Panel-diskusija Modeli financiranja alternativnih medija, održana u sklopu Subversive Festivala 14. svibnja, nije privukla veći broj posjetitelja. Nekolicina zainteresiranih slušatelja mogla je čuti tri zanimljiva govornika od kojih je svaki ponudio svoju viziju alternativnih medija, problema i prednosti njihova financiranja te neke dobre i manje dobre ideje za budućnost medija.

Dinko Kreho iz Zareza publici je ponudio kratki pregled položaja kritike u alternativnim ili neprofitnim medijima od bivšeg državnog uređenja do danas, ukratko upoznavši prisutne s problematikom Zareza. Krajem ožujka, nakon šesnaest godina kontinuiranog izlaženja, Zarez nije tiskan. Razlog – kroničan nedostatak novaca. Srećom, prekid je bio kratak i časopis je ponovno na kioscima, no problem s nedostatkom novaca nije riješen. Zarez je časopis koji ne plaća svoje urednike i suradnike, a ima ih zaista impozantan broj jer je, između ostalog, posvećen afirmiranju mladih autora koji često donose nove perspektive. Isto tako, redovito daje prostor grupama, inicijativama, organizacijama, pokretima i manifestacijama koje su medijski gotovo nevidljive. No, položaj Zareza kao jedine takve tiskovine nije jednostavan niti lako rješiv u jednom tekstu ili diskusiji, s obzirom na financijske probleme nastale tijekom prethodnih uredničkih i vlasničkih garnitura. Kreho je svojim izlaganjem na tribini u kinu Europa demonstrirao manjak kritičkog stava prema prošlim odlukama zbog kojih današnje uredništvo proživljava nesigurnosti iz mjeseca u mjesec. Svakako, potrebna je vizija kako bi Zarez kao projekt i ideja mogao postati (samo)održiv te bi upravo mlade snage koje ga danas nose morale tu viziju iznijeti.

Za razliku od Zareza koji troškove tiskanja pokriva isključivo javljanjem na natječaje za javne potrebe u kulturi, slovenski studentski časopis Tribuna i Radio Študent financiraju se dijelom iz javnih sredstava, dijelom iz komercijalnih djelatnosti, veoma malim dijelom iz crowdfundinga (radio), a garantiranih tridesetak posto financija osigurava Studentska organizacija Sveučilišta u Ljubljani (ŠOU). Upravo je ŠOU najveći izvor problema u radu tih dvaju medija, naveo je Jernej Kaluža, njihov suradnik. ŠOU se najvećim dijelom financira iz studentskog rada čiji su uvjeti svake godine sve gori, a studenti u sazivu Študentske organizacije izmjenjuju se u intervalu od dvije godine, tako da ne postoji postojan tip prijenosa znanja i iskustva koji bi pomogao boljem razumijevanju situacija podređenih organizacija, među njima Tribune i Radija. Nedavno je većina programskog vijeća Tribune (predstavnik ŠOU-a, predstavnik Studentske izdavačke kuće koja nije više pod ŠOU-om, te predstavnik “zainteresirane javnosti”) izabrala za glavnu urednicu djevojku jednog od voditelja financijskog programa ŠOU-a, koja je, uzgred, kao svoju viziju Tribune predstavila potpuni prelazak na web izdanje. Isto tako, Radio Študent pod stalnom je ekonomskom cenzurom Studentske organizacije koja želi otvoriti radio “svim studentima” ne objašnjavajući što bi to konkretno značilo u pogledu sadržaja. No, za razliku od Zareza, vodstvo Radio Študenta rijetko se mijenja, što može biti dobro za stabilnost medija, no ne i za njegovu uključivost i pluralnost glasova.

Posve oprečan primjer hrvatskom i slovenskom slučaju jest Jacobin, internetski magazin pokrenut sredinom rujna 2010, čije se prvo tiskano izdanje pojavilo početkom 2011. godine. Otada tiskano izdanje izlazi kvartalno, a na internetu objavljuju po dva članaka (eseja, analize) dnevno. Bhaskar Sunkara, idejni pokretač i glavni urednik Jacobina, rekao je da u SAD-u nema grantova za političke publikacije, a s obzirom da su registrirani kao neprofitna organizacija, zakonski se ne smiju zalagati za određene političke opcije, prijedloge zakona i slično. Jacobin ima 15 tisuća pretplatnika, oko milijun mjesečnih posjetitelja, preko pedeset čitalačkih grupa u SAD-u i izvan njih. Sunkara je pokušao ukratko objasniti model održivog poslovanja koji se temelji na tome da jedan posto svojih web čitatelja “preobrate” na pretplatu te smanje troškove tiskanja povećanjem pretplatnika. Naime, Jacobin ima i premium pretplatnike koji plaćaju 30 do 60 dolara godišnje te njima pokrivaju pretplatnike koji su u mogućnosti izdvojiti samo dolar ili dva za pdf izdanje. “Nije problem u novcu, problem je u načinu na koji se koristi”, rekao je Sunkara te dodao da najsigurnijim načinom održivosti medija smatra pouzdavanje u bazu pretplatnika kojima se nude jezik i način prezentacije sadržaja koji nisu elitistični, hermetični i zatvoreni u sebe i svoje “eho-komore”. 

Svakako, američko odnosno anglofono tržište nije hrvatsko ili slovensko tržište, a petnaest tisuća pretplatnika zapravo je malen broj za zemlju od 34 milijuna stanovnika. Sunkara se tako osvrnuo na krizu novina i novinarstva koju je protumačio kao posljedicu toga što ne angažiraju šire čitateljstvo i ne vode dijalog s publikom. Jacobin svoju snažnu prisutnost duguje upravo terenskom radu odnosno čitalačkim grupama koje angažira oko svakodnevnih tema, bliskih i važnih široj publici. U tom je kontekstu na tribini istaknuto povezivanje kao važno, gotovo presudno za opstanak alternativnih ili neprofitnih medija na području zemalja bivše Jugoslavije. S obzirom da se u državno financiranje ne mogu pouzdati jer ne postoji konsenzus oko toga što je uopće javni interes izvan momentalnih ekonomskih i političkih kretanja, mediji su primorani na međusobnu podršku i jačanje vidljivosti.