S Martinom smo razgovarali o žongliranju između nekoliko kolektiva, potrebi za mijenjanjem fokusa i osjećajnosti prisutnoj u njenim radovima. 

Predstavi nam umjetničku organizaciju Genijator. S kojim ciljevima je osnovana, je li se i kako mijenjala kroz godine i na što je primarno orijentirana danas? 

UO Genijator nastala je kao ekstenzija dugogodišnjeg rada i kao odgovor na umjetničke i produkcijske potrebe dviju najboljih prijateljica, akademske slikarice Lene Kramarić i mene. Krenulo je iz propitivanja profesije i vlastitog djelovanja odnosno iz promišljanja o sociološkim aspektima umjetničkih oblasti u kojima djelujemo. Koje su to pozicije koje zauzimaju te koje funkcije naše profesije obavljaju u društvu? Neki umjetnici imaju potrebu mijenjati stvari, no ja ne smatram da s plesnom umjetnošću možemo rješavati probleme koje društvo ima. Ono što se s plesnom umjetnošću može jest utjecati na mišljenje i vježbati kako biti jedni s drugima. 

Naša dugogodišnja suradnica je dramaturginja Ivana Đula, rodom iz Dubrovnika, a spletom okolnosti i Lena Kramarić i ja vezane smo za Dubrovnik, radi čega smo odlučile da organizaciju upravo tamo i osnujemo. Izvedbe koje su nastale u Dubrovniku, a ujedno čine i mini-trilogiju su: Između nas, Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku te Između nas 3. Krenule smo s idejom dvostrukosti naših socioloških pozicija. Drugim riječima, htjele smo tematizirati kako kao umjetnice i majke stvaramo u (ne)idealnim uvjetima, kako stječemo vještinu organiziranja vremena te kako se nosimo s time da posao, gotovo uvijek, nosimo kući, a i majčinske brige na posao.

Osim što je primarno orijentiran na takvu sociološku dvostrukost naših pozicija, kroz UO Genijator želimo progovarati i o pojmovima poput propusnosti, neuspjeha, depriviranosti i neidealnog. To su tematska izvorišta iz kojih onda proizlaze razno razna problemska pitanja, razno razna stavljanja u zagrade, pa čak i igre s riječima. 

Kako si organizirala vrijeme između Studija za suvremeni ples čija si dugogodišnja članica i rada na projektima udruge Genijatora, ali i TRAS kolektiva u kojem si također jedna od osnivačica? Jesi li dio interesa rezervirala isključivo za Studio, a dio za Genijator i TRAS ili su se interesi premrežavali, pretapali, korespondirali? 

Studio za suvremeni ples moj je primarni i matični ansambl čija sam članica sad već 13 godina, a nedavno sam postala i njegova umjetnička voditeljica. To je isto jedna obiteljska i horizontalna suradnja, a nedavno je održana i audicija za nove članice i članove. Nove su članice, uz Idu Jolić iz prethodne postave, tako postale Filipa Bavčević, Viktoria Bubalo, Marta Krešić i Nastasja Štefanić Kralj.

U Studiju za suvremeni ples obveze se sastoje od jutarnjih treninga, rada na projektima te rada s Podmlatkom (program edukacije mladih plesača_ica, op.u.), a TRAS kolektiv i Genijator dolaze kao šlag na torti. Genijator mi omogućava da utažim svoju koreografsku glad koja se, evo, javlja sve više i više, a TRAS kolektiv da radim jednogodišnje projekte također u jednoj obiteljskoj, prijateljskoj i horizontalnoj atmosferi. Članice TRASa su i Ivana Pavlović i Petra Chelfi te smo prošle godine, u koprodukciji s KunstTeatrom, radile na autorskom projektu Matee Bilosnić naziva Cabaret Fatal koji će ponovne izvedbe imati početkom listopada. 

I da, interesi se zapravo itekako pretapaju. Različiti fokusi i dalje dolaze iz ‘istog tijesta’, kako bi to rekla Natalija Manojlović, naša kolegica i dugogodišnja suradnica. Imam osjećaj da nas od malena uče da moramo imati samo jedan fokus, a zapravo mijenjanje fokusa donosi mnoge blagodati jer time udovoljavamo želji za konstantnim učenjem. Ta količina dezorijentiranosti nas i dalje vodi istom cilju, a to je da unaprijedimo vlastito profesionalno i umjetničko djelovanje. 

Umoriš li se kada?

Umor dolazi zbog velike količine organizacijskih problema koji se moraju riješiti. Ja se umorim od velike količine papira kroz koje se mora proći, od administracije, računovodstva i sl. Recimo, u Genijatoru tek sad imamo mogućnost tražiti financijsku podršku za te poslove te na taj način same sebi isplatiti honorar za koji smo dobrano radile. Rad u dvorani i s ljudima me ne umara. Lakše mi je riješiti hrpu upitnika koji se pojave u procesu, nego organizacijske stvari koje se uvijek moraju nekako hitro riješiti. U Studiju za suvremeni ples se mogu “odmoriti” jer imamo našeg producenta Ivana Mrđena, ali u ostalim poljima potežemo gdje god, kad god i koliko god tko stigne.

Plesna predstava je nastala u koautorstvu s plesnom umjetnicom Martom Krešić. Što je bila inicijalna ideja s kojom ste započele rad na predstavi? 

Martu sam upoznala 2019. godine u Kini gdje smo tri tjedna kao plesne pedagoginje radile sa studentima u sklopu China – CEEC Summer Dance Camp-a. “Kliknule” smo jer smo imale vrlo sličan humor (smijeh). Također, u to vrijeme, mene je počelo interesirati arhiviranje plesa odnosno načini njegovog spremanja, bilježenja i očuvanja. Prva naša suradnja bio je projekt Kombinirana tehnika u kojoj smo Lena Kramarić i ja propitkivale odnos između efemernosti plesa i slike kao objekta, a gdje nam se Marta pridružila kao vanjsko oko. U tom procesu su se iskristalizirali zajednički interesi i uvidjele smo potencijal za daljnje bavljenje s pojmovima spremanja i bilježenja plesa. 

I Plesna predstava i najnoviji projekt Genijatora Il sonetto, čini mi se, operiraju unutar domene osjećajnosti koja je nerijetko odsutna ili čak i potisnuta u “žanru” suvremenog plesa. Prvu bih čak i okarakterizirao kao feel-good plesnu izvedbu što ju čini vrlo specifičnim primjerom. Kojim ste se koreografskim mehanizmima služile u proizvodnji takve osjećajnosti? Jeste li svjesno radile feel-good izvedbu?

Osim pojmova spremanja i bilježenja plesa, druga vrlo važna stavka bio je humor i autoironija. Za njega smo se odlučile iz mini frustracije. Naime, u jednom sam trenutku počela zapisivati svaki put kada bi me netko pitao plešem li još uvijek, je li mi to baš posao ili samo hobi, kada mislim prestati i sl. To je na neki način postao ishodišni materijal s kojim smo se na probama poigravale u formi intervjua. Vrlo službenog intervjua koji je bio obogaćen i mnogim drugim pitanjima koja se tiču plesne karijere i profesije, ali i pitanjima karakterističnim za uobičajene situacije iz života. Poput npr. razgovora za posao. Time smo htjele kreirati verbalni sadržaj utemeljen na vlastitim profesionalnim, ali i privatnim iskustvima kao plesnih umjetnica. 

Koreografske mehanizme usmjerile smo na obradu ideje o spremanju plesa. Glavni rekvizit u izvedbi tako su bile prazne staklenke tj. nešto u što se nešto drugo može staviti. Bilo nam je važno zadržati, dakle, humoristični ton, ali i jednostavnost i doslovnost. Tako da, da, zapravo smo svjesno radile feel-good plesnu izvedbu. U proizvodnji plesnog vokabulara balansirale smo između doslovnosti i humora te apstraktnih formi. Otuda je vjerojatno i proizašla svojevrsna osjećajnost. 

S vama je na projektu surađivala i dramaturginja Nina Gojić. Na kojim dramaturškim osima počiva čitava izvedba? Što su osi koje podupiru koreografiju?

Nina nas je hrabrila da nagazimo na greške i neuspjehe, na ono od čega se inače često bježi u plesu. Tako da bih rekla da su to bile osi koje su dodatno podupirale koreografiju. U izvedbi postoji mnoštvo trenutaka gdje se jedna drugoj iskreno nasmijemo, gdje prasnemo u smijeh, postoji prostor za reakcije koje su uglavnom rezervirane za nekakve privatne, prijateljske, obiteljske odnosno manje formalne situacije.

Evo, na posljednjim izvedbama u Šibeniku Martu sam slučajno udarila lampom u glavu. Reagirala sam onako kako bi reagirala izvan scene: pitala sam ju je li dobro, želi li da stanemo,… Zato je ova predstava osjećajna. Jer dozvoljava vrstu podupiranja koje nije isključivo vezano za nekakav koreografski ili scenski zadatak.

Kako ste odabrale naslov?

Mislim da nam je naslov predložila upravo naša Nina. Nekako je postalo očito što treba biti naslov kad smo shvatile da ono unutar čega operiramo jest polje pokušaja i neuspjeha plesnih umjetnica. Naslov Plesna predstava je dodatno podcrtao auto ironični ton koji je također prisutan u izvedbi.

U Il sonettu konceptualni si oslonac pronašla u Shakespeareovim sonetima. Zašto uopće sonet kao forma? Zašto Shakespeareovi, a ne neki drugi soneti? 

Prije nego smo počele raditi sa sonetima, s Ivanom Đulom sam surađivala i na predstavi figure, figure u produkciji Studija za suvremeni ples. Ukratko, u toj smo predstavi istraživale odnos zvuka i značenja te može li se iz pokreta dogoditi nekakva poezija. Nastavno na to, na jednoj kavi, vrlo intuitivno smo došle do zaključka da bismo htjele nastaviti raditi s konkretnim tekstom. 

O sonetima zapravo nisam znala puno. Meni su soneti bili jedni od onih tekstova u kojima čitajući svaki put pronalaziš nešto novo. Nešto novo što pretjerano ne razumiješ, ali ti to previše ne smeta. U radu sa sonetima puno nam je pomogla Nataša Govedić koju smo zvale za umjetničke konzultacije. Zaključile smo da ono što nas je najviše interesiralo u sonetima jest upravo njihova gustoća. Doslovno sto misli u jednom stihu. Ljubomora, patnja, nezadovoljstvo, glad, ljubav, ma čitav život. Tako je primarni koreografski zadatak postao prijevod te gustoće u pokret. To gomilanje potencijalnih emocija, ali i likova je nešto što mi je u plesu bilo lijepo i izazovno tražiti. 

Shakespeareove sonete smo odabrale jer smo htjele raditi s djelom koje je dovoljno popularno, ali istovremeno i dovoljno apstraktno. Baza nam je bila prvenstveno slušanje soneta, a manje čak njihovo razumijevanje. 

Na projektu je, dakle, radila i dramaturginja Ivana Đula. Što su bila vaša dramaturška sidrišta u Shakespeareovim sonetima? 

Cijelu izvedbu smo podijelile u četiri poglavlja te svako poglavlje kao naslov ima jednu od riječi za koje se smatra da su upravo Shakespeareove kovanice. To su riječi countless (nebrojeno mnogo), assasination (ubojstvo), unreal (nestvarno) i frugal (skromno). Veliku dramaturšku ulogu imala je i glazba za koju je bio zadužen Nenad Kovačić. I glazba i plesni vokabular svoj su oslonac pronalazili u principu razvoja sadržaja karakterističnom za sonet, a to su teza, antiteza i sinteza. Htjele smo zapravo stvoriti zvučno-poetične krajolike. Važna su nam bila i opkoračenja u stihovima. Ona su nam dramaturški funkcionirala kao nagle ili neočekivane promjene u vokabularu i njegovim načinima izlaganja.

Što ti se u Shakespeareovim sonetima činilo podatno za stvaranje koreografskog materijala koji će ostati u dijalogu sa šekspirijanskom literarnom proizvodnjom osjećajnosti? 

Podatno mi se činilo naći obrise ”likova” koji se pojavljuju u njegovim sonetima te analizirati u kakvim se emotivnim stanjima možda nalaze. Nije me zanimao scenski zadatak u smislu da su izvođačice nešto morale proživljavati te je stoga bio veliki izazov prevesti osjećajnost Shakespeareovih soneta u plesni vokabular. Trebalo je naći dobar omjer između reprezentacije i aluzije ili sugestije. Mislim da se na osjećajnosti u ovoj izvedbi dobiva pomoću čitljivih, konkretnih, a možda čak i “banalnih” pokreta poput npr. gesti, pauza, specifičnog određivanja prostornosti. Plesni vokabular, čini mi se, proizvodi osjećajnost u inzistiranju na pogledu, u koncentraciji na torzo te kroz repeticije.

Na čemu trenutno radiš? Koje su ti sljedeće tematske preokupacije?

TRAS kolektiv za sljedeću godinu planira suradnju s UO Katanom i Matijom Ferlinom. A kroz Genijator planiram nastavak s Ivanom Đulom. Naime, u sonetima se pojavljuje i tema overthinkinga koja nas je ujedno dovela i do Hamleta i njegovog poznatog “biti ili ne biti”. Mislim da će to biti jedan plesni solo. Prijavile smo ga pod nazivom Vrtlog, a pored Ivane Đule, u projekt sam pozvala i Mateu Bilosnić. 

Nastavak bavljenja Shakespeareom zapravo proizlazi iz potrebe za nečim što smo nazvale prijevod za izvedbu. Pritom, ono nije tek puko osuvremenjivanje Shakespeareovog jezika ili njegovo pojednostavljivanje. Radi se prije o pronalaženju načina da, nekada teže prohodan Shakespeareov jezik, učinimo izvedbeno živim. Potreba za prijevodom javila se već u radu na predstavi figure, figure, produbila u Il sonettu, te ćemo istraživanje nastaviti koncentrirajući se na najpoznatije njegovo djelo, a to je Hamlet.