Gotovac je Prilagođavanje izveo 14. listopada 1997. prilikom otvorenja Tjedna performansa u organizaciji zagrebačkog SCCA i neovisnog umjetničkog projekta Doma – A casa – At Home. U trideset godina od svog prvog performansa Happ naš – Happening Gotovac je do 1997. izveo niz performansa kojima je u javni prostor izravno prenio svoj prisan, umjetnički i fantazijski odnos prema gradu u kojem je živio. Najpoznatiji među tim performansima je Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!) na koji se podnevni performans naslovom i poziva.

“Svakodnevne pješačke radnje prelaska zebre, driblanja teniskom lopticom ili sjedanja uz rub klupe postaju dijelom svojevrsne ulične koreografije. Performans započinje, i nakon cirkularnog obilaska zapadne strane Trga, završava uz Meštrovićev Zdenac života. Gotovac svojim tijelom ulazi u pukotine Zdenca, među naga tijela-skulpture, ali se s jednakim žarom priljubljuje i uz rub fasada, površinu žardinjere, vertikalu stupa ulične rasvjete, rukohvat… Hotimične i slučajne akcije prolaznika ravnopravno su uključene u umjetničko zbivanje – poziv na osvajanje osobne slobode u javnom prostoru, na zagrebačkom pločniku”, stoji u BADco.-ovom opisu Gotovčevog glasovitog performansa.

“To je stvarno ljubavnički odnos prema Zagrebu. Zato sam i bio odjeven da ne bih izazvao nesporazume. Intiman sam s tim trgom već desetljećima, a i njegovo je ime podsjećanje na mladost. […] Performans se radio o tome da uguram svoje tijelo u sve rupe toga meni dragog trga. Tu je kazalište, Meštrovićev Zdenac života. Njegova skulptura je manifestna, vrhunska. Ona je dio mog života, moje prvo razmišljanje o umjetnosti. Klinac koji je s četiri godine 1941. došao u Zagreb mogao je zdenac dotaknuti, tamo je bila voda… meni je to bilo senzacionalno”, izjavio je Gotovac za Vijenac 1998. godine.

Akcija se izvodi s ciljem afirmacije kulture sjećanja u kontekstu galopirajućeg historijskog revizionizma i fašizacije hrvatskog društva. Također, akcija, između ostalog, upozorava na problem službene historiografije, koja svaki aspekt prethodne državne zajednice prikazuje isključivo u negativnom svjetlu, te temeljito proveden proces čišćenja nastavnih programa i kolektivnog sjećanja od svih književnika koji u novom političkom kontekstu imaju “problematične” ideološke pozicije ili nacionalnu pripadnost.

Akcija je inspirirana pjesmom Branka Miljkovića Poeziju će svi pisati.

Ispisivanje antifašističke poezije uključuje pjesme: Pjesma samom sebi Ivana Gorana Kovačića, Napred! Ljubice Ivošević, Pjesma mrtvih proletera Branka Ćopića i Oči Ace Šopova.

Projekt Neprimjereni spomenici nastao je u svrhu proučavanja, revalorizacije i zaštite antifašističkog nasljeđa i spomeničke baštine Narodnooslobodilačke borbe, a s vremenom je prerastao u regionalnu platformu koja okuplja organizacije iz pet bivših jugoslavenskih zemalja. Kritički se osvrćući na njihovu današnju recepciju u zemljama sljednicama, kao i na rastući interes i fetišizaciju spomenika NOB-u i socijalističku baštinu općenito, u zapadnim zemljama, platforma traga za mogućim modelima revitalizacije i načinima upravljanja tom baštinom. U sklopu projekta provode se različite edukacije, a jedna od njih bila je i radionica (Anti)komemorativne prakse na spomenicima NOB-a u Zagrebu u suradnji udruge SF:ius, koja provodi projekt i Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Radionica se održavala od proljeća do jeseni 2015. godine, a u sklopu nje studenti su pod mentorstvom dr. sc. Nevene Škrbić Alempijević, dr. sc. Sanje Potkonjak i Tihane Pupovac provodili etnografska istraživanja vezana uz lokacije na kojima su postavljena spomen-obilježja NOB-u u Zagrebu i bližoj okolici.

Kao rezultat radionice nastala je edicija Hrestomatija, na temu Zagreb grad heroj: prakse sjećanja na NOB. Edicija je zamišljena je kao dvogodišnja serija tematski definiranih i zaokruženih izdanja koja okupljaju studentske pisane radove nastale u okviru tematskih nastavnih ili izvannastavnih terenskih istraživačkih projekata, studentskih radionica ili drugih formata. Ovogodišnji, prvi broj sadrži šest radova koji na sličan način propituju različita mjesta sjećanja i načine komemoracije žrtava. Iva Grubiša tako istražuje sjećanje na partizanske tiskare na zagrebačkoj Trešnjevci koje su organizirane u privatnim stanovima, podrumima i bunkerima, a u njima se proizvodio različit informativni, propagandni, partijski i antifašistički materijal. Na Trešnjevci je poznato barem desetak lokacija takvih ilegalnih tiskara – zvanih tehnike – a iako su predstavljale značajan faktor u provođenju Narodnooslobodilačkog pokreta, samo je jedna lokacija danas obilježena dvjema spomen-pločama. Radikalnom promjenom političkog sistema lokacije ilegalnih partizanskih tiskara prepuštene su javnom zaboravu, pošto ni sama njihova ideja više ne prenosi poželjno i ispravno društveno sjećanje.

U radu Komemoracija ili manifestacija: prakse sjećanja u dvorcu Kerestinec, Lucija Halužan piše o proučavanju praksi sjećanja u baroknom dvorcu u blizini Samobora, koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata imao ulogu ustaškog logora. Dvorac je danas prostor velikog broja različitih kulturnih, gospodarskih i umjetničkih manifestacija, te se doživljava prvenstveno kao prostor kulturne baštine, povijesti, impresivne vizualnosti i romantizacije. Komercijalni potencijal dvorca tako nadjačava potencijal sjećanja na ustaške zločine koji je aktivan i opipljiv tek jednom godišnje, 14. srpnja kada se komemorira neuspješan pokušaj proboja iz logora i pogubljenje njegovih zatvorenika. O nelagodi političkih dužnosnika prilikom komemoracije žrtava iz Drugog svjetskog rata na zagrebačkom Mirogoju koja se odvija 9. svibnja, piše Ena Grabar. Objašnjavajući zašto se nešto komemorira ako predstavlja toliku nelagodu, citira Davida Lowenthala koji navodi da je baština nešto obvezujuće, nešto čega se ne možemo odreći, koliko god možda i željeli. “Netko ipak mora komemorirati, državni si aparat ne smije dopustiti zaboraviti, bar ne za sada i ne u potpunosti”. No pogledamo li današnje tendencije i kretanja u hrvatskom političkom vrhu, kao što je primjerice izostanak svih glavnih obnašatelja dužnosti na obilježavanju državnog praznika Dana antifašističke borbe, 22. lipnja ove godine, umjesto čega su poslali svoje izaslanike, čini se kako je “politika zaborava” određenih povijesnih događaja, dio službenog protokola vlasti.

Na posljetku ponovno dolazimo do Trga maršala Tita. Slučajno ili ne, edicija Hrestomatije predstavljena je upravo u trenucima najžešće borbe za ime trga. Osim već spomenutih tema, jedan od tekstova donosi i historijat preimenovanja trga s posebnim fokusom na recentne težnje da mu se vrati staro, izvorno ime “Kazališni trg”, što se predstavlja kao jedino prirodno i poželjno rješenje. Posljednjih godina nastojanja za promjenom imena su se intenzivirala, a građanska inicijativa Krug za trg organizirala je molitvena bdjenja ispred zgrade HNK kao znak prosvjeda, zalažući se za povratak imena trga na njegovo staro, pravo ime. Ipak, u tekstu Dinka Duančića saznajemo da je od svog osnutka još u 19. stoljeću trg nosio barem sedam naziva, od čega je upravo naziv Kazališni trg trajao najkraće, odnosno od 1945. do 1946. godine. Kao jedan od najreprezentativnijih prostora u gradu, trg je posebno bio podložan promjeni imena, pa je tako nakon kraja Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije dobio ime po Woodrowu Wilsonu, američkom predsjedniku koji je postao simbol novih političkih odnosa. Nakon toga nosi ime kralja Aleksandra, dok se u vrijeme ustaške vladavine naziva naprosto Trg I. Godine 1946. dobiva ime Trg maršala Tita koje nosi do danas.

Zagovornici “vraćanja starog imena” svoja nastojanja brane argumentacijom da je taj naziv prikladniji, izvoran i apolitičan, “međutim svako je imenovanje inherentno proizvod neke politike”, ističe Duančić. Trenutno se čini kako je ideja Kazališnog trga također napuštena, a ime Trga maršala Tita trebalo bi biti zamijenjeno Trgom Republike Hrvatske. U trenucima kada konstituiranje gradske skupštine ovisi o glasovima radikalne desnice čini se kao više nije dovoljno promijeniti ime trga koje će ga vratiti na njegovo staro, prethodno stanje, nego ono mora predstavljati demonstrativan rez politika sjećanja nepoželjne povijesti i simbola Narodnooslobodilačke borbe i antifašizma.

Performance Trg Maršala Tita, volim te! izveden je 14. listopada 1997. godine. Započeo je, kao i druge Gotovčeve akcije, točno u podne, nakon detonacije gričkog topa. Od početne pozicije kod Meštrovićevog Zdenca života, umjetnik se kretao trgom i zaustavljao na pojedinim postajama: uz ogradu ispred Pravnog fakulteta, pokraj klupe, kod svjetiljke i cvjetnjaka, na uglu i stepenicama Muzeja za umjetnost i obrt i stepenicama Škole za primijenjenu umjetnost, pokraj kioska, ispred spomenika Sv. Jurju i na sličnim mjestima koja su zbog izgleda ili nekog drugog razloga privukla njegovu pažnju. Na svakoj postaji, zavisno od arhitekture, fizičkih prepreka ili određenog objekta, umjetnik postavlja svoje tijelo u odnos prema zadanom mjestu. On stoji, sjedi, leži, savija se; nastoji se čim je moguće više prilagoditi tim objektima. Izraziti fizički napor potreban za izvedbu ovog performansa istaknut i izborom kostima (jednodjelni radnički kombinezon, tenisice, šilterica, radne rukavice) i rekvizita (baseball loptica): izvođač je naizgled i radnik i sportaš.

No, postoji jedan detalj koji ga izdvaja od te uloge. Na leđima kombinezona, na mjestu rezerviranom za ime/logo firme u kojoj radnik radi ili ime sportskog kluba za koji sportaš nastupa, stoji stilizirani natpis Howard Hawks. Tako eksplicirana posveta dobiva značenje korporacije ili kluba, postaje simbol moćne sile bliske umjetniku. 

Gotovac je izveo cijeli niz akcija i performansa na ulicama i trgovima Zagreba, Beograda i Osijeka. Gradski prostori našli su mjesto u njegovim filmovima i na fotografijama, no posebnu su ulogu odigrali kao prostor uzbudljive interakcije između umjetnika i publike. Upravo su urbane akcije učvrstile Gotovčev status poznate osobe, čovjeka koji se ne usteže javno pokazati svoje golo tijelo i obznaniti svoje stavove. Za njega je grad ljudsko biće, ima tijelo i dušu, krvotok, visinu, težinu, obujam. Izbor Trga Maršala Tita za mjesto akcije određen je uspomenama koje umjetnika vežu uz djetinjstvo, tu je šetao s roditeljima i s osobitom pažnjom promatrao gola tijela na Zdencu života. Trg je, kao i veliki broj drugih gradskih ulica i trgova, kroz povijest mijenjao ime. Stoga se i ova akcija može smatrati Gotovčevom posvetom osobi za koju je govorio da je veliki režiser i glumac u filmskom projektu, jer poznato je, i Tito i Gotovac dijelili su veliku strast prema holivudskom filmu.

U četvrtak, 9. veljače u 18 sati razgovor je o Tomislavu Gotovcu u kojem sudjeluju Darko Šimičić, Jadranka Vinterhalter i Janka Vukmir.

Izložba je otvorena do 11. veljače.