Nakon projekata Radio Mamutica (2006.) i Trojanski kolektiv (2013.), ovo je treća suradnja LIGNE i BLOK-a, ujedno i prva međunarodna produkcija u okviru programa Živa baština Muzeja susjedstva Trešnjevka. Autori se ovaj put zadržavaju uz željezničku prugu, prostornu i simboličku granicu Trešnjevke, istražujući kako željeznica oblikuje povijest rada, migracija i kolektivnog sjećanja.

Polazište za izvedbu je velika željeznička nesreća iz 1974. godine na liniji Atena – Dortmund, u kojoj je, netom prije ulaska u zagrebački Glavni kolodvor, poginulo više od 150 osoba, uglavnom radnika na povratku s privremenog rada u Njemačkoj. Zvukovna šetnja vraća njihove glasove i priče, otvarajući prostor za razmišljanje o mobilnosti, radu i krhkosti sjećanja.

Osnovan 1997., kolektiv LIGNA (Ole Frahm, Michael Hueners i Torsten Michaelsen) djeluje na sjecištu medijske i izvedbene umjetnosti, razvijajući projekte koji potiču angažirano djelovanje disperziranih kolektiva. Njihovi su radovi prikazani u brojnim europskim institucijama, a 2017. primili su njemačku nagradu Tabori.

Izvedba počinje u 19 sati ispred Glavnog kolodvora i završava oko 20.15 sati na Zapadnom kolodvoru. Sudjelovanje je besplatno, a za uključivanje u izvedbu potrebno je imati pametni telefon i slušalice te preuzeti aplikaciju dostupnu na web stranici BLOK-a na dan izvedbe ili na samoj lokaciji.

U Zagrebu sam da u sklopu UrbanFestivala vidim novi rad njemačkog performerskog kolektiva s prebivalištem u Hamburgu, na poziv Kulturpunkta, koji želi imati drugu, stranu, autsajdersku perspektivu uz tekst vlastitog kritičara. Nakon Rumunjske, olakšanje je biti eksplicitno angažiran kao “kuriozitetni Drugi”.

Modove samog rada, ispostavlja se, odmah doživljavam kao poznate i utješne. Trojanski kolektiv je, u britanskoj terminologiji, site-specific auto-teatro za publiku sa slušalicama (ili, Bourriaudovim terminom iz kritike umjetnosti, “relacijski” rad). Forme koje su gotovo definirale jedan dio teatra stvaranog u Britaniji u dvijetisućitima. Zanimljivo, Lignin prvi takav rad također datira iz 2000. – bio je to “radio balet” u izvedbi publike – napravljen specifično za Hamburg Hauptbahnhof. Ono što ovdje jest drugačije u metodologiji to je da, za razliku od uglavnom unaprijed snimljenih britanskih komada, Ligna koristi radio prijenos radije nego MP3. (Izvedbu u Hamburgu mogli ste, primjerice, slušati i na običnom radiju u svom (hamburškom) domu, umjesto na tranzistoru dok je “izvodite” na samom kolodvoru. Prisutnost nije bila preduvjet, ali uključivanje uživo jest). U slučaju Trojanskog kolektiva, prisutnost je nužna a uključivanje uživo zajamčeno jer se izvedba događa u malom shopping centru na zagrebačkom Cvjetnom trgu, i prenosi se s odašiljača kratkog vala skrivenog u ruksaku jednog muškarca.

Izvedba je odgovor na postojanje samog shopping centra. Kompleks je iznimno kontroverzan, nepopularan spomenik zapadnjačkom kapitalističkom konzumerizmu, propušten od zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića bez ikakvog procesa konzultacija. Prije njegove izgradnje u 2006. (tada je počela, a završila 2011. – prosvjedi i aktivnosti građanskih akcija uspješno su otežavali proces gradnje), lokacija je više puta bila mjesto okupacije i protesta. Međutim, otporna na kritike, zgrada je napredovala i centar sad stoji na uglu trga, zdepast, crn, sjajan i ružan. 

Kao što naslov sugerira, Trojanski kolektiv referira se na mit o trojanskom konju, prvo pozicionirajući shopping centar kao konja, a zatim publiku kao Grke u vlastitom nevidljivom konju – konju konstruiranom od činjenice da promatračima izgledamo kao obični neovisni kupci koji poput njih tumaraju centrom noseći slušalice. 

Ovo korištenje klasične grčke mitologije dojmilo me se kao iznimno značajno i moćno. Za mene je, zapravo, na potpuno subjektivan način izgradilo most od njemačkog kolektiva Ligna u Zagrebu, preko britanskih redatelja i pisaca Katie Mitchell i Martina Crimpa u Hamburgu, do nizozemsko-danskog kolektiva (u ovom kontekstu zbunjujućeg imena) Signa, također u Hamburgu – sve međunarodni projekti koji se uz temeljni mit koji im omogućuje govor o prošlosti i budućnosti vraćaju Grcima. Možda je to dijelom zbog načina na koji ti poznati mitovi povezuju Europu i šire osjećaj zajedničkog transnacionalnog porijekla. Ali prisutan je i osjećaj da praveći se da pričaju o nečemu drugome – trojanskom konju, opsadi Troje – našu imaginaciju navode na to da ga sami primijenimo na situaciju u kojoj živimo, radije nego da nam održe lekciju. 

Zahvaljujući asocijaciji na Crimpa u mojoj glavi, sjetio sam se i kako sam slušajući MP3ice pjesama iz njegovog djela In the Republic of Happiness lutao pomodnim britanskim dućanom namještaja Habitat (kao skuplja Ikea). Odjednom sam imao osjećaj da su sve te cinične pjesmice – naslova poput Nothing Political i I Never Go Deep – pronašle svoje prirodno stanište: kao komentar na lutanje kroz bezdušne izložbene sobe stakla i čelika dok gledate skupe, pomodne predmete dizajnirane da vam “život učine boljim”. Temeljni mit konzumerističkog društva. 

No Lignina je izvedba konstruirana s više namjere i komunalnija od toga. Slušajući kroz vlastite personalizirane slušalice, znamo da svi drugi u našem “kolektivu” primaju istu poruku. Dio smo tajnog društva, bande: autsajderi smo, unutra. Rad odlično koristi tu činjenicu. Njegova struktura isprepliće slogane, poetične opise, citate, djeliće zamišljenih monologa – u jednom dijelu nudeći unutarnje misli nasumičnog predmeta kojeg trebamo podići u dućanu. Daje nam i upute kao grupi. Progresija toga vrlo je oprezna. Izvedba je duga oko pedeset do šezdeset minuta. Ne moramo ništa raditi. Vrlo rano dobivamo razumno upozorenje da centar ima zaštitare koji ne sudjeluju u izvedbi i naša je komunikacija s njima naša stvar, pa trebamo biti oprezni. Postupno nas se traži da postanemo svjesni naših suputnika. A onda ne samo da budemo svjesni, već da ih učinimo sudionicima. Između teorije i priče, traži nas se da razmjenjujemo poglede, zatim komadiće papira, svo vrijeme plutajući centrom poput običnih kupaca, u dućane i iz njih, uz i niz pokretne stepenice, sjedeći na klupicama ili stolovima u kafiću. Pušeći cigarete (da! Pušenje unutra u kafiću shopping centra! Uzbudljivo za ovog Engleza).

Naš se zavjerenički osjećaj postupno pojačava, dok osjećaj za vanjski svijet istovremeno postupno blijedi. Sudionika je naposljetku bilo možda četrdeset do pedeset. Nije da nismo imali brojčanu prednost. A svijet koji se simultano događao u glavama svih nas bio je cjelovit i zavodljiv. Uz inkorporiranje zvučnog okoliša te povremeno glazbe, kao i ansambla koji izvodi radio-dramu, kumulativni je efekt Trojanskog kolektiva, poput slušanja bilo kakvog audio iskustva na slušalicama, suptilno blokiranje stvarnih zvukova iz vanjskog svijeta i postupno gubljenje u alternativnoj stvarnosti koju slušate. Rezultat je toga da do kraja rada svi plešu jedni s drugima i plješću na način koji sasvim ima smisla ako imate slušalice – puštali su nam glazbu za ples, rekli su da si zaplješćemo kad završi. Ali u prohladnom, odjekujućem shopping centru, mi/oni (priznajem, nisam se priključio plesu) očito izgledamo jako čudno autsajderima. Doista, skinuo sam slušalice i gledao bez konteksta, promatrajući zbunjene poglede drugih prolaznika. Zanimljivo je bilo da su se neki ljudi koji nisu bili dio publike, nisu imali slušalice, također priključili plesu. Dijelom šaleći se, dijelom ne. Bilo je zanimljivo i kako je potpuno benigna bila atmosfera koja se stvorila. Nije bilo osjećaja da će velika grupa ljudi koja se ponaša na ovako ekscentričan način izazvati neprijateljsku reakciju. Ljudima izvan tog iskustva dovoljno je bilo podići obrve i nastaviti svojim putem, možda se pitajući zašto svi ti ljudi u tišini plešu i plješću usred njihovog shopping centra. Zaista, glasovi u prijenosu govorili su: “poput zavjerenika u trojanskom konju, Trojanski kolektiv želi promijeniti prostor – makar suptilno – i ondje omogućiti drugačiju vrstu svakodnevnog života”. No drugdje objašnjavaju da nikakva nasilna otvorena akcija to ne može postići. Umjesto toga, princip je da čak i promatranjem stvarnosti ona može biti promijenjena.

Budući da su cilj i motiv izvedbe politički, zanimljivo je raspakirati politiku djelovanja samog rada. Njegove su temeljno ljevičarske, antikapitalističke kvalifikacije neosporne. Proizvodi pravu buku oko pravih stvari. Postavlja prava pitanja. Stvara i zajednicu. Zanima ga prisutnost i događaj uživo. Podsjetio me i na akcije kolektiva poput pokreta Occupy ili britanskog Uncut (prosvjednička organizacija oformljena da se suprotstavlja mjerama štednje nove konzervativne vlade, imala je i seriju demonstracija – često u dućanima ili uredima tvrtki koje su koristile rupe u zakonu da izbjegnu davati doprinose za zdravstvenu skrb i socijalnu pomoć). Samim smo sudjelovanjem u performansu praktički bili sudionici političkog prosvjeda (volio bih vidjeti komad u Velikoj Britaniji koji to radi našim desničarskim kritičarima). Izvedba nam je dala i osobnu autonomiju – da nas je netko pitao o njoj, imali bismo pravo objasniti što radimo (barem u slučaju da govorimo hrvatski).  

S druge strane, prijenos koji smo slušali nije išao uživo (očito iz praktičnih razloga). Bio je, međutim, neživ i fiksan. Nastavio bi se što god mi učinili. Nije mogao ostvariti interakciju s nama, samo mi s njim. I povrh toga, bio je to jedan radio prijenos koji nam je govorio što da radimo, kako da se ponašamo. Podsjetio me – nepravedno, svakako – na predstavu Hate Radio švicarsko/njemačkog ansambla International Institute of Political Murder; rad kojim se rekreira radijska postaja u Ruandi koja je objavila poruku “ubijte žohare”, huškajući na genocid 1994. Što da se ova izvedba zvala Kill The Cockroaches? Čini se razumnim pitati kako se moć koristi u komadu političkog teatra, a ovaj je u tom pogledu djelovao neočekivano autoritativno.

No tu bojazan na stranu, rezultat je izvedbe događaj u kojem je bilo iznenađujuće dirljivo sudjelovati. Tekstualno efektan i inteligentan, a vizualno neobično moćan. 

Tekst nastaje u sklopu projekta Pogled izvana koji predstavlja osvrte autora iz lokalnog i inozemnog konteksta.

Andrew Haydon britanski je nezavisni kazališni kritičar, koji među ostalim surađuje i s Guardianom, a većina njegovih kritika dostupna je na blogu Postcards from The Gods.
Prijevod: Lana Pukanić

Umjetnički kolektiv LIGNA koji čini trojac Ole Frahm, Michael Hüners i Torsten Michaelsen, izvedbom održanom u sklopu trinaestog izdanja UrbanFestivala nastavljaju ne samo vlastitom recentnom (ali ranijom) poetičkom linijom nego i produbljuju svojevrstan rez po tkivu zagrebačkog građevinskog mešetarenja započet još izvedbom u Novom Zagrebu uslijed afere s izgradnjom katoličke bogomolje nasred parka, tj. javne zelene površine koje su bile i svojevrstan zaštitni znak ovog dijela grada i otpor onom ustaljenom imenovanju “novih gradova” monotonim spavaonicama radnika. Povratak LIGNA-e na (novo) mjesto zločina iz dijapazona domaćih urbanističko-poduzetničkih aranžmana, može se uvesti u tetralogiju istih izvedbenih pokušaja nazvanih Shopping provedenih u sklopu festivala Ciudad Paralelas gdje se u prodajnim centrima Züricha, Buenos Airesa, Varšave i Berlina realizira radiodrama – koreografska uputa ovog njemačkog trojca. Ovaj koreografsko-gerilski projekt ulaskom u javni prostor i problematizacijom njegove komodifikacije možda se služi prvoloptaškim referencama u suvremenoj nam političkoj kartografiji Zapadnog svijeta i njegove bliže periferije. Međutim na formalnom planu, izvedba LIGNA-e tj. njihova koreografija i bistro baratanje “starijim medijima” uz izvedbu gerilskog kolektiva “osviještenih građana”, nudi dovoljno slojeva i pitanja, da pravi odmak od standardiziranih performerskih pokušaja u javnom prostoru ili onomu što je prije bio javni prostor.  

Izvedba nazvana Trojanski kolektiv, održana u Cvjetnom centru postavlja ne samo politički relevantna pitanja (koja strše iz ovog simbolički preoznačenog prostora) kroz vlastite forme estetičke artikulacije nego su kroz odabir upravo tih formalnih sredstava progovorili i o njihovim mogućnostima i kombinatorikama. Riječ je o izvedbi koja je jedna velika koreografska ili topografska uputa kroz medij radiodrame i posljedičnu interakciju, tj. izvedbu, pedeseteročlanog kolektiva koji je  istovremeno strogo izvođački, ali i kolektiv s političkom ambicijom tj. s političkim potencijalom i otvorenim tekstualnim referencama na gerilske metode borbe. Pristajući na (u)stupanje u izvedbu preuzimanjem radio prijamnika prije samog početka izvedbe koja se odvijala u privatnom prostoru Cvjetnog centra pristali smo i na vlastitu podvojenu ulogu ili stalno oprezno levitiranje u sivoj zoni između javnih mogućnosti i privatnog prostora, između legalnosti i ilegalnosti vlastitih postupaka, slobode tijela i organičenosti prostora i njegove regulacije – skrivenosti i otvorene vidljivosti koja se postiže koordiniranjem i sinkroniziranjem našeg gestičkog aparata.

Pedeseteročlani izvedbeni kolektiv, a zapravo instruirana publika koncepta kolektiva LIGNA, sa slušalicama i radioprijemnicima uputila se u samo srce Cvjetnog centra – neki aktivni sudionici otpora izgradnji centra priznat će kasnije – i po prvi put nakon izgubljene bitke. Po ulasku na pozornicu konzumerističkog božićnog sajmišta u pseudopostmodernim pasažima započinje radiodrama s monološkim dokumentarističkim dijelovima konzistentne i relevantne teorijske elaboracije i historizacije konzumerizma i prodajnog prostora koja se vrlo jednostavno može i primijeniti na sam prostor Cvjetnog centra i trga uoće. U tekstualno najzanimljivijem dijelu – objašnjenju fetiškog karaktera robe ta se forma pretvara i u dijalog s artiklom s kojim, po koreografskim uputama, izvođač ulazi u gotovo intiman odnos koji je usiljeno apostrofiran nepotrebnom govornom psihologizacijom kroz izvedbu same radiodrame. Međutim osim te kritike ornamentalnog karaktera, žanrovski hibrid radio drame s dokumentarističkim intermezzima i koreografskim pasažima izvrsno funkcionira i samostalno, a kamo li kao tekst izvedbene teksture koja se simultano odvija doživljavajući svoj dramaturški vrhunac u ritmičkom i koordiniranom okupljanju kolektiva koji u centru Cvjetnog centra izvodi improviziranu plesnu točku, koja, ako ćemo se voditi terminima tradicionalne kazališne kritike upućuje na uspjeh cijele predstave. Međutim, uspjehe, tj. crvene točke ove izvedbe treba potražitii na drugim mjestima pogotovo u samom odabiru središnjeg medija cijele izvedbe: radija, koreografiju kroz naraciju, ali i konačni efekt cijele upute koja opet ovisi o samom gerilskom izvedbenom kolektivu – tj. nama i našem snalaženju u koliziji između izvedbenog čina i političkog djelovanja koje proizlazi i iz one suštinske kolizije ovog projekta: izvođača i gledatelja.

Koreografija je zamišljena kao ritimičko pokazivanje i neutraliziranje vlastitog individualnog i kolektivnog tijela u gunguli božićnog sajmišta koje u konačnici završava u razotkrivanju trojanskog kolektiva kao ilegalne skupine dobro uštimanog remetilačkog faktora. A upravo na razini uštimavanja samog izvedbenog medija, tj. izvedbenih medija, istaknuo bih dva bitna aspekta koja se svakako mogu uzeti i kao neka opća crta i LIGNA-nih poetičkih zasada i izvedbenih ostvarenja, ali i suvremenog izvedbenog aparata. Vraćanje onome što ću prilično redukcionistički nazvati “modernističkim medijima” ili tehnologiji koju smo progresivističkom vizijom povijesti davno strpali u postave tehničkih muzeja i u ovom slučaju otkriva ne samo svoj izvedbeni i subverzivni nego bome i diverzivni potencijal. Radio, mediji na kojem i u kojem LIGNA-ovci već dugo rade, istražujući njegove potencijale na granicama legalnog, medij je prvobitne transgresije kojom je tehnologija sredstvo prelazaka granica i politika. Ta gotovo romantičarska slika koju je spomenuo i sam član kolektiva Torsten Michaelsen u svom predavanju dan poslije izvedbe, kritika je postojećih organičenja pomoću tehnologije, ali i ograničenja nad slobodarskim i emancipacijskim potencijalima novih tehnologija. Korištnjem radija kao medija u svim svojim projektima i aktivnim radom od devedesetih na hamburškom slobodnom i slobodarskom radiju FSK, ovaj hamburški trojac uključio se i u suvremene teorijske preokupacije potenicijalom umjetničkog aparata s obzirom na tzv. digitalnu paradigmu i nove medije. Odgovor koji nude blizak je ljevičarskim promišljanima na fonu benjaminovskog shvaćanja umjetničke proizvodnje koji je često tumačen kao odveć modernistički pa onda i prevaziđen. Međutim, kontradikcije koje su postojale tada i koje je Benjamin rješavao zahtjevom za “razotuđenjem” sredstava za umjetničku proizvodnju – jednake su i danas. Tehnološki napredak nije riješio historijske kontradikcije teorijski elaborirane početkom stoljeća nego samo postavio potrebu za drugačiju strategiju pred istim zahtjevom. Gotovo fetišističkom zaokupšljenošću medijem radija, LIGNA ne ostaje zatečena u nekom nevinom pogledu prema vajmarskim godinama, nego odgovara i na jedno shvaćanje povijesti koje se olako rješava sebe same i svojih artefakata i politički i umjetnički aktualnih pitanja.

Drugi strukturalni aspekt koji nas vraća na tu doista neolakotnu poziciju u kojoj smo se našli kao pristajući izvođači otvara i one vječne kazališne procijepe i zidove između izvođača i publike, ali izvedbe i aktivizma. Usredotočenost  na koreografske upute i njene eventualne ekscese ili čak, klasičnim teatrološkim rječnikom rečeno, uživljenost u vlastitu ulogu – ne daje vam puno cerebralnog prostora za analizu vlastite prostorne i strukturne pozicije kroz oči drugih, tj. u ovom slučaju kroz pogled publike nesvjesne vlastite uvučenosti u izvedbeni proces. Jedini odnos na kojem inizistira i radiodrama tj. koreografska uputa – onaj je s robom tj. sa samim sobom kao robom i u tom kontekstu o mogućnostima političkog djelovanja u reguliranim granicama privatnog prostora čija je javna uloga strogo ograničena samo na konzumerističku. Svaki pokret i svaki izlazak iz tih okvira osnova je za sankciju kao i ilegalno umetanje u zakonski strogo regulirane radio-frekvencije. I u trenutku izlaska iz tih okvira, tj. izlaska iz potrošačke i robne anonimnosti u improviziranom plesnom ritualu do kojeg je dovela dramaturgija radiodrame-upute postavlja se ono temeljno, gorko pitanje koje često odgađamo: čemu sve ovo? Cvjetni je pao. Popušili smo još davno, tako da nam ples u središtu tog centra predstavlja tek neku osobnu zadovoljštinu i provokaciju. Često ta provokacija nije provokacija vlasnika, kontrolnog mehanizma ili samog sistema – nego one iste hodajuće robe koja kupuje robu – i dok to čini ne shvaća vlastitu poziciju. Ja je shvaćam? Da, i?

Međutim, uza svu skepsu prema formama site-specific izvedbenih intervencija ili do krajnjih granica eksploatiranih flash-mobova koji su u međuvremenu postali još samo jedan iskaz marketinški usmjerene poruke – izvedba LIGNA-e bistro je odrađen projekt koji je jednaku pozornost pružio kontekstu vlastite intervencije, izvođačkom kolektivu i samom medijskom kompleksu izbjegavajući sve formalne i političke stupice gore navedenih primjera. Trojanski kolektiv ne igra na prvoloptašku histeričnu aktivisitičku intervenciju u osvojenom prostoru, nego pomnim sagledavanjem svakog aspekta izvedbu predstavlja i kao duboku analizu, ali ne samo “situacije” nego i vlastitih izvedbenih i medijalnih granica.

Tekst nastaje u sklopu projekta Pogled izvana koji predstavlja osvrte autora iz lokalnog i inozemnog konteksta.

“Tko ima pravo definirati prostor grada? Tijekom posljednjih godina srce Zagreba je bilo poprište različitih borbi u kojima se ovo pitanje iznova postavljalo. Pobjednici povijesti se nisu umorili u ostavljanju spomenika svojih trijumfa: kopali su rupe, gradili centre i dizali skupe stanove. Kao proslava ove pobjede, nezaustavljivo širenje komercijaliziranih zona zabave pretvara ulice u prostore spektakla.

Nitko ne može poreći: arhitektura grada predstavlja nepobitne činjenice. Ali nema te zgrade koja može služiti samo namjeri radi koje je građena. Trojanski kolektiv stoga nudi vježbu iz praktične kritike arhitekture. Pita svoje sudionike – a to može biti svatko – da privremeno preuzmu prostor u centru Zagreba uvodeći nove pokrete, geste i upotrebe. Čineći to, Trojanski kolektiv će ostati neprimijećen: poput drevnih grčkih posjetitelja Troje, zna se maskirati, postati nevidljiv ispod vela koji je prekrivao već i flanere 19. stoljeća: mase”, najava je izvedbe kolektiva LIGNA koja će biti održana u petak, 13. prosinca, u 19 sati na Cvjetnom trgu (kreće se iz kluba MaMa, Preradovićeva 18).

Razgovor s članom LIGNA kolektiva Torstenom Michaelsenom održat će su u sklopu programa M i k r o p o l i t i k e u subotu, 14. prosinca, u 19 sati u Showroomu Galerije Nova.

U dvanaest godina trajanja UrbanFestivala, brojni su se projekti i intervencije odvili na različitim zagrebačkim trgovima, a temi trga u cjelosti je posvećeno novo festivalsko izdanje, prvi put formatirano kroz trogodišnji period. Trajanje od 2013. do 2015. omogućuje dulje istraživanje fenomena trga i njegovu refleksiju u današnjoj dominaciji neoliberalne paradigme koja rastače potencijal grada za političku mobilizaciju, kao i za razvijanje umjetničkih i drugih suradničkih projekata kroz više faza. Naslovom Natrag na trg! UrbanFestival13 direktno se referira na istoimeni dokumentarni film Petra Loma u kojem autor prati nekoliko politički angažiranih priča stanovnika postrevolucionarnog Egipta. 

Kroz radionice i umjetničke izvedbe od lipnja do prosinca 2013, u prvoj etapi projekta, bit će otvoren prostor za ponovno preispitivanje funkcije trgova, na kojima je trend privatizacije javnog prostora očit i već notoran, kao i za pronalaženje novih punktova i novih načina djelovanja.

Organizator je događanja [BLOK], a kustosice Ivana Hanaček i Ana Kutleša.

“Tko ima pravo definirati prostor grada? Tijekom posljednjih godina srce Zagreba je bilo poprište različitih borbi u kojima se ovo pitanje iznova postavljalo. Pobjednici povijesti se nisu umorili u ostavljanju spomenika svojih trijumfa: kopali su rupe, gradili centre i dizali skupe stanove. Kao proslava ove pobjede, nezaustavljivo širenje komercijaliziranih zona zabave pretvara ulice u prostore spektakla.

Nitko ne može poreći: arhitektura grada predstavlja nepobitne činjenice. Ali nema te zgrade koja može služiti samo namjeri radi koje je građena. Trojanski kolektiv stoga nudi vježbu iz praktične kritike arhitekture. Pita svoje sudionike – a to može biti svatko – da privremeno preuzmu prostor u centru Zagreba uvodeći nove pokrete, geste i upotrebe. Čineći to, Trojanski kolektiv će ostati neprimijećen: poput drevnih grčkih posjetitelja Troje, zna se maskirati, postati nevidljiv ispod vela koji je prekrivao već i flanere 19. stoljeća: mase”, najava je izvedbe kolektiva LIGNA koja će biti održana u petak, 13. prosinca, u 19 sati na Cvjetnom trgu (kreće se iz kluba MaMa, Preradovićeva 18).

Zbog ograničenog broja publike i specifičnosti izvedbe svoj dolazak potvrdite slanjem maila na adresu elektroničke pošte ili SMS porukom na 091/2565656. 

Razgovor s članom LIGNA kolektiva Torstenom Michaelsenom održat će su u sklopu programa M i k r o p o l i t i k e u subotu, 14. prosinca, u 19 sati u Showroomu Galerije Nova.

U dvanaest godina trajanja UrbanFestivala, brojni su se projekti i intervencije odvili na različitim zagrebačkim trgovima, a temi trga u cjelosti je posvećeno novo festivalsko izdanje, prvi put formatirano kroz trogodišnji period. Trajanje od 2013. do 2015. omogućuje dulje istraživanje fenomena trga i njegovu refleksiju u današnjoj dominaciji neoliberalne paradigme koja rastače potencijal grada za političku mobilizaciju, kao i za razvijanje umjetničkih i drugih suradničkih projekata kroz više faza. Naslovom Natrag na trg! UrbanFestival13 direktno se referira na istoimeni dokumentarni film Petra Loma u kojem autor prati nekoliko politički angažiranih priča stanovnika postrevolucionarnog Egipta. 

Kroz radionice i umjetničke izvedbe od lipnja do prosinca 2013, u prvoj etapi projekta, bit će otvoren prostor za ponovno preispitivanje funkcije trgova, na kojima je trend privatizacije javnog prostora očit i već notoran, kao i za pronalaženje novih punktova i novih načina djelovanja.

Organizator je događanja [BLOK], a kustosice Ivana Hanaček i Ana Kutleša.

Izvor: BLOK / Fotografija: LIGNA, Walking the city