Početkom 90-ih godina 20. stoljeća unutar studija invaliditeta dolazi do prekretnice u vidu otvaranja područja prema interdisciplinarnosti. Kako ističu Meekosha i Shuttleworth, studijima invaliditeta sve se češće počinju baviti znastvenici_e iz društveno-humanističkih znanosti, pa i primijenjenih znanosti poput prava, medicine i arhitekture. Ubrzo se unutar studija invaliditeta počinju razvijati razni ogranci utemeljeni na poststrukturalizmu, zajedinički svrstani pod kišobran kritičkih studija invaliditeta, koji sve češće počinju proučavati invaliditet kroz prizmu intersekcionalnosti.

Unutar kritičkih studija invaliditeta moguće je pronaći manje pravce poput crip teorije, koja promatra invaliditet kroz prizmu kvir filozofije, te kulturoloških studija invaliditeta koji se bave prikazom invaliditeta u medijima i kulturi. Rezultat je ovog procesa razvoj feminističkih studija invaliditeta kao posebnog pristupa proučavanju intersekcionalnosti roda i invaliditeta. U ovom ćemo teksu pobliže proućiti navedenu intersekcionalnost kroz prizmu povijesnog razvoja feminističkog pristupa invaliditetu te, oslanjajući se na već predložene paralele između roda i invaliditeta, razmotriti potencijal razvoja interesekcionalnosti transrodnosti i invaliditeta.

Feministički studiji invaliditeta

Titula majke područja feminističkih studija invaliditeta često se pripisuje američkoj bioetičarki i feministkinji Rosemarie Garland-Thomson, autorici jedne od temeljnih knjiga ovog područja – Extraordinary bodies (1997). U njoj Garland-Thomson među prvima razmatra invaliditet kao društveni konstrukt i identitet te ga dovodi u vezu s drugim konstruktima poput rase, nacionalnosti i, najbitnije, roda. Time Garland-Thomson postavlja temelje onoga što će kasnije postati kritički studiji invaliditeta. Njihov razvoj  predstavlja početak nove ere studija invaliditeta u kojoj se borba za društvenu pravdu i raznolikost širi s područja političkog, društvenog i ekonomskog na područja psihološkog, kulturnog, diskurzivnog i tjelesnog (Meekosha i Shuttleworth, 2009).

No, Garland-Thomson nije bila prva feministkinja koja se bavila invaliditetom. Temelje feminističkog pristupa invaliditetu zapravo će postaviti Susan Wendell čiji esej Toward a Feminist Theory of Disability (1989) predstavlja poziv feministkinjama na pridavanje veće pažnje invaliditetu. Wendell se u ovom eseju poziva i na starije radove koje su objavile feministkinje, neke od njih osobe s invaliditetom, poput Barbare Hillyer Davis, Michelle Fine i Adrienne Asch. Kao i Wendell, i one su primarno pisale o manjku osobne autonomije kod osoba s invaliditetom, kritizirale društvenu percepciju invaliditeta kao tragedije te ideju da je osobno zdravlje preduvjet osobnoj sreći. Njihova kritika bila je puno pragmatičnija od one kasnijih feministkinja, vjerojatno zato što je i položaj osoba s invaliditetom bio puno gori. Stoga se ovu generaciju borkinja za prava osoba s invaliditetom poistovjećuje s tradicionalnim studijima invaliditeta.

Jedna od prvih zajednički prepreka žena i osoba s invaliditetom koje su feministkinje prepoznale leži u degradaciji ženskosti u odnosu na muškost koja nalikuje degradaciji invaliditeta u odnosu na tjelesnu sposobnost. Štoviše, Garland-Thomson, Wendell i druge feministkinje izravno uspoređuju način na koji se žene stavlja u inferioran položaj u odnosu na muškarce, primjerice, na temelju konstruirane fizičke krhkosti ili intelektualne inferiornosti, s načinom na koji se degradiraju osobe s invaliditetom. Kako društvo uvjerava žene da su manje sposobne i vrijedne u odnosu na muškarce, tako uvjerava i osobe s invaliditetom da su manje sposobne i vrijedne u odnosu na osobe bez invaliditeta. Drugim riječima, mizoginija i ejblizam idu ruku pod ruku.

Ejblizam i transfobija u diskursu o transrodnosti i invaliditetu

Jedna od kritika suvremenih feminističkih studija invaliditeta odnosi se na isključenost TIRR osoba iz kritičkog promišljanja invaliditeta. Timmons (2020) daje primjer nekoliko poznatih feministkinja, poput Garland-Thomson i Hall, čiji tekstovi ne uključuju trans žene u diskurs o intersekciji roda i tjelesne sposobnosti. Kako pokazuju radovi Timmons i drugih autorica, isključenost i nerazumijevanje oblikuju se kroz društveno ukorijenjene mitove. Ovi mitovi nisu samo individualna mišljenja, već kulturni obrasci koji utječu na način na koji se transrodnost i invaliditet prikazuju u medijima, zdravstvu i svakodnevnom životu. U nastavku ćemo izdvojiti i analizirati nekoliko najčešćih mitova koji se ponavljaju u društvenom diskursu – primjerice tvrdnju da je “transrodnost bolest”, da “uvijek možemo prepoznati tko je trans” ili da su transrodne osobe i osobe s invaliditetom svojevrsne “nakaze”. Analizom tih mitova pokazat ćemo kako oni proizlaze iz istih mehanizama ejblizma i transfobije te na koji način održavaju marginalizaciju.

“Transrodnost je bolest”

Jednu od najvidljivijih dodirnih točaka transrodnosti i invaliditeta moguće je pronaći u patalogizaciji, odnosno medikalizaciji ovih identiteta. Većina transrodnih osoba ne percipira transrodnost kao bolest. Ipak, transrodne osobe ne mogu dobiti potrebnu rodno afirmirajuću skrb niti promijeniti zakonsku oznaku spola ako ne prihvate dijagnostičku oznaku rodne disforije – dijagnoze koja se nalazi u petoj i najnovijoj verziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (APA, 2022). To je način na koji zdravstveni sustav trenutno funkcionira, jer je njegova misija oduvijek bila liječenje bolesti.

Drugim riječima, kako ističe Stryker, transrodne su osobe prisiljene prihvatiti konstrukt elemenata transrodnosti kao simptoma patologije ako žele da im zdravstveni sustav pomogne živjeti njihov rodni identitet. Posljedično, elementi društva koji ne razumiju u potpunosti koncept transrodnosti, ili ga ne žele razumijeti, koriste ovu činjenicu protiv transrodnih osoba, pozivajući se na to da je rodna disforija dijagnoza koja je grupirana s mnogim drugim poremećajima u dijagnostičkim priručnicima (Johnson, 2018). 

Kao što transrodne osobe sebe ne shvaćaju bolesnima, tako ni mnoge osobe s invaliditetom sebe ne shvaćaju bolesnima ili defektnima (Watson, 2002). Mnoštvo stanja koje šire društvo smatra invaliditetom, poremećajem ili bolešću (poput gluhoće, sljepoće, autizma, Downova sindroma…), osobe koje zapravo posjeduju te karakteristike uopće ne smatraju nečime što se treba “izliječiti”. Ako neka osoba živi u potpunosti tipičan i ispunjen život, može li neka druga osoba tvrditi da je ona bolesna?  

Transrodne osobe mogu odbiti dijagnozu rodne disforije ili uopće ne sudjelovati u dijagnostičkom postupku, čime se mogu pokušati oduprijeti konstruktu transrodnosti kao bolesti. No, u tom slučaju javnozdravstveni sustav onemogućava pristup hormonalnoj terapiji, rodno afirmirajućim operacijama te psihološkoj i logopedskoj terapiji (Meekosha i Shuttleworth, 2009). Slično je iskustvo i osoba s invaliditetom koje i zdravstveni sustav i sustav socijalne skrbi uvjetuju da prihvate ulogu bolesnih osoba ukoliko žele pristupiti nekom vidu javnozdravstvene pomoći. Stoga je očito da proces depatologizacije i demedikalizacije transrodnosti i invaliditeta mora početi s institucijama i strukama koje ih čine “bolesnicima” i uvjetuju pomoć prihvaćanjem podređenog položaja u društvu (Puar, 2014; Timmons, 2020). 

“Uvijek možemo vidjeti tko je trans”

Dobivanje dijagnoze čini samo jedan aspekt procesa tranzicije. Za neke transrodne osobe konačni je cilj tranzicije uspješno “prolaženje” u društvu kao (cis) osoba određenog roda. Spade piše o tome kako transrodne osobe moraju konstruirati svoj rodni identitet oko rodnih standarda cisrodnih osoba ako žele “prolaziti” u društvu. Rezultat toga jest da se “uspješnost” tranzicije, a time i “uspješnost” bivanja transrodnom osobom, mjeri po normama onoga što cisrodne osobe smatraju muževnim ili ženstvenim (Johnson, 2018). Ideja da tranzicija može biti “uspješna” ili “neuspješna”, da ima početak i kraj ili čak da teče linearno potpuna potekla je upravo iz spomenutih cisrodnih normativa i očekivanja za transrodne osobe. Istovremeno, dok se neke transrodne osobe pokušavaju prilagoditi cisrodnim konceptima muževnog i ženstvenog, cisrodne osobe grade vlastitu ideju prototipne transrodne osobe s kojom uspoređuju živuće transrodne osobe koje vide ili upoznaju. Križanje ovih pojava dovodi do situacija, primjerice, kada transrodna osoba toliko uspješno “prolazi” kao cis osoba da joj cisrodna osoba odgovori: “Ali nikada ne bih rekla da si trans.“ (isto).

Slično ponovo vrijedi i za osobe s invaliditetom. Osobe bez invaliditeta imaju specifičnu sliku invaliditeta, kako bi osoba s invaliditetom trebala izgledati i kako bi se trebala ponašati. Primjerice, u istraživanju Dixon i suradnica iz 2018. oko 75 % ispitanih osoba bez invaliditeta mislilo je da osobe s invaliditetom trebaju neku vrstu osobne asistencije, što ukazuje na društveni perceptivni fenotip osobe s invaliditetom kao osobe koja se ne može brinuti sama za sebe. Kada osobe s invaliditetom ne ispunjavaju ta očekivanja, slično kao i transrodne osobe, moguće je čuti: “Ali ne izgledaš kao invalid.“

Rodni identitet i invaliditet vrlo su kompleksni koncepti s bezbroj načina ekspresije. Kada cisrodne osobe bez invaliditeta kažu da “uvijek mogu vidjeti” tko je transrodan zapravo se pozivaju na arhetip transrodne osobe koji su izgradili u svojem umu, baš kao što su prethodno učinili za osobe s invaliditetom (Barnes, 1992). Ove su reprezentacije često pogrešne zato što su konsturirane iz karikatura utemeljenih na ejblizmu i transfobiji, što se nadovezuje na sljedeću zabludu.  

“Vidi je, nakaza”

Jedna od zanimljivih dodirnih točaka transrodnih osoba i osoba s invaliditetom čini način na koji ih se u različitim diskursima prikazuje čudovištima odnosno nakazama. Osobe s vrlo upadljivim i rijetkim tjelesnim invaliditetom do sredine 20. stoljeća u SAD-u često su nastupale u predstavama nakaza (engl. freak show; Bogdan, 1988). Kim Kelly naglašava kulturološki i povijesni značaj zapošljavanja osoba s invaliditetom u takvim predstavama. Koliko god su takve predstave služile za zabavljanje mase ljudi koji su se došli čuditi ili smijati osobama s invaliditetom, za mnoge je takvo zaposlenje bila bolja opcija nego doživotna institucionalizacija ili život u teškom siromaštvu na ulici.

S vremenom su predstave nakaza prestale postojati, no stereotipizacija osoba s invaliditetom nastavila se kako u društvu tako i u medijima. Jenni Hunt daje uvid u svijet osoba s invaliditetom koje su nakon zatvaranja predstava nakaza prešle u glumljenje nakaza u ranim filmovima. Kako ističe, ovaj je konstrukt postao toliko uvriježen da nije samo stvarao “radna mjesta” za osobe s invaliditetom, već je i direktno utjecao na koncept toga kako čudovište odnosno antagonist u filmu treba izgledati. Jedan od primjera koje Hunt nudi jest Edward Škaroruki – lik koji je izravno povezan s konceptom invaliditeta te čija se interakcija s okolinom može usporediti s načinom na koji dijelovi društva danas gledaju na osobe s invaliditetom.

Dok nakaznost osoba s invaliditetom proizlazi iz povijesnih stereotipa, transrodne osobe čudovištima aktivno čine trans isključujuće radikalne feministkinje (engl. TERF). Koch-Rein datira početak konstruiranja transrodnih osoba kao čudovišta na sam početak TERF-pokreta sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Specifično, Koch-Rein pripisuje prvu usporedbu transrodnih osoba s čudovištima terficama Mary Daly i Janice Raymond. Daly u svojoj knjizi Gyn/Ecology: The Metaethics of Radical Feminism (1978) po prvi put koristi metaforu Frankensteinovog čudovišta kao metaforu za transrodne žene. No, Daly smatra da transrodne žene postaju čudovištima tek kad se podvrgnu rodno afirmirajućim kirurškim zahvatima. Raymond u svojoj knjizi The Transsexual Empire: The Making of the She-Male (1979) čini korak dalje i imenuje samu pojavu transrodnih žena čudovišnom. Iako se danas transrodne osobe rijetko javno uspoređuju s Frankensteinovim čudovištem, Timmons (2020) ističe da se nasljeđe Dalyna i Raymondina transrodnog čudovišta nastavlja očitovati u desničarskom “slamnatom čovjeku” velikog, dlakavog muškarca s bradom koji se identificira i oblači kao žena.

Često se mentalna reprezentacija transrodnih osoba kod transfoba temelji upravo na konceptu transrodnog čudovišta kojeg su stvorile Daly i Raymond. Međutim, na sličan je način nastala i društvena reprezentacija osoba s invaliditetom kao nakaza s tjelesnim deformitetima. No, obje reprezentacije proizlaze iz nerazumijevanja i manjka empatije i posljedica su istog neprihvaćanja različitosti te predstavljaju još jedno područje u kojem postoji prilika za građenje savezništva između transrodnih osoba i osoba s invaliditetom.

Prema transfeminističkom pristupu invaliditetu u Hrvatskoj

Često se paralele između transrodnosti i invaliditeta temelje na njihovoj negativnoj društvenoj percepciji, zbog čega kod nekih transrodnih osoba može postoji suzdržanost kada se spomene tema građenja savezništva s osobama s invaliditetom, tvrde Clare i Timmons (2020). Ovo ne mora biti u obliku otvorenog ejblizma, već se očituje i u stavovima poput “kakve veze mi imamo s time?“. Bilo zbog ejblizma, nelagode ili nedovoljne obrazovanosti o temi, suvremeni pozivi na razvijanje savezništva pokreta za prava TIRR osoba i osoba s invaliditetom staju na onom što Puar naziva trans subjektom s invaliditetom.

Suvremena intersekcionalnost proučava ovaj subjekt samo kao osobu koja posjeduje dva identiteta koji su nezavisni jedan od drugog, a trebalo bi ih proučavati kao jedan složeni identitet koji dolazi sa svojim osobitostima. Za Puar trans subjekt s invaliditetom predstavlja ograničenost moderne ideje intersekcionalnosti koja staje na floskulama o reprezentaciji, pristupačnosti i uzdizanju marginaliziranih glasova, a ne čini ništa da rastavi sustave opresije koji zapravo čine štetu svima uključenima. Ove floskule čine više štete nego koristi, jer je svatko tko sudjeluje u ovakvom obliku intersekcionalnosti razriješen daljnje odgovornosti podizanja kvalitete života marginaliziranih osoba.

Transfeministički studiji invaliditeta trebaju proučavati invaliditet istinski intersekcionalno i kritizirati izvore opresije koji su često zajednički ejblizmu, kvirfobiji/transfobiji i mizoginiji (Meekosha & Shuttleworth, 2009; Hall, 2011). Još bitnije, transfeministički studiji invaliditeta ne smiju stati samo na kritici. Potrebno je istovremeno graditi savezništvo između TIRR zajednice i zajednice osoba s invaliditetom iskazivanjem solidarnosti, međusobnim pružanjem pravne, financijske ili socijalne pomoći, zajedničkim koordiniranjem akcija i projekta i sl. Transfeminizam i studiji invaliditeta imaju i praktičnu primjenu, npr. u zdravstvu, gdje stručnjaci_kinje doista mogu prilagoditi svoj pristup klijentima_cama u skladu s idejama transfeminizma, paradigmom neuroraznolikosti i kritičkom teorijom invaliditeta.

Naposljetku, u Hrvatskoj se mali broj ljudi u akademskim krugovima bavi temom invaliditeta izvan medicinskog konteksta. Na Sveučilištu u Zagrebu postoji poslijediplomski studij Prevencijska znanost i studij invaliditeta na kojem studiji invaliditeta čine jedan od dvaju modula. Još jedan pozitivan primjer jest konferencija Do we even know what is going on održana na Akademiji dramskih umjetnosti početkom 2025. godine, a čija je tema bila propitkivanje normativizacije identiteta i drugih osobnih karakteristika u kontekstu umjetnosti. No, ovo očito nije dovoljno, jer se o identitetu i iskustvima osoba s invaliditetom u Hrvatskoj i dalje nedovoljno govori. Studiji invaliditeta čine vrlo zanimljivo multidisciplinarno i interdisciplinarno područje čiji potencijal u hrvatskom kontekstu tek treba ostvariti. Nadam se da će ovaj članak poslužiti kao početnica za područje transfeminističke studije invaliditeta, no još se više nadam da će potaknuti što više ljudi na bavljenje ovim područjem u kontekstu svoje struke i područja djelovanja.

Kao što je tekst pokazao, niz mitova i zabluda o transrodnim osobama i osobama s invaliditetom i dalje snažno oblikuje javni diskurs. Mit da je “transrodnost bolest” razbijen je analizom DSM-5 klasifikacije, uz istovremenu potvrdu da ga politika i mediji i dalje reproduciraju. Mit da “uvijek možemo vidjeti tko je trans” pokazao se neutemeljenim, budući da tzv. passing zavisi od cisnormativnih očekivanja, a ne od biološke “prepoznatljivosti”. Konačno, mit da su trans osobe i osobe s invaliditetom “nakaze” povijesno je proizveden kroz freak show i transfobni feministički diskurs, no današnje kritičke studije jasno pokazuju da je riječ o konstruktu nerazumijevanja i stigme.

Cjeloviti popis referenci nalazi se ovdje.

Tekst je izvorno objavljen na portalu VoxFeminae. Sve tekstove objavljene u okviru projekta Odgovorno novinarstvo pronađite ovdje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.