Audiovizualna djelatnost jedan je od sektora koje obuhvaća Strategija jedinstvenog digitalnog tržišta (Digital single market, DSM) Europske komisije. U njoj je najavljena revizija Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama (AVMS) koja obuhvaća instrumente poput javnih subvencija, financijskih obaveza onih koji emitiraju sadržaje, oporezivanja kino-ulaznica, ugovora o koprodukciji. Na temelju ocjene Direktive iz 2010. godine, Europska komisija predložila je nove inicijative koje obuhvaćaju brigu o djeci i zaštitu od poticanja mržnje za sve građane, snažniju ulogu regulatora audiovizualnih djelatnosti, jačanje europske kreativnosti te veću fleksibilnost televizija.

Platforme koje organiziraju i označuju veliku količinu videa morat će maloljetnike zaštititi od štetnih sadržaja (pornografija i nasilje), a sve građane od poticanja mržnje. Detaljne mjere uključuju provjeru dobi, sustave roditeljskog nadzora te mehanizme kojima korisnici prijavljuju i označuju štetan sadržaj. Kako bi te mjere bile dugotrajne i učinkovite, Komisija će sve platforme za dijeljenje videosadržaja pozvati u Savez za bolju zaštitu maloljetnika na internetu, kako bi se pripremio kodeks ponašanja za to područje. Umjesto oslanjanja na samoregulaciju nacionalni regulatori audiovizualnih djelatnosti imat će ovlasti za provedbu pravila, a ovisno o nacionalnom zakonodavstvu to će moći dovesti i do novčane kazne.

Nova će Direktiva zajamčiti da regulatorna tijela, neovisna o vladama i industriji, najbolje obavljaju svoju dužnost – osigurat će da audiovizualni mediji djeluju u interesu gledatelja. Uloga Europske skupine regulatora za audiovizualne medijske usluge (ERGA) u kojoj je svih 28 nacionalnih regulatora audiovizualnih djelatnosti, bit će utvrđena zakonodavstvom EU-a. ERGA će ocjenjivati koregulatorne kodekse ponašanja i savjetovati Europsku komisiju.

Europske televizijske kuće trenutačno ulažu oko 20 posto svojih prihoda u izvorni sadržaj, a pružatelji usluga na zahtjev manje od 1 posto. Komisija želi da televizijske kuće i dalje polovinu vremena objavljivanja dodjeljuju europskim djelima, a obvezat će i pružatelje usluga na zahtjev da u svojem katalogu europskim sadržajima osiguraju udio od najmanje 20 posto. Prijedlogom se dodatno objašnjava kako države članice mogu od pružatelja usluga na zahtjev u svojoj zemlji zatražiti da financijski podupru europska djela.

Revidirana Direktiva daje radiotelevizijskim kućama veću fleksibilnost u odnosu na odabir trenutka emitiranja reklama – ostaje ukupno ograničenje od 20 posto vremena emitiranja od 7 do 23 sata, ali umjesto sadašnjih 12 minuta po satu, radiotelevizije mogu slobodnije birati kada će tijekom dana emitirati reklame. Radiotelevizijama i pružateljima usluga na zahtjev pružit će se i veća fleksibilnost pri upotrebi plasmana proizvoda i sponzorstva, a da gledatelji ipak budu informirani.

Komisija je osmislila ovakav pristup radi rješavanja problema koje su prijavili sudionici u javnoj raspravi tijekom jednogodišnje ocjene platformi. Predložene mjere rezultat su niza inicijativa za digitalizaciju europske industrije, prijedloga o autorskom pravu i digitalnim ugovorima te nacrta odluke o koordinaciji spektra. Strategija jedinstvenog digitalnog tržišta obuhvaća 16 ključnih inicijativa koje će biti predstavljene do kraja ove godine.

Ove fotografije nadilaze sportske uspjehe bivše Jugoslavije i nacionalna osjećanja u ratom razorenoj državi, na što svakako referiraju. Pervertirajući očekivano Aleksandrija Ajduković pristupa senzaciji iz nesenzacionalnog ugla dok “običnim” ljudima daje poseban medijski status, otvarajući pitanja ekspanzivnih globalnih tržišnih trendova, brendiranja, osvajanja javnog i privatnog prostora. Portreti ljudi s NBA kapama navode promatrača da zastane i promisli zakulisne igre funkcioniranja aktualnog “magijskog svijeta slika”. Predstavljeni u Uličnoj galeriji, backstageu nekadašnje distribucije brendova svjetske filmske industrije, i sami djeluju filmično, otvoreno i pristupačno, jasno upućuju na dinamičnu poziciju fotografa i pozadinu odnosa koji su fotografije učinili mogućim.

Ajduković izlaže pogledu i filmsku McGuffinovsku strukturu koju prepoznaje unutar brenda, medija i suvremenih mitova. Podsjeća da McGuffin može biti bilo što ili ništa oko čega se gradi radnja, a u vezi je s pojavom suspensa, iskustvom napetosti promatrača koji je istovremeno superioran jer zna te nemoćan jer se ne može umiješati i promijeniti tijek događaja. Kontekst upisan u portrete ljudi s NBA kapama i u godinama koje su uslijedile bio je veoma intrigantan umjetnici, te je realizirala niz radova s namjerom da detektira i motivira promišljanje društvenih kretanja i trendova, kao i pozicije pojedinca koji možda (nešto) zna, ali, zaveden slikom, ne barata mehanizmima otpora. 

Aleksandrija Ajduković rođena je 1975. u Osijeku. Diplomirala je na Akademiji umetnosti BK u Beogradu, odsjek fotografije, u klasi Milana Aleksića. Od 2006. u statusu je samostalne umjetnice. Trostruka je finalistkinja nagrade Mangelos, dobitnica Henkel Art Award za mladog umjetnika 2005. i 45. Oktobarskog Salona. Trenutno je na doktorskom studiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Izložba Aleksandrije Ajduković bit će otvorena od 28. veljače do 14. ožujka.

Ulična galerija dio je šire inicijative iskorištavanja javnih prostora i njihovog korištenja za kulturne i umjetničke produkcije. Vodi ju udruga Mikro Art koja javni prostor rekonstruira (Ulična Galerija), revitalizira (Inex film) ili prenamjenjuje (Taktilna Galerija), a u svim je projektima umjetnost korištena i kao sredstvo i kao cilj. Osnovni su ciljevi organizacije izmještanje umjetnosti u javni prostor, stvaranje novih centara umjetnosti u okviru neiskorištenih gradskih potencijala te uključivanje umjetnosti u kreiranje društvenog sistema vrijednosti.

Neoliberalizam je nastao kao ideja prema kojoj ekonomska racionalnost može postati model državnog upravljanja, zamijenjujući političke ideologije. Takva ideja o kaptalizmu isključuje mogućnost autoritativne vladavine. No, u srži ideje samo je racionalna kalkulacija ljudskih potreba.

“Danas shvaćamo da su ljudske potrebe i težnje daleko od racionalnog. Pokrivaju toliko širok dijapazon da ih je bez ikakvih političkih ideja gotovo nemoguće stabilizirati i objasniti, čak i na bazičnoj razini razumijevanja. Tako smo suočeni ni sa čim doli iracionalnošću kao principom upravljanja. Izvor ove iracionalnosti nije ni kapital niti želja za stjecanjem kapitala. Postaje sve jasnije da kapital samo posreduje nečemu daleko kompleksnijem. Ekonomisti su u jednoj stvari fundamentalno pogriješili: pretpostavili su da su tržišta i ekonomski tokovi samoregulirajući. Tom pogreškom u prosudbi oslobodili su moćnu silu koja se skriva iza apstrahiranog kapitala, koja je u potpunosti razotkrila uvjete na kojima je počivalo industrijsko shvaćanje ekonomije”, stoji u predgovoru časopisa koji potpisuju Julieta Aranda, Brian Kuan Wood i Anton Vidokle.

U novom broju časopisa e-flux okupljeni su radovi koji se osvrću na posljedice urušavanja baze neoliberalnog kapitalizma, te dotiču teme o nehumanosti i radu (Reza Negarestani), padu ideje građanstva (Tyler Coburn), neravnomjernoj raspodjeli prirodnih i stečenih resursa (Ane Hjort Guttu), simboličkoj vrijednosti nacionalnog znakovlja (Tom Holert), odnosu propagande i umjetnosti (Jonas Staal), defamiliarizaciji obitelji u kontekstu umjetničkih djela LaToye Ruby Frazier i Henrika Olsena (Antke Engel), genealogiji kapitalizma (Stephen Squibb) te mehanizmima kontrole i evaluacije (Pierre Dardot i Christian Laval).

Financiranje medija putem javnih sredstava uobičajena je praksa u svim zemljama. Razlikuju se, međutim načini prikupljanja sredstava za financiranje medija, pravila koja omogućuju ali i ograničavaju javno financiranje te uvjeti ostvarivanja prava na javno financiranje. Činjenica da je javno financiranje medija uobičajena pojava, a ne rijetka iznimka, odmah u startu može nas navesti da postavimo pitanje zašto postoji potreba financiranja medija i što se točno financira. Proučavanje modela i oblika financiranja medija u Europi, ali i pojedinim zemljama izvan Europe koje se inače smatraju “najrazvijenijim demokracijama” poput Japana, Kanade, Novog Zelanda i Australije, navodi na jasan zaključak da su prakse usmjerene na financiranje sadržaja. 

Sadržaj koji je od javnog interesa često podrazumijeva kritičnost prema političkim i gospodarskim elitama što ga u odnosu na komercijalni sadržaj (1) čini tržišno neuspješnijim, odnosno manje privlačnim oglašivačima koji, praksa pokazuje, neće oglašavati u medijima kritičnima spram njih i time osiguravati opstanak medija koji ih problematiziraju. No, isto tako sadržaj koji je od posebnog interesa javnosti podložan je i (2) financijskim i cenzorskim pritiscima vlasti. Stoga je za demokratsko funkcioniranje društva nužno osigurati javno financiranje medija, ali i njihovu nezavisnost. Istraživanje koje je objavilo Sveučilište u New Yorku pod nazivom Public Media and Political Independence: Lessons for the Future of Journalism from Around the World donosi primjere javnog financiranja medija u 14 zemalja zapadne Europe te Japana, Kanade, Novog Zelanda, Australije i Sjedinjenih Američkih Država. Publikacija polazi od pitanja kako se osiguravaju nezavisnost i demokratsko funkcioniranje medija te identificira neke fokalne točke osiguravanja demokratičnosti medija. 

[1] Većina proučavanih zemalja osigurava mehanizme višegodišnjeg financiranja čime se smanjuje mogućnost utjecaja vlasti na ishode financiranja medijskih programa. Javni mediji financiraju se prvenstveno na dva načina: pristojbama i medijskim porezima i/ili porezima telekomunikacijskim kompanijama koji se preusmjeravaju u medije. Sve veći broj zemalja razmišlja o prelasku s načina financiranja medija putem pristojbe na financiranje putem poreza jer se pokazalo da financiranje putem nekog oblika medijskog poreza ne smanjuje (već često i povećava) financiranje, dok istovremeno olakšava financijske pritiske na kućanstva. Neke zemlje također imaju i porezne olakšice za socijalno najugroženije koji su oslobođeni plaćanja ovog poreza.

[2] Javni mediji najbolje funkcioniraju u zemljama u kojima stanovnici osjećaju da mediji odgovaraju njima, a ne političarima ili oglašivačima, odnosno onda kad javni mediji izvršavaju svoju javnu funkciju. Strukture financiranja medija koje omogućuju izravan utjecaj gledateljstva, odnosno javnosti koja medij financira, povećavaju zainteresiranost građana za medij te povećavaju njihovu angažiranost, dok istovremeno stvaraju svijest o odgovornosti javnog medija koju je dužan predočiti javnosti. 

[3] Statuti medija važni su jer se njima osigurava da se trošenje javnih sredstava odvija u javnom interesu – odnosno, u zemljama obuhvaćenima studijom, statutima se osigurava raznolikost sadržaja i programa, postojanje obrazovnog i kulturnog sadržaja, te visoka kvaliteta vijesti i drugih sadržaja. Istovremeno statutima i drugim zakonskim odredbama, poput zakonâ o medijima, ograničava se pristran utjecaj vlasti na sadržaj. 

[4] U svim zemljama postoje javne agencije, administrativni odbori ili zaklade različitih tipova koje služe kao buffer između medija i vlasti. Neovisnost takvih agencija, odbora i zaklada osigurava se različitim pravnim metodama. 

Istraživanje Sveučilišta u New Yorku također pokazuje da javni mediji veći pritisak trpe od strane komercijalnih medija, nego od političara. Komercijalni mediji naime smatraju da istovremeni pristup javnih medija javnom financiranju i reklamama, te njihov olakšan pristup Internetu, stvara nelojalnu konkurenciju. Vlasnici komercijalnih televizija zagovaraju na primjer gašenje javnih televizijskih kanala, proglašavajući ih dotrajalim, odnosno nečim što u vrijeme Interneta i kabelske televizije pripada prošlosti, premda istraživanja jasno pokazuju da televizijski programi javnih medija nude sadržaje (vijesti, obrazovni program, razne dječje sadržaje i sadržaje od interesa manjinskih zajednica) koje komercijalne televizije ne nude. Istovremeno, stvaranje kvalitetnih sadržaja u javnim medijima postaje sve teže jer cijene stvaranja sadržaja od javnog interesa rastu brže nego sredstva financiranja. Prelazak na internetske tehnologije, donekle smanjuje neke troškove proizvodnje sadržaja i omogućava dodatne izvore prihoda javnim medijima, no to ih istovremeno izlaže napadima komercijalnih medija i Europske komisije koji postavljaju pitanje nepoštene tržišne utakmice. 

Napadi su fokusirani na uvjete pod kojima je javnim medijima dozvoljeno uvođenje novih usluga. Zanimljiv je primjer spora oko prebacivanja na online servise u kojem Europska komisija preferira rješenje pod nazivom “test javne vrijednosti”. Da bi javni medij uveo neku novu online uslugu, prvo mora podnijeti plan nacionalnom regulatornom tijelu kojim dokazuje društvenu potrebu za tom uslugom i u kojem se procjenjuje kakav će efekt ta usluga imati na komercijalnu konkurenciju. Testovi koji provjeravaju javnu vrijednost (online usluge) moraju biti provedeni prije uvođenja usluge. 

Studija Sveučilišta u New Yorku, pokazuje da javni mediji i mediji s javnom funkcijom imaju važnu ulogu u nadgledanju i društvenom ispravljanju neuspjeha tržišta. Mediji čiji je sadržaj izrazito komercijalno (tržišno) orijentiran ne uspijevaju proizvesti kvalitetno i neovisno novinarstvo. U skladu s tim, ne iznenađuje sljedeći zaključak spomenute studije, koji kaže da su javni mediji oslabljeni u zemljama u kojima je došlo do erozije javnog financiranja (Australija, Francuska, Kanada, Nizozemska i Novi Zeland), dok su javni mediji i mediji s javnom funkcijom u skandinavskim zemljama, te Njemačkoj i Velikoj Britaniji dobro financirani i društveno utjecajni. 

Od modela proučavanih u 14 zemalja (Danska, Norveška, Finska, Švedska, Nizozemska, Belgija, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Irska, Australija, Novi Zeland, Japan, Kanada) javni mediji najutjecajniji su u Danskoj gdje imaju dnevnu gledanost od 69 posto, dok u prime-time terminima gledanost naraste na 76 posto. Najveći danski javni medij (DR) financira se s 499.4 milijuna eura, od čega se 91 posto prikuplja putem pristojbi. Svake četiri godine danska televizija DR i Ministarstvo kulture ulaze u pregovore kojima se ugovaraju zadaće javne televizije za period od naredne četiri godine. Ugovorom se definiraju ciljevi javne televizije koji uključuju osnaživanje sposobnosti građana za demokratskim samoupravljanjem, zatim isticanje danske raznolikosti, poticanje kreativnosti i kulture te zainteresirati gledateljstvo za široku lepezu znanja. Posebne obveze podrazumijevaju emitiranje minimum 560 sati izvornih vijesti na godinu u terminu od 17 sati do ponoći, te emitiranje vijesti na jezicima kojima govore imigranti s prebivalištem u Danskoj. Pregovori su vođeni načelom da Ministarstvo kulture smije biti “arhitekt” kulturne politike, ali ne smije intervenirati u proces kulturne produkcije. 

Nekoliko analiza sadržaja provedenih nad danskim javnim medijima potvrdile su, stoji u izvještaju Sveučilišta u New Yorku (str 27), da danski javni mediji objavljuju više vijesti od danskih komercijalnih medija te da potpunije obavljaju posao otkrivanja (političkih) skandala koji su od interesa javnosti. Godine 2007. DR je kupio, objavio i obranio televizijski dokumentarac Den Hemmelige Krig u kojem se razotkriva uloga danske vlade u ratu u Afganistanu. Dokumentarac optužuje dansku vladu da je prekršila Ženevsku konvenciju i razotkriva suučesništvo danske vlade u predaji zatvorenika američkoj vladi za koju je znala da je također prekršila Ženevsku konvenciju. Premijer, ministar obrane i neki tiskani mediji (simpatizeri tadašnje vlade desnog centra) žestoko su kritizirali dokumentarac. DR je branio i dokumentarac i odluku da ga se objavi. Dokumentarac i DR su zbog objave dokumentarnog filma bili podvrgnuti reviziji mediologa koji predaju na danskoj visokoj školi novinarstva. Revizija je zaključila da se radi o vjerodostojnom novinarskom uratku. 

Naspram danskog primjera može se postaviti primjer javnih medija na Novom Zelandu koji su podvrgnuti intenzivnoj deregulaciji i komercijalizaciji. Njima se od ’70-ih godina 20.stoljeća dokidaju sredstva, zbog čega se novozelandski javni mediji sve više okreću oglašivačima. Uz to, javni mediji na Novom Zelandu moraju državnoj riznici isplaćivati godišnje dividende u iznosu od otprilike 30 milijuna američkih dolara. Posljedica takvog pristupa javnim medijima je pad kvalitete programa. Sadržaj s javnom funkcijom više manje sveden je na jutarnji nedjeljni program. Novozelandski novinari koji rade u javnim medijima bore se za programske oaze javnog sadržaja.  

Navedeni primjeri služe dodatnoj ilustraciji cilja javnog financiranja medija jer je upravo ono to što, uz dodatne osigurače koji medijima osiguravaju nezavisnosti od utjecaja političara i oglašivača, omogućava proizvodnju programa visoke kvalitete i raznolikost sadržaja. Javni mediji su često ti koji provode kritička i dubinska istraživanja o učinkovitosti i funkcioniranju vlade i vladajućih stranaka. 

Javno financiranje medija ne mora podrazumijevati samo oblik vlasništva već se može govoriti i o financiranju javnog sadržaja, odnosno sadržaja koji je od javnog interesa. Pod taj se sadržaj ne ubraja samo tip informacija, već i način obrade informacija. Prvenstveno se pod sadržajem od javnog interesa smatraju pravovremene i točne (ne senzacionalizmom napuhane) informacije koje su važne za društvo u cjelini. Te informacije oblikuju donošenje političkih, zdravstvenih, obrazovnih, ekonomskih, ekoloških stavova. Takve informacije podrazumijevaju dubinske analize i novinarsko istraživanje tema i korištenje točnih podataka koji se podastiru javnosti, te se podrazumijeva da javnost na temelju takvih medijskih inputa donosi odluke koje se u konačnici pretvaraju u političke stavove, a s obzirom na to, mogu utjecati na oblikovanje političkih kampanja te na ishode izbora. Kvalitetno financiranje medija koji objavljuju sadržaj od javnog interesa stoga je važna karika u osiguravanja funkcioniranja demokratskog društva. 

Za stvaranje snažnih javnih medija i medija s javnom funkcijom koji su istovremeno lišeni političkih i komercijalnih utjecaja od presudne je važnosti dugoročno i stabilno financiranje putem javnih sredstava.

KP: Kako si pristupila problematici prolazne prirode performansa i njegove reprezentacije, koji je omjer performansa koji će se dešavati uživo i dokumentacijskog materijala na BQ4 u Rijeci? Koliko je bitan neposredan prikaz i uključivanje publike u događaj?

J. S.: Suština umetnosti performansa je vezana uz trenutak živog prisustva, kontakta sa publikom, nezamenjivog trenutka u kome se nešto desi u odnosu sa publikom sada i ovde. Sama dokumentacija je uvek bolna tačka za svakog umetnika koji pokušava da od nje napravi nešto više, napravi rad koji nije mrtvobeleženje nečega što je prošlo, i to je ključno pitanje kako u vizuelnim medijima dokumentacija prerasta sebe i postaje delo. U odsustvu umetnika ta fotografija, video zapis, objekat ili bilo koji odabrani medij mora biti pregnantan i nositi snagu prisustva umetnika, i to nam je bio izazov kod ove izložbe. Naravno, izložba se dešava u praktičnim nemogućnostima, tako da smo uradile (sa Ksenijom Orelj) ne samo ono što smo htele, nego koliko god se moglo desiti. Da smo mogle dovesti sve umetnike da izvode u prostoru doveli bi ih. U limitiranim uvetima umetnici će uživo izvoditi na otvaranju, a onda će ostaviti određene zapise, signale svog prisustva da stoje za njima za trajanja izložbe i izazovu publiku da razmišlja o onome što se desilo. S jedne strane to je otvorena rana performansa, ali sa druge strane to je i izazov za muzejsku praksu.

KP: Kako komentiraš praksu umjetnika kao što je Tino Seghal koji ne dopušta dokumentiranje svojih “situacija” jer tvrdi da ih se može doživjeti jedino pri stvarnom susretu sa njima?

J. S.: Seghalova praksa gde koristi obično ‘neprimetne’ delatnike muzeja da budu materijal njegovog rada je situacija u kojoj želi da poremeti očekivanje gde je rad postavljen, razmišljanje gde može da se insertuje rad u ekonomiji postojećih odnosa, a da ne bude zabeležen, materijalan, nego da postoji samo transakcija. S druge strane ima umetnika koji razmišljaju o ‘živom arhivu’, primerice Maria Jose Arjona koja dolazi u Rijeku, koja je još prije napravila rad u kome nema dokumentacije, a u kome priča priče svakome čoveku ponaosob i niti jedna od njih se ne ponavlja, te svaki sudionik postaje jedinstveni živi arhiv te priče. Ideja da rad živi kroz ljude koji su ga čuli, odnosno doživeli je jako poetična, a to je i ono što bi i trebalo da ostane publici nakon performansa – iskustvo.

KP: Kažeš da sebe ne vidiš kao lovca na talente, nego glasnogovornicu osnovne skupine umjetnika s kojima surađuješ, a sebe navodiš kao njihovu obožavateljicu i trenericu. Mnogi umjetnici koje si izabrala za BQ4 su i oni s kojima surađuješ dugi niz godina u Location One u New Yorku. Koje su prednosti dugoročnog rada s umjetnicima i kako odabireš umjetnike s kojima surađuješ?

J. S.: Radi se o odnosu poverenja. Kao mlada kustosica ja sam počela i da radim sa mladim umetnicima, i ako im na počecima pronađem mogućnosti da izlažu lako ćemo da rastemo zajedno. Ako su to umetnici u koje verujem, raste nam i međusobno poverenje, i rastu nam i prilike da radimo zajedno. Ja već godinama gledam neke umetnike, kao što su Maria Jose Arjona i Lilibeth Cuenca Rassmussen, i divim se šta one rade, a najviše što me se dojmilo jest da su prerasle ono prvo šta sam videla, i svaki put to nadmaši samo sebe. Imam svoj core umetnika, za koje znam da me neće nikad izneveriti. Uvrstiti poznatog umetnika je čast za njih, a uvrstiti u izložbu umetnika kojeg ljudi još ne znaju znači založiti se za njega, i ako se to pokaže kao dobar izbor to je najlepša moguća saradnja. Također, kada su one pozvane negde, pozovu mene da dođem i održim predavanje ili napišem tekst. Poverenje se gradi i jedino kako može da funkcioniše je kada postane puno više od poslovnog odnosa.

KP: S obzirom na to koliko se performans promijenio od radikalnih praksi u off-prostorima 1960-tih pa do danas kad je postao općeprihvaćen i predstavljan od strane institucija, kako vidiš da se mijenja u budućnosti u institucionalnom smislu?

J. S.: Mene je performansu privukla verovatno neponovljivost trenutka, mogućnost da se u galeriji dese stvari koje su nepredvidive, pomeranje granica očekivanosti. Shvaćam ga kao vrlo rigoroznu i determiniranu akciju unutar sveta umetnosti, a ne kao neku radnju koja je zabavna i dešava se kao “anything goes“, budući da je ta vrsta umetnosti postala popularna, čak mainstream, i na svakom otvaranju netko nešto napravi, čisto zato da se desi. Stalo mi je da performansi u koje verujem, a to su oni koji otvaraju nova pitanja i nove priče, ostaju da reverberiraju u publici. Ako to ima smisla performer može i da izvodi u svojoj sobi, i objavi to na Twitteru kako bi došao do nove publike, ili kao Sanja Iveković na balkonu (‘Triangle’, 1979), ali institucija postoji ne da apsorbuje radikalnu snagu performansa, nego da nađe najbolji način da to prikaže, da bude direktna veza između publike i umetnika koja ga niti komodifikuje, ni zapakirava.

KP: Razvojem novih tehnologija otvorili su se potpuno novi načini širenja i novi modusi izvođenja performansa. Kako komentiraš to što svi, na neki način, počinjemo svakodnevno “izvoditi” pred drugima na Facebooku, Youtubeu, Twitteru?

J. S.: Umetnici moraju da navigiraju kroz te prostore, jer je svet danas takav i to ne možemo ignorirati; hoće li koristiti društvene mreže, koji će im dati direktan input publike, raditi performans u Second Lifeu kao Eva i Franco Mattes aka 0100101110101101.ORG ili omogućiti svima da ih gledaju u real timeu njihov je izbor, ali sigurno da najlepše što može da se desi jest da performans dobije više publike i na demokratski način; oni koji ne mogu da putuju ili biti na tome mestu da ipak sudeluju. Ja u virtualnom prisustvu umetnika vidim dobru stvar jer omogućava komunikaciju više nego ikad prije, ali prema tehnologiji oni moraju biti na neki način ironični, ukrotiti je. Verujem da to otvara polje slobode. Sa druge strane, sve postaje samoreprezentacija, ovo što i ja sad pričam jest vrsta toga, i svi postajemo sudionici razmene koja se svodi na sliku i želju da se bude prisutan, relevantan. Mlađa generacija konzumira i život i umetnost na drugačiji način; kada izađu van pola večeri se dopisuju na Facebooku ili Four Squareu, i neće da se vide uživo nego samo virtualno, imaju osećaj da su svemoćni jer znaju sve gde se šta dešava, a nije im bitno da su u realnosti tamo. Svi su zajedno u trenutku onlajn. Nemam Facebook jer mislim da bi postala sujetna ako mi baš nitko ne polajkuje sliku.

KP: Nazivom Nigdje / Out of Left Field determinirala si i svoju ideološku i političku poziciju, koju namjerno nazivaš “nadnacionalnom“. Smatraš li da je pojam “neutralne pozicije“ i individualnog iskaza ključ za međusobni dijalog, i da li takva individualna pozicija može biti inovativnija u pristupu i predstavljanju umjetničkih izraza nego uklapanje u niz hegemonijskih sustava koji egzistiraju danas?

J. S.: Naravno da nitko neće da izjavi da prihvata i perpetuira hegemonijske odnose i power model čak i kad to radi. S druge strane, plašim se blank statementa koji obećavaju revoluciju i menjanje sveta, više me zanima da vidimo kako možeš lično da se postaviš kao političko biće. Ja dolazim iz tradicije feminističke umetnosti, i kad govorim o ženama uvijek se postavljaju pitanja odnosa prema rodu i statusa ženskosti. Smatram da su se stvari promenile samo na kozmetičkoj razini i u postocima, ali i dalje je svet umetnosti muški svet i neegalitarni sustav, i na to pitanje neravnopravnosti moj je odgovor Out of Left Field. Znam kako se živi i u Hrvatskoj i u Srbiji i znam koliki su budžeti za izložbe. Na sve to moj je odgovor ne napraviti revoluciju, nego šta na toj platformi koju imamo možemo napraviti. Dolazeći iz zemlje u kojoj sam sama imigrant, moja je pozicija isto takva, nije da se privolevam carstvu, nego prosto razmišljam da je polje slobode ono što ti daje da se ne privolevaš hegemonijskom sustavu u potpunosti nego da nađeš neko svoje mesto. Zato obožavam Ameriku, jer mi je omogućila da to polje slobode imam, da budem točno ono što jesam, niti sam morala prihvatiti nove vrednosti, ni raditi ono što inače ne bih.

KP: Jedna si od gostujućih predavačica na School of Visual Arts, u programu Art Practice. Za razliku od američkog sustava umjetničkog obrazovanja koji, uz ostalo, uči mlade umjetnike i kako vrlo praktično funkcionirati u  na tržištu umjetnina, istočnoeuropski obrazovni sustav još uvijek negira postojanje tržišta i čak bi mogli reći da to smatra nepotrebnim. S druge strane, budući da su potrebni novčani iznosi izuzetno veliki, američki obrazovni sustav potiče studiranje više klase. Kako komentiraš inicijativu Bruce High Quality Art Foundationa, umjetničkog kolektiva koji je osnovao svoje sveučilište baš kako bi omogućio besplatnu edukaciju svima?

J. S.: Studiranje na Master of Fine Arts programima je konzumerski princip, vrlo ciničan, ali koliko ima potražnje toliko ima i ponude, što kaže ako ima onih koji su voljni platiti edukaciju, a svi dobro znamo da od toga nema sigurnog posla, biti će i škola i studentskih kredita. Od hiljadu studenata na MFA programu samo će jedan postati umetnik i time se nastaviti baviti do kraja života. No pravila igre se moraju poznavati, i tek kad ih znamo možemo naći mesta za sebe u sistemu, a da ne budemo marionete. Ne može se ignorirati postojanje tržišta umetnosti. Ja sam mogla da si priuštim studiranje lepih umetnosti samo iz razloga što sam živela u socijalizmu, a to je inače privilegija. “Proširenje je područje borbe”, kao što kaže Houellebecq. Polja borbe su ograničena, a na nama je da ih proširujemo, ne da budemo nerealni i naivni nego da utopiju pomalo proširujemo gdje je moguće.

—

BQ4 – Nigdje / Out of Left Field održava se od 11. studenoga do 23. prosinca u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.

Foto: David Belušić

U panelu Transformation of Equality, koji je moderirao Ozren Pupovac, sudjelovali su Karin Doolan iz Instituta za društvena istraživanja, član Akademske solidarnosti Mislav Žitko te Alberto Toscano, predavač na Odsjeku sociologije londonskog sveučilišta Goldsmiths.

Ključno izlaganje održala je Karin Doolan koja je izložila svoje istraživanje pod nazivom Inequality in Education – A Marginal Political Concern u kojem se bavila proučavanjem načina na koje se društvene nejednakosti reproduciraju u kontekstu hrvatskog visokoškolskog obrazovnog sistema. Kao ilustraciju aktualnosti teme navela je slučajeve nemira u Čileu i Londonu proizašlih iz dubokih društvenih podjela koje se smatraju direktnim rezultatom obrazovnih politika. Okvir izlaganja činili su empirijski podaci o socijalnoj nejednakosti u obrazovanju, objašnjenja podataka iz perspektive sociologije obrazovanja te pružanje alternativnog diskursa neoliberalnoj agendi u obrazovanju. Važno je naglasiti kako je svega nekoliko evropskih zemalja socijalno inkluzivno – Irska, Švicarska, Nizozemska, Finska -dok Hrvatska spada u grupu socijalno isključivih zemalja.

Istraživanje provedeno među studentima i studenticama prve godine studija na razini Sveučilišta u Zagrebu, nimalo iznenađujuće, otkrilo je vezu između socio-ekonomskog podrijetla, odluke za nastavkom obrazovanja i načina ulaska u sveučilište. Naime, studenti čiji su roditelji fakultetski obrazovani svoj nastavak studija objašnjavaju riječju prirodno, dakle takvo što nije racionalan izbor već logičan nastavak gimnazije. S druge strane, studenti čiji roditelji nisu fakultetski obrazovani i koji su pohađali strukovne škole, morali su prekinuti s obiteljskom obrazovnom prošlošću te uz podršku roditelja i profesora svladati gimnazijski program na kojem se temelji prijemni ispit (istraživanje je rađeno prije uvođenja državne mature). Ovi studenti morali su raditi protiv sistema kako bi uspjeli upisati fakultet, a također su skloniji izražavanju financijskih poteškoća od studenata prve skupine. Zaključak je kako je sistem slijep na spomenute nejednakosti te kako su nužne kompleksne obrazovne politike kako bi se uključilo studente/ice nepovoljnog društvenog položaja.

Današnje obrazovne politike idu uz bok dominantnim neoliberalnim narativima – vladine subvencije se reduciraju, studenti sami plaćaju školarine, ističe se cijena znanja, dok se uloga privatnog sektora unutar sveučilišta povećava. Također, sveučilišta su rekonstruirana kao pružatelji dobara dok su studenti svedeni na konzumente tih dobara pri čemu njihov faktor cijene regulira mjesto na kojem se nalaze na svjetskoj ljestvici kvalitete sveučilišta. Izgleda kako ni sama sveučilišta ne nastoje prikriti svoju novonastalu ulogu, pa tako University of Massachusets na svojoj web stranici ima kupovna kolica koja, prilikom upisivanja novog semestra, pokazuju koliko kolegija namjeravate kupiti. Bolonjska reforma sveučilišta u središte procesa stavlja studenta na kojem je potpuna odgovornost (ne)uspjeha studiranja. Drugim riječima, bolonjski proces u potpunosti počiva na meritokraciji gdje se neuspjeh tretira kao rezultat (ne)sposobnosti osobe pri čemu ostale strukturne ili političke zapreke ne igraju nikakvu ulogu u obrazovnom procesu. Doolan navodi kako je u 2011. godini 60% studenata plaćalo školarine pri čemu se u obzir uzimaju samo akademski, no ne i socijalni kriteriji. Ovakav sustav koji podržava plaćanja školarina od strane onih koji slabije napreduju zanemaruje čitav niz činjenica, poput dostupnosti materijala za rad, radnog vremena knjižnice, vremena konzultacija, broja studenata na broj profesora, studenata koji imaju djecu ili koji rade, itd. Faktori utjecaja na (ne)uspješnost studija moraju se staviti na političku agendu kako bi se djelomično skinuo teret sa pojedinca. Kapitalistička maksima kako su siromašni samo oni koji nisu dovoljno radili, postavlja u središte pojedinca kao racionalnog, sebičnog aktera koji jedino želi povećati svoj kapital.

Kao alternativu neoliberalizmu u obrazovanju navodi Marthu Nussbaum, odnosno njezinu knjigu Not for profit: Why Democracy Needs the Humanities u kojoj razlikuje dvije vrste obrazovanja: obrazovanje za profit, što je neoliberalna agenda, i obrazovanje za inkluzivno građanstvo koje podrazumijeva kritičko razmišljanje i kreativnost, znanje kao vrijednost po sebi i kao javno dobro, suradnju naspram kompeticije, itd. Za kraj izlaganja, ali i kao zaključak cijelog tjedna Doolan je naglasila da je potrebno transformirati ne samo obrazovanje, već društvo kao cjelinu. Osvrnula se i na studentske proteste te istaknula kako je to prva inicijativa u Hrvatskoj koja je išla iznad partikularnih interesa. Obrazovanje smatra još jednom od neoliberalnih žrtava koje je prekompleksno da bi se njegov ne/uspjeh ostavio na odgovornost isključivo pojedincu.

Mislav Žitko je govorio o potencijalnim implikacijama studentskih protesta na društvo u cjelini. U početku promatrano kao vježba Rancièreove “spontane pobune” te okarakterizirano kao “autentičan politički događaj” od strane Rastka Močnika, studentski protesti u kratkom su vremenu došli do razine na kojoj ih je trebalo priznati kao novu političku snagu. Takvo je priznanje tražilo artikulaciju i formulaciju argumenata o razlozima same blokade, o tome zašto je ona legitimna te ekonomski i politički bitna. Žitko je također spomenuo poziciju lijeve političke opcije u Hrvatskoj koja je tranzicijskim procesima većinom završila unutar sveučilišta pritom ostavivši sferu politike i ekonomije drugima. Upravo u tome vidi značaj blokade i djelovanja plenuma koji su pružili nove modele, odnosno pokazali načine preuzimanja drugih institucija pored sveučilišta i njihove rekonstrukcije, što bi cijelu borbu učinilo politički još efikasnijom. Ostaje pitanje koliko će lijeva politička opcija ovakva iskustva znati prepoznati i  iskoristiti.

Alberto Toscano je podržao ovakvu liniju razmišljanja istaknuvši kako načini okupacije sveučilišta pokazuju načine reformiranja društva prema istom modelu – sudjelovanje studenata u odlukama sveučilišta dalo bi se preslikati na sudjelovanje radnika u odlukama menadžmenta, no ipak, teško je očekivati poziciju u kojoj će se moći kontrolirati budžetska sredstva. Usporedivši prošlogodišnje studentske prosvjede u Britaniji s onima u Hrvatskoj, rekao je kako u Hrvatskoj takvo što ima subverzivniji potencijal budući da ovdje sveučilišta spadaju pod nadležnost države te se njihovom okupacijom istovremeno okupira i dio državnog teritorija dok se u Britaniji takvim činom okupira mali privatni teritorij. Također smatra pozitivnim što su studenti tijekom blokade govorili o repolitizaciji radničkih tema. U kontekstu sveučilišta kao reproduktora postojećeg društvenog poretka problematičnim nalazi smanjenje financiranja humanističkih disciplina. Postojećoj situaciji u kojoj se studenti tretiraju kao konzumenti, a predavači kao natjecatelji teško je naći alternativu. Smatra da sveučilište, iako reproduktor socijalnih nejednakosti, posjeduje taktičku ulogu u društvu budući da ono ostaje posljednjom oazom liberalnog humanizma.

Panel je identificirao problematične točke visokoobrazovnog sustava u Hrvatskoj te ponudio s jedne strane konkretna, a s druge pomalo utopijska rješenja trenutne situacije. Uzme li se u obzir činjenica kako je bolonjska reforma konstruirana po uzoru na anglosaksonski obrazovni sistem iz razloga konkurencije istom, posljedice takvog ujednačavanja politika bile su vidljive na samom početku procesa. Ipak, istraživanja poput predstavljenog ulijevaju nadu u mogućnost stvaranja dijaloga oko toga kakav obrazovni sustav želimo, odnosno kakvo društvo želimo da takav sustav inducira. Svakako je pozitivno da se o navedenoj problematici promišlja, ostaje samo za nadati se kako će mjerodavni rezultate takvog rada uzeti u obzir prilikom izrade javnih politika te time proizvesti jednakije uvjete za sve. 

Foto: Mirela Šavrljuga

“NSD je službeni, neusvojeni dokument Vlade RH koji je kao takav pohranjen u Arhivu iste. Odnosno, o istome dokumentu se više ne smije raspravljati, a posebno ne iznositi dokument ili dijelove istoga u javnost.

Navedeno se odnosi na MRRŠVG kao resorno ministarstvo, a posebno na tijelo/a koje je samo sudjelovao/lo, stručnim savjetima, u izradi dokumenta.

Dokument se ne smije citirati.

Jedina informacija koju možete koristiti je podatak da je NSD izrađen kao konačan prijedlog dokumenta koji nije usvojen na Vladi RH.”

“Dovršenje takva institucionalnog okvira signalizira da je hrvatski dizajn, čak i u okolnostima krovnih organizacija bez stalne adrese, nadrastao gerilsku fazu dosadašnjeg djelovanja. Dobrovoljni angažman pojedinaca trebao bi u skoroj budućnosti biti nadomješten nacionalnim programom i strategijom dizajna, profesionalnim menadžmentom i povezivanjem s gospodarstvom”. (Zarez br. 168, Zagreb, prosinac 2005.)

Selekcijska komisija i ove je godine uočila visoku kvalitetu studentskih radova u cjelini, a posebno važnom smatra pojavu većeg broja zanimljivih studentskih radova na području tipografije te relativno malobrojna ali poticajna rješenje iz područja ambalaže.

U aktualnom kontekstu ekonomske krize, recesije i porasta nezaposlenosti postoji velika mogućnost i potreba za oživljavanjem obrta, sitne, manufakturne produkcije. Možda bi i dizajn – posebno produkt dizajn – trebao biti više fokusiran na razini grupa, projekata, studija i autorskih timova koji sami stvaraju posao, scenu i produkciju, a ne na razini klasičnih studija i agencija koji žive od toga što ih angažiraju vanjski naručitelji. Upravo se od studentica i studenata koji su se usmjerili prema industrijskom/produkt dizajnu, oblikovanju ambalaže i odjevnom dizajnu u sljedećem periodu očekuje najveći induvidualni aktivizam, pokušaj da po završetku studija proaktivno djeluju ne čekajući velike narudžbe od nepostojećih naručitelja, već gradeći svoje mjesto na tržištu i dizajnerskoj sceni u suradnjama sa zanatskom produkcijom i malom privredom, čijem će razvoju svojim znanjima, sposobnostima i novim idejama doprinijeti.

• 2. Postindustrijska Hrvatska
• 3. Desetljeće koje su pojeli skakavci

Foto: Studio Rašić: Ostavi trag

 Krešimir Vogrinc, direktor Kičme na otvorenju

 Darija Žilić i Irena Matijašević

 Gordan Nuhanović i Srećko Horvat

Ljubomir Stefanović, Branislav Oblučar, Slađan Lipovec, Branko Čegec

Na posljetku pohvala organizatorima koji su i ove godine vlastiti entuzijazam i osjećaj za kvalitetnu književnost uspjeli pretočiti u bogat i zanimljiv program, uz želju da riječka Kičma nastavi čvrsto i uspravno stajati i narednih godina.