Projekt Ilica: Q’ART bavi se transformacijom napuštenih javnih prostora u središtu Zagreba, odnosno u njegovoj glavnoj ulici Ilici. Cilj projekta je dugoročno promijeniti urbano iskustvo kroz društveno djelovanje umjetnika, udruga, sveučilišta, obrta i građana unutar zajednice.

U sklopu Projekta Ilica osmišljen je Q’ART u tvom kvartu kako bi osnažio lokalnu kulturnu scenu i stvorio prostor za kreativnu razmjenu ideja među umjetnicima, zanatlijama i građanima. Održavanje ovakvih manifestacija pridonosi očuvanju identiteta kvarta, ali i jačanju zajedništva, nudeći priliku svim generacijama da se međusobno povežu kroz zajednički doživljaj umjetnosti i kulture. Program je pažljivo osmišljen kako bi potaknuo raznolikost izraza i omogućio umjetnicima da izlažu u neformalnoj, pristupačnoj atmosferi, pružajući posjetiteljima bogato iskustvo kroz radionice, izložbe, glazbene nastupe i interaktivne sadržaje.

Festival će službeno započeti pjesmom Moja Trešnjevka koju je napisala Božica Trnka, a izvest će ju Andrej Kopčok. Studenti Akademije likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i članovi Hrvatskog likovnog društva predstavit će svoje radove. Uz likovni program festival uključuje i glazbeni program, i radionice za djecu.

Više informacija o programu dostupno je ovdje.

Nakon niza iznimno uspješnih glazbeno-scenskih projekata nastalih posljednjih godina kao plod suradnje studenata i nastavnika triju zagrebačkih umjetničkih akademija i TTF-a, studenti akademija nastavljaju suradnju Životinjskom farmom Igora Kuljerića u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u sklopu programa Muzičkog biennala Zagreb, ujedno u sklopu proslave 100. godišnjice Muzičke akademije u Zagrebu. Najnovija je suradnja nedavno sjajno realizirana i izvedena opera Amfitrion Borisa Papandopula u HNK-u u Zagrebu“, piše autor izložbe Danko Friščić.

Program su financijski podržali Grad Zagreb – Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

KP: Zašto se teorijama mode pristupa interdisciplinarno i kako to da određenom pojedinačnom disciplinom nije objašnjen fenomen mode?

Suvremena moda je interdisciplinarna i područje raznolikih teorija i disciplina. U teoriji mode postoje raznovrsni pravci, od strukturalizma, dekonstrukcije do vizualnih studija. Mislim da je vrlo jednostavno odgovor u ovome – promijenilo se društvo, došao je novi tip društva i nove kulture – digitalne kulture. No nije samo riječ o promjeni društva i kulture već i o preobrazbi mode. Međutim, sa sociološkog stajališta ne možemo dešifrirati što se odvija s modom, posebno nakon 1980-ih godina 20. stoljeća. Naglašavam to zato što se s pojavom britanske dizajnerice Vivienne Westwood događa jedan rez u modnoj povijesti koji je ključan za stvaranje temelja suvremene mode, slično promjeni koju je Coco Chanel 20-ih unijela u modu. Zašto stalno govorimo o 90-im godinama 20. stoljeća koje su obilježili McQueen i Galliano? Zato što su oni vrlo jasno detektirali kakva će moda toga vremena biti i, još važnije, znali su vrlo vješto koristiti povijesne posudbe. To je vrlo promišljena vrsta reference u modnoj praksi i to naravno ne mogu svi dizajneri učiniti na jednako dobar način. Zašto jedna disciplina ne može odgovoriti na pitanje što je moda? Upravo zato što je moda vrlo složena forma koja uključuje u sebe različite tjelesne, modne, društvene, umjetničke i performativne aspekte. Mislim da iz toga razloga ne možemo koristiti samo jedan metodološki okvir za istraživanje suvremene mode.

KP: Kada govorimo o odijevanju i modi ne govorimo o istoj stvari. Koja je razlika?

Moda nastaje u određenom društvenom, kulturnom i političkom kontekstu. Moda bez industrije ne može nastati i ona predstavlja jedan širok i složen pojam koji ima svoja pravila i sistem, a odijevanje unutar tog sistema predstavlja praksu. Odijevanje obuhvaća raznolike tjelesne prakse, prekrivanje tijela, ovijanje, oblikovanje i preobrazbu tijela. Modu i odijevanje proučavamo i danas u teorijama mode i njihov odnos je od velikoga značaja. Od japanske dekonstrukcije kada se odnos moda-odijelo mijenja, do današnje suvremene modne prakse koja briše stroge granice odijela i tijela.

KP: Na što točno mislite kada kažete ”moda je sistem”?

Kada govorimo o “modi kao sistemu” govorimo o modi zahvaljujući francuskom teoretičaru Rolandu Barthesu i njegovom značajnom djelu Système de la Mode iz 1967. godine. To znači da su zemlje poput Francuske i Italije stvorile prepoznatljivu industriju koja je preplavila cjelokupni modni sustav. Moda je određena institucijama i strukturama, npr. udruženjima visoke mode u Francuskoj koja određuju kakva moda će se proizvoditi. Cjelokupan proces mode je zadan kao i danas. Sve je jasno definirano, od upotrebe tkanine i materijala, preko krojeva, do reprezentacije i vizualizacije.

KP: Spomenuli ste da ona u sebe uvlači i određene umjetničke aspekte. Na koji način se te dvije djelatnosti susreću?  

Umjetnost je vezana uz uzvišenost, kao visoka umjetnost, međutim s pojavom popularne kulture, područje umjetnosti se transformiralo. Što se tiče suvremene mode, ona koristi umjetničke forme poput performansa i hepeninga. Mislim da suvremena umjetnost i moda vrlo blisko surađuju. Imamo mnogo primjera za to – mnogi dizajneri surađuju s umjetnicima tako da im umjetnici rade ambijent, surađuju na proizvodnji ili u kontekstu arhiviranja, fotografiranja i snimanja modnih kolekcija. Dakle, vrlo blisko surađuju. Možda umjetnici ne žele to tvrditi, možda se neki i žele odmaknuti od mode budući da je prati to ozračje efemernosti, beznačajnosti, no teorija i praksa pokazuju suprotno.

KP: Može li onda i kritika umjetnosti biti adekvatan pristup modnoj kritici?

Modna kritika nije jednaka kritici umjetnosti, no sigurno su na neki način slične jer se radi o kritičkom pristupu koji je već ustaljen. Veza umjetnosti i mode je bliska, no mnogi teoretičari i danas odvajaju ova dva područja. Kritiku u modi treba podići na višu razinu i vjerujem da smo na dobrom putu. Jednako tako treba raditi na modnom novinarstvu i dati mu veći značaj.

KP: U raznolikoj modnoj praksi, koja je pozicija modne revije danas? 

Modna revija je najzanimljivija forma kada govorimo o suvremenom modnom dizajnu. Unutar modne revije ima najviše inovativnosti jer u modi nema više ničega novog, nema ničega u potpunosti originalnog i inovativnog. Revija doprinosi originalnosti i inovativnosti modnog procesa. Naravno, ne radi se o svim modnim dizajnerima, nego o pojedincima poput Iris Van Herpen, Maison Martin Margiela, pionira poput Galliana i Gaultiera, koji je preobrazio prikazivanje modnih kolekcija kroz prezentaciju tijela i performativnost. Performativnost je pojam koji se olako koristi, ali on se u modi itekako uvukao pod kožu te je područje izvedbenih studija postalo jako blisko modnoj praksi i teorijama mode. To su uočili dizajneri poput Viktora & Rolfa koji vrlo često imaju modne performanse u svrhu reprezentacije kolekcije, dok se s druge strane neki suvremeni umjetnici bave pojmom mode i ne izostavljaju modu u svojoj praksi.

KP: U modi nema više novoga?

U modi nema novoga. Pod time mislim da je odjevni element danas uglavnom mješavina različitih silueta, dok je u povijesti postojala njihova stroga klasifikacija. Nove kolekcije i dalje će postojati i nama će to uvijek biti novo, no moda čim dođe, odmah i zastarijeva. Kada moda nastupa, kada se proizvede i predstavi ona je stara te prelazi u vizualnu reciklažu.

KP: Imajući u vidu društvenu dinamiku i performativne aspekte današnje mode, kako definirati odnos tijela i mode?

Odnos mode i tijela započeli su proučavati još japanski dekonstruktivisti 80-ih godina. Japanci inače imaju u svojoj tradiciji proučavanje prostora između tijela i odjeće i to je vidljivo u radu japanskih modnih dizajnera Rei Kawakubo i Yohjija Yamamota. Ono što bih ja rekla je da se moda i tijelo prožimaju – ne na način da mi doslovno nešto odijevamo i imamo kontakt, to je sasvim jasno. Tkanina i materijal nešto označavaju u kontaktu s tijelom. No mislim da se u modnom segmentu izvedbe prožima modno tijelo – pod modno mislim eksperimentalno, estetizirano i tehnološko. To je medijalizirano tijelo, ono ne mora biti prisutno, može biti vizualizirano, ali se zapravo stvara jedna preobrazba pojma tijela i tjelesnosti.

KP: Preživljava li osobni izričaj u modi?

Pojam osobno postoji u svakodnevnom izvođenju rituala kod odijevanja. Možemo tvrditi da osobno biramo kako ćemo se odjenuti, međutim dosta toga nam je nametnuto. Ono čemu možemo doprinijeti je stvaranje vlastitog estetskog koda po kojem netko može i ne mora biti prepoznatljiv. Svakako mislim da je vrlo važno ne kupovati slijepo masovnu, industrijsku modu koja je loše kvalitete i proizvodi se pod sumnjivim uvjetima rada. Zadnjih godina govori se o održivosti modne prakse, većem utjecaju second handa, vintage robe pa mislim da i to doprinosi stvaranju “osobnoga” u modi, ako možemo govoriti o tome. Smatram da se neki osobni, mali pečat može prepoznati, ali da neka autohtona moda postoji – ne  postoji.

KP: Moda se onda u određenoj mjeri udaljila od čovjeka? 

Kada proučavam modne dizajnere i suvremenu modnu praksu naravno da nam je sve to nedostupno, no to i dalje ne znači da moda nije prisutna u jednom drugom aspektu naših života. Jedan primjer je u svakodnevnom ritualu odijevanja, no moda je postala paradoksalno distancirana forma. Distancirana u smislu da ima određeni status i time nam je nedostupna, a sveprisutna zato što je najveća forma koja obuzima cjelokupan naš život. Modno se ne odnosi samo na modu nego na sve aspekte života koji moraju biti stilizirani, brzi i povezani. Današnji život obilježen je pojmom modnoga u svakom segmentu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba je rezultat istraživanja unutar nastave kolegija Kreiranja tekstila diplomskog studija Dizajna tekstila na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Studenticama je postavljen problemski zadatak na temu krpane ponjave iz Muzeja Brodskog Posavlja. Odlaskom na lokaciju muzeja u Slavonski Brod studentice su imale mogućnost susresti se sa građom vezanom za ponjave, doživjeti u živo iste, kroz prezentaciju teme dobiti puno informacija, te po povratku krenuti u samostalno istraživanje zadane teme.

Široko područje sadržaja, simbolike i boja na krpanim ponjavama dale su studenticama poticaj za stvaranje osobnog koncepta na zadanu temu. Direktno naslanjanje na sadržaj ili odmicanje od same teme zavisno od interesa, ideje, senzibiliteta, osobnosti i kreativnosti unutar područja dizajna tekstila dalo je zanimljive rezultate povezivanja tradicije sa suvremenosti. Gusti nizovi, paralelni redovi izvezenih površina, ornamentika raporta i podloga, intenzivne boje ili pak slobodni crtež čine okosnicu nove razrade otkanih ponjava. Spletom imaginacije, znanja i materijala u tehnikama ručnog otiskivanja ili oslikavanja tekstila, linoreza na tekstilu, simulacijom blok-printa, digitalnim tiskom, rototiskom, transferom, bubrećim tiskom uz dodatne ili završne intervencije šivanjem, autorice pridonose znakovitoj inovaciji referirajući se na zadanu temu. Izložbom se pokazuje kontinuitet predaje utkan u vez, u motiv i u njihova značenja. Ponjave time postaju svjedočanstvo svakodnevnog prošlog i izložbenog sadašnjeg ispreplićući tradiciju i suvremenost s naglaskom na potencijal dizajna tekstila.

Izložba ostaje otvorena do 26. veljače.

Riječ je o preddiplomskom ispitu iz kazališne režije i radiofonije studenta ADU Paola Tišljarića i diplomskom ispitu iz kostimografije studentice TTF-a Ane Trišler. U naslovnim ulogama igraju Hrvojka Begović, Luka Bulović, Filip Riđički, Marija Šegvić, Pavle Vrkljan, Sara Stanić i Jure Radnić. Adaptaciju teksta i dramaturgiju potpisuje Valentina Galijatović, scenografiju Jasna Josipovski, oblikovanje svijetla Vesna Kolarec, društvene plesove Krunoslav Kolenić, produkciju Ana Sikavica, dizajn Paüla Sobat, a frizure i šminku Laura Buljan i Josip Molnar.