Bez obzira na to što neke firme i manji proizvođači još opstaju, pesimisti bi mogli reći da zatvaranje na neki način predstavlja i službeni kraj tekstilne industrije u Hrvatskoj, koja je već desetljećima na koljenima. Već je neko vrijeme, nažalost, bilo jasno da je Varteks svoj vrhunac doživio u bivšoj Jugoslaviji. No, unatoč tome, postojala je nada da će bar dio proizvodnje, pa onda i radnih mjesta, opstati.

Najviše začuđuje, iako možda ne bi trebalo, koliko je slabo vijest o zatvaranju odjeknula u javnosti. Uz sve ostalo što se događa, sudbina još jedne tvornice, čini se, nije važna. One ionako u Hrvatskoj obično završe tek kao odlagališta ilegalnog otpada. Izgleda da je društvo potpuno otupjelo na propast hrvatske (tekstilne) industrije, pa je tako i ovo zatvaranje završilo bez previše pompe, a razgovor se brzo premjestio na vrijednost Varteksovih nekretnina. 

U posljednjih desetak godina zamjetna je promjena kada govorimo o temama radništva, poput štrajkova, uvjeta rada i života. Te su teme postale još nevidljivije, ispale su iz javnog diskursa, a i radničke borbe sve su rjeđe. Došlo je, čini se, do konačne pretvorbe radnika u djelatnika.

Tekstilna je industrija na ovim prostorima imala veliki značaj, u ekonomskom, ali i u emancipacijskom smislu. Gubitak Varteksa, ali šire i industrije, ne predstavlja “samo” gubitak radnih mjesta čiji broj već godinama opada. Predstavlja i gubitak (radničke) povijesti, sjećanja te specifičnih znanja i vještina koje se više ne prenose dalje. Pokušat ćemo, stoga, kroz seriju tekstova sačuvati pamćenje tekstila na ovim prostorima, Varteksa, ali i radnica i radnika koji su ondje radili. Ideja je pritom aktualizirati odnos proteklih godina, pa i desetljeća, prema toj tvornici, ali i drugim tekstilnim poduzećima i tvornicama koje su propadale, te ga analizirati i kroz prizmu devalvacije rada i radnika, pa i zatiranja radničkog naslijeđa. 

No, da bismo sve ovo dostojno “raspakirali”, za početak je potrebno vratiti se u prošlost. Prije više od sto godina, točnije 1918., braća Rudolf i Ernst Stiassny osnovala su Tekstilnu industriju Varaždin (TIVAR), a ozbiljnija proizvodnja pokrenuta je 1922. godine. Radni uvjeti bili su loši i teški: dvije smjene, rad bez kolektivnog ugovora, na nadnicu i akord, tj. plaćanje po broju izrađenih predmeta. Prije točno sto godina u toj tvornici započela je proizvodnja konfekcije – odjevnih predmeta – i to na 36 strojeva, čime je pokrenuta prva industrijska lančana proizvodnja tekstila na području Kraljevine SHS.

Kako u svojoj knjizi Žene i industrija na Balkanu piše istraživačica Chiara Bonfiglioli, prve tekstilne tvornice u Jugoistočnoj Europi potječu iz kasnog 19. stoljeća, iz vremena Austro-Ugarske, a najstarija tvornica na području današnje Hrvatske bila je ona pamuka u Dugoj Resi, osnovana 1884. godine. S obzirom na to da je početkom 20. stoljeća ovo područje uglavnom bilo ruralno te je 80 posto lokalnog stanovništva proizvodilo vlastitu odjeću na svojim domaćinstvima, unutarnje tržište tekstila bilo je uglavnom ograničeno na glavna urbana središta. Jugoslavija je 1931. godine imala 14 milijuna stanovnika, ali samo je četiri do pet milijuna imalo potrošačku moć, navodi Bonfiglioli. 

U razdoblju između 1932. i 1939. ukupna radna snaga u tekstilnoj industriji cijele Jugoslavije porasla je s 31.461 radnika na 60.908, dok su žene 1939. godine činile 57,42 posto svih zaposlenih u toj industriji. U tom su razdoblju radnici na području današnje Hrvatske uglavnom bili tzv. “radnici poljoprivrednici”, a 78,38 posto njih bilo je koncentrirano u Zagrebu i sjeverozapadnom dijelu zemlje, u Dugoj Resi, Varaždinu, Donjoj Stubici i Čakovcu. Radni uvjeti bili su izrabljivački, uvjeti života užasni, stoga je ovo razdoblje obilježeno i velikim brojem radničkih štrajkova.

Kako se navodi u publikaciji Rad i otpor, koja je nastala kao rezultat istoimene izložbe iz 2024. godine u zagrebačkom Tehničkom muzeju, kao industrija koja zapošljava pretežno žensku radnu snagu, “tekstilna industrija reflektira širi društveni stav prema ženama u duljem vremenskom periodu i svjedoči njihovoj neravnopravnoj poziciji, što se ponajprije očituje u nižim nadnicama i lošim radnim uvjetima”. Zbog svega toga, kao i činjenice da su u industriji u kojoj su činile većinu bile diskriminirane, tekstilne radnice su često štrajkale. Neke od najvažnijih štrajkova pokrenule su upravo one.

Jedan od bitnijih štrajkova bio je upravo onaj koji je 1936. godine organiziran u tadašnjem Tivaru. Radilo se puno, proizvodnja se širila, ali radnice i radnici to nisu osjetili kroz poboljšanje radnih i životnih uvjeta. Dodatno, ako ne bi ispunili očekivanu kvotu, primjenjivan je sistem novčanih kazni. Sve to dovelo je do velikog štrajka, koji je u povijesti radničkog pokreta zabilježen kao najorganiziraniji i najustrajniji, a u kojem su radnice i radnici izvojevali pobjedu. Njihov uspjeh imao je golem utjecaj na razvoj sindikalnog pokreta u Hrvatskoj i bio je prekretnica za radnički pokret na ovim prostorima.

Tekstilna se industrija razvijala na tržištu cijele Jugoslavije, a Varteks je u najboljim danima zapošljavao i više od deset tisuća radnika. Tijekom osamdesetih Jugoslavija je bila jedan od vodećih proizvođača odjeće u Europi te je postojalo više tvornica koje su zapošljavale po nekoliko tisuća radnica i radnika. Često su otvarane i u manjim mjestima, a veći proizvođači koristili su i sustav podugovaranja i surađivali s drugim, manjim radionicama u svojoj okolini ili u perifernim područjima. Takve su tvornice često bile važne i u proizvodnji znanja. Isti je slučaj i s Varteksom.

Kako piše portal Sjever.hr, budući da se taj tekstilni gigant mučio s nedostatkom obrazovanog kadra, čelnici su, u suradnji s VIS-om (Varaždinskom industrijom svile), Čateksom i MTČ-om (Međimurska trikotaža Čakovec), pokrenuli inicijativu za osnivanje varaždinske Više tekstilno-tehničke škole. Školu su financirale četiri tekstilne tvrtke, dok je praksa bila organizirana unutar Varteksa. Varteks je bio i među pionirima informatizacije u bivšoj Jugoslaviji. Tako je, zahvaljujući stručnom kadru i tada najnaprednijoj tehnologiji obrade podataka, tvrtka odigrala ključnu ulogu u osnivanju prvog informatičkog studija u Varaždinu.

No ono što se 45 godina gradilo, brzo se uništilo. Kraj osamdesetih obilježili su štrajkovi zbog neisplate plaća, a famozna pretvorba i privatizacija devedesetih donijele su svima poznati scenarij: stečajevi, neisplata plaća i zatvaranje tvornica, gubitak velikog broja radnih mjesta, samo u Hrvatskoj oko sto tisuća. Vrijedi podsjetiti i da je krajem 1980-ih ova industrija na razini Jugoslavije zapošljavala oko 474.000 ljudi, što je prema službenim izvješćima iznosilo 17 posto svih industrijskih radnika, za razliku od 127.000 radnika koji su, kako navodi  Bonfiglioli, trenutno zaposleni u sektoru diljem postjugoslavenske regije.

Bonfiglioli tumači kako su deindustrijalizacija i gubitak radnih mjesta u tekstilnoj industriji “išli ruku pod ruku s procesima intenziviranja rada, informatizacije i prekarizacije preostale radne snage u toj proizvodnji diljem postjugoslavenskog prostora”. Iako su svi industrijski sektori bili ozbiljno pogođeni privatizacijom i intenzifikacijom rada, dodaje, postjugoslavenska tekstilna industrija bila je tim procesima još više izložena. Naime, morala se natjecati u globalnoj industriji koju karakterizira svjetska “utrka prema dnu” za snižavanjem troškova proizvodnje kako bi se odgovorilo zahtjevima “brze mode”.

Polako je počeo dominirati outsourcing proizvodnje, tzv. lohn ili doradni poslovi, kada partneri šalju materijal i krojeve, a lokalne tvornice šiju i dovršavaju tekstilne proizvode te ih šalju natrag zapadnim partnerima. Dodatno, istekom trgovinskog sporazuma WTO-a o tekstilu i odjeći početkom 2005. godine ukinute su uvozne kvote, čime je liberalizirana svjetska trgovina tekstilom.

Sve to dovelo je do procvata tvornica u Aziji u kojima su uvjeti rada još teži, kao i neprestanog obaranja cijena tekstilnih proizvoda koji su se počela proizvoditi za zapadna tržišta. A što je cijena tekstilnog proizvoda niža, pada njegova vrijednost u našim očima, pa tako i vrijednost rada kojim je napravljen. Sve to stubokom je promijenilo i naš odnos prema odjeći i tekstilnim proizvodima koje sve više vidimo kao predmete bez imalo vrijednosti. 

Domaći tekstil oslabilo je i fokusiranje proizvodnje na podugovaranje. Tako su nestale brojne lokalne marke i brendovi. I dok su u socijalističkom razdoblju tvornice tekstila proizvodile cijele kolekcije za unutarnje i vanjsko tržište, industrija je sada u velikoj mjeri svedena na doradne poslove. Radi se de facto o deskillingu, tj. gubitku specifičnih vještina koje su se desetljećima stjecale i prenosile u tvornicama i koje, jednom izgubljene, nema tko ni gdje ponovno naučiti. 

Sve to imalo je tektonske posljedice po radništvo na ovim područjima. 

Tekst je sufinanciran sredstvima Agencije za medije u sklopu Projekta poticanja novinarske izvrsnosti. Izneseni stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost autorice i ne odražavaju nužno stajalište Agencije za medije.

Na promociji sudjeluju umjetnica, dizajnerice Roberta Bratović i Nina Bačun te autorica teksta Petra Belc. Program se odvija u prostoru Nove BAZE koja je smještena na Novoj cesti, nasuprot zgradi bivše tvornice Vesna gdje su se izrađivali kaputi, košulje, suknje i druge galanterije. Nakon stečaja 2000., tvornica je počela propadati, a 2022. zgrada je pretvorena u privatni stambeni kompleks.

Kratkometražni film Zašij ruševinu iz 2024. sačinjen je od snimki detalja tkanina, šavova, etiketa i dugmadi, uz zvučnu kulisu šapta koji izgovara imena bivših tvornica. “Na platnu se izmjenjuju detalji tkanina, većinom prikupljenih na legendarnom zagrebačkom Hreliću, i popisi zatvorenih tvornica, od kojih su mnoge nazvane po partizanskim junakinjama Antifašističke fronte žena.

Usredotočujući se na detalje poput šavova i etiketa, ovaj film istražuje znanje o vremenu i radu te razmišlja o specifičnoj industrijskoj strukturi osjećaja koju su uspostavili radnici tih socijalističkih tvornica”, istaknula je autorica filma, Željka Blakšić.

Projekcija se može pogledati do 1. travnja, od 20 do 22 sata.

Više detalja pronađite ovdje.

Publikacija Putevi kooperacije i saradnje nastala je kroz istoimeni projekt, rađen oko godinu dana u Priboju, Beogradu, Rijeci, Sarajevu, Zagrebu, Mariboru i predstavlja istraživanje o dugoročnim suradnjama koje su fabrike iz ovih (i mnogih drugih) gradova Jugoslavije uspostavljale i njegovale, u cilju proizvodnje i proboja na domaće i strano tržište, i ne manje važno – s ciljem povezivanja fabrika, ljudi, gradova…

“Kreirajući publikaciju, nastojali smo da osvetlimo obe strane priče o kooperaciji – onu industrijsku i tržišnu, ali i onu ljudsku, solidarnu. Kroz rad na publikaciji i kroz svoj celokupan rad, trudimo se da uspostavimo nove mostove i dijaloge, da zajedno sa kolegama iz regiona kreiramo nove puteve saradnje i solidarnosti, verujući da je to neophodno u vremenu i na prostorima u kojima živimo”, ističu članovi kolektiva.

Kolektiv Jednostavno rečeno istražuje, promišlja i predstavlja kulturno i industrijsko nasljeđe Jugoslavije. Do sada su se ponajviše bavili FAP-om iz Priboja, a tu su i: KERAMIKA Mladenovac, IKL Barajevo, “Rikard Benčić”, “Torpedo” i Autotrolej, Rijeka; “11.oktomvri” Skoplje, “Vesna” Sjenica, Radio Jugoslavija, FAMOS Sarajevo TAM Maribor, TAZ Dubrava Zagreb, AGIS Ptuj; IMK “14. oktobar” Kruševac. Nasljeđem industrijskih pogona i radijskog programa u Jugoslaviji kolektiv se bavio procesima koji su otvoreni, često spontani i pozivaju ljude na sudjelovanje i dijalog. 

Kolektiv je objavio publikacije Što baš sad, što baš FAP i Već neviđeno, a autorski potpisuje i video produkciju filma FAP nije bio samo firma i niz kratkih video radova vezanih za iskustva radnika koji su u radili u tvornicama. 

Iza njih su i brojne izložbe: Već neviđeno u Priboju i Beogradu i Jutro naše zore – tražeći fabriku, otkrili smo grad (Artget galerija KCB, Beograd; Zavičajni muzej Priboj; Alternativni kulturni centar GNEZDO, Kruševac; GT 22 Maribor), instalacija Sedi slobodno (Muzej Jugoslavije, Beograd); izložba Vesna – proleće Sjenice (Sjenička kuća, Sjenica) i višemedijska instalacija Tamo gde se ne čujemo sigurno je kraj sveta (Oktobarski salon Beograd) čije je segmente zagrebačka publika mogla vidjeti u sklopu programa festivala Perforacije. O samom radu više čitajte u razgovoru s članovima kolektiva, Ivanom Bogićević Leko i Lukom Kneževićem Strikom.

Godine 1998. Sanja Iveković započinje umjetnički projekt Nada Dimić File kojim povezuje narodnu heroinu Nadu Dimić, u to vrijeme već izbrisanu iz javnog prostora grada (Zagreba), kao i jednu od najuspješnijih tvornica trikotaže i pozamanterije u socijalističkoj Jugoslaviji koja je do privatizacije 1993. nosila njezino ime, a 1998. bila je pred zatvaranjem. Povezivanje narodne heroine i tvornice ukazuje na dva djelomično usporedna, a svakako komplementarna procesa koja su obilježila 1990-e u Hrvatskoj – brisanje antifašističkog nasljeđa i gašenje industrije, socijalističkog nositelja gospodarskog i društvenog napretka.

Cjelina Sanja Iveković: Nada Dimić File 2023 objedinjuje umjetničke radove Sanje Iveković vezane uz Nadu Dimić (osobu i tvornicu) – od Nade Dimić iz ciklusa Gen XX (1997 – 2001), koji reafirmira antifašističku baštinu usmjeravajući pažnju na žene, sudionice antifašističke borbe, preko dokumentacije performansa Repetitio est mater (Galerija Otok, Dubrovnik, 1998) s kojim započinje projekt Nada Dimić File, dokumentacije umjetničke intervencije Nada Dimić S.O.S. (2000), do instalacije koja uključuje maketu tvornice, tvorničke predmete i Timeline, rad u nastajanju, koji je od posljednjeg izlaganja (2016) dopunjen recentnim dokumentarnim materijalom. U sklopu ove izložbe radovi su prvi put objedinjeni u zasebnu cjelinu te daju pregled umjetničina dugogodišnjeg bavljenja tom temom. Njihovo izmještanje iz uobičajenog konteksta umjetničkih muzeja i galerija u Tehnički muzej Nikola Tesla, čija je povijest usko povezana s industrijom, a danas ima bitnu ulogu u istraživanju i očuvanju industrijskog nasljeđa, daje dodatnu dimenziju njihovu čitanju i apostrofira razmjere (i posljedice) društvenih, ekonomskih i političkih promjena u Hrvatskoj nakon 1990-ih.

Druga, manja cjelina, Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog nasljeđa, pokušaj je rekonstrukcije povijesti i rada tvornice Nada Dimić na temelju sačuvanih pisanih izvora (tvornički bilteni iz 1960-ih, arhivski materijali vezani uz tvornicu, novinski članci). Ova cjelina također predstavlja skromne fizičke ostatke tvornice rasute po javnim ustanovama i privatnim kolekcijama: tvorničke biltene (NSK), izbor fotografija snimljenih u tvorničkim pogonima 1950-ih i početkom 1960-ih (HDA), bistu Nade Dimić pohranjenu u Muzeju Grada Zagreba i reklamne kataloge iz privatnih kolekcija. Izlaganjem “ostataka ostataka” tvornice Nada Dimić upozorava se na, još uvijek, zapostavljeno industrijsko nasljeđe socijalizma, njegovu poziciju disonantnog nasljeđa, odnosno nasljeđa koje izaziva oprečne reakcije društva, što pridonosi njegovu propadanju, te se problematiziraju mogućnosti istraživanja i muzealizacije baštine čiji su fizički ostaci u potpunosti ili većim dijelom izgubljeni.

“Dolazim iz Velesa, industrijskog grada u Republici Makedoniji. U drugoj polovici 20. stoljeća u gradu je bilo smješteno mnogo velikih tvornica, svaka djelujući unutar svoje industrije; tvornice hrane, građevnog materijala, tekstila, metalurške, kemijske i td. Tvornice još postoje ali nisu uspjele ostvariti svoj puni proizvodni potencijal. Za vrijeme procesa privatizacije veliki broj radnika je otpušten i danas su nezaposleni.

Danas su te tvornice, u stanju ruina, spomenici, podsjetnici na vrijeme kada su “hranile” cijeli grad.  Napuštene i u propadanju tvornice su podsjetnici su na propale prošlosti. Rad Tvornice serija je bojanki velikog formata. Zamišljene su kao participativni crteži koji uključuju publiku u stvaranje nove slike nepopularnih spomenika. To je moj mali doprinos društvenoj situaciji; tvornice zamišljene kao bijeli list papira spreman za bojanje, za stvaranje nove slike. Izgubljeni potencijal tvornica i činjenica da je njihovo doba prošlost tako se izokreću i postaju novi početak. 

Posvećeno mojim roditeljima”.

Izjava Darka Aleksovskog, mladog makedonskog autora, rad Tvornice smješta u kontekst tranzicije i pitanja kolektivne memorije koja su još uvijek aktualna među umjetnicima odraslim na ovim područjima. Rođen 1989. godine umjetnik je i sam odrastao s problemima s kojima se kolektivno suočavao cijeli grad. U svom umjetničkom suočavanju s društvenom traumom autor se okreće djetinjstvu i igri, alatu kojim djeca ali i odrasli spontano savladavaju nove izazove, te vedute i interijere tvornica svog rodnog grada nudi kao bojanke velikog formata. Za splitsku izložbu proširuje rad uvodeći diaprojektore, kao simbol tehnologija koje je pregazilo vrijeme, i slajdove koji se referiraju na participaciju publike u ovom projektu. Svjestan je da kolektivnu traumu, proizašlu iz povijesnog neuspjeha jednog sistema te nemogućnosti onog koji ga je naslijedio da zacijeli rane procesa tranzicije, ne može riješiti sam, autor  poziva publiku na sudjelovanje, na participativno rješavanje problema. Uključujući se u rad, bojajući tvornice simbolički sudjelujemo u liječenju traume. Ali značenje rada ne staje u tom trenutku. Upravo kroz igru autor propituje aktualne odnose kulture i industrije. Igrajući se natjerani smo razmišljati o posljedicama revitalizacije industrije (u praksi često industrijske baštine) kroz kulturu, te novoj ulozi kulture uz koju se sve češće veže pojam industrije. Poznati odnosi industrije i kulture nestali su zajedno s tvornicama u procesu privatizacije. Autor predlaže kolektivnu igru kao alat spoznaje njihovih novih veza i uloga u društvu.

Darko Aleksovski (r. 1989.) koji živi i djeluje u Velesu u Makedoniji, vizualni je umjetnik i performer. Njegovi umjetnički interesi usmjereni su na suradničke i participativne projekte te institucionalnu kritiku. Bio je na rezidencijama u bm:ukk Artist-in-Residence Program (Beč, Austrija) i Deutsche Börse Residency Program u Frankfurter Kunstverein (Frankfurt, Njemačka). Sudjelovao je na međunarodnim projektima i izložbama u Tate Britain (London, Velika Britanija), FRAC (Marseille, Francuska), Hirvitalo – Center of Contemporary Art Pispala (Tampere, Finska) i Mångkulturellt Center (Botkyrka, Švedska), 55. Oktobarski salon (Beograd, Srbija). Od 2013. redovito surađuje kroz samostalne i grupne projekte sa izdavačem Mark Pezinger (Beč, Austria). Sudjelovao je na interdisciplinarnim istraživačkim projektima kao što su Pixelversity (Helsinki, Finska) i Listening to the Audience (Bitola, Makedonija). 2012. radio je kao Programski koordinator AKTO – Festivala suvremene umjetnosti (Bitola, Makedonija) i pisao osvrte i intervjue za Furtherfield (London, Velika Britanija). U Makedoniji izlagao je u Muzeju suvremene umjetnosti, Muzeju Grada Skopja, Domu mladih, Umjetničkom studiju The Open Graphic i galeriji Cifte Amam.

NMG@PRAKTIKA ciklus je samostalnih izložbi mladih umjetnika iz Hrvatske i inozemstva u galeriji Praktika, klub Kocka, u Domu mladih u Splitu. Ovo je treća godina ciklusa kroz koji je dosad realizirano više od 20 samostalnih i skupnih izložbi mladih umjetnika. Kroz nove medije i eksperimentiranje s različitim formama umjetničkog izražaja izložbe problematiziraju aktualne teme suvremenog društva. Ovaj ciklus izložbi tako ne samo da pruža uvid u najnovije umjetničke prakse, već i odabirom autora aktivno sudjeluje u pozicioniranju suvremene umjetnosti kao kritičkog faktora naspram društvene stvarnosti.

Izložba je nastala u produkciji udruge Mavena. Kustos izložbe i autor teksta je Tonči Kranjčević Batalić. Izložba je otvorena do 28. siječnja.

Publika ima priliku dovršiti crteže, a omogućivši joj takvu vrstu participacije, Aleksovski podsjeća i na nekadašnje radničko samoupravljanje u socijalističkoj Jugoslaviji. Veles je tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća bio grad s velikim brojem tvornica u različitim industrijskim granama. Te tvornice i dalje postoje, ali privatizaciji usprkos većinom ne rade. Pojedini pogoni su u funkciji, ali s malim brojem radnika i minimalnom proizvodnjom, dok je većina zatvorena. Aleksovski svojim radom podsjeća na sudbine svih radnika koji su tijekom privatizacije otpušteni kao i na važnost kolektivnog i društveno odgovornog djelovanja. 

Uz Aleksovskog, na izložbi sudjeluju i Daniel Gustav Cramer, Billy X. Curmano, Thomas Geiger, Eric Hattan, Rodrigo Hernández, Katrin Herzner, Florian Köhler, Mikko Kuorinki, Max Leiß, Ben Öztat, Sarah Schlenker, Astrid Seme, David Sherry, Alexander Wagner i Eero Yli-Vakkuri.

Izvor: SEEcult