Iz najave: “Spomenuti program dio je projekta H15 – 15 godina u našem filmu kojim Hrvatski audiovizualni centar obilježava 15 godina djelovanja, a održava se neposredno po završetku 21. izdanja Zagreb Film Festivala. Uključuje 15 kratkih igranih naslova koji su obilježili proteklih 15 godina domaće produkcije.

Žuti mjesec Zvonimira Jurića iz 2009. godine nastao je u sklopu omnibusa Zagrebačke priče, a bio je prikazan na velikom broju festivala, uključujući Berlinale Shorts (Međunarodni filmski festival u Berlinu) te je dobitnik Srca Sarajeva za najbolji kratkometražni film. Priča je to o dvije susjede koje uz šalicu kave razotkrivaju naličja svojih života, a glavne uloge tumače Marija Škaričić  i Lana Barić. 

Teleport Zovko redatelja Predraga Ličine (2013.) prikazuje dogodovštine jedne hrvatske obitelji koja je u lipnju 2048. godine odlučila otići na Vis domaćom teleport-tvrtkom. U filmu glume Linda Begonja, Krešimir Mikić, Bojan Navojec i drugi. 

Autoricu Sonju Tarokić predstavljamo nagrađivanim filmom Tlo pod nogama koji funkcionira kao svojevrsna najava redateljičina debitantskog filma Zbornica. Bliskost obitelji dolazi na kušnju nakon što otac pada u depresiju zbog financijskih poteza koje je dotad tajio. Glavne uloge tumače Stojan Matavulj i Roko Sikavica, a film je nagrađen kao najbolji film u programu Kockice Zagreb Film Festivala, dok je Sonja Tarokić osvojila Nagradu Jelena Rajković za najboljeg autora do 30 godina starosti na Danima hrvatskog filma. 

Zvjerka je film autorice Daine O. Pusić (2015.), a govori o 75-godišnjoj Veri i njenoj stogodišnjoj majci Nadi koje žive u skromnom stanu u Zagrebu. Njihovu svađalačku, ali uhodanu svakodnevicu jednoga dana poremeti šišmiš koji se ugnijezdi ispod kreveta. Glavne uloge ostvarile su Marija Kohn i Doris Šarić-Kukuljica, a film je prikazan na brojnim svjetskim festivalima, dok je na ZFF-u nagrađen Zlatnim kolicima u programu Kockice. 

Film Piknik autora Jureta Pavlovića (2015.) dobitnik je prestižne Europske filmske nagrade za najbolji kratkometražni film. Piknik govori o 15-godišnjem Emiru, koji u društvu nadzornika socijalne službe odlazi u posjet ocu na izdržavanju zatvorske kazne u poluotvorenom odjelu kaznionice na Igmanu. Zbog prometne gužve na sarajevskim cestama oni kasne, pa posjet traje kraće od planiranog. Uloge nose Emir Mušić, Aleksandar Seksan i Senad Alihodžić.

Film Po čovika Kristine Kumrić (2016.) nastao je u sklopu Nacionalnog projekta Jedna slika iz Domovinskog rata koji su 2013. godine pokrenuli HAVC i Ministarstvo branitelja RH, prema kratkoj priči Maje Hrgović, temeljene na osobnim iskustvima: u jesen 1991. godine u Dalmatinskoj zagori dvije djevojčice očekuju svoga oca, koji je posljednjih nekoliko mjeseci proveo kao ratni zarobljenik u srpskom logoru. Film je svjetsku premijeru imao na prestižnom festivalu u Torontu, osvojio je brojna priznanja diljem svijeta, a glavne uloge igraju Janja Avdagić i Leonarda Živković. 

Zvir redatelja Miroslava Sikavice (2016.) govori o tome kako se jedan mutan i lakomisleno prihvaćen građevinski posao u apartmanskom naselju na jadranskoj obali pretvara u komplikaciju za bagerista iz dalmatinskog zaleđa, koji, da bi sačuvao očinski autoritet te odradio legalan, a prljav posao, mora ukloniti neželjena svjedoka. Glavne uloge ostvarili su Ivan Smoljo i Marko Ban, a ovaj je film nagrađen, između ostalog, i posebnim priznanjem 48. izdanja paralelnog canneskog programa ’15 dana autora’ (Quinzaine des réalisateurs). 

U plavetnilo je nagrađivani kratkometražni film redateljice Antonete Alamat Kusijanović (2017.), koji je svojevrsni tematsko-stilski prethodnik njenog uspješnog dugometražnog prvijenca Murina. Film je nagrađen posebnim priznanjem na Berlinaleu, a osvojio je i Srce Sarajeva za najbolji kratkometražni igrani film. U središtu priče su Julija (13) i njezina majka koje, bježeći od obiteljskog nasilja, stižu na idilični otok gdje je Julija provela djetinjstvo. Glavne uloge u filmu ostvarile su Gracija Filipović i Vanesa Vidaković Natrlin.

U 2017. realiziran je još jedan izuzetno uspješan kratki igrani film – riječ je o uratku Trešnje autorice Dubravke Turić, koji je također prikazan u canneskom programu ’15 dana autora’. Ova je filmska priča o odrastanju smještena u Dalmatinsku zagoru u kojoj naizgled bezbrižno ljeto njena malog junaka narušavaju napeti obiteljski odnosi.. Glavne uloge u filmu odigrali su Roko Glavina, Lana Barić, Nikša Butijer, Milivoj Beader i Areta Ćurković.

Glumac Leon Lučev 2018. režirao je kratki film Malo se sjećam tog dana, za koji potpisuje i scenarij. Radnja se zbiva se na proslavi rođendana najmlađe Goranove kćeri Zoe. Dok se prijatelji i obitelj okupljaju na proslavi, Goran odlučuje za sebe zadržati tešku vijest koja bi svima pokvarila dan. U filmu glume Goran Bogdan, Nina Violić, Daria Lorenci Flatz, Sandro Miljuš i Sonja Perkov. 

Hrvatsko-belgijski kratkometražni igrani film The Stamp u režiji Lovre Mrđena (2019.) bio je izabran u finale studentskog Oscara u kategoriji stranog igranog filma. The Stamp donosi priču o migrantu suočenom s hladnokrvnom birokracijom nepoznate zemlje dok pokušava dokazati srodstvo sa svojom mlađom sestrom i spriječiti da ih razdvoje. U glavnim ulogama pojavljuju se Elie Joseph Njeim i Ena-Sanan Hdagha.

Sve što dolazi redatelja Mate Ugrina priča je o o mladoj djevojci koja u potrazi za egzistencijom kao njegovateljica dolazi na jadranski otok s namjerom da ondje ostane privremeno, no veže se za tu sredinu. Film je osvojio Srce Sarajeva za najbolji kratkometražni film 2021., a u filmu glume Tea Ljubešić, Nevena Šegota, Kristian Kovilić, Maruška Aras i Felix Cadot.

Kratkometražni igrani film Kazneni udarac Roka Bičeka (2021.) nastao je po motivima iz romana Črna mati zemla Kristiana Novaka, a govori o Matiji i Franji koji provode popodne na seoskom nogometnom igralištu. Uloge u filmu nose Gabrijel Dolenec, David Ivanović, Karlo Žganec, David Šafarić i drugi. Film je svjetsku premijeru imao na prestižnom Filmskom festivalu u Locarnu.

Film Nije zima za komarce (2022.) zajednički su režirali Klara Šovagović i Josip Lukić. Film je ovjenčan Srcem Sarajeva za najbolji studentski film, a na Zagreb Film Festivalu osvojio je Zlatna kolica u programu Kockice. Josip Lukić nastupa u glavnoj ulozi mladića Karla koji živi u maminom stanu u centru, radi od kuće i povremeno se druži s prijateljima tragajući za bliskošću i smislom. U filmu glume i Paško Vukasović, Sunčica Ana Veldić, Mia Petričević i Yuliya Molina.

Kratkometražni film Snjeguljica (2022.), redateljski prvijenac glumice i scenaristice Lane Barić, u svom je bogatom festivalskom životu prikazan na pedesetak festivala diljem svijeta. Priča je to o Željki koja mirno živi u svom izoliranom selu sve dok njenu svakodnevnu rutinu ne uzdrma neočekivani posjet koji će je vratiti u prošlost. U filmu glume Lana Barić, Nikša Butijer, Dražen Šivak, Marica Vidušić Vrdoljak, Neven Aljinović Tot i drugi.”

Detaljni program filmova dostupnih za gledanje bez naknade možete pronaći ovdje.

Iako bez intencije osvješćivanja strukturalnih i značenjskih pretpostavki, omnibus je skoro pa granična filmska forma, konstituirana na specifičnostima kratkog filma – radilo se o trajanjem determiniranim intervencijama s ciljem ostvarivanja smisaono potentnog amalgama ili skicoznom preispitivanju fenomena. Uzevši u obzir da nerijetko proizlazi iz gore spomenutog spleta okolnosti, koje otežavaju samostalni pristup sceni, filmovi nekoliko redatelja prema zamišljenom se ključu povezuju u više ili manje koherentnu cjelinu, a sama činjenica da je konačni produkt dugometražni film u općoj mu populaciji daje legitimitet.

U Hrvatskoj svakih nekoliko godina izlazi zapaženiji omnibus film, bila mu okosnica dijeljeni događaj (Seks, piće i krvoproliće), prostor (Zagrebačke priče) ili naprosto eksperiment (Transmania). Posljednji projekt koji je krenuo u distribuciju jesu Duboki rezovi, sastavljeni od tri kratka filma Dubravke Turić, Filipa Mojzeša i Filipa Peruzovića. Manje ih povezuje ista tema, koliko propitivanje različitih manifestacija suptilne društvene opresije, odnosno destruktivnosti koju generira, kao i bliska autorska poetika sklona stilizaciji i uspostavljanju refleksivnog odmaka. Unatoč tome što se cjelina odlikuje sličnom, oporom atmosferom, a prijelazi između filmova uspijevaju biti skoro nevidljivi, ostvarenja su ipak neekvivalentna u intenzitetu razrade i ostvarenju ambiciozno postavljenog cilja.

Uzevši u obzir da je teško pomiriti različite autorske poetike, omnibus je u osnovi riskantan potez, no različite vizure ponekad mogu doprinijeti kompleksnijoj analizi određenog problemskog sklopa, a to je u slučaju Dubokih rezova očito temeljna intencija. Dok su Trešnje Dubravke Turić zadobile međunarodnu festivalsku pažnju 2017. u Cannesu, a zagrebačka publika film je mogla pogledati u sklopu Kockica ZFF-a, u konstelaciji s druga dva filma promatramo ga u izmijenjenim okolnostima, nužno u opreci ili sinergiji, što otvara nove mogućnosti čitanja. Bila referenca na Altmanove Kratke rezove promišljena ili ne, modernističku maniru naglašavanja dominantnog filmskog postupka u naslovu, analogno možemo primijeniti na Duboke rezove. Nasuprot Altmanovoj disperziji naracije i pažnje, postignute dinamikom izmjene kadrova, Duboki rezovi dugim totalima izgrađuju okvir za refleksivno pronicanje iza neposredno prikazanog.

Specifičnost sva tri filma je utemeljenje na književnom predlošku, preciznije kratkim pričama, zbog čega na više razina otkrivamo interferencije slike i riječi, odnosno načine rekreacije početnog teksta u novi medij. Budući da je u oba slučaja riječ o kratkoj formi i najmanji odmak od zadane strukture prijeti urušavanjem ritma, a pitanje je autorske umješnosti zadovoljiti zahtjev cjelovitosti u, po svojoj biti, lapidarnoj formi. Niti jedno od ostvarenja ne odudara naročito od književnog predloška Olje Savičević Ivančević, Ksenije Kušec i Romana Simića, vizualizirajući atmosferu koja iz teksta proizlazi. Poremećeni odnosi usađeni u obiteljsku dinamiku, koja se pak implicitno oslanja na šire društveno okružje, čine tematsko-problematsku okosnicu filmova. I dok dječja perspektiva iz Trešnji i Smrti bijele kosti u svojoj naivnosti prokazuje društvenu simptomatologiju kao stvarni pokretač događanja kakve ignorantski i sami omogućavamo, Predmeti koji tonu vraćaju fokus na početnu individualnu poziciju.

Roditeljski odnos prema djeci tematiziran je u posljednjem filmu Predmeti koji tonu, Filipa Peruzovića. Roditeljska odgovornost i njihov latentan utjecaj na daljnje životne odabire, često se marginalizira u odnosu na druge društvene faktore. Utoliko film nadilazi uvriježene koncepte, a ujedno daje naslutiti dublje razloge psihičke labilnosti protagonistice, koja doduše jest u fokusu, ali samo kao pasivna figura i katalizator tuđe samospoznaje. Žena ovdje isključivo obnaša uloge kćeri i zlostavljane supruge, bez izgleda oslobođenja od paternalističkog pristupa, koji je uvijek iznova viktimizira. Pritom se emancipatorski potencijal gubi u društveno posredovanoj slici nemoćne žene bez vlastite volje.