Polazeći od teze da je Split u posljednjem desetljeću doživio “napalm” turistifikaciju koja je preobrazila urbani život i prostor, šetnja kroz konkretne primjere prati isprepletanje urbanizma, turizma i društvenih normi u gradskom tkivu. Kako stoji u najavi organizatora, “vodstvo kroz splitski turizam ‘s pet zvjezdica’ nadilazi ono što je vidljivo, zakonito i legitimno u našoj želji da budemo ‘dobri domaćini'”.

Jere Kuzmanić je profesor, istraživač i doktorand na Arhitektonskom fakultetu ETSAV u Barceloni te član Katedre za urbanizam, teritorij i krajobraz. O odnosu turizma i gradova pisao je za časopis Mjera i HAZU, a u Splitu je organizirao niz kritičkih intervencija poput Pučkog kina i Šetnji katastrofe te radionicu U iščekivanju urbanizma, provedenu kroz aktivnosti Društva arhitekata Splita.

Šetnja kreće u 18.30 sati od skulpture Josipa Hatzea u Hatzeovom perivoju na Bačvicama, a za sudjelovanje nije potrebna prethodna prijava. Dio je popratnog programa međunarodne skupne izložbe Prekomjerni turizam, otvorene u Galeriji MKC u Domu mladih do 8. rujna. Izložba se može razgledati radnim danom i subotom od 18 do 21 sat.

Upravo je to njezino iskustvo motiviralo Henriettu da tijekom svog uspona izjavi: Neću biti nošena! D’Angevilleje to izjavila u trenutku malaksalosti u kojem su njezini muški suputnici raspravljali o tome da li da je prenesu dio puta jer nisu bili sigurni da će sama moći izdržati taj napor, no ona je tako odagnala njihove sumnje u svoje sposobnosti.¹

Riječ je o sumnjama i predrasudama s kojima će se susretati generacije i generacije planinarki, alpinistica i penjačica² koje će desetljećima nakon Paradis i d’Angeville kročiti na planinske vrhove diljem svijeta, o čemu kanadska istraživačica Julie Rak ekstenzivno piše u svojoj knjizi False Summit: Gender in Mountaineering Nonfiction, u kojoj je na fascinantan način dekonstruirala diskurs koji prevladava u većini planinarskih memoara i putopisa. Na primjeru nekoliko knjiga Rak ukazuje na to do koje mjere alpinizam i toksični maskulinitet idu ruku pod ruku, demonstrirajući koliko je u kulturnom imaginariju sama ideja toga što znači biti pravi planinar rodno kodirana. To jasno ilustrira i sudbina mnogih ženskih uspona koji su kroz povijest sustavno umanjivani ili ignorirani. Naime, dok se muška hrabrost u osvajanju vrhova oduvijek nekritički slavila, usponi žena često su pripisivani sreći, lakšim uvjetima ili, još gore, intervencijama muških pratitelja, čega je žrtva bila i sama Henrietta d’Angeville. 

A kada se ženski usponi ne mogu diskreditirati, na scenu stupa druga vrsta perceptivnog gender biasa. Rak tako opisuje da se, kada neki vrh popne muški alpinist, kao društvo divimo njegovoj hrabrosti, fizičkoj snazi i mentalnoj izdržljivosti, dok se ženskoj alpinistici za isti pothvat divimo što je toliko hrabra, snažna i izdržljiva – usprkos tome što je žena. 

Kako ističe Rak, ta nevidljivost ženskih postignuća nije slučajna, već je rezultat kulture koja planinu smatra isključivo muškom arenom, gdje su žene viđene ili kao seksualni objekti, dakle kao nešto što odvlači pažnju od posvećenosti penjanju, ili kao nešto što muškarce podsjeća na ono od čega su pobjegli u planine – na konvencionalni obiteljski život. U oba slučaja, žene se smještaju u poziciju “onih koje smetaju”, a ne “onih koje su ravnopravne”.³ Sličan je mehanizam na djelu i s drugim nedominantnim tijelima i identitetima koji, doduše, smetaju iz drugih razloga, a to je njihova – nekompetencija, koja se, naravno, nalazi i u podlozi isključivanja žena. 

Drugim riječima, povijest alpinizma, penjanja i planinarenja (slično kao i povijest svijeta) povijest je bijelog, strejt, cis, able-bodied muškarca. I iako se na vrhove penju i nebijele, nestrejt, necis, disabled osobe, njihovi su usponi rjeđi, prešućivani, umanjivani (ne moramo posebno govoriti o tome koliko je pritom paradoksalno da velika većina uspona u Himalajama ne bi bila moguća bez nebijelih tijela Šerpa!)⁴.

Da sam tekst otvorila tim malo poznatim francuskim citatom, ovaj bi paragraf vjerojatno zatvorila jednim još manje poznatim, domaćim citatom, rečenicom koju je u svoj dnevnik 1843. godine zapisala hrvatska književnica i učiteljica Dragojla Jarnević. Ona se bosa (!) južnom stranom popela na vrh samoborskog Okića, što je podvig koji je ostao zabilježen kao prvi penjački uspon u povijesti hrvatskog planinarstva – što Hrvatsku vrlo vjerojatno svrstava u jednu od rijetkih, ako ne i jedinu, zemlju čija je planinarska povijest započela ženskim usponom! Dragojla je, između ostalog, tog dana u svoj dnevnik zapisala: Ali moja želja, na verh dospjeti, čini me svu pogibeo prezirati… te potom zabilježila divljenje svojeg kolege koji joj je rekao: svaki neka se muž pred vašom odlučenosti i hrabrosti sakrije. 

Da, Dragojla je bila baš bad-ass i da, bad-ass žene su oduvijek postojale.⁵

***

No, za drugi dio Tihaninih ključnih riječi, pametnije bi mi bilo tekst započeti vjerojatno najpoznatijim planinarskim citatom, rečenicom američkog planinara i biologa Johna Muira koju je moguće pronaći u brojnim hobističkim tekstovima o planinarenju, a i koja je, osim toga, obilato eksploatirana u komercijalne svrhe, pa je tako rado viđen gost i na brojnim Etsy majicama, šalicama, motivacijskim posterima (ovo nije plaćeni oglas). Riječ je o rečenici Planine me zovu i ja moram poći, koju je Muir napisao u pismu svojoj sestri 1873. godine, a koja se najčešće navodi u ovakvom, skraćenom obliku, iz kojega je izostavljen njezin nastavak: i radit ću na tome dokle god mogu, neprestano učeći, a koji otkriva Muirovu posvećenost očuvanju i istraživanju planinskih krajolika te odvodi njegovu rečenicu u nešto drugačijem smjeru od romantizirajuće konotacije koja joj se obično pripisuje.

Naime, Muira planine nisu zvale samo radi želje za boravkom u “netaknutoj” prirodi (navodnici su tu zato što priroda u kojoj boravi čovjek samim tim boravkom postaje taknuta, o čemu je William Cronon napisao kultni esej Nevolje s divljinom), već i radi njegove posvećenosti znanstvenom istraživanju prirode. Ta je posvećenost najočitija bila u njegovom neiscrpnom radu vezanom za dolinu Yosemite, koji je doveo do ustanovljavanja istoimenog nacionalnog parka, a potom i nekih drugih američkih nacionalnih parkova, što je pak rezultiralo time da se Muira ponekad naziva i njihovim ocem. 

Proces je to koji je karakterističan za “službene” početke planinarstva kada, kako piše Sanja Đurin, planinarenje nije bilo percipirano “samo kao aktivnost odlaska u planine, boravka u njima kako bi one u nama izazvale određene osjećaje, nego […] također obilježava ulazak planina, prirode, biljnog i životinjskog svijeta u procese popisivanja, kategoriziranja, strukturiranja […] kako bi se [njima] lakše nadgledalo i upravljalo”.

Važnost Muirove uloge u očuvanju/nadgledanju (granica između to dvoje ponekad je vrlo skliska!) američke prirode ogleda se, između ostalog, i u broju mjesta koje dan danas nose njegovo ime. Kako Justin Nobel nabraja u svom tekstu, po njemu je nazvana “najmanje jedna srednja škola, 21 osnovna škola, šest viših osnovnih škola (tzv. middle school, op.a.) i jedan fakultet, kao i jedan ledenjak, jedna planina, jedna šuma, jedno planinarsko sklonište, jedan zaljev, jedna autocesta, jedna knjižnica, jedan motel, jedan medicinski centar, jedna čajana i jedan mali planet”, a ja bih na taj popis dodala i – jedna long-distance planinarska staza.

No, da sam tekst započela tim njegovim citatom, ne bih se u njemu bavila Muirovom ljubavlju prema planinama, već onime što je obično izostavljeno iz tog narativa, a o čemu je u međuvremenu ispisano mnogo tekstova. Kako to često biva s bijelcima po kojima su diljem SAD-a nazvane osnovne škole, mnogo godina nakon njegova djelovanja ispostavilo se da je Muir, od glave do gojzerica, bio – rasist. Iako je pred kraj života donekle promijenio svoje stavove o američkim autohtonim narodima, veći dio svog života opisivao ih je užasavajuće pogrdnim pridjevima, u potpunosti nesvjestan da je zemlja koju je toliko volio, bila “njihova” zemlja, da su planine koje je toliko obožavao bile “njihove” planine (navodnici su tu da ukažu na to da se način na koji su američki starosjedioci konceptualizirali te posvojne pridjeve radikalno razlikovao od načina na koji su to činili američki novopridošlice).

Muirov rasizam sam po sebi možda i ne bi bio toliko neobičan za vrijeme u kojem je živio, no stvar je u tome da je i način na koji je pristupao prirodi bio inherentno rasistički. Ili, kako je to koncizno sročio povjesničar Richard White: “Nije stvar u tome da je samo Muir bio rasist. Način na koji smo stvorili područja divljine, koje danas s pravom toliko cijenimo, bio je rasistički.” Naime, da bi nacionalni park Yosemite mogao biti uspostavljen i efikasno profunkcionirati, iz njega su, s vremenom, izgnana indijanska plemena koja su ondje boravila stoljećima.⁶

Pa iako ostatak svjetskih planinskih masiva ne dijeli nužno istu krvavu povijest protjerivanja “onih koji su ondje bili prije”, ono što je zajedničko počecima svjetskog planinarskog pokreta jest njegova vezanost za kolonijalističku logiku u kojoj čovjek osvajanjem vrhova demonstrira svoju nadmoć nad prirodom (i drugim ljudima), o čemu je Peter H. Hansen ispisao cijelu knjigu pod nazivom The Summits of Modern Man: Mountaineering After the Enlightenment.

Tragovi te logike na mnoge su načine prisutni i u suvremenom pristupu planinarenju i alpinizmu – od prestiža koji u planinarskoj zajednici donose tzv. FA (first ascents) usponi preko činjenice da za mnoge vrhove danas koristimo njihova kolonijalna, a ne njihova originalna, povijesna imena (najočitiji primjer najviši je vrh svijeta, čije je tibetansko ime Chomolungma, a nepalsko Sagarmatha – usput budi rečeno, u oba slučaja riječ je o boginjama!) do generalnog kvantificiranja planinarskog iskustva kroz mjerenje visina, duljina, brzina i trajanja.

Taj posljednji trend najviše se očituje u obaranju novih i novih rekorda koji, zahvaljujući suvremenoj opremi, prehrani i treninzima, postaju sve nevjerojatniji.⁷ Glavni cilj postaje što brže popeti što više vrhova i, ne zaboravimo ni taj dio, okačiti sve to na Instagram te si tako stvoriti što veći simbolički kapital. Iz te perspektive, planinarenje postaje još jedno polje na kojemu moderni čovjek pokazuje svoju snagu i individualizam, a paralelno se, ne zaboravimo ni na taj dio, planine pretvaraju u mjesto za generiranje sve većih prihoda.

***

Da, taj bi mi tekst bilo prilično lako napisati jer su prije mene o tome pisali mnogi tako da bih imala hrpu referenci koje bih samo trebala ispreplesti. Taj tekst sam, zapravo, na neki način već ispisala i vi ste ga, ako ste došli do ove rečenice, maloprije pročitali i tako saznali ponešto više o “prljavoj” povijesti planinarenja. No iz tog bi teksta izostajala ona sintagma s kraja Tihaninog mejla, koja se tiče mog osobnog iskustva i činjenice da ja zapravo jako volim planinarenje i da sam negdje od svoje 35. godine u planinama počela provoditi baš, baš puno vremena – zbog čega me Tihana i pozvala da napišem ovaj tekst. Da, planinarenje volim toliko da se – sasvim necinično – mogu povezati s Muirovim citatom koji sam prethodno demistificirala i vjerojatno ću nekada nabaviti i jednu od onih majica s Etsyja s tim natpisom (i to možda upravo honorarom koji ću dobiti za ovaj tekst!).

I iako u razgovorima redovito volim napomenuti kako sam se planinarenjem bavila “i prije korone” – kao da mi je bilo bitno, najviše možda i pred samom sobom, napraviti distinkciju od tzv. korona-planinara (slično kao što ljudi koji su bili na prvom koncertu The Nationala u KSET-u to nikad ne propuste istaknuti, i slično kao što je Henrietta d’Angeville htjela napraviti distinkciju između sebe i Marie Paradis) – istina je da sam se planinarenjem intenzivnije počela baviti upravo te uklete 2020. godine, kada su nam mogućnosti za vanjsku socijalizaciju radikalno dokinute. 

No moja ljubav prema boravku u šumama potječe još iz djetinjstva jer sam dobar dio osnovne i srednje škole provela u izviđačima (shout out OIP Uljaniku!) s kojima sam se gubila po prirodi, spavala u šatorima i učila o orijentaciji. I dok se dugo vremena nakon toga moje planinarenje svelo tek na povremeni odlazak na Sljeme, Japetić i Zavižan (i jedan neobičan hajkerski izlet u Gruziju), u proteklih šest godina nadoknadila sam sve te izgubljene uspone i obišla mnoge staze i vrhove po gorjima i planinama u Hrvatskoj i okolnim zemljama. Mnoge sam vikende u tom periodu grad zamijenila planinom, a velik dio ljetnog godišnjeg – umjesto na moru – provela sam u gorama.

Najdražu stazu teško bih mogla izdvojiti, ali najviše volim kružne puteve koji prolaze različitim krajolicima i na kojima nema previše, ali niti premalo ljudi, kao što je moj najdraži loop hike oko Crode da Lago u Dolomitima, koji ima i šumu i jezero i planinarski dom i livade i kamene gromade. Stol, Ďumbier, Vošac i Gamskarkogel samo su neki od predivnih uspona koje i dalje pamtim zbog nezaboravnih pogleda.

Ali nisam uvijek stigla do vrha; od završnog uspona na Veliki Kabal partnerica i ja odustale smo zbog jake magle, na Trupejevo poldne zbog previsokog snijega, a na Kriške pode zbog velike vrućine. Podno Bitoraja prijateljice i ja srele smo medvjeda, u Moslavini i Istri divlje svinje, u Mühlbachu svisce, a baš nekidan smo na Matić poljani ugledali lisicu! Na Sveto brdo i Bijele stijene nikako da odem, Säulecku sam se divila samo iz doma, a Triglavu se nadam ovog ljeta.

Ovakvih rečenica mogla bih ispisati mnogo, kao što bih mogla pisati o raznim drugim ushićenjima i strahovima koje sam na planinama doživjela, o suzama i umorima, o oduševljenjima i radostima, o (u)ganućima i tugama. Jer na planinama sam se i smijala i plakala. Plakala sam na vrhu Učke, na kraju tjedan dana duge solo hodalačke ture na kojoj sam ostvarila nešto što sam dugo željela, i na vrhu neplaniranog četrdesetominutnog uspona na Anića kuk kada se preda mnom otvorio pogled na predivni paklenički kanjon. Smijala sam se i kada sam se popela na Debelu peč, moj prvi dvetisućnjak, i kada se moja prijateljica na sav glas derala: Kurac! dok smo po krčkom kršu koračale ka Obzovi.

Da, moja planinarska iskustva nemaju previše veze s temama o kojima sam pisala u prvom dijelu ovog teksta (dosad nisam doživjela mizoginiju u planinarenju, a nisam ni rasist). Iako i sama osjetim veći ushit kada pređem 20+ kilometara ili 1000+ metara nadmorske visine (naspram samo 7,29 kilometara i 402 metra uspona, koliko otprilike broji moja najdraža sljemenska staza), ne bih rekla da planinarim radi obaranja rekorda i dobro znam da moja noga definitivno nikada neće kročiti na neki djevičanski teritorij, odnosno ostvariti FA niti FFA (first female ascent)⁸. 

I rekla bih da isto vrijedi za veliku većinu modern day planinara i planinarki. Iako smo dio tradicije koja je imala svojih problema, većina nas u planine ne odlazi s idejom da ih pokorimo, nego upravo suprotno – zato što tamo možemo osjetiti koliko smo zapravo mali. Planinama se ne vraćamo zbog iluzije da ih možemo posjedovati, nego zato da osjetimo zahvalnost što, usprkos svemu, i dalje živimo u svijetu u kojemu postoje beskrajna prostranstva tišine. I iz te perspektive, planine prestaju biti mjesto dokazivanja ljudske nadmoći i postaju mjesto reseta i jednostavnosti.

1. Drugi razlog za tu njezinu izjavu bila je potreba da napravi klasnu distinkciju između sebe i Paradis. Paradis, naime, nikada prije ni poslije nije kročila na planinu, a na Mont Blanc je krenula iz “neplemenitih” pobuda – da stekne popularnost i tako zaradi dodatni novac, zbog čega je i u ono doba bila predmetom kritike – za razliku od d’Angeville, koja se na to odvažila iz čiste ljubavi prema planinama i želje za osobnim izazovom, što se smatralo pohvalnom motivacijom dostojnom jedne aristokratkinje. Da na raspolaganju za ovaj tekst imam beskrajan broj kartica, tu bih klasnu priču iz 19. stoljeća povezala s činjenicom da je i danas, skoro 200 godina kasnije, planinarenje često skup sport, jer može podrazumijevati prilične izdatke za opremu i troškove putovanja – iako moram napomenuti da ta skupoća jako ovisi o ambicijama planinara i da se uživati u planinama može i za jako malo para. ↩︎
2. Iako srodne, ove aktivnosti međusobno se razlikuju. Planinarenje podrazumijeva kretanje po planinama pretežno pješačkim stazama i nezahtjevnim terenima, najčešće bez posebne tehničke opreme. Alpinizam uključuje tehnički zahtjevnije uspone u planinskom okruženju, na strme i visoke vrhove često okovane snijegom i ledom, uz korištenje posebne opreme poput užeta, dereza i cepina, dok se penjanje odnosi na savladavanje (više ili manje) vertikalnih, ali suhih stijena (osim u slučaju ledenog penjanja), uz pomoć opreme za osiguravanje u slučaju pada. ↩︎
3. Ponovo, da imam beskonačan broj kartica, ovdje bih napravila malu digresiju i posvetila se jednom suvremenom planinarskom patrijarhalnom fenomenu – tzv. alpskom razvodu. Riječ je o terminu koji opisuje prekide hetero veza nastale uslijed sebičnog ponašanja muškaraca u više ili manje kriznim situacijama u planinama, poput napuštanja partnerica u životno opasnim situacijama. No umjesto moje digresije, možete pročitati tekst koji je Vedrana Klepica, dramaturginja i planinarka, nedavno napisala na tu temu. ↩︎
4. Još jedan citat iz povijesti alpinizma koji dobro uokviruje ovu temu poruka je s jedne od prvih himalajskih ekspedicija u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, na kojoj je u lavini poginulo čak sedam Šerpa. Poruka je bila samo: Svi bijelci na sigurnom. ↩︎
5. O tome svjedoči i nedavno objavljena knjiga Rebellinnen zu Fuß njemačke autorice Anneke Lubkowitz u kojoj kroz priče o ženama koje su kroz povijest hodale i planinarile (uključujući Mary Shelley i Simone de Beauvoir) razbija mit o prirodi kao muškoj domeni, pokazujući da je žensko hodanje oduvijek bilo čin potrage za slobodom i bijeg od patrijarhata. ↩︎
6. Da na raspolaganju imam beskrajan broj kartica, ovdje bih mogla povući još jednu zanimljivu paralelu o tome kako različiti narodi danas “koriste” planinske krajolike. Naime, te iste planine po kojima danas europska srednja klasa kroči iz razonode često su iste one planine po kojima kroče i migranti protjerani iz svojih zemalja iz političkih i ekonomskih razloga, posebice u pograničnim, schengenskim pojasima. ↩︎
7. Ovdje bih, pak, u slučaju beskrajnog broja kartica, pisala o drugoj vrsti rekorda koja se uspostavlja posljednjih godina, a tiče se rapidnog porasta broja gorskih nesreća (posebice onih sa smrtnim ishodom) koje se događaju u Alpama – dijelom zbog velikog porasta broja ljudi (ne nužno planinara!) koji odlaze u planine, dijelom zbog njihove nepripremljenosti, odnosno neadekvatnog planiranja ili opreme (otuda i distinkcija između ljudi i planinara u prethodnoj zagradi). ↩︎
8. Za one koje se pitaju – ne, FMA iliti first male ascent ne postoji kao koncept, većina uspona je prvo pa muško, pa stoga valjda ni ne trebaju postojati. ↩︎

Tekst je dio temata Odmor izvan okvira o prostorima van naše svakodnevice, koje zamišljamo kao utočišta slobode i autentičnosti, ali koji nas suočavaju s vlastitim tijelom i njegovim mogućnostima, sa strahovima, privilegijama i granicama. Temat je uredila Tihana Bertek u suradnji s uredništvom Kulturpunkta.

“Izložba okuplja domaće i međunarodne umjetnike koji kroz različite umjetničke prakse propituju odnos slike, fotogeničnosti i prekomjernog turizma te istražuju kako turističke reprezentacije gradova oblikuju način na koji doživljavamo prostore i utječu na svakodnevni život lokalnih zajednica.

Program skupne izložbe, koja je istodobno i umjetničko istraživanje, polazi od primarnog interesa umjetnika za ulogu slike u kontekstu stvaranja tzv. turističkih zamki. Fokus je na načinima korištenja fotogeničnosti/ instagramičnosti nekih dijelova grada, montiranja, uljepšavanja prizora koji tako utječu na stvaranje novih društvenih i kulturnih geografija, proliferaciju pojedinačnih i pojavu konvencionalnih slika izvučenih iz svojih izvornih okvira.

Danas je teško pronaći mjesto s istaknutom kulturnom ili prirodnom baštinom, a da nije pod pritiskom prekomjernog turizma koji mijenja način života, kako unutar bezbrojnih slika poželjnih lokacija, tako i utječući na područja izvan kadra”, istaknuto je u najavi. Koncepciju izložbe i izbor sudionika_ca potpisuje Nick Tobier.

U izložbi sudjeluju: Albert Dungca, Eclectica produkcija, Tonći Gaćina, Jere Kuzmanić, Glorija Lizde, Vice Tomasović / Bio Art, Lana Stojićević, Left Hand Rotation, Ivica Mitrović, Oleg Šuran i Dora Vanette, kolektiv We are Here Venice, Toni Meštrović, Muzej općine Jelsa, Nick Tobier, Klapa Omiš i Eleonora Sovrani.

Izložba ostaje otvorena do 8. rujna, a može se posjetiti svakog dana od 18 do 21 sat osim nedjeljom i blagdanima.

Službeno otvorenje uz razgovor s autoricom kreće od 19:30 sati, a kao dio popratnog programa izložbe održat će se predavanje Alana Kostrenčića pod nazivom Grad nije razglednica, 5. ožujka, u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 13. ožujka.

Polazište izložbi fotografija Umorni pejzaž su turističke lokacije, izvan turističke sezone. Kako piše autorice predgovora, Tena Starčevič, izložba polazi od “prostora na čekanju, infrastruktura bez korisnika i elemenata izgrađenog okoliša čija je namjena privremeno obustavljena. Fotografije prikazuju nasipe, betonske konstrukcije, tehničke objekte i prijelazne zone, odnosno prostore između izgrađenog i prirodnog okoliša, snimljene u turističkim regijama Francuske u trenucima kada njihova svrha privremeno iščezava”.

No umjetnica ne nudi “objašnjenja niti zaključke o sudbini prikazanih mjesta, već usmjerava pogled na ono što obično ostaje nezapaženo – na prostore u kojima se društvene, ekonomske i prostorne promjene već odvijaju, ali još nisu prepoznate kao problem. Umorni pejzaž tako otvara mogućnost drugačijeg čitanja krajolika: ne kroz ono što oni obećavaju ili predstavljaju, već kroz ono što tiho i postupno prestaju biti”, zaključuje Starčević.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Kako se, odgojem i tankoćutnošću, ne priklanjam tradicionalnim vrijednostima, morala sam se prikloniti nekima pa sam tako postala snažni zagovarač moralnog života u skladu s dobrim ekološkim praksama, i tim više idem na živce sama sebi što me nerviraju turisti koji dolaze u debelim, gustim valovima, kao najezda skakavaca, kao voda iz kanalizacije kada krene nadirati kroz školjku natrag u kupaonu, jer oni nisu krivi što su se rodili na teritoriju bez mora i svatko zaslužuje okupati se u moru.

Ima više vrsta turista: bogati, oni koji putuju s previše prtljage, oni koji šetaju bosi po selu, oni koji kupuju suvenire, oni koji su pocrvenili, Česi, oni koji putuju u paru, pretili, oni koji te neće zamoliti da ih slikaš, oni koji pripadaju caru. Svima im je zajedničko to što su došli na naš otok provesti koji ugodni trenutak, pri čemu ih ne zanimaju lokalni običaji, autohtona kuhinja, autohtone škrape ni autohtoni način života, nego samo da im je apartman što jeftiniji, što bliže moru, i da u njega mogu ugurati što više ljudi.

II

Kad gledam neki selfie koji sam okinula u vali, ne prepoznajem valu, sve je kao iza zrcala, u paralelnom svijetu. Pomislila sam: flipat ću sve te selfije da na slici desno bude desno, a lijevo lijevo, ali sam odustala. Sviđa mi se da na slici postojim negdje u nepoznatom.

Bojim se prirode oko sebe, buba koje se šuljaju oko mene i nastoje se noću, u mraku, uvući u mene, sigurna sam, zato unatoč vrućini spavam u gaćicama i pidžami, bojim se i komaraca koji me ruju svojim kljunovima koje su prije toga gurali ko zna gdje na ko zna čijim tijelima. Onda su tu žohari, ti gadovi: Gadovi jedni!, vičem na njih da odjebu, kako se usuđuju, a glas mi se vraća odbijen od praznih zidova sobe koja je pripadala apartmanu i stoga bila lišena svih onih elemenata koji su omekšavali kako sobu tako i zvuk koji se po njoj kretao: zavjesa, tepiha, polica s papirima i ladica sa šterikama i starim lijekovima.

No, u apartmanu je baš zato lakše pregledati podove, zidove i zakutke, jednostavnije je sve razmaknuti u potrazi za bubom, što radim svaku večer prije spavanja da se uvjerim da u sobi nema žohara.

Prije siromašni nisu imali toliki uvid u privatni život bogatih, osim kao sluge, al’ najniži sluge nisu ni smjeli u gospodareve odaje, a danas nam je tehnologija omogućila taj uvid na izravniji način nego romani realizma, i premda iskrivljeniji, točniji nego udvorna književnost, ispoliran do lažnog sjaja savršeno ispunjenog koncepta. I zato mi je bilo teško ne marit za to da na drugom kraju svijeta ima neko ko živi u 200 kvadrata s dvoje djece, (3ipo kupaonice) i sobom za bebu, a nas je doma bilo šest na 1 WC i morala sam slušat starce kako se seksaju, a onda mi je ostatak života spavaća soba bila ujedno i dnevni i radna.

Ljeti se isključim od tehnologije, ali uvid u višosrednjoklasni život nam donesu Česi i Slovenci. Oni imaju novaca da doputuju, da unajme naše kvadrate, naše ruke, naše uši, da pišaju u našem dvoru, da ih dođe masu, cijela proširena obitelj, a ja našu nisam vidila na okupu od babinog sprovoda jer se ne možemo u ovom jednom slobodnom sobičku svi okupiti u isto vrijeme.

Turisti su kao uljezi, paraziti, stanice raka na poznatom, sad pokvarenom, njima zagađenom komadiću obale. Svake godine ih je sve više, svake godine mi je uvala sve stranija, puna ih je, gmižu kao žohari koji noću izađu na komadić plaže, tamo iznad septičke jame, množe se i vrve kao da ne znaju šta bi sa sobom i s novostečenom slobodom koju je žoharima donijela noć, a Česima voda.

Jučer je jedan hodao po meni, iz sna me prenulo nježno milovanje, kao ljubavničko, škakljalo me po prsima i licu, kao pramen kose koji sam krenula odmaknuti rukom i dotakla umjesto kose nešto tvrdo i krhko. Upalila sam svjetlo i u stravi vrisnula, odbacila žohara sa sebe i pala u histerični plač, razmaknula sav namještaj, madrace i sve poprskala insekticidom sve dok od njega ni sama nisam mogla disat.

Slovenci su nam prijavili da se pokvarila klima u apartmanu pa je dida zvao majstora. Slovenci su za to vrijeme čilali i pili dolje u dvoru pod lozom. Kad je majstor otišao, mladi Slovenac, alfa mužjak njihove grupe koja je brojila dvanaest članova upitao je, izjavnim tonom: to će netko očistiti za majstorima? Vidila sam da misli da je bolji od nas.

Dok smo mama i ja usisavale šutu i prale parket, shvatila sam da Česi nisu toliko loši. Dragi su, kao da nikad nisu čuli za cinizam, narod bez ironijskog odmaka.

III

Došla sam u kuću i podgrijala večeru. Mačka je, po običaju, došla kad sam krenula zveckati priborom za jelo. Mi mislimo da je ta mačka naša, ali vidila sam je ranije na šetnji, kurvicu, jela je kod susjede koja ruča nešto ranije. Sjela sam pojesti juhu, gustu juhu od umiksanog povrća, i cijelo vrijeme mi je smrdilo. Mora da sam slučajno ugazila u smrdljivog martina, bubu koje se nije baš trebalo bojati ali je svejedno izazivala gađenje. Nema dobrih buba osim vilin konjica, radi imena, krijesnica i pčela, koje sad odumiru i moramo ih spasiti i ne izgledaju tako zlo kao ose – kad bi mi neka sjela na pletivo odvela bi je do kuta u kojem sam zasadila boražinu, jer sam čula da to pčelama osobito godi.

Meni je godila juha, sad kad se ohladila, dok pod zubima nisam osjetila kuglicu papra. Ispljunula sam je na vrh kažiprsta i onda kažiprstom potegnula po rubu zdjelice. Umjesto zrnca papra, zarobljen u gustom sloju juhe uz rub zdjelice nalazio se mali smrdljivi martin. Poslije sam dugo prala zube, s užasom shvaćajući da će mi iz ustiju mjesecima smrditi i da bolje da ne idem previše medu ljude.

Do sela odem rijetko, samo u dućan, dok drugarice iz djetinjstva izlaze svaku večer, namirisane, počešljane i lijepe, prošetati, popiti đin tonik i pričati o svekrima, kolegicama i dijagnozama. Do susjednog sela odem još rjeđe – sutra je tamo regionalni pop bend na ljetnoj turneji, obavijestila me Milena, ispipavajući bi li ja bila zainteresirana. Ona sluša popularnu muziku i ponekad osjeti potrebu da se opravda, pa mi pokuša objasniti svoj izbor: Ovde nema drugih koncerata, ona zapravo baš lipo piva, pivaće pisme iz naše mladosti, ajmo da se malo prisjetimo.

Bilo mi je jasno zašto je, dok smo bile mlađe, bilo važno šta misle babe iz sela, jer one bi špijale našim babama dokad smo bile vani i s kim smo se ljubile, ali sad, kao žene s vlastitim obiteljima, novcima, djecom, autonomijom, zašto se moje drugarice iz mladosti i dalje ponašaju tako da selo, i to čak ne njihovo, nego ono privremeno u koje dolaze na praznike, misli da su one dobre djevojke koje će ići u raj?

IV

Kupača je svake godine sve više i ovog ljeta otočku plažu konačno više ne mogu razlikovat od gradske. Prije nego uđem u more provjerim u kojem smjeru danas ide struja. To vidim po tome je li brod, labavo privezan o bovu i mul, lijevo ili desno od mula. Nastojim tempirati ulazak tako da uz struju nema nikoga ko u tom trenutku ulazi u more, jer znam da će se čim uđe popišati, a ne želim da njihovu pišoku struja donese prema meni. Problem je što struja najčešće dolazi s punte, na kojoj su od riječnog kamena nasuli plažu koja se popularno – a onda sam saznala i službeno – zove Češka plaža.

Mi smo samo životinje, nekim čudom se moja svijest rodila iz mojih nukleinskih kiselina, kao dodatak na animalnost, iznenađenje i čudo, i to šta sam dio i nastavak svih živih bića govori mi da moram živjeti dalje i množiti se, sebe i svoju vrstu, jer to je karakteristika svega živog, i sav život čuvat po cijenu života. A moja svjesnost moje živnosti govori mi da samo promatram i dokučujem, da samo promatram kako životinja u meni i oko mene živi i da je samo puštam da živi i radi sve po redu, jer ona je eto dar, a dar treba iskoristit da ispoštujemo samu čaroliju života. 

A meni se gadi sav taj život što puzi i gmiže oko mene, paukovi s pretankim nogicama i previše očiju, stonoge po zidovima čije me nožice maze u seoskim noćnim morama, brze srebrne bube koje ispadaju iz odjeće i smrdljivi martini koje ne smiješ ubiti, ali ujesen dovoljno apatični da dopuštaju da ih na staroj razglednici izbacim u vrt i onda zametnem razglednicu dok ne zaboravim da je kontaminirana bubom. Više ne mogu podnijeti čak ni da pojedem kozicu – morskog žohara – ni da dotaknem morsku zvijezdu ili raka, koje sam kao djevojčica hvatala bez straha, vidi se na slici u starom albumu.

V

Danas je bilo toliko vruće da se nije dalo plivati, roniti ni veslati, svi smo se samo toćali kao kesice čaja u moru po kojem su plivale fekalije ispuštene iz jahti usidrenih u vali. Izašla sam iz tuša, gdje sam se savjesno oribala, ali s mene je i dalje isparavao zadah klaonice koji me pratio još s plaže. Vjerojatno sam ga samo ja osjećala, ali nedvojbeno je bio tu, povlačio se oko mene kao oblaci oko zemlje, privučen mojom gravitacijom i moći upijanja moje kože, koja je, na moju veliku žalost, sve lakše na sebi zadržavala unutarnje i vanjske prljavštine, smradove, tragove kužnog vanjskog svijeta od kojeg se nastojim odvojiti i kojeg stalno pokušavam sprati sa sebe.

Išla sam mokrom cestom, sve božje gliste izašle su vanka, a ja sam naletila baš na tri kapitalca, jebemti, kako to da nije mogao smislit manje svrabljiv način za rahlit zemlju, u kurac, i onda sam išla kući (a sve me svrbi sve više i osip prijeti jedenjem me cijele) i baš kad sam uspjela odagnati jednu nekako iz glave, zamalo sam ugazila na sljedeću, i sve tako, a svrab se svaki put pojačavao kao da u svakoj mrljici stoji po jedna i migolji se ko onoj ženi iza očne jabučice onaj ogromni crv kojeg su joj izvadili iz oka.

Izgledale su točno tako, kao taj crv, i kao one ogromne gliste na koje naletim na internetu pa ih moram gledati i pokazivati drugima, pa oni kažu makni to nisi normalna makni mi to ispred očiju, a ja sam ih danas sretala uživo, jednu za drugom, poluprozirne i u nijansama smeđebež, opružene poprijeko čekajuć da ih nešto, možda moje stopalo (aaargh) zgnječi, i moram svima pričat o njima da se oslobodim, da ih izvadim van iz kože, iako su slike nepodnošljive za proživljavat ih opet, i evo ih, pužu mi uz nogu i grickaju mi leđa i nepodnošljivo je, upravo je nepodnošljivo.

Izvrnula sam se na ruke i noge, podignula stražnjicu u zrak i pogledala kroz noge. Gore se more sivilo, teško, uznemireno olovo koje prkosi zakonima fizike jer kako površina može biti tako naborana, a dovoljno napeta da tu svu masu drži gore na okupu? Dole je, ispod Sunca koje se uzdizalo u tu masu žive, preletio avion. Bio je to drugi svijet, u nekom drugom svemiru, u kojem vladaju drugi zakoni. Mogu se lako izraditi naočale koje bi svijet stalno prikazivale tako izvrnut, ali naš mozak bi ubrzo ponovno izokrenuo sliku, znajući što pripada gore, a što dolje – čudesan je naš mozak, i strog, ne da nam živjeti u drugom svemiru, svaku novu perspektivu moramo formirati isključivo u mašti, koja se isto nalazi u mozgu pa me to zbunjuje.

Tekst je dio temata “Summertime Sadness” u kojemu iza mita o ljetu kao koncentratu uživanja naziremo pustoš, melankoliju i tragikomediju. Temat je pripremila gostujuća urednica Dora Levačić.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ipak, nisu sva Maryjina “skitanja” Europom bila ovako bremenita značajem, pa u većini zapisa možete saznati praktične svakodnevne informacije à la Tripadvisor, poput toga gdje su najljepše ruševine, koji hotel ima najgoru hranu, kakav je odnos florina, talara i krajcara, ili pak tko je najružniji narod u Europi. Tekst koji slijedi vrlo je slobodna i na momente možda tendenciozna, iako ljubavlju prožeta interpretacija dvaju svezaka autoričinih Skitanja po Njemačkoj i Italiji 1840., 1842. i 1843. 

***

Dover

Ako se tko nađe na palubi dok se more pjeni i kotrlja prijeteći, neka legne na palubu i bude nepomična; jedino će se tako ublažiti mučna vrtoglavica koju valovi neumorno razbuktavaju (govorim iz iskustva).

Pariz

Pariz, premda prljav, doista jest magnifique. S kakvim se samo ponosom protežu glatki, asfaltirani pločnici Trga sloge (za neupućene: Place de la Concorde) i, naravno, veličanstvene fontane! Nasuprot tomu, London je lišen vesele vreve i zastrt tamnom parom ugljena. Pa ipak, mora se priznati: ti vodeni prsteni, začudni i razuzdani, jedva služe ljudskoj korisnosti; čini se da je ovdje razboritosti žrtvovan poneki gutljaj svježe vode na oltaru ljepote. Ipak, kakve su te fontane čarobna, pjenušava stvorenja!

Frankfurt

Čist poput tek oprana kristala i prozračan kao planinski vrh, a opet tako trom, tako dosadan. Čitav grad smo prohodali do iznemoglosti a da nismo vidjeli išta vrijedno spomena. Neka ga putnik željan ushićenja zaobiđe bez žaljenja.

Kako li su uzbudljivi bili životi Nijemaca u ovim krajevima, koji su okrunjeni romantičnim ruševinama gradskih zidina, dvoraca i tornjeva! Nekoć su muškarci grabili mač, a žene ostajale na ognjištu, nadajući se, dršćući i moleći se (i vezle su, da ipak i nešto konkretno naprave). A kada bi mačevi utihnuli, muškarci bi se potrudili da se opet podignu. Jer, kako uvijek tvrdim, nije čovjek rođen da bude kupus. 

Heidelberg

Saznavši da je prvijenac među gradskim konačištima do posljednje odaje zaposjednut (nije to prvi put da nam je sudbina grubo zatvorila vrata!), ne preostade nam drugo doli skrasiti se u drugi po redu najbolji hotel.

Važno je, neizrecivo važno, imati dobrog lokalnog vodiča. Primjerice, žena što nas je povela stazom k dvorcu bješe pomalo ružna, ali srca blaga i vedra. Krasno je, uistinu, susresti među neobrazovanim klasama pojedince koji svojom krotkošću u vama izbrišu svaki osjećaj klase (nije dolično razmetati se vlastitom nadmoći).

Svaki putnik morao bi u sebi njegovati strpljivost i toleranciju kad se nađe među drugim narodima, npr. kad ga zadesi ovisnost Nijemaca o pušenju što ga prakticiraju s tolikom upornošću. Ugh!

Metz

Ako vas obmanu nejasan vozni red ili možda vlastita lakomislenost te vam izmakne kočija, podnesite taj udarac dostojanstveno, pa makar se zatekli u mjestu tako turobnu da bi i mrtvi ustali iz groba samo da pobjegnu odatle. Umjesto očajavanja, pronađite neku razbibrigu: unajmite čamac pa neka vas rijeka nosi, ili prošećite sjenovitom alejom parka. Samo, čuvajte se tuđinskih staza načinjenih od neobičnog, grubog šljunka; tim umivenim barbarima izvan Engleske pojam baršunasta travnjaka još uvijek je pust san!

U ovoj zemlji pripravite se na beskrajna zastajkivanja: čim se kočija zaustavi, konji kao da se urote protiv sudbine i tvrdoglavo odbijaju dići papke – čak i kad im kao mito pružite mirisnu koru kruha. U takvim se trenucima strpljenje i snošljivost svake putnice odista stavljaju na kušnju. A kad već spomenuh hranu: pitam se, ima li još koja skromna kriška sira u putnoj košari za ovu iznurenu putnicu?

I naposljetku – zar nitko u cijeloj Njemačkoj ne govori francuski, vraiment? O, kako li je svaka rečenica trudna mukom, svaki nesporazum težak poput olova!

Trèves (ili, kako ga Nijemci nazivaju, Trier)

Vozeći se cestom, pratili su nas voćnjaci raskošna obilja. Grane, teške od trešanja, nadvile su se nad našu kočiju, pa su putnici s vanjske klupe, poput pohlepnih vrabaca, punili usta rumenim plodovima. No, ubrzo nas je sustigla graja seljaka; naime, za krađu trešanja propisana je velika globa i seljaci su, tražeći odštetu, častili našu uzvišenu družbu grubim izrazom schwein. I tako su slasne trešnje u našim grlima zadobile gorak okus – ali nijedna kovanica ipak ne napusti našu kočiju. 

Trèves, jedan od najstarijih gradova ovog predjela Europe, danas stoji u stanju raspada, ali plemenit u svojoj propasti. Tek rimske ruševine, obrasle bršljanom, odišu veličinom što prkosi zubu vremena. (Jesam li već spomenula koliko me ruševine očaravaju? U njihovom dostojanstvenom muku čujem odjeke povijesti.)

Kad se ispostavilo, draga čitateljice, da putnički brod ide tek dvaput u tjednu, sva nam se žudnja za brzim odlaskom rasplinula, pa smo nevoljko morali zakupiti privatno plovilo. Pokatkad mislim da je slow tourism ipak precijenjen. Učas se uhvatim kako sanjarim o krilatoj napravi što bi ponijela putnike iznad oblaka; čak bi i najskromnija, low budget zračna kočija sada bila blagotvoran spas, a možda bih čak nadoplatila za kakav okrepljujući napitak!

Baden-Baden

Ne savjetujem odlazak u kupelj, kojom se mame naivni putnici – inferiorna je i opora, nedostojna i najskromnijeg kupača. 

Što se pak večere tiče, bila je toliko bijedna da nam nije preostalo drugo doli prionuti na kruh i maslac te sve zaliti bokalom njemačkog vina. 

Trarbach

Poslije napornog uspona – i još okrutnijeg silaska, što nam u koljenima olovo razbukta – godilo je okrijepiti se domaćim trešnjama (barem se trgovkinja na sajmu zaklinjala da su domaće). Bilo kako bilo, ovaj put smo ih platili i time umirili vlastitu savjest.

Lohr

Gostionica bijaše dobra, no dojam naruši jedna manjkavost: ni korice kruha nisu imali! To je rijetka i čudnovata pojava u Njemačkoj, gdje čovjek uvijek može pronaći utjehu u njihovu osebujnu kruhu – čak i kada je sve drugo gnusno (što je često).

Kochheim

Napokon susretosmo nekoga tko govori engleski. O, kako su saksonski tonovi zvonko zazvučali i srce nam zagrijali u tuđini!

U predahu putovanja, vele neki, valja kročiti u raspravu s neznancem što ste ga sreli u predvorju hotela o političkim i gospodarskim pitanjima zemlje. Pa makar naše spoznaje bile površne poput povjetarca, uvjereni smo da su ispravne – pa jesmo li Englezi ili nismo?

Mayence

Zar postoji veća pogrda za putničko strpljenje od prizora lađe što je isplovila poslije nas, a stigla na odredište prije?! No, dok srce ključa od gorčine, pogled se smiruje na obalama: brežuljci, gusto prošarani tornjevima i ruševinama dvoraca, uzdižu se kao sneni svjedoci minulih vremena. Kako romantično! 

Berlin

Posjetili smo galeriju umjetnina. No iscrpljenost nakon dugog puta toliko je oslabila moju izdržljivost da jedva podnosim i najmanji napor, a zasigurno znate – pa tko ne zna? – da razgledanje galerija vodi u krajnju iznurenost. Stoga sam se nekoliko puta vratila u hotel da predahnem, pa sam se, tek malo okrijepljena, vratila u galeriju.

Dresden

Ah, kakva nesnosna žega pritiskuje ovaj grad! Nastojim prikupiti hrabrost i snagu za razgledanje, a to će, vjerujte, biti podvig dostojan Herkula. Kako će li tek biti napaćeni putnici budućnosti kad se otkrije koban učinak fosilnih goriva; današnjih 30 stupnjeva doimat će se poput osvježavajućeg lahora! A sada, valja uhvatiti parobrod i provozati se rijekom. Adieu!

Roveredo

Naši su kočijaši bili čudnovati ljudi. Onaj koji je upravljao mojom kočijom bio je grub, sirov stvor – gotovo životinja više no čovjek. No onaj iz druge kočije bio je još osebujniji: po držanju ni Talijan ni Nijemac, a divlji poput neukroćene zvijeri, vulgaran kao najobičniji skitnica. Istini za volju, bijaše dovoljno uljudan; ali cijeli je zračio nekim neobuzdanim veseljem, kao da mu duh prebiva na rubu ludila. Predahnula sam kad smo konačno stigli u hotel. Večera bijaše ugodna, nimalo nalik na one gnusne trpeze u Njemačkoj.

Venecija

Adolf Loos je u pravu: ornament je, doista, zločin. Crkva Santa Maria della Salute – podignuta u doba kad je arhitektura već degenerirala, a obilje ornamenata zadobilo prednost nad jednostavnim, skladnim stilom – ima ljepotu koja se probija unatoč manama vlastita obličja. Još goru impresiju ostavlja crkva Isusovaca: raskošna do neukusa, ogrezla u stilu što ga taj red toliko obožava, a koji ovdje prelazi u karikaturu. Čak i slike, koje bi inače možda zadobile našu naklonost, lišene su svake čari, ugušene neukusnim ukrasima čija težina potire duh umjetnosti. Radovali smo se kad smo naposljetku izašli na zrak.

U gradu nema dobre opere. Talijani, mora se priznati, ne razumiju njemačku glazbu. Izvode je jer su drugi o njoj govorili s divljenjem, no nije im mila. Pokušavaju je preraditi, prilagoditi vlastitu ukusu – i time je posve osakate. 

Firenca

U Firenci običan puk živi prilično dobro. No možda su upravo oni među najmanje ugodnima za ophođenje u cijeloj Italiji: samodopadni, neovisni i duboko lijeni. Često ih je nemoguće privoljeti na ikakav rad, a i tada rade isključivo po vlastitu nahođenju – kao da je svaki zadatak pružena milost, a ne obveza.

Zapazila sam – premda su obični ljudi u Italiji doista naočiti – da njihova djeca, vjerojatno zbog loše prehrane, rijetko iskazuju ljepotu. A još je žalosnije to što, čim napuste pučke škole, njihovo se obrazovanje prekida. Tada tonu natrag u tromost i neznanje, što ovdje, čini se, raste s istom lakoćom kao masline.

***

Ovaj maliciozni sažetak zaključit ćemo, sasvim neironično, autoričinim citatom: “Putovanje će zaliječiti sve.” Bon voyage!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Otvorenje izložbe ujedno je i najava četvrtog izdanja Jelsa Art Bijenala 2025, festivala suvremene umjetnosti kojim se organizatori_ce bave već osam godina u kontinuitetu. Svoj će rad u nastanku na otvaranju izložbe predstaviti umjetnički dvojac Olga Christoph koji trenutačno borave na istraživačkoj rezidenciji u Jelsi, a osim spomenutih umjetnika, događanje će upotpuniti i ženska Klapa Figurin.

Anatomija kale – multidisciplinarno istraživanje jelšanske ulice kroz spoj znanstvenih disciplina i umjetničkih praksi ispituje osjećaj pripadnosti mjestu i zajednici u kontekstu specifične kale – tradicionalne dalmatinske ulice – u Jelsi na otoku Hvaru. Osim toga, izložba se bavi temama ulične baštine, zvukova otoka i tišine, simboličke praznine, kao i utjecaja turizma na prostorni razvoj i svakodnevni život otočana. Posjetitelji_ce će kroz izložbu imati priliku upoznati povijest mjesta Jelsa, kao i priče njenih stanovnika, te su pozvani_e na simboličko mapiranje vlastite “kale” i njezinih značenja.

Ulaz je slobodan, a izložba ostaje otvorena do 24. svibnja.

Više informacija možete pronaći ovdje.

Hrvatska obala druga je po broju turista u Europi, ima jednu od najviših ovisnosti o turizmu na svijetu i službeno je najpoželjnija destinacija 2025. godine, stoji u pozivu organizatora. U turističkom smislu riječka se obala tek budi, a postavlja se pitanje je li moguće stvoriti okvir za turizam koji ne troši grad, već ga jača? Cilj je radionica zajednički otkriti što to riječki turizam jest, a sudionici_e će uz stručnu pomoć razviti kreativni paket aranžman riječke rivijere koji će zaista i zaživjeti.

Program je besplatan uz obavezno sudjelovanje na svim radionicama, a donosi i ljetni izlet u Ljubljanu. Prijaviti se mogu svi: pojedinci_ke, udruge i inicijative, stručnjaci_kinje, lokalni obrti, institucije, vodiči, mali iznajmljivači, pa i mjesni odbori.

Rok za prijavu je 23. ožujka u ponoć putem prijavnice.

Osjećam blagu iritaciju, ali pošto živim u Zagrebu, navikla sam. Tako barem mislim sve dok najmlađe dijete ne krene neutješno plakati jer je mama nekud otišla. Baka ne može ništa. Vidi se da najradije ne bi bila tu. Djetetova majka se vraća. Klekne i potomka čvrsto hvata u zagrljaj. Počinje ga ljuljati. Par slovenačkih turista, suprug i ja jedina smo joj publika, ali žena svejedno inzistira na melodrami. Djetetu stotinu puta glasno ponavlja, daveći ga: Nikad te neću ostaviti. Nikada! Nikada! Okrećem se da vidim jesu li kamere HRT-a negdje u blizini, ali nisu. Žena ljulja dijete kao krpenu lutku. Mizanscena su joj dalmatinski šljunak i konobarica u pozadini. U trenutku kad biste očekivali da na binu padne veliki crveni zastor, umjesto njega pada rampa trajekta Lastovo, teška deset tona, i to na trojicu Jadrolinijinih pomoraca u Malom Lošinju. Poginu sva trojica. End scene.

“Ružna stvar, to ste vi kad postanete turista”, piše Jamaica Kincaid u Malom mjestu (FMK, 2018), “ružna, prazna stvar, glupa stvar, komad đubreta koji zastaje tu i tamo kako bi bacio pogled na ovo i okusio ono, i nikad vam neće pasti na pamet da ljudi koji naseljavaju ovo mjesto na kojem ste se vi zaustavili, ne mogu da vas podnesu”. Kincaid u svom eseju tvrdi da je svaki čovjek potencijalni turist, ali da su neki ljudi suviše siromašni da bi to postali. Autorica piše o Karibima, ali sve što kaže odnosi se i na plavi Jadran. Turizam je ipak univerzalno zlo.

Za hrvatske prilike moramo, doduše, revidirati pojam turiste, moramo ga proširiti. Nije dovoljno ostati na razlici između domaćeg i stranog gosta, kako su nas mediji naučili da razmišljamo. Jasno je, na primjer, da je žena koju sam spomenula – turistkinja. Suprug i ja također smo turisti na Jadranu. No i šefa Jadrolinije, HDZ-ovca Davida Soptu, lako možemo prepoznati kao “komad đubreta koji zastaje tu i tamo”. Nisu li upravo domaći šefovi koji uništavaju brodogradnju, devastiraju obalu i šume – najomraženija vrsta fureštije? Nakon što unište jednu lokaciju, firma ih premješta drugdje, da nastave nesmetano raditi kvara. Nikad ne priznaju odgovornost. Nikad ne snose posljedice. Oni su, baš poput turista – invazivna vrsta. 

Lako bismo mogli napisati čitav roman o pošasti naoružanih i bahatih talijanskih turista koji u Hrvatsku dolaze zbog krivolova, ali zašto se ne bismo bavili i Josipom Rimac, školskim primjerom privilegirane turistkinje koja ne mari za obalu? Poznata HDZ-ovka u svojoj političkoj karijeri više je brinula za dobar provod i jedrenje, nego za dobrobit Hrvatske. Svi političari i političarke koji su u Hrvatskoj tek u prolazu (Grabar Kitarović, Sanader, Šuica) ružna su, prazna stvar, glupa stvar, komad đubreta, kako bi to Jamaica Kincaid sažeto rekla.

Komad đubreta najlakše prepoznajemo po tome što hrvatsku obalu uopće ne može zamisliti bez sprege masovnog turizma i građevinskog kriminala. Obalu koristi da zaradi, a Zagreb da pare opere. Stoga kad vidim bijesan auto splitskih registracija u Zagrebu (a taj je prizor sve češći), osoba za volanom ogoljena je kao na FKK plaži: točno se vidi da auto vozi hohštapler koji je u Dalmaciji, isto kao i u Zagrebu – furešt. Katamarani i trajekti lutaju oko jadranskih otoka poput stare željezarije, a šefovi kupuju i voze ganc nova auta. Obitelji im ljetuju po tri mjeseca u vrhunski adaptiranim i privatiziranim hotelima i vilama, a javna infrastruktura propada. I dok se bogatuni tako vozikaju po Zagrebu i trguju nekretninama, na jugu svaki suhozid malo po malo postaje armirani beton, a užasna građevinska buka tuče nas sve odreda po glavi, kao malj. Lokalno đubre za eure postaje stranac, a onda drugim strancima prodaje ćaćovinu da može sjesti za bolji volan i odjezditi dalje, možda baš za Bruxelles. Nije se metar kvadratni u Splitu sam od sebe popeo na 8500 eura. Zna se! Da bi podigli cijenu kvadrata, đubrad su pustila rampu da padne.

Nakon nesreće u kojoj su smrtno stradala trojica pomoraca, problemi s Jadrolinijom samo su se nastavili (bez dodatnih ljudskih žrtava, na svu sreću). Svaki sljedeći incident vraćao me na turističke izjave Davida Sopte, koji je naravno ostao na čelu Jadrolinije, kako mu je žao što je smrt pomoraca “jednostavno malo zasjenila” dobre rezultate aka nabavku pet katamarana, te da se treba koncentrirati na sezonu “jer to je glavna misija ove firme”. Jezik koji HDZ-ovac koristi posve je dehumanizirajući. Tri ljudska života postaju drugorazredna tema u odnosu na pet novih plovila. U hijerarhiji firme, prvenstvo nad radnicima imaju rezultati, misija i sezona. Profit je vredniji od ljudskog života, poručuje nam stranački kadar. 

Sezona je u međuvremenu postala šlagvort za pljačku, ali ne onu na koju svi pomislite kad se spomene jadranska obala. Zaboravite na fotografije skandalozno visokih računa za kavu i jelo, koje nam hrvatski mediji ljeti prodaju kao vijesti. Turizam je organizirana pljačka hrvatskog primorja. O toj pljački govorim. Ali da bi pisali o udruženom kriminalnom pothvatu zvanom sezona, novinari ne bi trebali ispijati kave na Stradunu, već bi se nekom dobro morali napiti krvi u Zagrebu. No kako samo sirotinja u sezoni ostaje kući da tužno razmišlja o životu, svi drugi jedva čekaju postati veseli turisti, uključujući intelektualce i novinare lijeve provenijencije. Čitav Zagreb svoje političko i kulturno djelovanje ljeti ostavlja doma da bi lješkario na plaži, a teško je sa šugamana kritički pisati o turizmu. Treba, dakle, iskoristiti zimu, kad smo svi jednako u depresiji, da se obračunamo s masovnim turizmom od kojeg se nikad nitko nije odmorio.

Čim prestanemo pojam turizma uzimati zdravo za gotovo, kao pozitivnu stvar, odjednom postaje jasno da Dalmacija nije raj koji kvare neljubazni konobari i loša restoranska ponuda, već pakao u režiji lokalnih političara i investitora koji ljude svode isključivo na ugostiteljske uloge konobara, pomoraca i kuhara. Osobno, bila bih najosornija konobarica u čitavoj Dalmaciji da mi je konobarenje jedina opcija da zaradim kruh! Uostalom, to što je netko rođen na jugu, ne znači odmah da je stvoren za uslužne djelatnosti. Pogledajte samo otočane! Ponekad mislim da su otočani jedini ljudi u Hrvatskoj koji su veći mizantropi od mene. Kontinentalci olako zaboravljaju na sipino crnilo u dalmatinskoj duši jer stvarna, melankolična slika juga ne odgovara banalnim razglednicama koje nam svake godine pod nos gura zagrebačko medijsko žutilo. U štampi Dalmatinci nikad nisu potlačeni, već su uvijek redikuli i gramzivi primitivci, topovsko meso HDZ-a. I što je najgore, Dalmacija sama počinje živjeti tu laž. Spremno je prihvaća. A onda se ta ružna slika obale reflektira i na Zagreb koji također postaje oduran.

“Pokušao otrovati dijete otrovom za glodavce kod Trogira. Uhićen je”, glasi nedavna vijest iz Dalmacije. Svaka vijest koju otvorim prikazuje jug Hrvatske kao bal budala. Povjesničar umjetnosti i konzervator Cvito Fisković ovako je pisao o Trogiru prije više od 60 godina: “Malarija i bijeda su nestale, klasne razlike između plemstva i puka izumriješe, zvona su sve tiša, staro narječje sustaje, ali su ljeti na pličacima mladenačke igre bučne, a zimi pod gredama starih prizemlja u mirisu pečene ribe razgovori najmlađih su sve prisniji, pothvati sve smioniji, ljubavi sve čulnije”. Mnogo toga se u međuvremenu promijenilo. Malarija je možda nestala, ali bijeda se vraća. Klasne razlike također. Dalmatinci se ljeti nemaju kad zabavljati u plićacima jer su turizmom upregnuti u hrvatski proračun. Zima u Trogiru? Nema zime u Trogiru jer Trogir kao i ostatak Dalmacije zimi ne postoji. Osim, naravno, ako netko ne ide ubiti dijete mišomorom.

Pljačka jadranske obale odvija se neprestano već desetljećima, i nije započela s Hrvatskom demokratskom zajednicom, iako se čini da je upravo ta stranka glavni izvođač svih sumnjivih građevinskih radova danas. U svom tekstu Za urbanističku cjelinu Korčule (1955), u kojem se zalaže za obnovu starih korčulanskih kuća, Fisković upozorava da se “ne treba spoticati na sitne koristi koje pojedinci ‘uživaju’ u ovoj zapuštenosti”. No on u tom trenutku lako može apelirati na splitski Urbanistički ured i Konzervatorski zavod Dalmacije da zaštite javni interes. Nažalost, kad vrijeme premotamo 70 godina unaprijed, završimo s bijelim PVC prozorima na Kliškoj tvrđavi, koji bi ostali montirani na baštinu iz stoljeća petog, da se ljudi pojedinačno nisu pobunili i napali HDZ-ovog gradonačelnika Jakova Vetmu da ih makne. Da je izvođačima radova imalo stalo do Klisa, ne bi im palo na pamet da koriste plastičnu stolariju, ali sitne turističke koristi razgrađuju Hrvatsku kamen po kamen. Urbanističkog planiranja koje bi te interese držalo pod kontrolom – više nema. Sad imamo HDZ i Ministarstvo turizma da se pobrinu za “obnovu”.

Suprug i ja zadnjih nekoliko godina ljetujemo u Pagu kod barba Tonija i tete Ruže. Od njih vrlo jeftino iznajmimo malu sobu s kupaonom, bez kuhinje. Uvijek ljetujemo izvan sezone zbog nižih cijena, da izbjegnemo vrućine, ali i zbog ptica. Pag naime ima divne ornitološke rezervate – Veliko, Malo i Kolansko blato u kojima možete promatrati vrste kojih na kontinentu nema. No zadnji put kad smo otišli na jednu od uobičajenih ptičarskih lokacija blizu Kolana, dočekalo nas je gradilište: netko je uz samu obalu krenuo dizati ekskluzivno vikend-naselje. A kad idete dalje, prema Lunu, koji ima prekrasne i vrlo stare masline, prolazite kroz Novalju potpuno deformiranu novogradnjom. Ne znam kako bih uopće mogla opisati dojam koji taj kulturocid ostavlja u minimalističkom krajoliku Paga. Ima nešto jezivo u tome kad dvogledom tražite blistave ibise i morske kulike, a ugledate beton i izgorjele turističke guzice. 

Naslov vijesti koju sam pročitala na portalu morski.hr, govori sve: “Grad Novalja sadnju maslina od 45 eura, plaća 1186 eura po komadu? HDZ-ov gradonačelnik pojašnjava (…)”. No trebaju li nam stvarno više ikakva objašnjenja? Mislim da su stvari, sad kad nam sezonsko sunce ne prži mozak, i više nego jasne. Par maslina ne može sakriti HDZ-ove “dobre rezultate”. Ni u Novalji, niti bilo gdje drugdje.

Problem devastacije ne odnosi se, naravno, samo na Dalmaciju. Prije više od četrdeset godina Srebrenka Iveković-Marinović i Berislav Valušek upozoravali su na sustavno uništavanje Opatije. U novinskom tekstu Turistička kraljica i patuljci iz kulture (Danas, 18. 5. 1982.) iznijeli su niz problema koji hrvatsku obalu muče i dan-danas. Autorski dvojac objašnjava Jugoslavenima da su arhitektura i zelenilo osnovne karakteristike Opatije po kojima se ona razlikuje od ostalih destinacija, te da su upravo to zelenilo i ta prepoznatljiva arhitektura postali “metom strijelaca s mišlju kratkog dometa”. Po njima se devastacija okoliša može samo kratkoročno isplatiti. Na koncu će sva ta silna rušenja i adaptacije značiti nestanak opatijske originalnosti, što se naravno obistinilo. U tekstu oštro napadaju hotel Admiral koji umjesto galerijskog prostora u tom trenutku ima tri salona za televiziju: “Taj hotel je i kao arhitektura dobar primjer razine svijesti moćnika”. Admiral se po njima teško uklapao u okolinu, a simbolizirao je nove neprimjerene gradnje i nadogradnje koje “gotovo listom polako, ali sigurno razaraju tkivo historijskog jedinstva opatijskih vila, palača i hotela”. 

Vrijedi primijetiti da su oni, koji su se još za vrijeme Jugoslavije borili protiv devastacije obale i divlje gradnje, mahom bili povjesničari umjetnosti i konzervatori, dakle ljudi koji odlično znaju o čemu govore. Nasuprot njima imamo takozvane “patuljke iz kulture”, koji pogoduju investitorima i miču kulturna znamenja (poput natpisa “Maraska” u Zadru), da bi priobalni gradovi izgledali što sterilnije i impersonalnije. Tim komadima đubreta kriminal služi da se “kulturno” distanciraju od siromaha. Jasno je da, u slučaju Hrvatske, turizam produbljuje klasne razlike i promovira segregaciju građana koji si ne mogu priuštiti odlazak na odmor, odnosno nadogradnju. Istovremeno, kako se njegova životna sredina sve više pretvara u grdu i ekskluzivnu turističku destinaciju, tako se izbor lokalnog stanovništva sve više sužava. Mogu birati da ostanu siromašni, ili da postanu dio firme. Mislim da taj izbor između dva zla odlično objašnjava popularnost HDZ-a u Dalmaciji.

Jug Hrvatske nije, međutim, devastiran samo građevinski. Uništen je i kulturno. “Patuljci iz kulture” koje spominju Valušek i Iveković-Marinović, ne samo da su decenijama neprimjereno gradili, već su tom nakaradnom novogradnjom rušili kulturu u kojoj su ljudi stoljećima kontinuirano odrastali i živjeli. Diskurs o hrvatskom primorju, o Jadranu, o Mediteranu općenito, sveden je na polupismene novinske članke o trovanju djece i Željku Kerumu. Od stvarnog mjesta za život, primorje je zimi postalo groblje praznih nekretnina. Turistička novogradnja raselila je lokalno stanovništvo. Paralelno s bijesnim vozilima, jug se u Zagrebu ukazuje i u vidu kasirki, frizerki i radnika_ca u kulturi. Mnogi s juga bježe u Zagreb da prežive jer turizam melje sve pred sobom, pa tako i normalan život. Istrijani i Dalmatinci prinuđeni su živjeti u glavnom gradu, a onda ta prinuda od Zagreba čini mjesto koje preziru. Ono što je, po meni, dugoročno rješenje ovog problema jesu visoki porezi na nekretnine i, još važnije, decentralizacija Hrvatske. Znamo, nažalost, da visokih poreza na nekretnine neće biti sve dok stranci ne postanu lokalci, odnosno dok ne pokupuju sve što se kupiti i adaptirati može. Kad njihovi glasači prodaju svu ćaćovinu turistima, tek će onda HDZ stvarno udariti namete.

Isto kao i porez na nekretnine, i decentralizacija je postala nužna, ne samo za opstanak Dalmacije, Kvarnera i Istre. Beneficije bi išle u oba smjera jer kao što je Dalmacija, na primjer, mrtva zimi, tako je i Zagreb užasno mjesto za život ljeti. Kad bismo hrvatskom primorju dopustili autonomiju u odnosu na glavni grad, Zagreb bi napokon izgubio titulu dežurnog zlikovca. Grad Zagreb mora, kao prvo, prestati svojatati obalu i raspolagati njome kao da je Velebit samo malo veća Medvednica. To odvajanje bilo bi mu podstrek da osmisli bolje sezonske sadržaje i otvori građanstvu bazene koji svakog ljeta idu na remont i po najgorim vrućinama budu zatvoreni za javnost. Drugo, Hrvatska izgleda drugačije ako je gledate s juga i tu različitu perspektivu treba njegovati i poštovati. “Krajevi su ljudi a ljudi su krajevi”, citira Matoša vodič kroz zagrebačka izletišta iz 1969. godine. Na popisu tih izletišta nema jadranske obale. Nabrojana su samo ona mjesta koja su Zagrebu geografski blizu i kulturološki bliska. Umjesto Kvarnera i Istre, navedene su Slovenija i Slavonija. 

No najvažniji razlog zbog kojeg bi se valjalo kolektivno boriti protiv turističkog poriva za Jadranom jesu klimatske promjene. Globalno zatopljenje glavna je točka konvergencije između turizma i građevinskog kriminala, ali mainstream mediji ne pišu rado o tome. Prošle se godine dogodio pomor dagnji u Malostonskom zaljevu. Čini mi se da ta užasna vijest uopće nije odjeknula. Dijelom zato što se visoka temperatura mora uzima u obzir samo kad govorimo o turističkom ugođaju, a dijelom stoga što turisti obično ne vole mušule, već preferiraju mesna jela na kakva su inače navikli. Jug Europe sve je topliji. Požari su sve učestaliji i sve dugotrajniji. Ljudi kojima je stalo upozoravaju na manjak pitke vode u sezoni, pogotovo u onim mjestima čija infrastruktura ne može, objektivno, podnijeti sva ta silna noćenja kojima se pumpa državni proračun. Jadranska obala neizrecivo je blago, ali to blago nije beskrajno. Čine ga prirodni resursi i ljudi koje hrvatsko društvo nemilice troši masovnim turizmom. Znači li to da se trebamo ubuduće posve odreći mora? Naravno da ne!

Naš odnos s Jadranom ne mora nužno biti turistički, da bismo u njemu uživali. “Ležim na toplom pješčanom sprudu sjevernog Jadrana i promatram igru pamučnih oblaka nad Vrbnikom”, piše Gustav Krklec. Krklec na Krku leži i sanjari, kako kaže, “na svjetlucavom, iskričavom srpanjskom pješčanom sagu”, željan samoće koju remeti graja koja ga okružuje, turistička vreva koja “zaobilazi sve društvene konvencije i ustaljene običaje društva”. Iako i Krklec u svom tekstu napisanom za zagrebački Vjesnik 1958. godine, citira skitnicu Matoša: “Putovanje – evo, to je poezija moderne civilizacije”, pisac ne gleda blagonaklono na strane turiste koji upravo otkrivaju Jugoslaviju. Epizodni susret sa strancem iz zapadne Europe, koji Jugoslaviju ignorantski smješta iza željezne zavjese, stavlja nam do znanja da se Krklec ne smatra turistom. On leži na sprudu, ali taj sprud je također dio Jugoslavije. Pisac nije došao na Jadran da se odmori od politike jer jadranska obala nije imaginarna, eskapistička lokacija, a ni lješkarenje bome nije apolitično. Što se u međuvremenu desilo da se naše poimanje juga tako radikalno promijenilo, da smo plavi Jadran toliko iznevjerili? Masovni turizam i građevinski kriminal posrali su se na sve nas. Eto, to nam se desilo. Desila su nam se đubrad, govna i njihova firma.

Jug Hrvatske pun je glazbenih festivala i događaja kojima nitko od lokalnog stanovništva ne može prisustvovati jer su organizirani isključivo za strance. Dubrovnik je postao ekskluzivna destinacija za Amerikance i bogate turiste. Ako im pristup javnim plažama nije doslovno onemogućen ilegalnim betoniranjem i koncesijama, onda su hrvatski građani vrlo često cjenovno izgurani s obale. Nisu, dakle, sve prepreke fizičke. Puno njih spada u sferu kulture, gastronomske na primjer. Ljeti je u Zagrebu jako teško kupiti svježu morsku ribu. Mislila sam da sva riba ostaje Dalmatincima, ali onda sam u razgovoru s njima shvatila da ni njima nije lako dostupna. Korčulanska ljetna škola u organizaciji Praxisa, narodni zborovi na Hvaru, dubrovački seminari o socijalizmu i pitanju klase, na kakvim su se okupljenima obraćali Miko Tripalo i drugi hrvatski filozofi i komunisti, stvar su prošlosti. Kulturna djelatnost Dalmacije svedena je na amatersku proizvodnju suvenira. Umjesto da ljeti kritički čitamo Palmotićevu Gomnaidu (koja nikad nije bila aktualnija), bavimo se doslovnim govnima koja se izlijevaju po plažama!

Na kraju, vratimo se na početak mog teksta, na iritaciju koju sam osjetila gledajući kako mi tuđe prenemaganje kvari vidik. Ponašanje turista vrlo je teatralno, zato što ono, kako je Krklec primijetio, “zaobilazi sve društvene konvencije i ustaljene običaje društva”. Ja sam u onom melodramatičnom, filistarskom zibanju djeteta, u sebičnoj, performativnoj ljubavi majke prepoznala obrazac koji u Hrvatskoj susrećem i u odnosima koji su dnevnopolitički, a ne samo obiteljski. Hrvatska politika ispražnjena je mahom od realnih odnosa i svedena na imaginarno rodoljublje koje ljulja hrvatsku javnost kao da je umiruje i štiti od neprijateljskog svijeta. No pravi, unutarnji neprijatelj kako bi stari jugoslavenski komunisti rekli, jest upravo taj stisak, to zibanje koje nas uljuljkuje u lažni osjećaj sigurnosti. Mislim da je iz mog teksta jasno čiji je taj stranački stisak koji nas davi, koji nam svima radi o glavi. Da bismo mu se oteli, prvo moramo osloboditi Dalmaciju, a onda će ona osloboditi Zagreb. Poslije ćemo lako.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Pilot epizoda bavi se temom odnosa kulture i turizma, istražujući izazove prekomjernog turizma u gradovima poput Pule i Splita te potencijalne prijetnje intenzivnog turističkog razvoja u Rijeci i Zagrebu. Kroz razgovore sa stručnjacima i stručnjakinjama, emisija otvara pitanja održivog razvoja turizma i uloge kulture u očuvanju identiteta gradova.

U Rijeci su Marina Jakšić i Ivan Draganić-Gjuro razgovarali sa Svetozarom Nilovićem-Tozom, voditeljem muzeja Peek & Poke, o ulozi lokalnih kulturnih inicijativa u turističkom i društvenom životu grada. Jana Perković, urbanistica i novinarka, analizirala je kako javni prostori doprinose oblikovanju identiteta grada.

Zagrebačku temu obradila je Ivana Pejić kroz audio reportažu koja donosi primjere dviju velikih gradskih manifestacija, Adventa i Festivala svjetla, te privatne inicijative Sit & Meet. Kroz ove primjere istražuje ulogu i mjesto kulture u zagrebačkom turističkom boomu.

 U Splitu su Kristina Tešija i Dario Dunatov o problemima turistifikacije razgovarali s dugogodišnjim novinarom i turističkim vodičem Ivicom Profacom, dok je u Puli sugovornica Igoru Zenzeroviću bila Kristina Nefat iz Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika.

Emisija je uživo emitirana u subotu, 28. prosinca 2024. u 12 sati.