Dubravka Ugrešić u Booksu dolazi desetak dana nakon što je njezin roman Lisica (Fraktura, 2017) dobio nagradu tportala za najbolji roman godine, odnosno dvije i pol godine nakon izdavanja njezine Karaoke kulture (Multimedijalni institut i Kulturtreger/Booksa, 2015).

Kako najavljuju organizatori, na ovom će razgovoru biti riječi o pričama, pripovijedanju i subverzivnom potencijalu svake dobre književnosti; o recepciji njezinih knjiga u Hrvatskoj i politici književnosti; o ovdašnjoj atmosferi populizma, konzervativizma i nacionalizma, ali i o globalnoj prevlasti amaterizma i logike profita koji se odražavaju i na polju kulture. Razgovarat će se i o nacionalnome i transnacionalnome u književnosti, provincijalnoj i otvorenoj kulturi, etičnosti i angažiranosti, moći imaginacije i slobodi stvaranja.

Romani, eseji i druga proza Dubravke Ugrešić spada u vrh domaće književne produkcije. Ona je i najprevođenija i najcjenjenija hrvatska književnica u inozemstvu, iako njezinu književnost godinama jedan dio domaće akademske i mainstream scene osporava i marginalizira. Knjige su joj prevedene na engleski, njemački, nizozemski, francuski, španjolski, danski, norveški, poljski, bugarski, ruski, albanski, japanski, arapski i druge jezike. 

Stav Ministarstva kulture prema neprofitnim medijima od preuzimanja vlasti vrlo je jasan: neprofitni mediji neće se više financirati kroz programe tog ministarstva što je, uostalom, i potvrđeno Prijedlogom proračuna za 2016. godinu. Pod stavkom “neprofitni mediji” za 2016. godinu stoji iznos od 615 tisuća kuna i on je predviđen za “preuzete obaveze”, odnosno isplatu ugovornih potraživanja koje neprofitni mediji imaju prema Ministarstvu kulture. U projekcijama za 2017. i 2018. godinu – rubrika je prazna. 

Pomoćnik ministra kulture Blaž Žilić za tportal to je komentirao rekavši, među ostalim, kako će se sredstva koja su posljednjih godina bila namijenjena neprofitnim medijima (otprilike 3,5 milijuna kuna za 2015. godinu) preraspodijeliti na “poticanje književnog izdavaštva”. Ovakva bi se odluka administrativno i proceduralno mogla pokazati kompleksnijom nego se na prvi pogled čini. Naime, sredstva koja su namijenjena za financiranje neprofitnih medija specifično su alocirana lutrijska, a ne proračunska sredstva. 

Podsjećamo, Fond za neprofitne medije pri Ministarstvu kulture nasljednik je programa Razvojna suradnja u području neprofitnih medija Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva koja po svojoj funkciji radi na poticanju djelatnosti neprofitnih subjekata, dakle onih subjekata koji ne mogu ostvarivati profit. Fond za neprofitne medije pri Ministarstvu kulture je, dakle, koristio sredstva alocirana temeljem odredbe Zakona o igrama na sreću, odnosno Uredbe o kriterijima za utvrđivanje korisnika i time su ta sredstva mogla biti dodjeljivana isključivo neprofitnim medijima. 

Budući da Zakon o igrama na sreću jasno određuje načine raspodjele prihoda od igara na sreću, a da u izdavačkom sektoru gotovo isključivo rade komercijalni subjekti, za sada nije jasno kome bi – sve i da aktualna Vlada donese novu uredbu kojom bi se drugačije definirala raspodjela – pripala ta sredstva. 

Potpisi pomoćnog biskupa zagrebačkog Valentina Pozaića i sisačkog biskupa Vlade Košića na peticiju za uvođenje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” u službenu vojnu upotrebu nisu se ni osušili, a oglasila se matična im organizacija. Tako je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, uz propovijed o praksama i procedurama demokratskog društva, a komentirajući postupke dva visokorangirana dužnosnika svoje kongregacije, izjavio da možda ne bi bilo loše da spomenuta inicijativa bude predmetom kakvog referenduma. Puljić, naime, smatra da ustaški pozdrav “Za dom spremni” zauzima, njegovim riječima, “područje dvoznačnosti i nejasnoće”. Budući da se radi o predstavniku čitave kaste prilično verzirane u tim područjima – uzmimo samo “područje nejasnoće” Vatikanskih ugovora ili “područje nejasnoće” održavanja misa za ratne zločince ili u crkvenim krugovima iznimno popularno “područje nejasnoće” pedofilije – zapravo možemo biti iznimno počašćeni njegovom prilično nejasnom analizom stanja stvari.

Mreža mladih Hrvatske prošloga je tjedna upozorila na sve besmisleniju prasku i zloupotrebu mjere Stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa (SOR). Reagirajući na “potrebu“ Ministarstva unutarnjih poslova za čak 208 kandidata, a i proljetni poziv HRT-a za 51 kandidatom, iz MMH-a poručuju: “Budući da je zabrana zapošljavanja u javnim službama još uvijek na snazi, državne institucije su shvatile kako je jedini način rješavanja problema manjka vlastitih kapaciteta taj da neprestano angažiraju nove kandidata putem SOR-a, čime se zamjenjuje zapošljavanje putem ugovora o radu. Zabrinjavajuć je i podatak da je, od ukupnog broja mladih koji su prošli kroz SOR u javnom sektoru, tek nešto manje od 40% pronašlo posao unutar šest mjeseci od završetka SOR-a. Država tako indirektno umanjuje prava (mladih) osoba koje ulaze u javnu službu, u situaciji kad se ona sama nema hrabrosti suočiti s potrebom sveobuhvatne reforme javnog sektora“. Istovremeno, Dora Levačić za Bilten piše o “promašenim analizama i promašenim mjerama“ kojima se pokušava riješiti problem nezaposleni, posebice nezaposlenosti mladih koja je 2013. godine iznosila 50 posto.  

Izbjeglička kriza kojoj svjedočimo razotkrila je svu jalovost europskih institucija, ali i spremnost pojedinaca na iznimnu solidarnost. I dok, primjerice, Hrvatsku muči što i kako sa 550 izbjeglica iz Sirije i Sjeverne Afrike u naredne dvije godine, berlinsko sveučilište Humboldt odlučilo je izbjeglicama u zimskom semestru otvoriti svoja vrata i primiti ih kao gostujuće studente.  

“Koncept javnih institucija poput muzeja ili galerija od svojih je početaka vezan uz određene prosvjetiteljske ambicije, kao i političku potrebu jačanja kohezije zajednice. Ti su motivi, međutim, posljednjih desetljeća izgubili na važnosti, a primat u velikoj mjeri ustupili komercijalnim interesima”, piše Ana Kutleša i na primjeru aktualnih tendencija u financiranju kulture u gradu Zagrebu pokušava doznati odgovor na pitanje iz naslova teksta: Javne kulturne institucije ili ugostiteljsko-turističke atrakcije?.

The Experimental Music Yearbook (Eksperimentalni muzički godišnjak) je virtualni repozitorij koji kompozitorima, izvođačima i javnosti daje uvid u metode i stilove umjetnika koji djeluju u području eksperimentalne glazbe. Među ovogodišnjima izdanjima, koje je odabrao gostujući urednik Travis Just, je i esej Julie Holter posvećen “vrisku” kao kompozicijskom elementu na primjeru Danteovog pakla Laure Steenberge.   

Piše: Vatroslav Miloš

Slobodna Dalmacija otkazala je suradnju svojemu kolumnistu Borisu Dežuloviću. Uprava dnevnog lista to je učinila zbog odštete od 150 tisuća kuna koje, prema presudi Županijskog suda u Splitu, mora platiti desetorici čija je čast, ugled i dostojanstvo povrijeđeno Dežulovićevim tekstom Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji. S Dežulovićem – čija vještina interpretacije svakodnevnog uistinu nadilazi ove prostore, što potvrđuje i prošlogodišnji European Press Prize koji je primio za tekst Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini – solidarizirali su se kolege Jurica Pavičić i Ante Tomić otkazavši suradnju Slobodnoj. Novinarstvo je tako opet postalo vijest, a kriza raspadajuće struke – između korporativne servilnosti i egzistencijalnog kaosa – svakim se danom samo produbljuje. U ovom se trenutku još uvijek ne zna kako će ovi događaji utjecati na status Dežulovića, Pavičića i Tomića u drugim novinama EPH-ova imperija u kojima su angažirani. 

“Dok se uzorci poljudske trave nalaze na forenzičkoj obradi, vježbe iz socijalno-političke forenzike pozadine poljudskog incidenta i dalje okupiraju medijski prostor”, stoji u uvodu uredničkog komentara na stranicama Biltena, a tiče se “fantomske svastike” urezane u travnjak Poljuda. Fantomski je to događaj kao i onaj s kasnonoćnim klesanjem starog hrvatskog pozdrava u splitski spomenik ili formiranjem ljudske svastike u Livornu, čeka se tek da, barem na performativnoj razini, fantom skine masku i da se, kao što obično jest, ne desi ništa. “I da, nismo svi krivi. Uzalud lupetanja tipa ‘što smo kao društvo učinili…’ jer teško da smo uopće društvo”, piše Dean Duda u komentaru o slučaju za Forum: “Da smo kojim slučajem društvo već bismo odavno bili načisto što i kako s otpadom takva porijekla. Znali bismo gdje spadaju povjesničari zaposleni u javnim institucijama i na provincijskim televizijama koji na kojekakvim huškačkim tribinama na rubu transa tvrde da antifašizma nema u preambuli hrvatskog ustava, znali bismo gdje je mjesto legiji pizduna koja šera kojekakve pripovijesti o junačkoj borbi Hrvata protiv boljševizma, hrani internetske servise pjesmama hrvatskih legionara s obuke u Dollersheimu i Stockerau 1941. ili pak svršava nad zračnim podvizima naših mladića u bitci za Staljingrad”.

Istovremeno, u subotu, 13. lipnja, u Zagrebu je – uz prošireno područje borbe – održana četrnaesta Povorka ponosa. “Odgovor koji ove godine nude organizatori i organizatorice Pridea čini se ispravnijim nego ikad, piše Boris Postnikov u tekstu u Novostima, “Danas se ne autamo samo kao LGBTI”, poručili su u nedavnom proglasu, najavljujući subotnje okupljanje, “Autamo se kao feministkinje, autamo se kao antifašisti, autamo se kao protivnici klerikalne desnice, autamo se kao borkinje za radnička prava”. I, zaista, zaključuje Postnikov: “ako netko u Hrvatskoj ima pravo da taj poziv uputi, onda je to upravo manjina koja svoju borbu vodi mukotrpno, hrabro i postojano već deceniju i pol, manjina koja se prije dvije godine prva našla na ustavotvornom udaru raspomamljene desnice. Ako postoji razlog da se njen poziv shvati ozbiljno, onda je to sjećanje na vrijeme kada su ujedinjenja nastupila prekasno”.

“Veliki teorijski, kritičarski i spisateljski utjecaj Rolanda Barthesa vidljiv je danas na mnogo različitih područja: od književnosti, kritike i psihoanalize, preko semiologije i teorije značenja, do mode i kritike medija. Barthesovi tekstovi ne samo da imaju središnju ulogu u francuskome (post)strukturalizmu i novoj kritici, nego su ključni i za svaku interpretaciju ideologije, mitova građanskoga društva, fenomena svakodnevice i moći jezika”, stoji u najavi okruglog stola održanog povodom stote godišnjice rođenja ovog francuskog teoretičara, a koji je emitiran na Trećem programu HR-a i u kojem su – uz moderatoricu i autoricu emisije Katarinu Luketić – sudjelovali Nadežda Čačinovič, Nenad Ivić i Maja Vukušić Zorica. Okrugli stol ponedjeljkom možete poslušati ovdje. 

Reportažu Owena Hatherleyja o mikrorajonima, monolitnim stambenim strukturama moskovskih predgrađa, čija je gradnja započeta krajem 1950-ih kao “najveći eksperiment industrijaliziranog stambenog zbrinjavanja u povijesti” možete čitati u The Guardianu. 

Sounds of a Tired City je muzički medij posvećen rubnim, eksperimentalnim muzičkih praksama. U posljednjem izdanju svog podcasta ugostio je američkog gitarista Kena Camdena čiji novi album, Dream Memory, upravo izlazi za izdavačku kuću Kranky koji, kako se ističe u najavi podcasta, “predstavlja nastavak istraživanja novih tehnika i zvukova električne gitare”. 

Dva ikonička umjetnika 20. stoljeća, glumac, književnik i pjevač Christopher Lee i Ornette Coleman, saksofonist koji je “ponovno ispisao jezik džeza“, umrli su prošloga tjedna.  

Piše: Vatroslav Miloš

Andrija Jarak stup je suvremenog hrvatskog novinarstva. U to nema sumnje. Potvrdio je to i ove subote, izvještavajući o događajima koji su se to jutro zbili na glavnome zagrebačkom trgu. Naime, kao odgovor na najavljeno “postrojavanje stranačke vojske” A-HSP (što je MUP RH zabranio, a stranački bojovnici najavili da će svejedno izvesti) reagirala je skupina antifašista i spontano okupila nekoliko stotina protivnika ultranacionalističke retorike ove beznačajne političke opcije s izraženim militarističkim tendencijama. I kako to već biva, pjevale su se revolucionarne pjesme, mahalo se transparentima, remetio se proverbijalni javni red i mir, Andrija Jarak je izvještavao. “Bio je to jedan nepotreban cirkus u centru Zagreb”, veli Jarak i dodaje da je očito da “i jedna i druga strana žele malo medijske pozornosti kako bi promovirali svoje ideje”. Nema sumnje, Jarak je ovdje svoj posao odradio onako kako najbolje zna i umije. Možda bi utoliko ovdje najbolje bilo prostor prepustiti drugima. Recimo, Nevenu Barkoviću s tportala koji kaže: “Neopisiva lakoća kojom Jarak i Nova TV trpaju fašiste u isti koš s antifašistima, možda će se svidjeti svima onima koji naivno misle da se radi o dvama ekstremnim, podjednako opasnim segmentima društva. Oni koji su svjesni toga što fašizam jest i zašto mu se treba aktivno odupirati, vjerojatno već odavno ne prate Dnevnik Nove TV”. 

Budući da su rastjerani ratnici A-HSP-a nakon polaganja vijenaca na grob Ante Starčevića svoju podršku išli dati bojovnicima u šatoru u Savskoj 66 i tamo bili vrlo toplo primljeni, valja nastaviti u istom tonu. Rade Dragojević na Biltenu analizira odnos HDZ-a i braniteljskih organizacija od 1990-ih naovamo: “‘Moramo početi s drugim Domovinskim ratom’, najavio je šef opozicije Tomislav Karamarko na stranačkom skupu u Šibeniku ni manje ni više nego otvaranje novih radnih mjesta, nastavljajući tako s ratničkom retorikom koja mu je, po vlastitom priznanju, već priskrbila tri pobjede (na lokalnim, evropskim i predsjedničkim izborima). Krajnji cilj, pobjeda na parlamentarnim izborima, bit će postignut drži on i uz pomoć na frontovski način organiziranih veteranskih organizacija. U prvom dijelu aktualnog koalicijskog mandata tu je ulogu igrao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, a u ovoj fazi tu funkciju preuzimaju prosvjednici iz Savske 66, tzv. šatoraši. Pa dok su ‘stožeraši’ senzibilizirali desnu javnost protiv manjinskih jezičnih prava u Vukovaru, njihovi nasljednici u istoj borbi proteste su prije četiri mjeseca otpočeli socijalnim zahtjevima, odnosno usprotivili su se vladinoj namjeri da braniteljskoj populaciji smanji materijalna prava”.

Ante Lešaja, autor Knjigocida, opsežne (a moguće i jedine) studije sustavnog uništavanja kulturnih artefakata iz doba SFRJ nakon osamostaljenja Hrvatske, otvorenim je pismom reagirao na uklanjanje biste Josipa Broza Tita koje je naredila novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. “To izbacivanje ne može promijeniti historijske činjenice”, piše Lešaja, “ali govori jasno o dometu pameti što se agresivno nameće kao jedino ispravan. Reagiram zato, jer sam – svojevremeno mukotrpno istražujući goebellsovski sindrom uništavanja ‘nepodobne knjižne građe’, ali i ‘nepodobne spomeničke baštine’, u ovoj, brojnim zločinima obilježenoj zemlji nakon 1990-ih – osupnut ustrajanjem na tom goebellsovskom sindromu, izvedenom doduše u nešto ‘finijem maniru’, i nakon 25 godina od prvih primjera uništavanja ‘nepodobnog(ih)'”.

Arhiva američkog književnog časopisa The Paris Review sadrži stotine intervjua s književnicima i književnicama do 1950-ih naovamo. U The Art of Fiction, kako su ti razgovori naslovljeni, mogu se, među ostalima, čitati T.S. Eliot, William Faulkner, Dorothy Parker, Saul Bellow, Jose Luis Borges, Jean Rhys, John Barth, Raymond Carver, Julio Cortazar, Marguerite Yourcenar, Margaret Atwood, Maya Angelou, Anne Carson, Kazuo Ishiguro, Michael Haneke, Ursula K. Le Guin. Odnedavno časopis je ove intervjue obogatio i rubrikom The Art of Comics. Nakon prvoga izdanja, u kojem je gostovao Robert Crumb, u drugome u nizu razgovora sa suvremenim strip-umjetnicima predstavio se Chris Ware. 

Ovih nas je dana napustio Leonard Nimoy, glumac koji je u Zvjezdanim stazama portretirao Spocka, jednog od ikoničkih likova popularne kulture. Nimoy je rođen 1931. u Bostonu, u obitelji židovskih doseljenika iz Sovjetskog saveza, a ortodoksna zajednica izvornih govornika jidiša u kojoj je odrastao obilježila mu je i život i karijeru. Naime, malo je poznato da je “vulkanski pozdrav” kojega je Nimoy koristio u seriji Genea Roddenberryja zapravo slovo šin (ש) hebrejskog alfabeta i predstavlja blagoslov kohanima (židovskih svećenika iz loze Aronove). Dvosatni intervju s Nimoyem, u kojem na jidišu i na engleskom govori o svojem životu i karijeri, pogledajte ovdje. 

Piše: Vatroslav Miloš

Kako zakon definira pojam spontanoga nije nam poznato, ali Hrvatski enciklopedijski rječnik kaže da je “spontan” onaj “koji se javlja, događa ili izbija bez jasnog vanjskog uzroka” i “koji je izazvan u trenutku bez predumišljaja”. U Zakonu o javnom okupljanju nigdje se ne spominje famozni institut “spontanog okupljanja” kojime prosvjednici pravdaju svoju višemjesečnu prisutnost u Savskoj 66 te da prosvjed stoga i nije morao biti prijavljen nadležnim organima. Članak 9. spomenutog zakona kaže tek da se “ne prijavljuju okupljanja, sastanci, tribine, okrugli stolovi ili okupljanja registriranih političkih stranaka te sindikalnih i drugih udruga koja se održavaju u zatvorenim prostorijama prikladnim za te svrhe” te da se “ne prijavljuju pojedinačni prosvjedi”, a zakon predviđa i da gradovi s više od 100 tisuća stanovnika mogu odrediti jedno mjesto gdje se mogu održavati neprijavljeni prosvjedni skupovi. U Zagrebu je to Trg Francuske Republike. Teško je reći kako su se, prema navedenoj definiciji, na mjestu prosvjeda spontano mogli pojaviti, recimo, transparenti, stolovi, stolice, televizori, kuhala, ležajevi i, na kraju, šator. Možda to stvarnost kao referencijalnu fikciju uzima ono što se u povijesti književnosti naziva magičnim realizmom, ali to sa sigurnošću nikako ne bismo mogli tvrditi. Iz policije pak kažu da već duže vrijeme provode istražne radnje kako bi doznali tko je organizator skupa, ali, nažalost, bez rezultata. S druge strane ceste, jedan je tridesetogodišnjak – doslovno držeći gaće na štapu i transparent na kojem stoji “Imam PTSP od nerada” – pokušao ukazati na probleme kronične nezaposlenosti u državi. Policija je u roku 20 minuta zaključila kako nema ničega spontanog u njegovom prosvjedu i ekspresno primijenila Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. Moguće i stoga što pri ruci nije imao šator. 

Ovih se dana, točnije 22. veljače, obilježava 80. godišnjica rođenja Danila Kiša. Umjesto prikladnim citatom, zrnatim intervjuom ili nemuštim panegirikom, prisjetimo se Kiševa djela – književnom kritikom. Sarajevski je Buybook prošle godine izdao Izvod iz knjige rođenih: Priču o Danilu Kišu, prijevod Kiševe biografije kojoj je autor britanski povjesničar Mark Thompson. Katarina Luketić piše: “Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu nije suha, nenadahnuta biografija jednog pisca (poput nekih biografija domaćih autora), niti hermetična interpretacija njegova djela (poput samozadovoljnih akademskih analiza koje odišu strahom od stvarnosti), nego istovremeno i osobita biografija, i suptilna, znalačka interpretacija, kao i sociološko-kulturološka studija koja širokokutno obuhvaća specifikume vremena i prostora”. 

Koliko nas Hrvatska radiotelevizija gotovo svakodnevno podsjeća što smo od javnog medija izgubili, toliko bi nas Hrvatski radio trebao potaknuti da razmišljamo o tome što imamo i kako to sačuvati. “U brazdama glazbe” novi je ciklus emisija na Prvom programu HR-a, a njegovo je prvo izdanje, glazbeno-dokumentarna priča Ljubice Letinić Iz povijesti gramofonskih ploča, bilo posvećeno “razvoju tehnologije bilježenja zvuka” o čemu je govorio Veljko Lipovščak, dugogodišnji tehnički direktor u Jugotonu, znanstveni suradnik Zavoda za elektroakustiku FER-a i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Naredna emisija, Iz povijesti Jugotonove klasike autora Darija Poljaka, uz svjedočanstva Pere Gotovca, Vladimira Krpana i Tonka Ninića, bavila se Jugotonovim izdavaštvom klasične glazbe, odnosno procesima produkcije “antologijskih nosača zvuka poput Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, Beethovenove sonate ili Sorkočevićeve Simfonije u obradi Stjepana Šuleka“. 

Hrvoje Šimićević s H-altera proveo je nekoliko posljednjih tjedana analizirajući priloge Dnevnika HRT-a koji su se bavili Branimirom Glavašem. “Na zaglavlju priloga koji je emitiran prošli tjedan u HTV-ovom Dnevniku”, piše Šimičević, “masnim je slovima bila otisnuta egida: ‘Tko će ga zaustaviti?’. Pitanje se odnosilo na nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, koji se na snimci prešetavao saborskim hodnicima, na dan kad su njegove stranačke kolege u više navrata Milorada Pupovca nazvale četnikom, a SDSS četničkom ćelijom. Uvodna konsterniranost urednika najutjecajnije informativne hrvatske emisije u neku je ruku razumljiva, čak i opravdana. Doista je legitimno zapitati se tko će zaustaviti čovjeka koji je povratak iz BiH najavio fotografijom obješenih tijela na Facebook profilu i potom na istom mjestu stavio svojevrsnu potjernicu za Pupovcem. No, kada je riječ o samom Dnenviku HTV-a, možda bi bilo puno svhrsishodnije postaviti pitanje: Tko je suodgovoran za stvaranje društvene klime u kojoj je uopće potrebno postaviti pitanje tko će zaustaviti Glavaša?”. Odgovor na to pitanje potražio je kod Gordane Vilović s Fakulteta političkih znanosti, Krešimira Solde i Biljane Kašić s Filozofskog fakulteta u Zadru, Marine Škarabalo iz GONG-a i Hajrudina Hromadžića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 

“Budući da rijetko kada imamo priliku vidjeti stvarne snimke naših ratova i držimo se onih simuliranih u holivudskim filmovima koje nas ionako prikazuju u pozitivnom svjetlu, pitam se što Amerikanci rekli kada biste im pokazali snimke onoga što ostaje iza napada dronovima, poput vjenčanja koja smo zamijenili za okupljanja terorista od kojeg je ostala samo – riječima onih odgovornih za upravljanje našim projektilima – ‘pregažena crkotina'”, pita se Charles Simic u svojoj kolumni u The New York Review of Books. Više možete čitati ovdje. 

Andrew Bird američki je violinst, gitarist i skladatelj. Iako se bazično radi o pop i folk glazbi, njegova su izdanja, projekti i nastupi, kao i njegov pristup skladanju, sonični su eksperimenti vrijedni pažnje. Njegov posljednji projekt, Echolocations, bavi se utjecajem prirodnih i umjetnih struktura na zvuk. U Canyonu, prvom od pet filmova režisera Tylera Mansona koji dokumentira projekt, Bird istražuje akustičke mogućnosti spleta pješčenjačkih stijena u Coyote Gulchu u američkoj saveznoj državi Utah. Osim kao filmska i diskografska izdanja, snimke nastale u sklopu projekta dostupne su i kao dio Sonic Arboretuma, instalacije u bostonskom Institutu za suvremenu umjetnost nastale u suradnji s Ianom Schnellerom, majstorom izrade žičanih instrumenata i osnivačem Specimen Productsa, male tvrtke koja se bavi izradom specijaliziranih instrumenata, pojačala i zvučnika. Canyon možete pogledati ovdje, a tonski zapis u cjelini možete preslušati ovdje. 

Žiri kojim je predsjedavala Ana Grbac, a činili su ga i Tomislav Brlek, Gordan Duhaček, Igor Mandić, Katarina Luketić, Miroslav Mićanović i Jadranka Pintarić o romanu je kazao kako “govori o osjetljivim zbivanjima na pozadini društva u preobrazbi nadilazeći pritom dnevnopolitički novinarski angažman literarnom zrelošću pripovjedne proze. Sanjao sam slonove, kao roman koji suočavanje s traumama društvene zbilje pretvara u probleme narativne strukture, suvereno pokazuje kako cijena izmicanja opasnostima aktivističke jednostranosti ne mora biti odustajanje od jasno iskazanog stava”.

Ostali finalisti ovog natječaja bili su Zoran Ferić s romanom Kalendar Maja, pričom o odrastanju trojice dječaka u Zagrebu pedesetih i šezdesetih godina, Sibila Petlevski s romanom Bilo nam je tako lijepo, drugim dijelom trilogije za čiji je prvi dio već dobila ovu književnu nagradu te dva debitantska romana – Drenje Luke Bekavca i Ovdje neće biti čuda Gorana Ferčeca. 

Novinar i pisac Ivica Đikić (1977) u novinama je počeo objavljivati sa šesnaest godina. Pisao je u Slobodnoj Dalmaciji, a od 1996. u splitskom tjedniku Feral Tribune. Danas radi kao glavni urednik tjednika Novosti. Dosad je objavio kratki roman Cirkus Columbia za koji je dobio književnu nagradu Meša Selimović i prema kojem je Danis Tanović snimio igrani film. Godine 2004. objavio je knjigu Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića. U Biblioteci Feral Tribune 2007. izlazi Đikićeva zbirka tri duže pripovijetke Ništa sljezove boje. 

Nedavni video intervju s Đikićem povodom ulaska u finale nagrade roman@tportal.hr pogledajte ovdje.

Izvor: Tportal

Kako piše Gordan Duhaček za tportal: “Bolaño se tako pokazuje piscem koji ne samo da želi (što ne treba samo po sebi podcjenjivati, jer mnogi autori padaju već na tom nivou), nego i može i zna pisati vrhunsku književnost, koja je istovremeno bogata značenjima, stilski razuzdana i inovativna, nevjerojatno uzbudljiva, ali potpuno prijemčiva za svakog čitatelja koji je spreman odvojiti malo vremena i koncentracije za uživanje u književnom remek-djelu. Još bolje, Bolaño se ne razbacuje svojim pripovjedačkim talentom, niti ga forsira kako bi ga vječno potvrđivao i tako pretvorio u teret, nego ‘samo’ piše svoju priču o seriji brutalnih ubojstava stotina žena u sjevernomeksičkom gradu Santa Teresa”.

Unatoč tomu što je Bolaño ostavio detaljnje instrukcije o tome kako je zamislio dinamiku i format objavljivanja svog kapitalnog djela, ono je se uglavnom objavljuje u integralnom obliku, poput bosanskog i engleskog izdanja, ali i – kako pokazuje srpski primjer – u dva toma.

Kao što je spomenuto, na hrvatskom su tržištu do sada objavljena dva Bolañova prozna djela: Čileanski nokturno u prijevodu Željke Somun te Divlji detektivi u prijevodu Ariane Švigir i Simone Delić. Za Divlje detektive Bolañu je 1999. godine jednoglasnom odlukom dodijeljena nagrada Rómulo Gallegos, najveće hispanoameričko književno priznanje, koje se daje za najbolji roman na kastiljskom jeziku napisan u prethodne dvije godine, a 2008. posthumno je nagrađen s National Book Critics Circle Award for Fiction za roman 2666.

V.M.

V.M.

Izvor: tportal / Foto: Matej Grgić