Neizostavan element provedbe svake suvisle kulturne ili bilo koje druge politike je otvaranje pozicija u sustavu i njegovim institucijama za ljude koji ga mogu razvijati u skladu s novim ciljevima i prioritetima. Taj proces valjalo bi razlikovati od pejorativno shvaćenog “kadroviranja”: ne radi se naime o tome hoće li s promjenama u sustavu doći i novi ljudi – to je neizbježno, logično, pa i uvjetovano načinom na koji zakonodavni okvir definira postupke imenovanja u tijela kulturnih ustanova – nego o tome temeljem čega se promjena događa: pukog interesa za kontrolom nad resursima i infrastrukturom ili pak nekog promišljenog koncepta razvoja te infrastrukture kao javnog dobra.

Nijedna od ovih opcija ne isključuje uže shvaćenu stručnost imenovane osobe, iako je zdravorazumski pretpostaviti da će ona u okviru prve logike lakše biti zanemarenom. U tom pogledu, premda joj se u svakodnevnom političkom i komentatorskom govoru pridaje gotovo magijska vrijednost, važno je istaknuti da je stručnost tek jedan od vrlo važnih preduvjeta za kadrovsku selekciju, nipošto i onaj definitivni kriterij – čim govorimo iz perspektive promišljene kulturne politike, ključna je upravo ona siva zona u kojoj je stručnost neodvojiva od vrijednosnih, ili, ružnije rečeno, ideoloških pitanja i tiče se načina na koji određena osoba razumije temeljni društveni smisao kulturnih institucija.

Jedno od presudnih kulturnopolitičkih pitanja u jeku promjene vlasti u Zagrebu jest upravo tretman gradskih ustanova u kulturi i načina na koji će biti definirana njihova javna funkcija, što između ostalog podrazumijeva i upravljanje procesom izbora njihovog vodstva. To je upravljanje definirano zakonima poput Zakona o muzejima, Zakona o kazalištima ili Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi, koji propisuju da većinu u upravnim tijelima ustanova imenuje osnivač, odnosno njegovo predstavničko tijelo. U slučaju ustanova čiji osnivač je Grad Zagreb, to primjerice znači da članice kazališnih vijeća imenuje Gradska skupština, dok članice upravnih vijeća muzeja imenuje gradonačelnik direktno. Neovisno o toj sitnoj proceduralnoj razlici, poanta je da većinu uvijek određuje ona politička opcija koja je na vlasti, što znači da je (in)direktna politička kontrola sastavni, zakonom formalizirani dio čitavog procesa, neovisno o tome čine li tu vlast bandićevci, Miki Maus, fanovi Popularnog Joleta ili zeleno-lijeva koalicija. Ostavljajući na stranu pitanje je li to načelno dobro ili loše, svakako se može reći da takav model posjeduje razumljivu logiku, budući da omogućuje oblikovanje cjelovite kulturne politike (i) kroz ustanove u kulturi. Đavo je, ponovimo, u sadržaju te politike – ako je ona suvisla, onda se na taj način njezina suvislost kapilarno širi i ustanovama; ako pak nije, dovoljno je prisjetiti se kako je izgledalo prethodnih 20 godina pod Milanom Bandićem.

Usprkos široj svjetonazorskoj maglovitosti i proceduralnom nesnalaženju dijela njenih predstavnika, s novom vlašću u Zagrebu došla je i nada u pozitivnu promjenu kada je riječ o odnosu prema kulturi na lokalnoj razini. Naime, Možemo je u velikoj mjeri proizišao upravo iz nezavisne kulturne scene, s neprikosnovenim ljudskim kapacitetima kada je riječ o koncipiranju politike senzibilizirane za potrebe čitavog sektora, njegovih radnica i šire javnosti. Jedna od prvih intervencija u gradske ustanove u kulturi nakon njihovog dolaska na vlast bilo je razrješenje Ane Matković, Martina Previšića i Vere Šimić Jajčinović dužnosti članica Upravnog vijeća Muzeja grada Zagreba i imenovanje Ive Prosoli Stojkovske, Tvrtka Jakovine i Maroja Mrduljaša na njihovo mjesto, koje je gradonačelnik Tomašević donio u Zaključku iz 13. srpnja ove godine. MGZ je inače institucija koja se u svojevrsnoj upravljačkoj krizi nalazi čak – dvije i pol godine. Budući da po isteku mandata dugogodišnjeg ravnatelja Vinka Ivića u srpnju 2019. na prethodno raspisanom natječaju nije odabrana nijedna kandidatkinja, tadašnji gradonačelnik Milan Bandić imenovao ga je vršiteljem dužnosti, da bi se isti scenarij ponovio i godinu dana kasnije, produžujući zavrzlamu oko izbora u dvogodišnji period upravljačkog limba.

Nakon druge godine Ivićevog v.d.-ovanja pod Bandićevim blagoslovom, uslijedila su nova dva pokušaja izbora novog ravnatelja – prvi u svibnju, a potom i u lipnju ove godine. I oni su poništeni u jeku promjene vlasti, potom je uslijedila Tomaševićeva intervencija u sastav Upravnog vijeća, da bi se u rujnu krenulo u peti pokušaj okončavanja agonije, prvi u novoj političkoj konstelaciji. Na taj se natječaj prijavilo šest kandidatkinja (Ana Kutleša, Vesna Bradamante, Ivana Katavić, Goran Arčabić, Hela Vukadin Doronjga i Zvjezdana Antoš), koje su sve prošle formalnu provjeru. Nakon održanih intervjua i odustajanja jedne od kandidatkinja (Bradamante), Upravno vijeće izabralo je Anu Kutlešu, kojoj su tri glasa dali novi vijećnici imenovani od strane Grada, dok su za Zvjezdanu Antoš glasali predstavnici radnika Muzeja Boris Mašić i Miljenko Gregl.

Kako stoji u dijelu obrazloženja odluke Upravnog vijeća koji potpisuje njegova predsjednica Iva Prosoli Stojkovska, Kutleša je pokazala “da ima jasnu viziju za razvoj Muzeja utemeljenu na demokratizaciji Muzeja, inzistiranju na inter- i multidisciplinarnom pristupu, umrežavanju Muzeja sa sličnim institucijama i inicijativama u Hrvatskoj i inozemstvu i aktivnom suradnjom i odgovornim sudjelovanjem u životu lokalne zajednice”. Citirajući direktno iz Kutlešinog prijedloga programa, Prosoli Stojkovska također apostrofira vrijednosti koje izabrana kandidatkinja zagovara: “promicanje demokratskih vrijednosti, kritičkog preispitivanja dominantnih narativa, uključivanje potisnutih identiteta i glasova, afirmiranje različitosti i drugačijosti, solidarnosti, jednakopravnosti po pitanju roda, spola, nacionalne, rasne i klasne pripadnosti, kako u programima tako i u internom ophođenju zaposlenika_ca.” Zaključno, predsjednica Vijeća ističe inovativnost, uključivost i usklađenost Kutlešinog programa sa suvremenim muzeološkim standardima te angažiranost i kritičnost njenog pristupa kao zalog pretvaranja Muzeja “u dinamičan prostor kritičkog promišljanja, učenja i razmjene”. Tome vrijedi dodati i napomenu člana Vijeća Maroja Mrduljaša kako izbor Kutleše predstavlja “nastavak već uspostavljenog trenda transfera znanja i iskustava iz nezavisne kulture u institucije koji se već pokazao uspješnim”, navodeći primjer dolaska Slavena Tolja na čelo MMSU-a Rijeka i kustoskog kolektiva WHW u bečki Kunsthalle.

WHW je važna referenca jer ne samo da je riječ o najpoznatijem primjeru međunarodne relevantnosti naše nezavisne kulture, inače također ignoriranom u gradskom kotekstu, nego i o kolektivu duboko srodnom Bloku – Lokalnoj bazi za osvježavanje kulture, čija dugogodišnja članica je, uz Vesnu Vuković, Ivanu Hanaček i Dunju Kučinac, također i Ana Kutleša. Blok je nedvojbeno jedan od najvrijednijih aktera u našem (ne samo) nezavisnom kulturnom polju, kustoski kolektiv koji je tijekom dvadeset godina svojeg postojanja proizveo niz važnih programa, usmjerenih, između ostalog, upravo na kritičko promišljanje baštine, odnosa kulture i lokalne zajednice, kao i demokratizacije tog odnosa – dakle, upravo onoga što čini temeljni smisao postojanja Muzeja grada Zagreba.

Nažalost, izgleda da je upravo u tom Kutlešinom i Blokovom kritičkom, ideološki jasno pozicioniranom djelovanju problem, budući da se dio zaposlenika Muzeja usprotivio njenom imenovanju u obliku anonimnih javnih pisama upućenih gradonačelniku Tomaševiću. Formalni temelj za ovaj istup prigovori su koje je predstavnik zaposlenika u Upravnom vijeću Boris Mašić naknadno iznio na račun Kutlešinih kvalifikacija. Naime, na sjednici održanoj 13. listopada, tajnik Muzeja, pravnik Karlo Šakota i predsjednica Upravnog vijeća Iva Prosoli Stojkovska ustvrdili su kako sve kandidatkinje udovoljavaju formalnim kriterijima natječaja, uključujući i onaj da kandidatkinja mora imati “najmanje pet godina rada u muzeju ili najmanje deset godina rada u kulturi, znanosti ili obrazovanju”. U skladu s propozicijama natječaja o prihvatljivim dokazima, Kutleša je svoje radno iskustvo potkrijepila elektronskom potvrdom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, iz koje je jasno da u Bloku u kontinuitetu radi duže od deset godina. No Mašić je, sudeći prema dostupnim zapisnicima, naknadno osporio Kutlešin staž u kulturi – njegova argumentacije se, čini se, temelji na činjenici da Kutleša tijekom prvih godina u svojoj organizaciji nije imala ugovor na puno radno vrijeme. Iz toga Mašić izgleda izvodi računicu po kojoj se više od 10 godina Kutlešinog rada u Bloku pretvara u pukih 7 godina. Ovakva izuzetno problematična konstrukcija prije svega nema nikakvog utemeljenja u tekstu natječaja, u kojem se rad nigdje ne definira u smislu staža ili vrste ugovora. Sve ovo ne bi dobilo na pretjeranoj važnosti da tajnik Šakota u novonastalim okolnostima nije promijenio mišljenje i zauzeo stav da Kutleša ipak “nije priložila sve uvjete natječaja”.

U takvim uvjetima, Vijeće je učinilo najodgovorniju moguću stvar i zatražilo mišljenje “pravnika iz nadležnih gradskih, odnosno državnih institucija, te radnog prava”, kako stoji u zapisniku elektronske sjednice, održane 4. studenog. Ispostavilo se da se konzultirani pravnici “slažu u činjenici da je kolegica [Kutleša, op. au.] poslala jedan od dokumenata koji je u tekstu natječaja zatražen kao jednakovrijedan te time ispunila formalne uvjete” te da “ne postoji osnova za diskvalifikaciju”. Situacija je, dakle, u formalnom smislu proglašena čistom te je Upravno vijeće tehnički moglo finalizirati izbor u skladu s vlastitom odlukom.

Ono na čemu se pritom vrijedi zadržati jest načelni stav većine pravnika da dokument poput elektronske potvrde HZMO-a “nije adekvatan za procjenu nečijeg rada u kulturi”, pri čemu se ipak upozorava “da rad u kulturi nije istovjetan radnom stažu”, suprotno Mašićevoj interpretaciji. To mišljenje nema direktne reperkusije po ovaj slučaj, budući da je natječaj za izbor ravnatelja Muzeja priznavao HZMO-ovu potvrdu kao dokaz, imalo to smisla ili ne. No ono svakako otvara šire, izuzetno važno pitanje uvažavanja i formalnog dokazivanja izvaninstitucionalnog rada u kulturi, koji se po definiciji uglavnom ne odvija pod ugovorima o radu na neodređeno i na puno radno vrijeme. Prikloniti se Mašićevoj interpretaciji značilo bi na posebno ciničan način negirati realnost rada u nezavisnoj kulturi, njene podfinanciranosti, kao i česte nemogućnosti da se u sustavu projektnog financiranja pokrivaju troškovi plaća, pri čemu se iza nominalnog rada na pola radnog vremena najčešće krije višestruko veće radno opterećenje. Ukratko, iz takve perspektive institucionalni sustav rezerviran je primarno za one koji u njemu rade i imaju privilegij najsigurnijih radnih mjesta – radi se, dakle, o jednoj duboko konzervativnoj, isključujućoj interpretaciji na štetu ranjivijeg dijela kulturnog polja.

Nažalost, zbog djelomično razumljivog opreza, predstavnici Grada u Upravnom vijeću nisu zauzeli odlučniji stav po ovom pitanju, koji bi bio važan i kao proceduralna legitimacija atipičnih oblika rada u nezavisnoj kulturi. Umjesto, dakle, da su priču zaključili i definitivno predložili Kutlešu za imenovanje, za što su po svemu sudeći dobili pravnu osnovu, napravili su jedan proceduralni zapetljaj – prvo su izglasali da će od izabrane kandidatkinje zatražiti dodatno pojašnjenje njenog rada i staža, da bi onda vlastiti zaključak zanemarili, ne poslavši joj nikakav zahtjev za dodatnom dokumentacijom.

Takvom su pak odlukom dali povoda opoziciji unutar Muzeja da uputi javno pismo gradonačelniku Tomaševiću, koje je dan nakon navedene sjednice završilo u medijima. Riječ je o jednom izuzetno problematično sročenom istupu, u kojem se prije svega netočno tvrdi da je nedvojbeno utvrđeno da Kutleša ne zadovoljava uvjete natječaja. Činjenica da je Upravno vijeće izglasalo dopunu dokumentacije, na koju se pismo poziva kao kršenje procedure, pritom nije pojašnjena u svjetlu dobivenih vanjskih pravnih mišljenja, kao što je iz njega izostavljeno da je Kutleša uistinu priložila dokaz koji je u skladu s propozicijama natječaja, što neimenovanim autorima omogućuje da njezinu prijavu tendenciozno prikažu kao nepotpunu, a time i nevažeću.

Pored ovih proceduralnih pedanterija, ključan je i dio pisma koji gazi u teren perfidne političke denuncijacije Kutlešinog rada: “Zastupamo stav da Muzej ne pripada ‘lijevima’ ili ‘desnima’, politički angažiranima ili neangažiranima, ‘progresivnima’ ili ‘konzervativnima’, manje ili više obrazovanima, već smo muzej koji pripada svima.” Banalno je uočiti da ne postoji jasniji znak ideološkog konzervativizma od ovakve nadideološke retoričke torte, kao što je sasvim izvjesno da bi ustanova koja bi se ovoliko trsila da ne pripadne nikome ostala baš to – ničija. Srećom, opozicionari iz MGZ-a nisu predugo ostali u svojoj kuli bjelokosnoj, nego su u sljedećem javnom pismu gradonačelniku, objavljenom 8. studenog, Kutlešu nagazili malo konkretnije, upozoravajući kako BLOK “organizira ‘političke škole za umjetnike’ kao ‘obrazovni program’ kojim se nudi indoktrinirani pristup politizaciji umjetnosti i kulture s namjerom ‘politiziranja i poticanja na angažman umjetničkih i kulturnih radnika’. Iza programatske sintagme o ‘borbi za bolje radne uvjete kulturnih radnika’ i iz djelovanja BLOK-a razotkriva se aktivizam usmjeren protiv kapitalizma, ali i neutemeljena radikalna kritika rada radnika u kulturnim ustanovama.”

Ako je prethodno pismo bilo površinski ambivalentnije, ovo je potpuno otvoreno oko svoje ideologizirane srži – na ime konzervativno-desnog elitizma koji se predstavlja kao neutralnost, tu se denuncira vrijedan rad Bloka na otvaranju kulturnog i umjetničkog polja i emancipaciji njegovih radnica. Iz te perspektive, ovaj napad na Kutlešu posebno podmuklim čini činjenica, istaknuta i u citiranom obrazloženju Upravnog vijeća, da je upravo ona kandidatkinja koja poseban naglasak u svojem programu stavlja na otvaranje Muzeja za marginalizirane i drugačije glasove i pozicije.

Kako je pak izgledala neutralnost u interpretaciji prethodnih uprava MGZ-a najbolje pokazuje njihovo dugogodišnje odbijanje da na pročelje zgrade bude vraćena spomen-ploča posvećena kustosici Muzeja Mariji Hanževački, koju su ustaše mučile i strijeljale 1944. kao pripadnicu antifašističkog pokreta: ploča je naime uklonjena devedesetih, iz jasnih razloga, a vraćena je tek nedavno, kada su izmijenjeni politički odnosi u gradu valjda počeli uvjetovati Novo Neutralno. Neiscrpnom istraživačkom angažmanu novinara Hrvoja Šimičevića dugujemo i detaljnu analizu stalnog postava Muzeja, koji svoje sporno ideološko lice pokazuje, između ostalog, i u segmentu posvećenom razdoblju socijalizma. “Gramatički krnje, faktografski netočno i duboko revizionističko lupetanje prožima gotovo svaki eksponat ovog izrazito značajnog perioda za Zagreb”, oštar je Šimičević, koji u svojem tekstu bespoštedno upućuje na sve manjkavosti i tendencioznosti tumačenja povijesti u MGZ-u. S kojim dijelom javnosti rezonira pozicija anonimnih prozivača iz MGZ-a postalo je ubrzo jasno – već sljedeće jutro nakon objave drugog javnog pisma Blokov je trešnjevački prostor Nova Baza oblijepljen letcima čiji cilj je očito bio provocirati i zastrašiti Kutlešu i njene kolegice, zbog čega je na teren morala izići i policija.

Sretna okolnost je da je taj vandalski čin čitavom slučaju priskrbio dodatnu medijski pažnju, a na Kutlešinu stranu stao je i dio mainstream medija, nudeći važnu kritiku argumenata njezinih protivnika. Umjesto dakle zadržavanja na razini demistificiranja ideološke potke kampanje protiv Kutleše, o čemu je već dovoljno rečeno i na drugim mjestima, vrijedilo bi se vratiti na neke šire implikacije ovog slučaja. Naime, nije on specifično zanimljiv zato što nam otkriva isključujući konzervativizam koji u velikoj mjeri okupira naše kulturne institucije, premda to nedvojbeno jest jedan od njegovih ključnih aspekata. Odnosno, taj nam je konzervativizam itekako poznat i otprije, samo je sada provociran i ugrožen novom političkom konstelacijom u gradu. Ono što pak čini specifičnost ovog izbora ravnateljice Muzeja grada Zagreba primarno su njegove implikacije po shvaćanje kulturne politike, odnosa gradske vlasti i institucija, kao i problema legitimacije rada u nezavisnoj kulturi.

U tom smislu vrijedi istaknuti jednu činjenicu koja se, koliko mi je poznato, dosad nije javljala u komentarima ovog slučaja. Među proračunskim dokumentima o kojima će se početkom prosinca glasati na 6. sjednici Gradske skupštine Grada Zagreba nalazi se i Prijedlog programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2022. godinu. Pored uobičajenih jedanaest djelatnosti koje se financiraju iz gradskog proračuna, tamo je za sljedeću predviđena i dvanaesta pod nazivom “Kultura i umjetnost u zajednici”. Navedena je linija definirana na sljedeći način: “Programi podržani kroz Kulturu i umjetnost u zajednici bit će usmjereni na veću dostupnost kulturnih i umjetničkih sadržaja u zajednici s osobitim naglaskom na teritorijalnu decentralizaciju kulturne proizvodnje i sudjelovanje građana u lokalnom kulturnom životu. Naročito će se podržati umjetnici, umjetničke organizacije, udruge i građani da samostalno ili u suradnji s kulturnim ustanovama (s naglaskom na centrima za kulturu i knjižnicama) razvijaju programe koji će se realizirati na kvartovskoj razini grada, kao i programi koji imaju perspektivu dugotrajnije suradnje kulturno-umjetničkih subjekata i raznih aktera lokalne zajednice […] Posebno će se podržati programi koji unapređuju programsku suradnju subjekata civilnog i javnog sektora u kulturi […]”

Iz perspektive ovog opisa imenovanje Ane Kutleše počinje djelovati ne tek kao hrabar, pomalo ekscesan odabir jedne autsajderske kandidatkinje, nego kao potpuno logičan izbor vođen vrlo pozitivnim novim prioritetima kulturne politike. U tom smislu, tezu iz jednog od anonimnih pisama zaposlenika MGZ-a da je “izbor ravnatelja Muzeja politička agenda Možemo” možemo slobodno podvesti pod meme kategoriju things that reactionaries say that would be awesome if true. Odnosno, ona i jest istinita, ali ne na način na koji to podrazumijevaju institucionalni konzervativci, što više govori o načinu na koji su oni navikli da stvari funkcioniraju. Ne radi se naime o Ani Kutleši osobno, nego o strašnoj agendi demokratizacije kulturnih institucija. Uostalom, moglo bi se uvjerljivo argumentirati da je u Blokovom slučaju riječ o organizaciji koja se pozicionira na način koji je kritičan kako prema dijelu nezavisne kulturne scene iz koje je Možemo potekao, tako i prema kontradiktornoj svjetonazorskoj osnovi na kojoj počiva nova zagrebačka vlast.

Druga, izuzetno važna implikacija ovog slučaja je problem formalne legitimacije rada u (nezavisnoj) kulturi. Potrebna je izgleda temeljita rasprava o definiranju tog rada, kao i načina na koji ga se dokazuje – u suprotnom, institucije će ostati mjestima reprodukcije privilegija ograničenog kruga ljudi. To dakako ne znači da u institucijama ne postoji veliki broj stručnjakinja sa sjajnim kompetencijama, znanjem i otvorenim viđenjem kulturnog sustava, kao što nitko u čitavoj priči ne tvrdi da dr. sc. Zvjezdana Antoš, dugogodišnja muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju s velikim muzeološkim iskustvom, nije načelno zaslužila doći na čelo MGZ-a. No svakako se radi o tome da izvaninstitucionalni rad u kulturi, koji se odvija usprkos svim nevjerojatnim poteškoćama, mora moći biti adekvatno vrednovan u okviru natječaja za mjesta u institucijama. To će vjerojatno uključivati određeni tip pravne artikulacije postupka koja će znati uvažiti različite realnosti rada u kulturnom sektoru.

Odluka upravnog vijeća jednog muzeja nije razina na kojoj će se taj problem riješiti, stoga ne treba nužno preveliku težinu pripisivati odluci da se poništi i ovaj, peti natječaj za izbor ravnateljice MGZ-a i krene u novu rundu. Bolje bi dakako bilo da je čitav proces bio vođen malo spretnije, na što upućuje činjenica da od Kutleše nikada nije službeno zatražena dodatna dokumentacija, kao i da je natječaj poništen bez transparentnog objašnjenja. U tom smislu, ovaj slučaj je još jedan primjer proceduralnog nesnalaženja nove vlasti, donekle i razumljivog zbog snažnih otpora kojima su izloženi u dijelu institucija. Upravljačka kriza u Muzeju grada Zagreba tako se nažalost produbljuje, šesti natječaj iščekujemo, a bilo koga tko će na njemu biti izabran čeka podijeljeni kolektiv, jednim dijelom očito nenaklonjen otvorenijem shvaćanju funkcije ustanove u kojoj radi.

Kako pisati o artefaktima bez povijesti? Takvo što se čini nemogućim – temelj je shvaćanja bilo kojeg predmeta njegova povijesna kontekstualizacija ili, bolje, njegova historizacija. Ipak, ovo banalno, retoričko pitanje na specifičan se način prelama na ovim prostorima: govorimo li o kulturnim artefaktima socijalističke Jugoslavije, moglo bi se reći da je njima povijest kao jugoslavenska povijest oduzeta. Ostavljene da lebde u povijesnom vakuumu, naplavine koje dugujemo razdoblju od 1945. do početka 90-ih dostupne su nam prije kao skup individualnih, plošnih fragmenata, bez okvira koji im daje volumen, koji razotkriva njihovu povezanost u jednom kompleksnom povijesnom obzoru Jugoslavije. Posebno je to očito u slučaju književnosti, odnosno načinu na koji je ona povijesno artikulirana u sklopu akademskog proučavanja i obrazovanja. Njome, naime, u potpunosti dominira nacionalni model, pa je tako neupitno govoriti o nekom autoru ili autorici isključivo kao hrvatskom književniku ili hrvatskoj književnici, o književnosti 20. stoljeća kao hrvatskoj književnosti, o hrvatskom pjesništvu, prozi ili drami. Premda nacionalni kontekst predstavlja bitnu razinu (samo)razumijevanja ovdašnje književnosti i kulture, on nije ni izbliza dovoljan – štoviše, svođenje na njega često upravo izobličuje predmet analize, kao što je u neprocjenjivoj knjizi Avangarda Krležiana – pismo ne o avangardi na Krležinom primjeru pokazao beogradski teoretičar Predrag Brebanović.

Upravo ta činjenica da nam je bio potreban netko “izvana” da nam ključno književno čvorište vrati njegovom neophodnom jugoslavenskom kontekstu predstavlja jednu tipičnu značajku osmoze znanja u našoj postsocijalističkoj, antikomunističkoj sadašnjosti – za shvaćanje kulturnih artefakata i fenomena 20. stoljeća, osobito onih koji pripadaju Jugoslaviji, sistemski nam je potreban oslonac izmještenog gledišta, udaljenog, tuđeg pogleda. Jedan takav vrijedan pogled omogućio nam je Behzad Khosravi Noori, umjetnik iranskog podrijetla baziran u Stockholmu, čija izložba Profesor Baltazar i spomenik nevidljivom građaninu rasvjetljava možda i najpoznatiji jugoslavenski kulturni izvozni proizvod, smještajući ga u širi kulturni, društveni i geopolitički kontekst, s naglaskom na Pokret nesvrstanih.

Izložba je izvorno realizirana u Kunsthalleu u sklopu Marabouparken u Sundbybergu, na sjevernom obodu Stockholma, odakle je stigla i u Konstmuseum u Malmöu, gdje se zadržala do 8. rujna. Činjenica da je doživjela dvije švedske adrese te da je Nooriju pripao privilegij samostalne izložbe u gradskoj instituciji pretežito orijentiranoj na povijesne tematske preglede govori nešto o statusu njezinog predmeta: poput Khosravi Noorijevog Irana, Švedska je jedna od zemalja u kojoj je Profesor Baltazar doživio širu recepciju – štoviše, kako u katalogu navodi Rebecka Katz Thor, i dan-danas je dostupan na on-demand platformi nacionalne televizije. Taj kulturno-geografski trokut Baltazarove cirkulacije koji nastanak ove izložbe ocrtava ujedno je polazište jednog od njezinih osnovnih interesa – kako iz perspektive te mreže višestrukih konteksta ispisati izmještenu povijest jednog kulturnog artefakta, povijest koja izmiče monokontekstualnom, nacionalnom okviru.

Upravo se na toj promjeni planova i perspektiva, na naglašavanju rubnog i nevidljivog temelji sadržaj Khosravi Noorijeve izložbe. Pretvaranjem, primjerice, jedva primjetnih, pozadinskih plakata iz scenografije Baltazargrada u samostalne izloške postavljene na zidove Kunstmuseuma Khosravi Noori naglašava suptilne načine na koji je jedan animirani film za djecu upućivao na domaći i međunarodni umjetnički kontekst, bilo da je riječ o apstrakciji koja priziva radove exatovaca, bilo o prepoznatljivim referencama na Warhola. Svjestan da je pored sadržaja nužno uputiti i na stražnji plan proizvodnje, Khosravi Noori će u istom dijelu izložbe istaknuti ulogu ženskog rada na Baltazaru, koji je pretežito bio ograničen na “sekundarne” umjetničke zadatke poput koloriranja. U tom okretanju ka kontekstu nastanka i produkcije Profesora Baltazara krije se vjerojatno najvažniji dio ove izložbe, jer ona se temelji na uistinu vrijednom istraživačkom radu koji je Khosravi Noori proveo u suradnji s nekima od najrelevantnijih stručnjakinja i stručnjaka za povijest kulturnih i umjetničkih praksi u Jugoslaviji, kao i za njihov širi društveno-(geo)politički okvir: povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, filmologom Nikicom GIlićem, kustosicom Jovanom Nedeljković, povjesničarom Tvrtkom Jakovinom i drugima.

Središnje mjesto kontekstualizacije Baltazara dva su Noorijeva filma – jedan posvećen Zagrebačkoj školi animiranog filma iz koje je “crtić” ponikao, drugi hladnoratovskom okviru kulturne proizvodnje, s osobitim naglaskom na Pokret nesvrstanih – koji se kontinuirano prikazuju u jednoj od prostorija. Khosravi Noorijeve sugovornice i sugovornici ocrtavaju kolažnu, gdjegod možda i fragmentiranu, ali uvijek produbljenu i zanimljivu sliku kulturnog i vanjskopolitičkog pejzaža u kojem se Profesor Baltazar jasno nadaje kao jugoslavenski artefakt čiji se puni značenjski slojevi aktiviraju tek u susretu s koordinatama poput raskida Tito–Staljin, jugoslavenskog moderniteta i modernizma ili kompleksne dinamike Nesvrstanih.

Potonja je, uostalom, i odgovorna za postojanje izložbe, jer Baltazar dolazi u postrevolucionarni Iran kao dio geopolitičkog pozicioniranja tijekom Iransko-iračkog rata 80-ih. Rat je, povjesničar Tvrtko Jakovina navodi u jednom od filmova, jedno od najvećih iskušenja za Pokret nesvrstanih, budući da je riječ o sukobu dviju njegovih članica. Sekularni je Irak u tom trenu bliži Jugoslaviji kao važan ekonomski partner, pa i Iran nastoji razvijati ekonomske i kulturne veze s tom ključnom članicom Pokreta, dio čega je i “uvoz” Profesora Baltazara. Upravo tih 80-ih godina u Iranu odrasta i Khosravi Noori, koji svoj neočekivani susret s Baltazarom ovom izložbom pretvara u fragment jedne pripovijesti potpuno izbrisane iz uobičajenih, apstrahiranih i dehistoriziranih refrena o njegovom međunarodnom uspjehu.

Tema nevidljivosti dodatno se raslojava u značenjskom središtu izložbe – instalaciji Spomenik nevidljivom građaninu, temeljenoj na epizodi Martin na vrhu. U njoj se, naime, naslovni stanovnik Baltazargrada suočava s neobičnim problemom: nitko ga od njegovih sugrađana ne primjećuje, za njih je naprosto – nevidljiv. No nakon što po Profesorovom naputku Martin napusti grad, najednom svi počinju uočavati njegovu odsutnost i daju se u potragu za njime. Ne mogavši ga pronaći – Martin je sreću našao na vrhu jedne planine – Baltazargrad mu podiže spomenik koji se, međutim, sastoji od praznog postolja jer nitko ne zna kako Martin izgleda. Dovitljivo povezujući fikcionalni spomenik sa širim pitanjima pamćenja, građanstva, političkog djelovanja, ali i s konkretnom temom jugoslavenske memorijalne plastike koja također biva ili fizički uništena ili izbrisana iz današnje službene politike sjećanja, Khosravi Noori konstruira vlastitu verziju Spomenika nevidljivom građaninu, i to u obliku – dječjeg igrališta.

Kako u tekstu Sinegdoha, Jugoslavija, uvrštenom u katalog izložbe, pojašnjava Sanja Horvatinčić, riječ je o instalaciji koja nosi niz zanimljivih konotacija. Kao važan dio modernizacije dječjeg slobodnog vremena i igre, “dječja igrališta”, piše Horvatinčić, “jedan su od elemenata urbanog oblikovanja koji može biti shvaćen kao metafora promijenjenih društvenih okolnosti u poslijeratnoj Jugoslaviji.” Važan interpretativni moment Horvatinčić uspostavlja povezujući otvorenost strukture Spomenika s ogoljelošću propadajućeg memorijalnog kompleksa na Petrovoj gori, koja razotkriva kako su “‘djeca postkomunizma’, koju su rat 1990-ih i proces privatizacije lišili osnovnih sredstava za proizvodnju, prisiljena krasti simbole vlastite emancipatorne prošlosti.” Stvarajući, dakle, prostor za igru obilježen ovakvim značenjskim slojevima, Khosravi Noori prazno mjesto “nevidljivog građanina” nastoji konstruirati istovremeno i kao utopijsko, emancipatorno polazište koje posjetitelji izložbe – ili točnije, njihova djeca – mogu zauzeti kao svoje.

Izložba Profesor Baltazar i spomenik nevidljivom građaninu poticajan je doprinos povratku naših kulturnih fragmenata njihovoj povijesti. Srećom, nakon gostovanja u Temišvaru, sljedeće će godine konačno doći i na svoje “izvorište” – sredinom 2020. godine predviđeno je njezino gostovanje u Zagrebu. Uzevši u obzir trenutnu društvenu konstelaciju, izuzetno će zanimljivo biti pratiti javnu recepciju: mjera izobličavanja njezinog sadržaja bit će mjera problema koje izložba informirano i studiozno tematizira. U tom smislu, moglo bi se reći da je ona unaprijed uspjela u svom naumu da posredstvom vanjskog gledišta razotkrije cenzurirajuće učinke društvenog konsenzusa o jugoslavenskoj povijesti. Činjenica pak da je izložba nastala u suradnji s nizom ovdašnjih stručnjakinja i stručnjaka koji hrabro i artikulirano govore o njezinim temama pokazuje, srećom, da itekako postoje lokalni glasovi sposobni proizvoditi napukline u tom pogubnom konsenzusu.

Na drugoj tribini Kulturnjaka 2016 pod nazivom Kontekstualizacija historijskog revizionizma govorili su povjesničari Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina te književnica Sibila Petlevski, a moderirala ju je spisateljica i povjesničarka Đurđa Knežević.

Fokus tribine bio je postavljen na raspravu o pojmu revizionizma kao i implikacijama revizije povijesti na društvenu klimu te socio-političkim situacijama koje pogoduju bujanju ovakvih tendencija. U uvodnom izlaganju Knežević je izjavila kako je upravo povjesničar Zlatko Hasanbegović postavljen na poziciju ministra kulture kao provoditelj svjetonazora i izvršitelj ideja i politika vladajuće garniture. Također je kritizirala ministrovo ponosno deklariranje revizionistom, naglasivši kako time pokazuje da očigledno ne razlikuje dva osnovna pojma: revizija, što znači preinaka, preispitivanje ili ponovno gledanje i koristi se kao računovodstveni ili pravni termin, te revizionizam, historijski pojam koji se veže uz radnički pokret i reviziju Marxovog nauka ili uz Staljinov revizionizam, te uvijek ima negativno značenje.

Profesor Jakovina u tom kontekstu naglasio je kako revizija nije neobičan i strašan pojam, a reinterpretacija pojedinih povijesnih događaja stalna je pojava s kojom se često manipulira, jednako na Zapadu i na Istoku. Jedan od primjera izrada je novog postava Muzeja Afrike u Bruxellesu, jer prijašnji – koji je prikazivao belgijsku kolonijalnu prisutnost u Kongu – više ne odgovara novom senzibilitetu javnosti. “Revizionizam postoji svugdje, ne može se izbjeći, ali treba ga znati prepoznati”, kaže Jakovina. “Problem hrvatske historiografije uzimanje je i istraživanje “uskih tema”, koje se koriste kako bi se iz prošlosti uzimali argumenti koji se onda koriste za političku borbu. Zato nemamo niti solidnu historiografiju, niti humanističku znanost, ili nedovoljno vidljivu, i zato danas imamo takve probleme”, nastavlja Jakovina, te zaključuje kako ministar Hasanbegović jako dobro radi svoj posao za koji je angažiran, a to je rješavanje stvari u medijima, dok ga se ono što rade Kulturnjaci 2016 ne tiče pa stoga ni ne utječu na njega. 

Dragan Markovina istaknuo je kao velik problem javnu interpretaciju povijesti danas, a to je pokušaj izjednačavanja totalitarizama (fašističkog i komunističkog). Na primjer izjava “Ja sam anti-fašist i anti-komunist”, često se mogla čuti u proteklo vrijeme od vladajućih političara. Takvo izjednačavanje provodi se svjesno kako bi se diskreditirala antifašistička borba te iznivelirala partizanska s baštinom NDH. “Pošto se ustašku baštinu ne može ni na koji način pozitivno promatrati, to je čak jasno i onima koji ju žele afirmirati, pokušava ih se na neki način dovesti na istu ravan, da bi se onda iz toga jednako promatralo, a zapravo uzdiglo NDH kao nešto na čemu bi se idejno trebala temeljiti današnja Republika Hrvatska”, kaže Markovina. Nažalost, Hasanbegović je samo eskalacija toga što se trenutno događa, a što je i prošla vlada blagonaklono gledala. Na primjer, prethodni predsjednik sabora Josip Leko i ministar branitelja Predrag Matić na isti su dan postavljali vijenac na Jadovnu i pored Jazovke. “Time se javnosti šalje poruka da su u istoj ravni nacistički logor u koji su ljudi dovođeni prema svojoj nacionalnoj, religijskoj ili nekoj drugoj pripadnosti i jedno stratište na kojem je par stotina ustaša ubijeno od strane partizana. To naprosto nije isto.”, naglašava Markovina, te dodaje kako “ova vlada predstavlja konačni pokušaj da se zaključi priča koja nije zaključena devedesetih godina, a to je da se bilo kakvo pozitivno vrednovanje baštine socijalističkog razdoblja, modernizacije i slično, izbaci iz javnog prostora. Vrhunac je cinizma što se upravo politička grupacija koja zagovara obračun s totalitarnim naslijeđem, ponaša na totalitaran način isključivanjem bilo koga tko ne misli u skladu s njihovim viđenjem svijeta”.

“Profesionalizacijom povijesti stvorio se jaz između akademsko-povjesničarskih verzija prošlosti i javno-čitateljskih verzija”, tvrdnja je kojom je Petlevski počela svoje izlaganje, te naglasila kako smatra da je ova tribina bitan početak rasprave o pisanjima i čitanjima povijesti. Petlevski je na tribini imala zadatak proći kroz stilistiku govora povjesničarskog diskursa, između ostalog i ministra Hasanbegovića. Radeći na svojoj beletrističkoj trilogiji, baveći se Mešićem, pročitala je cjelokupni Hasanbegovićev opus, koji nije velik, ali se temelji na znanstveno-arhivskom radu, ističe Petlevski. Iako smatra da je njegovo istraživanje kvalitetno provedeno, Petlevski kritizira povjesničarski pristup prošlosti koji pokušava pronaći granice “od-do”, kao što su Hasanbegovićevi radovi Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945., Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. U ratu i revoluciji 1941. – 1945. Praksa koja nikako nije svojstvena samo Hasanbegoviću i koriste ju mnogi, omogućava da se vrlo oportuno “izrecka” povijest kako bi se, doduše na točan način, došlo do željene teze. Jedan od poznatih primjera je William Lecky, koji je govoreći o povijesti britanske kraljevske obitelji Stewart, znalačkim raspoređivanjem godina dobio priču o progresivnoj demokratizaciji engleskog društva. No takva praksa ne daje potpunu sliku i povijesni kontekst nekog događaja ili razdoblja.

Kada se govori o revizionizmu, Hasanbegović ga na primjer, koristi kada u intervjuu navodi “Fašistička” NDH. Stavljajući karakterizaciju NDH kao fašističke države pod navodnike, Hasanbegović dovodi u pitanje nešto što je posve jasno. Petlevski također kritizira izjavu ministra da ne vidi povod njegovog ideološkog seciranja pošto je on sada u svojstvu ministra i jedino je bitan program u njegovom resoru. Petlevski to uspoređuje s primjerom Davida Dukea, svojevremeno vrlo aktivnog pripadnika Ku Klux Klana koji je kandidirajući se kasnije za mjesto u Senatu naglašavao kako njegovo prijašnje djelovanje nije važno za aktualnu američku politiku. 

Stupanjem na mjesto ministra, Hasanbegović ne prestaje biti povjesničarem, no mora biti svjestan da će kao osoba na takvoj funkciji biti podložan kritici. Ona ga stavlja u vrlo visoku poziciju moći, stoga su ministrove sugestije ili čak naputci za autocenzuriranjem posebno opasni i neprihvatljivi te Petlevski zaključuje da je znanost “posljednji bastion čistoće u kojem političke preporuke kako bi se nešto trebalo istraživati nisu dobrodošle”.

“Drugi međunarodni znanstveni skup Socijalizam na klupi s temom Socijalizam: izgradnja i razgradnja želi povezati socijalistička i postsocijalistička iskustva u Europi te obuhvatiti jugoslavenske, postjugoslavenske i europske teme”, ističu iz Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma pri Sveučilište Jurja Dobrile u Puli gdje će skup i održati od 1. do 3. listopada. Prvi Socijalizam na klupi, održan na zimu 2013. godine, posvećen “kulturološkim i povijesnim interpretacijama jugoslavenskog i postjugoslavenskih društava” pokazao je da postoji potreba za jačim povezivanjem znanstvenika koji se bave interdisciplinarnim proučavanjem prošlosti i sadašnjosti socijalnog, kulturnog i ekonomskog područja bivše Jugoslavije. 

Budući da godina održavanja skupa korespondira sa 70. obljetnicom stvaranja socijalističke Jugoslavije, kao i 25. obljetnicom prvih višestranačkih izbora koji su utrli put prema stvaranju današnje geo-političke situacije, znanstvenici će svojim radovima pokriti područja istraživanja od posebnosti socijalističkog društvenog i ekonomskog modela, položaja Jugoslavije u politici detanta, modernosti i kulturnih politika, preko procesa koji su doveli do razgradnje tog sistema, sve do tranzicijskog perioda devedesetih, a bavit će se i reprezentacijom tih procesa u književnosti, medijima, filmu i kulturi općenito. 

Od pozvanih predavača ističu se Tvrtko Jakovina, profesor suvremene povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji će održati predavanje o tome “kako je diplomacija SFRJ internacionalizirala krizu u SFRJ i kako je unutarnja politika nadvladala vanjsku”, potom Renata Jambrešić Kirin, znanstvena savjetnica Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koja će govoriti o “izgradnji nove žene”, odnosno o razgradnji političke ostavštine javnih intelektualki u ranom jugoslavenskom socijalizmu te Breda Luthar, profesorica na Fakultetu za družbene vede u Ljubljani, koja će se posvetiti ulozi materijalne kulture, odnosno njegove specifične uloge u proučavanju socijalizma. 

Cilj ovog skupa, na kojega je prijavljeno preko 120 sudionika iz zemlje i inozemstva, “jačanje je suradnje među znanstvenicima, usmjeravanje na istraživački i epistemološki dijalog, uočavanje tematskih, metodoloških i interpretacijskih podudarnosti, ali i različitih iskustava”. Knjigu sažetaka s detaljnjim programom možete preuzeti ovdje. 

Razgovarala: Ida Jagar

Dvostruki teret – Učenje o nacionalsocijalizmu i holokaustu u Europi projekt je Goethe Instituta, nastao uz potporu Europske unije, koji uključuje učenike, pedagoge, stručnjake na području nacionalsocijalizma i holokausta, kao i kulturne djelatnike i arhive te podupire kulturni obrazovni proces. Učenici koji sudjeluju u projektu zajedno s učiteljima, umjetnicima i arhivima potiču se na umjetničko i povijesno-političko promišljanje o prošlosti i odgovorno oblikovanje budućnosti. Sudionici projekta dolaze iz Bosne i Hercegovine, Njemačke, Hrvatske, Srbije i Mađarske. Cilj je omogućiti učenicima da aktivnim suoblikovanjem steknu vlastiti pristup događanjima iz vremena nacističke vlasti te ih ohrabriti da prelazeći državne granice pokreću rasprave o holokaustu i o rasističkim netrpeljivostima. 

U nizu od četiri intenzivne radionice u školama u Zaprešiću/Veszpremu, Koprivnici, Beogradu i Sarajevu, osim profesora iz pojedinih škola, učenicima su znanje i iskustvo prenosili Branko Lustig, Slavko Goldstein, Staša Čelan, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dubravka Stojanović, Jim Marshall, Rifet Rustemović, Jelena i Milena Bogavac, Saša Šimpraga, Petra Milički, Ana Ogrizović, Ana Panić, Dražen Ernečić te stručnjaci iz partnerskih institucija. Projekt će završiti ljetnom školom 2015. u Jasenovcu i Novom Vinodolskom, a o svemu smo razgovarali s Katrin Ostwald-Richter, voditeljicom projekta i ravnateljicom Goethe-Instituta Kroatien. 

KP: Dvostruki teret okupio je mnoge organizacije i škole u provođenju izvannastavnih aktivnosti s ciljem približavanja povijesnih činjenica vezanih uz teme holokausta i nacionalsocijalizma. Koje su metode kojima se provodi učenje o tim temama u školama i kako su te metode drugačije od onih koje su predviđene službenim obrazovnim programom?

K.O.R.: Projekt ne intervenira izravno u nastavu povijesti, već pruža mogućnost da se nastavnici i učenici pomoću raznih oblika kulturnog obrazovanja, dakle umjetnošću, izvan nastave, na drugačiji način približe povijesnim temama i događajima koji su, ovisno o okolnostima, možda još uvijek predmet vrlo kontroverznih rasprava ili temama koje su zbog svoje lokalne specifičnosti potisnute i zaboravljene. Naravno da smo tijekom pripreme projekta ispitali situaciju školskog obrazovanja iz povijesti u dotičnim zemljama, a rezultati se nalaze na internetskoj stranici projekta.

Umjetničke formate smo odabrali zato što oni dozvoljavaju način približavanja povijesti koji tolerira individualne emocije, različita gledišta i obrasce tumačenja, za razliku od prenošenja pukih činjenica u nastavi ili osobno obojenih mišljenja iz privatnog okruženja. Osim toga, općenito vjerujemo da rad usmjeren na projekte uvelike obogaćuje kako učenike tako i nastavnike. Pritom se razvija cijeli niz kompetencija koje su za adolescente od osobite važnosti – rad u timu, preuzimanje odgovornosti za samoga sebe, tolerancija prema drugim stajalištima i mišljenjima, kreativni rad, da spomenemo samo neke. Stoga nam je aktivno sudjelovanje partnera, kako onih koji se bave lokalnom poviješću, tako i umjetnika, posebno važna.    

Radionica u Beogradu, listopad 2014.

KP: Projekt se trenutno provodi u pet zemalja, Njemačkoj, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Kolike su razlike u praksama podučavanja i u službenim obrazovnim programima ovog perioda u pojedinim zemljama? 

K.O.R.: Projekt je namijenjen učenicima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Mađarskoj. U Njemačkoj surađujemo s partnerom Stiftung Gedenkstätten Buchenwald und Mittelbau/Dora (Zaklada spomen-područja Buchenwald i Mittelbau/Dora) koji na području kulturnog obrazovanja ima puno međunarodnog iskustva. Kao što je već spomenuto, analize škola u pojedinim zemljama mogu se naći na našoj internetskoj stranici. Pored toga kao i svugdje na svijetu vrijedi: osoba nastavnika je presudna i igra mnogo veću ulogu od propisanog kurikuluma ili opremljenosti škole. U tom pogledu želim naglasiti da u projektu svugdje doživljavamo angažirane nastavnike kojima je ovaj izvanškolski projektni rad s vremenom sve više prirastao srcu. 

Radionica u Koprivnici, listopad 2014.

KP: Koju ste povratnu informaciju dobili u radu s učenicima iz različitih zemalja? Razlikuju li se, i na koji način, percepcije, odnos i znanje učenika o holokaustu i posljedicama fašističkih režima? 

K.O.R.: Nakon uvodnih radionica za učenike u Koprivnici, Sarajevu i Beogradu te Zaprešiću na kojoj je sudjelovala i skupina iz Veszpréma, sada su svi sudionici s velikim angažmanom i entuzijazmom krenuli u fazu umjetničke produkcije. Naravno da su stupnjevi znanja i formiranost mišljenja među učenicima različiti, no razlikuju se više od učenika do učenika nego od zemlje do zemlje. Razdoblje nacionalsocijalizma i holokausta u Europi je historizirano. To znači da postoji kanon znanja i informacija koji predstavlja povijesni temelj. Razlikuju se doduše odnosi spram nacionalne povijesti nakon 1945. godine i aktualne vremenske i lokalne situacije.

Naravno da rad na projektu dovodi do toga da se automatski postavljaju pitanja povezana s različitim povijesnim kategorijama kao što su “počinitelj” i “žrtva”, “genocid”, “etničko čišćenje” itd. i ključno je pitanje ima li i u kojoj mjeri to veze sa sadašnjošću.

Radionica u Koprivnici, listopad 2014.

KP: Još jedan od aspekata projekta je i poticanje da se, uz pomoć umjetnika i mentora, ostvare manji umjetnički projekti i intervencije u javnom prostoru koji su vezani uz teme holokausta i nacionalsocijalizma. Je li recepcija te teme prošla jednako u svim zemljama? Koji su to sporni momenti, ako ih je bilo, u pojedinim sredinama?

K.O.R.: Ne, zaista možemo konstatirati da su na svim mjestima svi sudionici pokazali veliku otvorenost i spremnost za rad na projektu. Odabrani umjetnički formati namjerno su različiti – u Beogradu je to kazalište, u Sarajevu izložba, Zaprešić i Veszprém posvetit će se formatu filma, a u Koprivnici će biti intervencija u javnom prostoru. Ova raznolikost između ostalog svim sudionicima u zajedničkoj ljetnoj školi treba poslužiti kao inspiracija za buduće projekte. Rad s umjetničkim formatima predstavlja i suočavanje s nesvjesnim aspektima, provocira stereotipe i djeluje vrlo individualno i emocionalno. Partneri profesionalci se međutim znaju s time nositi i preusmjeriti to u umjetničku produktivnost. Upravo je to i prednost umjetnosti!

Radionica u Zaprešiću, listopad 2014.

KP: Projekt Dvostruki teret završava ljetnom školom 2015. Koji su planovi i programi predviđeni do kraja projekta?  

K.O.R.: Prije ljetne škole planira se zapravo najzanimljivija faza projekta: prezentacija rezultata umjetničke produkcije u pojedinim mjestima, imat ćemo pet “praizvedaba”! Nadamo se da će film, kazališna predstava, izložba i intervencija naići na veliki interes koji prelazi granice škole, te da će možda putovati i izvan mjesta u kojima su nastala.

U subotu 7. prosinca u Puli održana je međunarodna konferencija Socijalizam na klupi na kojoj je sudjelovalo 90 znanstvenika mlađe generacije iz Hrvatske i inozemstva. U sklopu tog skupa ujedno je u Crvenom salonu pulskog Doma branitelja održano i predstavljanje zbornika radova Socijalizam na klupi: jugoslavensko društvo očima nove postjugoslavenske humanistike, kako piše Glas Istre.

Sadržaj zbornika, s 11 izabranih radova na 357 stranica, predstavila je urednica Lada Duraković. Tako Ivana Dobrivojević piše o ekonomskoj politici Partije od 1945. do 1955. godine; Tvrtko Jakovina o odnosima Jugoslavije i njenih balkanskih susjeda tijekom 70-ih i 80-ih godina; Igor Duda o izgrađivanju pionirske tradicije u Hrvatskoj 50-ih godina; Andrea Matošević o pokretu za radno natjecanje i herojizam te Aliji Sirotanoviću kao njegovu najpoznatijem protagonistu; Nebojša Jovanović o seksologiji, muškoj homoseksualnosti i filmu u Jugoslaviji; Ana Kladnik o novim gradovima u socijalističkoj Jugoslaviji (Nova Gorica, Velenje); Radina Vučetić o partizanskom vesternu i stripu u socijalističkoj Jugoslaviji; Boris Koroman o predodžbi socijalističke prošlosti u suvremenim hrvatskim romanima o tranziciji, a slovenski autor Martin Pogačar o pojavi prvih računala u socijalizmu, Commodore 64 i ZX Spectrum. 

Zbornik sadrži i rad Maše Kolanović o predodžbi Amerike u stihovima dekadentnog socijalizma: Goodbye, Amerika Bijelog dugmeta, Azrina Pit i to je Amerika, A gde je Amerika VIS Idola, zbirka pjesama Dubravke Oraić Tolić Urlik Amerike, pjesma Amerika Borisa Marune te druge.

Konferencija i predstavljanje knjige bili su u organizaciji Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS). Izdavači ove knjige su izdavačka kuća Srednja Europa, Pulsko sveučilište i Sa(n)jam knjige. Grafički ju je oblikovao Mauricio Ferlin, a uredili su je docenti pulskog sveučilišta Lada Duraković i Andrea Matošević.

Na konferenciji Subverzivna književnost, a koja se održava u sklopu sada već tradicionalnog “Sajma knjiga” Subversive Festivala, gostovat će neka od najvažnijih književnih imena iz regije i svijeta raspravljati o oblicima i značaju angažiranosti u suvremenoj književnosti, novinarstvu i izdavaštvu. Cilj je ove konferencije poticati kritičko promišljanje o društvenoj i političkoj angažiranosti književnih autora i njihovih djela u svijetu koji se ubrzano mijenja. U kontekstu dubokih političkih i društvenih promjena čini se potrebnim otvoriti raspravu o ulozi, utjecajima i kontroverzama autorskog angažmana u svjetskim zbivanjima, prošlim i sadašnjim. Zadatak je konferencije razmjena i razmišljanja praksi balkanskih i međunarodnih autora o temama koje najviše zaokupljaju književnost i one koji je stvaraju.

Program uključuje panele Angažman pisaca u prošlosti i danas, PEN i angažirana književnost, Kako se to piše angažirano?, Književni angažman: čemu i zašto? te Suočavanje s prošlošću, a u kojima će, među ostalima, sudjelovati Karl Markus Gauss, Christos Chrissopoulos, Nadežda Čačinovič, David Van Reybrouck, Predrag Matvejević, Ivana Sajko, Andrej Nikolaidis, Daša Drndić i Saša Ćirić. Također, očekuju se, uz tek dva prijevoda, i promocije književnih naslova Borisa Postnikova, Michaela G. Krafta, Maurizzija Lazzarata, Costasa Douzinasa, Yanisa Varoufakisa, Tvrtka Jakovine i Bernada Stieglera.

Uz konferenciju će se u večernjim satima održavati i “SubLit Café” koji će uključivati javna čitanja i diskusije poput Melodija bijede i pobjede Predraga Lucića i Borisa Dežulovića te Pesničenja umjetničke grupe Škart.

Subversive Festival održava se od 4. do 18. svibnja u ZKM-u i Kinu Europa u Zagrebu.

SFF / KP

Tko su “pravi” akteri povijesti? Narodna povijest SAD-a izbjegava prijelomne datume, obljetnice i mitske ličnoste te se usredotočuje na, dosad nijemu, većinu ljudi koje srednjostrujaška historiografija u pravilu zanemaruje. Zinn na povijesnu scenu ne samo da uvodi abolicioniste, radnike i borce za ljudska prava, već im, kako primjećuje Tvrko Jakovina u predgovoru knjige, daje glavnu riječ. Njegova britka i polemična knjiga odlučno raskida s idejom neutralnosti koja favorizira vremenski i prostorni odmak prilikom pisanja. ” Ne možeš biti neutralan u vlaku koji se kreće”, opominje Zinn. Gordan Duhaček u recenziji Narodne povijesti SAD-a, prateći Zinna, kaže kako “iza svakog brončanog spomenika znanim i neznanim junacima stoji pokolj nevinih, kako je iza svake ulice posvećene velikanu nekakva pljačka, kako su iza svake banke su stotine tisuća ovrha, kako je iza svakog etabliranog i slavnog nacionalnog heroja manje ili više uspješno zataškan zločin”. To je lijepo formulirana Zinnova razgradnja ustaljenih povijesnih narativa. Moramo se zapitati možemo li formulirati Zinnovu izgradnju pozitivnog povijesnog narativa. Odgovor je potvrdan. Ako je povijest institucionalizirani oblik pamćenja, onda se Zinnova knjiga može čitati kao pokušaj institucionalizacije jedne ideje: prava ne dolaze sama od sebe, nego se za njih valja izboriti.

KP

Klasićevo preuzimanje dominantnog historiografskog obrasca unutar kojeg se šezdesetosma na globalnom planu tumači kao rezultat nikad izraženijeg generacijskog sukoba je donekle konzervativna gesta koja čitateljsku pozornost usmjerava na uzroke, a ne posljedice jednog od prijelomnih događaja prošlog stoljeća. “U knjizi ističem da se srednji sloj u socijalizmu pokazao mnogo rigidnijim od srednjeg sloja na Zapadu. To su generacije djedova i očeva šezdesetosmaša koji su odrastali tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata te velike neimaštine između. Da je njima netko rekao 1935. da će živjeti u stanovima, moći putovati u inozemstvo, imati poslove i školovati svoju djecu, ma da će uopće imati struju – oni ne bi vjerovali. Zato ne mogu razumjeti mlade koji im kažu da ih je briga za sve Kozare i Neretve te ukazuju na aktualne probleme”, rekao je Klasić u nedavnom intervjuu objavljenom na tportalu.” 

Knjiga je nazanimljivija ondje gdje ukazuje na artikulacije društvenih sukoba unutar  specifične i izuzetno složene državne organizacije kakva je bila Jugoslavija. Razlozi i tijek studentskih demonstracija u Beogradu Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu te Nišu i Kragujevcu su na jednoj razini slični, a na drugoj različiti. Nakon više od četrdeset godina  nije lako reći tko je izašao kao pobjednik, a tko kao gubitnik iz 1968. godine. Klasić, što je ponovio na predstavljanju knjige, kao pobjednika doživljava Tita: “Tito je cijelu 1968, koja je bila jedna od najturbulentnijih godina njegove vladavine, potpuno preokrenuo u svoju korist. Studenti su na ulicama, Rusi prijete invazijom, što je pak Tito iskoristio da homogenizira narod. Mladi ljudi su prvo na ulicama i prosvjeduju protiv vlasti, a uskoro se pak javljaju za obranu domovine. Neki koji su otišli iz Jugoslavije u Njemačku, jer nije bilo posla, vraćaju se u zemlju i javljaju se u vojsku. Tito je pak nakon dan-dva znao da od sovjetskog napada neće biti ništa, ali je to iskoristio u javnosti. Povrh svega toga, postao je ključna osoba Pokreta nesvrstanih jer je dosljedno napadao sovjetsku invaziju na Čehoslovačku.” To nije jedini način na koji se može čitati Klasićeva knjiga. Je li Tito nesvjesno radio protiv Jugoslavije? Taktička virtuoznost omogućila mu je pobjedu, ali pirovu pobjedu. Sjećanje na sraz makijavelističke vlasti i snaga koje su počele postavljati pitanja o podrijetlu i legitimnosti te vlasti isprano je u devedesetima. Trijumfalnom nacionalističkom narativu sedamedesetprva je bila draža od šezdesetosme. 

Hrvoje Klasić rođen je 6. 12. 1972. u Sisku. Godine 1997. diplomirao je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na istom fakultetu je magistrirao i doktorirao. Od 1995. zaposlen je kao profesor povijesti na sisačkoj gimnaziji, a od 2003. na Filozofskom fakultetu, Odsjeku za povijest. Dobitnik je Godišnje nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu za 2006. godinu. Iste godine dobio je i Godišnju nagradu grada Siska za knjigu Hrvatsko proljeće u Sisku. Suautor je dokumentarne serije Hrvatsko proljeće, nastale u produkciji Hrvatske radiotelevizije.

KP / Naklada Ljevak / Na fotografiji: Stevo Žigon izvodi Robespierreov monolog iz Büchnerove Dantonove smrti pred studentima koji su okupirali Filozofski fakultet u Beogradu, 4. lipnja 1968.

Izložbu otvaraju tri politički obojene skulpture (Bakić, Džamonja, Putrih), zatim slijedi red arhitekture (obnova Slavonskog Broda), red slikarstva i plakata (Salon 54, Exat 51), dizajna, pop kulture, pa opet red slikarstva, još malo arhitekture, konceptuala, i tako dalje, tko bi to više pratio. Osim toga, ono što posebno upada u oči je ne samo gotovo potpuni manjak komunikacije između radova, već i postepeno blijeđenje čitljivosti izložbe, tj. pokušaja sagledavanja političkog i kulturološkog konteksta, u korist tipičnog, autističnog modela izlaganja umjetničkih radova koji bi valjda trebali govoriti sami za sebe, odnosno za stručnu publiku. Uostalom, u deplijanu stoji kako je upravo visoka kultura najjači adut soc-modernizma – što je diskutabilna vrijednosna prosudba očito izrečena od strane struke povijesti umjetnosti, a ne povijesti ili kulturalnih studija. Dok se u prvom dijelu izložbe barem donekle postavom pokušalo stvoriti ambijent i smjestiti izloške u okvir socijalizma pomoću panela s tekstom, u drugom dijelu su to uglavnom “slike ovješene na zid” – i to puno, puno slika, strpanih zajedno i organiziranih po nedokučivim principima (više je bolje?).

Ako, zavedeni naslovom izložbe, kojim slučajem očekujete interdisciplinarni pogled na razdoblje socijalizma, nećete dobiti puno više od utvrđivanja gradiva iz povijesti umjetnosti. Kod nas očito postoji fiksacija na neka od “ključnih” mjesta iz područja umjetnosti, pa se koristi svaka prilika kako bi Ivana Picelja, Tomislava Gotovca, Sanju Iveković i slične autore ugurali u bilo koju kustosku ili izložbenu koncepciju. Pritom, usput rečeno, pada u vodu izjava iz deplijana kako izložba nije pregled remek-djela najvećih imena umjetničke scene na ex-Yu prostoru, s obzirom da se postav sastoji upravo od takvih djela.

Iako se navodi da je izložba nastala kao završni rad znanstvenih istraživanja koja su na temu tog razdoblja provodili autori, nigdje se ne spominje kakvo je to istraživanje niti koji su bili zaključci (valjda trebamo pričekati katalog koji bi trebao izaći u veljači 2012). Odsustvo bilo kakvog kritičkog pristupa ili novog čitanja je možda aspekt koji u cijeloj priči najviše razočarava. Možda sam, očekujući obuhvatnu, svježu studiju kulture proizišle iz jugoslavenske verzije socijalizma, pogrešno shvatila poantu izložbe; možda nisam trebala očekivati kritički pogled na cjelokupnu sliku jednog vremena, već jednostavno depolitizirani (ili “znanstveni”, kako ističe Kolešnik) prikaz njegove vizualne kulture – to bi objasnilo nezastupljenost, primjerice, glazbe ili kazališta, iako su i oni dio kulture iz naslova. Sve u svemu, onima koji se žele prisjetiti prošlih vremena, fićeka i plakata za Yugococktu ili Labud, izložba Socijalizam i modernost može poslužiti kao korektan vremenski stroj, no svima drugima nudi samo pokazivanje s povremenim pokušajima pripovijedanja ili interpretacije koji ipak ne uspijevaju oblikovati homogenu cjelinu.

Evo, dakle, još jednog neuspjelog pokušaja priređivanja blockbuster izložbe. Naš dragi MSU nikako da usavrši tu, od strane velikih muzeja već desetljećima prakticiranu formu. Iako su izložbe relativno dobro medijski pokrivene, imaju sponzore, čak i neke popratne/edukativne programe, posjetitelji, izgleda, nikako da budu impresionirani megalomanskim postavima i navodno kontroverznim temama. Da li je to zbog upornog strukovnog odbijanja imalo populističkog pristupa, neprekidnog prežvakavanja sličnih tema ili nečeg trećeg, teško je reći. Ukratko, najbolja stvar koju ćete dobiti od ove izložbe je besplatna bočica Cockte uz ulaznicu.