Porto. Saco. Extraigo. Cargo. Desplaço. Busco. Glagoli tereta. Jezik me dočekuje u crvenom cirkuskom šatoru tijekom Festivala neobičnih obitelji, na početku predstave Runa katalonsko-sirijskog autora Amera Kabbanija. Čitljiv na papiriću i opipljiv u vibracijama razglasa. Katalonski, engleski, arapski. Mjestimično razumljiv. Amer Kabbani ponavljanjem transformira svoje ime iz europeizirane verzije koja se umanjuje u svojoj prilagodbi romanskim jezicima u onu izvornu, zamišljenu na arapskom. Težina koju autor nosi počinje već u samom imenu, zapakiranom u okvirima koje diktira neki drugi jezik od onog koji ga je zamislio.

Svaka osoba u publici dobiva jedan kamen koji ubrzo postaje više od neuobičajenog suvenira. Izvođač, dajući potpuno odriješene ruke svim članovima publike tijekom narednih 50 minuta, usputno upozorava na posljedice koje mogu proizaći iz te slobode (jer ipak svaki drugi gledatelj i gledateljica imaju kamen uz sebe). Time Kabbani već u prvom koraku mijenja očekivane pretpostavke onoga što bi nadolazeće zajedničko vrijeme mogli biti, stavljajući naglasak na potpunu slobodu u participativnosti, ali i transformirajući način na koji vidimo druge osobe pod ovim cirkularnim krovom. Međutim, lako je zapaziti da je svaki dani kamen malo drugačiji; razlikuju se po veličini i po mogućnosti da postanu nešto osim kamena, bilo alat za izgradnju ili oružje. Stoga izvođačeva insinuacija o pravednosti slobodne “igre” koju predlaže na početku izvedbe, u kojoj svatko ima iste uvjete za uspjeh, ciljano može biti uspoređena jedino s neozbiljnim životnim pričama o meritokraciji koje pretpostavljaju da postoji jednaka mogućnost za uspjeh Europljana koji žive u miru i Sirijke zakopane pod ruševinama.

Jedan od definirajućih elemenata izvedbe je metoda autofikcije koja je prvo razvijena unutar književne kritike. Koncept je osmislio francuski književnik Julien Serge Doubrovsky koji, čak i u literarnom kontekstu, vidi njegovo postojanje kao mise-en-scène, odnosno metodu “kroz koju se prepričavamo, kao da pričamo o izmišljenom liku, kako bi komunicirali svoj vlastiti život”. Kabbani predstavlja svoje iskustvo rasijaliziranog Europljanina, čiji se mjehurić sigurnosti, razvijen kroz život u europskom blagostanju mira, razbija u Siriji gdje rat, najčešće diktiran izvana, postaje brutalna svakodnevnica. Njegov dvostruki identitet postaje most za razumijevanje realnosti rata i posljedica koje ostavlja, uključujući i na one koji mu “samo” svjedoče. 

Iako je autor prisutan na sceni, njegove priče, sjećanja i traume otvaraju prostor za jednog drugog, nevidljivog pripovjedača, čiju ulogu interpretira gledateljica. Na samom kraju, Kabbani nam otkriva kako je njegova sugovornica osoba koju nije uspio spasiti. Njihov intimni razgovor pokretač je niza scena kroz koje prostor i vrijeme neprestano bježe, sugerirajući ne samo autorove transformacije zbog svjedočenja nasilju i smrti, već i gašenje jednog života pred Kabbanijevim očima. Cirkuska je tehnika potpuno podređena njihovom odnosu što je vidljivo i kroz način na koji autor interpretira manipulaciju objektima, naglašavajući kako koristi opus znanja akrobatske baze. Stoga tepih, zvučnik kroz koji se čuje molitva na arapskom i daska koju ponekad balansira, ali i koja ponekad balansira njega, postaju akrobatski partneri koji prenose tragove jednog susreta u razne dijelove Kabbanijeva života.

Implicitna naznaka kompleksa prepreka na koje u ratnom kontekstu nailaze žene vidljiva je u izboru osobe koja predstavlja nevidljivu pripovjedačicu i u molitvi koju vodi ženski glas. Međutim, ova tematika ostaje na aluzijama, možda i s pravom s obzirom na autofikcijski karakter predstave u kojoj autor, kao rasijalizirani Europljanin, ali i muškarac, ne može protumačiti iskustva žena u Siriji iako može biti svjestan njihova postojanja. Opisujući važnost predstave, autor navodi: “Usred ruševina svijeta u plamenu, Runa se na sceni pojavljuje kao svjedočanstvo potrebnog procesa osobne i kolektivne rekonstrukcije.” Ovaj transformirajući cilj, zajedno s tragičnim elementom na samom kraju, podsjeća na katarzu antičkog grčkog teatra, no Kabbani se za ostvarenje transformacije koristi suvremenim scenskim alatima. Kroz intenzivnu prisutnost i direktni kontakt očima, Kabbani otkriva vlastitu ranjivost u nadi da će ona dovesti do transformacije, a bol, tuga, bijes i žaljenje koje proživljava tijekom izvedbe postaju svojevrsna umjetnikova žrtva. 

Na samom kraju, autor poziva gledatelje, koje bi bilo bolje opisati sudionicima, da svojim kamenom dodaju teret na gredu koju balansira na glavi. ​​Većina onih koji se usuđuju ustati prate autorov poticaj da kamen stave na gredu, dodajući mu teret, omogućujući njegovu žrtvu za publiku. Dovoljno milosrdni da uravnoteže gredu, ali i dalje prilagodljivi očekivanjima, autora ili ostatka publike, da postupe kako je rečeno. Izlazak iz očekivanih obrazaca ponašanja nosi rizik u odnosu na to kako nas drugi u publici vide, ali polaganje kamena ispred autora umjesto na njegovu glavu donosi mi trenutak nepovratne pažnje, kontakt očima koji na nekoliko sekundi nudi potpunu posvećenost, koji u sebi nosi težinu značajniju od one dočarane kamenjem na glavi.

U konačnici, individualna transformacija kroz emocije s kojima se poistovjećujemo nije strana suvremenim cirkuskim formama. Međutim, Runa se izdvaja upravo kolektivnim aspektom transformacije u čijoj je srži povjerenje koje tijekom izvedbe kroje i izvođač i sudionici. Povjerenje postaje zajednički jezik koji nadilazi granice cirkuskog šatora. Njegova važnost leži u razumijevanju odgovornosti koju nosi spoznaja o vlastitom blagostanju, a teret koji umjetnik nosi za nas dobiva smisao upravo kroz izgradnju tog pravednijeg svijeta koji trenutno nije dostupan svima. 

“Rad Transformacija propituje različite vrijednosne, simboličke aspekte novca i odnos ljudi prema njemu. Vanja na vlastitom primjeru i primjeru drugih, pokušava što bolje shvatiti fenomen zvan novac. Novčanice koristi kao umjetnički materijal. Osvijetljene UV svjetlom otkrivaju ono što ih razlikuje od običnog papira, a to je zaštitna kovinska nit koja svijetli u duginim bojama. Pričvršćene na elektro motor koji se okreće malom brzinom, tvore kolorističke cirkularne forme nalik planetima udaljenim od svake zbiljske pojavnosti. Novac postaje poetički subjekt, a pri tome se događa apsurd izmještanja, pomak koji istodobno govori o mogućnosti i nemogućnosti transcendiranja stvarnosti i materijalnih vrijednosti. Objekt bi se mogao nazvati stroj za dekonstrukciju novca, ili barem kapitalističkog pogleda.

Cilj rada je stvoriti živu, apstraktnu formu koja može raskrinkati hipnotičku moć novca, predstavljajući ga u drugačijem svjetlu.

Važna dimenzija rada je i sam odnos autora prema materiji: u trenutcima finacijske nestabilnosti stvara umjetnički rad sačinjen od novčanica, materijalnu vrijednost honorara dobivenog za izložbu u Galeriji Prozori, u iznosu od 1250 kn, pretvara u vizualan doživljaj. Pretvaranje novčanica u luminokinetički objekt, govori o umjetničkom procesu i uopće funkcioniranju cijelog umjetničko galerijskog sustava.

U samoj izradi rada većinom su korišteni nađeni materijali , transformirani i primijenjeni u drugom kontekstu. Reciklažom se daje dodatni kontekst problematiziranju konzumerizma u odnosu na korištenje pronađenih i odbačenih materijala”, stoji u najavi izložbe.

Vanja Babić (Zagreb, 1984.) diplomirao je nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2013. godine. Prije studija na Akademiji diplomirao je na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu 2008. godine. Prvu samostanu izložbu Ima ih u tramvajima popraćenu brojnim umjetničkim akcijama u gradu predstavio je 2012. godine u galeriji SC, a drugu, Transformacija 1250, 2014. godine u galeriji Prozori. Izlagao je na brojnim grupnim izložbama u Zagrebu, Londonu, Beču, Koprivnici, a između ostalog i na 31. Salonu mladih i 48. Zagrebačkom salonu . Sudjelovao je u brojnim umjetničkim akcijama koje povezuju srodne umjetničke discipline i potiču intermedijalnost (pokret, performans, instalacije, zvuk, fotografija, video).

Transformance je video rad koji aktivira i dokumentira petomjesečni performans umjetnice Nine Kurtele. Tijekom tog vremena Nina Kurtela je svakodnevno posjećivala gradilište nove berlinske plesne pozornice Uferstudios. Umjetnica je postala svakodnevni gledatelj stvaranja suvremene plesne institucije i nove kazališne pozornice, dok je kamera koja ju je pratila odigrala ulogu svejedoka njene izvedbe. 

Ovaj rad funkcionira kao case study individualnog iskustva pojedinca pri susretu s radikalnim transformacijama društvenih struktura i operativnih modela na performerskoj sceni. Umjetnica je prisustvovala rođenju novog berlinskog plesnog centra, institucije koja će zasigurno utjecati na oblikovanje i organizaciju buduće gradske plesne zajednice. Dobiveni video uronjen je u odnos pristiska dnevnog izvršavanja pojavnosti i specifičnog konteksta u kojem se rad izvodi: gradilišta kazališta. Transformance je tako postao značenjski bogat film od osam minuta koji propituje arhiviranje, pamćenje, re-prezentaciju i efimernost. 

Video Transformance biti će prikazan 3. veljače u sklopu berlinskog Transmediale 2012 festivala. Više o petomjesečnom projektu Nine Kurtele možete saznati ovdje. 

Nina Kurtela (1982.) je umjetnica rođena u Zagrebu, koja živi i radi na relaciji Berlin – Zagreb. Njena umjetnička promišljanja zbivaju se na spojevima vizualnih umjetnosti, videa, performansa i izvedbenih umjetnosti, suvremenog plesa i koreografije. Godine 2011. bila je jedna od finalista nagrade Radoslav Putar, godišnje nagrade za najboljeg mladog likovnog umjetnika u Hrvatskoj.

KP 

Zaklada Heinrich Böll u suradnji sa Zelenom Europskom Zakladom od 21. do 26. kolovoza 2011. na otoku Visu organizira Zelenu Akademiju 2020, petodnevni program sastavljen od niza predavanja, diskusija i radionica na temu Kriza političke imaginacije – transformativni potencijal zelene politike. Tijekom pet dana Zelene Akademije novinari portala Kulutprunkt.hr – Ante Jerić, Srđan Laterza, Petra Novak i Leda Sutlović će uz uredničku ruku Antonije Letinić izvještavati s lica mjesta. 

Ove godine Zelena Akademija 2020 će kroz svoj program pokriti pitanja poput:

“NSD je službeni, neusvojeni dokument Vlade RH koji je kao takav pohranjen u Arhivu iste. Odnosno, o istome dokumentu se više ne smije raspravljati, a posebno ne iznositi dokument ili dijelove istoga u javnost.

Navedeno se odnosi na MRRŠVG kao resorno ministarstvo, a posebno na tijelo/a koje je samo sudjelovao/lo, stručnim savjetima, u izradi dokumenta.

Dokument se ne smije citirati.

Jedina informacija koju možete koristiti je podatak da je NSD izrađen kao konačan prijedlog dokumenta koji nije usvojen na Vladi RH.”