<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>TO=TO &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/toto/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Sat, 18 Jul 2026 05:52:29 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>TO=TO &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Ljubavno pismo podrživosti i neizvjesnosti</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/kritika/ljubavno-pismo-podrzivosti-i-neizvjesnosti/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Nina Gojić]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 17 Jul 2026 15:06:14 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Kritika]]></category>
		<category><![CDATA[antisezona]]></category>
		<category><![CDATA[kompost]]></category>
		<category><![CDATA[Neizvjesni pokreti]]></category>
		<category><![CDATA[pokretnica]]></category>
		<category><![CDATA[precarious moves]]></category>
		<category><![CDATA[TO=TO]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=84932</guid>

					<description><![CDATA[Kako se baviti krip koreografijom ako je krip otpor mobilizaciji? Oko tog pitanja Michael Turinsky u "Neizvjesnim pokretima" gradi predstavu koja je istovremeno manifest i vježba nade.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph"><strong>Michael Turinsky</strong> na početku predstave <em>Neizvjesni pokreti </em>govori kako je htio napisati ljubavno pismo komunizmu nakon što je u <em>Komunističkom manifestu</em> pročitao da komunizam nije ideal ni stanje, a još manje idealno stanje, nego stvaran pokret. Iako je, kaže, od toga odustao, njegova predstava po mojem dojmu funkcionira upravo kao ljubavno pismo. Budući da i sama njegujem praksu pisanja ljubavnih pisama konceptima i pojmovima, ili ponekad kao odgovor na nepravdu (doduše, ponešto zapostavljenu u posljednje vrijeme), gledajući tu predstavu poželjela sam joj se obratiti upravo u toj formi.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Da su prilike bile povoljnije, pisala bih ovo pismo još jednoj predstavi za koju sam sigurna da bih poželjela primijeniti isti postupak. U neke procese i kolektive, naime, imam tolikog povjerenja da ih volim unaprijed, na neviđeno, jer znam da je njihov način rada i način kako stvaraju zajedničko vrijeme neizmjerno vrijedno i da je trenutak u kojem je javnost pozvana dijeliti to vrijeme tek kratak trenutak u rastvaranju njihovog svijeta. Radi se o predstavi <em><a href="https://kulturpunkt.hr/kritika/zajednistvo-kao-kod-stvaranja/">TO=TO</a></em> u izvedbi <strong>Petog ansambla</strong>, inkluzivnog kolektiva iz Rijeke koji pratim od njihovih početaka, a na isti dan kada je Michael Turinsky gostovao na jubilarnom 30. bloku <em>Antisezone</em>, oni su održali premijeru u Rijeci.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img fetchpriority="high" decoding="async" width="2048" height="1225" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/turinsky_foto-nina-durdevic.jpeg" alt="" class="wp-image-84919"/><figcaption class="wp-element-caption">Michael Turinsky. FOTO: Nina Đurđević</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Reprizu 2. srpnja nisam uspjela pogledati, tješim se da ću ih gledati najesen, ali želim u blizinu dovesti i podcrtati ta dva podatka: Antisezona je po prvi put u Hrvatskoj ugostila Michaela Turinskog i to na sceni Zagrebačkog kazališta mladih, a Peti ansambl napravio je predstavu koja predstavlja nevjerojatan i, ustvari, pionirski institucionalni iskorak u Hrvatskoj. Ovaj tjedan na hrvatskoj izvedbenoj sceni, drugim riječima, dao bi naslutiti da se događaju uzbudljiva otvaranja prema inkluzivnim praksama u teatru, prema njihovom prakticiranju, mišljenju i pozitivnim natruhama u borbi za njihovu veću institucionalnu vidljivost.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Jedino što mi je žao jest da publika na <em>Neizvjesnim pokretima </em>nije bila punija iako je PR doseg u medijskom prostoru bio veći nego što je uobičajeno za <em>Antisezonu</em>. Publika nije bila mnogobrojna kao što je to inače slučaj na međunarodnim gostovanjima u ZKM-u, nije baš bilo zaposlenika te ili neke druge kazališne institucije (uz malobrojne iznimke), kao niti predstavnika_ca financijera u području kulture na lokalnoj i državnoj razini. Samo se mogu nadati da su barem ovi potonji umjesto u ZKM-u te večeri bili na premijeri Petog ansambla.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1225" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/neizvjesni-pokreti_antisezona_zkm.jpg" alt="" class="wp-image-84912"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Nina Đurđević</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Još nešto treba dovesti u blizinu, a to je gostovanje kolektiva <strong>Pokretnica</strong> koje se pak 3. srpnja održalo u Zagrebačkom plesnom centru kao završno događanje <a href="https://cdu00.com/events/umjetnicki-simpozij-kako-iznova-mislimo-gestu/">simpozija</a><em> Kako iznova mislimo gestu.</em> Zbog ožujske oluje to je gostovanje bilo odgođeno, a u ovom terminu Pokretnice su izvele svoj izvedbeni rad <em>Kompost </em>koji sam prvi put gledala 2021. godine upravo na njihovom festivalu. Tada sam provela tri dana nudeći radionicu na temu kritičkih praksi u plesu i pisanju, a jedna od vježbi koju smo radili_e bilo je da iz kolektivnog pisanja manifesta o <em>Kompostu </em>dođemo do ljubavnog pisma upućenom <em>Kompostu</em>. Prenosim jedan njegov dio:&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Kompost su žene koje ne žele biti uramljene.<br>Kompost govori o podrživosti.<br>Kompost je nastao na podrživosti.<br>Kompost prakticira podrživost.<br>Kompost je želja da se stvara bez zatvaranja nosa nad uslovima rada.</em></p>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Kompost nije disko.<br>Kompost voli disko.</em></p>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Kompost su žene koje još uvijek prave kolače od blata, djeca su u njima još živa i kolači su im ukusniji nego prije.</em></p>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Kompost nije spektakl.<br>Kompost je princip.</em></p>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Kompost je proces koji traje, energija koja u padu menja formu.<br>Kompost može postati bilo šta.<br>Kompostu nije dosadno.</em></p>



<p class="wp-block-paragraph">Verzija <em>Komposta </em>koju sam gledala u Zagrebačkom plesnom centru bila je prilično drugačija iako su neke stvari – žene bez glave i njihovo prakticiranje podrživosti – nešto što mi se čini da putuje kroz svaku verziju. Ovaj put promatrala sam nečije noge koje sporo titraju kao iz bezdana dok sva druga tijela polako klize iz mraka u vidljivo i nazad. Promatrala sam njihovu usporenost, njihovu ustrajnost i simbiozu koje se talože sad već cijelo desetljeće, primijetila sam kako mi je izgledalo da je <strong>Frosini</strong><sup data-fn="424b09fd-6794-49a7-9aaf-d06f75484b3c" class="fn"><a href="#424b09fd-6794-49a7-9aaf-d06f75484b3c" id="424b09fd-6794-49a7-9aaf-d06f75484b3c-link">1</a></sup> lako hodati na vrhovima prstiju u pregibu s rukama prema dolje, a sigurno nije bilo jer sam kasnije saznala da je izvodila u virozi i podsjetila sam se koliko je nepravde u tome da itko ikada pretpostavlja što je i kako drugima lako.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1365" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/pokretnice-cdu.jpeg" alt="" class="wp-image-84915"/><figcaption class="wp-element-caption">Gostovanje kolektiva Pokretnica u ZPC-u. FOTO: Centar za dramsku umjetnost / Facebook
</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Sve ovo nije ovdje samo zato što je pismo koje su polaznice_i radionice koju sam ponudila prije pet godina slučajno bilo ljubavno niti zato što su Pokretnice napokon ovdje, nego i jer dio članica tog kolektiva radi u inkluzivnom novosadskom kolektivu <strong>Per.Art</strong> pa je utoliko ova podudarnost također vrijedna spomena u ovom kontekstu. Osobito mi je značajno da lokalnu izvedbeno-plesnu sezonu ispraćaju upravo takva iskustva, znanja, prakse i takav, nadam se, zalog za svaku buduću <a href="https://kulturpunkt.hr/intervju/podrzivost-kao-princip-rada-i-izdrzavanja-svakodnevice/">podrživost</a>: riječ za koju bi bilo dobro da je svi naučimo, uvedemo u svakodnevnu upotrebu i na transparente (baš kao što su Pokretnice to učinile na nedavnim prosvjedima u Novom Sadu).&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">No budući da bi ovaj tekst trebao biti o <em>Neizvjesnim pokretima</em>, vraćam se toj predstavi dok mi ušima gmiže <em>earworm </em>u formi pjesme koju Turinsky pjeva na autotjun vozeći rozi električni autić u savršenom <em>autoironičnom </em>spoju kiča, humora, nježnosti i pametne igre riječima i smislom (naime, poezije). U ostatku teksta fokusirala bih se na pitanja koja nam predstava postavlja, i baš zato što su pitanja biram ih razumijeti kao taktiku radikalne politike u formi ljubavnog pisma.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1225" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/turinsky_antisezona_nina-durdevic.jpeg" alt="" class="wp-image-84916"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Nina Đurđević</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><br>U svojem vjerojatno još uvijek najpoznatijem <a href="https://topicalcream.org/features/sick-woman-theory/">tekstu</a> <em>Sick Woman Theory</em> spisatelj_ica <strong>Johanna Hedva</strong> iz perspektive osobe s ne uvijek vidljivim invaliditetom intervenira u diskurs konvencionalne ideje političke aktivacije i sudioništva u javnom prostoru postavljajući pitanje: <em>kako baciti ciglu kad ne možeš ustati iz kreveta?</em> Nešto slično u prostor predstave stavlja i Turinsky kada u prvom dijelu predstave u odnos dovodi koncepte mobilizacije, socijalizma, koreografije i krip vremena. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Uz puno humora i nimalo dociranja, osvrnuo se i na internalizirani ableizam tradicionalne lijeve teorije i prakse, te uveo reference na ekološko razumijevanje relacionalnosti i suptilno ukazao na veze između vrlo komplementarnih logika ableizma i ekstraktivizma. Pritom ne odlazi u teorijske širine nego tematizira ono što je neposredno. Njegovi neizvjesni pokreti u prvom su dijelu naglašeniji kao tema, a u drugom i trećem praksa uz pomoć kojih daje oblik tenziji koju i sam imenuje: kako se baviti krip koreografijom ako je krip otpor mobilizaciji? Predstava obiluje pitanjima za koja bih voljela da ostanu niti vodilje u svačijoj praksi, umjetničkoj i političkoj (a već dobro znamo da bez druge nema prve):</p>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Kako moja gesta može susresti tvoju gestu bez previše truda prilagodbe s tvoje kao ni s moje strane?</em><br><br><em>Kako gesta može pronaći svoju vlastitu okolinu i svejedno skrbiti za ili barem o okolini drugoga?</em><br><br><em>Kako gesta može pronaći svoju nišu i svejedno omogućiti osjetljivost onkraj svoje vlastite niše?</em></p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1225" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/turinsky_antisezona.jpg" alt="" class="wp-image-84920"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Nina Đurđević</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><br>Dobro se svako toliko podsjetiti da pokret u plesno-koreografskom smislu i pokret u političkom smislu nisu slučajno iste riječi, i da svako umjetničko djelovanje potvrđuje tu praksu kao manifestaciju jednog sasvim konkretnog svijeta: koliko god apstraktno “izgledao”, ples je skup vrlo konkretnih odnosa, svjedočanstava i pažnje raspoređenih u vremenu i među tijelima, objektima, raznim s/tvarima i materijalnostima.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Puno je (pokušaja) definicija kako plesa tako i koreografije, a ona na koju se osvrće Turinsky oslanja se na pojam organizacije, osobito u vezi s njegovom vjerom u pokrete koji su u skladu s njegovim potrebama i potrebama drugih <em>kao organizama.</em> Još jedna eksplicitno ljubavna poruka ove predstave, još jedan važan podsjetnik na to da je organizam uvijek više od zbroja svih svojih dijelova.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1225" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/michael-turinsky-precarious-moves.jpeg" alt="" class="wp-image-84922"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Nina Đurđević</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Ljubavnu gestu prepoznajem i u njegovom obraćanju fetišizaciji brzine koja je nužna da bi održala kapitalističku svijest na životu, i tu pita: <em>kako možemo dezorganizirati i reorganizirati svoje pokrete na način da se moj pokret može pridružiti tvojem pokretu tako da možemo nastaviti združenim snagama? </em></p>



<p class="wp-block-paragraph">Kako kaže, jedan od njegovih načina pružanja ugodnog otpora mobilizaciji ponekad je to da ne ustaje iz kreveta prije 11 ujutro. Ovakav stav mi kao <a href="https://kulturpunkt.hr/tema/pohvala-akediji/">učenici lijenosti</a> (njene povijesti, sadašnjosti i otpora koji iz tog znanja možemo naučiti) podcrtava ono što sam tijekom proučavanja nazirala, a to je da svačija lijenost može biti oblik solidarnosti s onima koji izbor između lijenosti i proizvodnje usklađene sa zahtjevima duha kapitalizma nemaju. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Drugim riječima, ono što socijalizam zna već dugo – kada se zahtjev najniže rangiranih u proizvodnim hijerarhijama postavi kao temeljni za zajedničku radničku ili bilo koju drugu borbu, svima će biti bolje – tada istu takvu logiku možemo uvrstiti u temeljni zahtjev antiableističkog socijalizma budućnosti u “otporu prema nasilju vremena”, kako kaže članica Petog ansambla <strong>Mila Čuljak</strong>.<sup data-fn="269cf365-bb9e-469d-a73c-7c7827a35a6b" class="fn"><a href="#269cf365-bb9e-469d-a73c-7c7827a35a6b" id="269cf365-bb9e-469d-a73c-7c7827a35a6b-link">1</a></sup></p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1225" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/turinsky-antisezona.jpg" alt="" class="wp-image-84928"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Nina Đurđević </figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">U tekst bih ponovo <a href="https://topicalcream.org/features/why-its-taking-so-long/">pozvala</a> Johannu Hedvu jer savršeno sažima ono čemu mislim da je ovdje mjesto:</p>



<blockquote class="wp-block-quote is-layout-flow wp-block-quote-is-layout-flow">
<p class="wp-block-paragraph"><em>Razlog zbog kojeg pristupačnost uzima toliko vremena, toliko resursa, toliko energije i rada i zbog kojeg, naravno, nikada ne može biti savršena, taj je što u središte pozornosti postavlja Bolesnu Ženu. Od nje ne pravi heroinu – umjesto toga eksplodira koncept herojstva kao takav, ne pitavši je što joj je potrebno da bude heroina, nego što joj je potrebno da naprosto bude živa. </em></p>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Madžioničarski trik u kojem je kapitalizam uspio nije u tome da nas uvjeri u ono što ne trebamo, nego u to da ne bismo trebali trebati – a pitanje pristupačnosti duga je igla koja buši mjehurić tog madžioničarskog trika. Bez te magije, bez tog mita, ostaje nam istina: tijelo nikada neće biti samodostatno; uvijek će trebati previše, biti preskupo, ne činiti sve što želimo, boljeti više nego što možemo podnijeti i najzad propasti toliko da se ne može više kretati. </em></p>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Pristupačnost postavlja pitanje o orijentiranju vremena do one mjere koja ovoj istini daje prvenstvo, prioritet je pitati što trebamo i koga podupiremo, što je u izravnoj suprotnosti s kapitalističkim poretkom vremena koje ignorira i obezvrjeđuje takve stvari.</em></p>
</blockquote>



<p class="wp-block-paragraph">Turinsky pita i ovo: <em>što zapravo želimo kad želimo slobodu pokreta?</em> O slobodi mi je teško pisati, ne znam se trenutno uhvatiti u koštac s tom riječju jer je toliko zloupotrebljena u posljednje vrijeme (u još jednom obliku nasilja, ono čije su poprište nestabilnost i performativnost riječi), ali mi je ideja neizvjesnosti koju nam Turinsky također nudi u odnosu prema pokretu osobito bliska jer u njoj pronalazim glavno svojstvo nade. </p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1225" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/neizvjesni-pokreti.jpeg" alt="" class="wp-image-84929"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Nina Đurđević </figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Neke od mojih učiteljica nade, <strong>Rebecca Solnit</strong> i <strong>Mariame Kaba</strong> među ostalima, slažu se u tome da nada nije jednaka optimizmu jer se optimizam (jednako kao i pesimizam) oslanja na iluziju da je moguće znati ishod neke situacije. Nada je praksa, disciplina čak (prema M. Kabi), a ono zbog čega je moguća upravo je neizvjesnost. U neizvjesnosti ne znamo što slijedi, horizont je zamućen, ne vidi ga se, ali se svejedno prema njemu plovi, a ljubavna je poruka koju primam od <em>Neizvjesnih pokreta</em> ta da smo svi kadri nastaniti pokrete koji će nas organizirati na načine dobrodošlice. A sad treba imati povjerenje u tu neizvjesnost jer od povjerenja u katastrofu nemamo baš ništa.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Zato je predstava ljubavno pismo nama koji smo ju pogledali_e, kao i komunizmu koji nam se još nije dogodio, kao što je i svako pisanje otpora u bilo kojem mediju ljubavno pismo, to nam je uostalom i <strong>Anne Boyer</strong> rekla u svojoj predivnoj i neizmjerno moćnoj pjesmi <em><a href="https://www.poetryfoundation.org/featured-blogger/77342/no">No</a></em> o povijesti odbijanja kao pružanju otpora i tome kako reći ne nečemu uvijek znači reći da nečemu drugome.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ponekad odbijanje i otpor ne poprimaju oblik jasnih negacija nego gesti koje će slomiti očekivanja, riskirati neuhvatljivošću, birajući princip ophođenja koji će umjesto slogana i gotovih rješenja uvesti upitnike, pogotovo onaj upitnik koji uz pomoć ljubavi zaziva još više radikalnosti, a ta vrsta otpora nazire se u pokretima koji ne mogu i ne trebaju uvijek biti složni i usklađeni, ali mogu biti suživotni.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1225" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/neizvjesni-pokreti_antisezona.jpeg" alt="" class="wp-image-84930"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Nina Đurđević </figcaption></figure>



<div style="height:20px" aria-hidden="true" class="wp-block-spacer"></div>


<ol class="wp-block-footnotes"><li id="424b09fd-6794-49a7-9aaf-d06f75484b3c">Frosina Dimovska, plesačica, plesna pedagoginja i koautorica platforme Pokretnica, op.ur. <a href="#424b09fd-6794-49a7-9aaf-d06f75484b3c-link" aria-label="Jump to footnote reference 1">↩︎</a></li><li id="269cf365-bb9e-469d-a73c-7c7827a35a6b">Citat je preuzet s privatnog Facebook profila. <a href="#269cf365-bb9e-469d-a73c-7c7827a35a6b-link" aria-label="Jump to footnote reference 2">↩︎</a></li></ol>


<p class="wp-block-paragraph"></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Zajedništvo kao kôd stvaranja</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/kritika/zajednistvo-kao-kod-stvaranja/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Nika Krajnović]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 10 Jul 2026 12:11:24 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Kritika]]></category>
		<category><![CDATA[co2...par umjetnika]]></category>
		<category><![CDATA[inkluzija]]></category>
		<category><![CDATA[Izvedba]]></category>
		<category><![CDATA[peti ansambl]]></category>
		<category><![CDATA[rijeka 21]]></category>
		<category><![CDATA[TO=TO]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=84766</guid>

					<description><![CDATA[Predstavom "TO=TO" Peti ansambl i CO2 grade izvedbeni ekosustav, živi proces slobodan od ustaljenih kazališnih normi, produkcijskih imperativa i očekivanja publike.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">U današnjem svijetu koji neizvjesnost, militarizacija i političko zaoštravanje guraju prema sve većoj društvenoj nejednakosti i polarizaciji, inicijative poput riječkog <a href="https://hnk-zajc.hr/europski-projekti/5-ansambl/">Petog ansambla</a> čine se kao nužna afirmacija ljudskosti i umjetničke slobode, gotovo poput anomalije ili mreškanja koje se odupire plimnom valu. Peti ansambl je izvedbeni kolektiv koji okuplja izvođače_ice, edukatore_ice, autore_ice, uključujući mlade s invaliditetom i neurodivergentne osobe, stvarajući prostor suradnje, istraživanja i jednakih mogućnosti. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Djeluje od 2018. godine, kao odgovor na potrebu da se kazališna praksa otvori onima kojima je najmanje dostupna, no ideja o prvom takvom ansamblu u Hrvatskoj pojavila se još 2015. u sklopu programa <em>Kazalište narodu</em>. Iz pitanja “Čije je narodno kazalište i tko čini taj narod?“ <a href="https://hnk-zajc.hr/predstava/toto/">niknula je</a> jedinstvena suradnja između raznih institucija i organizacija s ciljem stvaranja“kazališta kao zajedničkog dobra i prostora borbe za pristup, prisutnost i vidljivost“<em>.</em></p>



<p class="wp-block-paragraph">Ovaj inkluzivni ansambl tako djeluje na pragu institucionalizacije – uz HNK Ivana pl. Zajca te Centar za odgoj i obrazovanje Rijeka, suradnja uključuje i <a href="https://rijeka-21.hr">Udrugu za sindrom Down – Rijeka 21</a>, a oko njega se plete cijela mreža podrške, od umjetnika_ca i suradnika_ca do roditelja, publike, medija, donositelja_ica odluka i šire javnosti. Peti ansambl već godinama tiho, inatljivo i nježno ruši društvene, logističke, umjetničke i ine barijere, propitujući kakva umjetnost može biti kada se oslobodi ustaljenih kazališnih normi, produkcijskih imperativa i očekivanja publike. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Ne samo da mlade s raznim oblicima invaliditeta, neurodivergentnosti ili razvojnim poteškoćama postavlja u središte autorskog procesa, već to čini kroz kontinuiranu stručnu edukaciju u polju izvedbenih umjetnosti – od scenskog pokreta, govora i glume, do kostimografije i promocije – čime se potiče profesionalizacija, kvalitetan umjetnički rad, te u konačnici ravnopravnost i konkurentnost na tržištu rada. </p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="853" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/peti-ansambl_brajda.jpeg" alt="" class="wp-image-84776"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Milica Czerny Urban</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Peti ansambl prvi se put javno predstavio 2019. predstavom <em>Potomci, divovi, bogovi </em>u sklopu četvrtog <em>Festivala inkluzivne scene preOkret</em>o kojem sam <a href="https://kulturpunkt.hr/tema/pravo-na-ekspresiju-i-vaznost-zabavljanja/">pisala</a> za <em>Kulturpunkt</em>. Krajem 2024. premijerno je izvedena i <a href="https://hnk-zajc.hr/predstava/cetiri-pet-sest-godisnjih-doba/">predstava</a> <em>Četiri, pet, šest godišnjih doba,</em> a 30. lipnja ove godine imale smo priliku doživjeti novo izvedbeno djelo naziva <em>TO=TO</em>. Uvrštena u program <em>Riječkih ljetnih noći</em>, jednog od najznačajnijih riječkih festivala koji ljeti pretvara trgove, ulice i industrijsku baštinu u pozornicu, predstava oživljava jednu od neuralgičnih točaka grada – tržnicu Brajda. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Za razliku od glavne riječke tržnice koja još uvijek pulsira karakterističnim orijentalno-mediteranskim šarmom <em>pijace</em>, Brajda svakodnevno vidi više galebova koji kopaju po smeću nego prodavačica na štandovima. Tom tužnom prizoru tiho svjedoči dragulj riječke historicističke arhitekture, <a href="https://rijekaheritage.org/hr/kj/trznicabrajda">paviljon</a> iz 1896. koji više ne služi tržišnoj djelatnosti i polako propada. Odabirom ovog netipičnog prostora, mjesta slojevite simbolike koje svojim praznim štandovima i zapuštenim zidovima šapuće onu već poznatu posttranzicijsku priču, Peti ansambl koristi čaroliju izvedbenog čina kao poetski i politički akt. A umjetnost, pogotovo u Rijeci, voli zauzimati margine i prostore čije odumiranje transformira u potencijal i nadu. </p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="853" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/toto-Large.jpeg" alt="" class="wp-image-84777"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Milica Czerny Urban</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><em>TO=TO</em> zaista nudi uzbudljiv, svjež i iskren prostor ljudske i umjetničke slobode, u kojemu su barijere između izvođača_ica i publike, tipičnosti i divergentnosti, izvedbe i života zamućene na najbolji mogući način. Uz riječki HNK i Udrugu Rijeka 21 u koprodukciju se uključila i zagrebačka Udruga Domino, a značajno je otvaranje prema studentima_cama Glume i medija Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci te autorska suradnja s <a href="https://www.facebook.com/co2.us/">CO2…par umjetnika</a> koji čine poznati dvojac <strong>Nikolina Pristaš </strong>i <strong>Goran Sergej Pristaš</strong>. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Ovo ostvarenje Petog ansambla – koji u sezoni 2025./2026. okuplja <strong>Moniu Ambrić</strong>, <strong>Natašu Antulov</strong>, <strong>Natašu Bačić</strong>, <strong>Ernesta Beloševića</strong>, A<strong>ndreju Brozović Adžić-Kapitanović</strong>, <strong>Anu Bunetu</strong>, <strong>Milicu Czerny Urban</strong>, <strong>Milu Čuljak</strong>, <strong>Adrijana Fumića</strong>, <strong>Mateu Glavan</strong>, <strong>Vida Gržalju</strong>, <strong>Isabellu Hujić</strong>, <strong>Leonarda Iličića</strong>, <strong>Lea Kovačevića</strong>, <strong>Emu Krupić</strong>, <strong>Jelenu Lopatić</strong>, <strong>Damira Orlića</strong>, <strong>Denija Pezelja</strong>, <strong>Lovru Pršića</strong>, <strong>Luku Rončevića</strong>, <strong>Aleksandru Stojaković Olenjuk</strong>, <strong>Sretana Stošića</strong>, <strong>Jana Šokčevića</strong> i <strong>Naomi Vrban</strong> – kao da je otišlo korak (ili skok) dalje, a tome su zasigurno pridonijele i ove suradnje.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="853" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/peti-ansambl_co2.jpeg" alt="" class="wp-image-84771"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Milica Czerny Urban</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Na samom ulazu u paviljon, publiku dočekuje Pristaš koji poput kustosa predstave napominje kako se kroz prostor možemo kretati slobodno, uz molbu da prolaze držimo otvorenima i poštujemo distancu, što već pokazuje pristup pun brige i obzira prema drugome. Meni je, kao osobi u visokoj trudnoći, u večeri u kojoj se termometri nisu spuštali ispod 30 stupnjeva, taj detalj puno značio. Unutra nas je dočekao potpuno preobražen prostor, ali ne velikim intervencijama ili pokušajem dokidanja njegovih datosti, nego sasvim suprotno – izvedba se smjestila u gabarite, pukotine i niše, potencirajući mogućnosti koje arhitektura nudi za “teatralizaciju“ te istovremeno poštujući njezino realno stanje, oronulu ljepotu i ostatke prijašnjeg života. </p>



<p class="wp-block-paragraph">U atmosferu nježnosti i intime od početka nas uvodi suptilno i meko oblikovanje svjetla <strong>Alana Vukelića</strong>. Nema jedne jedine pozornice, već se izvedbene radnje odvijaju istovremeno na više mjesta, a cijelo je prizemlje ispunjeno materijalima koji su dio izvedbenog čina, od dijelova scenografije do dokumentacije samog kreativnog procesa.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="853" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/peti-ansambl_co2_toto-Large.jpeg" alt="" class="wp-image-84773"/></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Imala sam dojam da sam ušetala u živu instalaciju ili da prisustvujem kakvom multimedijalnom i multikanalnom performansu ili <em>happeningu</em>. Na prvu me takva postavka ostavila pomalo preplavljenom jer sam gorjela od potrebe da vidim što se događa i u kutku i na platformi i kod instrumenata, dok sam istovremeno željela razgledati i ostatak prostora u kojem se ništa ne odvija, ali u koji se izvedba prelijeva. Natpisi i crteži na zidovima i u izlozima, tik do oglasa za prodaju kokoši, elementi scenografije koji vise nad štandom ili su izloženi u hladnjaku, nastavak su same izvedbe koja se prostorno ne prekida naglo, već se širi u valovima.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><em>TO=TO</em> je zanimljiva upravo zato što potiče drugu vrstu pažnje, a kada se prepustimo i uskladimo, moguće je otvoriti se prema sadašnjem trenutku i zajedništvu. Možemo se kretati, smjestiti se na jednom od nekoliko “gledališta“ ili s visine stubišta i galerije prvog kata gledati odozgo. Gledateljica tako biva uronjena u scenu, zadobiva agentnost i mogućnost biranja perspektive, trajanja i razine uključenosti. Postavlja se pitanje koliko se zapravo mogućih predstava odvija pred nama i što utječe na naše odluke koje ih oblikuju.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="853" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/peti-ansambl_trznica-brajda-Large.jpeg" alt="" class="wp-image-84775"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Milica Czerny Urban</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Ponuđeni se materijal ipak zgušnjava, raspršuje i ponovno preslaguje svojom unutarnjom logikom i dinamikom, pri čemu se sve kreće oko nekoliko fiksiranih područja i radnji. Za to je zaslužna i dramaturgija <strong>Gorana Ferčeca</strong> koja se odmiče od linearne naracije, ali poetske fragmente slaže u pomno oblikovani eksperiment. Iz jednog dijela prostora dolazi prepoznatljiv glas Monie Ambrić, dugogodišnje članice kolektiva, koja za stolom čita poemu <em>To</em> danske spisateljice <strong>Inger Christensen</strong> (u prijevodu <strong>Miše Grundlera</strong>). </p>



<p class="wp-block-paragraph">Riječ je o svojevrsnoj bajci o postanku – neodređena zamjenica “to“ označava prazninu iz koje se stvara novi svijet. Projekcija stihova na paravanu naglašava ljepotu samog teksta, ali služi i kao alternativni pristup kroz osjetilo vida. Fragmenti poeme tekstualni su kostur predstave, a Monijin glas nas vodi kroz <em>osam dana stvaranja</em>, nižući poetske elemente (pijesak, svjetlost, voda, trava, ljetna žega, papir, snijeg) koji završavaju elementom osmog dana – ljubavlju. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Na drugom kraju prizemlja, platforma bivšeg štanda postaje plesni podij, dok se jedna po jedna podižu žaluzine koje je okružuju, kao da se tržnica otvara rano ujutro. Pored nje je svojevrsni <em>jam session</em> kutak prepun žica, opremljen instrumentima, pedalama i mikrofonima. Ambijentalna glazba <strong>Alena </strong>i<strong> Nenada Sinkauza</strong>, uz oblikovanje zvuka <strong>Hrvoja Nikšića</strong>, vodi dinamiku izvedbe kao pozadina, ali na trenutke postaje ravnopravna. Istaknula se karizmatična izvedba <strong>Rundekovih</strong> <em>Ruku</em> koju je Jan Šokčević otpjevao okrenut leđima uz modulaciju glasa, unijevši dojam <em>undergrounda</em> i zavodljivosti.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1620" height="1080" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/peti-ansambl_to-to_ruke.jpeg" alt="" class="wp-image-84769"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Milica Czerny Urban</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Struktura ovog izvedbenog kaleidoskopa otvara se tako kao trokut između verbalnog, plesnog i glazbenog koji se međusobno prožimaju i nadopunjuju. Vizualno predstavu sjedinjuju nepretenciozna kostimografija <strong>Silvija Vujičića </strong>te scenografija <strong>Marka Tadića</strong>, u kojoj prevladavaju topli materijali neutralnih nijansi, bijela tkanina, smećkastosivi karton. Platno s ponavljajućim ornamentom krugova i linija rezanjem i uvlačenjem izvođača_ica od podne podloge postaje i kostim i rekvizit. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Glazba i tekst u stalnom su dijalogu s pokretom, koji čini samu srž izvedbe. On funkcionira ponajprije kroz duete koji u kaskadama ulaze i izlaze sa scene. Ples nastaje kao jezik koji svaki par uspostavlja za sebe. Neopterećen i na momente razigran, odraz je odnosa i zajedničkog istraživanja mogućnosti tijela i prostora. Na kraju se svi okupljaju na platformi, u sceni koja čini kulminaciju postepeno izgrađenog zajedništva – vrhunac sinergije, slavlje i slobodno kretanje tijela uz glasovnu improvizaciju, što neodoljivo pokreće i uključuje publiku.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="853" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/peti-ansambl_toto.jpeg" alt="" class="wp-image-84774"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Milica Czerny Urban</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><em>TO=TO</em> je predstava koja nudi izvedbenu raskoš, ali se istovremeno odvija kroz suptilnosti – u pogledu između izvođača_ica, mekoj gesti, kristalnom lusteru, promjeni melodije, u tekstualnom i somatskom stihu. U toj fuziji pokreta, teksta, glazbe i vizualnih elemenata, postajemo premreženi s prostorom, uronjeni u proces koji je pred nama rasprostrt, i sami dijelom tkiva izvedbe. I sam <em>backstage</em> je vidljiv i otvoren, a iz njega ulaze i izlaze izvođači_ce u parovima. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Parovi su kôd bivanja tokom cijele predstave, čime se naglašavaju međusobni odnos, podrška i povjerenje. Pritom su energija, posvećenost i prisutnost mladih članova kolektiva na sceni, bok uz bok s profesionalnim izvođačima_cama, samorazumljive i prirodne, što je rezultat dugogodišnjeg rada Petog ansambla i zajedničkog stvaranja. Odluka da se razlika među njima ne pokušava prikriti upravo je ono što tu razliku poništava. Teško je potpuno izbjeći hijerarhiju, ali je <em>TO=TO</em> uspješno prevladava, funkcionirajući poput ekosustava u kojem su sve članice i članovi ansambla kompletne izvedbene osobe, ne samo likovi na sceni, dok je izvedba živi proces koji ne robuje konačnosti predstave kao gotovog proizvoda.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="853" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/07/toto.jpeg" alt="" class="wp-image-84772"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Milica Czerny Urban</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><em>TO=TO</em> stvorila je polje inkluzije time što se ne pita što umjetnost može dati onima koji su drugačiji, već što od različitosti može dobiti sam umjetnički čin, koji na taj način postaje slobodan, prozračan i otvoren. Inkluzija je posljednjih desetljeća sve prisutnija <em>ključna riječ</em>, bilo da se radi o horizontalnoj temi raznih strateških politika i projekata, programa u kulturi ili okosnici oko koje se razvijaju pojedini umjetnički, edukativni, infrastrukturni ili socijalni sadržaji.<sup data-fn="ef476266-e12e-4fe0-9566-b4cb1fb6ebbd" class="fn"><a href="#ef476266-e12e-4fe0-9566-b4cb1fb6ebbd" id="ef476266-e12e-4fe0-9566-b4cb1fb6ebbd-link">1</a></sup> No, otvorenim ostaje pitanje što istinska inkluzija zaista jest i koji su preduvjeti da se ona desi, a da ne ostane samo deklarativna fraza ili dekoracija. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Peti ansambl kao pokušaj da se iz civilnog sektora prodre u narodno kazalište i stane uz bok ostalim četirima kazališnim ansamblima, što bi i na simboličnoj i praktičnoj razini pružilo punu podršku i priznanje, svojevrsni je presedan. <em>TO</em> i jest cilj od početka – pružanje pune podrške drugačijima, odupiranje normativnosti i dokidanje isključivosti umjetničke produkcije, slavljenje i potpuno prihvaćanje ljepote različitosti. No, nakon osam godina predanog rada i kvalitetne umjetničke kreacije, i dalje ovisi o projektnom financiranju, čekajući kada će postati stalni, formalni i punopravni dio kazališta. <em>TO=TO</em> je lansirala Peti ansambl prema većoj vidljivosti, čime je njegov značaj prepoznat u širim krugovima na lokalnoj, ali i nacionalnoj razini. Hoće li <a href="https://artkvart.hr/ima-li-rijeka-hrabrosti-za-jedan-civilizacijski-iskorak/">apel</a> za konačnim priznanjem, pružanjem punopravne podrške ovom jedinstvenom ansamblu čuti i oni koji imaju moć donijeti takvu odluku?</p>



<div style="height:40px" aria-hidden="true" class="wp-block-spacer"></div>


<ol class="wp-block-footnotes"><li id="ef476266-e12e-4fe0-9566-b4cb1fb6ebbd">Pritom su hvalevrijedni oni ustrajni (umjetnički) kolektivi koji svojim višegodišnjim radom grade upravo prostore istinske inkluzije dokidajući procjep drugosti. DIVERT i Dramski studio slijepih i slabovidnih &#8220;Novi život&#8221; iz Zagreba, Plesna skupina &#8220;Magija&#8221; i program udruge &#8220;Kultura svima&#8221; samo su neki od njih.  <a href="#ef476266-e12e-4fe0-9566-b4cb1fb6ebbd-link" aria-label="Jump to footnote reference 1">↩︎</a></li></ol>]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
