– Mhm. Vjerojatno neka neispravna žica, iskra, požar… ugasit će. Laku noć.

Nedovoljno sati kasnije budim se i još poluzatvorenih očiju ritualno otključavam mobitel. Na zaslonu je ispisan datum 18.11., a ispod njega upadljivo stoji oznaka notifikacije uz zelenu ikonu aplikacije za poruke. Klikom otvaram pikseliziranu fotografiju na kojoj se, usprkos nedostatku sunčeva svjetla i udaljenosti pozicije fotografa, jasno raspoznaje prizor vatrene buktinje i gustoga crnog dima koji gutaju Vjesnikov neboder i polako tale njegovu prepoznatljivu zlatno-smeđu staklenu fasadu.

Nepunih mjesec dana kasnije nalazim se u Mjesnom odboru Staro Trnje, na adresi Trnjanska cesta 128 u Zagrebu, povodom javnog razgovora u organizaciji kustoskog kolektiva BLOK, prikladno nazvanog Vjesnik: (u)mjesto zgarišta. Dvadesetak zainteresiranih sugrađana, novinarki, arhitektica, umjetnika, kulturnih radnica i članova mjesnog odbora okupilo se u prostoriji veličine školske učionice kako bismo razgovarali o značenju Vjesnikova kompleksa, svemu onome što je prethodilo njegovoj konačnoj propasti, kao i vizijama budućnosti tog prostora, a time i kvarta Trnje.

Budući da je ovaj razgovor ujedno i prvo javno događanje na temu Vjesnika od požara, iščekivanje i nestrpljivost gotovo su opipljivi u trenutku kada članica kustoskog kolektiva BLOK i moderatorica razgovora Ana Kutleša odlučuje prekinuti tišinu i pozdraviti okupljene, minutu prije najavljenog vremena početka. Kutleša nam otkriva da su organizatorice u ovaj prostor stigle na poziv predsjednika MO-a Staro Trnje Vatroslava Miloša s inicijalnom idejom da osmisle program koji bi povezivao baštinu dvaju zagrebačkih kvartova – Trešnjevke i Trnja. “Razgovarali smo o programima vezanima uz poplavu koja je 1964. devastirala oba kvarta. U međuvremenu se dogodila jedna druga katastrofa – ne toliko razorna, ali vrlo uznemirujuća – požar Vjesnikova nebodera”, pojašnjava Kutleša.

Uz moderatoricu, u razgovoru sudjeluju arhitektica, urbanistica i članica Odbora za prostorno uređenje Gradske skupštine Suzana Dobrić, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Hrvatskog restauratorskog zavoda Martina Ivanuš te Nikola Bojić, kustos i interdisciplinarni umjetnik, kao i jedan od autora izložbe Tri pada (uz Miodraga Gladovića, Damira Gamulina i Damira Prizmića), koja je prošle godine bila postavljena unutar Vjesnikova kompleksa, u prostoru udruge KONTEJNER – biroa suvremene umjetničke prakse. 

Kao uvod u razgovor, u kratkim crtama Suzana Dobrić upoznaje nas s genezom prostora Trnja i dviju važnih prometnica na čijem je raskrižju smješten Vjesnik. To su Savska cesta, stara zagrebačka prometnica čija trasa datira još od 18. stoljeća, te Slavonska avenija, koja je planirana još tridesetih godina prošlog stoljeća, a izvedena tijekom pedesetih kao dio Autoputa “Bratstvo i jedinstvo”. U to vrijeme raspisan je i natječaj za kompleks zgrade tiskare s uredskim prostorima, u okviru kojeg je za izvođenje odabran prijedlog arhitekta Antuna Ulricha. “Zbog financijskih i organizacijskih izazova, izgradnja kompleksa trajala je relativno dugo (od 1960. do 1972., op. a.), no rezultat je bila za to vrijeme najmodernija poslovna zgrada na ovim prostorima s izuzetno modernom tiskarom”, kaže Martina Ivanuš.

Radi se zapravo o vrlo velikoj površini od preko trideset tisuća kvadrata, koja osim nebodera uključuje i masivnu položenu bazu, u kojoj je nekada bio smješten tiskarski pogon. Na pitanje o percepciji tog prostora među građanima danas, Dobrić odgovara da već dugi niz godina stanovnici okolnih kvartova Vjesnik doživljavaju nepristupačnim, zatvorenim i začahurenim te da je upravo neboder bio ključan element putem kojeg se ostvarivala barem vizualna prisutnost kompleksa u širem susjedstvu. Od samog početka Vjesnik je, zapravo, dostupan bio samo “pozvanima”, mahom novinarima, urednicama i radnicima tiskare, što je jasno davala do znanja i ograda po čitavom obodu kompleksa.

Možda djelomično i zbog toga Vjesnik nikada nije bio zaštićen kao pojedinačno kulturno dobro, premda je riječ o zdanju čija je fasada od aluminijskih nosača i specijalno bojanog stakla bila jedinstvena na ovim područjima i čija je unutrašnjost bila opremljena tada najsuvremenijom tehničkom opremom u polju novinarstva. Redakcije, tiskara i drugi odjeli novinske proizvodnje međusobno su komunicirali preko sustava pneumatske pošte, a čitav je kompleks, kako ističe Nikola Bojić, mogao funkcionirati potpuno autonomno. Imao je vlastiti sustav grijanja pa i trafostanicu koja je, u slučaju nestanka struje, cijeli kompleks trebala održavati operativnim. “Novine su morale izlaziti čak i ako se sve ostalo uruši – to je paradigma medijske ere koja više ne postoji”, pojašnjava Bojić.

Pošto je, prema iskazu ministra graditeljstva Branka Bačića, zbog velikih oštećenja na konstrukciji rušenje nebodera neminovno, otvara se pitanje budućnosti Vjesnikova kompleksa pa i obnove samog nebodera. “Faksimilna obnova podrazumijeva rekonstrukciju objekta do njegova izvorna stanja, s istim materijalima, metodama i oblikovanjem”, pojašnjava konzervatorica Ivanuš. No, budući da su suvremeni standardi za izgradnju poslovnih prostora bitno drugačiji od onih u vrijeme izgradnje Vjesnika, a jednako tako i zahtjevi protupotresne gradnje, takva vrsta obnove ne bi bila moguća bez velikih odstupanja od izvornog oblikovanja. Ipak, kako ističe Ivanuš, u najmanju ruku trebalo bi vratiti vertikalu, premda ne identičnu, pošto je upravo ona upisana u kolektivnu memoriju građana.

Arhitektica Dobrić priznaje da je po pitanju budućnosti kompleksa prilično pesimistična te ističe: “Znamo da je nešto više od šezdeset posto zgrade Vjesnika u vlasništvu države, a ostatak u privatnom vlasništvu, uključujući i nekretninske tvrtke. Vjerujem da će se ići na što bržu aktivaciju prostora na najgori mogući način, odnosno stvaranje komercijalnih sadržaja.”

Međutim, bilo kakva buduća gradnja morat će biti u skladu s novim Generalnim urbanističkim planom grada Zagreba. Aktualni GUP predviđa zadržavanje postojeće poslovne namjene, unutar koje je (u manjoj mjeri) moguća gradnja i javnih i društvenih sadržaja. Uz raspisivanje natječaja za urbanističko i arhitektonsko rješenje, Dobrić ističe da bi za parcelu te veličine i značaja trebalo izraditi Urbanistički plan uređenja (UPU), ali da je prije svega neophodno kvalitetno i promišljeno programiranje sadržaja buduće izgradnje. Uz to naglašava da je kompleks potrebno otvoriti prema susjedstvu, a parter urediti zelenim i javnim površinama na korist svih građana. 

Na tom tragu, umjesto fokusa na neboder i formu koja više ne postoji, Bojić predlaže preusmjeravanje pažnje na efemerne i neopipljive specifičnosti koje su bile ugrađene u formu, na genius loci kompleksa i specifične tipove znanja koji su se ondje proizvodili. “Kuća ne znači mnogo bez ljudi koji je nastanjuju”, ističe, “a umjesto vertikale, prostor potencijalne borbe za bolju budućnost Vjesnika je njegova horizontala”.

Pod horizontalom misli se na ogroman prostorni kapacitet u masivnoj bazi nebodera, gdje je nekada bio smješten tiskarski pogon. Na perimetru te zone u posljednjih par godina s djelovanjem je započelo nekoliko organizacija na razmeđu kulture i kreativnih djelatnosti. To su već spomenuti KONTEJNER – biro za suvremene prakse te Radiona Vjesnik i arhitektonski ured SKROZ. Premda prostori tih organizacija nisu bili izravno zahvaćeni požarom, njihov je rad trenutačno znatno otežan, ponajviše zbog nedostatka osnovne infrastrukture poput električne energije. U Bojićevoj viziji budućnosti, tu bi horizontalu mogao nastaniti i niz drugih organizacija u medijskoj sferi kulture, koje bi činile heterogeni sustav manjih studija, društveno-kulturnih i javnih prostora.

Razgovor o Vjesniku približava se kraju, a ključna pitanja o njegovoj budućnosti ostaju visjeti u zraku. Početkom godine Vlada je objavila popis od 32 nekretnine od strateškog značaja za državu za koje se očekuje “značajna financijska, gospodarska, razvojna i društvena korist”. Među brojnim lukrativnim lokalitetima u turističkim zonama priobalja našao se i kompleks Vjesnika za koji je, prema obrazloženju odluke Vlade, predviđen smještaj državnih tijela, a valja istaknuti da je planiran i otkup ostatka vlasničkog udjela. No, bilo bi za očekivati da će Vlada, s obzirom na požar i posljedično rušenje nebodera, revidirati svoje planove za Vjesnik.

Ministar Bačić najavio je raspisivanje arhitektonskog natječaja, ali ne i prijeko potrebnu širu stručnu i javnu raspravu o programu i potrebama tog prostora. Kako ističe Dobrić: “Razgovori se moraju voditi na razini grada i države, uz konzultacije sa strukom i građanima. Potrebno je čuti i njihov glas.” Nažalost, nedavno izglasavanje Zakona o prostornom uređenju i Zakona o gradnji mimo arhitektonske i akademske struke te unatoč njihovoj snažnoj opoziciji, ne ulijevaju povjerenje da će se ti razgovori i dogoditi.

Kako će se razvijati borba za horizontalu Vjesnika, preostaje za vidjeti. Riječima Nikole Bojića: “Disperzni glasovi ne znače puno. Jedino se kroz širu platformu udruga, institucija i fakulteta – platformu za Vjesnik – može ostvariti utjecaj na političke odluke. Ne velik, ali možda jedini mogući.”

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

To je bilo 2017. godine, otprilike pet godina nakon gašenja dnevnog lista Vjesnik i konačne likvidacije istoimenog poduzeća. Kompleks, koji je nekada bio državno središte proizvodnje novina i drugih tiskovina, u to je vrijeme zarobljen u limbu kompliciranih vlasničkih odnosa i prepušten zubu vremena. Premda Vjesnikov neboder, s prepoznatljivom fasadom od smeđega i narančastoga reflektirajućeg stakla, i dalje predstavlja važan primjer hrvatske kasne moderne i nezaobilaznu vizuru na križanju Savske ceste i Slavonske avenije, danas nije mnogo više od prazne ovojnice.

No, kada je u rujnu prošle godine najavljeno otvaranje novoga multifunkcionalnog prostora udruge KONTEJNER u dijelu Vjesnikovog kompleksa, bila sam oduševljena idejom da se jedan takav prostor nađe baš tamo, na mjestu koje me fasciniralo još kao studenticu arhitekture. Članica KONTEJNER-a, Tereza Teklić, tom je prilikom za Kulturpunkt istaknula da se kolektiv, u narednom periodu djelovanja na novoj lokaciji u Odranskoj 1/1, nada istražiti ogroman potencijal koji taj prostor nudi. Stoga me je posebno obradovala najava nove produkcije udruge, izložbe pod imenom Tri pada / The Three Falls, koju potpisuju autori Nikola Bojić, Miodrag Gladović, Damir Gamulin i Damir Prizmić. Naime, jedan od padova iz naziva izložbe tiče se upravo Vjesnikovog kompleksa, odnosno propasti poduzeća i njegove likvidacije 2022. godine.

Taj pad autori uvezuju s još dva dramatična događaja iz recentne zagrebačke povijesti – potresom u ožujku 2020. i rušenjem bespilotne sovjetske letjelice na Jarunu koje se zbilo dvije godine kasnije. Tri naizgled nepovezana događaja, kako stoji u najavi, poslužila su za oblikovanje “topografije trostrukog pada” kroz medij zvuka u prostoru gdje se nekada nalazila Vjesnikova tiskarska radiona. Sa znatiželjom i blagom idejom o tome što me čeka u izložbenom prostoru, zaputila sam se u KONTEJNER.

Propustivši otvorenje, a time i priliku da saznam nešto više o procesu nastanka instalacije, zadovoljavam se informacijama danima u opisu izožbe, gdje piše: “Seizmički podaci o zagrebačkom potresu sonificirani su i reproduciraju se transdukcijskim zvučnicima pričvršćenim na prozore izložbenog prostora. (…) Prostorni podaci leta sovjetskog drona TU-141 pretvoreni su u zvučni zapis ugraviran u površinu materijalnih krhotina pronađenih u kompleksu Vjesnika. (…) Zvukovi infrastrukture Vjesnika prenose se paraboličnim zvučnicima u izložbeni prostor.”

Dok pišem ovaj tekst, postaje mi jasno da opisati zvuk nije nimalo lak zadatak. Nakon nekoliko propalih pokušaja da zvučno iskustvo instalacije obuhvatim riječima, bilo onomatopejičnim asocijacijama (tupi udarci i struganje metala, rezonantno zujanje mašine, resko pucketanje Geigerovog brojača i prigušena tutnjava podzemlja) ili pamtljivim frazama (zvučna kulisa posthumanističke distopije), odustajem od tog poduhvata uz opravdanje da je prostorno-specifičnu instalaciju poput ove, u kojoj ambijent igra presudnu ulogu, ionako potrebno iskusiti osobno.

Uostalom, kako i sami autori navode u opisu, izložba ne nudi jednoznačnu interpretaciju, već reproducira soundtrack sadašnjeg trenutka, a na posjetiteljima je da zapis nadopune vlastitim tumačenjima. Prihvaćajući tu ulogu, u izložbenom prostoru zadržavam se (po subjektivnom osjećaju) duže vrijeme, koliko je već potrebno da se loop zvučnog zapisa izvrti nekoliko puta. Za to vrijeme jedina sam posjetiteljica, što maksimalno iskorištavam isprobavajući različite pozicije u odnosu na brojne zvučnike koji emitiraju i usmjeravaju zvuk po prostoru.

Pritom kontempliram o Vjesniku i planiram kako ću poslije izložbe obaviti vlastitu forenziku zgrade, što kasnije i radim obilazeći ograđeni kompleks u nekoliko krugova, tražeći znakove propadanja i rupe u ogradi kroz koje bih se mogla provući i pobliže istražiti mjesto kolapsa. Ovo posljednje ipak odgađam za drugu priliku – iako, sudeći po razbacanom otpadu i škrabotinama na zidovima, ne bih bila prva – a svoje istraživačke tendencije zadovoljavam u sigurnijoj sferi internetskog preglednika.

Saznajem da Vjesnikova priča započinje puno prije nego što je izgrađen kompleks na križanju Slavonske avenije i Savske ceste. Naime, još 1940. godine počeo je izlaziti ilegalni tjednik pod imenom Politički vjesnik, a potom i Vjesnik radnog naroda, koji je prenosio izvještaje o razvoju Narodnooslobodilačke borbe i revolucije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Po završetku rata, u idućih je 67 godina nastavio izlaziti kao dnevni list, pri čemu su najproduktivnije godine Vjesnika bile šezdesete, kada se profilirao u najmoćnijeg novinskog izdavača Jugoslavije dostižući naklade veće od 100.000 primjeraka.

Upravo u tom razdoblju, od 1960. do 1972., građeno je poslovno zdanje prema projektu zagrebačkog arhitekta Antuna Ulricha. Kompleks je sastavljen od dva volumena – masivne položene baze s tiskarskim pogonom i 67 metara visokog nebodera u kojem su bili smješteni uredi. Uz pomoću brojnih i, za to vrijeme, naprednih tehnoloških rješenja, novinarske redakcije koje su djelovale u i oko Vjesnika na dnevnoj su bazi proizvodile ogromnu količinu sadržaja, koja se potom i tiskala unutar samog kompleksa.

Moram priznati da prije pisanja ovog teksta nisam bila upoznata sa svim detaljima procesa koji je doveo do kolapsa nekadašnjeg medijskog giganta i zapuštenog stanja u kojemu se kompleks već duže vrijeme nalazi. Kako saznajem, riječ je o vrlo složenom međuodnosu različitih političkih i ekonomskih faktora, dodatno opterećenom širim izazovima medija u digitalnom dobu. Ukratko, Vjesnik je, kao i brojna druga socijalistička poduzeća, žrtva turbulentnog prelaska iz jednog državnog režima u drugi i pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo, koja se sustavno provodila od početka devedesetih. Tih je godina proklamirani stav vladajućih bio da će otvaranje slobodnom tržištu povećati efikasnost i produktivnost poduzeća, a na polju medija uvesti novo razdoblje novinarske slobode. No, proces privatizacije u Hrvatskoj u najmanju je ruku prijeporan, obilježen korupcijom i neodgovarajućim regulatornim okvirom koji bi osigurao zaštitu radnika_ca, potrošača_ica i javnog interesa.

U slučaju Vjesnika, pokušaji privatizacije doprinijeli su smanjenju medijskog pluralizma, komercijalizaciji dnevnog lista i degradaciji novinarskog standarda. K tomu, razvoj novih tehnologija i digitalnih medijskih platformi dvijetisućitih, u kombinaciji s globalnom financijskom krizom 2008., rezultirao je značajnim padom u brojnosti čitateljstva i smanjenim prihodima od oglašivača, dodatno ugrožavajući ionako slabu poziciju tiska. Usprkos različitim unutarnjim restrukturiranjima, uključujući promjene formata dnevnog lista, modernizaciju tiska i digitalizaciju, u Vjesniku se gomilaju dugovi.

Zapleteno u mrežu vlasničkih sporova i političkog manerviranja, poduzeće se ne uspijeva prilagoditi rapidnim promjenama u medijskoj sferi, pri čemu najviše stradavaju novinari_ke, radnici_e tiskare i čitatelji_ce. Godine 2012. pokrenut je stečajni postupak, a dnevni list nakon 67 godina prestaje izlaziti. Deset godina kasnije donesena je odluka o konačnoj likvidaciji Vjesnika, označivši kraj njegovog dugotrajnog pada.

Talasi ekonomskog i institucionalnog kolapsa poduzeća Vjesnik i dalje su prisutni u urbanom i društvenom prostoru, ponajviše se odražavajući u fizičkom propadanju kompleksa. Ovo propadanje nije samo estetski problem, već sa sobom nosi dublje implikacije na kolektivno sjećanje i identitet grada. Vjesnikov neboder danas stoji kao tihi svjedok nekadašnjeg uspona i pada, a prazne prostorije konstantan su podsjetnik na turbulentnu tranziciju vođenu privatnim interesima, koji su rezultirali gubitkom radnih mjesta i degradacijom novinarske profesije.

Dok u izložbenom prostoru KONTEJNER-a slušam kako se odjeci tog kolapsa miješaju sa zujavim zvukovima sovjetske letjelice te prigušenom tutnjavom potresnih vibracija, postajem svjesna treperavih tragova prošloga Vjesnikovog života zaostalih u prostoru i probuđenih umjetničkom instalacijom. Razmišljam o simbolici pada, kao posljednjem nasilnom ekscesu dugotrajnog i neprimjetnog padanja, i počinjem shvaćati kako poanta izložbe nije u njegovoj finalnosti, nego upravo suprotno – u životu nakon.

Svaki od tri pada na svoj način reflektira promjene, gubitke i traume, ali i otpornost te mogućnost preoblikovanja prostora i sjećanja. Nakon potresa uslijedila je obnova, a u krateru od rušenja drona ponovno raste trava. Čudnim spletom okolnosti, krajem ljeta 2022. najavljeno je useljenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine u obnovljeni prostor na drugom katu Vjesnikovog nebodera, s namjerom da se ondje smjesti ni manje ni više nego one stop shop Fonda za obnovu potresom stradalih područja.

Bez obzira na još uvijek maglovitu budućnost, bivši Vjesnik i dalje pokazuje znakove života; rad i proizvodnja nisu sasvim napustili kompleks, a otvaranje izložbenog prostora udruge KONTEJNER te izložba Tri pada, dokaz su tome da prostor, usprkos svim izazovima, zaista može ponovno zaživjeti.