Iako sam u 2025. godini proveo ugrubo istu količinu vremena prateći novu TV produkciju kao i inače, ovaj put sam baš s teškom mukom složio listu od deset favorita. To dijelom ima veze i s možda natprosječnom količinom naslova iz žanrova koji mi osobno ne leže (toliko puno krimi-serija! Sve neki policajci, detektivi, specijalci na sve strane! MEH!), ali ponajviše s time što je svega općenito – manje? Jer došli smo do točke u kojoj se prenapuhani balon peak TV-ja neizbježno rasprsnuo i streameri su počeli stezati remen: naručuje se sve manje novih serija, a prema jednom izvještaju zaposlenost glumaca na televiziji u SAD-u kroz protekle je dvije godine pala za 17%, a ona scenarista za 14%. Čak i Wikipedia ima stranicu pod naslovom Golden Age of Television (2000s–2023).

Ali nađe se, naravno, i dalje dobrih stvari. Prije nego što prijeđem na svoj top ten – počasni spomen, abecednim redom, za deset serija koje su možda mogle završiti i pri dnu da sam listu sastavljao neki drugi put, u nekom malo drugačijem raspoloženju.

Abbott Elementary

Što bi Ameri rekli, comfort food. I ničeg lošeg u tome.

Alien: Earth

Hoćete ksenomorfa kojem cure sline dok se polako unosi u lice nekom od ljudskih likova, hoćete ksenomorfa koji radi kaos na svemirskom brodu u maltene remakeu prvog Aliena, pa i, jašta, bebi-ksenomorfa koji iskače iz ljudske utrobe, Alien: Earth je nudio svaki mogući fan service – sve do onog ključnog koji bi stavio točku na “i” na samom kraju sezone kada ne samo ksenomorf nego još i nekoliko drugih ubojitih vanzemaljskih vrsta divljaju po istraživačkoj postaji… I doslovno NITKO od preostalih glavnih likova ne strada?!

Pa to ne da je manjak fan servicea, to je manjak brain servicea! I posebno iritantno jer, iako serija ima dobrih ideja i vizualnog stila na lopate, karakterizacija joj definitivno nije jača strana i nitko od likova (osim možda eventualno Morrowa?) ne bi zasigurno nikome nedostajao, da ne spominjem kako je Noah Hawley s Fargom već demonstrirao da ima žicu za antologijske serije i komotno je mogao zaključiti sezonu jednim poštenim pokoljem svih nakon kojeg bi seriju nastavio s novim, potencijalno zanimljivijim setom likova, ali – nismo mi te sreće.

Elsbeth

Kao serija koja se zeza na račun gentrificiranog New Yorka, ali je istodobno i ljubavno pismo gentrificiranom New Yorku – malo je reći da Elsbeth ne pogađa zeitgeist, no tko može odoljeti neumoljivom šarmu Carrie Preston? Ja sigurno ne.

English Teacher

Kombinacija slabe gledanosti i optužbe protiv autora i glavnog glumca serije za seksualno zlostavljanje (što, u redu, nije formalno dokazano, no ako ćemo se držati toga da ćemo uvijek vjerovati žrtvama…) u konačnici je presudila English Teacheru, koji je otkazan nakon druge sezone – doduše, i manje ujednačene kakvoćom nego što je bila prva, ali je i dalje bila dovoljno dobra da je teško ne biti ljut i ogorčen svime skupa.

It’s Always Sunny in Philadelphia

Iako je po mom skromnom sudu ona jedanaesta iz daleke 2016. i dalje zadnja propisno vrhunska sezona Philadelphije, ova im je svakako bila najbolja i najsmiješnija otad. I taman kad sam bio uvjeren da, koliko god znali svako toliko zabljesnuti, nikada više neće ponoviti onu sumanutu energiju iz cirka treće, četvrte sezone – eto ti one epizode s ljutim papričicama, ludilo!

Long Story Short

Možda bi se očekivalo da će nova animirana humoristična serija od tvorca jedne tako obožavane serije kao što je BoJack Horseman imati i veći odjek – no nemojmo zaboraviti da je i BoJack u svojoj prvoj sezoni tek pokazivao naznake onoga u što će kasnije izrasti, a Long Story Short uostalom i referiranjem na traumatičnije događaje iz života članova jedne obitelji, a koji nam još nisu prikazani, daje do znanja da se teža emotivna artiljerija čuva za buduće sezone. Zasad je dobro, imam vjere u Raphaela Bob-Waksberga da će biti i bolje.

Mike Judge’s Beavis and Butt-Head

Moje bumersko užiče, razumijevanje od ikoga ispod 40 godina – ne očekujem, niti bih ga tražio!

The Righteous Gemstones

Zaključna četvrta sezona bila mi je najbolja nakon prve, i to ne unatoč labavijoj priči nego upravo zato: prepucavanja braće i sestre Gemstone su uvijek bila žila kucavica serije i svako narativno zapetljavanje je najčešće samo nepotrebno skretalo fokus s njihovog rivalstva, e da bi ovaj put imali prostora da si spuštaju jedni drugima do mile volje… Plus Baby Billy u kokainskom Teen Jesus, pardon Teenjus izdanju, k’o Bog!

St. Denis Medical

Okej, iskreno, JEDVA čekam da format mockumentaryja završi na smetlištu TV povijesti! Sva ta obraćanja u kameru su mi rijetko izvor dobrih fora i likove uglavnom čine samo buci-buci slatkastijima i mislim da bi svaka humoristična serija s tim bila bolja bez toga. Ali eto, kad živim u svijetu u kojem neki od najvećih talenata za komediju i dalje uporno žele raditi mockumentaryje i šta ću, jadan? Moram trpit… Enivej, ovo je praktički Abbott Elementary u bolnici umjesto škole i ako i nije baš na razini Abbotta, nije ni daleko i, da, volio bih i da je mrvicu manje buci-buci, ali tako je kako je.

The Studio

Kad je dobar, The Studio je jako, jako dobar – samo što na svaku nadahnutu epizodu dođe jedna koja bude tipa parodija noira (jel bi mogli uvesti moratorij na to od jedno bar pedeset godina? Sranje je već stvaaaaarno preizlizano). No ako se nešto moralo zasuti sa sto milijuna humorističnih Emmyja, svakako bolje to nego The Beara.

I još jedna stvar prije nego što krenem s top tenom, mislim da bi bilo pošteno adresirati slona u prostoriji – zašto na listi nemam ono što mnogi smatraju jednim od, ako ne i jedinim istinski velikim televizijskim djelom 2025. Pa dakle, kad je Adolescence izašao, ja vidio da je to neka policija, istraga, detektivi koji detektiraju, policajci koji policiraju, policijski auti, sirene, krafne, ovo-ono i odmah mi je bilo ajme koja tlaka, aaaaaajmeeeee kako mi se to ne gleda! I dobro, ajde, nema krafni (a ipak je to engleska serija, s engleskom policijom), no dok sam se ja natjerao pogledati Adolescence – već sam osmozom s društvenih mreža upio sve ključne stavke radnje tako da mi je izostao šok efekt.

Osim samim činom ubojstva, neki su bili šokirani i susrećući se po prvi put s “učenjima” manosfere (u seriji, inače, istovarenima kroz dva info dumpa tako nezgrapna da bih scenariste samo zbog toga najradije poslao u scenaristički zatvor), no ni tu se nisam imao čime šokirati kad ne samo da sam ekstremno online, nego sam i svojedobno proveo nekoliko mjeseci čitajući najgore moguće gadosti na incel forumima (dijelom zbog novinarskog zadatka, ali i dobrim dijelom iz – neću lagati – puke morbidne znatiželje). 

I u redu, gluma je generalno dosta dobra, snimanje u jednom kadru dosta efektno, ali na kraju mi je ostalo visiti – tko ili što je uopće krivo što je mali postao takav monstrum? Vlasnici i dioničari društvenih mreža kojima je više stalo do engagementa nego do mentalnog zdravlja korisnika_ca? Država koja uskraćivanjem sredstava otežava rad nadležnih socijalnih službi? Patrijarhat općenito, ili možda neka od njegovih specifičnih komponenti? Najviše što serija nudi kao odgovor je “internet”, koji se tretira kao nekakav apstraktni prostor kojim lelujaju ti neki oblaci toksičnosti i jao si onome koga slučajno dohvate – umjesto kao ono što jest, kapitalistička mašinerija kojoj širenje raznih štetnih sadržaja zna itekako biti unosno.

I mada prihvaćam čitanje da je mali vjerojatno pokupio ponešto i iz odnosa njegovog oca prema supruzi i kćeri, kako su one uvijek tu da hendlaju njegovu nesposobnost nošenja s vlastitim emocijama dok su njihove potrebe sporedne, ako ih se uopće i uvažava, svejedno mi se činilo da je serija oca na koncu manje-više oslobodila odgovornosti, kao zna on biti malo nezgodne naravi kad je pod pritiskom, ali je inače okej lik? Pa mu onda i supruga na kraju kaže da nisu njih dvoje krivi, ali… i da i jesu krivi? I to bi otprilike bio zaključak na kraju balade: svi su na neki način krivi i nitko konkretno nije kriv i nije sad da od jedne mini-serije od četiri epizode očekujem da će krenuti rješavati društvene nedaće, ali ta pitijska površnost u razmatranju mogućih izvora problema mi, je li, i nije baš najbolje sjela.

Okej onda, ajmo više na taj vražji top ten!

10. The Eternaut

Apropo postapokaliptičnih serija, moram pohvaliti gejmersku zajednicu što je imala dovoljno discipline i samokontrole da nama koji nismo nikad igrali The Last of Us ne spojla THE događaj koji se odigrao pri početku druge sezone, svaka čast! No otad se u seriji nažalost i nije dogodilo bogznašto zanimljivo, uglavnom se tapkalo u mjestu i ponavljalo stare hitove – dok je ova adaptacija kultnog argentinskog stripa u istom rasponu od pet-šest epizoda prevalila put od prizemljene priče o preživljavanju katastrofe do pulpy SF-a… Možda i zericu previše pulpy, ako mene pitate, ali gledao sam prikovan za ekran i gledat ću svakako i dalje.

9. Adults

Boljka ove serije o zgodama i nezgodama grupe zilenijalaca koji žive skupa je, rekao bih, to što se ne može odlučiti želi li biti zilenijalni It’s Always Sunny in Philadelphia ili Broad City, to jest jesu li njezini glavni likovi sociopati kojih će se svatko normalan kloniti ili naprosto mladi ljudi koji se još traže pa zato i rade gluposti kojih će se jednog dana prisjećati u stilu “eh, mladost-ludost!” Autorski tim Adults bi na to vjerojatno odgovorio s whynotboth.jpg, ja bih svejedno preferirao rutu It’s Always Sunny jer mislim da je humoristično plodnija… Ali i ovako zna biti dosta smiješno, a šesta epizoda je trenutak u kojem ketamin, sve češće spominjan u sitkomima zadnjih godina (pitam se zašto, heh!), svečano preuzima štafetu od trave kao sredstvo od kojeg likovi u komedijama skaču, valjaju se, krevelje i divljaju, dakle sve što ljudi na tim drogama u stvarnosti ne rade. I nadam se da ćemo Amitu Rao i Owena Thielea gledati u još puno stvari, baš su otkriće.

8. Common Side Effects

Nakon animiranog čuda zvanog Scavengers Reign, koje nažalost nije doživjelo drugu sezonu, prelazak na relativno konvencionalniji Common Side Effects od iste produkcijske kuće je isprva pomalo, a ono, s konja na magarca? No jednom kad se prihvati Common Side Effects takvim kakav jest, njegova se priča – o borbi različitih aktera za gljivu tako snažnih svojstava da ima potencijala promijeniti iz korijena, ako ne i potpuno izbrisati farmaceutsku industriju – prati s užitkom, a ostavljeno je i manevarskog prostora da u budućnosti možda i ode u začudnu fantastiku nalik onoj Scavengers Reign? Ne bih imao ništa protiv.

7. The Lowdown

Jedan dio mene bi volio da ovo nije neo-noir nego naprosto dramedija i da je cijela sezona bila kao prve dvije epizode u kojima istraživački novinar, jebivjetar kojeg glumi Ethan Hawke, ide okolo po Tulsi i tko god vidi da mu se približava samo umorno uzdiše i koluta očima (“Fuckin’ white men that care… Saddest of the bunch”, promrmljat će si tako u bradu Killer Mike kao urednik lokalnog tabloida), znajući da im može donijeti samo nevolje. To mi je bilo prezabavno… Ali ono, nisam ni inače nešto od noira pa naravno da ću to reći.

Tvorac Reservation Dogsa Sterlin Harjo je u svakom slučaju opet napravio dobar posao i uvijek je u moru serija o dokonoj američkoj višoj srednjoj klasi (Apple ih posebno štanca kao da im život ovisi o tome), osvježavajuće vidjeti jednu ovakvu, s običnim ljudima koji jedva sklapaju kraj s krajem, još češće ako nisu bijele boje kože, ali nije ni da im je zato sve mizerija nego uvijek ima i radosti u njihovim životima, puno više nego što se možda na prvu čini.

6. Side Quest

Znalo se govoriti da su TV serije poput suvremenih romana, no što ako bi bile više poput – zbirki pripovjetki? Na toj rijetko istraženoj postavci počiva ovaj spin-off Appleovog Mythic Questa, koji je nakon dvije odlične sezone zaglavio u onom limbu-sleš-paklu workplace sitkoma kada scenaristi_ce ne znaju više što bi s likovima pa ih samo izmjenjuju na različitim pozicijama u firmi. I teško da će stoga ikome nedostajati sad kad je otkazan, ali je šteta što je za sobom u bezdan povukao i tek pokrenuti Side Quest, čija svaka epizoda donosi jednu zasebnu i zaokruženu, duhovitu i dirljivu priču koja se tek usputno dotiče svijeta matične serije, tako da se može gledati i bez ikakvog predznanja o Mythic Questu (a koji je inače i sam imao takvih epizoda, pa ako kad poželite i budete u prilici gledati – ovima četirima Side Questa možete slobodno dodati i petu epizodu iz prve, šestu iz druge te osmu iz četvrte sezone MQ-a).

5. Severance

Na drugu sezonu se čekalo tri godine, tokom kojih su kružile glasine o svađama kreativnog tima oko smjera u kojem bi serija trebala ići – nije slutilo na dobro. I nije na dobro ni izašlo, reći će neki! Mislim, okej, ne znam nikoga tko će kazati da je druga sezona bila baš loša-loša, ali znam dosta ljudi koji su bili razočarani. I složit ću se i ja da ova sezona nije bila tako elegantno posložena kao prva i da je znala katkad ići u forsirano čudaštvo samo čudaštva radi (prije svega u onom dijelu s kozama), ali… Gle, jednostavno volim provoditi vrijeme u svijetu Severancea, u redu?

I nije uostalom ni da je sad neka bezobrazna navlakuša kao što ovakve mystery box serije znaju biti, dobili smo odgovore na većinu bitnih pitanja oko lorea, a tu je i ona druga vrsta pitanja o implikacijama tehnologije “severiranja” i na koje sve načine može utjecati na ljude i njihove odnose, uključujući i to kako outieji svoje innieje zapravo ni ne doživljavaju kao ljude. I još sve prekrasno snimljeno i sjajno odglumljeno kao i uvijek, ja sam baš guštao! Nego, kad smo kod starih favorita koji su mnogima počeli ići na živce…

4. The White Lotus

Znamo već svi što možemo očekivati od The White Lotusa. Ubojstvo, ili više njih kao udica za početak. Prve epizode u kojima sporo ključaju animoziteti među bogatim gostima naslovnih resortova. Odlazak u noćni provod negdje nakon sredine sezone koji ozbiljno sluti na zlo, iako se naposljetku ništa strašno ne dogodi. Relativno transgresivni gej seks moment u petoj ili šestoj epizodi. Namigivanje eat the rich raspoloženju gledateljstva, iako autor serije Mike White nije nikakav klasni ratnik i u suštini ga samo zanima to kako su ljudi komplicirani, njihovi odnosi još i više i klasa mu je pritom tek jedan od bezbroja komplicirajućih faktora…

Formula je, dakle, dosad dobro poznata i otud vjerojatno i manji generalni ushit, no je li još negdje zapelo? Mogu samo govoriti u svoje ime, pa ću reći da mi treća sezona The White Lotusa nije na kojem mjesto više na listi jer White ovaj put nije uspio zakucati s finalom – koje mi je naizmjence bilo i zbrzano i bez nekih osobitih iznenađenja. Ali to što nije zakucalo ne znači da mi je narušilo dojam o onome prije, jer prvih sedam epizoda su mi bile i ostale rame uz rame s drugom iliti najboljom sezonom i od svih fiktivnih obitelji koje su se dosad prošetale White Lotusom, Ratliffi su mi bili najfascinantniji i najzabavniji i totalno bih gledao spin-off samo o njima.

3. Poker Face

Ovo isto kao da je imalo slabiju prođu, a ne znam, meni druga još bolja od prve sezone? Možda je ljudima smetalo što je bilo osjetno šašavije, meni je to samo bonus; svaka epizoda pravo malo remek-djelo, osim dvije-tri koje su mi bile “tek” jako dobre. Žao mi je što neće biti još i što – ako i kojim slučajnim slučajem uspiju prodati seriju nekome drugome sad kad je Peacock digao ruke – u njoj više neće biti Natashe Lyonne koja se poželjela posvetiti drugim projektima, iako bi i Peter Dinklage sigurno bio dobar kao predviđena zamjena.

2. Pluribus

Koliko bi vam bilo prihvatljivo da preko noći potpuno nestane društvene nejednakosti, ratova, nasilja i ljudske patnje općenito, ali po cijenu – gubitka individualnosti? Jer upravo to se i dogodi u Pluribusu kada virus vanzemaljskog podrijetla mentalno stopi sve ljude na svijetu u kolektiv koji u blaženoj harmoniji razmišlja, osjeća i djeluje kao jedno – sve, to jest, osim njih trinaest koji su imuni na virus, uključujući i našu glavnu heroinu, mrzovoljnu spisateljicu Carol. Neki ljudi su i iz određenih zdravstvenih razloga umrli usred tranzicije u to, ovisno o kutu gledanja, utopijsko ili distopijsko stanje kolektivne svijesti: među njima je i Carolina životna partnerica, pa normalno da ona i neće baš gajiti tople osjećaje spram Kolektiva.

Na tome su mi kao gledatelju simpatije za Carol uglavnom i stale, jer ona veći dio sezone ne iskazuje ni najmanju intelektualnu znatiželju da shvati kako Kolektiv uopće funkcionira, unatoč tome što Kolektiv čini sve da joj ugodi i spreman je odgovoriti na gotovo svako njezino pitanje. I kad Carol okupi preostale “preživjele” (ali samo one koji govore engleski, da se ne bi lingvistički inkomodiralo njezinu dragocjenu američku guzicu) kako bi skovali plan otpora, oni isto budu zatečeni njezinim izostankom uopće i želje, a kamoli pokušaja da razumije Kolektiv, pa i uvrijeđeni njezinim gardom spasiteljice svijeta in chief. I to je jedan dosta subverzivan moment, u kojem jedna američka serija sugerira da američka sorta tvrdoglavog individualizma možda… i nije the way to go?

Zgodan je moment i kad Carol shvati da nema više njezinog omiljenog supermarketa (kao ni, je li, supermarketa na svijetu općenito) i inzistira da joj ga vrate da može sama ići po namirnice “jer ne želi ovisiti ni o kome” – i onda vidimo kako Kolektiv dolazi s tucetom ogromnih kamiona i kako deseci njegovih članova istovaruju i prenose robu, toliko o tome da itko može ne ovisiti ni o kome! Malo me iznenadilo koliko je puno gledatelja_ica u startu rezolutno bilo kontra Kolektiva, jer mi se čini da je Pluribus dizajniran tako da ne stajemo čvrsto na ovu ili onu stranu nego da stalno iznova razmatramo koliko je individualizma, a koliko kolektivizma dobro ili loše, kako za društvo, tako i za nas kao pojedince. U svakom slučaju, jako je intelektualno stimulirajuća serija.

1. Andor

Nisam gledao prvu sezonu kad je izašla jer sam bio u jednoj od onih faza kad mi je pun kufer Star Warsa i jebali vas džedaji i lajtsejberi i sve, ali sam bio zamijetio da ljudi to dosta hvale, a pogotovo me zaintrigiralo kad je Domagoj Zovak rekao da je to partizanski Star Wars. I stvarno i je! I ne samo u vojno-gerilskom smislu, jer Andor pokazuje koliko je potrebno i, recimo to tako, političkog rada da bi se došlo do točke poput one u izvornoj Lucasovoj trilogiji, kada je nekoliko pobunjenika uspjelo slomiti zločinački imperij – ali samo zato jer im je put ka tome bio utaban nebrojenim tuđim odricanjima, terenskim radom, mirenjem različitih frakcijskih i partikularnih interesa…

Uvijek neki povuci-potegni, uz puno malih pobjeda koje guraju da se nastavi s borbom, ali i podjednako gorkih poraza i prepreka i problema svih mogućih vrsta u odnosu na koje su daddy issues Lukea Skywalkera, blago rečeno, kamilica. Osma epizoda druge sezone Andora je naprimjer o tome kako to izgleda kad narodnooslobodilačka borba nije uspješna i to mi je bilo emotivno daleko najtegobnijih sat vremena televizije u 2025. A kako je zbog zapetljanih produkcijskih uvjeta izvorni plan za pet sezona u međuvremenu sveden na dvije, tako je i došlo vrijeme da se sve prethodno postavljene domine krenu rušiti, kulminirajući s vrtoglavo uzbudljivim, ali i ništa manje potresnim raspletom priče o Luthenu i Kleyi… Što bi se jezikom Star Warsa reklo – sila je s ovom serijom definitivno bila snažna.

Vaše tijelo tijekom osam sati na radnom mjestu nastanjuje de facto nova osoba čiji se sav život svodi na obavljanje posla definiranog ugovorom koji ste vi, bez njezine suglasnosti, potpisali s korporacijom. Vi ne znate ništa o osobi čiju plaću trošite. Osoba koja plaću zarađuje ne zna ništa o vama. Premda živite u istom tijelu, vi i osoba čije ste stvaranje odobrili potpuni ste stranci, koji se nikada neće upoznati. Možete li uopće zamisliti zašto biste se podvrgnuli particioniranju? Što bi vas u životu moralo snaći da se potpuno odreknete trećine svog života? Kako izgleda svijet u kojem je nešto takvo moguće i dopustivo? Ovo je, u kratkim crtama, misaoni eksperiment na kojem počiva Razdvajanje (engl. Severance).

Kritika ovu odlično primljenu seriju predstavlja prvenstveno kao znanstvenofantastičnu priču čija je ambicija satira korporativnog kapitalizma. Dakle, sukladno tradiciji distopijskog rukavca znanstvenofantastične produkcije, pred nama bi trebala biti priča koja nam, zahvaljujući ingenioznom tehnološkom novumu, oneobičava našu običnu, dobro poznatu, svakodnevicu i uzroke našeg jada izlaže progresivnoj kritici. Takvo predstavljanje priče, da se razumijemo, nije pogrešno. Možete s dobrim argumentima radnju ove serije smatrati “metaforom za radničko zbijanje redova prilikom suočavanja s izrabljivanjem”.

Od serije ipak možemo dobiti puno više ako ne metaforiziramo u njoj predstavljene događaje. Razdvajanje će se doimati kao puno zanimljiviji narativ ako se odupremo navici po kojoj fikcionalne svjetove svodimo na društveni komentar našeg svijeta. U ovom slučaju, inzistiranje na razlikama između zbilje i fikcije, koje su omogućene motivom particioniranja mozga, otvara poticajnije teme za raspravu. Napravit ću izbor među njima i usredotočiti se na dva, međusobno prožeta pitanja.

Razdvajanje se, iz filozofske perspektive, doima kao jedan od vrhunaca znanstvene fantastike. Dan Erickson, autor serije, u prvi plan svog scenarija postavlja dva bitna filozofska pitanja – pitanje osobnog identiteta i pitanje etičnosti stvaranja ljudi – demonstrira u brojnim navratima njihovu isprepletenost i vješto koristi činjenicu da odgovori koje gledatelji daju na ta pitanja, bilo eksplicitno bilo implicitno, uvjetuju njihovu procjenu karaktera likova, odnosno naravi njihovih djelovanja. Način na koji budete mijenjali svoje pozicioniranje spram apstraktnih ideja na koje serija upućuje, u velikoj će mjeri utjecati na vaše konkretne emocionalne reakcije prilikom gledanja.

Osobni identitet

Mark Scout (Adam Scott), protagonist serije, podvrgnuo se particioniranju mozga – razdvajanju – koje provodi multinacionalna kompanija Lumon. Particioniranje je razdvojilo Marka na dvije osobe: Marka 1 (innieja)  i Marka 2 (outieja).¹ Outie šesnaest sati dnevno živi svoj život onako kako je to činio i ranije, no čim uđe u zgradu svog poslodavca Lumona, deaktivira se particija mozga koja podržava njegov um i aktivira se particija koja podržava um njegovoga innieja. Outiejevo autobiografsko sjećanje – uspomene na djetinjstvo, obitelj, bivšu karijeru, interese i hobije – biva blokirano na osam sati, koliko traje radni dan. Inniejevo sjećanje zbog naravi njegovoga života ograničeno je samo na njegov posao u zadnje dvije godine i kolege s kojima ga je obavljao.

Na kraju dana, kad innnie izađe iz zgrade, proces se obrće. Markovo tijelo opet nastanjuje um outieja s njemu pripadnom osobnošću, sjećanjima, stavovima i željama, dok cijeli inniejev život – njegova sjećanja, misli i očekivanja – momentalno biva zaboravljen, sve do povratka na posao. Dakle: innie  i outie žive u istom tijelu, ali u različitim periodima; innie je anesteziran dok je outie budan i obratno; innie ne zna ništa o outieju osim da on postoji i, obratno, outie ne zna ništa o innieju osim da on postoji. 

Stroga psihološka demarkacija između innieja i outieja istovremeno je pripovjedna osovina serije i, što je u ovom kontekstu važnije, izvor temeljnog filozofskog pitanja koje serija otvara. Jesu li Mark 1 (innie) i Mark 2 (outie) ista osoba? Znanstvena fantastika dopušta sljedeće situacije: dva numerički različita tijela, a kvalitativno identičan um (teletransportacija) ili, inverzno, jedno tijelo, a dva kvalitativno različita uma (razdvajanje).² Pretpostavka je Ericksonove serije mogućnost da, zahvaljujući operaciji particioniranja mozga, jedno tijelo podržava postojanje dvaju, barem na prvi pogled, različitih umova.

Moramo se, sukladno tome, zapitati kako shvatiti odnos innieja i outieja? Jesu li to zapravo dva različita aspekta jedne te iste osobe ili pak dvije kvantitatvno i kvalitativno različite osobe? Narativnu okosnicu Ericksonovog scenarija predstavlja činjenica da innieji i outieji, premda dijele isto tijelo, imaju različita sjećanja na prošlost, da oni drugačije doživljavaju sadašnjost i da imaju bitno drugačija očekivanja od budućnosti. Čini se da innieji i outieji nisu različiti aspekti jedne te iste osobe, već da se radi o dvjema različitim osobama koje potencijalno mogu postati saveznici (Mark, Dylan, Irving) ili, ako im interesi dođu u sukob, ljuti protivnici (Helena). Nakon što smo zauzeli stav da operacija razdvajanja stvara novu osobu, innieja, otvaraju se dva nova pitanja: zašto bi itko uopće htio stvoriti novu odraslu osobu (psihološko pitanje)? I bi li stvaranje te nove osobe, iz etičke perspektive, bilo opravdano (etičko pitanje)?

Etika stvaranja ljudi

Prvo, psihološko pitanje, moguće je postaviti iz pozicije poslodavca i iz pozicije radnika. Mnogi bi se poslodavci u državnom ili privatnom sektoru, zbog naravi njihove djelatnosti, htjeli maksimalno zaštititi od curenja informacija. Vojske i tehnološke kompanije, primjerice, ranjive su na curenje informacija, stoga zahtijevaju od svojih zaposlenika da potpišu ugovor o povjerljivosti za čiju su povredu predviđene sankcije. U Ericksonovom pripovjednom svijetu, razdvajanje predstavlja kiruršku garanciju da će takav ugovor biti ispoštovan, odnosno operacija čini takav ugovor u cijelosti izlišnim. Povjerenje je dobro, kontrola je bolja. 

Radnici, s druge strane, razdvajanjem mogu ostvariti potpunu ravnotežu između poslovnog i privatnog života. Svi mi moramo zarađivati kako bismo preživjeli pa osam sati svoje tijelo i umove iznajmljujemo, odnosno stavljamo na raspolaganje poslodavcu. Problem suvremenog društva leži u tome što se mnogi među nama, uslijed brisanja jasne granice između rada i slobodnog vremena, osjećaju prevarenima: ne želimo nakon završetka radnog dana biti dostupni nadređenima, bilo da doma radimo ono što nismo stigli u uredu, odgovaramo na pozive kolega, primamo mailove ili, naprosto, na bilo koji način razmišljamo o radu onda kada više ne radimo. Drugim riječima, osjećamo da je ravnoteža između dvaju dijelova našeg života, poslovnog i privatnog, narušena na štetu privatnog dijela. Razdvajanje je operacija koja to može ispraviti i ponovno uspostaviti željenu ravnotežu. Outieji – osobe koje su se razdvojile – više nikad ne moraju razmišljati o poslu.

Prije nego što krenemo dalje, pokušajte se načas staviti u kožu nekoga tko ozbiljno razmišlja o tome da se podvrgne razdvajanju. Koliko zapravo morate mrziti svoj posao da biste se svojevoljno odrekli trećine ostatka svog života? Pretpostavljam da vam nije lako to zamisliti i da biste se, sve ako vam imaginacija i nije zakazala, nevoljko odlučili za tu opciju. Zapitajte se potom postoje li, mimo posla, bilo kakve okolnosti uslijed kojih biste se lišili svojih doživljaja? Pod pretpostavkom da ste nalik meni, samo iznimne situacije – poput izuzetne boli ili dugog razdoblja mučnine, kao što su posjet stomatologu radi liječenja granuloma zuba ili dugo putovanje autobusom starom cestom od Zagreba do Splita – dolaze u obzir. Život je, pod pretpostavkom izostanka ozbiljne fizičke ili emocionalne boli, dragocjen i trećine svojih svjesnih iskustava ne bismo se lišili ni za kakvu kompenzaciju.

Razdvajanje računa s tom intuicijom, koju dijeli većina nas. Scenaristički i glumački izazov, uspješno svladan, zato je bio predstaviti likove s dovoljno dobrim razlozima da dignu ruke od nekog dijela svog života. Njih, prema onome što nam je priča pokazala, možemo podijeliti u dvije skupine – na ljude koji nisu zaposlenici Lumona i na Lumonove zaposlenike. 

Na jednoj strani su ljudi koji ne rade za Lumon. Serija nam pokazuje da postupak razdvajanja ima komercijalnu primjenu i da u njenom dijegetskom svijetu razdvajanje funkcionira kao jedna od klasnih privilegija. Bogataši se podvrgavaju toj operaciji uglavnom jednokratno, kako ne bi morali proživjeti neka neugodna i mučna iskustva. U prvoj sezoni serije vidimo ženu koja se podvrgnula razdvajanju kako bi njezina innie, umjesto nje, iznijela mučnu trudnoću i potencijalno vrlo bolan porod. 

Na drugoj strani, tu su Lumonovi zaposlenici, od kojih svaki ima specifične razloge zbog kojih se odlučio na razdvajanje. Mark Scout, protagonist serije, ostao je bez supruge koja je stradala u automobilskoj nesreći. Njegov život se raspao: nije se mogao odlučiti na samoubojstvo, ali nije mogao niti nastaviti živjeti. Razdvajanje je bilo rezultanta tih dvaju vektora: živjet će kraće, što nije problem jer mu ionako više nije do života, primati plaću koju zarađuje netko drugi budući da se on sam više ne osjeća sposobnim za rad, i sačekati da vidi je li doista istina da vrijeme liječi sve rane. Dylan George (Zach Cherry), Markov kolega, bio je očajan na drugačiji način: tumarao je od posla do posla, ne uspijevajući se dugo zadržati ni na jednom, te je njegovu odluku da se podvrgne razdvajanju najbolje razumjeti kao žrtvu potrebnu za zadržavanje obitelji na okupu i njeno financijsko zbrinjavanje. Helena Eagan (Britt Lower), najmlađa članica dinastije osnivača Lumona koja već generacijama upravlja tom korporacijom, podvrgnula se razdvajanju u sklopu kampanje za popularizaciju ove operacije.

Populacija izvan zidova korporacije, generalno gledajući, pokazuje zazor prema razdvajanju, a još više prema multinacionalnoj korporaciji kojom upravlja obitelj Eagan. Lumon, naime, nije tehnološka kompanija čija bi prvenstvena ambicija bila povećanje dividendi njezinih dioničara, već sredstvo za ostvarivanje, nama još uvijek nejasnih, ciljeva obitelji Eagan. Eagani prvenstveno vode kult kojem je podređena njihova kapitalistička korporacija. O Irvingu Bailiffu (John Turturro), i njegovoj motivaciji za razdvajanje, još uvijek nismo saznali gotovo ništa. Moguće je, kako Ericksonova serija uspješno demonstrira, pronaći psihološki uvjerljive razloge zbog kojih bi pojedinci htjeli stvoriti novu osobu: innieji, stvorene osobe, tu su da pomognu outiejima, svojim stvoriteljima, u ostvarivanju njihovih kratkoročnih ili dugoročnih ciljeva. No bi li stvaranje novih ljudi, etički gledano, bilo opravdano?

Odgovor na drugo, etičko pitanje, u dijegetskom svijetu serije prepušten je pojedincima. Innieji žive samo onda kada to odrede njihovi outieji ili onda kada to odredi Lumon. U prvom slučaju, život innieja sveden je na niz ulančanih intervala u kojima oni proživljavaju iskustva koja njihov outie ne želi proživjeti: vjerojatno postoje, ilustracije radi, innieji čiji se kratki život sastoji isključivo od niza bolnih posjeta stomatologu. U drugom slučaju, kad se radi o Lumonovim zaposlenicima, život innieja je život osoba koje dan za danom, po osam sati, rade svoj posao i ništa drugo. Innieji nemaju baš puno izbora: mogu raditi ili odbiti raditi. Odbiju li raditi, oni ne mogu otići iz Lumonove zgrade jer bi njihov izlazak automatski deaktivirao onu particiju mozga koja podržava njihov um. Ostanu li u toj zgradi, a ne prionu na posao, Lumon bi svojevoljno deaktivirao particiju mozga koja podržava njihov um. Izbor pred inniejima je, dakle, rad ili smrt.

Innieji nemaju autonomiju i možemo ih nazvati robljem. Svi likovi koji su se podvrgnuli razdvajanju morali su znati, čak i bez uvida u detalje budućeg života svojih innieja, da stvaraju robove i profitiraju od njihovoga rada. To znači da su čak i oni likovi čiju smo perspektivu pozvani preuzeti sukladno pripovjednim konvencijama – i čija bi životna situacija trebala kod nas potaknuti simpatiju – zapravo robovlasnici. Mark Scout je predstavljen kao protagonist, a Helena Eagan kao antagonist serije. No oboje su, zbog vlastitih razloga, stvorili robove te su, barem iz perspektive pitanja moralne opravdanosti stvaranja novih ljudi, podjednako krivi. Vrlina je serije u tome što nas, s vremena na vrijeme, podsjeti na tu činjenicu. 

Mogli bismo doći na ideju da je onda moralna razdjelnica, koja bi trebala osoviti naše simpatije, ona između innieja i outieja. Naše bi simpatije trebale biti potpuno na strani innieja koji su, jednostranom odlukom svojih outieja, osuđeni da žive u korporativnom paklu, bez ikakve autonomije. To nije posve točno, o čemu najbolje svjedoči slučaj Helly R, Helenine innie, možda i najzanimljivijeg lika u čitavoj seriji. Helena i Helly su različite osobe koje ne dijele sjećanja na prošlost, stavove u pogledu sadašnjosti ni procjene budućnosti. No čini se da ipak dijele određene karakterne dispozicije, od kojih je najuočljivija potencijal za okrutnost.

Helly, koja je doslovno jučer rođena, pokušava komunicirati s Helenom nadajući se pritom kako joj ona može pomoći da napusti Lumon. Helena niti ne pomišlja na to jer ona Helly ne doživljava kao osobu, već više kao iznimno skupi propagandni poster, koji će sa zadovoljstvom potrgati nakon što ga više ne bude trebala. Helly započinje asimetrični rat s Helenom. Ona pokuša izvršiti samoubojstvo, ne isključivo iz vlastitog očaja, nego i zbog gnjeva i naslade u činjenici da će sa sobom u ništavilo povući i osobu koja je odgovorna za njezino stvaranje. Je li Hellyno samoubojstvo, ili samoubojstvo nekog drugog innieja koji se ne pokušava nužno osvetiti svom outieju, moralno opravdano ako ono implicira ubojstvo druge osobe? 

Onkraj interpretacije

Na kraju trebamo istaknuti još dvije, ne baš očigledne, posljedice stvaranja novih osoba. Odluka o razdvajanju je moralno neispravna jer se razdvajanjem stvara rob, ali odluka o prestanku razdvajanja je također loša jer se time rob praktički osuđuje na nepostojanje, odnosno smrt. To predstavlja još jednu u nizu nemoralnih odluka. Zamislite, ilustracije radi, da ne stvarate novu odraslu osobu, nego novo dijete. Ako donesete na svijet dijete u namjeri da ono pati, onda ste napravili zlodjelo. Recimo da se poslije pokajete i poželite da ono prestane patiti. Svoju pogrešku ne možete ispraviti time što ćete ubiti to dijete. Oduzimanje života osobi koja živi bijednim životom po svoj je prilici još gore zlodjelo od stvaranja takve osobe. Razdvajanje ističe tu situaciju. Milchick, upravitelj kata na kojem rade innieji, upozorava Marka, koji naginje raskidanju svih veza s Lumonom, da dobro razmisli prije nego što odluči hoće li prestati dolaziti na posao. Otkaz bi značio da će njegov innie, za čiju je dobrobit konačno počeo pokazivati interes, prestati postojati. Outie bi, u prvom pokušaju da pomogne svom innieju, mogao potpisati njegovu smrtnu presudu.

Postoji još jedan način na koji se razdvajanje može okončati, a to je integracija innieja i outieja. Mark se, u trenutku pisanja ovog teksta, pokušava podvrgnuti tom postupku. Kako ćete moralno procijeniti tu Markovu odluku ovisi o vašem prethodnom razumijevanju odnosa innieja i outieja. Pretpostavimo da će integracija Marka 1 (innieja) i Marka 2 (outieja) uspjeti. Ako se to dogodi, onda Mark 1 i Mark 2 imaju jednako pravo smatrati se numerički identičnim Marku 3. Dakle, Mark 1 se ima pravo smatrati numerički identičnim Marku 3 i Mark 2 se ima pravo smatrati numerički identičnim Marku 3. To bi pak značilo da su Mark 1 i Mark 2, innie i outie, prema zahtjevu tranzitivnosti identiteta, identični jedan drugome. Takav zaključak je proturječan tvrdnji, prihvaćenoj u prvom dijelu ovog teksta, koja kaže da su innie i outie numerički različite osobe. Integraciju bismo, dakle, najbolje mogli opisati kao prestanak postojanja innieja i outieja. Rođenje novog Marka ne poništava činjenicu da su dvije smrti bile potrebne kako bi ono nastupilo. Outie je opet onaj koji se jednostrano odlučio za integraciju s inniejem, a da se innieja pritom ništa nije pitalo. Outie, i u ovom drugom slučaju, potpisuje inniejevu smrtnu presudu.

Razdvajanje je puno filozofskih nedoumica ove vrste. One nisu samo mentalne zagonetke, izolirane od sadašnjosti. Njihova rješenja, ako ih se sagleda u odgovarajućem kontekstu, mogu utjecati na promjenu stavova o mnogim pitanjima koje ljudi danas smatraju bitnima. Razmatranja o osobnom identitetu i etici stvaranja ljudi – pitanja koja Razdvajanje otvara – mogu biti polazište za promjenu odnosa pojedinaca prema vlastitoj budućnosti i njihovim obvezama prema drugim ljudima. Takve rasprave, naravno, nužno nadilaze okvire same serije i naše interpretacije. Ona nije bitna zbog svojih konstruktivnih prijedloga, koliko zbog svog destruktivnog potencijala. Razdvajanje nije tek stilizirani prikaz kapitalističke eksploatacije koji na zanimljiv način potvrđuje ono što mi već vjerujemo u pogledu nas samih i svijeta u kojem živimo. Ericksonova nas serija, naprotiv, potiče da nanovo promislimo ono što smo smatrali da znamo. Ako se pokaže da su naši odgovori na dva temeljna pitanja koja odnos innieja i outieja otvara loši, onda bismo trebali, onkraj fikcije, potražiti bolje odgovore. 

Zamislite na kraju samo prvi kvadrant koordinatnog sustava. Predstavite umjetničku kvalitetu djela na osi X, a broj filozofski zanimljivih ideja narativiziranih u njima na osi Y. U tom koordinatnom sustavu, Razdvajanje je pozicionirano gore desno, bez susjeda, upadljivo samo. U pitanju je svijet za sebe. Začudan. Jeziv. Fascinantan.

1. U seriji outieji imaju uobičajena imena i prezimena – Mark Scout, Dylan George, Irving Bailiff, Helena Eagan – dok innieji zadržavaju njihovu “osiromašenu” verziju. Innieji su poznati pod imenima Mark S, Dylan G, Irving B i, iz ne do kraja objašnjenog razloga, Helly R. Innieji žive u svijetu čija pravila ne razumiju, stoga je prikladno da imaju isti oblik imena kao junak Kafkinog Procesa. Brojčane oznake se ne upotrebljavaju u seriji, ali su meni korisne u raspravi o njoj. ↩︎
2. Korisno je razlikovati numerički i kvalitativni identitet. Numerički identitet je identitet u strogom smislu. Tim pojmom označavamo ideju po kojoj je svaki objekt, identičan samome sebi, numerički različit od bilo kojeg drugog objekta, uključujući one koji su mu vrlo nalik ili one koji su od njega neraspoznatljivi. Dvije košarkaške lopte su numerički različite jer se ne radi o jednom, već o dvama objektima, no – budući da su proizvedene u istoj tvornici te dijele gotovo sva svojstva – možemo reći da su one kvalitativno identične. Teletransporter, poput onog u Zvjezdanim stazama, radi na sljedeći način: skenira čovjeka do njegovih najmanjih dijelova, uništi ga i pošalje telesignal s tim informacijama na drugu lokaciju. Na toj lokaciji se, od druge materije, izrađuje novi čovjek prema uputama sadržanim u primljenom telesignalu. Čovjek stvoren na toj drugoj lokaciji ima osobnost, sjećanja, vjerovanja i želje čovjeka kojeg je teletransporter uništio na prvoj lokaciji. No teletransporter može zakazati i ne uništiti čovjeka na prvoj lokaciji. To se i dogodilo u epizodi serije Zvjezdane staze: nova generacije pod nazivom Druge prilike (S6; E24). Tad su, barem u jednom momentu, na dva različita mjesta postojala dva “identična” zapovjednika Rikera. Njihovi su umovi bili kvalitativno identični, ali su im tijela bila numerički različita (dakle nisu bili identični u strogom smislu). U Razdvajanju je na djelu inverzija te situacije: jedno tijelo, koje je numerički identično samome sebi, podržava innieja i outieja, dva kvalitativno različita uma. Radi se i o kvantitativno različitim umovima. ↩︎

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Misli su mi se tokom 2024. često vraćale na tezu TV–kritičara Jamesa Poniewozika da živimo u zlatnom dobu mid TV-a, to jest serija koje su većinom samo… onak’, okej? Koje nisu uopće loše, imaju zvučna glumačka imena, snimane su na atraktivnim lokacijama s izdašnim budžetima i nećete se dosađivati uz njih, niti će vrijeđati vašu inteligenciju… Ali nisu ni sad nešto za pamćenje jer igraju uglavnom na sigurno, poput nekog algoritmičkog odjeka starijih, originalnijih serija.

Pa za početak, evo pet serija kod kojih mi se štošta svidjelo, ali uz pokoju značajnu ogradu…

3 Body Problem

Dok većina neujednačenih serija kakvoćom varira od epizode do epizode, ova o sudbonosnom kontaktu čovječanstva s vanzemaljskom civilizacijom je jedna od onih ekstremnijih koje drastično osciliraju od scene do scene: u jednom se trenu divite čudesnom spektaklu i jasno vam je zašto je svaka epizoda koštala 20 milijuna dolara, da bi već u idućem aterirali u, kako netko na internetu reče, fizičarsku verziju Friendsa, samo što nije sitcom nego kao neka jeftina, poluamaterska drama za mlade. I dok to sve ide na dušu showrunnerima (a to bi bila ona dva mamlaza što su upropastili GoT) koji su adaptirali kultnu SF–trilogiju Liu Cixina, on je pak taj koji je, koliko sam skužio (jer nisam nažalost još čitao knjige), odgovoran za neke momente u radnji – inače jako, jako zanimljivoj – koji iziskuju nadljudske napore da se suspregne nevjerica.

Recimo (slijede lagani spojleri – ne preveliki, ali ipak spojleri, pa preskočite ostatak odlomka ako se ne želite spojlati!) ako se na brodu bad guysa nalazi hard disk s krucijalnim podacima, a nominalni good guysi ih idu onesposobiti (čitaj: poklati) tako što će brod sasjeći nanovlaknima – tko im garantira da nanovlakna neće pritom sasjeći i sam hard? Pa, Cixinov rezon je nešto kao da nanovlakna naprave tako sitan, fini rez da se hard onda može opet sastaviti bez problema i to je to, case closed. I je li stvarno moguće da je jedna napredna vanzemaljska civilizacija u stanju napraviti kompleksnu virtualnu videoigru, a da istodobno nije uopće upoznata s konceptom – fikcije?! A i vi gnjavite s pitanjima, šta sad, tako je kako je i točka! I kako je, pobogu, moguće da čim su javno obznanjena imena wallfacera, da San-Ti nisu istog trena počeli nad njima provoditi svoju mentalnu torturu? E, tu sam već odmahnuo rukom, kontajući da će odgovor vjerojatno biti u stilu “jer… midiklorijani?” (pričao sam nedavno s prijateljem koji je čitao knjige i pitao ga kako je u to njima objašnjeno, on mi kaže da jednostavno nije LOL).

Elsbeth

Ovaj spin–off serije The Good Wife najproceduralniji je od svih dosadašnjih procedurala bračno-autorskog tandema Roberta i Michelle King i mada nisam inače nešto lud za proceduralima, Elsbeth je dovoljno pitka i šarmantna da je elegantno odagnala moje strepnje da bi, u dozama većima od onih u The Good Wife, luckasta naslovna junakinja brzo mogla postati iritantna… Samo što je, avaj, procedural u maniri Columba, a kako već imamo Poker Face, nisam siguran koliko su nam baš potrebna dva howcatchem serijala u opticaju? Elsbeth je ujedno i najmanje ambiciozna od dosadašnjih serija Kingovih, bez eksperimenata s formom i tonom, dok je klasna dimenzija svedena na to da se zabavljamo gledajući kako bogati(–ish) zlikovci bivaju neumitno privedeni pravdi – premalo za jednu seriju iz radionice dvojca koji je opetovano demonstrirao da je itekako u stanju preispitivati privilegije svog dobrostojećeg liberalnog miljea.

Only Murders in the Building

Ako me prva sezona možda i nije toliko oborila s nogu kao mnoge, nisam ni ja mogao ostati indiferentan na kemiju trija Martin–Short–Gomez i mada mi centralna misterija i nije bila osobito intrigantna, priznajem da je rasplet bio dobar. Za razliku od druge sezone, gdje su mi i zaplet i rasplet bili za instantni zaborav – slično kao i u trećoj, gdje je usto i glavni trio većinu vremena bio razdvojen i što će mi takav Only Murders? PLUS radnja na Broadwayu, s brodvejskim songovima i sve, što mi je kao brodvejofobu dodatno smanjilo gledljivost… Tako da sam već bio spreman dići ruke od serije i dao sam četvrtoj sezoni šansu tek nakon što sam vidio koliko puno ljudi govori da je najbolja nakon prve i rekao bih da je meni… još i bolja? Jer ima impresivno kompleksan, a skladan Rube Goldberg mehanizam od misterije i jako mi se sviđa i kako je toplo docrtan odnos između Charlesa i Sazz… S tim da i dalje mislim da je deset epizoda po sezoni za ovakvu seriju previše: nizanje lažnih tragova zna biti jako zamorno, u potrebi za popunjavanjem minutaže OMITB zna postati ipreblesav za vlastito dobro, a meta-šale na račun nepotrebne inflacije stunt castinga ne mijenjaju činjenicu da je uspjeh serije doveo do, pa, nepotrebne inflacije stunt castinga?

Pachinko

“Nježna međugeneracijska drama o svakodnevnom životu jedne obitelji u sjeni velikih povijesnih događaja… E, jesmo spomenuli da se radi o korejskoj obitelji usred japanske okupacije?” Ovo vjerojatno ne bi bio osobito privlačan pitch niti većini korejskih gledatelja, a kamoli onih zapadnjačkih, tako da ne čudi što i u drugoj sezoni serija nastavlja prolaziti relativno ispod radara. I dalje pratimo dvije glavne vremenske linije, jednu u daljoj i drugu u bližoj prošlosti. I dok u dijelovima oko Drugog svjetskog rata i poraća Pachinko ostaje jedna od najdivnijih tekućih serija, upadljiv je kontrast s dijelovima radnje u osamdesetima koji su počeli ozbiljno patiti od zamora materijala: zna se po cijele epizode ne zbivati praktički ništa, da ne spominjem repetitivnost Solomonove priče (prvo je bio bešćutna korporativna ajkula da bi onda otkrio da ipak i dalje ima dušu, e da bi sad opet otkrio da može i dalje biti korporativna ajkula, ali… možda ima još i dušu? Hej, ajmo vidjet pa opet ukrug, zašto ne!), pa ostaje nadati se da će dio u osamdesetima uskoro živnuti – ako serija uopće bude obnovljena za treću sezonu. Ako će ovako nastaviti, bolje da ga se skroz riješe.

The Penguin

Prvih sedam epizoda, manje-više sve mi je bilo na mjestu. Jest da mi na prvu nije imalo baš smisla kako sav taj polusvijet redom prihvaća ponude za suradnju s glavnim likom iako se stalno iznova pokazuje da će ih ovaj nemilo zajebati prvom prilikom kada mu to bude oportuno – ali sam se onda sjetio da je to i praktički sažetak političke karijere Donalda Trumpa pa dobro, okej, never mind! I jest malo teško za progutati da u Arkhamu već minimalno deset godina ima ta neka nova ludilo droga, a da za cijelo to vrijeme nije nikako završila na crnom tržištu Gothama, al’ ajde, progledao sam im kroz prste jer sam uživao u bravuroznim izvedbama Colina Farrella i Cristin Milioti, uz kvalitetnu količinu mafijaških prejebavanja te međusobnih zabijanja i metaforičkih i doslovnih noževa u leđa da me zabave po putu…

Samo da bi onda veliki zaključak na kraju balade bio da su – uhhhh – oni najgori među nama psihopati koji bez zadrške lažu, muče i ubijaju ljude kako bi stekli veću moć i više resursa? Pa ne treba mi osam epizoda HBO-ove serije za taj velebni “uvid”, dovoljno mi je da otvorim novine, bilo koji, svaki prokleti dan! A posebno sam kivan što je jedna tako banalna poanta podebljana tako okrutnim epilozima za jedinih dvoje likova u seriji do kojih mi je bilo stalo: pretpostavljam da je trebalo biti potresno, ali ja sam doživio tek kao sadističko iživljavanje nada mnom kao gledateljem. 

A sad – ovogodišnje serije koje vam mogu manje-više bezrezervno preporučiti.

15. We Are Lady Parts

Ponekad mi je teško kao glazbenom geeku isključiti taj dio mozga – neprofesionalna deformacija, jebiga – pa iako jesam svjestan da nije poanta ove humoristične štorije o zgodama i nezgodama žensko–muslimanskog punk benda da bude muzikološki precizna studija… A gle, znam da je jako tanka granica između punka i drugih vrsta rocka i da štošta može proći pod punk, ali da jedan “punk” bend ima, između ostalog – glanc country-pop pjesmu o Malali? I da svi živi znaju njihove pjesme, iako nisu još niti kročile nogom u studio?! Ali kao što rekoh, it’s a me problem. Nakon što je u prvoj sezoni odrađena geneza benda, u drugoj dolazimo do najzanimljivijih pitanja – od onih bazičnijih (“Koliko smo voljne raditi kompromise da bi ostvarile komercijalni uspjeh?”), pa do nekih već specifičnijih (“Trebamo li u svojim pjesmama eksplicitnije progovarati o društvenim problemima, ili je već i to što smo neapologetski muslimanski bend sa šaljivim pjesmama dovoljno politično?”).

14. Hacks

Ako je prva sezona imala, kao što je Maja Rogulj lijepo primijetila, dinamiku u mnogočemu nalik romantičnoj komediji, samo što je umjesto ljubavnog odnosa u središtu onaj poslovni (između vremešne komičarske dive Debore Vance i njezine nove scenaristice, milenijalke Ave), druga sezona mi je već bila… A znate onaj dio u romantičnim komedijama tipa pola sata pred kraj, kad Ona sazna da On nije od početka imao iskrene namjere, na što on očajnički zavapi “A–a–ali to što sam te pozvao na prvi spoj samo zato što sam izgubio okladu s dečkima iz brokerske firme / avijatičarskog kluba / tvornice sireva (prekrižiti po potrebi), to ne znači ništa, odmah nakon toga sam se iskreno zaljubio u tebe, moraš mi vjerovati!”. Ona pobjegne sva u suzama i onda odvojeno jedno za drugim pate i uzdišu dok svira neki isprdak sa zadnjeg albuma Johna Mayera ili Noaha Kahana, a mi kolutamo očima jer bi se sad, kao, trebali praviti da ima ikakve šanse da neće opet na kraju završiti skupa?

E pa, drugo ukazanje Hacks mi je bilo otprilike to – samo razvučeno na cijelu sezonu, stoga mi je bilo olakšanje što je u trećoj gotovo u startu apsolvirano da su Deborah i Ava par (poslovni, jel) i to je to, nema više izmotavanja: jedna drugoj najbolje prijateljice, same sebi nerijetko najgore neprijateljice, s usponima i padovima kao i svaki par te začkoljicom na kraju sezone koja nanovo mijenja dinamiku njihovog odnosa na način da se ful veselim nastavku. 

13. Abbott Elementary

S jedne strane, čini mi se kao da američka humoristična industrija i dalje prolazi kroz fazu u kojoj se svjesno distancira od starih navada zbijanja šala na račun slabijih, nemoćnih, deprivilegiranih članova društva, a da istovremeno nema uvijek najjasniju sliku kako bi taj novi, humaniji humor točno trebao nasmijati… Ali sam, s druge strane, čovjek kojeg je i ovako i onako teško naglas nasmijati, pa kad mi se god učini da bi serija poput Abbott Elementaryja mogla biti i smiješnija – ne znam da li to realno uopće išta znači, nisam pametan? No na svaku epizodu se uredno dva–tri puta zasmijuljim, a glavne likove serije – učitelje u osnovnoj školi s pretežito crnačkim đacima – doživljavam kao svoje TV–prijatelje s kojima ću se uvijek rado podružiti i to je u biti sve što tražim od jednog sitcoma, tako da sve pet.

12. Kite Man: Hell Yeah!

Ako vam je kriterij za kreativnu uspješnost jednog spin-offa da na neki suštinski način odudara od matičnog serijala, Kite Man pada na testu jer je u biti ista Harley Quinn – isti humor, isti tempo i tip šala, isti omjer humora i emotivnih momenata – samo s fokusom na druge likove. I priznajem da nisam prionuo gledanju s baš nekim entuzijazmom, misleći se zašto je spin-off baš o njemu, od svih mogućih likova iz Harley Quinn. Ali u tome dijelom i jest poanta – da netko može djelovati kao potpuni jado ako gledamo samo koliko se profesionalno ostvario, kako se batrga na prenapućenom poslovnom polju (u ovom slučaju onome superzlikovaca) gdje su svi ili sposobniji ili probitačniji od njega, ali i da izvan karijerne sfere ima itekako poželjne i hvalevrijedne kvalitete kao čovjek. Kao, naprimjer, to da je dobar partner koji uvažava želje i brige svoje cure i stvarno mu je stalo do dobrobiti i nje i njihove veze… I ne poričem nikome pravo na njezino/njegovo grimdark užiće (i meni je, evo recimo, jedan od filmova godine Des Teufels Bad koji je, ono, depra na depru), ali ako mene pitate – ma jebeš Pingvina, ovo je DC serija godine!

11. Ripley

Samo mala digresija, kad smo već kod ovogodišnjih filmova, da preporučim – pod uvjetom da vam je do filmova koji nisu horori per se, ali su svejedno jako creepy i duboko uznemirujući pa stoga oprez – kanadski psihološki triler Red Rooms (kod nas dostupan na HBO Maxu) u kojem glavna junakinja razvije nezdravu opsesiju suđenjem jednom serijskom ubojici. Nema tu sad nekih Pingvinovskih šema tipa da se vraćamo u njezino djetinjstvo da vidimo gdje je sve pošlo po krivu, štoviše ne saznamo ama baš ništa konkretno o tome zašto je takva kakva je, ali vidimo da je kompleksna ličnost i ponukani smo da striktno iz njezinih akcija i reakcija probamo dokučiti misterij njezinog unutarnjeg života…

Za razliku od Toma Ripleyja, amoralne ljušture od čovjeka za koju je upitno ima li uopće ikakav unutarnji život osim nezajažljive potrebe za usponom na društvenoj ljestvici po bilo koju cijenu. Ni u njegovom slučaju ne saznajemo što ga je učinilo takvim, niti nas to realno uopće zanima – gledamo da bi vidjeli u koji će idući kut stjerati i kako će se ovaj put izvući i dokle će uopće moći tako. A da bi nam se malo olakšalo što smo na osam epizoda zarobljeni s tom nulom od čovjeka, tu je za noir netipičan i osvježavajući mediteranski setting te uvijek sjajni Andrew Scott u naslovnoj ulozi.

10. What We Do in the Shadows

Nakon što su zastranili u četvrtoj sezoni pretjeranim odlaskom u anything goes vode, WWDITS se odmah zatim, zapanjujuće brzo, doveo u red prisjetivši se kako je ipak najsmiješniji kada ne ide previše u fantastiku, nego jednostavno smješta svoj kvartet narcisoidnih i mahom ne baš najbistrijih vampira u najobičnije ljudske situacije. Završna šesta sezona je na istom tragu, osim što je još šašavija. I je opet malo anything goes, ali nasreću samo u pogledu parodiranja nasumičnih filmskih klasika koji bi danom scenaristu_ici pali na pamet. Cijenim što su otišli na skoro pa vrhuncu, ali će mi svejedno nedostajati.

9. Rivals

Ova priča o rivalstvu britanskih televizijskih tajkuna u osamdesetima je svojevrsna prestižna sapunica i nemojte to shvatiti kao uvredu, niti kao omalovažavanje s moje strane. Samo kažem da ima i nas kojima sapunice nisu nešto na što prezrivo gledamo svisoka, nego nam je jednostavno potencijalnih nekoliko stotina epizoda nečega prevelika vremenska investicija koja usto podrazumijeva dosta narativnog praznog hoda i repetitivnosti jer stotine epizoda, k tome često i uz produkcijsko šparanje gdje je god i koliko je god moguće… E, ali što ako bi uzeli koncentrat svega najsočnijeg iz sapunica i sabili ga u osam visokobudžetnih, ludo zabavnih epizoda koje izgledaju kao da se ni na čemu nije štedilo? Zapravo je nevjerojatno da nema više serija poput ove.

8. Evil

Evilov investigativni trojac u službi katoličke crkve kroz prve tri sezone bi u svojim procjenama navodno paranormalnih slučajeva na koncu obično bio – više Scully nego Mulder. Često bi bilo i eksplicitno potvrđeno da tu nema ni “p” od paranormalnog, a kada se činilo da bi i moglo biti nešto više, to je uvijek bilo zakočeno mogućnošću da je riječ samo o uobrazilji nekog od likova… Kako je Evil odmicao, taj lik je sve češće bila časna sestra Andrea – koja je u izvedbi vazda potcijenjene Andree Martin prerasla u najjače oružje serijala – i mada je i u finalnoj četvrtoj sezoni ostalo moguće da su si svi ti demoni samo u njezinoj glavi, scenaristi_ce su ovaj put rekli_e “ma k vragu sve”, dali oduška svom unutarnjem Mulderu, nizajući živopisne demone kao na tekućoj traci, i priveli ovu neodoljivo sumanutu seriju kraju u velikom stilu.

7. Girls5eva

Kada su nakon dvije sezone na NBC–jevom streaming servisu Peacock Girls5eva bile neslavno otkazane, našle su novi dom na Netflixu – logično s obzirom da je autorica serije, Meredith Scardino, bila u scenarističkom timu Netflixovog humorističnog hita Unbreakable Kimmy Schmidt – samo da bi, evo, prošlog tjedna i tamo dobile nogu zbog slabe gledanosti. Što je velika šteta, jer je treća sezona ove serije o ponovnom okupljanju naslovne girl–grupe čije su članice sad već u srednjoj dobi – bila najbolja i najsmiješnija dosad, pa čekirajte svakako ako volite humor iz šire manufakture Tine Fey, a nekako vam je promaklo. 

6. English Teacher

Kada, na početku zadnje epizode prve sezone English Teachera, glavnome liku Evanu Marquezu – otvoreno gej učitelju u teksaškoj srednjoj školi – skrušeno dođe učenik koji želi izaći iz ormara i pita bi li mu mogao dati kakav savjet, ovaj ga zatečeno pogleda i na trenutak se čini da slijedi epizoda s Porukom u kojoj će eskalirati sve dotadašnje tenzije između Marqueza i homofobnih roditelja pojedinih učenika… Samo da bi ga Marquez poklopio u stilu “Dobro, koja je ovo godina?! Pa nismo više u osamdesetima… Izlazak iz ormara? A neš’ ti men’ problema, imaš masu kvir klinaca u školi, odi njih pitaj, šta tu mene gnjaviš!” – i epizoda ode u skroz drugom smjeru.

Jer English Teacher je moderna, progresivno nastrojena serija koja izvlači humor, između ostalog, i iz toga koliko ine druge serije i filmovi slabo razumiju moderni svijet. Pa tako i u jednoj ranijoj epizodi dio razreda otkaže Marquezu poslušnost, pravdajući se raznoraznim ispraznim “woke” frazetinama – i dok bi to u mnogim drugim serijama bio moment u kojem se autori razotkrivaju kao reakcionari koji termin woke koriste neironično, bez navodnika i stvarno misle da je ljevica danas “otišla predaleko”, rasplet ne samo da je sve samo ne to, nego još i usput najkonzervativniji od glavnih likova, učitelj tjelesnog, ispadne ljudina samo takva! To je bio moment u kojem sam znao da je ovo posebna serija i zadivljujuće je kako su i drugi junaci English Teachera u svega osam epizoda od početnih, naizgled sitcomovskih karikatura stasali u punokrvne, slojevite likove i još znaju biti baš smiješni, kud ćeš bolje?

5. Fallout

Ostaje vidjeti je li uspjeh Deadpoola i Wolverinea pokazatelj da superherojski žanr možda i nije tako mrtav kao što se čini ili je ipak bio samo njegov labuđi pjev (u komercijalnom smislu jel, iako mi je i film kao film bio skroz dobar), ali zasad se čini da se do daljnjeg manje–više sve big $$ karte stavljaju na ekranizacije videoigara. I mada jedan namćorski dio mene smatra da bi talenti najvećih kreativaca filmske i televizijske industrije mogli biti i bolje upregnuti, igre će se očito nastaviti masovno ekranizirati htio ja–ne htio, pa kad je već tako – neka bar budu ovako dobre? Nisam nikada igrao Fallout (nisam, štoviše, nikada igrao ništa ni na “plejki” – i šta vam to uopće dođe, jel mislite na longplejku? #MeSoBoomer) pa ne znam koliko je toga u seriji iz igre, a što je novoosmišljeno, ali sam cijenio agresivno čudački štih i, da budem iskren, ne sjećam se puno toga osim da mi je bilo preprePREzabavno.

4. Baby Reindeer

Prije nego što sam pogledao seriju, čuo sam od nekih bliskih mi ljudi (i bilo je to u dvije-tri različite društvene prigode, da se ne bi sad tko osjetio osobno prozvanim!) da je sve to lijepo i zanimljivo, ali da lik iz Baby Reindeera ima toliko specifičnu životnu priču da se nikako nisu mogli poistovjetiti s njim. Nakon što sam naposljetku pogledao, ja… evo, ne znam? Okej, niste nikad imali stalkericu poput Marthe, u redu. Jest da su blaži oblici stalkanja već nešto uvriježeniji i da znam i ozbiljne ljude srednjih godina koji će tvrditi da je, recimo, diskretno stalkanje nekoga u koga ste zaljubljeni sasvim normalno i prihvatljivo ponašanje, ali dobro, niste bili stalkani, ne možete se poistovjetiti s tim, mogu uvažiti…

Ali onda dođe ona famozna četvrta epizoda i, da, nadam se da je većina nas imala dovoljno sreće u životu da nismo morali proživjeti nešto baš toliko traumatično, ali nije stvar u tome, nego je po meni ključno kako se Donny nosio s traumom. Sve one stvari koje je potom radio koje se u teoriji čine kao zadnje stvari što bi ih netko s takvom traumom radio, a opet… Mislim, dogodi ti se nešto ružno —> navede te da se ponašaš iracionalno, u najboljem slučaju kontraintuitivno, u najgorem autodestruktivno. Čini mi se kao pattern u kojem se svatko može bar malo prepoznati? Nažalost.

3. Shōgun

Isprva sam si mislio: okej, godina je 2024., zar smo mi na bjelačkom zapadu stvarno toliko malo mentalno uznapredovali da nam se ovako raskošna priča o borbama za prevlast u Japanu u razdoblju Edo i dalje može prodati jedino ako nas za rukicu vodi jedan europski bjelački lik? Koji je još i bahati seronja koji svojim domaćinima nije u stanju ponuditi ništa osim nešto know-howa oko pomorskog ratovanja (iako je, ako sam dobro skužio, tek navigirao brodom, pa ne znam baš ni otkud mu toliko precizno poznavanje vojnih manevara?), ali ga ovi svejedno prvo toleriraju, a kasnije tetoše preko svake mjere? Pa, i dalje mislim da je serija mogla proći i bez lika Johna Blackthornea, ali kad su ga već zadržali, adaptirajući bestseller Jamesa Clavella iz 1975. – skidam kapu kako su do kraja serije izvrnuli trop o bjelačkom spasitelju. I skidam kapu na svemu općenito, ovo je bilo baš emotivno i uzbudljivo i transportirajuće televizijsko iskustvo i najradije bih da nisu najavljene dodatne sezone samo zato jer je Toranaga najveća legenda ikad i htio bih da sad, nakon svega što je jadan pretrpio, napokon ima malo mira u životu!

2. Interview with the Vampire

Čovjeku dođe da se zapita: zašto ne mogu sve serije biti ovakve? Pametno napisane, prekrasno snimljene, besprijekorno odglumljene; bogato razrađenih likova, uvijek s nekim iznenađenjem iza ugla i ne samo zato da bi se zadržala gledateljska pažnja nego i jer je točno ono što bi tako postavljeni likovi, kad bolje razmisliš, i učinili; serije o vampirima koje nam ih predstavljaju kao romantična, seksi stvorenja kakvima ih katkad volimo zamišljati, ali i kao pompozne šupke u kakve bi se zasigurno pretvorio svatko tko bi “poživio” stotinama godina; serije za čiju je treću sezonu najavljeno da će jedan od glavnih likova – vampir – osnovati glam rock bend i krenuti na turneju da uzvrati na sve objede na svoj račun i sve dosad je bilo toliko dobro da ni ne strepim da se serija odjednom pretvorila u sprdačinu, nego ushićeno pomislim: “Toooooo, TO! BRING IT ON!!!”

1. Industry

“Karika koja nedostaje između Euphorije i Successiona“, često su prenošene riječi kojima je kritičarka Joy Press opisala ovu seriju o grupi djevojaka i mladića koji se bore za svoje mjesto u nemilosrdnoj financijskoj industriji. Opis jest malo reduktivan i vrijedi tek za prvu sezonu-dvije, ali se dosta citira jer gotovo svakoga pouzdano zaintrigira, a i mladež u Industryju se svakako ne jebe i ne drogira ništa manje od one u Euphoriji… Osim što je ovdje puno više seksa na ekranu, bar na prvu, i koliko god da je pritom riječ o nezdravim seksualnim odnosima, u skladu s onom otrcanom izrekom da je sve na svijetu o seksu, osim seksa koji je o moći – činjenica jest i da je uloženo puno truda da te scene budu stvarno hot. I jesu! Ali su i zapravo izlišne, jer kako ih je iz sezone u sezonu bilo sve manje, serija je istodobno bila i sve bolja i bolja.

A što se usporedbe sa Successionom tiče… Pa, izuzev generalnog financijersko-bogataškog okružja, jedina stvarna paralela je da dobar dio vremena uopće ne kužite niti se pretjerano trudite skužiti što ovi pričaju, kakve točno dealove sklapaju, samo znate da kad krivulja na burzovnom indeksu ide gore = dobro, krivulja ide dolje = loše… E, ali koliko to zna biti napeto, pa to nisu istine! Burzovno mešetarenje je ovdje prikazano kao ono što i jest, fensi verzija kockanja s brutalnom visokim ulozima. Dodajte k tome još jednu od glavnih junakinja koja je izluđujuće sklonu rizičnom ponašanju i jednog lika za kojeg kasnije saznamo da je ekšli ovisnik o kockanju i govorimo o razinama adrenalina i stresa na razini najboljih filmova braće Safdie. Bilo je momenata kada sam morao doslovno pauzirati seriju i otići u drugu prostoriju da zapalim cigaru kako bih smirio živce!

I okej, ne mogu kriviti nikoga kome je već pun kufer serija o groznim ljudima koji rade grozne stvari, ali mi je i impresivno kako, čim pomislim da nema tog dna bezočnog oportunizma koje nije već dosegnuto, netko iznova izvede neku podlost koja me ostavi bez daha… No opet, nitko ovdje nije ni skroz-naskroz grozan i koliko se god gnušao koječega što rade, i dalje mi je stalo do Yasmin i Harper i želim da nađu kakav-takav unutarnji mir; k vragu, stalo mi je čak i do Erica! A i serija me podsjetila kako je Getting Away with It od Electronica baš divna pjesma, pa joj hvala i na tome.

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

“Najbolja regionalna serija ove godine”, “toliko dobra da izaziva čvor u želucu” i “fantastična i krajnje jeziva analiza propasti jednog društva” glase neke od lauda hrvatskih kritičara, koji su se, izgleda, predozirali zanatskom i autorskom nedoraslošću velike većine domaće serijske produkcije (s izuzetkom izvrsnog Srama), pa im se za srbijanske i šire kriterije prilično slaba, konfuzna i na trenutke čak i nehotice smiješna Sablja učinila velikim televizijskim događajem. Nije.

Sablju autorski i režijski potpisuje dvojac Goran Stanković i Vladimir Tagić. Iako se kao likovi pojavljuju i sam Đinđić (Dragan Mićanović), Milorad Ulemek Legija (Sergej Trifunović), Vojislav Koštunica (Predrag Bjelac), Čedomir Jovanović (Marko Grabež) i ostali akteri tog sada već povijesnog perioda, okosnicu priče čine dvojica policijskih inspektora, Boris Rakić (Ljubomir Bandović) i Ljuba Vasiljević (Feđa Štukan), novinarka Danica Mandić (Milica Gojković) i mladi kriminalac Uroš Ristić Mali (Lazar Tasić), svi redom izmišljeni proizvodi autora Stankovića i Tagića i njihovih suradnika na scenariju (Dejan Prćić, Maja Pelević, Marjan Alčevski). 

Ideja je očito bila kroz njihove postupke prikazati različite strane operacije Sablja – policijsku, medijsku i mafijašku – no problem je u tome što ti likovi do kraja serije ostaju plošni i nekonzistentni, unatoč tome što se upoznajemo i s njihovim privatnim, a ne samo profesionalnim životima. Glumci se trude, ali je problem u onome što je napisano u scenariju, kao i načinu na koji je sve to režirano, te tih osam epizoda postaju sve lošije kako radnja odmiče.

Primjerice, u četvrtoj epizodi novinarka Danica dolazi s kolegicom u dom za starije i nemoćne u posjet prometnom policajcu koji je 1999. na Ibarskoj magistali zaustavio kamion kojim je kasnije pokušan atentat na opozicijskog lidera Vuka Draškovića (odvio se u režiji Državne bezbednosti (DB), koju je tada vodio Rade Marković, poslušnik Slobodana Miloševića). Bivši policajac sjedi u menzi i nevoljno žlicom prebire po tanjuru rijetkog variva od graha dok ga Danica rešeta pitanjima. On potvrđuje svoj stari iskaz da je zbog prometnog prekršaja zaustavio atentatora na Draškovića, koji je ubrzo pušten intervencijom DB-a. Kada ga Danica pita zašto nije došao svjedočiti na suđenju o tome, iako je bio na listi svjedoka, on se teatralno odmiče od stola i veli: “Bio sam. Ali se onda dogodila još jedna saobraćajna nesreća.” Tek tada vidimo mi gledatelji, ali i Danica, da je dotični u invalidskim kolicima i da mu je jedna noga amputirana ispod koljena. Kreće i dramatična muzika.

Spreman sam, naravno, u određenoj mjeri suspendirati nevjericu, ali nas autori serije Sablja izgleda hoće uvjeriti da je Danica toliko neperceptivna i kao osoba i kao novinarka da uopće nije primijetila kako joj je sugovornik u invalidskim kolicima sve dok joj on to nije sam pokazao. Dakle, ušla je u menzu, prišla mu s leđa, sjela s njime za stol i razgovarala par minuta i tek kada se on odmaknuo od stola i skrenuo pažnju na kolica, ona ih je registrirala. Prethodno je pak sva pitanja postavljala u maniru nabrijanog isljednika, što baš i nije način na koji bi novinar trebao razgovarati s potencijalnim izvorima, barem ako od njih nešto želi doznati.

Sablja je puna takvih scena u kojima se glavni likovi odjednom ponašaju kao idioti, i to ne zato što su se autori od početka odlučili da im glavni likovi budu idioti, već im je njihov idiotizam u određenom trenutku potreban za stvaranje nategnute napetosti i za nastavak dramaturški slabo konstruirane priče.

Najgori primjer je u šestoj epizodi, u kojoj inspektor Vasiljević shvaća da njegov partner Rakić radi za DB preko tasta Žarka Ilića (Zlatko Burić), za kojeg se ispostavlja da je najbliži suradnik Radeta Markovića i jedan od organizatora pokušaja atentata na Vuka Draškovića. Vasiljević nadalje ispravno deducira da je Rakić izdao i potencijalnog svjedoka pokajnika, koji je nakon toga ubijen. Kada ga s time konfrontira, Rakić sve priznaje i Vasiljević mu kaže da više neće moći raditi u policiji. 

Vasiljević se dotad pokazao kao pošten, inteligentan i kompetentan inspektor, no već u sljedećoj sceni on zajedno s Rakićem sjeda u auto i kreće u noćno hapšenje pripadnika Zemunskog klana, mafijaške skupine koja je sudjelovala u atentatu na Đinđića. U tom hapšenju Rakić koristi situaciju da bi hladnokrvno, uz tek “Jebiga, kume”, ranjenom Vasiljeviću smjestio metak u čelo. Sve to ne bi bilo moguće da Vasiljević nije odjednom “odlučio” biti jako glup i povjerljiv prema svom partneru, kojem je prethodno, u istoj epizodi, već prestao imalo vjerovati. Prvo mu kaže da je de facto izdajnik profesije, suučesnik u ubojstvu kojeg čeka zatvor i koji više nema što tražiti u policiji, te kako će se on osobno potruditi da tako bude, a već u sljedećoj sceni ga vodi kao podršku u hapšenje naoružanih mafijaša na rubu grada. Čovjeku bude žao izvrsnih glumaca Bandovića i Štukana koji su dali sve od sebe kako bi i takve gluposti učinili uvjerljivima. 

Previše je takvih trenutaka u Sablji da bi ih se moglo ignorirati. Previše je i nepreglednih akcijskih scena, ekspozicijskog dijaloga, kadrova snimljenih kroz prozor iako ne predstavljaju ničiju subjektivnu perspektivu, loših naglasaka (mafijaši u Rijeci govore čisti dalmatinski dijalekt, ako niste znali). Previše je i isforsirane napetosti pomoću drndanja muzike Aleksandra Ranđelovića ili pak isforsirane dirljivosti pomoću jecanja muzike Aleksandra Ranđelovića. Previše je toga u Sablji ofrlje i prvoloptaški da bi to doista bio napet i uvjerljiv politički krimić kakav su Stanković i Tagić mislili da snimaju.

Lik mladog kriminalca Uroša, koji se sve dublje upetljava u poslove Zemunskog klana, jedva da vrijedi spomenuti, iako ga pratimo kroz svih osam epizoda. Njegova ključna karakteristika je to što mu je otac nestao na Kosovu (ah, on je žrtva zlih Albanaca!), pa bismo valjda zbog toga trebali s njime suosjećati, iako kroz priču ima niz prilika da se izvuče iz mafijaškog blata u koje je upao, ali nijednu od njih ne iskoristi. Autori Sablje misle da nam s Urošem prikazuju kako jedan u osnovi dobar mladić postaje hladnokrvni ubojica, a zapravo gledamo mafijaški uspon jednog karakternog slabića. 

Ni Zoran Đinđić ne prolazi bolje, unatoč zalaganju Dragana Mićanovića u toj ulozi. Dobro je skinuo poznate manirizme pokojnika i njegovu dikciju. No, Đinđić je u scenariju Sablje tek amorfna masa nabacanih citata, jednodimenzionalan i pogubljen, što ubijeni premijer Srbije sigurno nije bio. Hiperinteligentni i vrhunski obrazovani Đinđić je, između ostaloga, bio sposoban i, ako je potrebno, beskrupulozan politički taktičar i improvizator, te čovjek s jasnim političkim ciljem, a u Sablji izgleda kao netko tko igra šah ne razmišljajući o nijednom potezu unaprijed.

Tako koncipiran lik Đinđića svjedoči i o političkoj impotentnosti Sablje, koju dokazuje i to što njeno prikazivanje nije pratio napad tabloida pod kontrolom Aleksandra Vučića, kakav je prethodno doživjela u svakom smislu superiorna serija Porodica Bojana Vuletića iz 2021. godine, o hapšenju Slobodana Miloševića. Zato je Sablja mogla ići na RTS-u, jer za Vučića nije opasna, a trebala bi biti.

Porodicu je krasilo aristotelovsko jedinstvo vremena, mjesta i radnje, te odlično profilirani likovi, i stvarni i fiktivni, koje je vrhunska glumačka ekipa uvjerljivo oživjela, a onda i koherentna i napeta režija, kao i mnogo precizniji prikaz odnosa između medija i politike, dakle sve ono čega u Sablji nema. U Porodici je prikazana i reakcija običnih ljudi na politička previranja u Srbiji, primjerice kroz lik fanatične pristalice Slobodana Miloševića koju je glumila Svetlana Bojković, dok toga u Sablji također nema. 

Poveznica Porodice i Sablje je lik mlade novinarke (u Porodici se zvala Nataša i glumila ju je Isidora Simijonović), izgleda omiljeni trop u recentnoj srbijanskoj kinematografiji, s obzirom na to da je mlada novinarka također i protagonistica filma Pored tebe Stevana Filipovića iz 2023. Očito u Srbiji postoji potreba da se reflektira i uloga medija u društvu, pa je u Porodici prikazano kako su glavni antagonisti mlade novinarke njeni kompromitirani urednici, dok je u Sablji najveći neprijatelj tajna služba povezana s mafijom. Dapače, vlasnik privatne televizije na kojoj Danica radi je toliko oduševljen njenim radom, kao i radom cijele informativne redakcije, da im povećava plaće i potiče ih na proizvodnju još više beskompromisnih političkih emisija. Ah, taj divni privatni kapital koji osigurava slobodu medija nasuprot zle države!

Možda je to tako doista bilo početkom stoljeća u Srbiji, ali danas je jasno da stvari nisu tako jednostavne. Vidjeli smo kako su npr. krupni kapitalisti Jeff Bezos i Patrick Soon-Shiong, vlasnici The Washington Posta i Los Angeles Timesa, otvoreno intervenirali u uređivačku politiku ovih medija uoči američkih predsjedničkih izbora, a kako se ne bi zamjerili Donaldu Trumpu. S druge strane, vidimo kako je Vučić u Srbiji pod svoju kontrolu stavio sve televizije s nacionalnom frekvencijom, i javni servis RTS i privatne televizije poput Pinka i Happyja, koje funkcioniraju kao propagandni kanali vlasti, njega osobno i njegove Srpske napredne stranke. 

Slično je, ali baršunastije u izvedbi, učinio i Andrej Plenković u Hrvatskoj, pacifiziravši većinu mainstream medija marketinškim ugovorima s ministarstvima i državnim firmama. Tako se može ovih dana vidjeti i da se, primjerice, Janaf reklamira čak i na opskurnom desničarskom portalu Direktno. S druge strane pak imamo krupne kapitaliste poput Pavla Vujnovca ili Marija Radića, koji je pak cijelu televiziju Z1 pretvorio u propagandni stroj svoje nove stranke Dom i nacionalno okupljanje. Imamo i privatne medije opsjednute “poduzetničkim mindsetom”, poput Indexa Matije Babića, koji su godinama glorificirali Matu Rimca, da bi on onda prvom prilikom, za izdašne poticaje, skočio u naručje vladajućem HDZ-u. O tome kako se ciljano prešućivalo pogodovanje stranke Fokus Rimcu u Svetoj Nedjelji da ne govorimo. Sada o tome, uslijed stranačkog raskola, otvoreno govore i ljudi iz Fokusa, a kada je na to godinama prije, s dokazima, upozoravala Katarina Peović iz Radničke fronte, navodno slobodni privatni mediji su je naizmjenično ignorirali i ismijavali kao luđakinju. Nije čudo što sve manje ljudi vjeruje mainstream medijima. 

Te vrste kompleksnosti u analizi položaja i uloge medija, ali i novinara koji u njima rade, u formiranju javnog mnijenja u Sablji naravno nema, pa je zato npr. cijela tabloidna kampanja blaćenja i prijetnji koja je prethodila atentatu na Đinđića spomenuta samo u jednoj kratkoj sceni. O tome tko je i kako financirao tada sve te tabloide, koji su čak otvoreno pozivali na Đinđićevo smaknuće, Sablja nema ništa za reći. Zapravo je baš to i najveći problem ove serije: ona nema što za reći. Na momente se pravi da ima, ali nema. Jer kad bi htjela nešto konkretno reći, morala bi se htjeti zamjeriti, a to nikako ne želi. U tom smislu je serija Sablja prilično – hrvatska. Ne bi se štela mešati. 

Koga zanima hrabar, vjerodostojan i doista napet tretman priprema za Đinđićevo ubojstvo, kao i posljedica tog atentata za Srbiju, mogu preporučiti Krivičnu prijavu za oružanu pobunu, koju je beogradski odvjetnik Srđa Popović 2010. podnio Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal. Čitanje Popovićeve prijave traje mnogo kraće nego gledanje Stankovićeve i Tagićeve osmodijelne serije, a nudi daleko više.

Operacija Sablja je trajala od 12. ožujka do 22. travnja 2003. Tijekom njenog trajanja privedeno je više od 11 hiljada ljudi, više od dvije hiljade zadržano je u 30-dnevnom pritvoru, a uhapšeno njih 871. Obim operacije Sablja, koja je prožela sve slojeve društva u Srbiji, pa su iza rešetaka završili i pjevačica Ceca Ražnatović i neki Koštuničini savjetnici, u seriji Sablja uopće nije prikazan. Šteta, jer operacija Sablja je doista fantastičan materijal za dramsku seriju, kojoj bi vjerojatno najbolje bilo pristupiti kao altmanovskoj freski srbijanskog društva u tom trenutku, Kratkim rezovima koji bi u desetak epizoda zarezali mnogo dublje i šire nego što se ova tupa Sablja usudila.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Predselekcijski žiri Pulskog filmskog festivala i United Medije do početka lipnja odabrat će šest projekata koji će sudjelovati u radnoj grupi. Na radionici će autori_ce pod stručnim vodstvom mentora u dva modula dodatno razvijati svoje projekte i pripremati se za pitching koji će se održati tijekom Pulskog filmskog festivala. Prvi modul održat će se online 15. i 16. lipnja, a drugi uživo na Pulskom filmskom festivalu od 15. do 17. srpnja.

Na Festivalu će žiri odabrati jedan od šest projekata kojem će pripasti nagrada u vrijednosti od 10 000 eura i prilika za daljnji razvoj projekta u suradnji s United Medijom.

Prijave moraju sadržavati kratku biografiju autora_ice, odnosno autorskog tima, logline, sinopsis serije, sinopsis pilot epizode, karakterizaciju likova, treatment sezone i dvije raspisane scene u obliku scenarija. Povjerenstvo za selekciju projekata zaprimat će prijave pod šifrom, odnosno bez informacija o prijaviteljima.

Prijave se vrše putem online formulara do 30. travnja.

Više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Događaj godine je, naravno, bio štrajk scenarista i glumaca. Kao čovjek, navijao sam da ga što prije okončaju uz ostvarenje što boljih radnih uvjeta; kao sebični gledatelj, ne bih imao ništa protiv ni da se prolongirao dogodine pa da stignem nadokniti bar nešto zaostataka, a tko zna, možda i pogledati čak nešto neameričko? Šalu na stranu, drago mi je da su se uspjeli izboriti!

Od serija koje su mi se također svidjele, ali mi na kraju nisu upale na listu jer nema ipak mjesta za sve, istaknuo bih: Gen V, Jury Duty, I’m a Virgo, What We Do in the Shadows, The Righteous Gemstones, Rick and Morty, Somebody Somewhere, Sex Education, Abbott Elementary i How To with John Wilson.

A dvadeset najdražih su mi ove godine bile…

20. The Horror of Dolores Roach

Dok u kvartu na sjeveru Manhattana ljudi tajanstveno nestaju, lokalnom malom restoranu posao cvate jer su svi ludi za njihovim novim, neobično ukusnim empanadama… Pametnom dosta, ne moram dalje spojlati jel tako? Po tome kako se dotiče gentrifikacije i još pokoje društvene teme, a da zapravo i nema bogznašto za reći o njima, Dolores Roach me malo podsjetila na prošlogodišnji horor-film Barbarian – no tu sve sličnosti staju, jer je ovo više crnohumorna triler-drama s elementima horora. I krvavo dobra zabava uz izvrsnu Justinu Machado (One Day at a Time) u naslovnoj ulozi žene koja počne ubijati ljude, ali to – za razliku od većine serijskih ubojica – čini bez ikakvih sociopatskih poriva.

19. Single Drunk Female

Ima li života nakon alkohola? Pa, naravno da će taj novi život biti uvelike zdraviji, a nije za baciti ni taj perk da se više ne morate danima izjedati razmišljajući kakve ste sve gluposti mogli reći ili napraviti za vrijeme vašeg zadnjeg blackout pijanstva… Ali što ako vam se život toliko vrtio oko konzumacije alkohola da niste više sigurni možete li se više zabaviti – ili uopće i biti zanimljiva osoba bez njega? Single Drunk Female je skroz zgodna dramedija o jednoj milenijalki koja se suočava s takvim dilemama i šteta što je otkazana nakon dvije sezone, u nas inače dostupno putem platforme Disney+.

18. Party Down

Kultna humoristična serija nenadano je oživljena trinaest godina nakon upokojenja, zadržavajući sve svoje kvalitete i draži takvom lakoćom da kao da se nikada nije ni prestala emitirati. Party Down je bio ispred svog vremena, svojevrsni preteča današnjih ležernijih (polu)humorističnih serija koje se ne opterećuju sitkomovskim imperativom što većeg broja šala po minuti – uz krucijalnu razliku da se ovdje humor ne ostavlja mjestimice u zapećku kako bi se prešaltalo na neke druge, “ozbiljnije” žanrove, nego dijelovi bez smijeha služe tome da se do iduće fore dođe nekim takoreći prirodnijim, ali i manje očekivanim putem. Čisto sumnjam da će dobiti zeleno svjetlo za dodatne nastavke, ali ja bih rado još.

17. Swarm

Za razliku od Dolores Roach, glavna junakinja mini-serije Swarm – opsesivna obožavateljica fiktivne verzije Beyoncé pod drugim imenom – definitivno jest sociopatkinja i moglo bi se reći da je i samo postojanje ove serije pokazatelj kakvog-takvog društvenog progresa, pošto je još donedavno bilo nezamislivo da bi se neka serija mogla vrtiti oko jedne ovako antipatično čudačke ženske antijunakinje. Sociopatija svima, a ne samo njima muškima! Osmišljena od strane scenaristice Atlante Janine Nabers te napisana i snimljena uz pripomoć inog Atlantinog kadra, uključujući i braću Glover, serija nakon odličnog pilota malo zavrluda s tri epizode nasumičnog road trip horora, da bi onda opet našla svoj bizarro groove kao vrhunska karakterna studija. 

16. The Afterparty

Humoristični whodunit u kojem je svaka epizoda parodija nekog drugog filmskog žanra, od noira i rom-comova pa do kostimiranih drama i filmova Wesa Andersona, u izvedbi nekih od ponajboljih američkih komičarki i komičara današnjice (Tiffany Haddish, Ilana Glazer, Ken Jeong…). Prva sezona mi je bila okej no ništa posebno, druga već nadahnutija. Treće, nažalost, neće biti. ????

15. Silo

Kad je riječ o serijama čije nove epizode izlaze tjednim ritmom – iliti, drugim riječima, većini serija – najčešće čekam da se nakupi određeni broj epizoda, ako ne i izvrti kompletna sezona, i tek onda krenem gledati. Posebno ako se radi o serijama koje vrve misterijama, a krajnje škrtare s razrješenjima istih, tako da skidam kapu svim mazohisti(ca)ma koji su pratili ovaj distopijski SF na tjednu kapaljku! Mislim, i ja bih na njihovom mjestu izludio na letargičnu središnju trećinu prve sezone Silosa, koja ne samo da radnjom cupka u mjestu nego čak ni ne koristi zatišje da obogati world-building ili makar bolje razradi likove, ništa… No zato sam totalno guštao u preostale dvije trećine sezone, koja usto i završava meni možda i najdražom vrstom cliffhangera, onom u kojoj se velika slika proširi tek malo, ali taman da ti ful dade mašti na volju.

14. Star Trek: Strange New Worlds

Slavljen kao povratak klasičnom Star Trek modelu zaokruženih epizoda koje se ne nastavljaju izravno jedna na drugu, Strange New Worlds je zapravo nešto ambicioznije, više nalik nizu mini-filmova unutar ST-univerzuma koji variraju jedan od drugog ne samo žanrovskim tonom, nego i raskošnim vizualnim identitetom i još je i super napisano i odglumljeno i sve, nazdravljam čašom sintehola da požive dugo i berićetno!

13. Harley Quinn

Ova je animirana serija s vremenom postala koliko o Harley Quinn, toliko i o njezinoj zločinačkoj suputnici Poison Ivy, pri čemu je cijelo vrijeme u zraku visilo to kako njih dvije… i nisu baš neke zlikovke, zapravo? Jer im je srce manje-više uvijek na pravom mjestu i ako realizacija njihovih planova i uključuje kolateralnu štetu, ona u pravilu ne bude ništa gora niti veća od one koju pričini Batman ili bilo tko drugi iz Lige pravde – pa zašto su onda uopće, kao, na strani zla? I time se uglavnom i bavi četvrta sezona Harley Quinn, i dalje najboljeg tekućeg sitcoma.

12. The Last of Us

Moj ideal umirovljeničkih dana je da se zatvorim u silos s hrpom droge i po cijele dane samo slušam muziku i igram igrice… Ali u međuvremenu, dok još, jebiga, moram ipak raditi nekakav posao (ih!) i imati kakav-takav društveni život (bah!) – a da u danu pritom i dalje nema više od 24 sata (MEH!) – pomirio sam se s time da naprosto nemam vremena za sve čime bih se volio razonoditi, pa sam tako svojedobno donio odluku da se odričem igrica i da ću svoje gejmerske aktivnosti svesti na omiljenu igru valjda svakog Slavena srednje dobi, Heroes of Might & Magic III koje igram i dan-danas, hvala na pitanju (SUPREMACY OF THE LICH KING NAJBOLJA NOVA MAPA 2023.!!!). Stoga sam za, kako vele, revolucionarnu igru The Last of Us čuo tek kad je krenula HBO-ova ekranizacija, prateći je paralelno s nesnosnim fanovima igre koji su staaaaalno nešto kenjkali, da ili nema dovoljno gljivarskih zombija (moglo ih je biti i manje što se mene tiče, niti su strašni niti stvaraju neku napetost pa ne znam koja korist od njih?) ili da nije dovoljno vremena posvećeno razvoju odnosa između Joela i Ellie (šta, osam od devet jednosatnih epizoda u kojima su gotovo stalno skupa vam nije dosta? Jel se tako žalite i na prosječan film, da bolje da ga je radio Béla Tarr pa da se kroz sedam sati stiglo to bolje razraditi?) ili šta već, a da ne spominjem incele s IMDb-a koji bi dobili živčani slom kad je god serija razmotrila mogućnost da bi i u postapokaliptičnom svijetu moglo biti – pazite sad drskosti – gej ljudi! Ne bih imao ništa protiv da je cijela serija samo o postapokaliptičnim gej-romansama jer su mi to bili najbolji dijelovi, no bila je sasvim dobra i kad bi se na druge načine odmakla od dosadnih šatro-zombija, a činila je to dovoljno često da mi je konačni dojam bio poprilično pozitivan.

11. The Curse

E da sam bar američki TV-kritičar, umjesto sad tu neki hrvatski probisvijet koji, kao takav, nije dobio screenere svih deset epizoda The Curse pa si sad moram misliti kako da rangiram seriju od koje sam pogledao tek malo više od pola epizoda jer ostale nisu još emitirane! Posebno utoliko što je, i nakon šest epizoda, teško dokučiti gdje to sve zapravo ide, postoji li tu uopće ikakvo “prokletstvo”, hoće li satira možda otići u horor ili nešto slično. Zasad samo perverzno uživam dok se i grčim i naslađujem gledajući kako troje groznih ljudi upada iz neugodnih u još neugodnije situacije?

10. Mrs. Davis

Što se dobije kad se udruže umovi scenaristice Big Bang Theoryja i jednog od autora The Leftovers? Pa, otprilike, zadnje dvije sezone Leftoversa minus svi nešašavi dijelovi ili, kao što je netko drugdje komentirao, “sve najgluplje od Pynchona odjednom u isto vrijeme”. Mislim, daleko od toga da je serija glupa, ali ako ćemo iskreno – nekoliko mjeseci kasnije tek se mutno sjećam da je imala nešto za reći o, kao, dodirnim točkama religije i umjetne inteligencije ili tako nešto, ne znam više? I nije mi zapravo ni bilo posebno bitno koja je poanta Mrs. Davis, jer je jedna od onih serija u kojima je putovanje važnije od cilja, ako vam nije tlaka što ćete po putu neprestano biti bombardirani luckastim obratima.

9. The Bear

Iako me se prva sezona dojmila nabrijanim prikazom rada pod pritiskom u kuhinji čikaškog restorana, nije me ipak toliko oborila s nogu kao mnoge jer mi je borba chefa Carmyja Berzatta s vlastitim demonima bila malo previše “[INSERT TRAUMA HERE]”, kao da je autorskom timu u zadnji tren sinulo da glavnom liku fali neka osobna tragedija pa mu brže-bolje prišili nešto već viđeno u gro serija i filmova. I imao bih pokoji prigovor i na drugu sezonu, kako naprimjer naširoko hvaljena božićna epizoda za moj ukus pretjerano ode u grand guignol obiteljske disfunkcionalosti ili što je, recimo, lik Claire sveden na Djevojku iz snova koja jedva da i ima ikoju osobinu osim da joj se Carmy jako, jako sviđa, ali je zato većina drugih likova ovaj put bolje i bogatije ocrtana, posebno Richie u ultimativnoj feelgood epizodi godine… I da citiram filmašicu Jessicu Ellis, koja je odlično primijetila na Twitteru: “The Bear nam iznova i iznova nenametljivo podcrtava kako su ono što smatramo ‘vještinama’ i ‘talentima’ zapravo stvari za koje je netko drugi odvojio vremena da nas ih poduči. Cijela je sezona posvećena tome kako smo produkt onoga što su nas drugi naučili – i dobrog i lošeg – i koliko nam dobra poduka može preoblikovati živote. I sezona je, kao takva, pamflet protiv predodžbe o samotnom geniju koji je sve naučio i stekao na vlastitu ruku.” 

8. Beef

Jedna super stvar kod ovoga što nisam regularni TV-kritičar nego samo jednom godišnje napišem ovo čudo za Kulturpunkt: ne moram gledati sva ta smeća od Netflixa! Ajme miline! Gotovo je nevjerojatno kad se čovjek sjeti kako je nekoć Netflix imao nešto nalik hipsterskom kredibilitetu, jer zadnjih godina samo igraju na sigurno za najširu moguću publiku… I usput, eto, svakih nekoliko mjeseci dobace koju kost šačici nas koje ne zanimaju ni dokumentarci o Beckhamu ni komedije s olinjalim akcijskim zvijezdama, čisto da imamo što za glodati do iduće obnove pretplate. I dabogda propali što prije, ali ajde, ovaj Beef je čak i vrijedio pretplate. Tip nepredvidive serije o kojoj je prije gledanja najbolje ne znati ništa osim da bude zavade i da zavada samo eskalira, pa ću na tome i stati.

7. Poker Face

Nisam fan detektivskih i krimi-serija… Osim kad je u glavnoj ulozi Natasha Lyonne, onda izgleda da jesam! I nisam nikad gledao Columba, tako da mi je koncept kojeg je Poker Face posudio od njega – da prvo vidimo kako se ubojstvo odigralo i znamo tko je ubojica i sve i tek onda pratimo kako glavna junakinja polagano spaja komadiće krimi-slagalice – bio nov i jako osvježavajući. E, i Natasha Lyonne, jesam li spomenuo da ima i Natasha Lyonne? Jeste sigurni da nisam? NATASHA LYONNE!

6. Paul T. Goldman

Dokumentarna serija u režiji Jasona Wolinera (Nathan for You, Borat Subsequent Moviefilm) o čovjeku koji je uvjeren kako je njegova bivša supruga zapravo seksualna radnica koja vodi međunarodni lanac traffickinga, ali i o filmu kojeg dotični Paul T. Goldman snima o tome. I nije uopće toliki mindfuck kao što se možda po opisu čini (ili bar ne do pete epizode), većina gledateljstva će prije zapeti na tome kako je Goldman… pa, toliki jado i luzer da to zna biti neugodno za gledati? Bilo je stoga optužbi da se Woliner izruguje jednom neurodivergentnom čovjeku i, okej, obzirom da sam neurotipičan (koliko ja znam, valjda?) možda i nije na meni da sudim, ali štajaznam, ja to nisam tako doživio? Paul T. Goldman mi je prije svega uvid u um teoretičara zavjere i u to kako se ljudi ne otisnu tim putem samo zbog boli ili mraka u sebi (iako i Paul nosi dobrano toga potisnutog u sebi), nego i jer je, jednostavno, zabavno povezivati točke koje nitko drugi nije povezao? I to je veliki dio privlačnosti teorija zavjera, što god mi inače mislili o njima (a osobno, da ne bude zabune, mislim samo najgore)… I teško bi mi bilo obrazložiti konačni dojam bez spojlanja kraja, pa recimo samo da mi je podignuo mišljenje i o Paulu i o seriji općenito?

5. Reservation Dogs

Kada se izašla u travnju 2021. godine, humoristična serija Rutherford Falls je pozdravljena kao velik i bitan pomak u zastupljenosti starosjedilačkog stanovništva na američkoj televiziji – da bi manje od četiri mjeseca kasnije bila svedena na fusnotu pojavom Reservation Dogsa. Koji ne samo da su bili u svakom pogledu superiorniji, nego se i radilo o seriji od američkih starosjedioca o američkim starosjediocima, lišenoj kompromisa u nadi da će se umiliti bjelačkoj publici – za razliku od ziheraškog Rutherford Fallsa, čijije glavni lik privilegirani bijelac koji se opire “kenslanju” svog kolonizatorskog pretka. I mada vjerojatno jest, nažalost, bilo izvjesne doze realizma u tome kako su starosjedilački likovi morali hodati po jajima oko njegovog krhkog bjelačkog ega, fokus na njemu je bio na štetu serije prvenstveno stoga što je ostavio premalo prostora za puno zanimljivije priče starosjedilačkih likova, katkad svedene i na puku skicu od scenu-dvije. Kao kad je primjerice Reagan, ushićena što je jedna starija domorotkinja pohvalila njezin rad, objašnjavala Rutherfordu (a time i nama bjelačkim gledateljima) kako je to zato što oni toliko poštuju svoje elderse da im nema većeg komplimenta. A Reservation Dogs? Pa, oni su ušli u svoju finalnu sezonu, dakle onu u kojoj je obično sve podređeno oproštaju s glavnim likovima koje smo zavoljeli kroz prethodne sezone, u ovom slučaju četvero tinejdžera… I autori serije odlučuju da je upravo tad vrijeme da eldersi dođu u skoro pa prvi plan, da otkrijemo više o njihovoj prošlosti i sadašnjosti kako bi možda znali i više o budućnosti Elore, Beara, Jack i Cheesea. Ne mogu zamisliti nijednu drugu seriju da bi mogla izvesti takav manevar, k tome još i bez odlazaka u prekomjernu didaktiku i patetiku, a da pritom još i zadrži pažnju mlađeg gledateljstva? Najdublji naklon Rez Dogsima.

4. The Fall of the House of Usher

Ako i jest svojevrsna trashy horor-verzija Successiona, Pad kuće Usherovih nije vjerojatno ništa manje ili više realističan u svom prikazu karaktera bogataša jer… Pa, koliko se god scenaristički tim Successiona trudio da Royevi ne budu uvijek najpametniji i da znaju biti i verbalno i intelektualno šeprtljavi, činjenica jest da oni najčešće jesu duhoviti i dovitljivi u međusobnim spuštanjima, i još k tome i suvereno barataju popkulturnim referencama – dok u stvarnosti, pak, imamo Elona Muska koji na svaku glupost ulizivačkih desničarskih influensera odgovara sa “Zanimljivo” i misli da se glavni lik Blade Runnera zove… Blade Runner. Klaunovi poput Muska i ekstravagantni zlikovci kao što je Peter Thiel dijelom i služe tome da odvuku pažnju od većine drugih, javnosti uglavnom nevidljivih megabogataša koji su, da, isto zlikovci, ali i – sudeći po većini onoga što uspije doprijeti do nas – najčešće posve bezvezni dosadnjakovići o kojima nitko ne bi osjetio želju niti raspravljati na Twitteru, kamoli snimiti seriju. Tako da Succession djeluje manje trashy ne zato što je vjerniji stvarnosti, nego jer pruža jednu samosvojnu, unikatno izmaštanu sliku bogataških krugova… Za razliku od Pada kuće Usherovih, koji je više poput taloga desetljeća popularne kulture o bogatašima: kada, primjerice, CEO farmaceutske kompanije Fortunato drži svoj veliki monolog mladom Rodericku Usheru, kroz njegove riječi odzvanja svaki filmski Wall Street šupak od osamdesetih pa nadalje. Ili recimo seksualni život Roderickovog potomstva: mi nebogataši volimo zamišljati kako, okej, bogataši možda i jesu devijantna đubrad, ali da su bar devijantni na zanimljive načine pa otud i pola Roderickove djece ima sočne i osebujne kinkove, iako dam ruku u vatru da je većini bogataša IRL najveći “kink” da… imaju, ono, ljubavnicu i to je uglavnom to? Ali zgodna značajka serija koje su u ovoj ili onoj mjeri trashy je da su najčešće i, pa, zabavne – a teško da ćete naći zabavniju ovogodišnju seriju od ove. Svaka epizoda je takoreći horor-procedural koji se slobodno poigrava motivima iz priča Edgara Allana Poea: odmah na početku vidite koji od Roderickovih sinova ili kćeri neće kraj epizode dočekati živ/a, negdje u sredini dobijete vizualni hint kakva bi ga/ju grozomorna smrt mogla zadesiti (a znaju biti uistinu spektakularno grozomorne, posebno u drugoj epizodi), zabavljaš se zamišljajući moguće obrise te smrti  i onda guštaš kada se napokon dogodi i jedno bogataško govno manje, prva liga! 

3. Dead Ringers

Remake kultnog filmskog klasika, u kojem su umjesto muškaraca dvoje glavnih likova sada žene, od kojih je jedna lezbijka i k tome još stupi u u vezu s crnkinjom?! I nekim čudnim čudom NIJE bilo gnjevnog pjenjenja diljem interneta? Preferiram misliti da je tako zato što štovatelj(ic)e Davida Cronenberga u pravilu ipak nisu desničarski kreteni, iako strepim i da ima neke veze s time što Amazon, naprosto, ne zna promovirati svoje serije kako treba pa je i ova, kao i manje-više sve njihovo što nije LOTR ili The Boys, većini prošla ispod radara? U svakom slučaju, ako je išta vapilo za gender flipom – onda je to priča o dvoje ginekologa specijaliziranih za probleme oko ženske plodnost, ne? I tako je kronenbergovski body horror proširen na daleko širi, ali i nerijetko ništa manji horor ženskog poroda, uz odličan scenarij i još bolju Rachel Weisz koja za ulogu blizanki Mantle zaslužuje sve nagrade ovoga svijeta, posebno vidno uživajući u ulozi devijantnije i ciničnije sestre Elliot (kada Beverly jednom sugerira da bi možda trebale imati na umu i pacijentice plićeg džepa, ova joj uzvrati: “Šta, jesi ti to jutros pročitala Komunistički manifest? I sad bi pričala svima o tome jer te brine da nitko možda nije čuo za nj? *podrugljivim šaptom* Je li kapitalizam JAKO loš?”).

2. The Other Two

Kada su svega dan prije prikazivanja finala treće sezone The Other Two autori serije, Chris Kelly i Sarah Schneider, obznanili da će to ujedno biti i kraj serije te da su “uvijek htjeli da tako i bude”, teško je bilo povjerovati da je riječ o ičemu osim bezočnog muljanja: em zaključenja serija po autorskoj volji praktički uvijek budu poznata mjesecima unaprijed, em finale nije djelovalo nimalo finalno nego je donijelo samo još jedno premještanje figura na šahovskoj ploči nalik svakom od prethodnih sezonskih finala, plus nova uprava HBO Maxa ionako nema puno razumijevanja za naslove za užu publiku… No presudno je ipak vjerojatno bilo što su u javnost procurile priče o nehumanim radnim uvjetima u writers roomu, izrabljivanju i verbalnom zlostavljanju scenarist(ic)a od strane Kellyja i Schneider. I jest da su nakon formalne istrage oslobođeni optužbi, ali ono, totalno vjerujem da su krivi (jer sam i sam scenarist te vjerujem kolegama iz branše na riječ) i žao mi je što će iza ovako trijumfalne zaključne sezone The Other Two ostati jedan tako sumoran asterisk. Počevši kao priča o bratu i sestri niškoristima što se šlepaju na uspjeh mlađeg brata, teen-zvijezde à la Justin Bieber, The Other Two se s vremenom iz humoristične serije za ljude koji provode previše vremena na internetu transformirao u nešto puno univerzalnije i šašavije, ne hajeći više do treće sezone ni za zakone fizike ni logike, a da je pritom serija samo bila sve smiješnija i koliko god da je bed zbog sranja iza zavjese, jednostavno moram podijeliti veselje koje mi je ova sezona priuštila, okej?

A sad – pripremite se da budete šokirani, uhvatite se čvrsto za svoje šešire da ne bi odletjeli u zrak kad vam mozak eksplodira od zaprepaštenja, jer naprosto nećete vjerovati kad otkrijete da je na prvome mjestu, ni manje ni više…

1. Succession 

Slijede SPOJLERI SPOJLERI SPOJERI, pa ako spadate u iznimno endemsku vrstu ljudi koji vole čitati ovakve liste, a da tek planirate pogledati zadnju sezonu Succession (iskreno, ja ne vjerujem da uopće i postojite?) – prestanite čitati ako se ne želite spojlati! A ako jeste gledali, kao što vjerujem da jeste…Pa, ja nisam kraj Successiona doživio i kao kraj borbe Loganove čeljadi za moć i prevlast: vjerujem da bi Kendall nakon prvotnog šoka nastavio loviti svog bijelog kita, na ovaj ili onaj način. Isto kao što vjerujem i da klackalica između Shiv i Toma nije nepovratno prevagnula na njegovu stranu i da bi ona, po tko zna koji put, mogla bez puno muke okrenuti njihov sjebani odnos u vlastitu korist. Za Romana bih volio vjerovati da se jest opametio i ostavio sva ta sranja iza sebe, ali mi je lako zamislivo i da ga Kendall ili Shiv već za koji dan obrlate da sudjeluje u nekom novom pokušaju korporativnog puča. A na kraju krajeva, vidjeli smo i naznake da je legitimnost Menckenove izborne pobjede upitna, što bi potencijalno moglo poništiti merger s Matssonom i vratiti sve skupa na početak… Ali, opet, ovo u neku ruku i jest bio kraj borbe Loganove djece za moć jer je to bio njihov plafon, točka od koje dalje ne mogu i ne znaju: iako je svatko od njih troje pokupio ponešto od Loganovih najgorih osobina, nijedno nema baš cijeli hladnokrvno grabežljivi paket što je staroga toliko dugo držao na vrhu, svatko od njih troje je zadržao neki barem minimum minimuma ljudskosti koji ih priječi da bezobzirno gaze preko baš svakog leša. I zato i jesam kroz sezone znao suosjećati s njima, koliko mi god to katkad teško bilo priznati, i zato se i jesam na kraju osjećao kao i sam Kendall, misleći si: čemu sve ovo? On ne može pojmiti kako mu je izmakla jedna stvar za koju je cijeli svoj život bio pripreman, ja ne mogu vjerovati kako sam četiri sezone samo čekao da što neslavnije skonča i kad se to konačno dogodilo, ja se odjednom osjećam kao da me netko udario šakom u trbuh? Ne znam, još dolazim sebi.

Trend je i manji prosječan broj epizoda po sezoni: dramske su, naprimjer, nekoć imale po dvadeset i nešto epizoda, pa ih je usponom kablovskih kanala bilo po trinaest, zatim sa streamingom deset, a sada je već standard da ih je osam… I opet svejedno zna biti puno praznog hoda, pa mogu to i još malo srezati ako se mene pita.

Kao i uvijek, štošta od preobilne ponude naprosto nisam stigao pogledati, uključujući naslove poput: Industry (upravo dovršavam prvu sezonu, šesta epizoda je *chef’s kiss*), Andor, Somebody Somewhere, Better Things, Big Mouth, The Midnight Club, Heartstopper, Minx, Los Espookys…

A što se tiče serija kojima je malo falilo da mi upadnu na listu, istaknuo bih For All Mankind(nakon prvih šest epizoda treće sezone mi je bila u užoj konkurenciji za prvo mjesto, a onda se dogodilo… sve ono s braćom Stevens, jebiga), Bad Sisters, The Bear, Kevin Can F**k Himself, Human Resources, Our Flag Means Death, Raised by Wolves te Moon Knight.

Što će ga reći da mi je top dvadeset najdražih serija ove godine bilo…

20. Westworld

“Dobro, pa koliki redikul moraš biti da ti je jebeni Westworld na popisu najboljih serija u 2022.?!? Ti ozbiljno želiš reći da ti je ČETVRTA sezona Westworlda bolja od… The Beara?! Stvarno??? Isuse. Jebeni. KRISTE” – je, je, čujem vas! I okej, priznajem da ni ova sezona Westworlda nije bila bez svog sijaseta mana: radnja i dalje zna biti suvišno zakomplicirana, dijalozi često i dalje kao da ih je pisala neka Ana Bučević iz Silicijske doline. I teško se uzbuditi oko “smrti” ikojeg lika kada androidi uvijek mogu biti reaktivirani, a ljudi reanimirani kao androidi, dok lik kojeg glumi Aaron Paul kao da je ispao iz nekog teškog akcijskog trasha o ubojitom operativcu mekog srca (“Moja žena i kćer, one su mi SVE!”) i usput otvara pitanje je li Aaron Paul zapravo uopće dobar glumac? A i, naravno, Westworld k’o Westworld, sve što je tokom sezone valjalo će biti upropašteno naizmjence uvredljivo lošim i totalno flah finalom… No opet, nakon što su dotakli dno s onim neopisivim davežom od treće sezone, ova mi je većim dijelom bila… pa, iznenađujuće zanimljiva i zabavna? Prvih nekoliko epizoda ima jedan jako privlačan čudnovati ugođaj i dok se serija nekoć bavila ljudskom nastranošću, sada je došlo vrijeme da i androidi pokažu kako nisu ništa manje devijantni od svojih tvoraca, dok je trademark obrat s vremenskim linijama radnje najefektniji u cijelom serijalu… Pa ako ste ikada voljeli ovu seriju, a digli ste ruke nakon treće sezone – vrijedi dati dati šansu i ovoj, plaho i stidljivo vam kažem ja, da me ne biste gađali oštrim predmetima ako bi vam ispalo da sam vas zajeb’o.

19. Ghosts

Američki remake britanske humoristične serije o bračnom paru koji se useljava u staro zdanje s duhovima, uz začkoljicu da ih samo supruga vidi i čuje: nisam gledao original pa ne bih znao kakav je u usporedbi, ali ovo je vrhunska razonoda za cijelu obitelj, bez ičega što bi zbunilo djeda i baku, ali ni vrijeđalo senzibilitet njihove unučadi kroz dvadeset po dvadeset toplih i duhovitih (i ne samo zbog svih tih duhova!) minuta druženja s vašim novim omiljenim TV-društvancem.

18. Peacemaker

Da je nakon određene razine komercijalnog uspjeha gotovo nemoguće biti uistinu “otkazan”, pokazao je i primjer Jamesa Gunna kojem se Marvel / Disney bio zahvalio na suradnji nakon otkrića starih tweetova s neukusnim šalama o pedofiliji, pa mu je karijera “patila” tako što… ga je odmah zatim unajmio Marvelov rival DC, a da bi ga onda i Disney, čim se malo slegla prašina, pozvao natrag da snimi treći nastavak Guardians of the Galaxy. I mada je novodobna američka desnica sa svojim glupim histeriziranjem – u međuvremenu izbrušenim u “woke je ono kad crnci, pedofilija kad LGBT” – zatrla svaku mogućnost da Gunnovi tweetovi urode nekom konstruktivnijom raspravom (Bi li nabacivao takve šale da je on ili netko njemu blizak bio žrtva pedofilije? Čisto sumnjam), privremeni pad u Marvelovu nemilost mu je bar pružio priliku da napiše i snimi jako dobar film The Suicide Squad i još bolju spin-off seriju u kojoj je John Cenademonstrirao sav raspon svog komičarskog talenta, a Gunn dao oduška svojoj viziji koju je netko na internetu dobro opisao kao debilanu, ali od srca.

17. Tuca & Bertie

Veselje što je Adult Swim spasio omiljene mi antropomorfne ptičice nakon otkazivanja na Netflixu, nažalost, nije bilo dugog vijeka jer su prošlog mjeseca i tamo dobile nogu, tako da će im treća sezona ujedno i definitivno biti zadnja: Saša Matić je bio u pravu, neke ptice stvarno nikad ne polete. 🙁 I šteta, baš, jer ova serija Lise Hanawalt, koautorice BoJack Horsemana, ne samo da je koristila sve specifičnosti i blagodati animiranog formata za bombardiranje raznoraznim vizualnim gegovima (za razliku od BoJacka, koji je više bio nalik igranoj seriji u ruhu animirane), nego je i u drugoj i trećoj sezoni prerasla u sjajnu humorističnu seriju o ženskom prijateljstvu i odrastanju, svojevrstan crtani pandan Broad Cityja. I možete ih, inače, naći i na HBO Maxu, pa ako ste svojedobno odustali nakon prve sezone u kojoj serija, ruku na srce, jest još tražila svoje “ja”, eto vam još jedne preporuke od mene da date još jednu šansu nečemu na HBO-u (… i ne, što je najgore od svega, NE plaćaju me za ovo!).

16. Acapulco

Serija prati zgode i nezgode radnika i radnica luksuznog resorta u Acapulcu u osamdesetima i, mada dvojezične serije nisu svakidašnja pojava, u samoj suštini ovo je ni po čemu revolucionaran sitcom, s likovima koji upadaju u tipično sitkomaste situacije iz kojih potom izvlače pouke o vrijednosti prijateljstva, obitelji, iskrenosti, znate kako već to ide… I iako Acapulco jest bolje napisan i snimljen od većine sličnih serija, ono po čemu se ipak, rekao bih, najviše izdvaja je nesvakidašnje šarmantna glumačka postava koja je udahnula toliko života svojim likovima da je uvijek milina imati ih na ekranu. Šteta jedino što serija i dalje nema nikakvog buzza pa se ne bih kladio da će doživjeti treću sezonu, ali im svejedno držim fige, ta znao se Maximo izvući i iz puno beznadnijih situacija!

15. Mike Judge’s Beavis and Butt-Head

Nakon što je ljetos ugodno iznenadio s drugim filmom o Beavisu i Butt-Headu koji je mimo svih očekivanja bio puno duhovitiji od osrednjeg prvog iz davne 1996., niti dva mjeseca kasnije Mike Judge je izveo dodatni hat-trick s novim rebootom serije o legendarnom šupljeglavom dvojcu – koji je pak ispao daleko boljim od neslavnog prvog reboota iz 2011. Jer dok je izvorni serijal iz devedesetih uglavnom uspješno balansirao Beavisovu i Butt-Headovu temeljnu glupost s nenadanim trenucima lucidnosti, posebno kroz njihove komentare videospotova u kojima bi kroz najmoronskija moguća zapažanja naposlijetku uspijevali napipati neku fundamentalnu istinu o izvođačima i pjesmama na tapeti, Beavis i Butt-Head iz 2011. su jednostavno bili… pa, sasvim nasumično glupi ili relativno pametni, ovisno o potrebi danog gega? A naravno da nikada ne može izaći na dobro kad se lik prilagođava gegu umjesto obratno… I mada ni u najnovijoj inkarnaciji serijala taj balans nije baš uvijek stopostotno pogođen, falševi su opet više iznimka nego pravilo, dogodovštine Beavisa i Butt-Heada izvan komentara s kauča nisu ništa manje zabavne od onih iz devedesetih, dok je Judge nakon svih ovih godina toliko saživljen s njihovim verbalnim ritmom da i najobičnije Beavisovo “huh-huh!” koje ste čuli već milijun puta zna biti jednako smiješno kao i prvi prvcati put.

14. Abbott Elementary

Kao mockumentary o katkad smušenim, no uvijek dopadljivim radnicama i radnicama u javnom sektoru (u ovom slučaju osnovnoj školi u Philadelphiji koju pohađa pretežito crnačka djeca), Abbott Elementary je odmah potaknuo usporedbe s Parks and Recreation i mada nije (još) toliko ha-ha smiješan kao Parksi tamo negdje od druge do četvrte sezone, nije bome ni daleko. Čistač je najveći car.

13. Evil

Malo je falilo da mi na listi bude i The Good Fight, čija je finalna sezona dugi niz epizoda bila najujednačenija dosad, vješto dozirajući otkačenost po kojoj serija prepoznatljiva, ali i zbog čijeg je viška prethodno nerijetko znala otkliznuti u neuvjerljiv crtić – samo da bi se u predzadnjoj epizodi serija prepustila svojim najiritantnijim nagonima, a da bi onda još i u zadnjoj totalno antiklimaktično (i, opet, ne baš najuvjerljivije) rasplela veliku ljubavnu zavrzlamu sezone… Pa kad se sve zbroji i oduzme, ispada da je, po konzistentnosti kakvoće od epizode do epizode, Evil zapravo pravi nasljednik The Good Wife u panteonu serija iz radionice bračnog para Roberti Michelle King: imaju formulu (troje varirajuće skeptičnih ljudi istražuje natprirodne slučajeve… koji možda i nisu uopće natprirodni? I bore se sa svojim demonima… koji možda i jesu doslovno demoni?), drže je se i to je dobro jer je formula dobra i ponekad čovjeku ni ne treba više, malo kojoj seriji se toliko veselim na tjednoj bazi.

12. Star Trek: Strange New Worlds

Nakon što su trekkieji masovno popljuvali Discovery i Picarda, najnoviji TV-izdanak popularne franšize su zato dočekali raširenih ruku kao povratak “onom dobrom, starom, pravom Star Treku“. Trekkieji će najčešće reći da je to zbog povratka na format priča zaokruženih u mahom zasebnim epizodama, dok je moja radikalna teoriju ta da je Strange New Worlds bolji zato što je… pa, jednostavno bolje napisan? Mislim, to što Picard teži biti serijaliziranom verzijom STfilmova je sasvim legitimno i nije nešto što bi ga, samo po sebi, činilo “krivim” Star Trekom, samo što se u tom slučaju, je li, trebaš osigurati da uistinu i imaš štofa za sezonu od deset epizoda, a ne da već nakon treće ili četvrte epizode moraš iznalaziti sve dosadnije načine da Picardovu posadu držiš razdvojenom kako ne bi u trenu riješili stvar? Isto tako je i bio potencijalno plodan zaokret Discoveryja u zadnje dvije sezone prema problematici mentalnog zdravlja posade jer, ono, Picard je u The Next Generation znao biti zatočen i mučen danima, ako ne i tjednima, ili recimo u nekoliko minuta proživjeti cijeli jedan dodatni ljudski vijek – a opet, u idućoj epizodi kao da se ništa nije dogodilo, nikakve traume ni ništa? Samo što, jebiga, kao da nitko u scenarističkom timu nije čuo za ono staro showbiz pravilo “show, don’t tell” pa umjesto da vidimo emocije na ekranu, likovi moraju imati višeminutne psihoterapeutske dizertacije da bi mi uopće shvatili što proživljavaju. I svako toliko ih napusti neki član posade koji je tu već više sezona i to bi, kao, trebalo biti nešto dirljivo, osim što se cijelo vrijeme misliš “Čekaj, a TKO si ti, jebote?!” – dok u Strange New Worlds već nakon prve dvije-tri epizode znaš neke bitne stvari o svakom od likova i zašto bi ti trebalo stati do njih jer, ono, tako to bude kada je serija dobro napisana. I impresivno je kako Strange New Worlds samouvjereno i uspješno žanrovski šara, od farse do horora i, sve u svemu, olakšanje je za promjenu imati novi Star Trek kojem se mogu stvarno radovati umjesto da svakog tjedna strepim što me čeka.

11. The Rehearsal 

Sigurno ste se bar koji put u životu mentalno pripremali za neki težak, no neizbježan razgovor s bitnom vam osobom, prevrćući danima u glavi sve moguće smjerove u kojima bi priča mogla otići: što bi on mogao reći, što bi vi na to odgovorili, pa što bi onda on na to eventalno uzvratio i tako unedogled… Samo da bi, jednom kada je konačno došlo do tog sudbonosnog razgovora – priča odmah skrenula u neki skroz deseti pravac koji niste anticipirali ni u jednoj od svojih nebrojenih “simulacija”? Jer život nije kazalište pa da uz dovoljno proba možete od njega napraviti besprijekornu predstavu u kojoj će vam sve biti po volji, iako je Nathan Fielder dao sve od sebe da preispita to u ovoj izuzetno neobičnoj i zanimljivoj poludokumentarnoj humorističnoj seriji. Humor najčešće proizlazi iz toga koliko daleko on zna otići sa svojim probama i simulacijama (i probama unutar proba i simulacijama unutar simulacija), a tu je i stalna nedoumica koliko je ono što gledamo stvarno, od one najbazičnije razine (tipa gledamo li u danom trenutku stvarnog učesnika nekog Fielderovog eksperimenta ili glumačkog doppelgangera) pa sve do pitanja… pa, ono, što je uopće “stvarno”? Jer svatko od nas će se ponašati na jedan način pred svojim romantičnim partnerima, na drugi pred roditeljima, na skroz treći pred TV-kamerama i tako dalje: je li svaka od tih naših persona podjednako (ne)stvarna, ili su neke (ne)stvarnije drugih i ako jesu, zašto? Apsurdi The Rehearsala možda i nisu za svačiji ukus, ali serija itekako daje materijala za razmišljanje.

10. Interview with the Vampire

Nisam čitao knjigu ni gledao film pa ne bih znao reći kakva je serija u usporedbi, ali sve promjene u odnosu na izvornik mi se čine sasvim zdravorazumskima. Logično da stoljeće i pol star vampir Louis de Pointe du Lac u sadašnjosti živi u luksuznom stanu u neboderu u Dubaiju jer je bogati seronja, a gdje bi drugdje jedan bogati seronja najradije živio? Dobro je i što novinar kojem on otkriva svoju životnu priču nije više neiskusni mladac nego stara iskusnjara koja nema što za izgubiti, pa se tako neće ni libiti reći Louisu kad god misli da ovaj sere. I naravno da će svatko normalan uvažiti poznati memetički prigovor i prebaciti homoseksualnost odnosa Louisa i Lestata iz podteksta u tekst, kao što je ovdje i učinjeno… I, kao što rekoh, ne znam kako je to izgledalo u knjizi/filmu no kod serije mi je isto zgodno kako Louisa prikazuje kao, da se poslužim slengom forum.hr-a, šupendaru iliti nekoga tko zbog neiskustva u ljubavnim vezama godinama trpi nevjerojatno kretenska ponašanja od strane partnera. Sviđa mi se što serija ni ne pokušava uspostaviti neku ying-yang ravnotežu između Lestatovih poželjnih i nepoželjnih karakteristika kojom bi se objasnilo zašto Louis uporno ostaje s njim nego, ono, već negdje u tipa trećoj epizodi vidimo da je to veza bez ikakve perspektive koja Louisa samo čini nesretnim, a od gledatelja se očekuje da su prešutno svjesni kako je jadničak i dalje s Lestatom jer si i nakon n-tog poniženja i dalje tepa “a ono, znam da nije idealno, ali šta sad, Bože moj, pa svaka veza ima svojih trzavica, nije to ništa čudno, sve je to za ljude!”.

9. Harley Quinn

U kinu ostajem Marvelovac, ali pred televizorom sam izgleda, kako stvari stoje, DC-jevac jer… Osim, ajde, Lokija, nijedna od Marvelovih serija koje sam gledao mi nije bila posve zadovoljavajuća, dok DC evo za pojasom već ima dvije sjajne serije o likovima iz Odreda otpisanih – pri čemu je Harley Quinn ujedno i jedna od najjačih humorističnih serija danas uopće. I dok se takve nerijetko ispušu nakon razriješenja centralne ljubavne “hoće li, neće li?” tenzije, Harley i u trećoj sezoni drži nogu na gasu, ništa manje zabavna ni luda nego prije.

8. Irma Vep

Ima tih nekih momenata, kao kada recimo filmska ekipa u ovom, uvjetno rečeno, remakeu istoimenog filma Oliviera Assayasa iz 1996. ugodno pijucka i raspravlja o stanju filmske industrije, trendovima u kinematografiji i slično i, ono, ne znam ništa o Assayasu pa ni ne mogu posve isključiti mogućnost da iz usta likova zapravo izlaze njegovi stavovi, ali ja kao gledatelj nisam uopće imao dojam da mi netko sad tu nešto popuje nego da, jednostavno, gledam ljude od zanata koji pričaju jedni s drugima o svom zanatu jer je to ono što dijeli i što ih zbližava. Assayas ovdje s toliko ljubavi humanizira filmske radnice i radnike da nije ni bitno što u seriji nema neke velike drame ili napetosti, a što se Alicije Vikander tiče… Pa, nisam je ni u čemu prije gledao i skrušeno priznajem da sam je dosad otpisivao kao “onu što glumi Laru Croft, a ne’š ti men’ postignuća”, a kad ono… WOW, žena je sila samo takva! Mislim, njezin je lik ovdje filmska zvijezda bez nekih velikih ekscentričnosti (ne računajući, jelte, stjecanje navike određenih urbanih sportskih aktivnosti u zadnjim epizodama) i s karakterom koji se uglavnom kreće u uskom rasponu od simpatičnog do easygoing i lako mogu zamisliti kako bi u tuđim rukama taj lik ispao ful bezličnim, dok je Vikander od skromnih karakternih resursa na svom raspolaganju (sori, Olivier, ali istina je) izgradila toliko uvjerljivo karizmatičnu pojavu da se uvijek jasno osjeti i razumije zašto je svi ostali likovi toliko obožavaju. 

7. The Resort

A imam ja i puno većih i sablažnjivijih rupa od u općoj kulturi od filmova Alicije Vikander, naprimjer taj famozni magijski realizam – nikad ništa čitao od toga, pa ni Borgesa, jedino onu jednu epizodu Martija Misterije O Borgesu! No The Resort je otprilike onakav magijski realizam kakvim ga ja kao ignoramus obično zamišljam: ima nekih natprirodnih sila, ali to nisu neki vampiri ni vukodlaci nego, ne znam, neki čudni prostorno-vremenski fenomeni? Ova (mini-?) serija Andyja Siare – poznatog i kao autora Palm Springsa, jedne od boljih filmskih varijacija na temu Groundhog Daya – uvlači gledatelja i drži pažnju nizanjem tolikog broja misterija da je živo čudo da je na koliko-toliki dio njih uopće i pružen zadovoljavajući odgovor. Mada ostavljanje nekih stvari u zraku jest malo narušilo konačni dojam, prvih sedam epizoda ovog magijskog realizma su, realno, takva TV-magija da ću im oprostiti i tu ne baš najidealniju završnicu.

6. Pachinko

Apple TV+ se ove godine dodatno približio cementiranju titule najboljeg streaming servisa današnjice između ostalog i ovom ekranizacijom epskog romana Min Jin Lee iz 2017. o tri generacije jedne južnokorejske obitelji koja je napustila rodno tlo usred japanske okupacije. Mogu samo zamišljati što bi rekli na Netflixu da im je to ponuđeno (“Čekaj, kako to misliš – korejska serija, a nema zombija ili bar nekih okorjelih policajaca?!?”). I nije uopće tako deprimirajuće kao što bi se reklo iz sažetka, jako je lijepa i predivno snimljena serija, topla preporuka.

5. Reservation Dogs

Ako ćemo o karakterizaciji likova i stalnom produbljivanju gledateljskog razumijevanja i ljubavi prema njima, ne znam je li ijedna tekuća serija ravna Reservation Dogsima u kojima i naizgled karikaturalan comic relief poput Biga može istodobno prerasti i u duboko dirljivu figuru i ljudinu s kojom bi najradije istog trena na piće, dok s druge strane dvoje glavnih likova znaju čak i biti pomalo antipatični, ali samo zato jer su tuđom krivicom sjebani tinejdžeri i inače takvi, sami svoji najgori neprijatelji? Svi prije ili kasnije dobiju svoju epizodu u kojoj će zasjati i skoro svaka je pravo malo remek-djelo.

4. Atlanta

Jest da ni treća ni četvrta sezona nisu uvijek bile na razini superlativne druge, ali hej, dvadeset epizoda Atlante u jednoj godini, pa nikada više nećemo imati takvu televizijsku svetkovinu! A kako su servirane uz tako kratak vremenski razmak, praktički ih doživljavam kao jednu sezonu, nalik ambicioznom dvostrukom albumu velikog pionirskog benda na kojem im možda i nisu baš svi eksperimenti najuspješniji i možete, ako hoćete, micanjem pjesama koje vam nisu toliko napete napraviti jednu all killer, no filler plejlistu, ali na kraju vam ni ne dođe potreba za tim jer su i ti eksperimenti dio velebnog putovanja. I koliko se god u svim drugim serijama trudili s oniričkim elementima, mislim da je samo Atlanta uspjela dočarati jezovitu logiku mojih snova – sav sam se naježio na klimaks one epizode kad Paper Boi luta Amsterdamom, a nisam čovjek koji se često ježi.

3. Station Eleven

I nakon Atlante, evo još jedne serije s vizualnim pečatom redatelja Hira Muraija koji se, kako se čini, specijalizirao za serije čudačkog ugođaja koje, ako i ne odu nužno u natprirodno, stalno nekako plešu oko te mogućnosti. Ekranizacija istoimenog young adult romana prati pokušaje rijetkih preživjelih nakon epidemije smrtonosnog virusa (“Dakle, nije magijski nego PANDEMIJSKI realizam!” – Nenad Bakić, vjerovatno) da opet uspostave nešto nalik civilizaciji i dosta toga je promijenjeno u odnosu na knjigu, uključujući i to da glavni negativac više nije baš hodajuća sotona čija svaka stanica u tijelu bubri od destiliranog zla. Nego je i on čovjek i svi smo mi ljudi i zato se, ljudi, trebamo držati skupa i znam da sad zvučim kao pjesma nekih jugoslavenskih hipija, ali vjerujte, Station Eleven dođe do te točke na jedan puno umješniji i upečatljiviji način.

2. The White Lotus

U doba kada smo svi raštrkani na sto milijuna serija i okupljamo se da ih komentiramo skoro još jedino kada treba kolutati očima na prequele Gospodara prstenova ili Game of Thronesa, drago mi je vidjeti da i nešto bez jebenih zmajeva ipak još može simultano opčiniti šire gledateljstvo, pa i do te mjere da se tema sa špice vrti po klubovima i festivalima. A podjednako mi je drago i zbog Mikea White što je, godinama nakon otkazivanja nikad prežaljenog Enlighteneda, uspio ubosti autentičan televizijski hit. I svaka mu čast što je u svega godinu dana uspio ne samo napisati, nego i režirati cijelu novu sezonu odličnog White Lotusa i ne znam koliko točno zasluge ide njemu, a koliko direktoru fotografije, ali na čisto vizualnoj razini ova sezona mi je jedno dvostruko zamamnija od prve, toliko toga za napasati oči da sam se i sam gledajući osjećao kao tetošeni turist! Što je također dosta pomoglo pri ranijim epizodama, kada još nisu bili skroz uspostavljeni likovi pa, ajde, kad nisam već znao čemu to vodi bar sam mogao uživati u ambijentu. A onda se i sezona zahuktala i, unatoč promjeni fokusa s novca na seks, došla do istog neveselog zaključka kao i prva da, kao što je netko drugdje dobro primijetio, ljudi katkad znaju razmotriti da bi možda i mogli biti brižni prema drugim ljudskim bićima, samo da bi zatim bez greške odustali od toga jer im nije u interesu. Eto, malo protuteže onoj mojoj jugoslavenskoj hipijani! P. S. Najiskrenije mislim da Portia ima skroz simpa stil odijevanja i spreman sam ratovati s cijelim internetom oko toga ako treba.

1. Severance

Što bi bilo kada bi postojala tehnologija s kojom bi se svačija svijest mogla razdijeliti tako da jedan dio tebe bude aktivan samo kad si na poslu, dok ovaj drugi ležerno uživa u slobodnom vremenu? Premisa je u biti srodna onima brojnih SF-serija sa zamjenama tijela i svijesti u kojima nikada ne možeš biti siguran tko ili što čuči u nekom tijelu, bilo ljudskom ili robotskom (Battlestar Galactica, Westworld, Dollhouse…) pa ako ste ikada gledali ijednu od njih, znate i kako takav koncept povlači niz intrigantnih implikacija koje nikada nisu očite na prvu i znaju uroditi dosta uzbudljvim podzapletima… Pitanje je jedino koliko pritom autori znaju i kakav bi bio rasplet: puno sam se i previše puta opekao na serijama punima misterija čiji su tvorci uporno tvrdili da su sve dobro isplanirali, samo da bi se kasnije ispostavilo da su nam cijelo vrijeme lagali u facu i da, zapravo, nisu imali blage? Pa ajde, recimo, da ću zasad oprezno vjerovati autoru Severancea Danu Ericksonu da ima jasnu viziju i da drži sve pod kontrolom, mada ću se i za svaki slučaj truditi držati podalje od vorteksa internetskih spekulacija, držeći svog unutarnjeg TV-detektiva na lancu da ne bi ostao slomljenog srca u slučaju da na kraju ispadne kako tu ni nije bilo ničega vrijednog istraživanja… Da, međutim, nemam PTSP od Losta – pa, brate, visio bih na Severanceovom redditu non-stop! Jer, ono, to je takva posvećenost detaljima da je Erickson čak i napisao cijelu knjigu self-help savjeta šogora glavnog lika, u smislu da postoji taj rekvizit knjige koju likovi nasumično listaju, zaustave se na nekoj stranici, gledatelji zaustave kadar i zumiraju i svaki put u teoriji mogu vidjeti nešto drugo…

No ono što bih ipak ponajviše istaknuo je jedno od najboljih sezonskih finala, ono, ikad? Toliko puno serija i filmova danas se vodi mišlju da što su veći ulozi, time i veća napetost u završnici, no ako je ulog taj da će u slučaju poraza protagonista biti uništen cijeli svijet, ako ne i svemir (da, tebe gledam, četvrta sezono Star Trek: Discoveryja), a riječ je o franšizama u kojima taj svijet ili svemir mora nastaviti postojati kako bi udomio nove nastavke… pa, gdje je onda tu napetost? A finale prve sezone Severancea je postavljeno tako da naši junaci naprosto pokušavaju doći do određenih informacija i za to imaju jako ograničene resurse, od kojih je potencijalno najograničenije vrijeme jer u svakom trenutku mogu biti zaustavljeni u svom naumu i vraćeni na nulu i ne spašavaju svijet od kataklizme ni svemir ni ništa, a opet – nešto najnapetije što sam gledao u dugo vremena.  

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Osim žanrovskih konvencija, nedavno završena druga sezona srušila je i sve rekorde gledanosti – Euforija je postala druga najpopularnija HBO-ova serija u zadnjih osamnaest godina, odmah nakon svevremenske uspješnice, Igre prijestolja. Euforija je čak sedam tjedana za redom provela na vrhu liste najgledanijih sadržaja na streaming platformama HBO i HBO Max. Finale nedavno završene druge sezone dostiglo je u jednom danu gledanost od 6,6 milijuna gledatelja_ica, dok ih pojedina epizoda s odmakom ima u prosjeku oko 16,3 milijuna. O popularnosti serije možda najbolje svjedoči činjenica da je samo u SAD-u Euforija predmet 34 milijuna tweetova, što je tamo čini najtweetanijim televizijskim programom uopće.

Ekstremna popularnost ne iznenađuje s obzirom na to da serija šire gledateljstvo mami prije svega – ekstremnošću. U prvih deset minuta druge sezone vidimo, redom: nekoliko striptizeta u toplesu, nekoliko penisa u erekciji, felaciju, osnovnoškolca koji započinje karijeru dilera, bebu koja žvače opuške, jedno premlaćivanje, jedan pokušaj i jedno uspjelo ubojstvo. Ništa od navedenog nije dosad neviđeno, čak ni u kontekstu žanra teen filma/televizije. Šok efekt proizlazi iz ambivalentnog, a povremeno i afirmativnog stava serije spram ponašanja koje se, upravo u ovom specifičnom žanrovskom okviru, najčešće određuje kao transgresivno. U najširem smislu, žanr teen filma/serije podjednako određuje fokus na reprezentaciji iskustva adolescencije te obraćanje predominantno adolescentskoj publici. Pritom nije nužno da je adolescencija prikazana pozitivno niti je žanr po svojoj funkciji nužno didaktički – pretpostavka je žanra da se film/serija prema svojim manjkavim ili čak užasno problematičnim adolescentnim likovima odnosi empatično, odnosno da prokazuje upravo one diskurse o adolescenciji u odnosu na koje se stanovito ponašanje percipira kao transgresivno i koji u konačnici i samu adolescenciju proizvode kao problem.

Euforija čini upravo to, iako empatiju povremeno svjesno, “kulerski” ostavlja po strani. Već u pilot epizodi, Rue, glavna junakinja serije, po povratku s odvikavanja odlazi direktno dileru i gledateljima_cama obznanjuje da nikada nije imala namjeru prestati s drogiranjem. Moralna panika, kao što je istaknuto, seriji možda garantira veću gledanost, no ipak je podcjenjivački svesti je samo na podrivanje kontroverze. Upravo suprotno, Euforija donosi kompleksan, zasigurno manjkav, ali nipošto površan prikaz suvremene adolescencije. Također, najveći dio njezine privlačnosti leži u napetosti koja proizlazi iz dviju načelno kontradiktornih težnji – težnje za realističnosti prikaza iskustva adolescencije s jedne, te težnje za stvaranjem utopističke vizije adolescencije s druge strane. Unatoč tome što reprezentira niz različitih doživljaja adolescencije, Euforija je najuspješnija i najempatičnija upravo u prikazu autsajderskog, a osobito kvir iskustva na koji ćemo se u ovom tekstu posebno osvrnuti, a koji serija različitim mehanizmima, pa tako i stilskom eklektičnošću uspostavlja kao utopijski diskurzivan prostor. Na semantičkoj razini Euforija gledateljima_cama doista uglavnom servira beznađe, ali zato na sintaktičkoj razini otvara prostor nadi.

***

Kada se u kontekstu teen filma/televizije uopće govori o realističnosti prikaza tinejdžerskog iskustva, u pravilu se radi o prikazu koji se smatra nepodobnim za ciljanu tinejdžersku publiku. Pozivanje na autentičnost u tom je smislu prokušana taktika kojom se nastoji zaobići moraliziranje, odnosno opravdati prijeporne stilske odluke ili tematske preokupacije. Uobičajeno se dokazuje na izvantekstualnoj razini, u okviru marketinške strategije, popratnih komentara, intervjua s filmskom ekipom i sl. Iako je Euforija ustvari nastala prema istoimenom izraelskom (igranom!) predlošku, njezina se vjerodostojnost podcrtava na sličan način.

Za veći dio glumačke ekipe, izuzev Zendaye i Sydney Sweeny, Euforija je jedan od prvih, ako ne i prvi ozbiljniji glumački angažman. Barbie Ferreira koja tumači ulogu Kat prethodno je radila u modnoj industriji, Alexa Demie se prije uloge Maddy pojavila u svega par videospotova, dok je Jacob Elrodi koji igra njezinog problematičnog dečka Natea imao nekoliko zapaženijih uloga, ali je u trenutku dolaska na audiciju navodno bio na rubu beskućništva. Za Hunter Schafer koja tumači lik Jules ovo je bila prva glumačka audicija uopće, Chloe Cherry koja igra Faye donedavno je bila porno glumica, dok je Angusa Clouda koji utjelovljuje lik dilera Fezca casting agentica doslovno je skupila s ceste. Očigledno nitko tu nije član_ica kluba Mickeya Mousea i pretpostavka je da su svoje likove obogatili_le raznolikim življenim iskustvima.

Taktičko plasiranje informacije o tome da je redatelj Sam Levinson u seriju utkao iskustvo vlastite borbe s ovisnošću u tinejdžerskoj dobi, također je potpirila dojam autentičnosti te redatelju osigurala slobodnije upravljanje reprezentacijom ovisnosti, odnosno omogućila da drogiranje veže za neka od najljepših i najintimnijih iskustava likova. Na stranu PR predostrožnost, važno je istaknuti da je Levinson od prve epizode vrlo eksplicitno podcrtavao ulogu zdravstvenog sustava, farmaceutske industrije, a donekle i klasne pozicije u proizvodnji ovisnosti te da zaista nije zazirao od prikazivanja negativnih strana drogiranja. U jednom od nekoliko pokušaja triježnjenja tijekom prve sezone, Rue toliko dugo ne može mokriti da razvija bubrežnu infekciju. Osim zdravlja, do polovice druge sezone ovisnost uspijeva ugroziti i apsolutno sve bitne odnose u njezinom životu, a kulminaciju doživljava u petoj epizodi, u Rueinom pedesetominutnom izljevu gnjeva uslijed kojeg verbalno i fizički nasrće na sve što joj se nađe na putu – majku, sestru, svoju djevojku Jules, pokućstvo… Osim što je potkopala optužbe za glorifikaciju drogiranja, što je vjerojatno bio i cilj, epizoda je na dijegetičkoj razini otvorila prostor za kompleksniju refleksiju o ovisnosti. To se prvenstveno odnosi na relativizaciju crno-bijelog shvaćanja ovisnosti, kao i na imperativ da je se sagledava pravocrtno, u uzročno-posljedičnim okvirima. Za Rue bi najlakše bilo, kako kaže prijatelju Elliotu, ovisnost svaliti na očevu smrt. Premda Levinson režijski sugerira da je za Rue upravo taj događaj bio povod, ona sama odbija jasno izdvojiti jedan okidač – istovremeno ih ima mnogo i nema uopće. Zanimljivo je također uočiti da ovaj izljev gnjeva nikoga ustvari nije prosvijetlio, koliko god da je bio zastrašujuć. Ostali se likovi nastavljaju sporadično drogirati, za pretpostaviti je – dokle god to budu mogli_e kontrolirati.

Recimo da su svi ovi unutar- i izvan- tekstualni mehanizmi uspjeli i da se slažemo oko toga da Euforija adolescenciju predstavlja uvjerljivo, kao i oko toga da uvjerljiv prikaz nije nužno instruktivan za adolescentsku publiku kojoj se obraća. Čestitke Levinsonu, ali nismo još gotovi_e! Osobito je interesantno postaviti pitanje (ne)realističnosti serije kada je sagledamo u odnosu prema aktualnim diskursima o mladima, što je, podsjetimo, jedna od temeljnih odrednica teen žanra. Generacijski, likovi Euforije su zumeri_ce, demografska skupina rođena između kasnih 1990-ih i ranih 2010-ih. Za razliku od njihovih skeptičnih i apatičnih prethodnika milenijalaca_ki, Generacija Z percipira se kao iznimno perspektivna. Ukratko, dok su milenijalci_ke očajavali_e uz tost s avokadom i slušali_e Lil Uzi Verta, zumeri_ce marširaju za socijalnu državu i klimatsku pravdu uz Lil Nas X-a. Radišni_e, pragmatični_e i politički_e osviješteni_e, zumeri_ce su uspostavljen_e kao odlučni_e u naumu da svijet učine svijet boljim mjestom za sve. Kao skeptična milenijalka, nisam uvjerena da se generacijska smjena odvila sasvim glatko, no realističnost spomenutih očekivanja tu nije toliko važna. Adolescencija je, uostalom, oduvijek funkcionirala kao poligon za raznorazne projekcije. Važnije je to što se ta očekivanja tiču stvarnih tinejdžera_ki, koji_e se s obzirom na njih formiraju.

Većina likova u Euforiji na prvi pogled doista nije niti nadahnuta niti progresivna, no u mnogim situacijama pokazuju političku osviještenost i prokazuju pritisak koji spomenute projekcije u praksi proizvode. Pogledajmo, primjerice, slučaj Kat. Komplekse oko svog izgleda i seksualnosti u prvoj sezoni Kat je rješavala neobaveznim seksom po parkinzima i WC-ima, dok je samopouzdanje (i džeparac) pokušavala steći online, kao virtualna domina. Na početku druge sezone Kat je u zdravoj i stabilnoj vezi s dečkom koji je voli i poštuje i načelno djeluje zadovoljno i samouvjereno. Osim što nije. Problem pritom nije u tome što nije, već u tome što se osjeća loše zato što nije. U zamišljenoj intervenciji beauty vlogerica koje s malog ekrana ulaze u Katinu sobu ne bi li je inspirirale, Kat konstatira da se ne voli uvijek, štoviše, da se ponekad čak i mrzi, da ne može prizvati svoju “unutarnju ratnicu” jer ima dana kada nije u stanju niti ustati iz kreveta. Kat očito razumije kako funkcioniraju kapitalistički režimi roda, ali je isto tako umorna od hrvanja s liberalnim konceptom emancipacije koji svaku razinu samouvjerenosti ispod Beyoncéine određuje kao feministički neuspjeh.

Zadržimo li se na pitanjima roda i seksualnosti, važno je naglasiti da su Euforijini kvir likovi najbliži prevaldavajućim idejama o progresivnosti Generacije Z. Za razliku od tipičnih prikaza LGBTIQ+ likova u tinejdžerskim filmovima i serijama koji se još uvijek najčešće svode na priče o autanju i saživljavanju s novospoznatom seksualnom orijentacijom, Euforija se u većoj mjeri bavi (kvir) seksualnošću nego samim seksualnim i rodnim identitetima. Ako likove već dijeli, dijeli ih na više (Jules) ili manje seksualne (Rue), umjesto da ih razvrstava prema slovima akronima. Izdvojimo kao primjer scenu u kojoj Jules, sumnjičava oko prirode Rueinog i Elliotovog novog prijateljstva, Elliota parodijski podvrgava ispitivanju. Na pitanje o tome je li gej, Elliot odgovara s: “Recimo”. Jules brzopleto zaključuje da je Elliot biseksualan. Elliot odvraća da o seksualnosti ne razmišlja na tako rigidan način. Rue smjelo priskače u obranu Elliotu podsjećajući Jules na broj i raznolikost njezinih seksualnih partnera_ica. Jules pokuša opravdati svoje zaključke pozivajući se na činjenicu da živimo u pretežno strejt, binarnom svijetu. Eliot je istog časa prozove za licemjerje. Zaključuju u konačnici da nije bitno tko s kim, kako i koliko često spava.

Taj klimav, ali topao početak prijateljstva zapravo je jedan rjeđih istinski lijepih trenutaka u životima likova, s obzirom na to da serijom prevladavaju frustracija i melankolija, a optimizam i nada se prije očituju na ekstradijegetičkoj razini. To se prvenstveno odnosi na lik Jules. Jules je inače trans djevojka čiji se seksualni život prije Rue svodio na veze za jednu noć s anonimnim, najvjerojatnije oženjenim cis muškarcima. Igrom slučaja, jedan od njih je i lokalni poduzetnik Cal Jacobs, otac Julesinog školskog kolege i nogometne zvijezde Natea. Cal ne samo da se potajno seksa s maloljetnim dečkima i trans djevojkama, već te susrete snima bez njihovog dopuštenja. Kada u očevoj kolekciji nabasa na snimku seksa s Jules, Nate započinje kompletno poremećenu spletku – catfisha Jules kako bi od nje izmamio golišave slike koje će služiti kao garancija njezine šutnje i osigurati slobodu i dostojanstvo ocu i obitelji. Neosporivo je da u tom razvoju događaja za Jules ništa nije emancipirajuće, štoviše, dalo bi se zaključiti da je takav narativni tretman kvir lika okrutan i degradirajuć. Ipak, scena u kojoj Nate suočava Jules sa svojim sociopatskim postupcima režijski je na Julesinoj strani.

Nate i Jules sastaju se pored jezera, u snovitom parku obavijenim maglom. Odabir tipskog mjesta ljubavnih susreta u (strejt) romantičnim filmovima za scenu u kojoj se Julesine (strejt) romantične fantazije u potpunosti urušavaju, potencijalno upućuje upravo na jalovost tradicionalnih ideja o (strejt) romantičnoj ljubavi. (Ovdje na tankom ledu, ali izdržite!) Zanimljivo je uočiti i da Nate svoju veliku ucjenu odlučuje dramaturški uobličiti – prije nego što razotkrije svoje stvarne namjere, on se upušta o monolog o specijalnoj bliskosti koju je razvio kroz njihovo konstantno dopisivanje. Jules mu naravno ne vjeruje, ali smo ga mi, gledatelji_ce, vidjeli_e kako se smijulji i požuruje zgrabiti mobitel kad god bi stigla Julesina poruka. I posljednji, a možda i najefektniji režijski postupak, jest odabir pozadinske pjesme In My Dreams u izvedbi kantautorice ANOHNI. Tekst pjesme govori o prevrtljivoj prirodi ljubavi, predosjećaju nečijih zlih namjera, i u tom smislu lijepo nadopunjuje prethodno opisane varljive scenografske signale. Odabir trans izvođačice u sceni koja je za prikazani trans lik najbolnija i prema njemu najokrutnija, vidim i kao nagovještaj svjetlijih narativnih rukavaca za taj isti lik (koji se doista kasnije i otvaraju) i kao sugestiju da je u situacijama najgoreg beznađa kvirstvo nešto za što se, i izvan teksta, moguće uhvatiti.

Ova je samo jedna u nizu situacija u kojima se odvažnijim stilskim postupcima i narativnim mehanizmima pokušava nagristi opresivne strukture koje tinejdžere_ke dovode u stanje nemoći. Jules o osveti eventualno može fantazirati, ali pravda se u konačnici istjeruje ekstradijegetički. Kao što je ranije istaknuto, i Jules i Rue prikazane su empatično, kao manjkavi, ali kompleksani kvir likovi, dok su Nate i njegov autohomofoban otac hladno svedeni na karikature toksičnog maskuliniteta. U prvoj epizodi druge sezone Nate otvara pivo zubima i snažno pritišće papučicu gasa kako bi svojoj suvozačici Cassie demonstrirao muževnost. Istovremeno pojačava radio na kojem u tom trenutku svira country hit Dead of Night Orvillea Pecka. Nate pritom ne ide za tim da kauboji iz pjesme vrlo vjerojatno putuju prema planini Brokeback, odnosno ne zna da je Peck gej kantautor koji je svoju čitavu karijeru izgradio upravo na parodijskom utjelovljivanju kaubojskog tipa muževnosti. Ista sezona donosi i epizodu u kojoj se Cal konačno auta, no, za razliku od Jules, za njega nema ni nade ni iskupljenja. Zbog prethodnog skrivanja i laganja Cal autanjem gubi podršku obitelji, dok mu se zbog predugog potiskivanja teško saživjeti sa svojim novim gej identitetom. Autanje je u slučaju Cala predstavljeno kao jalovo oslobođenje, štoviše, čitava epizoda funkcionira kao parabola čija je pouka dobra stara: “Ormari su za odjeću, a ne za ljude”.
Na razini priče Euforija je, dakle, okrutna i prema kvir likovima i prema (auto)homofobima, no dok potonje svodi na jednu ograničenu perspektivu, za prve najavljuje svjetliju i perspektivniju budućnost.

***

Pišući o kvir utopiji, teoretičar José Esteban Muñoz definirao ju je kao kritički optimizam, način nadanja koji unaprijed računa s preprekama koje će nam se činiti nesavladivima. Nada za  Muñoza nije eskapizam, već rad. Rad koji za kvir subjekt podrazumijeva iznalaženje načina za suočavanje s opresijom koji taj isti kvir subjekt pritom neće potpuno dokrajčiti. Nada je rad usprkos razočaranju. Euforija tu perspektivu ponajbolje demonstrira u posljednjoj epizodi prve sezone, kada na završnom školskom plesu sve junakinje raspravljaju o tome je li i zašto je razdoblje srednje škole mnogima najvažnije iskustvo u životu. U odnosu na ostale djevojke koje sve redom smatraju da se još nisu ni približno ostvarile kao osobe, Jules je, ne uvijek svojom voljom, na sebi i za sebe nerijetko morala krvavo raditi, stoga jedina konstatira da osjeća kao da uistinu jest na vrhuncu, ali i da može ići i puno dalje. Za Muñoza kvir utopizam predstavlja upravo to – snagu kojom se toksično ovdje i sada može naprosto odbiti, i inzistiranje na potencijalu za drugim, drugačijim svijetom.

Ova perspektiva nudi jedno od mogućih čitanja serije i razumijevanja njezine globalne popularnosti koja ruši rekorde gledanosti. Ona ne svjedoči samo o tome da je Euforija crowd pleaser, već i tome da oko sebe okuplja zajednicu gorljivih obožavatelja_ica s kojima serija očigledno rezonira i koji_e se baš zbog toga osjećaju pozvanima da seriju zaneseno hvale, ali i da manjkave reprezentacije (sebe) javno dovode u pitanje. Doista, žanrovska inventivnost nije uvijek najbolje izvedena – mnogi su stilski postupci i redateljske odluke neopravdano maksimalističke i ne služe nekom višem cilju. Euforija je, baš kao i njezine teen junakinje, vrlo često nesređena i nepromišljena. Kraj druge sezone mnogo je toga ostavio nedorečenim i nerazjašnjenim, no kvir narativne linije donekle su istjerane načistac, zbog čega je moguće pretpostaviti da će im se u budućim sezonama režijski drugačije pristupiti. Ekstradijegetička pravda možda jest zanimljiv stilski postupak, no užitak u gledanju ne proizlazi (samo) iz vješte režije, već iz toga što taj postupak za gledatelje_ice predstavlja obećanje – obećanje da pravedniji svijet nije samo tlapnja, odnosno jamstvo da za kvir likove (i na dijegetičkoj razini) doista ima nade.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Nisam gledao, niti ću gledati jer jednostavno nije moj đir: Mare of Easttown.

A od jako dobrih ovogodišnjih serija za koje nažalost nisam imao mjesta na listi, posebno bih istaknuo: Big Mouth, Girls5eva, Loki, Only Murders in the Building, We Are Lady Parts, WandaVision, Search Party, American Crime Story: Impeachment, For All Mankind i Work in Progress.

Bila je super godina za serije! Iako se isprve i nije činilo da će tako biti zbog, ehm, vanserijske suše zanimljivih novih naslova u prvim, zimskim mjesecima (što je, međutim, zauzvrat pružilo idealnu priliku za nadoknađivanje propuštenog, u mom slučaju ponajprije Big Moutha i The Expansea), da bi se onda na proljeće stvari počele zahuktavati i već do ljeta je bila tako bogata i vrsna ponuda da ne bi čovjek nikad rek’o da je to sve snimano u pandemijom otežanim produkcijskim uvjetima. Pa evo mojih osobnih favorita…

20. Acapulco

Meksička feelgood, uglavnom humoristična serija na Apple TV-ju, pa je bije ne baš domišljata fama “meksičkog Teda Lassoa“. S kojim i nema puno inih dodirnih točaka, no ako spadate među one koji su ostali pomalo razočarani narativnim i karakternim vrludanjem Tedove druge sezone – dajte Acapulcu šansu, isplati se.

19. Joe Pera Talks with You

Život u malom mjestu je uglavnom dosadan, ali je i osjetno opušteniji od onoga u gradu i kad god krene neka epizoda Joea Pere, osjećaj mi je nalik onome kad se nakon nekog vremena provedenog u Zagrebu vratim u svoje rodno malo priobalno mjesto i onog trena kad izađem iz busa – kao da sam kročio u neku drugu, smireniju dimenziju. Terapeutski učinak ove katkad nježno duhovite, drugi put nježno bizarne, ali uvijek ljekovito nježne serije je neprocjenjiv.

18. Rick and Morty

17. Mythic Quest

 

Motiv radnog mjesta na kojem se svi jedva podnose i stalno spuštaju jedni drugima je jedan od najvećih zlatnih rudnika TV-humora, pa mi je malo žao što ova serija o gejmerskoj firmi nije uvijek onoliko smiješna koliko bi mogla biti. Ali zna biti dosta smiješna, a i zna baš briljirati kad ode u dramu – šesta epizoda druge sezone je jedan od vrhunaca ovogodišnje TV-produkcije.

16. What We Do in the Shadows

 

 

Ako vam je vampirska četvorka sa Staten Islanda najzabavnija kada se mora bakćati s banalnom nevampirskom svakodnevicom, od iznošenja žalbi na sjednicama Gradskog vijeća do gledanja Superbowla sa susjedima, ne bi me čudilo da vam treća sezona i nije baš najbolje sjela jer iako jest bilo i toga (kao naprimjer u onoj odličnoj epizodi u Las Vegasu), What We Do in the Shadows se ovaj put više fokusirao na obogaćivanje svoje mitologije novim karakondžulama. A dijete u meni se nikada neće prestati veseliti novim karakondžulama, tako da meni čisto paše!

15. The Great

 

Nisam čitao intervjue sa scenaristom Tonyjem McNamarom pa moguće da se varam, ali bih se svejedno usudio pretpostaviti da izvorno i nije bilo zamišljeno da car Petar III. bude tako bitan lik i u drugoj sezoni The Great i da je tako naknadno odlučeno nakon što se Nicholas Hoult pokazao tako predobrim i prezabavnim u ulozi? Jer koliko god da ova serija ne robovala povijesnom realizmu, način na koji Petar nastavlja figurirati i nakon puča Katarine velike mi je u početku izazivao… pa, poprilične probleme sa susprezanjem gledateljske nevjerice? Kao i, općenito, Katarinin manjak autoriteta i čvrste ruke, koji kroz prve tri-četiri epizode izlazi iz okvira očekivanih tegoba uspostavljanja vlasti i zalazi u onu vrstu nesposobnosti zbog koje bi joj u svakom iole realističnom scenariju letjela glava do kraja epizode. No stvari počnu sjedati na svoje mjesto kad se The Great, skupa sa svojim likovima, prepusti čudnim putevima ljubavi i požude i samo raste iz epizode u epizodu, sve do klimaksa za pamćenje.

14. Sex Education

 

Sa svojom trećom sezonom, Sex Education je ušao u fazu u kojoj dramedije njezinog kova rijetko više završavaju na ovakvim listama: nije da je serija išta lošija nego prije, dapače, ali nije više ni svjetlucava nova TV-igračka pa ju je lakše uzimati zdravo za gotovo. Dobar tuđi komentar iz rasprave na jednom forumu: “Ovo je jedna tako neumoljivo, brutalno moralna serija. Svi likovi naposlijetku dobiju točno onoliku količinu sreće i zadovoljštine koliko su i zaslužili. Ako varaš i ako lažeš, nagrabusio si. Ako si iskren i ako priznaš istinu – bit ćeš nagrađen. Naravno da u stvarnosti i nije baš tako, ali želimo da bude. I zato je nekako iznimno zadovoljavajuće – i/ili strepnjom ispunjavajuće – gledati kako jedne dostiže zaslužena kazna, dok iskreni trud drugih biva nagrađen.”

13. Hacks

 

 

Jean Smart kao komičarska diva nalik Joan Rivers. Deset epizoda Jean Smart u ulozi komičarske dive nalik Joan Rivers! Pa ako to nije automatska preporuka za gledanje, ja stvarno ne znam što jest?! E, i ako volite dramedije o naizgled potpuno različitim i različito sjebanim ljudima koji polako otkrivaju da su srodne duše, onda još toplija preporuka.

12. Reservation Dogs

 

Nisam još vidio zadovoljavajući hrvatski prijevod pojma native Americans pa ne znam kako bi ih bilo najsretnije osloviti, ali uglavnom, dolazi napokon do pozitivnih pomaka u njihovoj zastupljenosti na američkom TV-krajoliku: imali smo ove godine i solidan Rutherford Falls, koji bi bio puno bolji da glavni lik nije dobrostojeći privilegirani bijelac, što je posebno frustrirajuće utoliko što je i najmanje zanimljiv od svih likova. Reservation Dogs zato nema takvih problema, to je serija od jedne zajednice o toj zajednici i pričajući priče kakve su se dosad rijetko viđale na malom ekranu, te time što je stilsko-tematska bombonjera u kojoj je svaka epizoda delicija za sebe, često me znala podsjetila na Atlantu.

11. Evil

 

Jedan prigovor koji imam na ovaj izlet bračno-autorskog para King (The Good Wife, The Good Fight, Braindead) u hororaste vode je što su epizodni slučajevi tjedna nadopunjeni naznakama da iza svega postoji i neka veća, krovna priča, a ja dvije sezone kasnije i dalje nemam dojam da ta priča postoji nego samo da Kingovi i ekipa nabacuju ideje, u nadi da će im se u nekom trenutku iskristalizirati neka konkretnija nit. Drugi prigovor je očigledno jako subjektivan, jer dosta ljudi smatra da je u drugoj sezoni pojačan creepy ugođaj – iako ja mislim obratno, da druga po tom pitanju zaostaje za prvom koja mi je znala biti baš neobično i neuobičajeno jezovita za jednu TV-seriju. No eventualni manjak jezovitosti je nadoknađen još većim obiljem pozitivno WTF momenata i gdje god da sve skupa završilo, nije mi ni toliko bitno uz ovako ludu vožnju.

10. The Other Two

Nisam neki ljubitelj cringe humora jer za moj ukus najčešće ispadne previše mazohizma za premalo smijeha i mada prva sezona ove serije nije sad baš krvnički ponižavala svoje glavne likove – dvoje neuspješnih milenijalaca koji pokušavaju zajahati val slave svog mlađeg brata, t(w)een senzacije u stilu Justina Biebera – istodobno mi je i prerijetko bila, ono, ekšli smiješna. No situacija na tom planu je već puno bolja u drugoj sezoni (u kojoj “drugih dvoje” sada pokušava zajahati val slave svoje mame, novopečene TV-zvijezde u stilu Oprah), koja ujedno i znatno manje pati od one druge velike boljke cringe humora, da se protagonisti dovode u neugodne situaciju abnormalno glupim postupcima koje nitko živ, ma koliko god da bili smušeni, ne bi nikad učinio na njihovom mjestu: neugodnjaci sada proizlaze prvenstveno iz njihovih karakternih mana, baš kako i treba biti.

9. How To with John Wilson

 

Prvi naramak Wilsonovih dokumentarnih video-eseja o životu u New Yorku i životu općenito porađao se cijele dvije godine, pa sam malo strepio kada se već godinu dana kasnije vratio sa šest novih epizoda – ali strahu ne da nije bilo mjesta. nego mi je ova sezona čak i još bolja od prve! Posebno epizode o parkingu i otpadu, koje su prava mala remek-djela.

8. Tuca & Bertie

 

 

Ima nečeg pomalo deprimirajućeg u tome kako je Netflix postao toliki televizijski kingmaker, ne? Jer ako na njemu izađe hot topic satira s Leom DiCaprijem, pogledat će je ama baš svi, pa i premijeri država s europske periferije. A ako novi animirani projekt koautorice jedne od najhvaljenijih i najobožavanijih recentnih serija dobije nogu od Netflixa i ona nekim čudom ipak uspije naći novi TV-dom, velike joj koristi od toga kad nitko neće ni primijetiti – ono, kladim se da Plenković nema pojma da uopće i postoji druga sezona Tuce & Bertie! I dok je prva bila jako simpa i ne puno više od toga, u drugoj je Lisa Hanawalt iskoračila iz sjene BoJack Horsemana, s nizom divnih humorističnih ogleda o radostima i bolima adultinga i ženskog prijateljstva.

7. It’s a Sin

 

Ljudi obično najbolje pišu o onome što najbolje poznaju, pa me i ne čudi što me je od zadnjih nekoliko radova scenarista Russella T Daviesa najviše osvojio s onim u kojem se uhvatio osobno mu jako bliske teme, londonske gej scene u osamdesetima u jeku pandemije AIDS-a. Da će stoga biti suza, bilo je za očekivati, ali sa skoro pa godinu dana odmaka mogu reći da su mi se i scene nesputanog životnog (čitaj: gej) veselja podjednako zadržale u pamćenju.

6. The White Lotus

Pristupačnija verzija Successiona, takoreći, u kojoj odurni bogati bijelci rade što hoće i ne trpe zbog toga nikakve bitne posljedice – samo što ovdje vidimo i kako trpe oni koji nisu te sreće, uz postepeno, ali konstantno zagrijavanje drame ususret krešendu, za razliku od Successiona koji obično digne temperaturu tek u zadnjih par epizoda sezone. Dajem blagu prednost nekonvencionalnijem pristupu Successiona, ali ovo je isto odlično.

5. Dickinson

 

Hailee Steinfeld kao Emily Dickinson, skupa s Billyjem Eichnerom u ulozi Walta Whitmana i Beth Ditto u kostimu sirene, razbacuje se na podiju nečega nalik noćnom klubu, uz pumpajuće zvuke Robina Schulza i Felixa Jaehna. U 19. stoljeću. Znam da na papiru djeluje kao neki posebno loš skeč iz Saturday Night Live, ali ja… Pa, ja sam tu scenu gledao s osmijehom od uha do uha. I to je samo jedan od mnogih trenutaka u kojima me je ova serija o mladoj Emily Dickinson – koja se jako slobodno poigrava s njezinom biografijom, ukljujučući i spekulacije o njezinoj seksualnosti – uhvatila na emotivni prepad, svaki put kad bih pomislio da znam već što sve mogu očekivati od nje.

4. The Underground Railroad

 

Teška i mučna serija o bijegu iz ropstva na američkom jugu je ujedno i jedna od vizualno najljepših ovogodišnjih serija, Barry Jenkins je upregnuo sav svoj impresivni redateljsko-pripovjedački dar da nam pruži taman dovoljno tračaka svjetla da bi se mogli probiti kroz njezinu duboku, duboku tamu.

3. PEN15

 

 

Cringe comedy, veli oznaka na Wikipediji, i moglo bi se reći da i jest – i da drukčije ni ne može biti kada se ovako iskreno progovara o pubertetu, tom naj-krindž dobu ljudskog života. Ali i dobu u kojem sve oko sebe i u sebi proživljavamo jednim neponovljivim, gotovo zastrašujućim intenzitetom, što su Maya Erskine i Anna Konkle temeljito iskoristile za crpljenje humora i patosa iz stvari koje su u serijama za odrasle – uključujući i one što se izdaju za tinejdžerske serije – tek nebitni detalji. Žao mi je što je sve završilo već nakon dvije sezone, ali završilo je isključivo njihovom voljom jer su rekle što su imale za reći i to valja poštivati, posebno nakon što su se odjavile s besprijekornom drugom sezonom i savršenstvom od finala koje je, ostajući vjerno ekstremnim oscilacijama puberteta, donijelo jednu od najneugodnijih i jednu od najromantičnijih scena u živom TV-sjećanju.

2. Succession

 

Kao što je netko dobro primijetio na Twitteru, vezano za drugu najpoznatiju seriju Jesseja Armstronga: “Da bi shvatili ovu sezonu Successiona, ključno je imati na umu da je Peep Show također serija o groznim ljudima koji ne uče iz svojih grešaka i samo postaju sve gori i gori, sve dok vam jednom više nije jasno zašto ste se ikada uopće suosjećali s njima.” Zato i nisam baš siguran u tumačenja da nakon događaja u finalu treće sezone u obitelji Roy “ništa više neće biti isto” jer ako je Succession nečemu posvećen, onda je to status quo opscenog bogatstva u kojem nikad nema prave kazne, ali ni prave katarze: Royevi ostaju nezreli sociopati čiji se međudnosi svode na sitničavi mikromakjavelizam jer za ništa drugo ni ne znaju, niti ih je život ikada natjerao da znaju. I jasno je zašto nekima ta vječna bjesomučna prejebavanja samo da bi sve ostalo isto znaju biti frustrirajuća (i meni su znala biti u prve tri epizode ove sezone), ali nije poanta karakterne drame da likovi nužno “rastu”, poanta je da prodiremo u njihovu srž i u tom pogledu Succession ostaje dragulj u kruni aktualne TV-produkcije, kako scenaristički, tako i glumački.

1. Midnight Mass

 

 

Ne kažem da je ovo savršena serija: neki od maratonskih monologa su znali i mene udaviti, neki su bili gotovo komični sa svojom nesuptilnošću (kada Rileyju njegov tata objašnjava zašto ima osjećaj da ga se ovaj srami, malo je preočito da to netko u scenarističkom timu obrađuje svoje daddy issues), a samo finale je znalo završiti i na krivoj strani tanke granice koja dijeli ozbiljan horor od blesavog creature featurea… No, opet, neki dijalozi – poput onih Rileyja sa svećenikom Paulom – su poput onoga kada zasjednete na piću s nekim dobrim i zanimljivim frendom i pošteno se zapričate i nije da su to sad neke velike mudrosti za zapisati, ali se na kraju osjećaš nekako baš… ispunjeno? A ako finale i ne funkcionira baš najbolje kao horor, kroz prethodnih šest epizoda Midnight Mass je zato vrhunski, izuzetno atmosferičan sporogoreći horor, pogonjen misterijom i pričom kakva inače tjera na nestrpljivo prevrtanje stranica stripa ili knjige… A tek glazba, o Bože, ta GLAZBA! Minimalistički skor je maksimalno jezovit, najmoćnijom montažnom sekvencom u seriji odzvanja “Holly Holy” Neila Diamonda i to cijela “Holly Holy”, svih četiri i kusur minuta, i još je cijela serija prožeta kršćanskim napjevima koji su mi kao jednom bezbožnom sorošoidu dosad, priznajem, bili potpuno nepoznati i koji u početku budu, onako, ništa posebno, ali onda se pridruži još jedan glas, pa još jedan i još jedan i tako redom, sve dok višeglasje ne postane poput nekog cool efekta – zborovi su kršćanski autotune! E, i nakon svih onih hrvatskih moralnih nakaza koje bi skrivile nečiju smrt u prometu, da bi onda samo tražile svaki mogući način da prođu lišo – gledati jednu ovakvu seriju, u kojoj je glavni lik dovoljno normalan i ljudski da zbog toga ne može živjeti sa sobom, to mi je baš trebalo. I nije, kao što rekoh, serija bez mana, ali nijedna druga ove godine me nije toliko prikovala i opčinila i amen.

Minimalna očekivanja artikulirao je Tomislav Čadež, dežurni komentator za kulturu Jutarnjeg lista. Za njega, važno je bilo da serija zacementira zaključak da – kako se to artikulira već dvadesetak godina – tzv. NDH “nit je bila nezavisna, nit je bila država, nit je bila hrvatska”. Maksimalna očekivanja forumlirao je Boris Pavelić za Al Jazeeru, tražeći od ove dokumentarne serije da potakne katarzično suočavanje hrvatskog društva sa svojom kvislinškom i fašističkom prošlošću, kao što je to u zapadnonjemačkom društvu potakla igrana serija Holokaust krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, iako je seriju gledalo otprilike 13 % gledatelja svakog ponedjeljka navečer tokom jeseni, nekoliko tjedana nakon emitiranja posljednje epizode i dalje nema niti opsežnijih recenzija, nekmoli široke društvene rasprave i dubinskog suočavanja s prošlošću.

Serija kao serija dosta je jednostavno osmišljena i izvedena. Od dvanaest epizoda, svaka ima svoju temu ili dvije na koje se fokusira, i o kojoj govore izabrani stručnjaci – popularni talking heads. U pozadini, kao tzv. pokrivalice, javljaju se nikad dosad prikazane snimke filmskih žurnala iz razdoblja NDH, koje je HRT za potrebe ove serije otkupila iz Jugoslavenske kinoteke u Beogradu. Riječ je stvarno o impresivnom materijalu i bilo bi sjajno kada bi ga HRT učinio dostupnim u izvornoj formi.

Nema žena, ima revizionista

Jedna od prvih primjedbi koje su redoviti gledatelji imali bila je ona o podzastupljenosti žena u seriji. Posebno bih tu izdvojio da u seriji nema Snježane Koren i Dubravke Stojanović, vodećih stručnjakinja za politike (nastave) povijesti/historije. S druge strane, našlo se (dosta) mjesta za srbijanskog revizionista Bojana Dimitrijevića. Nasuprot Dimitrijeviću, svakako treba istaknuti sudjelovanje Roryja Yeomansa, autora jedne od najboljih monografija o ustaškom teroru, ili Erica Gobettija, stručnjaka za fašističke zločine na istočnoj obali Jadrana. Jedno od upečatljivijih podzastupljenih sudjelovanja ono je Snježane Banović, stručnjakinje za kazalište u NDH, koja je, kao i njezina tema, zastupljena samo u polovini osme epizode.

Naknadno je manjak sugovornica objašnjen time da nisu sve pozvane historičarke prihvatile poziv, dok je Dimitrijevićevo učešće objašnjeno time da je riječ o istaknutom stručnjaku za vojnu povijest, koji u vrijeme intervjuiranja za seriju još nije bio kompromitiran pisanjem hvalospjeva Draži Mihailoviću i Ratku Mladiću. I dok za sugovornice nemamo druge nego autorima vjerovati na riječ, po pitanju stručnjaka za vojnu povijest sasvim se legitimno može postaviti pitanje zašto, ako je već tražen renomirani stručnjak za vojnu povijest, u seriju nije pozvan Milan Radanović, koji je baš tih godina objavio dvije seminalne monografije: Oslobođenje. Beograd, 20. oktobar 1944 (2014.) i Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945) (2015.), obje u izdanju beogradske kancelarije Rosa Luxemburg Stiftunga.

A gdje je sinteza?

Kao javno istaknutiji član autorskog dvojca, Hrvoje Klasić u svojim javnim nastupima nije propuštao istaknuti da seriju obilježava “znanstveni pristup” njezinom predmetu, zbog čega su sugovornici redom istaknuti historičari i društveni znanstvenici čiji je predmet istraživanja vezan uz historiju Drugog svjetskog rata ili međuratnog razdoblja. Uistinu, pogledate li seriju u cijelosti, teško ćete osporiti da je znanstvena pretenzija izrazito prisutna. Štoviše, vrlo bi se lako moglo “prevesti” strukturu serije u strukturu znanstvenog skupa, gdje bi pojedine epizode serije svoje korelate imale u tematskim sesijama. Međutim, karakteristika je znanstvenog skupa da ne nudi sintezu raznorodnih pristupa i pogleda na temu koje okuplja. Nasuprot tome, od dokumentarne televizijske serije od 12 nastavaka sinteza se itekako očekuje.

Za očekivati je da bi tu sintezu dao narator. Međutim, u ovoj seriji naratora nema. Njezin idejni tvorac i koscenarist Hrvoje Klasić pojavljuje se uglavnom na početku i kraju svake epizode kako bi gledateljstvo uveo i izveo iz teme koja se u epizodi obrađuje. Međutim, njegovog završnog obraćanja u posljednjoj epizodi, naslovljenoj Epilog, nema. Posljednjih desetak minuta te epizode, kao svojevrsnu sintezu cijele serije, okupiraju obraćanja reformiranog povratnika iz ustaške emigracije Drage Pilsela, politologa Steve Đuraškovića i povjesničara Višeslava Aralice.

Pilsel je u tom zaključku najkorektniji – on poziva na suočavanje s “viktimološkim identitetom” i ustaškim sentimentom poratne emigracije te ište od društvenih znanosti da se uhvate u koštac s nasljeđem ustaškog terora. Zatim dolazi Đurašković koji, u faktografski vrlo spornom maniru, optužuje poratne komunističke vlasti da su zarad bratstva i jedinstva poopćile žrtvu.

Njegova je teza da spomenici stradanju u Drugom svjetskom ratu nisu jasno identificirali žrtve i zločince, već da su ih apstrahirali u “žrtve fašizma” i “fašističke krvnike”. Pojednostavljeno, ta teza govori da su komunisti prikrivali da su u Drugom svjetskom ratu hrvatski nacionalisti ubijali Srbe. Posljedica toga je, prema Đuraškoviću, bilo to da je dugogodišnje zataškavanje srpskih žrtava ustaškog režima olakšalo Slobodanu Miloševiću da u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća uvjeri Srbe iz Hrvatske da su ugroženi od revivala ustaštva.

Ozbiljan faktografski problem takve teze – što je poznato svakome tko je u životu bar jednom prošao selima, primjerice, Banije, Like ili Korduna – je da su na spomenicima žrtvama fašizma one pobrojane imenom, prezimenom, a nerijetko i godinama rođenja i smrti. Na teorijskoj razini, problematična je implikacija Đuraškovićeve tvrdnje da je politika sjećanja socijalističke Jugoslavije učinila mogućom paranoju Srba iz Hrvatske da će samostalna Hrvatska nastaviti genocidnu politiku NDH, što je bilo jedna od ideoloških potki Miloševićeve velikosrpske politike. S obzirom na to da desni antikomunisti – primjerice, Ivan Zvonimir Čičak – tvrde upravo suprotno, da je Jugoslavija inzistirala na “hrvatskoj krivnji”, bilo bi dobro da se liberali poput Đuraškovića s njima dogovore oko zajedničkog zaključka – je li jugoslavenska politika sjećanja potirala ili naglašavala nacionalnu pripadnost režima koji je provodio genocid nad Srbima.

Koga bi trebalo biti sramota?

No onome što Višeslav Aralica izvodi u posljednjih 5-6 minuta posljednje epizode teško je dati primjeren atribut. Suprotno presudi suda u Nürnbergu, koji je tzv. NDH jasno i nedvosmisleno ocijenio okupiranim teritorijem bez atributa državnosti, te iskazima drugih sugovornika koji su u prethodnim epizodama nadugo i naširoko razlagali zašto i kako su ustaše bili najobičniji instrument imperijalističkih politika fašističke Italije i Trećeg Reicha, Aralica kategorički tvrdi da je tzv. NDH bila država, i to nacionalna država hrvatskog naroda. Ako je tako, otkud to da nijedna predratna politička opcija nije podržala tu državu? Ako je tako, kako to da ustaška vlast nikad nije uspostavila efikasnu kontrolu čak ni na etnički homogenim teritorijima te države? Ako je tako, kako to da se hrvatski etnički korpus u najmanju ruku raskolio, pri čemu je značajan broj Hrvata stupio u aktivnu borbu protiv “svoje” nacionalne države?

Dajući povijesnu ocjenu NDH, za kojom su se raspomamile društvene mreže i pojedini utjecajni mediji, Aralica inzistira na njezinoj unutarnjoj podvojenosti. S jedne strane, on pronalazi da je za dominantno bivanje tzv. NDH najbolja ocjena sramota. Sramotno je, kaže Aralica, da su se ustaše krenule svetiti Srbima ’41. za političku represiju koju je karađorđevićevski režim provodio u međuraću. Ispada kao da su srpski seljaci, pobijeni u Gudovcu ili Glini u ranim danima ustaškog režima, ti koji su odlučivali da režim Kraljevine provodi represiju ili je sami provodili. A znamo da nisu, kao što znamo i da je njihov politički predstavnik Svetozar Pribićević bio koalicioni partner Stjepana Radića u opoziciji monarhističkom režimu u Beogradu. Aralica uopće, dakle, ne dovodi u pitanje ustašku logiku prema kojoj je svaki Srbin nužno eksponent velikosrpske politike. No da ne ostane na tome, kaže Aralica da je u tzv. NDH među ustašama bilo i dobrih ljudi koji su se protivili pokoljima. Nedostajalo je, barem potpisniku ovih redova, samo da konstatira da se ustaška država možda, krajem rata, mogla i reformirati.

Nadalje, postavlja se pitanje i čija je tzv. NDH sramota? Davno ugašene ustaške organizacije i njezinih ideoloških i političkih nasljednika sigurno nije. Možda bi tzv. NDH trebala biti sramota hrvatskog naroda, kao da je on organska, homogena i nedjeljiva cjelina, a ne korpus koji se upravo oko ustaške paradržave definitivno raskolio i po tom pitanju se dijeli i dan danas. Ili možda misli da je tzv. NDH sramota suvremene hrvatske države – iste one koja s tzv. NDH dijeli naziv nacionalne valute, brojnu nomenklaturu i još ponešto? O tome bi se možda i moglo razgovarati, da je Aralica imao hrabrosti takvu tezu izgovoriti. Naravno, pod uvjetom da je doista i na to mislio, a ne samo pokušavao biti zapažen patetičnim, ali vrlo efektnim solilokvijem.

O čemu se u pristojnim kućama ne priča?

Daljnji problemi serije pripadaju u kategoriju nepoželjnih. Prilično je nevjerojatno da se u 12 epizoda serije nijednom ne spominje Zakonska odredba za zaštitu naroda i države od 17. travnja 1941. godine, koja u prvom članku propisuje: “Tko bilo na koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje”, a onda u drugom članku za isti zločin propisuje kaznu smrti. Ova odredba prethodila je rasnim zakonima 13 dana i bila je osnova za progon političkih neprijatelja režima, ponajprije Srba i komunista – međutim, to se u seriji ne spominje. Kada se govori o zločinima NDH, govori se o genocidu nad Srbima, Židovima i Romima. Međutim, kazivači koji govore lična iskustva isključivo su Židovi – Slavko Goldstein, Vera Zoričić i Branko Lustig. Srba i Roma kazivača nema, kao ni komunista. Time se serija mejnstrimizira u globalnom kontekstu. Ustaški teror uspostavlja se implicitno kao kolosjek Holokausta, čime gubi svoju bitnu razliku – ubijanje političkih protivnika u vidu komunista i Srba. Ignoriranje genocida nad Romima – Samudaripena – indeks je nezainteresiranosti za suočavanje s nepravdom prema sistematski najpotlačenijom etničkom skupinom u Evropi.

Slično priči o zločinu, frizirana je i priča o otporu. Otpor Srba neizostavan je, ali je i prikazan gotovo isključivo kao reakcija na ustaški teror. Nezgodnu činjenicu da su komunisti – k tome Hrvati – imali velik utjecaj i vodeću ulogu u tom ustanku prenebregava se objašnjenjem da su Srbi ustanici pošli za njima jer su ispoljavali nevjerojatnu hrabrost. No odmah se, kao protuteža, izvlači i priča o jednom Srbinu koji je iz četničkih redova prešao ratovati u redove Crne legije zbog fascinacije hrabrošću Jure Francetića.

Potpuno nevjerojatno, autori su uspjeli snimiti seriju o NDH od 12 epizoda, u kojoj nisu spomenuli činjenicu da je za okupacijske snage Zagreb – dakle, glavni grad te tvorevine – bio najnesigurniji grad u okupiranoj Evropi. Jednako nevjerojatno, serija propušta uopće spomenuti ilegalni antifašistički pokret u Zagrebu, koji je već u prvim mjesecima rata izveo akcije poput “akcije Stadion” ili diverzije na pošti u Jurišićevoj.

Komunisti su prešućeni i u onim dijelovima serije koji se bave međuratnim razdobljem, osim u dijelu kad se eksplicitno tvrdi da su u zatvorima Kraljevine Jugoslavije plodno politički surađivali s ustašama. No ne spominju se sukobi desničara i ljevičara, pogotovo u vrijeme Španjolskog građanskog rata – primjerice, kada su studenti frankovci, isti koji će listom pristati uz ustašku paradržavu nekoliko godina kasnije, ispred studentskog doma ubili Krstu Ljubičića.

Kad se govori o rješenju “hrvatskog nacionalnog pitanja”, za seriju postoje samo HSS, koji koalira sa srbijanskom političkom elitom da bi ostvario ograničenu autonomiju, i ustaše, koji se zalažu za hrvatsko osamostaljenje od Jugoslavije. Za bogatu povijest komunističkog bavljenja nacionalnim pitanjem i kritika onoga što se nazivalo “monarhofašističkom diktaturom velikosrpske dinastije Karađorđević” serija je slijepa.

U istoj maniri, dok govori o nepostojećoj – uslijed talijanske zabrane – ustaškoj organizaciji nakon marsejskog atentata, serija prešućuje masovnu ileglnu komunističku organizaciju, istu onu koja će odigrati ključnu ulogu u podizanju i omasovljenju ustanka 1941. godine. Tim prešućivanjem ispada da su komunisti 1945. godine došli na vlast isto kao i ustaše četiri godine ranije – bez ikakvog legitimiteta i voljom stranih sila.

Što ostade od silnih nadanja?

Araličina završna eskapada, kao i svođenje ekonomskih pitanja i kolonijalnog statusa tzv. NDH u okvirima “nove Evrope” na pola osme epizode, otežali su da i minimalno očekivanje, ono Čadežovo, bude zadovoljeno. O maksimalnim očekivanjima koja je postavio Pavelić da i ne pričamo. Suočavanje s kvislinškom i fašističkom prošlošću našeg društva zahtijeva ipak širu obradu od pripovijesti fokusirane na političku i vojnu povijest jedne političke organizacije.

Ipak, serija unatoč manjkavostima nudi i pregršt dobrog materijala. Spomenuo sam već arhivske snimke te ekspertize Roryja Yeomansa, Erica Gobettija i Snježane Banović. Upravo epizoda u kojoj se potonja pojavljuje – u kojoj su obrađeni ekonomski položaj tzv. NDH u odnosu na sile Osovine i kulturna politika ustaške paradržave – otvaraju one teme koje nakon emitiranja serije treba dalje i dublje u javnosti obrađivati. Ekonomska i kulturna historija, naime, omogućavaju da se javno znanje o ustaškoj paradržavi proširuje u onim poljima oko kojih u našem društvu diskusije nisu ostrašćene poput diskusija o vojnoj i političkoj povijesti. K tome, na ekonomskoj i kulturnoj historiji – čega smo konture vidjeli u osmoj epizodi – jasno se i nedvosmisleno pokazuje da je ustaška tvorevina bila ekonomski hipereksploatirana od strane svojih fašističkih tutora i da osim bezobzirnog klanja i drugih oblika destrukcije nije imala ni vizije ni ciljeve. S obzirom na to, pitanje na koje tek treba odgovoriti je na kakvom ćemo javnom tematiziranju povijesti Drugog svjetskog rata ubuduće inzistirati.