Emitiranje Trećeg započelo je filmom Zapadno bojište, antiratnom dramom redatelja Wilhelma Pabsta iz 1930. godine, što je znakovito ne zbog teme, već godine proizvodnje. Većina emitiranih filmova su tzv. klasici, manje ili više lektirni naslovi, koji se najčešće prikazuju u obliku retrospektive pojedinačnih autora: Bustera Keatona, D. W. Griffitha, Luisa de Funesa, Prestona Sturgesa, Alfreda Hitchcocka, pionira francuskog novog vala, talijanskog neorealizma. U nešto manjoj mjeri prikazuju se i suvremeni art filmovi (poput odličnog tajvanskog filma Živjela ljubav) pretežito zapostavljenih nacionalnih kinematografija, koji često zaobilaze glamurozne europske festivale i teže dolaze do šire distribucije. Dakle, možemo zaključiti da se s filmskom shemom uglavnom igra na sigurno, ali kvalitetno sigurno. Unatoč tome što glavni urednik Trećeg programa Hrvatske televizije Dean Šoša dolazi iz filmofilskog miljea – radio je kao filmski kritičar i urednik kvalitetne emisije o filmu Posebni dodaci, koja se i danas emitira na Trećem – filmska selekcija u većoj je mjeri posljedica financijskih mogućnosti nego autonomne kreativne kontrole. Iako je pohvalno što Treći program ima vlastiti budžet za otkup prikazivačkih prava, što znači da je i u određenoj mjeri neovisan, s obzirom na ogromnu količinu etera koju treba ispuniti, dio prikazanih filmova svoju su premijeru doživjeli na prva dva kanala, pa se strateški repriziraju na Trećem unutar trajanja licence (najčešće jedna do dvije godine ili dva do tri prikazivanja).

Prošlogodišnje selekcije prvoligaških festivala poput Cannesa, Venecije, Berlina ili Sundancea trebale bi predstavljati perjanicu svake ozbiljne filmske sheme. Međutim, producent pojedinačnih filmova najčešće sva prava (kino, TV i DVD) prodaje u paketu domaćem kinodistributeru, koji ih pak preprodaje po višestruko većoj cijeni, a u tom lancu distribucije najatraktivnijih filmova najčešće postoji i više karika, poput kontinentalnih i regionalnih distributera koji samo dižu cijenu otkupa, čime recentne festivalske uspješnice prvih nekoliko godina postaju cjenovno nedostupne televizijama. Za sada se određeni broj festivalskih filmova ipak prikazuje na Prvom programu u kasnom terminu, a time se na Trećem otvara prostor za otkup recentnih filmova nacionalnih kinematografija koje inače ne bi imali prilike vidjeti jer u pravilu nisu interesantne kinodistributerima, poput suvremenog afričkog filma (i u filmskoj distribuciji postoji postkolonijalna dimenzija, pa tako afrički film u pravilu ko-produciraju i distribuiraju francuski producenti, koji su i nositelji svih prava). Osim ponekog atavističkog kukolja (Perry Mason), Treći se najviše može pohvaliti suvremenim europskim kriminalističkim serijama koje kvalitativno nadilaze žanr proceduralki: francuski Braquo i danski Rejseholdet (“Elitna postrojba Danske”) koja je započela val popularnih danskih izvoznih serija poput Borgen i Forbrydelsen.

Emisije na Trećem u najvećoj mjeri pružaju javnu platformu medijski često marginaliziranima i “neatraktivnima” – kulturnim radnicima, akademskoj i znanstvenoj zajednici. Kao što smo prethodno spomenuli, sve emisije snimane su u istom studiju, a modificiraju se samo svijetla i rekviziti. Ipak, najvidljivija posljedica ograničenog budžeta je prevalencija dijaloškog sadržaja, dakle, dvoje ili više gostiju, sjedećki ili stojećki  – pričaju. S obzirom da budžet svake emisije raste s izlaskom na teren, prijenosima ili brojem priloga, redakcija Trećeg imala je dva izbora: manji broj atraktivnijih (više “televizičnih”) emisija ili veći broj broj čisto dijaloških (pa i monoloških) emisija koje će pružati platformu većem broju gostiju i učiniti sadržaj više heterogenim (pa tako po prvi put na javnoj televiziji i arhitektura i scenska i likovna umjetnost imaju svoj regularni blok). Iako je odluka pala na potonje, ne znači da Treći na mahove nije vizualno inteligentan, od tematskih priloga Fade-Ina, profesionalizmom i netendencioznošću nekoliko pedalja ispred priloga informativnog programa Prvog i Drugog, preko animiranih jinglova koji su pružali šansu mnogim mladim autorima, pa sve do priloga za Treću rundu talentiranog mladog dokumentarista Igora Bezinovića koji su strukturirani kao kratkometražni trileri koji prenose informaciju istovremeno ekonomično i inovativno. Tako je prilog o temi kadroviranja u kulturnim institucijama ilustriran fotografijama (na crnoj podlozi) aktera zagrebačke kulturne scene – Milana Bandića, Andree Zlatar-Violić, Vesne Kusin, Duška Ljuštine, Darka Stazića (i saborskog brata mu Nenada) i mnogih drugih. Miješajući, premještajući i preklapajući fotografije vizualno su ilustrirani svi rodovi njihove višeslojne premreženosti: rodbinski, blizanački, kumski, šefovski, zamjenički, gradsko-poglavarski, pa i dramaturški.

Po izboru gostiju i kvaliteti linije argumenata, te spomenutim Bezinovićevim prilozima, Treća runda jedna je od boljih polemičkih emisija na sva tri kanala HRT-a, nekoliko klasa iznad stožernih emisija hrvatskog nacionalnog projekta – Otvorenog, Fokusa ili bilo što čega se Branimir Bilić ikada dohvatio – čija je jedina funkcija glatka reprodukcija hrvatskih ideologema putem potrošenih lica iz političke ili političarsko-analitičarske žabokrečine. Istovremeno, kada je riječ o voditeljima, Treća runda sadrži najbolje i najgore od HTV-a: solidnog i konciznog Domagoja Novokmeta i konzistentno neprofesionalnu Jelenu Jindru. Za emisiju koja želi “potaknuti raspravu o važnim društvenim temama, suprotstavljajući različita mišljenja”, ne ulaže se dovoljno voditeljskog truda da se prokažu ideološke pozicije koje generiraju ta “mišljenja”, pa se događaju lapsusi poput emisije o socijalističkoj umjetnosti u kojoj se “domoljubnoj kunsthistoričarki” Ani Munk dopušta da bez uvijanja zagovara ukidanje javnog subvencioniranja kulture bez da se njena pozicija tržišnog fundamentalizma učini eksplicitnom. Zašto je tome tako postaje jasno u emisiji o “prosvjedima” u kojoj su gostovali Darko Polšek i Mate Kapović, u kojoj Jindra u jednom trenutku Kapoviću imputira da rabi “neke teorijske argumente u stilu marksističkih papazjanija”, dok istovremeno, snishodljivim pitanjima Polšeku njegovu neoliberalnu poziciju kiti aureolom nad-ideološke nepristranosti. Napravimo mali “case study” koji eksplicira Jindrinu persiflažu. U premijernoj emisiji Treće runde tema je bila aktivizam-kao-takav, a zašto je za sinegdohu cjelokupne aktivističke scene odabran Summit praktičnih utopija postaje jasno u uvodnom prilogu – zato što je održan na Brijunima. Dok glas u offu nabraja sudionike Summita, među njih podrugljivo umetne i Titovu papigu Kokija, a aktivistički subjekt prikazan je kao jebivjetar koji se lijeno sunča i brčka u plićaku dok mašta o velikim promjenama. Vraćamo se u studio u kojemu se nalaze ravnateljica Pogona Emina Višnić i Vedrana Rudan, koja odmah zagrize Jindrin mamac – “imala sam osjećaj da su se slikali i gubili vrijeme i tulili o promjenama” – nakon čega predvidljivo pretvori emisiju u svoj one-man show. Kako bi se vratila unaprijed zacrtanom narativu dezavuiranja aktivista, Jindra postavlja uistinu imbecilno pitanje: “Jesu li aktivisti krivi što u hrvatskoj nema prosvjeda”? Umjesto da se odvoji žito od kukolja, tj. podvuče linija demarkacije između aktivizma i projektantizma, aktivizam u totalu prikazan je kao beskorisna rabota korumpiranih lijenčina.

Daleko najbolja polemička emisija na HRT-u svakako je Peti dan, a valjda zbog nehumane količine izgovorenih višestruko složenih rečenica, s Prvog je demodiran na Treći program. Za razliku od Ankice Čakardić, nova voditeljica Mima Simić manje je voditeljica, više gramatička funkcija, zapravo interpunkcija humorističnih opaski a la Zoran Šprajc koje posluže kao zarezi između četiri sugovornika: Nadežde Čačinović, Nine Raspudića, te dvije prinove – Deana Dude i Antonia Šibera. Duda je zamijenio Srećka Horvata na poziciji kontrapunkta Nini Raspudiću. Međutim on je mnogo više od toga – britak i koncizan tip koji iznosi svoje argumente bez uvijanja ili blefiranja digresijama na vlastiti intelektualni teren (u njegovom slučaju – komparatistika). Fizičar Šiber istovremeno komplementira i prizemljuje humanističku orijentaciju Dude, Raspudića i Čačinović, a takva interdisciplinarna kombinacija prati trend zbližavanja humanistike (prvenstveno filozofije) i tvrde znanosti. Kvaliteta njihovog diskursa dokazuje da je čak i u hrvatskom medijskom prostoru moguća javna uporaba uma – dok gledate Peti dan, imate osjećaj da živite u medijski zdravom društvu. Dodatan doprinos znanstvenom opismenjavanju gledateljstva i saniranju štete koju je prouzročio paranoidni new-age misticizam emisije Na rubu znanosti pruža Treći element, emisija koja se bavi fenomenima i problemima prirodnih znanosti, dok će, nadamo se, trezvena i pedantna eksplikacija velikih povijesnih događaja u Trećoj povijesti urednika i voditelja Tvrtka Jakovine poslužiti kao protuotrov vulgarno-nacionalističkom TV kalendaru.

Najveću platformu raznim rodovima umjetnosti pruža emisija Trikultura, a s temama poput festivala spekulativne znanosti Ars Electronica, predstavljanja kustoskog kolektiva WHW ili razgovora sa Sinišom Labrovićem očita je zamjena za nekadašnji Transfer – dakle, bavi se svime što je okarakterizirano kao avangardno, underground i off. Ponedjeljak je rezerviran za nove medije, popularnu kulturu i nove tehnologije, utorak za vizualne umjetnosti, srijeda za izvedbene umjetnosti i kazalište, a četvrtak je posvećen temama iz arhitekture i dizajna, čime se daje pravo na javnost i vaninstitucionalnim umjetnicima različite dobi i orijentacije. S druge strane, Intervju tjedna tridesetominutni je razgovor s “najzanimljivijim protagonistima kulturne i umjetničke scene, ne samo tjedna, već”, kako dodaje urednica i voditeljica Renate Margaretić Urlić “čak i godine, a ako budemo imali sreće – i desetljeća”. Riječ je o emisiji koja pruža medijsku platformu onima kojima medijska platforma najmanje treba: etabliranima, muzealiziranima, monografiranima, višestruko publiciranima, međunarodno priznatima, nagrađivanima i na svaki drugi način kanoniziranima ili institucionalno situiranima. Ako izuzmemo jednu gošću kojoj nisam uspio utvrditi datum rođenja, prosjek godina 28 dosadašnjih sugovornika je 59,8, s tim da samo jedan gost ima ispod 40, dok je većina već duboko zagazila u poznu dob. Akteri kulturne i umjetničke scene u svojim dvadesetima i tridesetima očito ne mogu biti “protagonisti”, još manje “najzanimljiviji protagonisti” tjedna, a kamoli tek godine ili desetljeća. Ovaj generacijski jaz ublažen je sporadičnim gostovanjem mladih uličnih umjetnika, suvremenih plesača ili mladih glazbenika, poput članova romskog hip-hop benda Euro black nation, u emisiji Dobro jutro: Kultura. Mala neugodna digresija – u prilogu o pučkim komedijama novinarka Danijela Stanojević postavlja Goranu Bogdanu šovinističko pitanje zbog kojeg bi u bilo kojoj zdravoj državi zaradila automatski otkaz: “ne unajmljuju li vas redatelji za ove komedije i zbog toga što ste vi ustvari iz Širokog Brijega, gdje ste malo drugačije odgojeni, više narodno?”.

Dakle, kada i dobiju zericu medijskog prostora, mladi umjetnici i kulturni djelatnici pometeni su u neatraktivni jutarnji termin emisije koja ionako treba od nečega sastaviti 90 minuta sadržaja, a kako bi sve završilo na neozbiljnom ćaskanju s dobrohotnim forama – ozbiljan diskurs rezerviran je očito samo za starije i etablirane – pobrinuo se ne baš toliko dinamični hipster-dendijevski duo Mirana Kurspahića i Dražena Ilinčića. Također, umjesto mlađe generacije filmskih i glazbenih kritičara koji gotovo bez iznimke rade za neprofitne medije (dakle bez naknade) kao stalni suradnici angažirani su dugovječni i situirani Boško Picula i Ante Batinović. Najam suradnika ne može biti nahođen isključivo logikom socijalne mjere, ali ona se ne smije niti posve isključiti. S obzirom da hrvatsku kulturu na životu drži čitava vojska prekarnih kulturnih radnika, javna televizija bi između dva jednako kvalitetna kadra (a na svakoj grani kritičarske branše nalazi se i daleko više mladog talenta) morala izabrati onoga koji još nije plaćen za svoj rad ili tko nema komfor zaposlenja u instituciji – dakle, nekog svježeg. U tom pogledu, heterogenost programa ojačalo bi periodičko rotiranje stalnih suradnika i selekciju novih putem audicije i natječaja. Osim sporadično u Trikulturi i Dobro jutro: Kultura, mlađe su generacije ravnopravn(ij)e u odlično koncipiranom kratkometražnom monološkom interludiju Stand up 3, u kojemu kritičari, novinari, analitičari i komentatori svih boja u okviru od pet minuta izvode kritičarske solilokvije o temama poput sajma knjiga, kadroviranja u kazališnim institucijama ili novog filma Bobe Jelčića, a za svakog Branka Kostelnika, Damira Radića i Žarka Puhovskog, tu su i mlađi glasovi poput Đina Kolege, Branimira Šutala i Borisa Postnikova.

Da sumiramo: najveća zamjerka Trećem je što bi umjesto sadržaja “za mlade” trebao pružati sadržaj koji “rade mladi”, tj. iz pasivnih gledatelja pretvoriti ih u aktivne producente sadržaja, što se radi tek u manjoj mjeri (prilozi Igora Bezinovića). Međutim, daljnji koraci u tom smjeru već su poduzeti, s obzirom da na HRT-u trenutačno postoji embargo na zapošljavanje novih ljudi, dok istovremeno postoji deficit kreativnog kadra, plan za osvježenje Trećeg outsorcing je proizvodnje što veće količine sadržaja na vanjske produkcije (poput već spomenute produkcijske kuće Fade-In).

“S obzirom da je jedan od ciljeva kuće smanjenje broja zaposlenih, sigurno se nećemo kreativno pomladiti. Pokazalo se da dosta ljudi koji nas gledaju i sami nešto proizvode – dosta gledatelja Trećeg i sami su proizvođači medijskih sadržaja. Želimo svježu krv sa same scene”, objasnio nam je glavni urednik Trećeg Dean Šoša. U tom smjeru, nedavno je objavljen natječaj za proizvodnju kviza znanja, nekoliko kratkih formata (portreti filozofa, književnih klasika i strip crtača) i možda najzanimljivije – tjedne emisije o filozofiji. Stoga, nemoguće je i nepotrebno dati neku konačnu brojčanu ocjenu Trećem: dovoljno je reći da kvaliteta sadržaja odražava kvalitetu kadra, da kvaliteta kadra konstantno evoluira i da se već sada radi o najboljem argumentu protiv neopreznog zagovaranja demontaže javne televizije, čime se u pravilu ide niz dlaku krupnom kapitalu, komercijalizaciji, medijskom jednoumlju i bastardizaciji javnog diskursa.

Umjesto početka emitiranja, tako, dobili smo nastavak lobiranja. 

Prijava jednog od osmorice kandidata za ravnatelja HRT-a odudara ozbiljnošću, stručnošću i iscrpnošću, obavještava nas prije nekoliko dana ugledni kolumnist čitane dnevne novine: Saša Runjić, nekadašnji pokretač RTL-a, projekciju je željenog petogodišnjeg mandata razradio na 65 stranica, čak 36 više od najizglednijeg protukandidata Gorana Radmana. A to je samo nagovještaj nesvakidašnje poslovne vizije: Runjić do 2017. planira preokrenuti ustrojstvo najveće hrvatske medijske kuće u skladu s famoznim “suvremenim svjetskim standardima” i broj kanala podići na čak 11, među kojima bi četiri bila tzv. “premium”, a ostali specijalizirani za sport, kulturu, glazbu… Ambicija je potencijalnog ravnatelja takvih proporcija da se ugledni kolumnist zabrinuto pita nije li njegov program “preambiciozan za saborske zastupnike”, koji će odlučivati o jednoj od najutjecajnijih medijskih pozicija u državi. Stoga ukazuje na glavnu prednost Runjićeva plana, skoro dvostruko veću televizijsku produkciju programa: 54 sata dnevno, umjesto dosadašnjih 29. Financiranje nije problem: sredstva bi se namaknula otpuštanjem 2000 od 3200 HRT-ovih radnica i radnika. Posljednja je informacija pritom predstavljena onako kako smo već navikli da se slični podaci plasiraju; uzgredno i nonšalantno, kao zgodna zanimljivost i domišljat poslovni potez. Što je, uostalom, koja tisuća radnih mjesta u usporedbi s čak četiri “premium” programa?

Zaglušeno najavljenom eksplozijom novih kanala, televizijskih sadržaja i programskih sati, pokretanje Trećeg programa djeluje sada kao benigni prasak omanje petarde; pogotovo ako uzmemo u obzir nezgodnu činjenicu da ga, eto, nitko nije platio radnim mjestom. Baš suprotno: novi Treći potvrdio je onu rečenicu kojom je jedan HRT-ov radnik na nekoj od brojnih nedavnih tribina posvećenih eroziji hrvatskih medija prokomentirao standardne dogme o “preglomaznom”, “mastodontskom” pogonu javnog servisa: “Mi nemamo višak ljudi, mi imamo manjak posla”. Rečenica je važna zato što lapidarno izvrće ideologem o implicitnoj radničkoj krivnji za svako loše poslovanje na njegovo naličje, pa je, mutatis mutandis, primjenjiva i na druga područja: naravno da problem nije u onih 20 tisuća ljudi u državnim službama koje ovih dana nonšalantno otpisuje Vlada, nego baš u toj Vladi i u sistemu koji je nedovoljno dobar da im osigura potreban posao.

Zasjenjivanje konkretnih postignuća privremenog vodstva javne televizije spektakularnim najavama njihovih potencijalnih nasljednika samo je, međutim, dio problema javne percepcije novog programa za kulturu; s rezervom, iako manjom, treba promatrati i brojne pohvale koje su ga dočekale. Sve se, naime, tiču njegovog sadržaja: kolaps kriterija televizijske produkcije u proteklih desetak godina hegemonije komercijalne programske koncepcije doveo je, evo, dotle da je sasvim dovoljno pronaći nekoliko upućenijih i relevantnijih stručnjaka, dati im da prošvrljaju po golemoj arhivi javne televizije i dobiti program otporan na bilo kakvu kritiku. Razumljivo: komentatori i novinari koji se ovih dana oduševljavaju sporim tempom nove rumunjske kinematografije, Chaplinovim ciklusom ili četrnaestodijelnim Fassbinderovim remek-djelom inkliniraju logikom socijalne i kulturne distinktivnosti novoj programskoj koncepciji. Svi su oni, da banaliziramo stvari, nekadašnji studenti i studentice književnosti, povijesti ili sociologije, vlasnici specifičnog kulturnog kapitala, elitnije pozicionirani čak i unutar novinarskoga polja, skloniji rafiniranijim temama, detaljnijoj kontekstualizaciji, ozbiljnijim referencama: sasvim je logično da podržavaju televizijski program temeljen na filmskim klasicima i historiografskoj dokumentaristici. Oni koji su, s druge strane, proteklih godina o televizijskom sadržaju govorili isključivo u brojkama, reducirali značaj javne televizije na pitanje naplate reklamnih sekundi i promovirali razliku između “sharea” i “rejtinga” u ključno analitičko oruđe medijske kritike sada o Trećem šute. Ništa dobro ne smiju reći jer taj program predstavlja sve ono što bi na televiziji htjeli ruinirati, ništa loše jer je aura elitne kulture dovoljno moćna da unaprijed eliminira mogućnost napada: tko bi se usudio javno prigovarati emitiranju Kurosawinog filma ili dokumentarca o Andriji Mauroviću?

Upravo zato što sadržaj Trećeg nitko ne smatra problematičnim, jasno je da se značaj novog programa ne iscrpljuje na sadržajnoj razini. Njegov je ključni učinak u tome što je konačno i faktički opovrgnuo nekoliko neutemeljenih teza koje već više od desetljeća dominiraju javnom raspravom o medijima. Prvenstveno, naravno, onu o nužnosti udara na radnička prava radi povećanja kvalitete i kvantitete produkcije, tezu na kojoj se, evo, temelji i program jednog od glavnih kandidata za budućeg ravnatelja, Saše Runjića. Zatim, posve pogrešnu premisu o natjecateljskom odnosu javne i komercijalnih televizija: trenutak u kojem je v.d. glavnog urednika HRT-a Dean Šoša, predstavljajući novi program, kratko i nedvosmisleno ustvrdio da ga gledanost uopće ne zanima simbolički je okončao torturu rejting-lista i podataka o popularnosti kojom se uporno dokazivala inferiornost HRT-a u odnosu na Novu i RTL. Konačno, i ne manje važno, Treći je vratio kulturne teme u vrh hijerarhije medijskih vrijednosti, što povratno omogućava da se priča o odnosu privatnih i javne televizije konačno osovi na pravo pitanje: zašto privatni vlasnici nacionalnih koncesija ne ispunjavaju zakonom i ugovorima regulirane obaveze o emitiranju kulturnog (ali i obrazovnog, dječjeg itd.) programa? 

Chaplin je, naravno, sjajan, Posebni dodaci ležerni i zanimljivi, Žicu vrijedi pogledati još jednom. Ali najvažniji se efekt početka emitiranja Trećeg sastoji u postavljanju sasvim novih koordinata za raspravu o javnoj funkciji i odgovornosti medija. Previdjeti to, značilo bi bezrazložno zadržati podređenu poziciju u borbi protiv komercijalizacije medijskog prostora, borbi u kojoj je javno dobro proteklih godina na trenutke izgledalo zauvijek izgubljenim.

Eurokaz Saloon bit će održan 22. ožujka u 19 sati u prostorijama Eurokaza u zagrebačkom Dežmanovom prolazu. 

U nedjelju 4. ožujka, od 20 do 22 sati  na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Musica viva poslušate izravni prijenos koncerta s gradilišta Muzičke akademije. Koncert će izvesti ansambl Fronesis u sklopu projekta pod naslovom (početak-kraj) talijanskog umjetnika Giorgia Andreotta Calò.  

Giorgia Andreotta Calò zaintrigirala je sudbina i struktura zgrade Ferimporta na zagrebačkom Trgu maršala Tita. Njegov projekt (početak – kraj) dio je izložbe Tišine gdje stvari napuštaju sebe koja se zatvara u nedjelju 4. ožujka. Uz suradnju hrvatskog dirigenta i kompozitora Mladena Tarbuka, umjetnik je oblikovao koncert u izvedbi gudačkog orkestra u bivšoj zgradi Ferimporta u obnovi. Tako će slučajni prolaznici i slušatelji radija moći iz gradilišta čuti skladbe hrvatskih kompozitora. Prema zamisli samog umjetnika to znači: “Razbiti tišinu gestom, gestom što rađa zvuk, glazbu, što pomiče zrak ustajao i zgusnut od napuštenosti. Ta glazba reaktivira i evocira vrijeme, događaje što su se nanizali u tom vremenskom odsječku od pedeset godina. Još je tu, stoji nepokretna i tiha, gleda na cestu, usidrena u temelje, nikako da se smjesti, a opet, na svom je jedinom mogućem mjestu. Poput kreštava, neskladnog tona, ona je točka diskontinuiteta, mjesto gdje se rađa djelo”.

Hrvatski radio posebnom će se emisijom, po sedmi put uključiti u projekt proslave rođendana umjetnosti koju na međunarodnoj razini organizira Evropska radijska unija. Tako će 17. siječnja na Trećem programu, u terminu od 20 do 22 i 30 sati, izravno prenositi prigodno događanje iz Muzeja prekinutih veza, s uključivanjem u programe ostalih evropskih gradova koji sudjeluju u projektu Rođendan umjetnosti. 

Proslava rođendana umjetnosti, manifestacija je koju je 1963. osmislio Robert Filliou. Ovaj francuski umjetnik tada je proglasio datum rođenja umjetnosti, koji se po njemu dogodio 17. siječnja prije milijun godina, u trenutku kada je nepoznat netko bacio spužvu u posudu s vodom. Nakon Fililouve smrti 1987. godine, umjetnici diljem svijeta prihvatili su njegovu daljnju koncepciju Vječne mreže te od tada različitim manifestacijama obilježavaju rođendan, s idejom prigodnog darivanja i cirkulacije stvaranja. 

Ovogodišnju proslavu organizira Evropska radijska unija i to na dva satelitska kanala s prijenosom programa iz dvadeset i dva grada Evrope. U projekt su uključene nacionalne i nezavisne radijske postaje te pokrivaju širok spektar umjetničkog razmišljanja na ovu temu.

Hrvatski radio u projekt će se uključiti preko posebne emisije na Trećem programu. Slušaoci će tako moći čuti što su za rođendan umjetnosti spremili kulturnjaci iz Ženeve, Helsinkija, Hilversuma, Berlina, Antwerpena, Karlsruhea, Pariza, Stockholma, Madrida, Bratislave, Brna, Moskve, Bruxellesa i Zagreba. 

Zagrebački poklon bit će događanje naslova Lubenica ili …samoiluzija. Tom prilikom u Muzeju prekinutih veza bit će odigran performans tonmajstorice Lane Deban, glazbenika Dina Brazzodura te spisatelja i glazbenika Ante Perkovića. Performans je ujedno i njihov intimni doprinos fundusu ovog nekonvencionalnog muzeja. 

Kako kažu u najavi: “Interpretacije jedne veze se često razlikuju. Svaka interpretacija, pa tako i ova, na neki je način prijevod. Upravo stoga autori temelje ovu zvučnu intervenciju na igri prijevodima, odnosno gubljenju u prijevodima. Od prijevoda sjećanja u zvuk, iz jezika u jezik, iz novih medija u stare, pa do prijevoda boli u nostalgiju, sve zajedno čini jedan Hörspiel, u onom, sasvim doslovnom, prijevodu: igra za slušanje. Autorima na razne načine uživo pomažu i pop, rock i eksperimentalni glazbenici Tin Ostreš, Igor Pavlica i Alen Sinkauz, a glasove posudili Ljubica Letinić, Barbara Prpić, Ivana Sajko i Sven Medvešek.”

Urednica i voditeljica izravnog prijenosa je Iva Lovrec Štefanović, dok je urednica projekta Adriana Kramarić. Više o projektu Rođendan umjetnosti možete saznati ovdje.

Izvor: Art’s Birthday