Premda je Miljenko Horvat (Varaždin, 1935 – Zagreb, 2012) ostavio dubok trag u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, ponajprije svojim djelovanjem u Gorgoni i sudjelovanjem u Novim tendencijama, taj je umjetnik ostao prilično nepoznat široj publici. Prve samostalne izložbe ostvario je u šezdesetim godinama prošloga stoljeća u Zagrebu. Međutim, o njegovu djelovanju nakon toga u Hrvatskoj se ne zna mnogo. Razlog tomu je što je otišao u inozemstvo, najprije u Pariz (1962) a zatim u Kanadu (1966) gdje je proveo najveći dio života. U Zagreb se vratio nekoliko godina nakon umirovljenja, 2008, gdje je i umro u ožujku ove godine. Njegovo ime najčešće se vezuje uz grupu Gorgona, za koju je na poticaj Josipa Vanište, realizirao sedmo izdanje istoimenog ani-časopisa 1965. U njegovu ukupnom stvaralaštvu moguće je pronaći specifičan gorgonski duh, što ga je Radoslav Putar detektirao već u prvim predstavljanjima hrvatskoj publici opisujući njegovu poetiku kao “notorni nesmisao koji se ogleda u dostojanstvenoj mudrosti”. No, poriv za neprestanim traganjima u jednom će ga trenutku dovesti na putanju pokreta Novih tendencija, u koje se uključuje participirajući u inovativnom području računalne grafike 1973.

Miljenko Horvat, uz poetske kolaže, spontane i gestualne crteže i slike bliske poetici apstraktnog ekspresionizma, istražujući mogućnosti različitih medija, ostvaruje i bogat fotografski opus, bilježeći kao pasionirani putnik, šetač i senzibilni tragač za poetskim mikrokozmosima osamljene “prizore bez značaja”, anonimne tragove ljudske ruke i djelovanja vremena na zidovima metropola. Kako bi se neopterećeno mogao posvetiti svojoj najdubljoj vokaciji, zarađujući za život kao arhitekt, dizajner, predavač dizajna, ilustrator i karikaturist, Horvat je u inozemstvu, osobito u Kanadi, postigao zapaženu umjetničku karijeru. Njegova djela danas se nalaze u muzejskim zbirkama, privatnim i javnim kolekcijama u Kanadi, Izraelu, Nizozemskoj, Italiji, SAD-u… Raznoliko, bogato i intrigantno stvaralaštvo Miljenka Horvata, nakon gotovo pola stoljeća, otkriva se konačno i u gradu u kojemu je nakon studija arhitekture, polako i ustrajno započeo svoja umjetnička traganja. Kustosica izložbe je Radmila Iva Janković.

Antun Motika (Pula, 1902 – Zagreb, 1992) svestrani je umjetnik koji je u našoj sredini uglavnom poznat kao slikar suptilnih aktova i lirskih interijera i krajolika s izrazitim senzibilitetom za boju i svjetlo. Međutim, Motika je i jedan od najvažnijih umjetnika eksperimentatora i vizionara na području razvoja i mogućnosti tehnologije i arhitekture, kazališne scenografije, reklame, industrijskog dizajna te slikarstva, čime zaslužuje posebno mjesto u razvojnoj liniji ne samo hrvatske već i svjetske povijesti umjetnosti. Od 1941.godine, u intimi atelijera, započinje tzv. atelijerska istraživanja, izvodi brojne pionirske luminokinetičke eksperimente na staklu i foliji s organskom i anorganskom materijom, eksperimente na fotografiji, na fotografskom i rendgenskom filmu, metalu i pleksiglasu namijenjene projiciranju, na kojima vrlo često intervenira s različitim slikarskim i neslikarskim postupcima. Pali komade stakla i plastike, perforira ih ili gravira, razlijeva po njima boju, smolu, spaja ih i radi “bazene” u koje zatim ulijeva boju i različite tekućine. Određenim problemom bavi se do potpune iscrpljenosti, a dobivene rezultate izvedenih pokusa poput znanstevnika očitava i zapisuje u bilježnice i notese. Upravo je ovaj nadasve intrigantan eksperimentalni materijal tema izložbe Antuna Motike, koja se otvara u utorak 25. rujna na 2.katu prostora za povremene izložbe Muzeja suvremene umjetnosti, čime se ujedno obilježava 110. godišnjica njegova rođenja i 20. godišnjica smrti. Kustosica izložbe je Ivana Janković.