Na pitanje kako povezati šestero umjetnika iz pet svjetskih zemalja, koji se pritom izražavaju u različitim medijima i imaju različito predznanje/iskustvo, te od toga napraviti jedinstvenu izložbu u malom prostoru kao što je Greta, kustosi su uspjeli odgovoriti domišljatim – i posve iznenađujućim – idejnim rješenjem. Usporedili su umjetnike s Novom, zvijezdom koja iznenada zabljesne te se postupno vraća u svoje prvobitno stanje. Marina Tello Colado i John A. Castro Ospina (Španjolska), Nathan Jokovich (Australija), Lea-Louna Fronteau (Francuska), Ewa Fellman (Poljska) te Marie-Claire Duncan (Sjeverne Irska) na taj su način dobili priliku da zasjaje i ovjekovječe ovaj izvanredan trenutak u svojim formativnim godinama, prije nego što se vrate u svoje rodne krajeve ili, tko zna, upute nekamo dalje. Uputa kustosa bila je vrlo jednostavna – radovi trebaju biti inspirirani boravkom u Hrvatskoj, dok je odabir konkretne teme i medija ostavljen umjetnicima na izbor, pružajući im neograničenu slobodu stvaralaštva. Okupljeni u različitosti, svatko je od mladih umjetnika na svoj način i svojom tehnikom zabilježio odraz nove kulturne sredine na vlastiti izraz.

Najslabija točka izložbe zapravo su sami radovi, koji nisu osobito domišljati, barem ne na likovnoj razini. No, treba uzeti u obzir da je svrha Erasmusa prije svega pružiti studentima nova životna iskustva i priliku da se samostalno snađu u stranoj sredini. Budući da je ovdje riječ o vrlo mladim ljudima (većinom ’92. godište), vjerujem da im je izložba bila samo jedan od izazova s kojima su se trebali suočiti tijekom svog boravka u Zagrebu. S druge strane, raznolikost i neujednačenost radova zapravo je dodatno ukazala na sposobnost budućih kustosa da tekstualno jasno izraze idejnu pozadinu radova, bez kojih bi gledatelju sve moglo ostati nedorečeno. Studenti povijesti umjetnosti Marijana Jurčević, Kora Girin i Bartol Fabijanić uspijevaju riječima približiti vrela inspiracije koje su umjetnici koristili: od slavenske mitologije preko ratnih zbivanja pa sve do aktualne situacije i naravno, nezaobilaznog prošlogodišnjeg referenduma. Uvijek je zanimljivo vidjeti kako stranci kroz prizmu vlastite kulture vide našu, kako bismo i mi svježijim očima mogli promotriti fenomene koji nas okružuju i koje često zbog navike više ni ne primjećujemo.

Domaći studenti pod koordinacijom Ines Ivić i Ljerke Kujundžić, pokazali su izrazitu spretnost u organizaciji svoje prve izložbe, od idejnog rješenja i popratnih tekstova, dogovora s galerijom, printa i postava radova u prostoru, pa sve do uspješnog baratanja vrlo skromnim financijskim sredstvima, i – na kraju krajeva – same promidžbe događaja. Prilikom otvorenja izložbe galerija je bila sasvim popunjena, na veliko zadovoljstvo usplahirenih organizatora. Međusobno ispreplitanje različitih jezika potvrdilo je uspješnost stapanja stranih i domaćih studenata, a kako se nitko ne bi brinuo o lošijem ili boljem izgovoru, Sicko Disko kolektiv osigurao je primjerenu glazbenu pozadinu, a organizatori – piće dobrodošlice.

Budući da poanta cijelog događaja nije bila ostvarenje izložbe visoko kvalitetnih umjetničkih radova, nego poticanje međukulturalne suradnje i razmjene iskustava među mladima, “bez ikakvih pretenzija” (kako kustosi naglašavaju u predgovoru izložbe), smatram da je cijeli projekt izrazito dobro osmišljen i izveden. Osobito je pohvalna suradnja dviju zagrebačkih studentskih organizacija, koje su ovom izložbom, nadam se, tek započele aktivnu zajedničku promociju kulturnih vrijednosti u vlastitoj sredini. Važno je da je inicijativa pokrenuta, a koga će nam donijeti sljedeća generacija gostujućih mladih umjetnika – to ćemo tek vidjeti.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Fotografija: Jurana Hraste