Piše: Vatroslav Miloš

U nasušno potrebnom tekstu naslovljenome Prosječna plaća kao lažni indikator životnog standard Vuk Vuković na Biltenu pojašnjava zašto je ova “najkorištenija statistička informacija” zapravo potpuno pogrešan smjerokaz života kojim većina građana živi: “[N]a primer, ako od ukupno deset plata šest iznosi 500 eura, dve 2.000, a poslednje dve 3.000, prosečna plata bi bila 1.300 eura, što nam, s obzirom da više od polovine plata u ovom primeru iznosi 500 eura, ne govori mnogo. U ovom slučaju, prosečna plata nije ‘tipični’ predstavnik i ne može da se kaže da ‘tipični radnik’ u takvom hipotetičkom preduzeću ima platu od 1.300 eura”.

Kad smo već kod statistike, podatak da Hrvatska uz Španjolsku i Grčku ima najveći broj nezaposlene mladosti kao kakav zloguki kor pjevaju već i proverbijalne ptice na grani. A kako sada stvari stoje, tom će se brojkom i dalje manipulirati Mrsićevom ciničnom mjerom “Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa”. Naime, kako piše Jasminka Filipas u Forumu: “Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ovih je dana, naime, ukinulo ograničenje prema kojem se mlade ‘volontere’ u realnom sektoru moglo nastaviti stručno osposobljavati godinu dana (rad za 1600 kuna) samo ako je poslodavac primio u radni odnos 50 posto prethodno tako angažiranih ‘volontera’ ili ako su mladi, uglavnom visokoobrazovani, sami odbili posao u tvrtki u kojoj su se stručno osposobljavali. Tog ograničenja više nema, pa će poslodavci nakon što nekoga ‘stručno osposobe’, umjesto da mu ponude ugovor s nekakvom normalnijom plaćom, te mlade ljude jednostavno moći otpustiti i opet zaposliti nove za 1600 kuna”.

Teško da bi nekoga više zapravo moglo zanimati što grupa U2 može novoga dati popularnoj glazbi. No priča o njihovom novom albumu klimaks je priče o mašineriji – i medijskoj i ekonomskoj – koja iza svega toga stoji. “Songs of Innocence poučna je priča”, piše Alexander Billet za Jacobin, “o tome kakvu vrstu impotentne prosječnosti možemo očekivati svi mi koji entuzijastično – i neironično – prihvaćamo umjetnički etos tržišta”. A ovaj je tekst ujedno i podsjetnik da se o popularnoj glazbi (a pogotovo o glazbenoj industriji) mora i može pisati na drugačiji način. 

Doba je godine kada se u javnome životu književnosti sa strepnjom očekuje proglas “Osamnaestorke”, odnosno članova Švedske akademije koji odlučuju o dodjeli Nobelove nagrade za književnost. Ovogodišnji je dobitnik francuski književnik Patrick Modiano, prijevod njegova romana Ulica mračnih dućana (“Rue des boutiques obscures”) dostupan je na našem tržištu još od 1980. godine, a Fraktura je 2005. godine izdala i roman Mali dragulj (“La Petite Bijou”). U kratkom, ali informativnom tekstu Alexandre Schwartz u New Yorkeru može čitati više o Modianovom životu i književnom radu. 

Kroz seriju fotografija u Guardianu možete uroniti u “neobičan i nevjerojatan” svijet knjižara od Škotske do Kambodže. 

Naime, uoči obilježavanja godišnjice pada Zida, U2 su u Berlinu održali koncert ispred Brandenburških vrata koji je pak bio ograđen metalnim zidom od dva metra kako bi spriječio pogled svima koji nisu imali kartu, prenosi Associated Press petog studenog. Kako izvještaj navodi, građani i turisti nisu mogli ne primijetiti ironiju u tome da se koncert posvećen rušenju jednog zida, ograđuje drugim zidom.

I tako se svečanosti oko pada Berlinskog zida, koje simbolički predstavljaju kraj hladnoratovske podjele, inkarniraju kao ono što jesu, svečanosti obilježavanja globalne dominacije kapitalizma. Kako je pad Zida po neoliberalnim teoretičarima predstavljao simbolički “kraj svih ideologija”, sada novi, opskurni zid oko koncerta predstavlja otjelovljenje neoliberalne ideologije slobodnog tržišta, dakle dominacije profita.

Dodatna je ironija da se sve ovo dogodilo na koncertu U2-a, benda koji se, nakon što “međunarodna zajednica” poslovično ne uspije spriječiti genocide po svijetu, pojavljuje na poprištima sukoba gradeći oko svoje površne umjetnosti aureolu “socijalne senzibiliziranosti”. Naravno, cijelu tu misiju predvodi frontmen čije je poznavanje geo-političke situacije ravno nivou utjecaja koje ima njegovo patetično pojavljivanje po raznim međunarodnim summitima i neizbježno slikanje s Nelsonom Mandelom.

Dakle, radi se o bendu koji utjelovljuje onaj dio neoliberalne ideologije znan i kao “humanitarna pomoć” koja predstavlja organizirano pranje savjesti kao kompenzaciju za neaktivnost ili nepostojanje volje za razrješenje raznih kriza u svijetu. Kao takav, U2 je uvijek zapravo bio (humanitarni) proizvod, koji pjeva o nadolazećim “blagodatima” kapitalizma ili ih povremeno proslavlja “veličanstvenim” koncertima čija produkcija iznosi pola proračuna prosječne zemlje Trećeg svijeta.

MTV, organizator koncerta, kako stoji u vijesti AP-a, opravdao je dizanje zida radi “sigurnosti posjetitelja, građana i poslovnih objekata”. Ovo smiješno opravdanje pak predstavlja drugu aktualnu dimenziju dominantne ideologije. Onu u kojoj se nekom suludom vizijom sigurnosti opravdavaju besmislene vojne intervencije (u Iraku) ili onom u kojoj se apstraktna vizija sigurnosti (uz sve prateće ilegalne operacije) koristi kao kompenzacija za sve veći nedostatak egzistencijalne, financijske sigurnosti za većinu građana. Na kraju krajeva, ovaj slučaj supsumira pojam sigurnosti kao sigurnosti za one koji si to mogu priuštiti, a ostali se mogu pouzdati u demokratske mehanizme vlasti koji primarno ionako primarno funkcioniraju kao podrška tržištu, a ne ljudima.

Fundamentalno kontradiktoran dio izvještaja sa ovog događaja je onaj koji govori o tome da je isti događaj zapravo bio besplatan (free) za vlasnike 10.000 karata. Iako je taj dio izvještaja vjerojatno nespretno napisan, tom logikom, prvorazredno medicinsko osiguranje je besplatno Amerikancima koji ga mogu skupo platiti, prvorazredno obrazovanje je besplatno onima koji si mogu priuštiti, stoga sve je zapravo besplatno onima koji imaju novac. Ako se pak free prevede kao slobodno, onda je kontradikcija još izraženija. I ako je posrijedi greška (jer nije navedeno free of charge), u ovom slučaju se radi o onoj vrsti greške koja upućuje na istinito stanje stvari.

Naime, kako pokazuje izvještaj američkog Pew Research Centra koji je objavio rezultate ankete provedene u većini zemalja nekadašnjih pripadnica Istočnog bloka, entuzijazam kojim je dočekana demokracija tj. kapitalizam nakon pada Zida općenito se smanjio. Kako točno navodi izvještaj, “kraj komunizma općenito je pozdravljen, samo s više rezervi”.

Između ostalog, izvještaj pokazuje kako najveće razočarenje vlada u Mađarskoj u kojoj je 77% građana nezadovoljno “stanjem demokracije” dok 38% građana sumnja da im demokratsko pravo glasa omogućuje utjecaj na politiku. Kako navodi izvještaj, Mađari su frustrirani “procijepom” između onoga što oni vide kao demokraciju – slobodne medije, slobodni govor i kompetitivne izbore – i onoga što zapravo imaju. S druge strane, ako se konstatira da većina u npr. Poljskoj vidi demokraciju kao nešto što omogućava slobodu izbora da se zabrani pobačaj ili ako većina u Srbiji vidi slobodu izbora kao slobodu da se rade genocidi po regiji, onda je to već druga priča.

Vraćajući se na primjer Mađarske, taj kontradiktorni “procjep” koji im smeta je znakovit za cijelu liberalnu demokraciju jer se ne radi o tome da je procijep anomalija, nego je zapravo normativ – taj procjep jest današnje stanje demokracije. Slobodni mediji, koje spominje izvještaj, su naravno besmislice jer je nekadašnja kontrola one partije nad medijima sada zamijenjena za kontrolu od nekih drugih, ali sada “demokratskih” partija. Iznad svega, master cenzor medija je naravno tržište (koje su Istočni Europljani toliko željeli) i to ne samo u smislu da se većina medija nalazi u rukama privatnih konzorcija, nego i u onom smislu u kojem se mainstream mediji općenito i strateški trivijaliziraju do granice imbecilizma. Slobodni govor može biti slobodan u onoj mjeri u kojoj ne propituje granice neoliberalnog kapitalizma dok su rezultati kompetitivnih izbora nažalost determinirani kvantitetom glasova onih koje educiraju gore spomenuti mainstream medij.

Kako izvještaj  AP–a još navodi, građani koji su za spomenuti koncert ostali uskraćeni instalacijom “demokratskog zida” bacali su boce i cigle na taj zid te su vikali “Zid mora pasti”, slično kao i dvadeset godina prije te doprinoseći ironičnosti cijele situacije.

Stoga, cijeli slučaj novog Zida u Berlinu simbolizira demarkacijsku liniju, ali ne više između različitih ideologija, nego unutar jedne ideologije. U tom smislu Zid simbolizira današnju dominantnu demarkacijsku liniju, a to je ona između klasa, potlačenih i vladajućih.