Sori ako je vama ovo stara vijest, ja sam tek prije koji tjedan otkrio da je pod umjetničkim imenom Toy Boy bio snimio pjesmu za numeru naslova “Candyman”. A ako je i vama to nova vijest, onda bi vas moglo interesirati i to da se spomenuti spot može skinuti s njegove stranice. (http://www.nevenciganovic.com/download.htm)

Pjesma zvuči kao Dino Dvornik circa “Priroda i društvo”, a popratni video-uradak otvaraju kadrovi limuzine koja se zaustavlja ispred Model’s cafea. Iz limuzine izlaze djevojke s bijelim perikama i flafovima, te naravno Toy Boy, stajlinga tipa moderni urbani pirat… s pudlicom pod rukom. Slijede tri minute agresivne parade kiča, garnirane rimama poput “Kad ulicom ja s pudlicom šaren prolazim, svi znaju da dolazim/Jer ja sam hit, sve drugo je shit” i “Moj trag je šlag i med i sladoled/I keks i seks i ništa nije bed.”

Na papiru, zvuči kao urnebesna zabava za društvo pred kompjuterom, nepresušni izvor smijeha. No, nije uopće tako. Jer jedini camp koji je smiješan je onaj u kojem postoji ogromni jaz između postavljenih ciljeva s jedne, i kreativnog dosega autora s druge strane. A Ciganović je, uvjeren sam, jako dobro znao što ovdje radi. I rezultat je – ekstravagantni samosvjesni camp. Ona vrsta campa karakteristična za mušku gej estetiku.

(Nego, prije no što nastavim: nemojte samo, molim vas, misliti da sad ja ovdje impliciram kako je Ciganović gej. On sam, uostalom, u intervjuima tvrdi da nije. No, s druge strane… mislim da ne moraš nužno biti gej kako bi cijenio, podržavao ili čak prakticirao gej estetiku. Ja recimo nisam gej, ali je cijenim i podržavam! Ili, barem, tako racionaliziram činjenicu da sam 28-godišnji fan Britney Spears a da pritom njen seksepil ne igra nikakvu ulogu u mom obožavanju.)

Ciganović se zadnjih godina iz petnih žila trudi ostaviti dojam kučke s mudima, a “Candyman” se na prvi pogled savršeno uklapa u tu personu: ja sam absolutely fabulous i briga me za sve, prihvati me takvog kakav jesam ili odjebi, dušo! Međutim, ja u “Candymanu” vidim Ciganovića u jednom ranjivijem izdanju: onome senzitivnog mladića koji, isfrustriran primitivnošću svoje sredine, izgrađuje svijet fantazije. I upravo zbog toga je spot za “Candymana” daleko manje subverzivan od, recimo, Deenovog spota za “Sexy Chicu”.

Deen je pop-provokator iz BiH kojeg većina ljudi zna po nastupu na Euroviziji prije dvije godine. Na naslovnici novog albuma “Anđeo s greškom” gol je ko od majke rođen, a u spotu za “Sexy Chicu” naizmjence plazi golog torza po kiši te se unosi u kameru izblajhane kose i napućenih usana. Okružen je curama koje se doimaju poput usputnih rekvizita što su tu samo da bi ispunili kvotu. Opet, ne želim spekulirati o Deenovoj seksualnosti – ali ako on i nije gej, nezaobilazna je činjenica da u spotu izgleda totalno gej, gej, GEJ. (Čak sam i na “Index SMS-u” vidio opaske iz režije tipa “vidi pedera”.) A nije mala stvar kad se nešto poput “Sexy Chice” može vidjeti u neprijateljski nastrojenom hetero kontekstu televizijskog mainstreama.

No da se vratim na trenutak na Toy Boya. Možda nije fer mjerkati kvocijent subverzivnosti nečega što je možda zamišljeno kao nevina camp zabava, ali ja samo postojanje “Candymana” doživljavam kao politički čin pa mislim da pitanje jest relevantno. Možda nije fer ni spekulirati o Toy Boyevoj subverzivnosti kad nije imao ni šansu biti subverzivan jerbo nije ni primirisao mainstream. Međutim… čak i da jest, nisam siguran bi li to bogznašto značilo jer… spot za “Candymana” je u biti poprilično benigan. U njemu se gej estetika predstavlja kao nedođija daleko od svakodnevnog života, nešto što se iz aviona prepoznaje kao “gej”, te je stoga lako zaobići, zanemariti, gurnuti pod tepih, šutnuti natrag u mrak. I, najvažnije od svega – “Candyman” je gotovo potpuno aseksualan.

Kako švercanje gej estetike i/ili homoseksualnosti u mainstream samo po sebi ne mora predstavljati veliki korak za građanske slobode, imamo prilike vidjeti u američkim sitcomima. Nešto poput “Willa i Grace” – serija s gejem kao centralnim likom, iznikla u naciji biblijskih fanatika – na površini izgleda subverzivno. No, muški gejevi na američkoj televiziji uglavnom su bezopasne karikature (iznimkama poput “Queer as Folk” svaka čast). Sitcom-gejevi odmjeravaju guzice, odmahuju rukicama, hodaju pudlice, pričaju smiješne fraze piskutavim glasićima, i generalno su lišeni svoje seksualnosti. (S druge strane, gorke li ironije, lezbijke su u mainstreamu svedene isključivo na svoju seksualnost…) A znamo što je mantra broj jedan latentnih homofoba: “Ma neka oni rade to među četiri zida, ali gadi mi se kad se žvale preda mnom!”

U “Sexy Chici” Deen se šepuri u maniri koja vrišti: “gej!” Ali to se ne događa pod roza reflektorima, niti je Deen okružen armijom, štajaznam, transvestita s pudlicama: spot je smješten na ljetnom terasa-partiju s gomilom cura kakve inače možete vidjeti na ljetnim terasa-partijima po jadranskoj obali. Deen se trlja o njih, da, ali to izgleda isprazno mehanički, fizika bez kemije… cure su tu puka kulisa. A Deen nije ha-ha “otkačen”, nego zrači napadnim, grabežljivim, prijetećim seksualnim nabojem. U nekim trenucima učini ti se da samo što nije iskočio iz ekrana i zgrabio te za… što god već. Deenov spot je, da se poslužim svojedobnim komentarom moje bake na “Lambadu”, seks na suvo. Koji se, je li, događa mimo horde cura kojima je spot napućen.

Nije to ništa epohalno, i možda je ovo sve najobičnija proizvoljna projekcija s moje strane. Međutim, kako ja to vidim, podtekst Deenovog spota je slijedeći: gejevi nisu bića s neke druge planete. Oni su tu, među nama – naši susjedi, kolege s posla, za šankom u klubu, zvijezde što nam se smiješe s televizije, ljudi od krvi i mesa kao i svi drugi, ljudi BAŠ POPUT NAS. Da, jebeš društvo u kojem je odašiljanje takvih poruka subverzivno… ali šta ćeš kad je to jedino društvo koje imamo.