zadruge mogu baviti i profitnim i neprofitnim djelatnostima. Problem je u tome što zadruge nemaju baš dobar imidž, no mi intenzivno guramo zadruge jer smatramo da su veliki potencijal za razvoj društvenog poduzetništva i društvene ekonomije u Hrvatskoj. Primjerice, Zakon o zadrugama propisuje da svaki zadrugar ima jedan glas, za razliku od trgovačkih društava gdje se odlučivanje temelji na udjelu ili količini dionica – a primjena principa ekonomske demokracije jedan je od ključnih kriterija djelovanja društvenih poduzeća.

KP: U području kulture nema puno primjera socijalnog poduzetništva ili poduzetništva općenito. Što misliš koji je tome razlog?

T.P.: U kulturi komuniciraš svoje djelatnosti kroz neku formu, platformu, kanal koji je otvoren za javnost. Model može funkcionirati ako se strateški promišlja. U Hrvatskoj vidim da projekti i organizacije propadaju jer nisu imali jasnu stratešku odrednicu pa su balansirali što će privući najviše ljudi, dok su s vremenom gubili na kvaliteti. Generalno mislim da se udruge ne trebaju baviti poduzetništvom nego da, ako imaju poduzetničku ideju, neka ju izdvoje u zasebni subjekt ako imaju vremena, kapaciteta i resursa za to. Ovako mi je to prerizično. Udruge u kulturi su naučene na projektno financiranje pa kad startaju neki novi program, još uvijek razmišljaju da će veći dio sredstava pokrivati kroz projektno financiranje, a to nije poduzetničko razmišljanje jer se ne baviš rizicima, planiranjem. Mislim da je to veliki problem jer funkcionira po principu – ako imaš projektna sredstva, ima programa, ako nemaš, nema ih. Nitko ne želi ulaziti u rizik. Mislim da ovim načinom razmišljanja poduzetništvo u kulturnom sektoru teško može ići. Treba se odmaknuti od projektnog razmišljanja i u tom smislu je nama bilo dobro iskustvo što smo krenuli bez potpora od javnih fondova i što smo morali biti samoodrživi od samog početka. Meni još uvijek nije jasno kako je moguće da se nezavisna scena razvija već dvadesetak godina, a nismo nikada imali edukacije o poduzetništvu u kulturi iako je u regiji, na primjer u Srbiji, bilo toga. Osim toga, kada kreneš u poduzetničku priču, često si napadan sa svih strana jer te optužuju što ostvaruješ profit na temelju “neprofitnih” djelatnosti.

KP: Trenutno je u tijeku projekt Transdisciplinarnost i nove medijske kulture u razvoju prekograničnog područja (New Media Cross-Border). O kakvom je projektu riječ?

T.P.: Projekt Transdisciplinarnost i nove medijske kulture u razvoju prekograničnog područja (New Media Cross-Border) provode udruge Autonomni centar – ACT iz Čakovca, Kulturno izobraževalno društvo KIBLA iz Maribora, ONEJ – društvo prekmurske pobude iz Murske Sobote i Udruga mladih V.U.K. iz Varaždina u okviru prekogranične suradnje Slovenija-Hrvatska 2007.-2013.  Projekt se provodi u sjevernom pograničnom području: Međimurskoj i Varaždinskoj županiji u Hrvatskoj te Pomurskoj i Podravskoj regiji u Sloveniji. Projektom se žele ojačati sposobnosti organizacija koje djeluju na području novomedijskih kultura koje će biti budući akteri prekogranične suradnje i razvoja, povećati broj prekograničnih suradničkih projekata i događanja, mobilnost umjetnika i kulturalnu razmjenu na području novih medijskih kultura te stvoriti preduvjete i ubrzati razvoj prekograničnog područja radom na edukaciji, savjetovanju, informiranju i razmjeni programa.

KP: Kako vidite budućnost ACT-a i koji su daljnji poduzetnički planovi?

T.P.: Vidimo progresivan rast i razvoj na svim razinama. Portfelj društvenih poduzeća u naredne 2-3 godine nadopunit ćemo s eko-poljoprivrednom socijalnom zadrugom, restoranom s organskom/biodinamičkom hranom, centrom za edukaciju i zapošljavanjem osoba s invaliditetom, potrošačkom zadrugom itd. Veselimo se novim inovativnim projektima, većim regionalnim razvojnim projektima, novim suradnicima, parterima i zaposlenicima.

Udruge Kurziv i Kulturtreger koje se zajednički brinu o Centru, pozivaju sve udruge, kolektive i pojedince s domaće nezavisne scene, koji to još uvijek nisu učinili, da donesu ili pošalju flajere, programske knjižice, plakate, kataloge, CD-e, bedževe i ostalu audio-vizualnu građu te postanu dio ove baze. One koji su već priložili materijale, iz Centra pozivaju da nastave donositi zapise o aktualnim projektima. Za dogovor i ostale informacije vezane uz donošenje ili slanje materijala, zainteresirani su zamoljeni da se jave voditeljici projekta Janji Sesar putem elektroničke pošte. 

Podsjećamo, dokumentacijski centar u Booksi dio je projekta Abeceda nezavisne kulture kojim se nastoji historizirati razvoj nezavisne kulture u Hrvatskoj. Kako znanja, iskustva i informacije ne bi ostali samo u nestalnom sjećanju organizacija, pojedinaca, grupa i kolektiva, kako ih nove i nadolazeće generacije ne bi upoznavale samo kroz usmenu predaju, urbane legende i anegdote, 2009. portal Kulturpunkt.hr pokrenuo je projekt U fokusu. Kroz tekstove i intervjue s protagonistima nezavisne kulturne scene od 1990. do danas koji se objavljuju na portalu te kroz javne otvorene razgovore s njenim sudionicama i svjedocima projekt gradi arhiv ovog bitnog i dinamičnog polja. U prvoj fazi projekta djelomično je mapirana zagrebačka nezavisna kulturna scena, a u 2011. i 2012. godini djelomično obuhvaćena zbivanja na sceni Pule, Rijeke, Labina, Dubrovnika, Splita, Knina i Karlovca. Širenjem iz virtualnog u fizički prostor dokumentacijskog centra, projekt u 2012. dobiva novo ime – Abeceda nezavisne kulture – te nastavlja bilježiti zbivanja na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Više o Centru za dokumentiranje nezavisne kulture možete saznati na istaknutom linku. Fotografije arhiva dostupne su ovdje. 

Izvor: Centar za dokumentiranje nezavisne kulture

KP: Siniša, kako je izgledala dubrovačka nezavisna muzička scena kraja ’80-ih i početka’90-ih godina? 

KP: Iako je vaša glavna motivacija bila raditi nešto za lokalnu zajednicu, jeste li ikada razmišljali iskoristiti turistički aspekt Dubrovnika? 

Na fotografiji: Siniša Dragutinović i Marko Mijatović

U dnevnom dijelu festivala organizirali smo radionice i performanse, a sav program bio je besplatan. Mislim da je cijeli festival dobro prošao i da je ostavio traga u ovom gradu. Također to je ljeto 2000. krenuo i Knin Zin, fanzin urbane kulture kojeg je uređivao Ivica Šimić i koji smo tiskali o svom trošku.

KP: Kako je ona ipak nastavila s djelovanjem?

KP: Osim glazbene, HUK je imao i svoju literarnu sekciju. Možeš li nam reći nešto o tom segmentu rada udruge? 

KP: Unutar HUK-a je djelovao cijeli niz sekcija različitih žanrova pa tako i glazbena sekcija. 

KP: Koliko je ljudi kroz tih deset godina prošlo kroz organizaciju? Koje su se promjene dogodile u fokusu udruge? 

KP: Unatoč svim tim aktivnostima, još uvijek vam nije riješeno pitanje prostora?

KP: Jeste li ste dobili zamjenski prostor? 

KP: Koje su ideje za buduće programe HUK-a? 

KP: Rekao si da ste se sada uglavnom posvetili projektima za mlade? Kako to funkcionira?

D. Č.: U vrijeme kada sam počeo izlaziti i profilirati svoje interese, u Splitu je bio aktualan Rock FM klub. To je bilo krajem 1994. i početkom 1995. godine, a klub se nalazio u prostorijama SDP-a. Izdvojen na Mejama, s kapacitetom od 200-injak posjetioca i vrtom, taj je klub imao potencijala biti mjestom susreta nezavisne kulture. Slobodnjačkoj atmosferi pogodovala je i činjenica da je tih nekoliko ljudi koji su ga vodili, dobilo odriješene ruke za organizaciju koncerata, tako da nije predstavljalo prevelik problem što je to zapravo prostor političke stranke. Iako nastojimo pričati o nezavisnoj kulturi u globalu, nužno je napomenuti da su koncerti onda, kao i danas, bili najčešći oblik djelovanja na sceni, bar koliko se sjećam i po mom osobnom interesu. Rock FM klub je trajao kroz ’94. i ’95, do kada ekipa koja je njime upravljala nije završila srednju školu i jednostavno se raspala. Paralelno s Rock FM klubom djelovao je i skvot Menza. Taj prostor je zauzet po klasičnom skvoterskom principu te je svojim neredovitim koncertnim programom trajao do kraja ’95. Kada su ta dva kluba prestala s djelovanjem, u Splitu nije postojao adekvatan prostor u kojem bi se mladi izražavali i scena je to osjećala. Jednako tako, ponekad su se održavali i koncerti u podrumima Dioklecijanove palače, ali jako rijetko. Tih istih godina, početkom ’90-ih, u vrijeme kada je bio napušten, u Domu mladih su se održavali prvi rave i techno partiji u Splitu, u organizaciji skupine koja se prozvala G7 Crew. Tada je to bilo posve ilegalno, a partiji su bili za svega pedesetak ljudi iz najbliže ekipe. To je otprilike sve što se u to vrijeme događalo na splitskoj sceni, tj. to je ono što sam pratio i većinom se odnosi na glazbenu scenu i subkulture. Važno je reći da je devedesete obilježila iznimno bogata (više brojem nego kvalitetom, tj. kontinuitetom izlaženja) fanzinska scena. Zašto je bitna? Zato što je prevladavala atmosfera da fanzin može napraviti svatko i to je bio najlakši način za izraziti se. Problem kod fanzina u Splitu devedesetih je bio u tome što su ljudi radili najviše dva broja, i to s velikim razmakom između tih dvaju brojeva, ali je broj ljudi koji su ih izrađivali bio iznimno velik. U principu, slično “pravilo” nekontinuiteta rada je vrijedilo i za prostore za koncerte, festivale i bendove, kojih je tijekom devedesetih bio iznimno velik broj i koji se nisu bojali javnih nastupa. Kraj ’90-ih je obilježio porast udruga i inicijativa mladih kroz koje su mladi željeli postići bolju organiziranost i poboljšati artikulaciju vlastitih stavova te, što je najvažnije, imati pokriće za traženje trajnih rješenja što se tiče prostora za djelovanje. Udruge i inicijative mladih željele su raditi i druge stvari osim koncerata, pa su organizirane i razne tribine i druženja mladih i ostalih koji su imali slične stavove o društvu koje nas je okruživalo. Primjerice, prva tribina koju smo organizirali (Pokret za kulturu mladih, udruga članica KUM-a, Koalicije udruga mladih) održana je 1998. godine na temu Stop nasilju nad ženama čime smo željeli proširiti teme našeg djelovanja i aktivizma.

KP: Kako je došlo do zauzimanja Doma mladih? Kada ste osnovali Koaliciju udruga mladih?

D. Č.: U to vrijeme su se na sceni intenzivirala stremljenja ka jednom prostoru za sve mlade i različite vidove kulture pa je tako ’94. organizirano trodnevno skvotiranje zgrade Doma mladih, tzv Art Squat. Dom mladih je ogromna zgrada čija gradnja je započeta krajem ’70-ih godina, ali zbog megalomanskog projekta nikada nije dovršena. U centru grada je zbog toga ostala hrpa betona koja ima vanjske obrise zgrade, ali nije dovršena niti ju je itko koristio (osim povremenih ilegalnih partija i lokalne televizije koja je koristila mali dio prostora). Kroz tu akciju se gradskim vlastima pokušalo pokazati da Dom mladih postoji i da bi trebao biti funkcionalan s obzirom da u Splitu postoji velik broj pojedinaca i organizacija kojima je potreban prostor za rad. Usprkos održanom sastanku s tadašnjim gradonačelnikom, od te akcije nije bilo ništa. Kasnije su koncerti organizirani po najrazličitijim prostorima, uglavnom po skloništima sve do ’98. kada se ponovno aktualiziralo pitanje Doma mladih. Tada je Grad osnovao Kulturno središte mladih, instituciju za upravljanje Domom, čiji ravnatelj je bio ujedno i predsjednik Mladeži HDZ-a. Oni nisu radili ništa, već su se oslanjali na udruge mladih ili pojedince kojima bi ustupili prostor za koncerte, a kasnije su prikazivali te programe kao svoj rad. Činjenica je da zgrada Doma nije, iako smo mi to tražili, predana na upravljanje mladima ili nezavisnoj kulturi, već se sve svodilo na ustupanje prostora za koncerte, ali na način da mladi nemaju autononomiju da rade što bi htjeli, već je trebalo pregovarati oko svakog programa. To je trajalo do 2000, kada se desetak organizacija mladih i za mlade konačno organiziralo u Koaliciju udruga mladih. Prva skupština KUM-a održana je 16. ožujka 2001. te je pokrenuta građanska kampanja Dom mladih mladima. U tom trenutku su se interesi i želje mladih sročile u jednu povelju te se na različite načine lobiralo u Gradu i institucijama. Najviše rezultata dala je ulična kampanja gdje su mladi izašli na ulice i krenuli u protestnu šetnju. Tri mjeseca nakon, Grad je potpisao ugovor s KUM-om o dodjeljivanju 1300 kvadratnih metara u podrumu Doma mladih.

Radilo se o staroj kotlovnici zgrade, prostoru koji je bio u katastrofalnom stanju. Shvatili smo da Grad neće financijski podupirati uređenje prostora i da ćemo nakon tog trenutka sve sami raditi. Udruge iz koalicije su vagale što se tu zapravo može napraviti, dok najmlađoj i najalternativnijoj generaciji nije “pukao film” pa su krenuli s čišćenjem i uređenjem prostora kako bi ga adaptirali i koristili za programe. To je bio težak zadatak jer je bilo potrebno izbaciti 40 kamiona otpada, uvesti struju i organizirati sanitarni čvor. Ništa od toga u tom trenutku nije postojalo. Moram reći da smo imali sreće, jer je u to vrijeme nizozemska organizacija CNF (Cooperating Netherlands Foundations) u Hrvatskoj dodjeljivala sredstva za uređenje prostora. Posjetio nas je njihov predstavnik, gospodin Van Der Paas koji nam je, kad je vidio u kakvoj smo situaciji, doista pomogao u osiguranju najosnovnijih uvjeta i kupovini prve opreme. To se dogodilo dvije godine nakon što smo u Kocki radili napola ilegalno. Tih 80 000 eura donacije bio je pravi vjetar u leđa. Njime smo uredili zidove, napravili binu, kupili razglas i krenuli ozbiljnije raditi.

KP: Trenutno ste u prilično teškoj situaciji što se tiče prostora. Možeš li opisati uspone i padove kroz koje ste u tom polju prolazili?

D. Č.: Veljan Radojković, koji je 2001. bio dogradonačelnik, potpisao je s KUM-om desetogodišnji ugovor o dodjeli prostora sa zajamčenim pravom prvenstva pri potpisivanju novog ugovora. S druge strane, mi smo se tim ugovorom obvezali da prostor nećemo iznajmljivati, što uostalom, nikada nismo radili. Očito je da ova gradska uprava nije upoznata sa sadržajem prvog ugovora, jer nas danas pitaju zašto se ne samofinanciramo iznajmljivanjem prostora. Međutim to je minoran problem, jer su okolnosti oko prostora dodatno otežane time što je Grad 2005. odjednom prestao priznavati stari ugovor, s objašnjenjem da nije ovjeren kod javnog bilježnika iako to nije bio naš posao i iako je taj ugovor potpisan i ovjeren pečatom Grada Splita. Mi potpisujemo novi, petogodišnji ugovor s Multimedijalnim kulturnim centrom (MKC), koji 2005. godine useljava u Dom mladih i postaje upraviteljem zgrade. Taj je pak ugovor definitivno istekao 28. travnja ove godine, iako smo mi par mjeseci prije isteka ugovora tražili novi ugovor s argumentima da smo u prostor uložili vlastita sredstva i doveli prostor u funkciju te time zaslužujemo novi ugovor. Računali smo volonterske sate po satnici studentskog centra prema čemu ispada da smo uložili četiri milijuna kuna u 10 godina. Sada smo potpisali novi, dvogodišnji ugovor sa MKC-om. Dodatni problemi su iskrsnuli krajem 2010, kada u emisiji Provjereno na Novoj TV izlazi prilog u kojem se iznosi da naš klub radi nelegalno i ne zadovoljava osnovne protupožarne uvjete. Mi smo u prostorijama KUM-a 2006, uz dozvolu MKC-a, legalizirali šank s ciljem da prodajom pića pokrijemo dio troškova programa i održavanja kluba. Pri tom smo od nadležnih institucija dobili sve ateste i papirologiju koje i inače dobivaju disko klubovi i registrirali smo se kao klub. Međutim, nakon priloga u Provjerenom, čiji povod je bila godišnjica nesreće u klubu u Rusiji kada je poginuo veliki broj ljudi, na teren je izašla protupožarna inspekcija koja je izdala zabranu rada ugostiteljskom objektu jer ne zadovoljavamo osnovne tehničke uvjete za rad ugostiteljskog objekta. U tom smo trenutku zatražili od MKC-a kao upravitelja cijele zgrade te od grada Splita kao vlasnika, da izdvoje sredstva kako bi prostor zadovoljio zahtjeve protupožarne inspekcije. Iako smo tražili alternativu i mogućnost kompromisa osposobljavanjem hidrantskog sustava i dodatnih protupožarnih aparata, kao i obilježavanjem evakuacijskog puta u slučaju nužde, inspekcija je inzistirala na prskalicama koje su skupe zbog toga što bi, da se one uvedu u cijelu zgradu, trebalo izgraditi bazen u kojem bi se osiguralo dovoljno vode i pumpa koja bi osigurala dovoljan pritisak da bi oni radili na način da zadovoljavaju zakonskim propisima. Zbog ove priče imamo osjećaj da se baš na nama “lome koplja” i trenira strogoća, jer takve uvjete nema nijedan prostor u gradu Splitu stariji od par godina. Da smo često pod povećalom i da imamo osjećaj da se baš na pripadnicima subkultura primjenjuju posebne metode potvrđuje i postavljanje video nadzora od strane Gradskog kotara s ciljem da se spriječi “delinkvencija” na platou ispred kluba. Konkretno opravdanje je glasilo da je pored Doma mladih nemoguće živjeti jer je u proteklih godinu dana došlo do jedne tučnjave, jedne zapljene droge i razbijanja boca?! Dakle, u godinu dana dogodili su se pojedinačni slučajevi kršenja zakona, zbog čega je postavljen sustav kamera vrijedan 60 000 kuna. Kada tu cifru usporedimo s onom od 20 000 kuna koliko Split izdvaja za potporu kluba koji organizira redoviti program, dolazimo do vrlo indikativnog zaključka. Na jednoj kasnijoj tribini postavljeno je pitanje zašto Gradski kotar i Vijeće za prevenciju kriminaliteta Grada Splita nisu nikad došli do mladih koji se tamo okupljaju i da se razgovorom dogovore neke zajedničke akcije kako bi svima koji se tamo oklupljaju i/ili žive bude bolje, odgovoreno je da je to dobra ideja! Ne moram reći da se taj plato u zadnjih par godina nije očistio kako spada, niti su postavljene kante i klupe da bi mladi dobili poruku kako netko misli i na njih i da se želi postići zajedničko održavanje javnog prostora, iako smo mi redovito plaćali račune za komunalne usluge. Zanimljivo je i tužno da i danas svi korisnici zgrade Doma mladih trpe problem nečišćenja platoa ispred zgrade od strane gradskog komunalnog poduzeća jer navodno taj plato nije u njihovom planu!

KP: Dakle, još uvijek održavate programe u prostoru koji je proglašen neadekvatnim.

D. Č.: Kada je izašao novi Zakon o protupožarnoj zaštiti, po čijem tumačenju nismo zadovoljavali protupožarne uvjete i ne možemo biti registrirani kao klub te pružati ugostiteljsku uslugu posjetiteljima, rečeno nam je da ipak možemo raditi za članstvo. Čini mi se, a nisam jedini, da su institucije zadovoljne statusom quo i da se mladi i udruge mladih trebaju zadovoljiti činjenicom da imaju prostor, kakav god bio, s čim se ja i moje kolege ne možemo složiti.

KP: Koje udruge trenutno djeluju u Domu mladih?

D. Č.: U donjoj etaži Doma mladih je prostor KUM-a (nekadašnji klub Kocka), skatepark koji je nekoć pripadao KUM-u, ali smo ga se odrekli kako bismo smanjili troškove komunalije, a jedna je hala u privatnom najmu i koristi se za skladište. U gornjem dijelu djeluje udruga Kam-Hram koja se bavi novim cirkusom i žongliranjem, a održavaju se i tečajevi aerobika. Tu su još MKC, Kino klub, Baletni studio, kazalište Elvisa Bošnjaka PlayDrama i plesna skupina Style force. MKC za svoj program koristi prostor galerije i amfiteatra, na što otpada većina zgrade. Kada se ’70-ih krenuo graditi Dom mladih, u planu je bio centralni amfiteatar s cirkularnom binom. U taj projekt je već tada usipano puno novca, ali sama zgrada, kao ni pozornica, nikada nije profunkcionirala. U amfiteatru se tek sada održavaju predstave, npr. tamo je u sklopu Splitskog ljeta igrao Kiklop. Danas se amfitetarom koristi kazalište PlayDrama čiji je voditelj privatnom donacijom uredio binu koju mogu koristiti i drugi, dakle, ponovno se korisnici sami brinu za opremu i uvjete za rad, što ne mora biti sporno, ali je indikativno. MKC je galerijski dio uredio i tu se organiziraju izložbe. S Platformom 9.81 (arhitektonski studio) napravio je vrlo ambiciozan i lijep projekt uređenja zgrade, ali za tako nešto je potrebno izdvojiti dodatan novac i nije izvjesno hoće li se to uspjeti realizirati. Osobno sam vrlo skeptičan, poučen ranijim iskustvima i tretmanom nezavisne kulture od strane lokalnih vlasti, ne samo ove, već svake. Zgrada Doma mladih bi trebala biti dio svake kulturne strategije Grada Splita, ali pošto nema takve strategije, tako nema ni ulaganja u zgradu, osim kozmetičkih zahvata.

KP: Koja je vaša vizija prostora donje etaže, kluba KOCKA, u kojem vi djelujete?

D. Č.: Naša ideja u od početka je bila da u 1300 kvadrata prostora (sada 1000 kvadrata) osnujemo SMACK klub – Splitski multimedijalni autonomni centar kulture. Naša želja je bila, i još uvijek je, da pored ovog dijela gdje udruge rade koncertni program, napravimo infoshop i čitaonicu (što je dijelom i realizirano – prostor za predavanja te manja galerija). Trenutno pored klupskog prostora djeluje i Galerija Praktika, mjesto na kojem se održavaju performansi, izložbe, video projekcije i slično. S godinama je bilo dobrih ideja i krenulo se u realizaciju te vizije, ali ograničene financije uvjetuju postupno napredovanje. Napokon smo dobili dvije udruge koje se bave takvim programom, dakle, ekipu koja se bavi likovnim umjetnostima i često surađuje sa Školom primijenjenih umjetnosti i studentima Akademije likovnih umjetnosti. U KUM-u imamo novu udrugu DADAnti koja svaki ponedjeljak organizira večeri eksperimentalne umjetnosti. Dakle, vizija prostora je da bude otvoren programima mladih i za mlade koje zanima nezavisna kultura i da tu djeluje svojevrsna kulturna platforma koja nudi mjesto susreta i pokretanja različitih partnerstava i programskih suradnji. Naravno da se ne može previdjeti činjenica da djelujemo u prostoru zgrade Doma mladih koju koriste i drugi i da se trebamo međusobno pratiti i podržavati. Elvis Bošnjak, voditelj kazališta PlayDrama, je to lijepo rekao, da je njemu kao nekome tko radi predstave potreban i naš program i naše djelovanje jer dijelimo publiku, dakle mlade, i da je sasvim normalno da mladi prije koncerta mogu otići na predstavu, ili nakon predstave na koncert, ovisno iz čijeg kuta se gleda. Naša prednost bi trebala biti upravo djelovanje u istoj zgradi u kojoj postoji blagajna na kojoj se mogu kupiti karte i za predstavu i za koncerte i dobiti informacije što se sve u cijeloj zgradi događa taj mjesec.

KP: Podržavaju li nadležne institucije na lokalnoj i nacionalnoj razini rad KUM-a i kakav odnos imate s njima?

D. Č.: KUM prima konstantnu financijsku potporu od 90 000 kuna od Ministarstva kulture i to je svota koja u zadnjih sedam godina nikada nije izostala. Grad Split ima svoje uspone i padove, nekad je bolje, nekad gore. Recimo, kad je uspostavljena nova, aktualna gradska vlast, pomogli su u sanaciji sanitarnog čvora (jer se na našu cijev spojilo još korisnika s gornje etaže, što nije bilo dobro izvedeno pa smo mi s donje etaže osjećali posljedice), a nedugo zatim, prije dvije godine, sporno je bilo organiziranje karnevala. Udruga Cukuni je naime krajem devedesetih  ponovno pokrenula Splitski krnjeval. Radili su ga skoro 10 godina, uvijek pobjeđujući na javnom natječaju. Prije dvije godine Grad je odlučio da organizacija karnevala neće biti ponuđena na javnom natječaju, već da će ga Grad organizirati sam. Karneval je u Splitu oduvijek shvaćan kao prilika za kritiku vlasti i uvijek su u ta tri dana ključevi grada doslovno predavani maškarama. Karneval je kritička manifestacija gdje su i mladi imali svoj dan te su mogli sudjelovati u kreiranju programa. Dio nas iz KUM-a nije vidio opravdani razlog da organizacija ne bude ponuđena na javnom natječaju (ni u jednom trenutku favorizirajući ni jednog prijavitelja, pa tako ni Udrugu Cukuni) i zato smo, dio članova udruga iz KUM-a zajedno s organizacijama za civilno društvo koje djeluju u gradu i s Torcidom, organizirali paralelni karneval na kojem je zapaljena glava u obliku slova K. To je rezultiralo izostankom dotadašnje financijske potpore za programske aktivnosti KUM-a. Te godine, dakle 2009, objavljeno je da je KUM-u dodijeljeno 40 000 kuna potpore, ali je potom došlo do poništenje odluke, tj. nismo dobili navedeni iznos. Zapravo, to nije ništa novo ili specifično isključivo za Split – to je jednostavno odnos institucija prema nezavisnoj kulturi. Čim nezavisna kultura nije zatvorena u sebe, već djeluje prema van, na način da kritizira, propituje i izražava stavove koji se nekome ne svide, ukidaju joj financije i na taj način se pokušava otupiti oštricu kritike. Tako je sa svim organizacijama civilnog društva, ne samo s nama i s kulturom. Javno izneseno mišljenje i kritika skupo se plaćaju. S obzirom na broj volonterskih sati i kontinuirani program tijekom 10 godina, smatramo da zaslužujemo financijsku potporu Grada. Na službenim stranicama Grada i tijekom cijele godina je stajala odluka službe za kulturu da je KUM podržan s 40 000 kuna koje mi nikad nismo vidjeli. To je pitanje bilo postavljeno i na Gradskom vijeću pa je gradonačelnik Kerum odgovorio da će se naći taj novac kako ne bi ispalo da je zbog Grada KUM propao. Ipak, nismo dobili tu potporu. Mislim da nezavisna kultura mora argumentirano progovarati o aktualnim temama, pa ako se netko iz institucija vlasti ne slaže, neka opet argumentirano demantira. Mislim da mora postojati sloboda govora i djelovanja te da mi svi moramo ukazati na nešto što smatramo pogrešnim. Reakcija nekoga tko je izazvan tom provokacijom ili činom, može te navesti na razmišljanje jesi li u pravu ili nisi. Obično, kada adresat reagira iznervirano, čini se da ipak ima temelja za ono o čemu govoriš. Simptomatično je i da se udruzi KAM HRAM koja je djelovala u paralelnom karnevalu, oduzela i organizacija Uličnog festivala Street talks unatoč tome što su već nekoliko godina uspješno radili. Odjednom, njihov program nije bio dobar.

KP: Rad u udruzi je bio pretežno volonterski. Kakva je struktura upravljanja i kako su se razvijali organizacijski kapaciteti? 

D. Č.: Kada smo uspostavili kontinuirano financiranje od Ministarstva kulture, na njihovo smo traženje zaposlili jednu osobu. Mislim da je u redu da je jedna osoba odgovorna kao administrator i da se financira iz projekta. Kada smo legalizirali ugostiteljski objekt, zaposlili smo troje do četvero članova po principu socijalnog poduzetništva. Voditelj ugostiteljskog objekta je bio na plaći, uz dvoje ili troje prijavljenih konobara. Željeli smo da ljudi koji rade budu prijavljeni i da im se prizna radni staž. S nama su često radili i ljudi koji nisu imali završenu srednju školu ili su bili iz neke druge marginalizirane skupine – dugotrajno nezaposleni ili socijalno ugroženi. Socijalno poduzetništvo koje se danas na civilnoj sceni ponavlja kao mantra, mi smo provodili ni ne znajući da to zapravo radimo. Smatrali smo da je u redu dati priliku nekome tko ima manje šansi da ostvari regularni posao.

Upravni odbor kluba se sastoji od po jednog člana iz svake udruge članice i on se sastaje jedanput tjedno na volonterskoj bazi. Tu se donose prijedlozi programa, a najčešće je pravilo da pojedinačna udruga ima jedan vikend mjesečno za svoj program. Postoje udruge koje su bazirane na tjednim aktivnostima pa tako infoshop i čitaonica Disleksija rade srijedom, organiziraju predavanja, filmove i sl.

KP: Je li i na koji način otvaranje ugostiteljskog objekta pomoglo razvoju organizacije? 

D. Č.: Prvi razglas smo kupili od donacije CNF-a, a drugi smo kupili sredstvima akumuliranim kroz rad ugostiteljskog objekta. Zato se nikada niti nismo žalili na količinu novca koju smo dobili, smatrajući da je naša obaveza organizirati uvjete za samofinanciranje. Kada znamo da postoje udruge koje uglavnom dobivaju simbolična sredstva za godišnji rad, vjerovali smo da smo sretni što možemo imati ugostiteljski prostor koji profit ulaže u klub. Ponekad su udruge članice KUM-a samostalno išle prema Gradu kako bi im se financirao program koji su radili u nekim drugim prostorima. Zato smo smatrali da nismo zakinuti te da se možemo snaći sami iako i dalje stoji činjenica da se pri dodjeljivanju sredstava posebno vrednuje kontinuitet programa, ali to je tema sama za sebe. Oduvijek smo željeli održati autonomiju i nezavisnost pa smo bili zadovoljni već kada bi i to ostvarili. Sada kada se ne možemo samofinancirati radom šanka, jer za to nemamo tehničke uvjete, ispada da nam je Grad 2001. dao prostor koji nije upotrebljiv za svrhu za koju je dodijeljen. U starom ugovoru stoji da ukoliko ćemo uređivati prostor, nećemo plaćati najam. Uspjeli smo se snaći i napravili smo to. S MKC-om imamo dobar odnos, izlazimo jedni drugima u susret, a pomogli su i s dijelom sredstava za galeriju Praktik. Međutim, povlače se pitanja da li smo u prostoru koji možemo koristiti na način na koji ga koristimo, koje su obveze grada prema mladima koje zanima nezavisna kultura te da li uopće znamo (ne samo mi, već svi koji su aktivni na području kulture) kako izgleda kulturna strategija Grada Splita? Smatramo da je naš prostor siguran za posjetitelje, ali kada pogledamo Zakon koji propisuje što je potrebno za funkcioniranje kluba, ispada da je potrebno znatno ulaganje da bismo imali registrirani klub jer je to jedini način na koji možemo opstati a da zadržimo kvalitetu programa. Želimo da Grad, kao vlasnik tog prostora, uloži u osiguranje tehničkih uvijeta za, ponavljam, cijelu zgradu, ne samo za nas, jer mi nismo otok, želimo isto za sve korisnike zgrade. Neka nam se omogući zadovoljavanje osnovnih tehničkih uvjeta, kako bismo krenuli raditi, ponovno zapošljavati i novac od prodaje pića ulagati u program. Smatram da je za Split iznimno važno, ali i logično, da se nakon uređenja središnje Gradske knjižnice, Galerije umjetnina, kinoteke Zlatna vrata konačno odluče uložiti sredstva u zgradu Doma mladih te da ona svojim uvjetima ispunjava sve zakonske kriterije za normalan svakodnevni rad.

KP: S obzirom da se radi o koaliciji udruga suradnja je jedan od osnovnih principa vašeg rada. S kojim ste još udrugama surađivali i kakav je to utjecaj imalo na vaš rad? 

D. Č.: U ovih deset godina surađujemo ili smo surađivali s brojnim organizacijama/udrugama mladih i za mlade i s pojedincima i kolektivima koji djeluju u području nezavisne kulture s područja Splita, županije, Hrvatske, Europe pa i šire, na primjer iz SAD-a. Koristili smo različite formalne i neformalne mreže i platforme za razmjenu programa. Bendovi i dj-evi koji su nastupali u klubu Kocka dolazili su iz različitih sredina i iz skoro cijelog svijeta, tako da bi nam trebalo puno prostora poimenice nabrajati dosadašnje partnere. Naravno da tako raznoliki gosti koji su dolazili kod nas ostave utjecaj na naš rad, bilo idejama u samoj umjetnosti ili u načinu funkcioniranja njihovih kolektiva ili matičnih klubova/organizacija.

KP: Koje sve kanale koristite za informiranje publike?

D. Č.:Problem je kod oglašavanja neprofitnih događanja jer ne postoje predviđena oglasna mjesta koja se za to mogu koristiti uz malu naknadu ili besplatno. Naravno da je potrebno utvrditi kriterije koja se događanja smatraju neprofitnim kako bi se izbjegli nesporazumi i konflikti. Info zona je ponudila lokacije na kojima bi se postavili oglasni prostori i brigu za njihovo održavanje i punjenje sadržajem, međutim, još nisu dobiveni konkretni odgovori. Za suradnju na ovom projektu kontaktirani su Grad Split i MKC (tj. Platforma 9.81 koja je suradnik MKC-a). Nadamo se kako će se nešto uspjeti napraviti po tom pitanju jer su oglasna mjesta u Splitu za neprofitne organizacije skupa, a dio koji je na raspolaganju Gradu Splitu koristi se za oglašavanje gradskih manifestacija. Mi u KUM-u tiskamo mjesečne programe i plakate koje dijelimo po različitim okupljalištima mladih, dok smo prije često za plakatiranje koristili nelegalna plakatna mjesta. Ne želeći plaćati kazne i trošiti sredstva na nepredviđene troškove, smanjili smo količinu plakata i ostavljamo ih u kafićima i dućanima koji nam to dopuste. Baš zato nam trebaju oglasni prostori kakve sam opisao ranije. Naravno da za oglašavanje događanja koristimo i internet i društvene mreže, kao i medije koji promoviraju rad udruga mladih i za mlade.

KP: Broj ogranizacija članica koalicije varira. Kakva je dinamika članstva udruga u KUM-u? 

D. Č.: Postoji neki prirodni ritam djelovanja koalicije u kojoj je ponekad više, a ponekad manje članica. Kada se netko novi pridruži, naravno da ima više želja i entuzijazma i povuče neke nove ljude. S vremenom i ti ljudi i organizacije osjete nesigurnost i postave sebi pitanje da li te institucije doživljavaju, da li te podržavaju ili ne, pa nakon nekog vremena neki i odustanu.

U početku smo svi djelovali kroz matične udruge članice KUM-a, ali smo s vremenom toliko prihvatili Koaliciju da smo svi postali KUM. Zanemarili smo matične udruge i postali jedna organizacija koja stvari radi kao KUM, a ne kao npr. Pokret za kulturu mladih. U jednom smo trenutku zaključili da to ipak nije dobro, pogotovo u financijskom smislu, jer smo tako reducirali broj mogućih donatora. Smatram da trebamo djelovati kroz pojedine udruge, a KUM gledati kao nešto što nam osigurava osnovne uvjete rada. Nove članice i nove organizacije se priključuju radu, što je super, a uvijek ima mjesta za nove i kvalitetne pojedince i udruge, naravno uz uvjet da dijelimo razmišljanja o načinu rada i funkcioniranju jedne ovakve koalicije.

KP: Koja je strategija održavanja članstva i uspijevate li pomlađivati organizaciju u operativnom smislu?

D. Č.: Kada je KUM, odnosno udruge članice, krenuo s radom, prisutna je bila ogromna energija i entuzijazam. Jednostavno, postojao je određen broj mladih ljudi sretnih što konačno imaju svoj prostor za rad te ih nedostatak tehničkih uvjeta za kvalitetan rad nije omeo. Svatko tko je prošao kroz slična razdoblja prepoznat će se u ovome. Kada imate toliki entuzijazam prisutan kod ljudi onda se iznalaze različita riješenja bez puno filozofije. Boravak ljudi sličnih razmišljanja i pogleda o tome što čini nezavisnu kulturnu scenu u istom prostoru za rezultat ima jako plodnu scenu s puno događanja i druženja pri kreiranju sadržaja – i što je vrlo bitno, vrhunsku zabavu za aktere bez koje sve skupa i nema smisla. Nikada nisam vjerovao u “žrtvovanje” za dobrobit drugih, a da se pri tom osoba koja podmeće leđa ne osjeća dobro ili se osjeća kao žrtva. Tada ta dobra atmosfera anulira probleme koje netko sa strane može primijetiti, a improvizacija, koja je češće pravilo nego slučajnost, ne predstavlja nepremostiv problem. Na tu atmosferu se nadoveže i dobra posjećenost programa od strane ljudi koji ne žele biti posebno aktivni već im takav prostor predstavlja dobro mjesto za zabavu. Smatram da je to isto tako u redu jer se i na taj način pomaže scenu u svom gradu. KUM-u ne predstavlja problem broj udruga, nego je problem u broju aktivnih ljudi u njima koji imaju ideje i dovoljno snage i entuzijazma da ih provedu u djelo, pri tom zaobilazeći brojne prepreke i dobro se zabavljajući.

Ne može se previdjeti ni činjenicu da u početku rada KUM-a nije postojalo sličnih mjesta za izlaske, pa nije ni čudno da je broj posjetitelja s godinama pao. Zadnje vrijeme se ipak aktivirao i određen broj mlađih ljudi koji sada prilično aktivno vode klub i predstavljaju pokretačku snagu rada KUM-a. Možda nije zgorega spomeniti da sada recimo imamo preko dvije tisuće članova, što nije ni mala ni zanemariva brojka, a ja se osobno nadam da će dio tih članova poželjeti aktivnije se priključiti radu.

KP: Možeš li na kraju prokomentirati odnos lokalnih vlasti prema mladima? Jesu li se i kakvi su se pomaci dogodili u zadnjih deset godina?

D. Č.: Smatram da je najveći nedostatak to što u Gradu Splitu ne postoji Ured za mlade. Postoji ured koji se zove Odjel za šport i rad s mladima, ali mladi od njega nemaju ništa jer je taj Ured orijentiran isključivo na mlade koji se bave sportom i na sportske klubove. Oni to uostalom ni ne kriju. Mislim da je potreban ured koji bi držao do dijaloga s mladima, radio istraživanja o njihovim potrebama i strateški se odnosio prema pitanju mladih. Za vrijeme prošle vlasti (2006) organizirana je kampanja Aktivitis čiji se dio odvijao upravo u Kocki. Tada su bili postavljeni veliki panoi na koje su mladi mogli ispisati svoje potrebe. Cilj kampanje je bio da se zajedno s mladima osmisli Gradski program za mlade. Info-zona je direktan plod te akcije, jer su mladi i udruge tražili prostor za informiranje mladih i održavanje programa za mlade.

Smatram da bi se i danas, možda i više nego ikad, trebalo raditi zajedno s mladima na izradi strategija koje bi za cilj imale aktivno sudjelovanje mladih u društvu. Mislim da se mladima ne šalje poruka da je njihov angažman vrijedan i poželjan, već da ih se olako predstavlja kao letargične i nezainteresirane, što se onda vraća kao bumerang efekt. Mlade treba već u osnovnoškolskoj dobi educirati i upoznavati s načinom funkcioniranja sistema kako bi ga mogli mijenjati na način da stvara mogućnosti za realizaciju njihovih potreba. Mogu to plastično potkrijepiti i primjerom KUM-a. Dodijeli se prostor koji nije adekvatan za klubske aktivnosti s mogučnošću izbora – uzmi ili ostavi. Ako uzmeš, dobio si nešto, ako ne prihvatiš, nisi zainteresiran, odnosno tražiš nemoguće. Nakon što kažeš ok, uzimam, i pobrineš se da nađeš sredstva i uložiš golem trud i entuzijazam, a i dalje nailaziš na nerazumijevanje struktura, nije čudno da odustaneš, ili se nakon dužeg vremenskog perioda rada u takvim uvjetima osjećaš frustriran zbog takvog načina rada. Takav način rada s mladima ne osigurava napredak, bolje uvjete, kontinuitet rada, uključivanje novih mladih u postojeće programe kao ni kreiranje novih programa i sadržaja, već se isključivo oslanja na nečiji entuzijazam, pa dokle ide, dobro je. Naravno da dio odgovornosti leži i na mladima i na njihovoj želji i volji da kreiraju i artikuliraju ideje i programe, ali odgovornost je na institucijama vlasti da transparentno ponude kriterije za dodjelu financijskih i prostornih potpora kako bi bilo jasno na temelju čega se odobravaju program i zahtjevi za potporama. Dakle, deklarativno se s mladima radi, ali neke stvari bolje izgledaju na papiru nego u praksi.

KP: Misliš li da je u svojih 10 godina KUM zadržao jasnu koncepciju? Gdje vidiš utjecaj vašeg rada na mlade u Splitu? 

D. Č.: U nastanku koalicije namjera je bila ponuditi što širi spektar sadržaja te mladima omogućiti da budu konzumenti, ali i kreatori programa. Budući da u Splitu mladi koje zanima nezavisna kultura i “alternativa” često nisu imali gdje vidjeti ili organizirati koncert, većina aktivnih ljudi se okrenula organizaciji koncerata. Nije nam uvijek bilo drago što se većina programa svodi na koncerte i osobno bih želio da je određen broj mladih ljudi koje ne zanima prvenstveno glazba češće koristio prostor za djelovanje. Ne mogu reći da nismo radili i filmske projekcije, tribine, predavanja, izložbe, performanse pa čak i predstave, ali većinom je naglasak bio na koncertima. Žao mi je da se nije formirala video ekipa koja bi kontinuirano snimala događanja pa se u ovih 10 sezona moglo napraviti 10 dobrih DVD-ova s rezimeima sezone. Čitavo vrijeme, od svih mladih koji su prošli kroz KUM, nismo osposobili tim koji bi nam sada radio takvu vrstu dokumentacije i zbog toga osobno žalim. Ovako je sva foto i video arhiva koju posjedujemo plod rada pojedinaca kojima možemo zahvaliti da i mladi koji nisu upoznati s početcima rada mogu vidjeti kako je klub izgledao recimo 2001. Što se tiče promjena u razmišljanju mladih, čini mi se da su prije svi išli na sve, tj. nije bilo najbitnije na svijetu koju vrstu muzike bend svira ili tko izlaže radove već se prostor shvaćao kao mjesto susreta i druženja, a naravno da bi uvijek netko bio oduševljen/a da baš taj bend večeras svira. To je bilo kao bonus. Danas su mladi ljudi ipak malo drugačiji, ali to nije ni čudno obzirom na to da je mainstream prožvakao alternative i ispljunio je u novom ruhu nazad dok joj je istovremeno “ubio” dušu. Znam da smo mi nosili prišivke s prekriženim MTV znakom, a danas taj isti MTV nažalost, ima veliki utjecaj na mlade i diktira trendove. Što se mladih tiče, samo bih volio da bolje artikuliraju ono što žele i da za svoje afinitete podmetnu leđa. U krajnjem slučaju, mladima je KUM kroz svoje postojanje pružio program kakvog se ne bi posramio neki veći europski grad. Kao što sam već rekao, žao mi je da nismo malo organiziraniji, ustrajniji i ponekad malo hrabriji te da iza sebe nismo ostavili neki jači trag što se tiče prezentacije prema vani. Tako da se zna da je tu napravljeno tisuće događanja od strane mladih i za mlade te da zbog toga zaslužujemo pošten tretman od strane odgovornih za politike prema mladima.

]]> https://kulturpunkt.hr/intervju/u-zrakopraznom-prostoru/ Sat, 19 Nov 2011 07:31:00 +0000 https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=u-zrakopraznom-prostoru KP: Opišite nam početke svog rada na splitskoj kulturnoj sceni te kako je funkcionirala splitska nezavisna likovna scena ’90-ih po pitanju programa i prostora?

T. V.: Moji počeci sežu u polovinu ’90-ih, kada sam radila prvo kao slobodnjak, a potom za Hrvatsku udrugu likovnih umjetnika. Iako HULU ne možemo nazvati nezavisnom scenom u onom smislu u kojem danas o njoj govorimo, u ’90-ima je to bila jedina scena na kojoj su se, relativno skromno, stvari događale mimo muzejskih i galerijskih institucija. Tada se splitski HULU još uvijek zvao HDLU i u administrativnom smislu je funkcionirao kao udruga koja je organizirala likovne događaje. U to vrijeme je imao na raspolaganju Salon Galić te razmjerno veliku i popularnu galeriju u Krešimirovoj ulici. To su bili jedini prostori koji su gajili kontinuiran program, kako samostalnih izložbi tako i nacionalnih manifestacija – Biennale grafike, Biennale malog formata, Adria art annale (AAA) itd. Galerija u Krešimirovoj je u ljeto 1995. vraćena bivšim vlasnicima, a HULU je u zamjenu dobio gospodarenje Dioklecijanovim podrumima. Naravno, rasprava oko toga je imala svoje za i protiv argumente. Dioklecijanovi podrumi su vrlo atraktivna lokacija koja je kasnije udruzi pružila znatnu mogućnost zarade, no zbog velike vlage, protoka ljudi i općeg karaktera prostora podrumi nisu, niti mogu biti, zamjena za atraktivnu i renomiranu galeriju koja je bila izgubljena. Dodatni problemi su nastali kasnije, u trenutku kada je u Dioklecijanove podrume počeo pristizati novac od turizma. Stvorio se trajno tinjajući konflikt između Grada i HULU-a, jer je ostalo dobrim dijelom nejasno tko treba brinuti o tom prostoru. Da to radi HULU naravno nije moguće, s obzirom da likovni umjetnici nisu konzervatori ni restauratori, a suradnja s nadležnim gradskim službama je znala biti “grbava”. Unatoč tome, program se redovito održavao, no mnoge manifestacije poput spomenutih  Biennalea grafike i Biennalea malog formata su zamrle, jer ih jednostavno nije bilo moguće postaviti u uvjetima podruma. Održao se jedino AAA, koji se, pogonjen golemom upornošću sada već pokojnog Božidara Jelenića, i nekolicine njegovih suradnika, svojim konceptualnim i subverzivnim karakterom lako prilagođavao svim uvjetima. Festival performansa koji se 1997. održao u Dioklecijanovim podrumima, u suradnji s tada novoosnovanom udrugom umjetnika Gripe art projekt pod vodstvom Tonija Horvatića i HULU-a, u kojemu sam tada radila kao “friška” kustosica, bio je možda prva prava suradnja jedne sasvim nezavisne grupe i jedne poluinstitucionalizirane udruge. Festival performansa tada je okupio jezgru danas već starije generacije nezavisne scene iz Zagreba, Dubrovnika i Splita. Sudjelovali su Vlasta Delimar i Slaven Tolj sa svojim krugom ljudi, te splitski članovi GAP-a koji su i danas aktivni kao autori, mnoge od kojih danas okuplja udruga Kvart. Da se razumijemo, HULU po svojoj logici nije institucija, već stručna udruga, no s obzirom da je imala zaposlenike plaćene iz proračuna Grada i kakvo-takvo fiksno financiranje, razlikovala se od udruga koje su nastajale slobodno na sceni. Nažalost, ta vrsta suradnji nije nastavljena u tom intenzitetu, nakon što sam kao jedini stručni djelatnik udruge “preko noći” dobila otkaz. Kasnije se, zapošljavanjem nove kustosice, ponovno otvorio prostor većih projekata, no tada je HULU već bio dovoljno financijski jak da sam radi kvalitetne kustoske projekte, dok je AAA ostao jedini značajni kontinuirani neovisni projekt u tom kontekstu.

KP: Kako je izgledao kontekst vašeg odlaska?

T. V.: To se nekako poklopilo s trenutkom u kojem se počeo akumulirati novac. U početku, za vrijeme rata, zarada od ulaznica nije pokrivala ni plaću čovjeka koji ih je prodavao. Tada se doslovno skupljao sitniš koji su ljudi ubacivali u “bunar” u podrumima. Danas se, pak, godišnja zarada na kartama broji u milijunima kuna. Od početka je Ugovor potpisan između HULU-a i Grada predviđao ravnopravnu podjelu zarade od ulaznica. Ne znam točno što se dogodilo niti sam ikada pitala, no pretpostavljam da je postojao dio članstva koji je smatrao da je bolje novac usmjeriti na način koji nije pod “kontrolom” kustosa koji stalno izmišlja neke projekte i dovodi neke ljude koji traže neke kataloge i što sve ne. Govorim to zato jer nije stvar u tome da sam ja dobila otkaz, nego da u tom trenu nije postojao nikakav plan da se zaposli stručna osoba koja bi bila odgovorna za program. Dakle, ne da nisu bili zadovoljni s mojim radom, već uopće nisu držali da je kustos kao takav poželjna kategorija u novonastaloj situaciji. A možda je postojao i jedan dio tradicionalnijih slikara i kipara koji su se osjetili ugroženima projektima nezavisne scene koja je počela prodirati i koristiti “njihov” novac.

Nakon što se uprava promijenila i nudila mi da se vratim na posao, već sam započela suradnju s Multimedijalnim kulturnim centrom kao vanjski suradnik, pa za povratak nisam imala interesa.

KP: Kada je i kako došlo do osnivanja te organizacije?

T. V.: Multimedijalni kulturni centar u početku nije imao veze sa zgradom Doma omladine u kojoj je sada, kao ni sa sadašnjim konceptom otvorene institucije. Po svom osnutku, zamišljeno je da MKC osmisli bivšu zgradu Muzeja revolucije. Muzej revolucije je u jeku rata, navrat nanos, iseljen, i Gradu je ostala prazna prekrasna zgrada na vrlo atraktivnom mjestu. Zgrada je imala kino dvoranu, izložbeni prostor, biblioteku i čitav niz kancelarija. U početku su neke kancelarije u toj zgradi dane na korištenje nekolicini udruga mladih, ali to nije bilo rješenje, jer su potencijali i gabariti prostora daleko nadilazili tada relativno skroman dijapazon kvalitetnih udruga. Nakon nekoliko godina promišljanja, Grad je ’99. odlučio pretvoriti taj prostor u kulturnu ustanovu. U to vrijeme je postalo jasno da u Splitu zaživjela scena koja progovara jednim suvremenim jezikom (tada smo ga nazivali novim medijima, danas, dakako, oni već odavno nisu novi) i pojavila se ideja o osnivanju centra koji bi bio platforma za upravo takve autore, one koji nemaju svoj prostor u postojećim institucijama i čiji se rad, bio likovni, filmski, dizajnerski ili bilo koji drugi ne da svrstati u kategorije koje baštinimo iz 19. stoljeća. U početku su sredstva za rad i program bila vrlo mala, a riječi o obnovi prostora gotovo da nije ni bilo, već se ta “nova, mlada umjetnost” imala prilagoditi estetici Muzeja revolucije.

KP: Tko je sve sudjelovao u njegovim počecima i kakva je bila koncepcija organizacije?

T. V.: U početku nas je u MKC-u bilo troje: Joško Jerončić, filmski redatelj, ravnateljica Dubravka Kukoč i ja. Joško je tada organizirao bogat filmski program u kojem je intenzivno predstavljao suvremenu art produkciju. Budući da je bio u samom centru grada, taj prostor nije bilo teško oživjeti te je on vrlo brzo postao popularan. To je bilo vrijeme kada su komercijalna kina počela propadati, a splitska je Kinoteka imala tek program starih filmova. Mi smo tu rupu popunili i dvorana je izvrsno funkcionirala. Na projekcijama bismo imali od 30 do 100 ljudi što je idealna mjera za art kino grada splitskih gabarita. Nastojali smo puštati filmove autora koji su utjecali na suvremeni filmski izraz, kao i na umjetnost uopće.

Nakon nekog vremena kulturnjaci su ovdje počeli tražiti prostor za svoje projekte. Nije bilo nikakvog “manifesta” o suradnji s nezavisnom scenom, već su ljudi prirodno dolazili na jedino mjesto gdje se činilo da mogu doći. Rekli bi da žele prikazivati filmove ili organizirati nekakvu prezentaciju svoga rada, i ta je inicijativa spontano rasla. Imali smo jedan veći galerijski prostor i jedan malo manji, koji je služio za prve izložbe mladih umjetnika. Prva trajna suradnja je bila ona sa Split Film Festivalom, koji je uselio u jednu od neiskorištenih kancelarija, tu radio cijelu godinu te velik dio svog programa “vrtio” upravo u toj zgradi. Grad je bio zadovoljan što ima ustanovu koja je prilično jeftina, a ima stabilan program i publiku. Međutim, nije sve bilo idealno.

KP: Kakvi su se problemi pojavili?

T. V.: Grad je u jednom trenutku donio vrlo bizarnu odluku i u jedan od prostora na katu zgrade uselio matični ured. Tako su četvrtkom i subotom u zgradu ulazile mase sa zastavama i rižom – performans sam po sebi. Na našim izložbama čitav bi prostor znao biti ispunjen slikama, instalacijama, kompjutorima… U isto bi vrijeme gore-dole išle povorke svatova sa svom popratnom scenografijom. Jednom nam se dogodila i incidentna situacija. Organizirali smo veliku retrospektivnu izložbu dizajnerskog dvojca Božesačuvaj, pa je nad ulazom u zgradu, gdje inače stoji banner s nazivom programa koji je unutra, bio veliki natpis “Božesačuvaj”. Svatovi su pobjesnili jer se nisu željeli fotografirati ispod takvog bogohuljenja, odlučili počupati kompletnu konstrukciju i počeli se verati na fasadu. Pozvana je policija koja je spriječila uništavanje, ali je više-manje zaključila kako svatovi i nisu u krivu, jer stvarno je ružno imati fotografiju s vjenčanja ispod plakata “božesačuvaj”. To se na kraju pretvorilo u medijski slučaj koji smo pokušali iskoristiti kako bismo objasnili da galerija i art kino ne mogu funkcionirati zajedno s vjenčaonom. Ni logikom rada ni estetikom to nisu stvari koje idu zajedno. Nakon mnogo godina, matični je ured preseljen, no uskoro smo i mi bili na drugom mjestu. Ukupno smo u bivšoj zgradi Muzeja revolucije proveli 5 godina. U to vrijeme cijeli je niz udruga već bio navikao kino dvoranu koristiti za svoje javne nastupe, dok je u galerijskom prostoru, osim stalnog programa MKC-a realiziran niz zanimljivih suradnji poput Goli otok-entropija-realnost-novi hrvatski turizam (Čargonja / Stilinović / Cerovac / Lučić 2001/02/), Grupa Šestorice, ciklusi Novih medija u organizaciji Split Film festivala itd.

KP: MKC je raspolagao prostorom i mnogi bi dolazili vama s idejama i prijedlozima. Kakva je situacija s umjetničkim, izlagačkim prostorima u Splitu u to vrijeme? 

T. V.: Nikakva. Već spomenuta galerija u Krešimirovoj bila je zatvorena, salon Galić je bio iznajmljen za privatnu prodajnu galeriju a Galerija umjetnina praktički nije funkcionirala. Muzej grada je imao svoju zgradu, ali ne i galerijski prostor u kojem bi mogao prirediti kvalitetnu izložbu. Ne mogu se sjetiti je li ijedna ustanova uopće imala adekvatan izložbeni prostor otvorenog tipa, dakle da nije bio namijenjen stalnom postavu. Štoviše, ni stalni postavi nisu imali adekvatan prostor. HULU je bio dosta otvoren, ali u Dioklecijanovim podrumima možete izložiti vrlo ograničen spektar radova. To je monumentalan i mračan prostor u kojem estetski može preživjeti jedino nešto veliko i jako, nikakva suptilnost ne dolazi u obzir. Da ne govorim o nedostatnim tehničkim uvjetima. Prema tome, shvatljivo je da je interes za tadašnjim prostorom MKC-a bio velik. U njemu se puno radilo unatoč tome što je bio neuređen. No, nije to bilo nešto posebno jer nijedna ustanova u Splitu praktički nije imala adekvatne uvjete za rad. MKC je iz zgrade iseljen Zaključkom gradskog poglavarstva 2004, kada je ista dodijeljena Galeriji umjetnina koja je u to vrijeme, kao i sve ostale ustanove, vršila pritisak na Grad kako bi joj se osigurao adekvatan prostor. Od svih kontroverzi koje su tada opterećivale takav potez Grada, samo je jedna interesantna u kontekstu razgovora o nezavisnoj sceni, a to je da je iseljenje još jednom obavljeno navrat-nanos. Dakle bez kvalitetnog plana, štoviše bez interesa, kako “udomiti” scenu koju je ustanova u tih pet godina pokrenula. Zaposlenici su tako formalno preseljeni u zgradu Doma mladih, no u toj zgradi su poluuseljive bile jedino kancelarije dok ostalo nije bilo samo neupotrebljivo, nego i opasno. Ta je zgrada 30 godina tretirana kao neka vrsta otpada. Ona je 1979. dovršena do “Potemkinove faze”, odnosno dovršen je njen vanjski izgled. Ostatak je bila rupa puna smeća.

Osobno sam se tada protivila takvom rješenju, ne zato jer sam imala nešto protiv toga da se riješi problem Galerije, dapače smatram da je to bio jedan od glavnih problema koje je trebalo rješavati, nego zato jer držim da se tako radikalni potezi moraju i planski i financijski ozbiljno pripremiti. Kako u to vrijeme nije bilo predviđeno ni rješenje uređenja Doma za potrebe programa MKC-a i nezavisne scene, niti je financijski bilo osigurano uređenje Galerije umjetnina, u zgradi iz koje smo iseljeni, činilo se apsurdnim da grad dobiva dvije nefunkcionalne ustanove, umjesto da boljim planiranjem rada dobije dvije sasvim funkcionalne u roku od godinu do dvije.

Tim je preseljenjem riješena samo adresa za iseljenu ustanovu, da, eto, nismo na ulici, ali nikakav program se nije dao raditi.

KP: Možete li malo detaljnije opisati s kakvim ste se prostorom suočili kada vam je predan na korištenje?

T. V.: Struja je postojala tek u kancelarijama i nekim prizemnim prostorima koji su bili improvizirano uređeni od strane nekolicine udruga koje su ih koristile, dok funkcionalni dio zgrade nije imao ništa osim golih betonskih zidova. Amfiteatar Doma mladih je, ako ne najveća, onda sasvim sigurno jedna od najvećih scena u Hrvatskoj. Sastoji se od dva odvojena gledališta i cijelog niza pristupnih i “podržavajućih” – potpuno u kodu skupe državne kulture ’70-ih godina. On je funkcionalna svrha zgrade, a u tom trenu je bio samo rupa s metrom smeća na dnu. Udruge koje su radile u prizemlju i podrumu Doma “svoje” su prostorije uređivali najbolje što su mogle, ali nikada nisu imali ni financije, ni stručnost, niti, u krajnjoj liniji, ovlasti, da naprave išta trajno. Parcijalno uređivanje takvog prostora je nemoguće. Uređenje Doma mladih mora biti samo integralno i bazirano na jasnoj ideji što se i kako želi raditi u cijeloj zgradi, sve ostalo je bacanje novca i energije. Morali smo se suočiti s bizarnom situacijom – dobili smo na upravljanje 9500 kvadratnih metara prostora u kojem se dobrim dijelom nemoguće kretati, a kamoli raditi. Također, postojala je samo originalna projektna dokumentacija prema kojoj više nije bilo smisla planirati uređenje zgrade jer je kultura za koju je zgrada projektirana, ona skupa, državna, monolitna, u međuvremenu nestala, a potrebe suvremene kulturne scene su se do te mjere promijenile da uređenje koje je bilo predviđeno prije 30 godina nije imalo nikakvog smisla.

KP: Takva je situacija zahtijevala promjenu unatoč obeshrabrujućem kontekstu. No, ipak ipak ste našli način kako krenuti u plan obnove prostora. Kako ste do toga došli?

T. V.: Kada smo uselili u Dom mladih bili smo deprimirani jer nam je bilo jasno da se od nas zapravo ni ne očekuje da išta radimo i da je sav onaj posao koji smo uložili u afirmiranje jednog drugačijeg načina rada sad opet na početku, i to vrlo teškom početku. Zato je prvi korak bio da zajedno s arhitektima počnemo razmišljati kako ovaj prostor prilagoditi današnjim potrebama, a da to bude razmjerno jeftino i brzo jer nitko od nas nije htio radni vijek provesti razmještajući teglice sa sobnim biljem u polu-uređenoj kancelariji. No, naravno, za to je potreban novac, a novca nije bilo ni u planu.

Dom mladih nitko nikada nije htio uzeti kao ozbiljnu investiciju jer je 30 godina vladao mit da je to užasno skupo. Ta priča o skupoći perpetuirala se na zadovoljstvo svih onih koji su njome kamuflirali nedostatak ideje i znanja. Potrebe suvremene kulture i nezavisne scene ustvari nisu skupe. Dapače, što je prostor “siroviji” i manje striktan u svojoj definiciji, to je bolje iskoristiv za sve raznovrsnije forme koje suvremena scena poprima. Također, “grandioznost” u dimenzijama i uređenju posve je kontraproduktivna. Ono što je potrebno jesu sigurnost i dobra tehnička opremljenost. Kako u proračunu nije bilo novca za projekt, arhitekt Dinko Peračić, koji je na nezavisnoj sceni aktivan kroz udrugu Platforma 9,81 pa je s potrebama iste veoma dobro upoznat, je u MKC došao odslužiti civilni vojni rok. Zadatak mu je bio napraviti projekt uređenja koji bi za relativno mala sredstva doveo zgradu u stanje u kojem je sigurna za korisnike i primjerena suvremenoj kulturnoj praksi. Dinkov se projekt kasnije pokazao važim argumentom u borbi za dovođenje u funkciju ove zgrade. Naime, on je pokazao da je to moguće i na osnovu toga je kasnije raspisan natječaj za izradu projekta uređenja zgrade.

KP: Kako je došlo do vašeg političkog angažman u Gradskom poglavarstvu i kako se razvijao plan obnove Doma mladih?

T.V.: Jedan od glavnih razloga zbog kojih sam prihvatila raditi u gradskoj upravi bio je taj što u Domu nisam imala mogućnost raditi. Te 2005. sam ovdje napravila tek jednu izložbu. Radilo se o doslovnom skvotiranju u budućem izložbenom prostoru kako bi se ukazalo na njegovu moguću funkciju i potencijal. Kada su me pozvali u Poglavarstvo, gradska vlada je bila nestranačka, barem u smislu da je bila formirana od ljudi koji primarno nisu bili članovi stranaka, nego stručnjaci u svom polju. Gradonačelnik je bio pokojni Zvonimir Puljić, čovjek iz HDZ-a, stranke koja mi osobno nije nimalo simpatična, no Puljića sam znala kao osobu koja redovno posjećuje kulturna zbivanja i koji je jasno artikulirao da će kultura biti jedna od okosnica plana nove gradske uprave. Plan je bio ekstremno ambiciozan – da u svakoj godini dovršimo po dvije velike investicije u kulturi. U rezultatu bismo za četiri godine mandata završili najmanje osam velikih investicija u kulturi, što bi značilo da smo zaključili manje-više sva dugo otvorena pitanja gradske kulture. U tih osam investicija ušao je i Dom mladih.

KP: Na što ste se fokusirali tijekom vašeg mandata u Gradskom poglavarstvu i što je ostvareno od planirane obnove Doma mladih?

T. V.: Prvi zadatak bio je zainteresirati Ministarstvo kulture. O svakoj pojedinačnoj investiciji razgovarali smo osobno s ministrom Božom Biškupićem, koji je u početku bio skeptičan prema našem planu, što me nimalo ne čudi. Kao čovjek koji je dugo obnašao svoju funkciju, vjerojatno je stotinu puta čuo priču o dovršenju Galerije Vidović koja je tada čekala već više od 20 godina, Kazališta lutaka na kojem se bez kraja i konca radilo 9 godina, Doma mladih – 25 godina, Etnografskog muzeja koji se, također, malo po malo uređivao godinama, već spomenute Galerije umjetnina, Centralnog odjela knjižnice kojem još nije bilo ni traga, i tako dalje… Kako neki od tih objekata nisu imali ni adekvatnu projektnu dokumentaciju, sa svakom je godinom čekanja njihova realizacija postajala sve složenija i upitnija. No, nakon što su u prvoj godini mandata uistinu riješena dva najsloženija problema – otvorene su i Galerija Vidović i Kazalište lutaka – suradnja s Ministarstvom je postala čvrsta i država je sudjelovala u financiranju svih većih projekata, pa tako i Doma mladih. Na kraju smo se dobro financijski organizirali i došli do desetak realiziranih projekta. U kontestu grada u kojem je zadnji veći zahvat u kulturi bio upravo nedovršeni Dom mladih krajem ’70-ih, to je bio neviđen investicijski bum.

Svaka od ustanova koja je dobila adekvatno uređen prostor, istovremeno je dobila i mogućnost otvaranja prema vanjskim projektima jer su ustanove mahom imale predviđen slobodan prostor za događanja koja nisu nužno vezana za vlastiti program. Gradska knjižnica tako danas ima cijeli niz zanimljivih programa u suradnji s najrazličitijim udrugama i pojedincima, na sceni Kazališta lutaka će se, npr. održati i Jazz festival i Tjedan suvremenog plesa. Drugim riječima, otvaranje prostora istovremeno je i otvaranje mogućnosti suradnje koje danas veliki broj splitskih ustanova podržava, a moje je uvjerenje da je takav način rada budućnost institucija u kulturi.

Na području financiranja nezavisne scene planski su uvođeni fondovi otvoreni različitim neinstitucionalnim djelatnostima, a bilo je planirano i otvaranje jednog nezavisnog kulturnog centra na Brdima, dakle na rubnom dijelu grada koji uglavnom ostaje zakinut za kvalitetne sadržaje. Pronađen je prostor, napravljen projekt, osigurana sredstva, no nažalost, smjenom gradske vlasti sve je to nestalo netragom – i fondovi, i prostor… Velika, velika šteta.

KP: Koji su prostori u funkciji i koje udruge djeluju u Domu mladih danas? 

T.V.: Što se Doma tiče, on je doveden do stadija upotrebljivosti i galerija se brzo afirmirala kao jedna od najkvalitetnijih lokacija za suvremenu likovnu scenu. Nadam se da će tako biti i s pozornicom, na kojoj se već odvija respektabilan program. U funkciji nije južni dio zgrade, ali to nije velika šteta, jer su tamo planirani samo uredi. Kod uređenja smo se prvenstveno koncentrirali na funkcionalne prostore amfiteatra i galerije. Ogromna je stvar da danas imamo integralnu projektnu dokumentaciju na osnovu koje se u svakom trenutku zna što se gdje treba raditi.

U zgradi na stalnoj bazi, dakle s kontinuiranim programom funkcioniraju Kino klub Split, Split Film Festival, Baletni studio HGM-a, KUM – Koalicija udruga mladih, Atlantis, HRAM – Kulturna alternativa mladih, Slobodni penjači Lapis, Style Force, Playdrama i Plesni centar Split. O organizacijama i programima više saznajte ovdje.

Mnoge su prostorije daleko od idealnog, ali je u svima moguće raditi. Čak se i uredi u popodnevnim satima znaju koristiti za programe – bilo za predavanja i projekcije za studente Umjetničke akademije, bilo za probe, predstave, audicije i sl.

KP: U kakvom ste odnosu s ostalim organizacijama koje djeluju u sklopu Doma? Je li postignut dogovor s klubom Kocka vezano uz njihovo korištenje prostora i ispunjavanja protupožarnih uvjeta?

T.V.: Svi korisnici, bilo stalni bilo povremeni, u prostoru su besplatno i mogu koristiti raspoloživu tehniku i inventar. Dobar dio njih ne plaća ni troškove režija, a korištenje prostora regulirano je ugovorom kojim se, ukratko, od korisnika traži poštovanje prostora i drugih korisnika, te obveza poštovanja projekta i odgovornost za vlastiti rad i eventualne štete koje svojim radom počine (što se, Bogu hvala, do sad nije dogodilo). Korisnici koji svoje programe rade u prostorima Galerije ili amfiteatra dužni su na svoj materijal staviti logo DOM/MKC, i to je sve što se “naplate” tiče.

S protupožarcima problem ima klub Kocka. Udruga je u prostoru registrirala d.o.o., pa po klasifikaciji spada u poslovne prostore. To je problem u vezi kojeg MKC može vrlo malo napraviti, jer realizacija protupožarnog sustava nije nešto što se može napraviti samo za jednu prostoriju, već ga, prema postojećem projektu (naglasimo – rad mimo projekta je protuzakonit, da ne spominjem – skup i glup) treba realizirati za čitavu zgradu. To je neophodan zahvat za koji Grad kao vlasnik zgrade do sada nije osigurao sredstva, a samo integralno rješavanje cijele zgrade može riješiti taj problem. Riječ je o investicijskom ulaganju od sigurno nekoliko milijuna kuna koje nipošto ne mogu isfinancirati udruge ili ustanova. Dakle, tu nije riječ o odnosu između MKC-a i udruga, već o odnosu Grada prema vlastitoj imovini te zakonima koji reguliraju problematiku, a koji su takvi kakvi jesu. Mi ih ne možemo mjenjati ni odlučiti da ih nećemo poštovati jer nam to nije zgodno.

KP.: Kako MKC funkcionira danas i kako se pokrivaju troškovi?

T. V.: U osnovi Grad bi kao vlasnik zgrade te vlasnik i osnivač ustanove trebao biti taj koji pokriva troškove iste. To je i bilo tako u početku, no kako se programi Doma mladih povećavaju veoma brzim tempom i zgrada postaje sve gušće naseljena i življa, tako se, naravno, njezini troškovi – režijski, troškovi održavanja, potreba za zaposlenima, programski izdatci – povećavaju iz godine u godinu, a proračun to ne prati. Tako smo od 2009, kada su, kao i drugim ustanovama, praktički svi troškovi hladnog pogona zgrade bili pokriveni iz proračuna, a ustanova je svoj prihod ulagala u programe i opremu, došli do toga da će iduće godine, ne dođe li do povećanja, to biti tek oko 50%. To znači da ćemo praktički “pojesti sami sebe”. Onaj novac koji se ulagao u programe otići će na održavanje, što opet znači da će biti manja mogućnost buduće zarade… Na rubu smo pucanja.

MKC ulazak u prostor i korištenje logistike i tehnike uvjetuje isključivo kvalitetom i programskom adekvatnošću projekta i raspoloživošću prostora i ljudi. Naša odluka da radimo po sistemu otvorene institucije znači da jedan dio svog programa sami radimo, ali i da aktivno koproduciramo tuđe programe. Nažalost, ne postoje adekvatni fondovi za koprodukcije, koje bi prepoznale formu otvorene institucije i financiranje prilagodili tom načinu rada, tako da, u praksi, MKC teret financiranja projekata nezavisne scene preuzima nauštrb vlastitih programa. MKC je na granici između “zavisne” i nezavisne kulture. Svaki projekt koji ovdje ulazi iz prostora nezavisne kulture, makar ne dobio ni kune poticaja, dobiva struju (što je oko 15000 kn mjesečno), vodu, prostor, tehniku, i ukoliko je moguće, ispomoć i nešto novca. Raspisujemo godišnji natječaj za izlaganje u galeriji s jasnim kriterijima i o njemu odlučuje galerijsko vijeće, no mnogi manji programi ulijeću ad hoc, kao i scenski programi. Naravno, uvijek je više onih koje morate odbiti nego onih koje možete prihvatiti pa je i broj nesretnih uvijek veći od sretnih. Mi iz principa ne naplaćujemo korištenje prostora umjetnicima jer uvođenjem plaćanja kao kriterija prestajemo biti alternativna scena i postajemo komercijalna, kao sve ostale. Ko ima para, pjeva, a ko nema, ko ga šljivi.

KP: S kojim se još problemima susrećete u svom radu?

T. V.: Financije, neadekvatan broj zaposlenih, i nedostatak interesa da se dovrši izvedbeni projekt koji bi nam otvorio mogućnost za izlazak na infrastrukturne fondove EU-a, kad nam budu dostupni. Ukratko – samo nas ventilacija, koju morate upaliti nekoliko sati prije predstave, stoji minimalno 120 kuna na sat. To su veliki troškovi čiji dobar dio moramo pribaviti sami, radeći u domeni koja po svom karakteru nije komercijalna. Ljudi nas često percipiraju kao instituciju kojoj je sve plaćeno. Da se razumijemo, mi imamo fiksnu svotu u proračunu koju smo slobodni trošiti po vlastitom nahođenju, ali to je na kraju potpuno nevažno, kada se “vlastito nahođenje” svede na plaćanje struje i vode. Kad bismo trošili samo proračunska sredstva, negdje oko lipnja bismo mogli obustaviti sve programe. Po tom računu scena uopće ne bi mogla raditi, jer ona sama košta više od ostatka zgrade. S druge strane, ova zgrada postoji zbog scene. Ako nju nemamo namjere pokrenuti, kog vraga onda ovdje uopće radimo. Apsolutno se više isplati ulagati u prostor koji će biti besplatan za nezavisnu scenu, nego pro forma davati gomilu sitnih poticaja s kojima se ne da učiniti ništa.

Zatim, Grad također, osigurava plaće za samo šest zaposlenika, a mi sve ostale (čuvara, čistaćicu, još jednog tehničara) plaćamo iz vlastitog prihoda… Te stvari valjda nisu neophodne zgradi od 9000 m2, s desetak otvorenih ulaza i protočnošću od nekoliko stotina ljudi dnevno. Mi pak ne smijemo nikoga zaposliti bez suglasnosti Grada. U praksi smo pogurnuti prema dvama rješenjima – ili da ne radimo, ili da radimo mimo propisa. To su vrlo zatupljujući problemi.

Izračun minimalnog broja zaposlenih za sadržaje i prostore predviđene projektom je 75. Naravno da nitko ne očekuje da se odjednom zaposli 75 ljudi, niti za tim ima potrebe, ali podatak navodim kao ilustraciju dimenzija disproporcije između mogućnosti i potreba.

Na koncu, obustavljene su sve investicije u kulturi pa je tako presahao i izvor financiranja za dovršenje izvedbenog projekta uređenja. Njegova je važnost golema jer bez njega nemamo što tražiti u infrastrukturnim fondovima EU, koji su najizgledniji način za konačno dovršenje uređenja. To je mali ulog za veliki dobitak, ali nažalost, za sad nema interesa.

KP: Kao što ste već spomenuli, centralni dio prostora je amfiteatar koji ste ove sezone stavili u funkciju i od rujna se ovdje ponovo održavaju predstave. Ipak, još uvijek su potrebni neki zahvati kako bi on u potpunosti zaživio. O kakvim se zahvatima radi?

T. V.: U amfiteatru nije realiziran projekt akustike i to je problem. Par godina apliciramo posvuda molbu za barem minimalno akustičko rješenje – projekt naravno postoji, ali kako vidimo da od toga neće biti ništa, vratili smo se opet svojim volonterskim počecima i napravili jedno priručno, pomično rješenje koje omogućava zatvaranje scene vertikalno i horizontalno, drugim riječima, omogućava normalnu akustiku i grijanje.

Arhitekti su ponovno sve nacrtali besplatno, tvrtka Var-Vitor je donirala materijal i sve radove, koji bi na tržištu koštali oko 200.000 kuna odradila bez naplate, slobodni penjači su sve to postavili u prostor, a čak ni transport nije naplaćen. Od tada, na sceni je, osim niza dramskih izvedbi, radionica i skupova, održan i prvi “pravi” koncert. Svi smo bili jako zadovoljni kako to zvuči.

Obnova Doma mladih je došla do točke na kojoj je bilo još malo posla za veliki rezultat, ali promijenila se vlast i više nije bilo interesa da se nastavi. Sudeći po sadašnjim izdvajanjima iz gradskog proračuna za kulturu, to nema veze s Domom mladih, nego s činjenicom da nema interesa ni za jednu investiciju u kulturi.

KP: Od ove se sezone u amfiteatru češće odvija program. Kakvi su prvi dojmovi?

T.V.: Ove sezone smo počeli s raznovrsnim programima na sceni, ali zbog skromnih financija i praktički nepostojećeg kadra to ne može biti kontinuirani repertoar. Naime, čitava zgrada ima zaposlenog samo jednog domara koji održava zgradu, postavlja izložbe, igra ulogu scenskog radnika – ukratko – one man band. No, odaziv publike je sjajan i reakcije su pozitivne sa svih strana. No, pitanje je koliko dugo to može funkcionirati bez ljudi i para.

KP: Rad u jednoj ovakvoj instituciji otvorenog tipa, pogotovo u ovom zahtjevnom prostoru, predstavlja zasigurno produkcijski izazov, a rad takvih organizacija izuzetno je važan za daljnji razvoj i funkcioniranje suvremenog kulturnog sektora općenito. Kako vidite poziciju otvorene institucije poput MKC-a?

T. V.: Pa trenutno ta pozicija nije baš dobra jednostavno zato jer je sustav još ne prepoznaje. Osim već spomenutog nepostojanja fondova za ovakvu vrstu rada i dobar dio praktičnog rada je neprepoznat kao posao. Naime, protivno onome što bi čovjek mislio, mi najviše posla imamo oko tuđih projekata. U svojoj produkciji mi smo maksimalno organizirani i efikasni. Svi imamo po 10-20 godina rada za sobom i postavljanje izložbi ili organiziranje nekog drugog programa je relativno rutinski posao. S tuđim programima pak, nikada ne znate na čemu ste – teško je pretpostaviti koliko su ljudi vični svom poslu i procijeniti koliko vremena će biti potrebno odvojiti za neki projekt. Postoje oni kojima uopće ne morate pomagati, jer imaju vrlo jasnu sliku što žele, dok drugi tek po ulasku u prostor uopće počinju razabirati u što su se upustili i zavlada panika u koju trebate intervenirati.

U osnovi, dvije su osnovne grupe suradnika. Oni koji su usredotočeni na iznalaženje rješenja, i oni koji usredotočeni za iznalaženje problema. Prvima ništa nije previše teško, drugima ništa nije dovoljno dobro. Na koncu, to ispada puno više stvar osobe, nego ikakvih objektivnih okolnosti.

No, sve je to dio posla. Potpuno sam uvjerena da je ovakav način rada budućnost institucija. Mi kao mala zemlja nemamo tako duboki kadrovski i kreativni bazen iz kojeg bismo mogli neograničeno crpiti izvrsne ideje i moramo se otvarati prema suradnjama.

Drago mi je da su ljudi koji danas dolaze s idejama više okupljeni oko projekata nego oko fiksnih udruga. Ovdje smo ’90-ih uglavnom imali udruge mladih, no danas se ljudi umrežavaju puno fluidnije. To situaciju čini puno kreativnijom, otvaraju se prostori koji nisu strogo prostori nezavisne kulture, kao ni prostori institucije, već prostori za projekte koji motiviraju stvaranje.

Dakle, osim što smo potkapacitirani i često na rubu po pitanju energije i vremena, u biti smo zadovoljni napretkom.

KP: Prostor plus je usredotočen na istraživanje, testiranje i eksperimentiranje. Unutar takvog pristupa – kakva vas znanja i vještine zanimaju?; kako shvaćate inovaciju i kreativnost?; i koje vrijednosti, sposobnosti i tehnike cijenite? 

M. Č.: Od ’90-ih do danas pokrenut je program Art&Clubbing, zatim interdisciplinarni projekt Moje, tvoje, naše sve u organizaciji Drugog mora. Također pokrenut je Tjedan suvremenog plesa u Rijeci. Dogodila se kontinuirana edukacija u Prostoru plus. Mnoge kolege su se vratile sa školovanja u inozemstvu, kao što su Ivana Kalc, Martina Rukavina, Sanja Josipović i Ivana Peranić koja pokreće kreativni laboratorij Krila. Prošle godine je pokrenut Zoom festival koji također nudi jednu drugačiju perspektivu novih izvedbenih i vizualnih formi. Otvorila se osnovna škola za klasični balet i suvremeni ples u Rijeci. No i dalje je na sceni jako malo produkcije novih predstava, pa tako imamo Trafik s jednom produkcijom godišnje, Prostor plus s jednom produkcijom godišnje, Teatar Rubikon s jednom produkcijom godišnje, Koraki s jednom produkcijom godišnje… Za postprodukciju nema osiguranih uvjeta. Niti institucija koje bi to kultivirale.