“Izložba Tvoja zemlja ne postoji naslovljena ja prema istoimenom radu Libie Castro i Ólafura Ólafssona, kampanji od 2003. godine realiziranoj u različitim formatima, na mnogim jezicima i u raznim gradovima. Izložba okuplja umjetnike čiji radovi rezoniraju sa širokim asocijativnim poljem emocionalnih, društvenih i historijskih sadržaja na koje višeslojna i višeznačna tvrdnja Tvoja zemlja ne postoji može upućivati. Dio je serije istoimenih izložbi koje se, okupljajući različite umjetnike u svakom gradu, održavaju u Art radionici Lazareti (Dubrovnik, svibanj 2016),  Galeriji Nova (Zagreb, lipanj 2016), Multimedijalnom kulturnom centru (Split, rujan 2016) te sada u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka).

Tvoja zemlja ne postoji može se shvatiti kao naznaka da ne postoji zemlja kakvu želimo, možda zato što općenito ne vjerujemo u države i njihove granice, i ne prihvaćamo se s njima identificirati više nego što nas na to obvezuje zakonska regulativa. Ili vaša zemlja ne postoji kao država, jer je pod nekim vidom okupacije, ili više ne postoji, ili postoji u nekom novom političkom uređenju koje je čini neprepoznatljivom. Ili se ne želimo identificirati – proglasiti svojom – bilo koju zemlju koja pripadnost određuje pravom građanstva, kojem je u temelju neki oblik isključenja. Ili nelagodu, možda, stvara i to što se građanska prava dodjeljuju selektivno s obzirom na stupanj pripadnosti državi, gdje tek posjedovanje putovnice načelno otvara mogućnost svih građanskih prava. Što dakako, nije nikakva garancija za njihovo poštivanje, pa je i stanje građanskih i ljudskih prava, kao i političke tendencije, ekonomske politike, ideološka zastranjenja, ili milijun drugih mogućnosti, jedan od mogućih razloga koji vas mogu ponukati da zaniječete da postoji zemlja koju nazivate svojom. Izjava Tvoja zemlja ne postoji tako može značiti da se odričemo svoje zemlje, a budući da je kroz izložbu postavljena u javni prostor, izjavljuje se ovdje i sada, ali postoji i na drugim jezicima i na drugim mjestima, i u svakom kontekstu poprima različite tonove.

Istina te izjave počiva na očitoj neistini, jer države postoje i određuju što smatramo zemljom ili državom, a razlike u značenju između riječi ‘zemlja’ i ‘država’ u svakodnevnoj upotrebi označavaju više stupanj emocionalnog angažmana koji se dodjeljuje zemlji kao oznaci pejzaža, ljudi, jezika itd., ili državi kao obliku njihove organizacije. Nije, dakle, istina da zemlja ne postoji, očito postoji, čak i za one koji pripadaju nepostojećoj zemlji izbjeglica – zemlji koja bi, prema podacima UNHCR-a, s jednom izbjeglom ili prognanom osobom na 122 stanovnika, po broju stanovnika danas bila 24. zemlja na svijetu, postoji neka zemlja, ona koju su napustili ili ona u kojoj se teže skrasiti. No istina je ipak – njihova zemlja ne postoji.

Tvoja zemlja ne postoji postavlja pitanje kome se obraća, tko su osobe i zajednice koju adresira, i kroz taj proces zamišlja i stvara imaginarnu transnacionalnu zajednicu ili privremeni kolektiv koji se ne određuje granicama niti pripadnošću naciji. U tom smislu Tvoja zemlja ne postoji je poziv i izražavanje želje, imaginiranje potencijalnosti zajednice okupljene oko ideje zemlje kakvu želimo, a koja (još) ne postoji. Istodobno, kontra-intuitivni i višeznačni karakter te tvrdnje kao umjetničke kampanje Libie Castro i ÓlafuraÓlafssona, i kao naslov izložbe, sam sebe shvaća s dozom humora i ne smrtno ozbiljno u smislu direktne intervencije u društvenu realnost, što pak ne znači da unaprijed isključuje, ili da ne priželjkuje i potiče, takvu vrstu nus-pojava”, ističe se u najavi. 

Radove izlažu Milijana Babić, Libia Castro i Ólafur Ólafsson, Etcétera…, Vlatka Horvat, Siniša Ilić, Rajkamal Kahlon, Victoria Lomasko, Runo Lagomarsino, Ana Opalić, Trevor Paglen,  Mykola Ridnyi, Mladen Stilinović i Lana Stojićević.

Koncepciju izložbe potpisuje kustoski kolektiv WHW/Što, kako i za koga?. Izložba ostaje otvorena do 26. ožujka. 

Izložba Tvoja zemlja ne postoji naslovljena ja prema istoimenom radu Libie Castro i Ólafura Ólafssona, kampanji od 2003. godine realiziranoj u različitim formatima, na mnogim jezicima i u raznim gradovima. Izložba okuplja umjetnike čiji radovi rezoniraju sa širokim asocijativnim poljem emocionalnih, društvenih i historijskih sadržaja na koje višeslojna tvrdnja Tvoja zemlja ne postoji može upućivati. Dio je serije istoimenih izložbi koje se, okupljajući različite umjetnike u svakom gradu, tijekom ove godine održavaju u Art radionici Lazareti (Dubrovnik),  Galeriji Nova (Zagreb), Multimedijalnom kulturnom centru (Split) te Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka). Investiran u višeznačnost izjave “Tvoja zemlja ne postoji” naslov izložbe pokreće niz asocijacija postavljajući okvir za promatranje radova. U prvi mah, asocira na neriješene probleme suvremenih migracija koji sve agresivnije povlače granice između  “mi” i “oni”, “iznutra” i “izvan”. Također, slogan “Tvoja zemlja ne postoji” indicira i nepostojanje zemlje kakvu priželjkujemo, zemlje koja se ne oslanja na ideologiju određenu granicama, vođenu teritorijalnim određenjima i nacionalnom pripadnosti. Stoga ovaj višeznačni naslov valja shvatiti kao znak nezadovoljstva i ponovnog promišljanja ideje kolektiva kao mjesta solidarnosti te kao sugestiju da i polje umjetnosti treba koristiti kao poligon promišljanja tih ideja. Izložbu postavlja kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW.

Izložba Što, kako i za koga & tako dalje – grafički dizajn za suvremenu umjetnost predstavlja pregled jednog zaokruženog segmenta dizajnerskog rada autora Dejana Kršića, tematski usmjerenog na područje grafičkih materijala i publikacija realiziranih u proteklih petnaestak godina za potrebe različitih lokalnih, regionalnih i međunarodnih izložbenih projekata, manifestacija, institucija i autora s područja suvremene vizualne umjetnosti. Riječ je prije svega o radovima nastalima za projekte udruge Što, kako i za koga / WHW, odnosno njihove matične Galerije Nova, ali i institucija i umjetnika kao što su V. Cetinjski bijenale, Rooseum centar za suvremenu umjetnost Malmö, Van Abbemuseum Eindhoven, Branka Stipančić i Mladen Stilinović, Mangelos, Sanja Iveković, Vlado Martek itd. Uz ove radove, posebno će biti predstavljene i publikacije i tiskani materijali nekoliko manjih ili većih projekata vezanih uz historiografiju dizajna, Kršićevu trajnu opsesiju i ‘profesionalni hobi’. Originalne radove – pozivnice, kataloge, plakate, knjige, novine i ostalu grafičku konfekciju – izložba će pokušati kontekstualizirati kroz detaljan timeline, zidne tekstove i proširene legende koje govore o temama pojedinih projekata, njihovom značenju u lokalnoj i internacionalnoj sredini, kao i o različitim referencama iz vizualne kulture i umjetnosti koje je autor ugradio u njih kroz dizajn vizualnih materijala. Kustos izložbe je Marko Golub.

Organizaciju izložbi potpisuje Platforma 9.81 u sklopu godišnjeg suradničkog programa Kad netko kaže s partnerima MKC i DVK/UMAS u suradnji s WHW-om i HDD-om.

Izložbe ostaju otvorene do 20. listopada. 

Tvoja zemlja ne postoji može se shvatiti kao naznaka da ne postoji zemlja kakvu želimo, možda zato što općenito ne vjerujemo u države i njihove granice, i ne prihvaćamo se s njima identificirati više nego što nas na to obvezuje zakonska regulativa. Ili vaša zemlja ne postoji kao država, jer je pod nekim vidom okupacije, ili više ne postoji, ili postoji u nekom novom političkom uređenju koje je čini neprepoznatljivom. Ili se ne želimo identificirati – proglasiti svojom – bilo koju zemlju koja pripadnost određuje pravom građanstva, kojem je u temelju neki oblik isključenja. Ili nelagodu, možda, stvara i to što se građanska prava dodjeljuju selektivno s obzirom na stupanj pripadnosti državi, gdje tek posjedovanje putovnice načelno otvara mogućnost svih građanskih prava. Što dakako, nije nikakva garancija za njihovo poštivanje, pa je i stanje građanskih i ljudskih prava, kao i političke tendencije, ekonomske politike, ideološka zastranjenja, ili milijun drugih mogućnosti, jedan od mogućih razloga koji vas mogu ponukati da zaniječete da postoji zemlja koju nazivate svojom. Izjava Tvoja zemlja ne postoji tako može značiti da se odričemo svoje zemlje, a budući da je kroz izložbu postavljena u javni prostor, izjavljuje se ovdje i sada, ali postoji i na drugim jezicima i na drugim mjestima, i u svakom kontekstu poprima različite tonove.

Istina te izjave počiva na očitoj neistini, jer države postoje i određuju što smatramo zemljom ili državom, a razlike u značenju između riječi ‘zemlja’ i ‘država’ u svakodnevnoj upotrebi označavaju više stupanj emocionalnog angažmana koji se dodjeljuje zemlji kao oznaci pejzaža, ljudi, jezika itd., ili državi kao obliku njihove organizacije. Nije, dakle, istina da zemlja ne postoji, očito postoji, čak i za one koji pripadaju nepostojećoj zemlji izbjeglica – zemlji koja bi, prema podacima UNHCR-a, s jednom izbjeglom ili prognanom osobom na 122 stanovnika, po broju stanovnika danas bila 24. zemlja na svijetu, postoji neka zemlja, ona koju su napustili ili ona u kojoj se teže skrasiti. No istina je ipak – njihova zemlja ne postoji.

Tvoja zemlja ne postoji postavlja pitanje kome se obraća, tko su osobe i zajednice koju adresira, i kroz taj proces zamišlja i stvara imaginarnu transnacionalnu zajednicu ili privremeni kolektiv koji se ne određuje granicama niti pripadnošću naciji. U tom smislu Tvoja zemlja ne postoji je poziv i izražavanje želje, imaginiranje potencijalnosti zajednice okupljene oko ideje zemlje kakvu želimo, a koja (još) ne postoji. Istodobno, kontra-intuitivni i višeznačni karakter te tvrdnje kao umjetničke kampanje Libie Castro i Ólafura Ólafssona, i kao naslov izložbe, sam sebe shvaća s dozom humora i ne smrtno ozbiljno u smislu direktne intervencije u društvenu realnost, što pak ne znači da unaprijed isključuje, ili da ne priželjkuje i potiče, takvu vrstu nuspojava.

Otvorenje izložbe je u utorak, 7. lipnja u 19 sati, a u petak, 10. lipnja od 14 do 22 sata, održat će se i performans Vlatke Horvat Maraton početka u Galeriji Prozori. 

Performans Vlatke Horvat producira Galerija Prozori u suradnji s WHW-om.

Zagrebačka izložba je dio suradničkog projekta Ovo je sutra. Povratak izvorima: oblici i djelovanje u budućnosti realiziranog uz podršku programa Evropske Unije Kreativna Evropa.

Izložba ostaje otvorena do 23. srpnja.

Kroz prizmu situacija koje se oblikuju u napetim međuprostorima legalnoga i ilegalnoga, rata i primirja, zakona i upotrebe sile, ovi radovi razotkrivaju dinamiku izmjenjivanja izvanrednih stanja i njihovih prividnih normalizacija.

Izložba preuzima naslov projekta Tvoja zemlja ne postoji koji su umjetnici Libia Castro (rođena 1970., živi u Berlinu) i Ólafur Ólafsson (rođen 1973., živi u Berlinu) u obliku javne kampanje počeli 2003. u Istanbulu, u godini koju su od početka obilježili globalni antiratni protesti protiv invazije na Irak od strane SAD-a i njezinih saveznika. Od tada projekt prenosi poruku “Tvoja zemlja ne postoji”; na različitim jezicima, poruku koja se odnosi na različita mjesta, kontekste, trenutke i povijesti. Kampanju čine novinski oglasi, naslovnice časopisa, billboardi, plakati, radijska i televizijska priopćenja, poštanske marke, majice, pića u limenkama, akcije, glazbeni performansi, neonski grafiti, video radovi, crteži na zidovima… 

Jeste li poljubili mrtvo tijelo? (2012.) Rajkamal Kahlon (rođena 1974., živi u Berlinu) projekt je koji naslovom referira na zadnji stih pjesme Smrt Harolda Pintera, koju je autor pročitao 2005. kao dio svoga govora prigodom primanja Nobelove nagrade. Njegov govor obilježila je duboka kritičnost prema američkoj vanjskoj politici te prema prirodi istine, jezika i moći. Rezidencijalni umjetnički boravak Rajkamal Kahlon pri American Civil Liberties Union (Američka unija za građanska prava) u okviru National Security Project (NSP) u New Yorku počeo je 11. rujna 2012. NSP je zakonski prozvao zloupotrebu moći od strane Busheve i Obamine vlade, a u nju se ubrajaju provođenje mučenja, nezakonska zatvaranja, ciljana ubojstva dronovima, otmice i izručenja obavještajnoj službi CIA. Jeste li poljubili mrtvo tijelo? nastaje promišljanjem naravi i društvenih implikacija koje sa sobom nose izvještaji o autopsiji i smrtovnice koje dolaze iz američkih vojnih baza i zatvora u Iraku i Afganistanu, dokumenti koji su prvi put izašli u javnost na internetskoj stranici ACLU-a 2004. temeljem Zakona o slobodi informacija. Prisvajajući i subvertirajući imaginarije moći niz anatomskih crteža Jeste li poljubili mrtvo tijelo, oslikanih na pozadini izvještaja, može se gledati i kao čin žalovanja kojim zatvaranja ljudi i njihove smrti dobivaju veću važnost u kulturnom pamćenju.

Serija fotografija Ane Opalić (rođena 1972., živi u Zagrebu) Dom (2010. –2013.) nastala je tijekom njenog rada kao snimateljice na projektu Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja koji je inicirala Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću koji istražuje posljedice rata 1991. – 1995. i poslijeratna zbivanja na području Hrvatske. Putujući po čitavoj Hrvatskoj Ana Opalić imala je privilegiju upoznavati ljude koji su bili voljni podijeliti svoje potresne priče o etničkom čišćenju, iskustvu izmještenosti, progonu i povratcima što su se odvijali na području Hrvatske. Umjetnicu su upravo njihovi domovi potakli da ovom serijom tematizira scenografiju doma kao utočišta i pripadnosti, ali i mjesta prijetnje i gubitka čija skromna ili siromašna uređenja često rječito progovaraju o teškim okolnostima ne tako davne prošlosti. Serija posredno bilježi kako dom od mjesta sigurnosti i pripadnosti u ratu postaje i razlogom stradanja i gubitka jer ljudi ne žele otići sa svoje zemlje, ne mogu povjerovati da moraju napustiti sve što imaju ili jednostavno nemaju kamo otići. Tako naizgled nevažni, istrošeni predmeti postaju značajni rekviziti nečije sudbine.

Video Obična mjesta (2014. – 2015.) Mykole Ridnyog (rođen 1985., živi u Harkivu) prikazuje pet mjesta u centru Harkiva, grada na istoku Ukrajine, koji je bio na rubu rata. Vidimo ljude koji idu na posao, hodaju s djecom ili voze bicikle. Bez poznavanja konteksta gotovo je nemoguće zamisliti tučnjave između aktivista Maidana i AntiMaidana u kojima su se koristile dimne bombe i bejzbolske palice, javna kažnjavanja i poniženja, koja su se događala baš na tim mjestima nekoliko mjeseci ranije. Pokušavajući spasiti normalnost vlastite svakodnevice, ljudi se sada trude izbrisati sjećanje na nedavne sukobe i distancirati se od onih koji i dalje traje u susjednim regijama. No dokazi iz dokumentarnih videa na YouTubeu, ili oni koji se prenose privatnim pričama, izrazit će fantomsku bol koja dovodi do pitanja o ranjivosti društva kojim vladaju afekti. Norme i pravila svakodnevnog života postaju upitne nakon pojave logike nasilja i zakona sile. Eho tog nasilja pohranjen je u memoriji mjesta, podsjeća na konvencije građanskih normi i na to što se događa kada građani odbijaju pregovore i bivaju potpuno zaokupljeni traženjem neprijatelja u vlastitim redovima.

Serija kolaža, slika i objekata Mladena Stilinovića (rođen 1947., živi u Zagrebu) Original je danas onaj koji je prvi ukrao, Karl Kraus, 1908 (2014. – 2015.) istražuje načine kako se ideološka represija očituje u politici, ekonomiji, religiji, obrazovanju, umjetnosti i svakodnevici. Izbor ovih radova dio je autorovog ciklusa Vrijeđanje anarhije. To je svojevrsni vizualni dnevnik koji sučeljava slogane političke propagande i komercijalni marketing s frazeologijom arbitrarnih ekonomskih politika, referencama na manipulaciju javnog mišljenja kroz medije, upliv crkve na svakodnevni život, nezasitni konzumerizam, porast socijalne nesigurnosti praćen strahom i prezirom prema siromašnima i "neuspješnima" te manipulaciju aparatom demokratskih izbora. Ciklus obuhvaća radove političkog sadržaja, ali i apstraktne slike i kolaže realizirane isključivo vizualnim jezikom i autorefencama bez figurativnih ili jezičnih referencija.

Kustosku koncepciju izložbe potpisuje WHW, a izložba ostaje otvorena do 12. lipnja. Galerija Otok Art radionice Lazareti otvorena je radnim danom od 11 do 20 sati.