Iz udruge poručuju da je ovaj broj “sjajna prilika da zajedno istražimo važnost savezništva u transfeminizmu.” Časopis je razdijeljen na nekoliko tematskih poglavlja u okviru kojih možete prijaviti radove, a to su: Aktualno, Aktivizam, Zdravlje predviđene duljine dvije-tri tisuće riječi te Šta pišemo, Šta čitamo, Šta gledamo, Šta slušamo u kraćem formatu petsto-tisuću riječi. Osim tekstova, u okviru cjeline Umetnički portfolio možete prijaviti radove u različitim formatima poput slika, videa, ilustracija i audio sadržaja.

Odabrani_e autori_ce će dobiti podršku urednika po potrebi, a honorari su osigurani za sve tekstove.

Prijedloge tema možete poslati e-mailom do 15. rujna.

Neplanirana uvertira publikaciji novog broja časopisa Treća Centra za ženske studije u Zagrebu bio je prilično užareni okršaj privatnog i političkog na društvenim mrežama, u povodu recentnog izbora Dorotee Šušak, inače izvršne urednice časopisa, na mjesto nove izvršne direktorice Centra. Kako je do zainteresirane javnosti doprlo nekoliko latentno transfobnih privatnih Facebook postova novoizabrane direktorice, doveden je u pitanje stav Centra prema transfobiji koja sve glasnije divlja unutar dijela feminističke scene, kako regionalne, tako i međunarodne. Centar je reagirao “s indignacijom” odbacujući navode da kao feministička organizacija, u najboljem slučaju, nedovoljno odrješito i jednoznačno zauzima trans-uključivu i anti-transfobnu poziciju. Međutim, slučaju nije pomoglo da je reakcija došla u formi dvaju nepotpisanih i uglavnom nesvrsishodnih očitovanja koja su sezala od neodređenih prijetnji “pravnim koracima” do neobičnih lamentacija o “bivšim studenticama, predavačicama i članicama” koje se “odriču teorijske mat(e)r(n)ice”. Također nije pomoglo ni to da se Centar potom pohvalio regionalnom podrškom nominalno feminističkih organizacija i platformi koje su manifestno trans-isključive.¹ Cijelu je diskusiju pratio neprestani spomen novog izdanja časopisa Treća koje će, prema riječima izvršne direktorice u uvodnoj napomeni, “najbolje svjedočiti” o “djelovanju, stavovima i nastojanjima” Centra, budući da je posvećeno upravo transfeminizmu i spektru transrodnosti. No ako će publikacija pred nama “najbolje svjedočiti” o stavu Centra prema transfeminizmu, stvari rapidno postaju još deprimantnije, prije svega jer jasno artikulirani stav punom dužinom broja zapravo – izostaje.

Nevolje s uvodnikom     

Sve otkad smo se medicinski i civilizacijski složili da spol (paketić genitalija s kojima se rađamo) i rod (kulturalne kostimografije i izvedbe kojima oblikujemo svoja tijela) nisu iste kategorije i da je sloboda rodnog izbora jedno od temeljnih građanskih prava, transrodnost se pojavljuje kao jedan od najvažnijih izbora pojedinčanog samoodređivanja i samodefiniranja, oslobođenog binarizma opreke muško “ili” žensko. 

Nataša Govedić

Broj otvara uvodnik glavne urednice Nataše Govedić pod naslovom Brojno stanje transrodnosti: skok s dva na beskonačno, na čijem se sadržaju vrijedi zaustaviti jer tekst ne samo da postavlja ton publikacije, nego na mikrorazini sadrži uredničke boljke broja i njegov plutajući pristup temama na naslovnici izdanja. Tekst, koji je sastavljen od kolažnih blokova, autorica započinje citatom iz knjige Transgender Voices, odnosno njezinim uvodnim motom, nastavlja skokom u kratki osvrt na roman Orlando Virginije Woolf i zatim naglo ubacuje podulji citat definicije rodnog identiteta preuzet sa stranice udruge Trans Aid. Nakon citatnog bloka i bez dodatnih komentara autorica se kreće prema zaključenju uvodnika najavom tekstova i konstatacijom da u trenutku zaključenja broja i dalje pristižu zainteresirani upiti za suradnju, ali, hélas, broj se mora zatvoriti.

Govedić u relativno kratkom tekstu uspijeva nanizati priličnu količinu začudnih formulacija, pišući primjerice da je spol “paketić genitalija s kojim se rađamo” dok rod čine “kulturalne kostimografije i izvedbe kojim oblikujemo svoja tijela”, što rezonira kao izmaknuto protučitanje teorije performativnosti roda. Naime, provokativni zaokret te teorije, kako ju je Judith Butler artikulirala još dalekih devedesetih, inicirao je radikalno preispitivanje uvriježene dihotomije između spola i roda. Butler je argumentirala da je rodna dihotomija, koju je feministička misao već tada opsežno kritizirala, samo nominalno, formalno i u suštini neodrživo odvojena od spolnog binarizma te da se jedno nužno urušava u drugo. Također je istaknula moć nekih identitetskih, kulturnih i umjetničkih praksi da učine mehanizme diskurzivnih tvorbi kategorija spola/roda donekle vidljivima time što naglašavaju artificijelnost i prividnu nasumičnost vrlo čvrstih značenjskih veza i klastera na kojima kategorije počivaju. Ali istovremeno je do iznemoglosti naglašavala da su učinci tih praksi ograničeni, u ponavljanjima potrošni te da performativnost nije konstruktivistička i volji podložna praksa bez obzira na razinu svijesti i cilj osobne ekspresije.

Bilo da je riječ o površnom čitanju dane teorije ili njezinom potpunom zanemarivanju, u navedenoj formulaciji o “paketićima” i “kostimografijama” Govedić efektivno cementira nestabilnu dihotomiju, a bolnu problematiku rodne tranzicije dovodi u vezu s površinskim gestama reprodukcije anakronih rodnih markera. Za Govedić, transrodnost je također “jedan od najvažnijih izbora pojedinčanog samoodređivanja i samodefiniranja, oslobođenog binarizma opreke muško ‘ili’ žensko”, dok kasnije naglašava da je transrodnost “naša konstitutivna dimenzija”. Sugestija da je riječ o samosvjesnom performativu i svojevrsnom univerzalnom svojstvu inherentnom svima “nama” drastično simplificira teoriju na koju ovlaš referira, umanjuje težinu življenog iskustva osoba čiji životi nisu življivi u hetero- i cisnormativnom okviru, te čak stoji u izravnoj koliziji s nekim od temeljnih promišljanja rodne teorije usmjerene na moduse bivanja izvan cisheteronormativne mreže.

Tekstu svojstveno širokopotezno meandriranje i asocijativni skokovi bez razrade djeluju nauštrb dubljeg promišljanja problematike, no osim neizbježne površnosti koja nastupa kada se čak i uigrani analitički um rasprostre preko tematskih cjelina kojima se inače ne bavi, u slučaju ovako zasićene problematike pristup koji djeluje paušalno nije samo problematičan, nego i neodgovoran. U skoku s dva na beskonačno, pa dalje u smjeru besmislenog, postaje jasno da je transrodnost o kojoj će biti riječi u broju uvelike apstrahirana ideja koja zahvaća najrazličitije queer i queering prakse unutar usko i široko shvaćene kulture, a tek u minimalnoj mjeri transrodnost u identitetskom smislu koja je najsupstancijalnije zastupljena u prva dva teksta, indikativno – intervjua. Dojam koji temat ostavlja doista odiše izvjesnom fobijom, u smislu straha od teme kojom se navodno želi pozabaviti, jer umjesto uredničkog fokusa na iznimno važnu, akutnu i slojevitu temu transrodnosti i transfeminizma, publikacija neprestano okoliša oko središnjih pojmova temata, poput diskursa s ADHD-om koji nikako da se prizemlji opipljivim definicijama i razradama središnjih termina.

Od kataloga do disclaimera 

Postoje određeni napredci u skoro svim zemljama regiona kada je u pitanju trans zajednica, ali svakako veliku ulogu igraju i odsustvo solidne psihološke podrške kao i odsustvo medicinskih usluga. […] Nažalost, sistematska pomoć i kolektivne promene i dalje kasne za hrabrim pionirima trans zajednice… 

Aleksandar Crnogorac u razgovoru s Majom Profacom

Prvi punokrvni tekst u broju intervju je s Aleksandrom Crnogorcem, s kojim je Maja Profaca razgovarala u povodu izložbe Trans Balkan postavljene, između ostaloga, u galeriji zagrebačkog KIC-a. Riječ je o projektu koji sabire portrete i biografije trans osoba s područja bivših jugoslavenskih zemalja te Bugarske, Rumunjske, Grčke, Albanije i Turske, zasad prezentirane u formatu izložbe, ali s namjerom skorog tiskanja monografije. Kolekcionarski postupak ne sasvim bez nelagode podsjeća na etnografsko bilježenje uz latentnu egzotizaciju te potencira, više ili manje dobronamjernu, ambivalenciju pozicije istovremene sličnosti i nepremostive razlike, vidljivu i u formulaciji autorice intervjua: “Veći broj […] fotografija prikazuje muškarce i žene koji su ‘neki od nas'”. Citatno ograđeni “neki od nas” pomalo naivno pozivaju na parcijalnu identifikaciju iz neimenovane, pretpostavljeno dominantne perspektive o čijoj preciznijoj kvalifikaciji možemo samo nagađati, a čak i taj potez nepotpunog poistovjećenja uključuje samo određeni-neodređeni “veći broj fotografija”. No te implikacije nisu primarne kada se uzme u obzir pionirska priroda i značaj projekta koji ima mogućnost ne samo pomoći vidljivosti transrodne tematike i problematike na danom području, nego omogućiti komparativno sagledavanje različitih načina na koje pojedine zemlje (uglavnom ne) olakšavaju medicinsku, društvenu i pravnu tranziciju trans dijela stanovništva.

Tijela koja (ne) znače 

Kao što ističu leksikonske odrednice, transrodni pokret uključuje najrazličitije oblike spolnog i rodnog izražavanja i identificiranja koji prevazilaze, modificiraju ili negiraju zadane i nametnute norme i obrasce izgleda, ponašanja i identificiranja. Neki od identiteta koje obuhvaća transrodni pokret su: transvestitkei, drag kings/queens, transseksualkei, trannybo[y], androgini identiteti, genderqueer identiteti, butch identiteti.   

Suzana Marjanić

Treći tekst u bloku je Tri izvedbena androgina Suzane Marjanić, nastavak promišljanja autorice o androginiji, ovoga puta u odnosu na umjetnički lik i djelo V. D. Trokuta, Xene L. Župančić i Kreše Kovačičeka. Razmatranje i konzekventno arhiviranje domaće performerske prakse važan je i vrijedan pothvat te autorica zanimljivo uokviruje akter(k)e naše umjetničke povijesti u diskurs eksperimenata s rodnim transgresijama. Marjanić piše investirano i iskričavo o umjetničkim praksama druge polovice dvadesetog stoljeća, prelamajući ih kroz različite teorijske pristupe s ponekad teško preglednim asocijativnim pomacima. Autorica pri početku napominje da transrodnosti pristupa u istovremeno vrlo otvorenom i jasno zatvorenom značenju osobe “koja prelazi granice roda, ali ne i spola” te androginiju razmatra kao “jedan od modusa transrodnosti”. Nastavljajući u još jednom pomalo preslobodnom i cirkularnom čitanju teorije performativnosti, Marjanić navodi da je “[r]odni identitet naš unutarnji osjećaj roda i način na koji izražavamo svoj rod kroz odjeću, ponašanje, izgled”, a kasnije dodaje da je “[t]ransrodnost izvedbena praksa potvrđena u ritualima brojnih naroda”.

Ponovno, pristupati rodnim identitetima kao konstruktima kojima je moguće manipulirati jednostavnim izvedbenim gestama i odabirom kostima i rekvizite bolna je simplifikacija nerazmrsivih uvjetovanja koja proizvode rod kao složenu diskurzivnu tvorbu, a osobito neugodno rezonira kada je riječ o transrodnosti kao življenom fenomenu. Transrodnost nije stilistički odabir i estetska nadgradnja, niti je zaigrana praksa rekreativnih transgresija između nataloženih rodnih konvencija, kao što bi ove i ovakve definicije olako mogle sugerirati, nego duboko identitetsko iskustvo koje je u heterocisnormativnom društvu često do apsoluta neživljivo, i podvrgnuto sistemskoj i sistematskoj dehumanizaciji. U živom polju rodnih studija formule koje Marjanić nudi nisu pogrešne, ali kako autorica terminološku lepezu jukstapozicija o široko shvaćenoj transrodnosti kritički ne problematizira, one ostaju razvedene od suvremenih razmatranja transrodnosti, nenormativnih i nebinarnih identiteta koja su znatno radikalnije zahvatile neodrživost dijalektičke tenzije i višeznačnu premreženost postojećih konvencionalnih predodžbi o spolu-rodu. Queer teorija je, štoviše, odavno dubinski i razgranato načela ne samo produktivnu dekonstrukciju rodnih binarizama, nego i same opreke između spola i roda koja u cijelom tematu ostaje netaknuta.

Nastavljajući se na razmatranje queer i queering praksi u umjetnosti, slijedi zanimljiv i evidentno informiran tekst Ljubice Anđelković Džambić o Satanu Panonskom te “rodnim iskliznućima” punk ikone koje autorica produktivno razmatra kroz prizmu queer i crip teorije. Sljedeći je tekst Alekse Milanovića, aktivista Trans Mreže Balkan, kritičara i teoretičara vizualnih umjetnosti i autora knjige Reprezentacije transrodnih identiteta, posvećen hibridizaciji identiteta u radu What Are You? indijske umjetnice Tejal Shah. Rad i zanimljiv, no nažalost vrlo kratak popratni tekst posvećeni su indijskim hidžrama i načinima na koje su zapadnjačke paradigme nebinarnih i transrodnih identiteta utjecale na njihovo poimanje i smještanje unutar društva.

Blok eseja sastoji se od svega jednog teksta, a riječ je o vrlo lijepom seminarskom osvrtu Katje Grcić na radove i izvedbene persone plesnog umjetnika Matije Ferlina. Osim sitnog lapsusa koji je redatelja filma Manjača Tina Žanića preimenovao u Tina Rožića, tekst je promišljena kontemplacija o liku i djelu umjetnika koji nerijetko, iako nikada nametljivo tendenciozno i jednoznačno, istražuje izvedbene mogućnosti rodne ambivalencije.

Slijedi segment naslovljen Prozor u nezavisnu scenu za koji u Uvodniku stoji da otvara “posebni prostor samopredstavljanju različitih feminističkih udruga nezavisne scene”, no u broju posvećenom transfeminizmu iz nekog razloga otvara prostor samopredstavljanju novocirkuske udruge Tricycle Trauma. Ideja je zanimljiva i tekst svakako vrijedan, ali nemoguće je ne zapitati se zašto se nametnulo da se Tricycle Trauma samopredstavi baš u ovom izdanju. Umjetnici Ivana Pedjo i Jasmin Dasović spretno pišu o svome radu, autonomno selektirajući iz svoga opusa, prezentirajući povijest, poetiku i estetiku, smještajući se u širi novocirkuski kontekst koji na našoj domaćoj izvedbenoj sceni boravi još uvijek na najudaljenijoj točki margine, iako je na međunarodnoj sceni novi odnosno suvremeni cirkus sve afirmiranija izvedbena umjetnička praksa.

Posljednju trećinu časopisa čine recenzije literature za koju također nije posve jasno po kojem je ključu odabirana jer sadrži tematski relevantne tekstove, one koji to nisu sasvim i neke koji naprosto nisu, uključujući izdanja stara po nekoliko godina i neprevedenu literaturu čije uključenje ne opravdava važnost za temat. Segment uključuje i recenziju knjige glavne urednice časopisa Nataše Govedić, Veličanstveno ništa: dramaturgija depresije, o kojoj piše spomenuta Ljubica Anđelković Đambić. Od referentnih izdanja koja bi imala težinu u kontekstu “transfeminizma i spektra transrodnosti” ističe se zbornik Nepomirljivo: radikalni kvir protiv roda, države i kapitala koji je uredila Lina Gonan. Upravo citat iz recenzije ovoga izdanja, koju potpisuje Lejla Mušić, jedini u cijelom broju nudi definiciju transfeminizma, koju preuzima iz anonimnog teksta Prema insurekcionističkom transfeminizmu: “Transfeminizam je, potom, nastao kao teorija posvećena artikulaciji trans govorećeg subjekta”. Nadalje, zanimljiva je recenzirana pregledna publikacija Život van zadatih normi: transrodnost u Bosni i Hercegovini iz 2015. godine, te se teme donekle dotiče i zbornik Queer u Europi, preveden još davne 2013. godine.

Skok od pluraliteta do kakofonije 

Kako smo vremenski obavezni zaključiti broj, redakcijski je zaključak da ćemo se na ovu temu nastaviti vraćati i mimo objavljivanja aktualnog broja, jer nam se njezin pluralitet čini jednim od temelja suvremenog transfeminizma. 

Nataša Govedić

U osnovi je problem da publikacija, čija bi primarna namjena trebala biti da postane relevantnom literaturom i izvorom referenci za rastući interes o transfeminizmu, uza sav eklekticizam i širinu koju teži zahvatiti, ne govori usmjereno i produktivno o onome što je njezina tema. Izostaju glasovi transfeminističkih teoretičara_ki i aktivista_kinja, domaćih i stranih podjednako, prostor za prijevode i intervjue koji bi zahvatili međunarodnu scenu ostaje neiskorišten, iako je literatura na danom polju uvelike nedostupna, a čak i na popisima literature ne pronalazimo više od par relevantnih imena (spominju se primjerice Susan Stryker, Alyson Escalante, Paul B. Preciado i Robert McRuer). Pritom vrijedi osvijestiti i da je najvažniji aspekt Centra za ženske studije njegov obrazovni program koji bi publikacije trebale osnaživati, no izdanje posvećeno transfeminizmu suviše je rasuto i sadrži previše prostora za nesporazum da bi zainteresirane uvelo u problematiku. U trenutku u kojem se broj feminističkih publikacija na domaćoj sceni samo smanjuje, a Treća ostaje jedini stručni časopis koji se posvećeno bavi područjem feminističke teorije i šire rodnih studija, temat posvećen transfeminizmu mogao je popuniti neugodnu prazninu u diskursu te zauzeti stav protiv transfobije na domaćoj i regionalnoj feminističkoj sceni, kako je uostalom izražena namjera u javnom pozivu na suradnju.

Nemoguće je u samome broju časopisa naći odgovor na pitanje zašto je uredništvo odlučilo temat nazvati “transfeminizam i spektar transrodnosti” i onda sustavno obilaziti oko te propozicije miješajući terminologiju, koristeći transrodnost kao krovni termin za niz različitih identiteta, pozicija i izvedbenih praksi, dok se pritom dihotomija spola i roda kalcificira, a radikalne, angažirane i življene perspektive (o) transrodnosti isključuju. Kako već biva s tematima časopisa, tekstovi se nužno lome kroz naslov koji ih uokviruje, što u ovom slučaju tekstovima radi protuuslugu, jer koliko god neki od njih otvarali zanimljive perspektive i artikulirali inovativne pristupe, ostvaruju u najboljem slučaju labavu vezu s proklamiranom temom izdanja. U konačnici spomenuta podzastupljenost fokusiranijih i radikalnijih perspektiva stavlja postojeću selekciju tekstova u nezasluženo neugodan položaj. Odgovor bi trebao ponuditi uvodnik, čija je funkcija formulirati namjeru, istaknuti izazove, pa i osvijestiti i priznati eventualne, zapravo neizbježne manjkavosti broja, no uvodnik je u tom smislu praktički neupotrebljiv i u površnosti pristupa djeluje gotovo lijeno. Bilo bi sjajno da se časopis doista nastavi vraćati na temu, ali ako uredništvo ne uviđa da je izostanak relevantnih perspektiva puno veći problem od tajminga zaključenja broja, upitno je hoće li buduća izdanja doista napraviti nužne pomake u dubinu.

Time što je drugi dio naslovne sintagme artikuliran kao “spektar transrodnosti”, donekle se ukazuje na poziciju koju publikacija želi zauzeti spram transrodnosti, u smislu značenjskog proširenja i nijansiranog višeznačja. To bi u načelu bilo legitimno, jer transrodnost nije monolitni termin koji se može ili treba fiksirati: povijest je termina kompleksna i živa, a teorijski i aktivistički okvir za njegovo razumijevanje sve bogatiji. Ali u praksi, ta sintagma rezonira kao svojevrsni alibi, njezino se značenje rasprostire toliko široko u područje rodnih eksperimenata i transgresija, da misao o transrodnosti prestaje biti misliva. Populističko širenje značenjskog polja riječi feminizam, zahvaljujući kojemu je feminizam počeo značiti sve, a efektivno značiti ništa, kritizirala je svojedobno Nina Power u knjizi One Dimensional Woman. Po srodnoj argumentacijskoj liniji, nekritičko rastvaranje termina transrodnosti i transfeminizma (a nerijetko istu sudbinu trpi i queer), vodi u konzekventno obesmišljavanje i depolitiziranje jezika kritike i otpora.

Intro u publikaciju odvio se u kaotičnom žrvnju društvenih mreža, i baš zato što su društvene mreže po svojoj prirodi centrifugalno sulude te dopuštaju malo toga onkraj pojednostavljenih formula i povuci-potegni diskusija za kanaliziranje viška energije, stručna publikacija o danoj tematici iz jednog od najznačajnijih središta za feminističku misao i djelo silno je važan prostor. Feminizam je u svojoj povijesti provodio latentnu i manifestnu diskriminaciju na rasnoj, klasnoj te osnovi seksualne orijentacije i rodnih identiteta izvan cisheteronormativnog okvira. Nekritički pristupati ili ne pristupati uopće neugodnom dijelu te povijesti duboko je neodgovorno i u krajnjoj konzekvenci perpetuira vlastitu povijest nasilja njezinom negacijom. Stoga odati poštovanje feminističkoj borbi ne znači eliminirati nepoželjne elemente iz diskursa, nego se s njima produktivno suočiti. A ako aktualni broj Treće išta jednoznačno demonstrira, to je da se pred feminističkom scenom koja iole stremi biti trans-uključivom i rezolutno antitransfobnom, nalazi vrišteća diskurzivna praznina koju tek treba ispuniti.

^[1]Osvrnuti se na cyber-metež koji je obgrlio ovu publikaciju nezahvalno je i nemoguće otprilike koliko i pokušavati prepričati buku, pa za pobliže razumijevanje diskusije zainteresirana čitateljica može skok u zečju rupu započeti inicijalnom objavom feminističkog aktivističkog kolektiva fAKTIV i pročitati kasniju reakciju kolektiva na očitovanja Centra. U povodu diskusije objavljeni su i supstancijalniji tekstovi u nezavisnim medijima pa su tako o događanjima kratko izvijestile Novosti za koje su izjave dali Dorotea Šušak i Ari Kajtezović iz udruge Trans Aid, nakon čega je i na Biltenu objavljen intervju s prethodnom izvršnom direktoricom Centra, Karolinom Hrgom. Za Vox Feminae je retoriku i ideološku shizofreniju TERF pozicije problematizirala Asja Bakić, a vrtoglavi Q&A iz antikapitalističke kvir pozicije o feminizmu i transfobiji napisale su Nina Čolović te Lina i Mia Gonan za Slobodni filozofski.

Ovaj članak objavljen je u suradnji s portalom Vox Feminae.