Piše: Mario Kikaš

Predstava Hrvatsko glumište redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića, poput nekih ranijih njihovih radova (prije svega Aleksandre Zec i Bakhi) počela je golicati javnost i izazivati preuranjene medijske reakcije i prije same premijere. Dijelom zbog povrijeđenih autorskih ega poput onoga Slobodana Šnajdera, a dijelom njenim svrstavanjem u ad hoc “oformljenu” Trilogiju o hrvatskom fašizmu ovog autorskog dvojca što je mnoge živuće “motore” našeg kazališta natjeralo da napeto bruje prije konačnog paljenja. Kako to obično biva u (domaćem) kazalištu – glasovi uvijek nekako izađu kroz stražnji izlaz iza iza scene i dođu do središnjih institucija i ličnosti pa se tako i prije same izvedbe poslovično (u slučaju Frljićevih režija) stvara neka vještačka napetost koja obično završi zgražanjem prozvanih (ili prepoznatih) ili razočaranjem nas koji i dalje u tom mediju tražimo nešto više, nešto iza iza, a da nisu pozadine s licima Snježane Banović, Vitomire Lončar, Mani Gotovac i već spomenutog Slobodana Šnajdera puta troje gaće. Ono što se u kuloarima iščekuje kao coup de theatre, ostaje (tek) theatre i to ne neki poseban i izvanredni teatar koji će uzdrmati temelje našeg kazališnog, državnog i inog fašizma. Iako se nekad čini da svi ti napeti i propeti očekuju upravo to bojeći se za vlastiti status koji možda i jest na krhkim nogama, ali svakako ne zbog toga što će Frljić nabacati u “svom” kazalištu. A, možda je upravo u tome problem?

U svakom slučaju, čini mi se da je o prednjim (da ih ne izostavimo: Jasen Boko, Mile Budak, Krešimir Dolenčić, Joško Juvančić, Jakov Sedlar, Anja Šovagović Despot, Zlatko Vitez) i stražnjim ličnostima mnogo toga već napisano. A i prednje i stražnje ličnosti su se već očitovale. Prijeti se tužbama, prolijeva se žuč po društvenim mrežama, pije se redatelju i dramaturg krv na slamku itd. Međutim, vrlo malo se govori o ostatku predstave i aspektima koji mi se čine zanimljiviji u kontekstu šireg Frljićeva rada od samog principa selekcije printa na gaćama.

Iako svrstana u naknadno imenovanu trilogiju rada ovog dvojca, Hrvatsko glumište je puno bliže (i glumačkom postavom, a i nekom općom kazališnom estetikom pa i scenografskim rješenjem) Turbo Folku nego Bakhama. I ne mogu se oteti gesti da promatram i ovaj Frljićev rad u usporedbi s Turbo Folkom i nedavnom Aleksandrom Zec. Bez obzira na autorsko objašnjenje tematizacijskih poveznica između trilogijskih dijelova začetih u novokazališnom sparagmosu na Splitskom ljetu još 2008, čini mi se da je Hrvatsko glumište, u okvirima autorskog opusa Olivera Frljića, nastavak rada na turbofolkovskom jeziku u smislu njegovog glancanja, “smirivanja” ili čak usklađivanja elemenata takvog kazališnog iskaza. Dodatno se i radovi o/na srpskim tranzicijskim neuralgijama, čini mi se, mogu svrstati u istu liniju kazališne proizvodnje ovog redatelja. A kako je doista riječ o “proizvodnji”, možemo polako početi govoriti i o ustroju kontura jednog zasebnog žanra koji je najbliži političkom kabareu. Ali s obzirom na to što sve ulazi u taj žanr pa i u našem kazališnom polju, bolje ne imenovati taj odvojak u autorskom opusu. No, bez potrebe za tipologizacijom, Frljić je ovom predstavom, doradio neke aspekte dijela svog “politički-eksplicitnog” opusa koji nam ostavljaju “mesa” da o ovoj predstavi razgovaramo i izvan granica malograđanske kutije koja nije tek prostorna kazališna metafora nego, bojim se, sve češće i metafora našeg kazališta tj. ne-kazališta u kojoj Frljić ima ulogu vječnog zvizdača. U tom smislu, vraćajući se opet i zadnji put na reakcije, gaće i njihove pokretače, Frljićev iskaz ipak gaji tu neku naivnu vjeru u teatar i mogućnosti njegove promjene, jednako kao što zviždač naivno vjeruje u pravni sistem. Međutim, temelji su truli.

Hrvatsko glumište je predstava o posljedicama tih temelja; o hrvatskom licemjerju koje se gnoji na križ(išt)u patetične pobožnosti, kultur-rasizma i kazališne malograđanštine. U korporalnom modusu, kako ga iznosi Frljić, to licemjerje se transformira kroz različite sakralno-orgijastičko-animalne slike odlične glumačke postave koju sačinjavaju: Dražen Mikulić, Damir Orlić, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Jasmin Mekić, Jerko Marčić, Nikola Nedić, Nika Mišković i Jolanda Pahor. Učestalim, ali sinkroniziranim promjenama u istom modusu iskaza (od kafanskih orgija, lizanja oltara, lešinara s krilima anđela, nagih leševa) Frljić čuva neku motivsku i stilsku protočnost, zadržavajući pritom kompaktnost glumačke trupe koja se ni u jednom trenutku ne raspada i doista djeluju kao jedno kancerogeno tijelo hrvatskog glumišta. Pametnim se korištenjem kazališnog stroja i kognitivnih mogućnosti njegova medija došlo do “pjesničkih slika” koje su “progutale” (u pozitivnom smislu) neke politički-eksplicitnije momente i trop toliko spominjanih “gaća”. U tom kontekstu bih izdvojio izbor i kompilaciju glazbe od crkvenog napjeva Ja se kajem koji podcrtava lajtmotiv licemjerja Hrvatskog glumišta (a i općepolitičkog gnojišta) dok se pozornicom vrti replika kipa Blažene Djevice Marije do izvrsnog, gotovo prirođenog srastanja Thomposnove novokomponirane pjesme (moram priznati da sam zaboravio naslov, ali sam upamtio geografske trope: daljina je u pitanju) sa starom srpskom vojničkom elegijom Tamo daleko u jednom od tih orgijastičkih puknuća.

Predstava teče tokom ustaško-glumištnog kabarea (uz standardne postupke kolizija kazališne udvojenosti: predstavljačke iluzije i glumačke privatne osobe; a granice nema ili je pak manje bitna) uz rezove ili točnije scenske prolepse – koje su recepcijski dominantnije i efektnije i razrađenije nego u ovim ranijim radovima s kojima se stvaraju jasne veze. Da bi interetekstualno opravdao svoju “trilogijsku” odluku, kroz predstavu provodi i lik Aleksandre Zec koji igra Nina Batinić. U jednom trenutku se pali svjetlo iza (tj. ispred) scene i razotkriva iza majušnog lika djevojčice koju je ionako progutalo kazališno crnilo, zbor Opere HNK Ivana pl. Zajca koji pjeva Zovi samo zovi s onim prešućenim (ili ne) stihovima o Velikoj Hrvatskoj i istočnije od Iloka. Taj zborski glas jedne od koračnica “kulta državnosti” i kasnije “kulta reprezentacije” s galerija, efektniji je trop politike našeg glumišta zadnjih 25 godina i njegovog kontinuiteta s nekim ranijim periodima nego ijedan print na gaćama. Taj fragment ove Frljićeve predstave, meni kazališno govori puno više nego cijela predstava Aleksandra Zec. 

Frljićevo Hrvatsko glumište je predstava koju treba sagledavati u kontekstu dijela njegova opusa kao korak dalje u radu na specifičnom jeziku. S druge strane, davno se trebalo riješiti te promašene geste dječjeg iščekivanja diznijevskog tipa – da će sad Frljić napraviti nešto revolucionarno. Jok. Revolucije se u kazalištu ne dešavaju provokacijom jednog autorskog tipa ili tima i dijela njihova ansambla. Promjene u kulturnom polju (pa onda i u kazalištu) se dešavaju u suglasju sa širim društvenim promjenama iz temelja. Mi se ovom predstavom tek suočavamo s tim temeljima.

Kako bi istražili, snimili i doživjeli strasti narodnjačke supkulture, autori su se upustili u avanturu po najznamenitijim zagrebačkim klubovima narodnjačke, folk, i turbo-folk glazbe, razgovarali s posjetiteljima, vlasnicima i glazbenicima pa slavili zajedno s njima. Dokumentaciju audiovizualnih doživljaja autori prezentiraju posjetiteljima izložbe u kaotičnom, emocionalnom i neformalnom okruženju, bas kao i onom gdje se stvara turbo-folk, narodnjačka supkultura. 

Rezultat gotovo dvogodišnje pripreme autori u galeriji Nano predstavljaju projekcijama video kolaža, glazbom i intervjuima koje će zaokupiti sva osjetila prisutnih te ih na kratko vrijeme povući za sobom u svijet koji privlači, kao jedan od rijetkih supkulturnih stilova, sve društvene elite te ne poznaje etničku netrpeljivost. 

Crnogorski glazbenik Antonije Pušić iz Herceg Novog, na prostoru bivše Jugoslavije poznatiji kao Rambo Amadeus, jednom je prilikom pokušao definirati glazbeni žanr turbo-folka, pa tako i supkulturu koja se okuplja oko te glazbe. “Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime”, rekao je, i time zanijekao kvalitetu glazbe koju sluša veliki dio urbane mladeži, od Zagreba preko Beograda, od Beča pa do Berlina. 

Izložbu, koja će biti otvorena 19. prosinca u 19 sati u galeriji Nano, možete pogledati do 21. prosinca. 

Politolog Dejan Jović predavač je na University of Sterling, gostujući profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i jedan od uglednih stručnjaka za razdoblje raspada Jugoslavije te društvenih i političkih okolnosti koje su mu prethodile, ali i dobar poznavatelj aktualne situacije u društvima bivših republika. Na konferenciji Exit Europe Jović je sudjelovao u raspravi o kulturi u postjugoslavenskom kontekstu.

KP: Kako je situacija u kulturi utjecala na raspad Jugoslavije?

D. J.:  Ima dosta zanimljivih teorija o tome u kojoj je mjeri kultura povezana s procesom stvaranja ili rastvaranja država. Nekima od tih stvari u svojoj se knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije na sjajan način pozabavio Andrew Wachtel, iznijevši ideju da bez aktivnog stvaranja kulture, uključujući nacionalnu kulturu, nije moguće zamisliti političke zajednice. To onda za sobom povlači i tezu da se od sredine 60-ih, a naročito kasnije, namjerno nije stvarala jugoslavenska kultura, nego su se stvarale i poticale posebne nacionalne kulture i lokalne, regionalne kulture. Jugoslavenska se kultura smatrala politički nekorektnim pojmom, jer je, s jedne strane jako asocirala na staljinističke ideje centralizacije, s druge pak na ideje iz međuratnog perioda koje je karakterizirao pokušaj stvaranja jugoslavenske nacije.

Jugoslavenski su komunisti odbacivali i jedno i drugo pa su kulturalna pitanja prebacivali u nadležnost republika, nije postojalo jugoslavensko ministarstvo kulture, nisu postojali jugoslavenski udžbenici, nije postojala jugoslavenska televizija… No nisu postojali niti značajni aspekti jugoslavenskog identiteta, ni jugoslavenski narod u političkom smislu, ali nije bilo ni ambicije da se stvori, niti u etničkom, niti u političkom smislu. Nije bilo ni jugoslavenskih izbora tako da ste čak imali Predsjedništvo SFRJ u kojem su sjedili samo predstavnici pojedinih republika i pokrajina od kojih niti jedan nije po definiciji mogao biti ništa drugo nego ono što je dominantno u njegovoj republici ili pokrajini. Nikad se nije dogodilo da je neki Jugoslaven postao član Predsjedništva SFRJ. Dakle stvorene su institucionalne pretpostavke da se ne izgradi ništa što podsjeća na jugoslavensku kulturu.

Prema Wachtelu, to je glavni razlog raspada i on u raznim svojim tekstovima polazi od propasti ideje stvaranja zajedničkih jezgri u udžbenicima. Postojao je takav pokušaj krajem 60-ih i početkom 70-ih, ali je propao. Političke se elite oko toga nisu mogle dogovoriti jer su odbacivale koncept stvaranja jugoslavenske kulture kao takve. Nasuprot tome važno je naglasiti da je ipak postojao rastući trend de facto jugoslavenske kulture koja se javljala nasuprot političkoj eliti, nasuprot političkom sistemu i kao izraz otpora vladajućem poretku.

KP: Govorimo li o konkretnim primjerima tog otpora, mislite li na pojave poput glazbe Novog vala?



D. J.: Na primjer, ali i u sarajevskoj kulturi koja je na tome naročito insistirala, prisjetimo se recimo Bregovićevih pokušaja da namjerno spoji Hej Slaveni s Lijepom našom i srpskim nacionalnim pjesmama, govorimo o njegovoj Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. Govorimo li o tom stvaranju naročite jugoslavenske kulture kroz niz međusobnih utjecaja, moramo znati da oni nemaju podršku političke elite, nego obratno – na njih se gleda s velikom sumnjičavošću. Tako dolazi do paradoksalne situacije da politička elita ne podržava stvaranje jugoslavenske kulture, ali ona bez obzira na to nastaje. I to ne samo da nastaje jugoslavenska kultura, nego, uzmete li rezultate popisa stanovništva, uvjerit ćete se da se 1981. godine utrostručuje broj ljudi koji se deklariraju kao Jugoslaveni. To je potpuno paradoksalno i očiti je izraz otpora sistemu i njegovu djelovanju. No Wachtel upozorava da je sve to ipak bilo nedovoljno, i da je takav pothvat nemoguć mimo državnog aparata. Osim toga, kad gledamo ono što se događa nakon pada Jugoslavije mi vidimo da države vrlo aktivno djeluju na unificiranju i stvaranju konstitutivnih elemenata.

KP: No, što se u trenutku raspada Jugoslavije dogodilo s tom jugoslavenskom kulturom koja je nastala usprkos političkim okolnostima?

D. J.: Događa se žestoko nasilje nad njom. Dolazi do nasilja novih vladara koji ne žele nikakve utjecaje, a kamoli ideje stvaranja nacionalne jugoslavenske kulture. Recimo po dolasku nacionalističkih snaga na vlasti odmah se dekretom ukida uvoz novina s jednog na drugi kraj države, čak i u biblioteke, pa čak ni sada ne možete u Hrvatskoj naći Politiku ili Borbu, poželite li ih istraživati. Također, dolazi do favoriziranja potpuno drugačije kulturne politike koja insistira na nacionalizaciji i upotrebi folklora i tradicionalističkih elemenata kako u Srbiji tako Hrvatskoj. U Srbiji imate recimo potpuno istjerivanje rokera s televizija, tako da s televizija recimo odlazi Duca Marković koja je promovirala taj tip kulture, a umjesto nje dolaze folk-pjevači i neki sasvim drugačiji ljudi. O tome Eric Gordy piše u svojoj knjizi Kultura vlasti u Srbiji. Namjernom državnom akcijom favoriziraju se oni koji asociraju na tradicionalnu kulturu posebno ako pjevaju nacionalne i domoljubne pjesme.

Ista se stvar događa i u Hrvatskoj, primjerice s Ksenijom Urličić, koja je članica središnjeg odbora HDZ-a, a istodobno urednica na televiziji i koja favorizira glazbenike poput Škore i Thompsona, usmjeravajući kulturnu politiku u smjeru kroatizacije. Nije niti nužno da to bude glazba s tradicionalističkim elementima, to mogu biti i bendovi kao Parni valjak, dok god ne “vuku” u suprotnom pravcu – no to nikako ne smiju biti likovi kao Balašević, Bijelo dugme ili, ne daj bože, Bregović. Moramo shvatiti da se to događa nasilno na način koji opisuje Stef Jansen u svojoj knjizi Antinacionalizam, objašnjavajući da je ogroman broj ljudi iskazivao otpor prema takvoj politici, ali nisu imali nikakvih političkih instrumenata da to pokažu.

KP: I, na kraju krajeva, suočeni su i s prijetnjom direktnog fizičkog nasilja…

D. J.: Tako je. Rat koji dolazi kao posljedica tih procesa naročito je nasilna realizacija takve politike, pokrenuta i vođena od strane političkih elita, a nasuprot trendovima koji su postojali u društvu. Čak i u trenu kad počinje prva pucnjava u Sarajevu postoji masa ljudi koja govori o Jugoslaviji i traži smjenu Vlade, no njih se naprosto ignorira. Pogledate li karakter tog rata, najviše su stradali krajevi koji su bili etnički izmiješani, a koji su bili simboli suživota i Jugoslavenstva – Vukovar, Mostar, Sarajevo, pa i cijela BiH… Utoliko to i nije bio srpsko-hrvatski rat, nego koordinirana akcija srpskog i hrvatskog ekstremnog nacionalizma protiv jugoslavenske ideje. Pogledate li to tako, neće vas začuditi što su se lakše dogovarali nacionalistički vođe, nego što su jedni i drugi mogli išta dogovoriti s čovjekom koji je u to vrijeme bio simbol jugoslavenske politike, Antom Markovićem.

KP: Kakva je kulturna situacija danas na snazi u bivšim jugoslavenskim republikama?

D. J.: U velikoj mjeri se nasuprot nacionalnoj politici događaju međusobna povezivanja, koja politika trenutno ne zabranjuje, ali ignorira. To je i dobra pozicija, jer ono što nacionalna politika podržava ljudi će ionako prije ili kasnije početi odbacivati. To je potpuno logičan trend koji smo mogli primijetiti i u Jugoslaviji, a događa se i sada. Danas imate mladu generaciju koja posjećuje Zagreb odnosno Beograd, neovisno o stavovima svojih roditelja. Pa to čak često rade na diskretan način, ne želeći da to znaju primjerice njihovi nastavnici. No, to sasvim sigurno nije pojedinačna, nego masovna pojava. Ljudi od Slovenije do Srbije recimo gledaju hrvatsku televiziju, interesira ih politički život, kupuju novine koje izlaze u Hrvatskoj. Postoji trend komunikacije na nekoj osnovnoj razini. Do toga dolazi iz dva razloga – kod starije generacije pojavljuje se neka vrsta nostalgije za ranijim vremenima, koja je jednim djelom politička, a drugim nije. Svatko s vremenom postaje nostalgičan prema svojoj mladosti, kakva god bila i u kojem god režimu živjeli. Jedan broj ljudi vođen je i logikom – prije Jugoslavije bio je rat i nakon Jugoslavije bio je rat, uspomena ta dva razdoblja i sve što su eventualno izgubili u tim ratovima logično čini ljude nostalgičnima na razdoblje mira i stabilnosti.

Međutim, pojavljuje se i mlada generacija koja ne pamti Jugoslaviju i kod koje vidimo nepolitičan, a često i antipolitičan interes, sličan onome u zadnjim godinama Jugoslavije. To je prije svega kulturalan, identitetski i osoban trend. Kod mladih se pojavljuje otpor prema onome što ih uče u školama i onome oficijelnom diskursu. U Hrvatskoj tako imate istovremenu obnovu projugoslavenskih i ustaških nostalgija kod mladih. Imamo dakle dvije tendencije kod mlade generacije koje nisu dio oficijelnog diskursa. Razlog je u tome što je jednostavno nepodnošljiva situacija u kojoj se smatra da postoji samo jedna mogućnost, u kojoj nemate alternativu. Oni traže upravo to – bilo da se radi o jednoj ili drugoj alternativi oficijelnom diskursu. Dapače mnogi će iskazivati istodobnu naklonosti objema alternativama, pa će tako ići na Thompsonov i Cecin koncert.

KP: Kad već spominjete Cecu, kako tumačite taj fenomen turbofolka koji smo skloni banalizirati, no zapravo ga slabo razumijemo. On prelazi granice nacionalnih kultura kao jedan jugoslavenski pa i širi fenomen prema kojem snažnu naklonost iskazuju ljudi koji s druge strane često ispoljavaju visoku razinu etničke netrpeljivosti. Kako je to moguće?

D. J.: To je s jedne strane izraz otpora o kojem sam govorio, a s druge je prisutan i element humora. Mnogim ljudima je ta glazba jednostavno zabavna i smiješna i ne shvaćaju ozbiljno ideje da se rat može ponoviti pa su tako i Cecu prestali povezivati s Arkanom. Ja uvijek kad čujem nju pomislim i na Arkana, jer ona je toliko bila povezana s njim, a involvirana je bila i u Miloševićev režim. Možda su zato bolji primjeri neki drugi koji nisu direktno povezani sa svime što se događalo 90-ih. Činjenica da više nitko niti u Srbiji niti u Hrvatskoj ne razmišlja o obnovi Jugoslavije kao političke zajednice jednostavno je relaksirala ljude pa je znatiželja prevladala strah i otpor. Osim toga, kad govorimo o mladima, to su znatiželjne osobe koje govore jezicima koji su uzajamno savršeno razumljivi, ali se govore na malo drugačiji način, što je osobito šarmantno i zanimljivo. Jedni su od drugih od rođenja odvojeni “željeznim zidom” pa nije čudno da imaju veliki interes za tu drugu kulturu.

KP: Je li onda turbofolk nova jugoslavenska supkultura?

D. J.:  Jednim dijelom da – postoje ljudi koji slušaju samo to i zatvoreni su za sve drugo, a imate onih koji slušaju sve pa onda i to.

KP: Kako očekujete da će eventualni ulazak republika bivše Jugoslavije u Europsku uniju djelovati na nacionalne kulture?

D. J.: Za početak će biti lakše komunicirati što će povećati inicijalni interes za drugu kulturu, a s vremenom će se na tu kulturu početi gledati kao i na svaku drugu. No tu je i nezaobilazan aspekt zajedničke povijesti, jezika, uspomena i to je nemoguće zanemariti. Možda imamo različite uspomene na neki događaj, ali svejedno se sjećamo istog događaja. Moja kolegica, Ildiko Erdei napisala je izvanredan članak o uspješnosti organizacije Titovih pionira, za koje smatra da su bili najuspješnija jugoslavenska organizacija svih vremena, jer danas gdje god nađete ljude koji su bili pioniri pričat će vam o toj organizaciji s velikim veseljem i neće imati nikakvu negativnu asocijaciju. Svi mi koji smo tada živjeli imamo svoje uspomene, pa čak i vojska kao jedna represivna organizacija sistema, kod ljudi obično umjesto strašnih asocijacija izaziva zabavne uspomene.

Mi Hrvati nismo baš dobri s bojama. Mrzimo crnu ili preziremo crvenu, a zelena nam samo ide na žice. Širimo područje mržnje nesimetrično po cijelom spektru, a evo, ovih je dana u modi mrziti pink, što će reći ružičastu. O čemu ja govorim? Kratak sadržaj za neupućene: Željko Mitrović je srpski tajkun one vrste koja u tranziciji niče kao gljiva poslije kiše. Čovjek posjeduje uspješnu televiziju pa legalno i transparentno pokušava proširiti posao na pravu stranu Drine. Ima šanse da ostvari naumljeno ako uspije povezati više hrvatskih lokalnih televizija. Gdje je zaplet? Ta televizija emitira snijeg, nekakav surogat za informativni i igrani program, a svoju visoku gledanost duguje emitiranju turbo folka. Turbo folk je sporan u cijeloj priči. Jezična aritmetika kaže : TV Pink = turbo folk.

Mi Hrvati očito ne volimo turbo folk. Točka. Ajd’ dobro… nije da ga ne volimo. On nam je poput seksa -; očito omiljen i sveprisutan, al’ nismo ludi da ga prikazujemo na televiziji. Zašto? Uzmite si vremena i pokušajte dati trezven odgovor, jedan od onih koji nije natopljen predrasudama. U čemu je problem? Turbo folk ima priglupe, polupismene tekstove, kažete. Ima i gangasta rap. Idemo dalje. Turbo folk ima banalne melodije, kažete. Ima i gangsta rap. Estetika, dakle, nema s tim ama baš nikakve veze. Dapače, gangsta rap je paradigmatski primjer poželjnog u glazbenoj emisiji koja drži do sebe dok je turbo folk demoniziran i dosad nije ni primirisao dalekovidnici.. Uz turbo folk se lijepe skandali i vatreno oružje. I uz Gangsta rap se… razumijemo se. Javno ćudoređe dakle, nije problem. Etiketa made in? PoluobnaŽene i muškarci poznati kao turbofolkeri najvišeg reda mahom dolaze iz Srbije. U takvom odnosu očekivao bi čovjek da će na prvoj crti antifolkerskih snaga biti vodeći ljudi HVIDRE kao, nespretno rečeno, oni koji glazbu uopće mogu metaforički izjednačiti s velikosrpskom agresijom. Ali vraga, oni konzumiraju ili bar ne ragiraju na podražaje turbo folka. Istina, zacrvene se gore nego lakmus – papir u lužini na sam spomen Halida Bešlića, ali njega, oprostite lijepo, ne možete pronaći u nomenklaturi turbo folka.

Čovjek se, nakon svega, mora zapitati što je uopće turbo folk. Najveća apologija tog glazbenog izričaja koncentrirana je u 100-;110 kila žive vage koja se odaziva na Vuco! Siniša Vuco. Pogledajmo malo svijet kroz njegove naočale. Turbo folk su brate, osmijesi na licu, dobro auto, dobro piće, zgodne atraktivne cure, kršni momci, u svakom 100 kila, ali dopušta i 90 za lakše kategorije. Turbo folk je lipa atmosfera, naši proslavljeni sportaši, naši dobri glumci, izvođači i pjevači. Turbo folk su gentlemani, galantni vlasnici klubova široke ruke koji će uvik počastit, svaka im čast! Turbo folk je oružje, al šta ima veze malo oružja. Pukne se koji metak, ranjavaju se ljudi, al’ bar nema mrtvih. Mrtvaca ima kod onih što vole drogu – haus, rev, tehno-;mehno, Ice-;T repera, 50 Centa – šta ti ga ja znam. Esencija hedonizma, vidite.

I u medicini se traži drugo mišljenje. Uvjerljiviji odgovor na pitanje turbo folka, odgovor koji će naći zajednički nazivnik za sve pojave zbog kojih se uopće vodi debata o folku na dalekovidnici, daje Rambo Amadeus. Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Turbo folk je gorenje naroda. Razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Amen.

Gospodin Vuco, prema vlastitom priznanju, živi prema 3P-u. Pojist, popit, poprčit stoje kao bastioni tog svjetonazora. To je turbo folk. Prema Douglasu Adamsu, ljudi su tek treća vrsta po stupnju inteligencije na trećem kamenčiću od Sunca, odmah iza miševa i dupina. Jamačno je Adams, nakon kariole lakih droga na turneji po Balkanu zalutao u neku folkoteku. Tako sam bar mislio u nježnijim godinama. Šireći krug poznanika i prijatelja promijenio sam mišljenje. Folkeri su presjek društva. Uz one kojima su dupini i miševi superiorni po intelektu, ima tu budućih managera, IT stručnjaka koji timski bildaju uz istočnjački melos, idiotske stihove koji ti se lijepe za mozak, silikone na putenim mjestima. Znate već, grlo je vlažno, ruke su u zraku, a pogled je zapeo na nečijim nogama koje sežu odavde do vječnosti, u pristojnijoj varijanti, razumije se. Kako to objasniti? Centar za ukus im je amputiran zajedno s krajnicima u trećem osnovne pa su jadni osuđeni na turbo folk i Nad lipom 35? Teško. Ipak se radi o niskim strastima. A Rambo je tomu samo dao ime.

TV Pink nam treba koliko i Treći svjetski rat. Krunski argument velikih demokrata koji ne bi ni prstom pomaknuli da se ružičasta boja proširi brže od karcinoma našim medijskim prostorom svodi se, dakako, na slobodu izbora. Kamo sreće da je daljinski upravljač dovoljan da riješi sve moje probleme. Stvar je malo složenija. Medijski prostor je sustav, a unoseći novi element svi se odnosi mijenjaju. Ako Mitrović doista uspije povezati lanac lokalnih televizija i pripoji ih ružičastom carstvu, loše nam se piše.

Postoje ljudi koji svoje vrijeme poklanjaju katodnoj cijevi u dnevnom boravku samo u posebnim prilikama, možda Draženu Siriščeviću i Operi box tu i tamo, a postoje i njihovi antipodi koji konzumiraju isključivo junk proizvode i sustavno ignoriraju iole kvalitetniji sadržaj. Oni kao nekakve konstante ne ulaze u našu jednadžbu. Izuzev ekstrema, većina ljudi je varijabla u nekakoj sivoj zoni i podložni su izgradnji kakvog – takvog ukusa. Može ih se odgajati. Teško je i SKUPO navikavati publiku na kvalitetan sadržaj. To, na koncu konca, vodi povišenju njihovih standarda i onda im više ne možeš podvaliti muda za bubrege, svakojake reality showove u kojima se svira veseljku i/ili Avine sapunice prije večernjeg Dnevnika čije praćenje zahtijeva 3.4 neurona upitne funkcionalnosti. Lakše je pribjeći manje kvalitetnoj i JEFTINIJOJ varijanti. Tu na scenu stupa Mitrović. On će otići najdalje u tome i neumitno povući za sobom lijep dio marketinškog kolača. Pogledajmo konkurenciju. TV Nova se čak spominje u nekim kombinacijama kao Mitrovićeva meta. Dovoljno je reći da je opisni pojam RTL -;a u talijankama ” televizija s najglupljim programom”. Kao jedina opozicija se ističe jedna druga troslovna kratica -; HRT.

Ubirući pretplatu od građana i ponosno noseći atribut nacionalna ona se obavezuje na minimalan standard kvalitete ispod kojeg se ne smije ići. Ipak, i to je vrlo elastično pa će na Prisavlju, htjeli -; ne htjeli morati prihvatiti borbu na neprijateljskom terenu. Dražena Siriščevića i Operu box zamijenit će mlađahna dekoltirana voditeljica, a umjesto Rossinija u njegovu terminu slušat će se, recimo, Huljić. Taj isti Huljić će se predstavljati kao prvoborac protiv narodnjaka koji je svojim pjesmuljcima čuvao dignitet rafiniranog hrvatskog ukusa još od rata naovamo. Njegov primjer povući će i ostale zabavnjake s dna estradne kace. Onaj tko je gledao Operu box, ili Hit Depo, ili Kviskoteku ili kvragu sve, bilo koji dokumentarac odabrao Đelo Hadžiselimović, neće prepoznati razliku. Jedina alternativa koja njemu preostaje je da ugasi televiziju.