Polazeći od tržnice kao važnog mjesta urbane svakodnevice i društvenog života, razgovor otvara pitanja transformacije javnog prostora i njegove uloge u oblikovanju zajednice. Tržnica Volovčica pritom se izdvaja i svojim arhitektonskim rješenjem – kružnom modernističkom građevinom arhitekta Božidara Tušeka iz 1964. godine.

O promjenama koje su obilježile ovaj prostor, kao i o njegovoj nekadašnjoj i današnjoj društvenoj funkciji, govorit će Mladen Martinec, vrtlar i poljoprivrednik koji tržnicu poznaje još od 1970-ih, te Milenka Petrović Šekoranja, dugogodišnja stanovnica Volovčice i voditeljica Senior kluba u KNAP-u.

Ciklus Pješakov gambit dio je hibridnog projekta Kvartovska lektira i osobne priče 2, koji kroz niz susreta, šetnji i radionica istražuje odnos između književnosti, mjesta i svakodnevice, polazeći od istoimenog romana Borisa Greinera.

Program se nastavlja u travnju šetnjom Volovčicom (Mapiranje Pješakovog gambita), koju vode Ana Janjatović Zorica i Hrvoje Đukez, koji vodi i likovne radionice. U sklopu ciklusa održat će se i osobni iskaz Hrabro kao Hrabal Stanislava Habjana. Završni dio programa u svibnju donosi predavanje o šahu knjižničara i šahista Željka Vrbanca Vrbija, kao i literarni susret u formi “kolaža od riječi” koji vodi komparatistica i rusistica Anica Vlašić-Anić.

Ulaz na program je slobodan.

Više informacija dostupno je na mrežnim stranicama Studija Artless.

Život na Trešnjevačkom placu bio je i privilegija i patnja, ovisno o raspoloženju. Ako trebaš popraviti hlače, tu je krojačica. Rezervni ključ? Čas posla! Mjenjačnica? U tren oka! Ako ti je palo na pamet da bi neko sezonsko voće ili povrće, tu je sve! Uporno ti krulji u trbuhu? Od ćevapa, Mirinog bureka, pečenog piceka do pohanih gavuna, plac nudi sve! A kada želiš samo mirno bindžanje serije u stanu, pa… Tu su lokalni veseljaci u birtiji Kod Spajića koji će proći vrlo šaroliki i glasni repertoar od Vesne Zmijanac preko tamburice do Thompsona uz povremeno demonstriranje pripitih vokala. Galama, buka, psovanje, trubljenje automobila – neizostavni su dio života na placu.

Gledajući na HRT-u dokumentarni serijal Pijaca, pazar, plac u režiji Tihe Gudac i Sunčice Ane Veldić i Restartovoj produkciji, počela sam propitivati svoj odnos prema tržnicama. Naime, nikada zapravo nisam postala osoba koja je kupovinu na placu pretvorila u ritual, nisam pronašla svoju kumicu, nisam predano zalazila među štandove, prebirala po plodovima niti se cjenkala. Zazirala sam od gužve, zivkanja prodavača_ica, čitave gungule. Priznajem – jednostavno nisam imala strpljenja za to. Sada, iz perspektive osobe koja je odselila iz Hrvatske, pitam se koliko toga sam zapravo propustila ignorirajući tijekom godina blagodat i kaos Trešnjevačkog placa.

Kako i sam naslov sugerira, kroz serijal su pokrivene različite regionalne točke Hrvatske – Zadar, Rijeka, Split, Osijek, Zagreb (Trešnjevački plac) i Varaždin. Od vrtova, voćnjaka, njiva, plastenika, pa i mora, do prijevoza robe i prodaje na tezgi, pratimo radnu svakodnevicu ljudi koji, usprkos zahtjevnim i izazovnim uvjetima suvremenog doba, pokušavaju uzgajati i proizvoditi domaće. Počesto su u pitanju obiteljska poljoprivredna gospodarstva, ljudi starije životne dobi, kao i entuzijasti koji su odlučili okrenuti ploču i posvetiti se poljoprivredi.

Svaki nastavak serijala posvećen je jednoj tržnici te donosi priče poljoprivrednika_ca, prodavača_ica i kupaca. Mijenjaju se boje suncobrana na tržnici, dijalekti, mentaliteti, a nit koja veže svaku od epizoda postaje sentiment za nekadašnjom važnošću i živošću tržnica, pa i društvenim životom koji je ona nekoć podrazumijevala. Kombinacija opservacijskog i portretnog dokumentarističkog pristupa sjajno dočarava živost atmosfere tržnica, ali i ukazuje na važnost njezina društvenog aspekta. Dugogodišnja prijateljstva, solidarnost kumica i povjerenje kupaca u svakom su gradu dio priča protagonista_ica koje s lakoćom mogu ganuti svakoga tko tržnicu doživljava kao živahno mjesto susreta.

Ipak, “nema šušura” ili “nema žiže” – ponavljat će se tijekom serijala uz reminiscencije na nekadašnje ozračje tržnice. Proizvođači_ce su svjesni da su rijetki oni kupci koji redovito pohode njihove tezge, s kojima su tijekom godina razvili poseban odnos. Iz perspektive kupaca otkrivamo kako je to imati omiljeni štand, svoj tjedni ritual kupnje na tržnici i što je to zbog čega se uvijek vraćaju na gradsku tržnicu. Među kupcima su i neka poznata imena poput riječke glumice Jelene Lopatić, splitskog književnika Ante Tomića, osječke književnice Ivane Šojat i zagrebačke glazbenice Željke Veverec.

Tijekom gledanja epizode posvećene Trešnjevačkom placu po prvi put me hvata čežnja za Zagrebom, svom bukom, bojama i okusima mog starog kvarta koji sam zamijenila puno mirnijim praškim naseljem. Možda nisam našla svoju omiljenu kumicu, ali kada sam na ekranu vidjela Miru Sliško, vlasnicu buregdžinice na placu obuzela me nostalgija. Jednom prilikom, dok sam čekala red za burek, gospođa Mira me pogledavala s blagim smiješkom dok je umotavala burek. Naposljetku, kada sam se konačno približila njezinom prozorčiću, priznala mi je kako neopisivo podsjećam na njezinu prijateljicu iz Slavonskog Broda. Od “susede” postala sam prijateljica. Najednom mi je zafalila ta neposrednost i bliskost placa. 

Meni kao kontinentalki posebno su bile zanimljive scene sa zadarske, splitske i riječke peškarije. Jedna od prodavačica u epizodi iz Zadra izrazit će nezadovoljstvo zbog prohtjeva određenih kupaca koji žele da im se očisti riba na njenoj tezgi, iako ta usluga postoji i posebno se naplaćuje u čistioni. Sam djelatnik čistione pak će priznati da se ljudima ne da čekati na njegovu uslugu. Na račun teškoća s peškarije, jedan će protagonist dodati: “Mi bismo morali minjat’ čovika, a ne ribu.”

A da na tržnici ne manjka društvene osviještenosti i političnosti, simpatično će pokazati pojava Ane Smokrović, Riječanke koja se bavi organskim uzgojem povrća. Na svojoj tezgi obilježit će Dan antifašističke borbe noseći majicu s likom Nade Dimić, tu i tamo štand će ukrasiti parolom na komadu kartona. Marija Cafuk, uzgajivačica varaždinskog zelja, na svom će polju održati mini akciju sađenja zelja s mališanima koji će usput saznati po čemu je ono posebno. 

Pitanje opstanka tržnice, dakako, pitanje je i naše budućnosti. Lokalni proizvođači_ce susreću se s brojnim izazovima – od prirodnih nepogoda i surovosti ekonomskog tržišta pa do raznih društvenih promjena. U kontekstu utjecaja društvenih i ekonomskih mijena na lokalni uzgoj i tržnice valja se sjetiti sjajnog teksta Ivane Perić o bugarskim vrtlarima i zanimljive reportaže Dore Levačić o kosovskim kestenjarima koji su davno trbuhom za kruhom stigli u Zagreb i paradoksalno, počeli snabdijevati hranom svoje nove sugrađane.

Isprepletenost migracija i tržnica odlično je prikazana u epizodi o Varaždinskom placu u čijem središtu se nalazi pravoslavna crkva sv. Đorđa, dok su među prodavačima_cama na placu potomci makedonskih vrtlara_ica, kao i albanski bračni par Beriša koji se bavi proizvodnjom tjestenine. 

I sama sam odrasla uz izbjegličke / iseljeničke priče svoje obitelji i susjeda. Većina je njih za svoje potrebe sadila bašču iza svoga novog doma i razmjenjivala rasadu pokušavajući gotovo simbolično presaditi i dio sebe u novu zemlju. U poslijeratnoj Slavoniji, čiji su se stanovnici_e u velikom broju tradicionalno bavili poljoprivredom, izuzev sve učestalijih prirodnih nepogoda posljednjih godina, jedan od glavnih problema je iseljavanje stanovništva.

U nastavku posvećenom osječkoj piji upoznajemo nekolicinu proizvođača, među kojima su i obitelji Vranješ i Štefanko, čija djeca odrastaju pomažući svojim roditeljima u plastenicima, na farmi i tezgi. Vladimir Vranješ povratnik je u Slavoniju, a preostala djeca Davora Štefanka iselila su u Njemačku. Priča Jagode Šaravanje, najstarije prodavačice na osječkoj piji, drugačija je. Ona je, naime, davno napustila rodnu Hercegovinu i nastanila se u plodnoj Slavoniji, koja je nekoć bila poželjna destinacija iseljenika iz Hercegovine i Dalmacije. Sjecišta migracija i tržnica često su oblikovala gradski život i svakodnevicu. Neosporno je da je tržnica oduvijek ovisila o generacijskom prenošenju poljoprivrednog znanja i vještina, ali i generacijskom prenošenju navike kupnje na njenim tezgama. 

Unatoč nezahvalnoj konkurenciji supermarketa, sve užurbanijem životu svojih (potencijalnih) kupaca i svom ranjivom položaju, tržnica je kroz serijal prikazana kao žilavi organizam koji na svojim plećima nose ljudi nepokolebljiva duha, vrijedni_e proizvođači_ce i njihovi vjerni kupci. Protagonisti_ce tržnicu nazivaju “žilom kucavicom” ili “bilom”, “dušom” i “trbuhom grada” – dakle, sastavnim dijelom urbanoga tijela koje, koliko god da se osuvremenilo, promijenilo tkivo i kožu, ne može opstati bez tržnice. 

Iseljenici_ce s ruralnih područja koji su nekoć svojim proizvodima snabdijevali gradske tržnice širom svijeta, danas zamjenjuju imigranti_ce koji drže trgovine miješane robe ili restorane. U balkanskim dućanima u Pragu trgovkinje me spremno dočekuju uvježbanim frazama na hrvatskom. Izmještena iz poznatog i okušanog, posljednjih mjeseci treniram strpljenje na samoposlužnim blagajnama na kojima svako malo neki artikl zapne. Kako se ovdje uopće postaje sousedka?

Park Trnjanska Savica, centralna kvartovska zelena površina omeđena zgradama i ulicama Prisavlja, Lastovske, Zinke Kunc i Vladimira Ruždjaka, već je desetak godina mjesto okršaja. Kao jedini temeljito uređeni park u kvartu, Park Trnjanska Savica mjesto je susjedskih susreta, dječje igre, rekreacije i druženja i sasvim sigurno znači mnogo za kvalitetu života stanovnika naselja. Okupljeni u inicijativu “Čuvajmo naš park”, građani su već 2013. uspjeli zaustaviti gradnju crkve na toj čestici, ali lokalna je župa Blaženoga Alojzija Stepinca ovih dana, zatraživši lokacijsku dozvolu za izgradnju, ponovno otvorila slučaj. Prije tri godine peticiju za zaustavljanje gradnje crkve potpisalo je 1200 građanja Savice, gradonačelnik Milan Bandić tada je rekao da se ništa neće graditi protiv volje građana. Sada su stanovnici stvari ponovno odlučili uzeti u svoje ruke i u otvorenom pismu gradonačelniku stali protiv projekta nazvanog “Uređenje parka i gradnja crkve”. 

“To je centralni park našeg naselja, park s uređenim stazicama, posađenim drvećem, postavljenim klupicama, park u kojem dane provode roditelji s djecom, stariji šetači; park u kojima su mnogi napravili svoje prve korake, park u kojem smo odrastali”, ističe se u pismu i dodaje: “Činjenica da bi se gradnjom rušila stabla, šetnice, postavljene klupice, čine taj zahtjev krajnje neuviđavnim, neskromnim i nama neprihvatljivim. Gradnja predviđa ukupnu tlocrtnu površinu građevine oko 1.600 metara kvadratnih, što čini trideset posto parka, uključivo dvije garaže unutar župnog dvora, što podrazumijeva vožnju i zagađenje unutar parka te još 30 parkirnih mjesta na mjestu sadašnje zelene površine”.

Također, ističe se u pismu, građani okupljeni u inicijativu “Čuvajmo naš park” pisali su dopise gradskim uredima, sudjelovali u prijedlozima za GUP, poštovali sve protokole i, kako kažu, nije jasno zašto se inzistira na toj lokacija kada “u blizini ima nekoliko neuređenih lokacija koji bi mogle biti adekvatno kategorizirane i pogodne za gradnju crkve”.

Istovremeno, Britanski trg, živahni zagrebački trg na kojem svoje usluge svakodnevno nude ugostitelji i mali obrtnici, sljedeće će godine, prema riječima gradonačelnika Bandića – u preuređenje. A da bi se to izvelo – prvo se mora riješiti sadašnjih zakupaca kojima se do sada bez ikakavih poteškoća produljivao zakup, a o kojemu, veli jedan od njih, ovisi 70-ak radnih mjesta. 

“‘Tržnice Zagreb odlučile ugasiti život na starom zagrebačkom trgu. Odlučile su sa Britanskog trga maknuti sve male vrijedne hrvatske tvrtke i obrtnike te obične ljude koji daju život trgu i organiziraju sva događanja na Britancu. Obrazloženja nema, u rješenju su napisali ‘kriv je Grad Zagreb’ koji je ujedno i njihov vlasnik”, ističe ugostitelj koji na Britanskom trgu zakupljuje prostor već 20 godina.

Komentirajući situaciju u emisiji Radio Sljemena Zagrebi po Zagrebu, Milan Bandić je rekao: “Ilički plac mora imati fiksni objekt, ne može imati montažnu priču. To je neozbiljno, neodgovorno i to estetski nije u redu. A što se tiče mesnica, odmah uz Ilički plac ima dosta dućana u kojima se to može kupiti”. 

U Zagrebu je sve manje i manje mjesta na kojima građani mogu neometano provoditi slobodno vrijeme, a da ne moraju posezati za novčanicima, kao u slučaju parka na Savici, a tamo gdje im se nude proizvodi malih, lokalnih proizvođača i obrtnika – uvijek ima mjesta za veće ribe, ili samo za njih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.