U tom smislu, bavljenje WikiLeaksom činilo se kao logični sljedeći korak u Poitrasinoj dokumentarističkoj karijeri nakon snimanja spram SAD-a kritički nastrojene trilogije koju čine Moja zemlja, moja zemlja (2006.), Zakletva (2010.) i Citizenfour (2014). Međutim, s planiranom temom počela je interferirati osobnost Juliana Assangea. Snimajući o WikiLeaksu, paralelno s Assangeovim aktivističkim djelovanjem, Poitras je svjedočila rastvaranju njegove egoistične ličnosti, dok su dojam dodatno komplicirale optužbe za seksualno zlostavljanje. Shvativši da spomenute kontradikcije ne može ignorirati, Poitras je oko njih počela organizirati sadržaj filma.

Iako je film na taj način prvenstveno postao portretom Assangea i njegovih proturječja, on istovremeno prikazuje političku dimenziju WikiLeaksovog djelovanja nadovezujući se na spomenuti ciklus Poitrasinih filmova, čemu se pridružuje i redateljičina perspektiva. Na početku filma Assange tvrdi da, iako u principu ne vjeruje u mučenike, vjeruje da ljudi u borbi za vlastite vrijednosti trebaju preuzimati određene rizike. Na rizik će se odlučiti nakon što procijene opravdavaju li ponuđene prilike njihovu žrtvu. Njegovi stavovi prizivaju Poitrasin prethodni film Citizenfour u kojem zviždač Edward Snowden na praktički isti način objašnjava svoju odluku da razotkrije povjerljive informacije američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) nakon što je procijenio da mu demokratski principi za koje se bori znače više od rizika odlaska u zatvor. No iako spomenuto ukazuje na tematsku srodnost ovih filmova, Poitrasin se prikazi Assangea i Snowdena bitno razlikuju.

U Citizenfouru Snowden je dosljedno prikazan kao odvažni pojedinac koji se žrtvuje u borbi protiv totalitarnih tendencija društva u kojem živi. Film je svjedočanstvo Snowdenovog razotkrivanja povjerljivih informacija te pruža neposredni uvid u njegovo funkcioniranje u trenucima kada je nakon gotovog čina suočen s krajnjom netransparentnošću onoga što slijedi. Snowden pritom pred kamerom djeluje spontano i iskreno, što se može protumačiti činjenicom da je nalaženje s Poitras posljedica njegove odluke i inicijative. Nasuprot tome, Assange u Riziku djeluje distancirano i tajanstveno. Dojam pojačava uvođenje redateljičine osobne perspektive dramatizirane sporadičnim čitanjem produkcijskog dnevnika filma. Primjerice, Poitras u jednom trenutku govori: “Ponekad ne mogu vjerovati što mi Julian dozvoljava da snimim (…) Nejasno mi je zašto mi vjeruje jer mislim da mu se ne sviđam”. No istovremeno priznaje da u pogledu Assangeovih namjera tapka u mraku jer on WikiLeaksom upravlja kao obavještajnom agencijom koristeći kodna imena, poricanje i obmanjivanje.

Suočena s Assangeovom tajanstvenošću Poitras pokušava interpretirati njegovo ponašanje. Dotaknuvši se problema nespontanog ponašanja pred kamerom zaključuje da Assange manipulira dojmom koji ostavlja, ali izlažući se također postaje ranjiv. U Riziku su izdvojeni momenti koji ističu Assangeov egoizam poput narcisoidne posvećenosti izgledu, oholog ponašanja ili megalomanije koja se manifestira kroz želju za globalnim utjecajem. No veću težinu u filmu dobivaju optužbe za seksualno zlostavljanje koje su protiv njega podignute u Švedskoj. Iako one prvenstveno upućuju na problematične crte Assangeove osobnosti, njihov širi kontekst ukazuje na snagu i rizike njegovog političkog djelovanja te totalitarne tendencije protiv kojih se bori. Naime, suđenje u Švedskoj prijetilo mu je izručenjem u SAD gdje bi mu uz prijetnju drakonskih kazni sudili za veleizdaju zbog prethodnog djelovanja u WikiLeaksu. No Assange se pokazuje proračunatim te nakon što mu je odbijena žalba traži i dobiva azil u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, što u filmu funkcionira kao svojevrsni preokret.

U pozadini se Assangeovog viđenja optužbi za zlostavljanje otkrivaju problematični stavovi koji graniče s mizoginijom. Ne prihvaćajući savjete odvjetnice Helene Kennedy da odbacivanje optužbi artikulira na prihvatljiv način, Assange ju je ostavio bez komentara inzistirajući da su optužbe dio svojevrsne feminističke zavjere. Tobožnjim racionalnim argumentima Assange “objašnjava” da stvarno suđenje nije u interesu onih koje ga tuže jer će ih to izložiti preziru velikog segmenta globalne populacije. Na to se nadovezuje prijedlogom alternativnog scenarija kojim bi suđenje bilo izbjegnuto. Assange se također osvrće na obrambenu strategiju protiv optužnice ističući kao otežavajući faktor činjenicu da tužbu podnose dvije žene jer, da se radi o samo jednoj, uslijedio bi pokušaj diskreditiranja stigmatizacijom. Rizik je uključivanjem nesputanih komentara o optužbama za zlostavljanje Assangea naposljetku naveo na prekid komunikacije s Poitras uz objašnjenje da film tog sadržaja predstavlja prijetnju njegovoj slobodi.

Rizik je imao i svoju raniju, spram Assangea manje kritički nastrojenu verziju koja je prikazana na filmskom festivalu u Cannesu. No Assange je neprimjerenim reakcijama i pokušajem cenzure Poitras naveo da sadržaj u filmu promijeni dodatno naglašavajući osobnu perspektivu. Jedna od naknadno ubačenih epizoda koja upućuje na subjektivniji izbor materijala, ali i izraženiju kritičnost, uključuje Jacoba Appelbauma, još jednog predstavnika WikiLeaksa optuživanog za seksualno zlostavljanje. Poitras navodi da je s Appelbaumom bila u kratkoj vezi te izražava razočaranje saznanjem da je nakon njihovog prekida bio nasilan spram osobe koja joj je bila bliska. Osobna perspektiva u filmu donosi i iskustvo paranoje nakon sve intenzivnijih i agresivnijih kontrola kojima je Poitras nakon početka snimanja filma o WikiLeaksu bila izložena prilikom prelaska američke granice. Usred takve atmosfere Poitras je pod pseudonimom kontaktirao Edward Snowden te je u filmu pružen širi kontekst događaja prikazanih u Citizenfouru.

Paralelno s portretiranjem Assangea Rizik prati i djelovanje WikiLeaksa, ističući njegove pozitivne aspekte. Primjerice, upravo se uz pomoć WikiLeaksa i njegove predstavnice Sarah Harrison Snowden domogao sigurnosti i privremenog azila u Moskvi. Prikazano je i zalaganje za oslobađanje Chelsea Manning koja je optužena za veleizdaju nakon što je WikiLeaksu proslijedila dokumente američke vlade i vojske uključujući snimku ubojstva civila koje je počinila američka vojska u Iraku. Nadalje, kao predstavnik WikiLeaksa i projekta Tor u pozitivnom se kontekstu pojavljuje Jacob Appelbaum zagovarajući slobodu od cenzure i nadzora u Egiptu i Tunisu. S druge strane, skeptičniji tretman u filmu dobiva WikiLeaksova uloga tijekom kampanje za američke predsjedničke izbore. Objavljivanje hakirane elektroničke pošte Nacionalnog komiteta Demokratske stranke koje je ugrozilo kampanju Hillary Clinton u filmu služi za propitivanje Assangeovih metoda i izvora, no istodobno ukazuje na snažan utjecaj koji organizacija može ostaviti na globalne događaje jer, kako film sugerira, ti su događaji doprinijeli pobjedi protukandidata Donalda Trumpa.

Ambivalentni je prikaz WikiLeaksa posljedica Poitrasine podvojenosti koja je dodatno naglašena uvođenjem osobne perspektive. Ta je perspektiva istaknuta spomenutim čitanjem produkcijskog dnevnika s učinkom narušavanja iluzije objektivnosti filma i otkrivanja redateljice kao selektorice prikazanog. Iako je Poitrasina prisutnost primjetna i u njenim prethodnim filmovima, ona je uvijek u drugom planu. Primjerice, u Citizenfouru Poitras je sudionica prikazanih događaja, ali njezini su komentari u funkciji prikaza Snowdena kao heroja u borbi protiv cenzure i nadzora. U slučaju Rizika, osobna perspektiva ističe skepsu zbog sve veće disonance između ideala koje bi WikiLeaks trebao predstavljati i Assangeove ličnosti. Također, takva perspektiva Poitras otkriva kao pripadnicu miljea u kojem snima. Kroz višegodišnju povezanost s tim krugovima tijekom rada na filmu Poitras nije ostala promatračica s margina, što je primjerice vidljivo iz njezinog angažmana u Snowdenovom slučaju i iz naknadno otkrivene veze s Appelbaumom.

Spomenuto, kao i naknadna revizija filma, svjedoče o kompleksnoj poziciji koju Poitras zauzima kao dokumentaristica. Njezina se naglašenija prisutnost u filmu ispostavlja kao refleksivan potez kojim istovremeno otkriva vlastitu upletenost i subjektivniji tretman materijala. Uvidi koje Rizik na taj način pruža dobrodošli su jer propitujući Assangea gledatelje dodatno upoznaju s manje vidljivim dijelom WikiLeaksa, ukazujući na njegov značaj ali i upozoravajući na problematične momente njegovog djelovanja. No ti su uvidi istovremeno ograničeni – svaka od filmom obuhvaćenih tema ostaje tek naznačena – Assange ostaje zagonetan zbog svoje nepristupačnosti, problematiziranje političkog aspekta WikiLeaksa pada u drugi plan pred kontroverzama vezanim uz Assangeovu osobnost, dok Poitrasina prisutnost, usprkos povremenom otkrivanju njezinih razmišljanja, ostaje uglavnom suzdržana. Upravo zbog spomenute suzdržanosti i nespremnosti da bilo koji od spomenutih smjerova dodatno elaborira film propušta biti nešto više od dokumenta redateljičine nesigurnosti i neodlučnosti. Za više od toga, čini se, Poitrasova kao redateljica nije bila spremna preuzeti rizik.

Jesselyn Radack, Thomas Drake i William Binney troje su američkih zviždača koji su održali predavanje na konferenciji Chaos Communication Congress, najvećem hakerskom okupljanju u povijesti, održanom u Hamburgu krajem prošle godine. Cilj navedenog predavanja bio je ukazati na potencijale zviždanja u digitalnom dobu: koje mogućnosti i koje opasnosti predstavlja trenutna otvorenost Interneta; koje su buduće prijetnje (i nade) internetskoj anonimnoj komunikaciji; kako zviždanje može pripomoći očuvanju prava na privatnost i očuvanju otvorenog interneta. Predavanje se ipak nije moglo svesti na te ciljeve budući da su troje govornika, koji su se u ulozi zviždača i u ulozi “hakera” našli grubom i neobičnom igrom sudbine, ispričali niz detalja koji daju mnogo širu sliku o suvremenoj američkoj politici.

Iako ovo troje dolazi iz relativno različitih područja, sva tri slučaja ukazuju na jedinstvenu politiku SAD-a nakon 11. rujna. Jesselyn Radack bivša je zaposlenica američkog ministarstva pravde koja je Newsweeku pružila informacije o FBI-jevom mučenju optuženika Johna Walkera Lindha, američkog muslimana optuženom za sudjelovanje u oružanom ustanku u Afganistanu. Thomas Drake bivši je zaposlenik američke obavještajne agencije NSA koji je javno iznio podatke o tome da je NSA nakon 11. rujna počela špijunirati građane SAD-a. William Binney također je radio za NSA, a on je zviždao zbog toga što je NSA, umjesto razmjerno jeftinog programa za praćenje osumnjičenika, pokrenula deset puta skuplji program Stellar Wind kojim se prikupljaju podaci o svim korisnicima Interneta (dakle, i o građanima izvan SAD-a). Binney je pokušao upozoriti sve nadređene institucije na koruptivne djelatnosti svoje agencije, a kad mu to nije uspjelo, javno je iznio navedene podatke. 

Troje zviždača podvrgnuto je nizu pritisaka od strane države: od legalnih mehanizama (pokretanje istraga, sastavljanja dosjea, dizanje optužbi) preko ilegalne demonstracije sile (prisluškivanje telefona, prijetnje, pritisak na sljedeće poslodavce, tim specijalaca upada u kuću i prijeti obitelji, stavljanje na “No Fly” popis namijenjen teroristima). Protiv Drakea se trenutno vodi dvadeset sudskih tužbi za špijuniranje, otkrivanje povjerljivih informacija i opstrukciju pravde. Strogo legalno gledano, zviždači su razmjerno slabo zaštićeni zakonom, a od uvođenja zakona Espionage Act gotovo nikako, budući da se svako zviždanje može označiti (i označava se) kao oblik špijunaže. Tri navedena primjera pokazuju da u Americi od 11. rujna vlada izvanredno stanje obilježeno uklanjanjem građanskih sloboda, špijuniranjem, korupcijom i snažnom represijom. Radack pritom upozorava da se situacija nije promijenila dolaskom Obame, dapače: za njegovog mandata pokrenuto je više tužbi protiv zviždača nego tokom Busheve administracije. Nažalost, ništa iznenađujuće.

Ono što nas ipak može iznenaditi je, naprosto, prisutnost upravo ovih govornika na konferenciji hakerskih aktivista. Radack, Drake i Binney nisu hakeri, ljevičari ni profesionalni aktivisti. To su ljudi koji, sudeći po njihovim govorima, naročito podsjećaju na figuru koju bi Amerikanci nazvali “average Joe”. Binney je, svojim riječima, “osoba koja dolazi iz malog mjesta od 300 stanovnika gdje ono što radiš gradi tvoj lik u zajednici”. Drake je, pak, tokom cijelog izlaganja naglašavao važnost poštivanja Ustava, ustavnih sloboda i zgražao se nad time što NSA špijunira Amerikance. Kako su se ovi tradicionalistički Amerikanci našli na kongresu haktivista? S jedne strane, i navedeni govornici i dobar dio hakerskih aktivista (kako američkih, tako i europskih) zapravo stavljaju naglasak na koncepte građanskih sloboda i prava na privatnost (koji se učestalo koriste u američkoj politici), a ne govore jezikom europske akademske ljevice. Naravno, to nije samo po sebi loše, niti su teme osobnih sloboda i socijalnih pitanja nepovezane, nego samo valja pripomenuti da su haktivistima s konferencije bliži Binney i Drake, nego, recimo, predavači sa zagrebačkog Subversivea. Drugo, teme nadzora građana i borbe protiv nadzora, kojima se bave zviždači, dovode nas do Interneta kao prostora s velikim potencijalom i za nadzor, i za oslobađanje od nadzora. Internetska tehnologija definitivno će biti najvažnija za budućnost državnog nadzora i za budućnost samih zviždača kojima Internet može pružiti prostor za anonimno, zaštićeno zviždanje. Valja na kraju reći nešto i o tom dijalektičnom (dijaboličnom?) potencijalu Interneta.

Ne treba previše objašnjavati opasnosti Interneta. Na Internetu se trenutno nalazi nikad veći broj privatnih podataka, i to u rukama ne odveć pouzdanih privatnih korporacija. Kad bi NSA uspjela provesti uspješan nadzor Interneta, mogla bi napraviti podrobne osobne dosjee o svakom pojedincu koji se koristi Internetom. Vjerojatno u sličnu svrhu NSA trenutno gradi najveći svjetski centar za prikupljanje podataka u Bluffdaleu: taj centar ima kapacitet od pet zetabajta što znači da NSA može u tom centru pohraniti ukupnu svjetsku komunikaciju u razdoblju od sto godina. 

S druge strane, Internet predstavlja i potencijal za oslobađanje od nadzora i za zviždanje protiv navedenih aktivnosti. Osim svima poznatog primjera WikiLeaksa, valja obratiti pozornost na razvijanje softvera pod imenom Tor. Tor je projekt koji je još u razvoju, na kojem radi veliki broj hakera i koji bi trebao omogućiti posve anonimno korištenje Interneta. Dakle, uz pomoć Tora, bilo bi praktički nemoguće odrediti lokaciju ili identitet osobe koja se koristi Internetom. Takva tehnologija omogućila bi posve anonimno zviždanje, haktivizam i bilo kakvu drugu komunikaciju. Naravno, omogućila bi i anonimno vršenje ilegalnih aktivnosti putem Interneta. I sam Tor tako, kao i Internet, predstavlja istovremeno rješenje problema i novu opasnost. Međutim, Tor se trenutno čini kao jedino moguće sredstvo kojim bi se zaštitila otvorenost i anonimnost korištenja Interneta. Naime, navedene osobine Interneta nisu tek sredstva za druge aktivnosti (poput, recimo, razmjene filmova ili samog zviždanja), nego su vrijednosti same po sebi koje treba štititi. Internet je nastajao kroz desetljeća volonterskog rada hakerske zajednice i napravljen je tako da omogućuje veliku slobodu pojedinom korisniku: slobodu kretanja virtualnim prostorom, slobodu pristupa brojnim informacijama, slobodu komunikacije s ljudima diljem svijeta itd. Internet je tako politički projekt – on je svjesno napravljen tako da građani mogu u bitno većoj mjeri koristiti svoje individualne slobode. Uz slobode, hakeri su se trudili stvoriti Internet koji bi zaštitio i pravo na privatnost. Drugim riječima, ideja je bila da građani iskorištavaju svoje slobode bez ičijeg privatnog ili državnog nadzora. Uvijek postoji opasnost da se takva anonimna sloboda zloupotrijebi (što se vidi na primjerima internetskih pedofila ili organiziranog kriminala općenito), ali sveukupno gledano, Internet je uistinu uspio “na mala vrata” omogućiti građanima da ostvare dotad neviđenu slobodu koja nije bila moguća zbog ekonomskih i političkih ograničenja nacionalne države. Ta vrijednost Interneta, koja se često uzima zdravo za gotovo, nije vječna i neizbrisiva, što pokazuje primjer kineske regulacije Interneta. Brojne države i korporacije trude se ograničiti internetske slobode kako bi “zaštitili” građane, tj. kako bi opet preuzeli kontrolu nad građanima. U tom smislu, Tor se pokazuje kao nada i za ljude koji se bore za slobodu Interneta, i za “staromodne” zviždače kojima Internet služi kao idealan prostor za sigurno zviždanje, i za političke aktiviste koji se bore za opću slobodu građana. 

Sudbina zviždača ovisi o sudbini Tora, Interneta, ali i o budućem kolektivnom ponašanju građana. Radack, Drake, Binney i ostali zviždači nisu javno istupili samo zbog unutarnjeg moralnog osjećaja, nego i zbog uvjerenja da će njihov istup uistinu uspjeti potaknuti kolektivnu akciju i da će, jednostavno rečeno, promijeniti svijet na bolje. Kolektivno djelovanje nužno je ne samo da bi riješilo problem o kojem zviždači govore, nego i da bi zaštitilo zviždače od sudskih i drugih progona. Sudeći po slučajevima Drakea, Manninga i Assangea, zviždači se nalaze pod golemim pritiskom čak i uz ogromni publicitet. Bez pozornosti javnosti i njene potpore, zviždači bi se proveli kao kanarinci u rudniku. Ostaje nam nadati se da će zviždači uistinu postati  zaštićeniji i društveno relevantniji jer su se dosad pokazali kao vjerodostojan pokazatelj iskvarenosti pojedinih režima, ali i kao dokaz da i dalje unutar takvih sustava postoje moralni i hrabri pojedinci.