Na 8. sjednici aktualnog saziva Hrvatskog sabora, koja se održala u petak, 1. listopada, među nizom usvojenih zakona našla su se dva ključna za regulaciju kulturnog polja: Zakon o elektroničkim medijima i Zakon o autorskom i srodnom pravu. Podsjećamo, riječ je o prijedlozima čija je izrada bila obilježena brojnim, ozbiljnim kritikama i problemima, kako u pogledu procedure, tako i sadržaja, o čemu smo višekratno izvještavali na Kulturpunktu.

Tako su primjerice iz Radne skupine Ministarstva kulture za izradu nacrta prijedloga novog ZEM-a istupili predstavnik sektora neprofitnih medija i urednik H-Altera Toni Gabrić, kao i predstavnici Hrvatskog novinarskog društva, koji su upozoravali na “ignoriranje zahtjeva krovne strukovne udruge i nezavisnih aktera, ali i na cjelokupnu usmjerenost zakonskog rješenja prema daljnjoj komercijalizaciji domaćeg medijskog polja”, kako piše Ivana Pejić. Pogodovanje privatnom sektoru i krupnom kapitalu nauštrb javnog interesa posebno je očito iz činjenice da novi ZEM po prvi puta omogućuje da se za sredstva Fonda za poticanje pluralizma i razvoj elektroničkih medija prijavljuju i komercijalni mediji, čime se neprofitni dio sektora stavlja u još goru situaciju od one u kojoj se trenutno nalazi. Znakovito je i brisanje odredbe koja je zabranjivala da vlasnik infrastrukture za distribuciju bude istovremeno i nakladnik medija – tzv. vertikalnu integraciju – o čemu je za portal Bilten.org ovih dana pisao Milan F. Živković.

Što se pak novog Zakona o autorskom i srodnom pravu, njegov nacrt je već u prvoj verziji pokazao poteškoće s definiranjem elementarnih pojmova, poput autora i koautora. Prijedlog Zakona je izazvao i velike sporove u glazbenoj industriji, osobito na liniji diskografi-izvođači, u onom aspektu koji se tiče izvođačke naknade za streaming. Strukovne organizacije poput Hrvatske glazbene unije tako smatraju da Zakon u predloženom obliku i dalje omogućuje diskografima da od digitalnih servisa naplaćuju prava izvođača “bez ikakve obveze obeštećivanja glazbenika”. Uzevši sve navedeno u obzir, usvajanje novih dvaju zakona ostavlja dojam praznih intervencija čiji smisao se iscrpljuje u nominalnom usklađivanju s europskim okvirom i konkretnom pogodovanju interesima kapitala, osobito u području medija. U trenutku – ili, bolje reći, gotovo dvogodišnjem periodu – u kojem sve dramatično ukazuje na potrebu da se primat u kulturi daje upravo javnom interesu, takav uspjeh Ministarstva kulture i medija uistinu zaslužuje posebnu pažnju.

Neprofitni mediji u Hrvatskoj su velikim dijelom devastirani, značajan dio novinara se osuo, a preostali novinari i suradnici rade za male ili nikakve honorare te ne postoji gotovo nikakva perspektiva ili mogućnost planiranja, za što su potrebne stabilne i dugoročnije financije. Za potrebe ovog teksta razgovarali smo s nizom aktera neprofitnog sektora te stručnjacima koji se bave medijima. Cilj je bio skicirati stanje u trećem medijskom sektoru u 2019. – tri godine nakon ukidanja programa potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture tijekom prethodne vlade Kukuriku koalicije – te dati pregled ključnih problema i institucija. To su – mimo gole činjenice da se neprofitni mediji nalaze na rubu preživljavanja – u prvom redu posljedice ukidanja spomenutog programa, potom funkcioniranje Vijeća za elektroničke medije (VEM), kao i natječaj za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture (MK) dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te moguće povezane najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima.

Što se tiče ukinutog programa potpore neprofitnim medijima, osvrnuli smo se na prednosti i mane tog programa tijekom njegovog trogodišnjeg postojanja – od 2013. do 2015. – pri Ministarstvu kulture RH u vrijeme mandata ministrice Andree Zlatar-Violić. Program je realiziran najviše zalaganjem njenog savjetnika za medije Milana Živkovića. Zahvaljujući pokretanju tog programa neprofitni je medijski sektor doživio svojevrsni procvat, ali i privukao golemu pažnju javnosti. Poneki istaknuti društveni akteri su taj program potpore – ali i čitav neprofitni sektor – izvrgli oštroj kritici i žestokim napadima. Naročito su komercijalni mediji program doživjeli kao državno podupiranje nelojalne, odnosno netržišne konkurencije. Pri tom su, međutim, licemjerno prešutjeli da je država smanjivanjem PDV-a na tiskane medije istim komercijalnim kućama koje su najviše granatirale spomenuti program poklonila neizmjerno veće iznose.

Osim s kritičarima tog programa iz samog neprofitnog sektora, razgovarali smo sa Živkovićem i jednim članom Povjerenstva za dodjelu potpora – i to ne samo o ukinutom programu, nego i o njihovom viđenju načina na koji je program u nekoj eventualnoj budućoj inkarnaciji moguće unaprijediti. Druga neuralgična točka neprofitne medijske scene je Vijeće za elektroničke medije. VEM, naime, raspolaže s Fondom za pluralizam koji medijima također raspodjeljuje preko trideset milijuna kuna godišnje. Suprotno praksi funkcioniranja sličnih fondova u zemljama Europske unije, neprofitnim medijima pripada samo sedam, a portalima pet posto tih sredstava, što u 2019. godini iznosi milijun i 680 tisuća kuna.

Treća važna tema natječaj je za sredstva ESF-a. Novinari neprofitnih medija sredinom su travnja 2019. – nakon gotovo trogodišnjeg otezanja – dočekali njegovo raspisivanje. Međutim, kao što je krajem veljače najavljeno, navedeni se natječaj provodi u dvije faze, pa je tako u proljeće 2019. umjesto ukupno 30 milijuna kuna osiguranih iz ESF-a raspisan natječaj za svega 15 milijuna. Ta je činjenica na neprofitnoj sceni pobudila sumnje i strah da vlasti putem izmjena Zakona o elektroničkim medijima namjeravaju omogućiti i profitnim nakladnicima elektroničkih medija da se prijave na natječaj u njegovoj drugoj fazi, kada će se dijeliti preostalih 15 milijuna kuna. To pritom neizravno podupiru izjave pojedinih službenika Ministarstva kulture i same ministrice Nine Obuljen Koržinek, a kao što je spomenuto, Ministarstvo je s natječajem otezalo tri godine, pri čemu je više puta probijalo rokove koje je samo zadalo. Drugo, više odredbi tog natječaja je problematično. Treće i vjerojatno najvažnije, navedene fakte treba sagledati u kontekstu cjelokupnog odnosa sadašnje vlasti prema neprofitnom sektoru.

Još otkad je početkom 2016. tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović jednim potpisom ukinuo spomenuti institucionalni program potpore i pripadajuće Povjerenstvo za neprofitne medije, a preostale potpore neprofitnom sektoru sveo na beznačajne iznose, čini se jasnim da vlade prevođene HDZ-om prema tim medijima vode neprijateljsku politiku – politiku čiji je cilj njihovo ušutkavanje, pa i uništavanje. To je dobrim dijelom i ostvareno. Tekst donosi i osvrt na mogućnosti opstanka neprofitnih medija u situaciji u kojoj im je uskraćeno javno financiranje, odnosno na strategije poput crowdfundinga ili zasnivanja matchmaking donatorskih zaklada.

Konačno, razvoj hrvatske medijske scene treba sagledati u kontekstu globalnih trendova degeneracije komercijalnih medija i eksplozije fake newsa. U skladu s politikom rezanja troškova, privatni, ali i javni mediji sve manje ulažu u istraživačko novinarstvo, vanjskopolitičko izvještavanje i sustavan pristup društvenim problemima, a sve više u takozvani infotainment i tabloidni pristup novinarstvu, što u online sektoru rezultira objavom brojnih članaka gotovo isključivo u svrhu clickbaita. Ti procesi dovode u pitanje sposobnost tradicionalnih medija da ispunjavaju svoje osnovne uloge, ključne za funkcioniranje demokracije: istinito i uravnoteženo informiranje građana o političkim i društvenim problemima, kako bi mogli kompetentno donijeti najbolje odluke u skladu s vlastitim interesima. Dovoljno je pogledati primjere Brexita ili uspona Donalda Trumpa na mjesto predsjednika Sjedinjenih država – i ulogu koju su u tome odigrali tamošnji tabloidi te komercijalne TV postaje poput Fox Newsa – da bi se uvjerili kako komercijalni mediji danas često ne ispunjavaju tu ulogu, nego štoviše, djeluju upravo suprotno. Štoviše, kao što ćemo vidjeti, proizvodnja fake newsa unutar ovakvog medijskog i društvenog sustava postaje potpuno racionalan poslovni model.

Ovo je kontekst u kom treba sagledati fundamentalnu promjenu funkcije trećeg medijskog sektora – odnosno neprofitnih medija – unutar cjelovitog medijskog sustava. Naime, prvotna zadaća ovog sektora bila je da djeluje komplementarno u odnosu na velike medijske pogone koji svojom anatomijom nisu u mogućnosti zalaziti u male, specifične niše, pokrivati teme i probleme pojedinih sektora u detalje niti davati uvid u kompleksnosti svake od njih. Mediji trećeg sektora su donedavno često bili amaterski ili (polu)profesionalni poduhvati te nišna izdanja usredotočena na odsječke društvenog mozaika. Međutim, uslijed opisanog razvoja komercijalnog medijskog sektora – praćenog odumiranjem ili slabljenjem javnih medija – izvjesno je da će važnost neprofitnih medija i njihova strukturna uloga u poštenom informiranju javnosti samo rasti. Drugim riječima, izgledno je da će oni sve više preuzimati tradicionalnu društvenu misiju velikih privatnih i javnih medija: kao primjere možemo istaknuti Propublicu, američki portal orijentiran na istraživačko novinarstvo, ili domaći Faktograf. Sve navedeno hrvatske vlasti, međutim, ne zanima. Njihove se namjere svode na kontrolu javnih medija, pogodovanje komercijalnim te gašenje neprofitnih.

Napominjemo da je opis koji slijedi tek površna skica turbulentnog sektora koji je posljednjih četrdesetak godina izložen brojnim transformacijama i prilagodbama koje mu stalno i iznova nameću brojni izvanjski faktori, poput razvoja novih tehnologija, promjena korisničkih navika, uvođenja novih modela rada ili promjena u procesima proizvodnje sadržaja, da izdvojimo samo neke. 

Kontroverze oko bivšeg programa pri Ministarstvu kulture 

Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima postojao je pri Ministarstvu kulture od 2013., dok ga u siječnju 2016. tadašnji ministar kulture Hasanbegović nije ukinuo jednim potezom pera. Riječ je bila o jedinom programu institucionalne potpore neprofitnim medijima, uz kojeg je postojao i jedini program potpore individualnom novinarskom istraživačkom radu. Taj financijski skroman, ali razvojno važan program neprofitnim je medijima nudio potpore za bazično funkcioniranje, pokrivanje operativnih troškova te stabilizacijska sredstva za razvoj. Pored potpora postojećim medijima, u okviru programa osmišljen je i program za start-up-ove, odnosno potpore koje su poticale nastanak novih medijskih izdanja. Rečeni Program je bio zapravo nastavak prakse Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva (NZRCD) koja je godinama podupirala neprofitne medije, izdvajajući nešto preko milijun kuna iz ukupnog udjela koji joj je namijenjen u raspodjeli sredstava Hrvatske lutrije. Taj je projekt potom modificiran i prešao je u Ministarstvo kulture, gdje ga je “preuzeo” i vodio Milan F. Živković, tadašnji savjetnik za medije ministrice kulture Andree Zlatar-Violić. U to je vrijeme – od 2011. do 2015. – na vlasti bila, uvjetno rečeno, lijevo-liberalna Kukuriku koalicija.

“Nas u Ministarstvu kulture su iz Nacionalne zaklade pitali bi li mi preuzeli ta sredstva i dijelili ih neprofitnim medijima. Naravno da smo prihvatili, ali smo nastojali i da budu bar malo povećana, što se i dogodilo zahvaljujući zalaganju Igora Vidačka i vladinog Ureda za udruge”, kaže Živković. Sredstva su povećana na otprilike tri milijuna kuna, i tako je naredne tri godine Ministarstvo izravno financiralo neprofitne medije, pri čemu je o raspodjeli sredstava odlučivalo Stručno povjerenstvo pri Ministarstvu.

“Najveći problem bio je taj da je potporu zasluživalo četrdeset ili pedeset medija koji bi se prijavili, a mi smo mogli financirati desetak. Najviše vremena trošili smo na to da izbalansiramo različite segmente – dakle da novac dobiju i mediji koji se bave političkom ekonomijom, kao i oni koji se bave LGBT zajednicom. Bili smo pod pritiskom jer smo imali malo novca, a očekivanja su bila velika. Istovremeno mislim da je Povjerenstvo u kratkom periodu s malo novca postiglo odlične rezultate. Tim novcem financirao se rad nekoliko stotina ljudi, od kojih se dio formirao u neprofitnim medijima, ali velik dio je došao i iz mainstream medija”, reći će član posljednjeg saziva Povjerenstva Hajrudin Hromadžić.

Naime, Program je pokrenut nekoliko godina nakon što je Hrvatsku zadesila ekonomska kriza, čiji je rezultat bio da je u periodu od 2008. do 2012. broj svih zaposlenih u medijskih industriji pao s 12,5 na 9,3 tisuće radnika – odnosno, smanjio se za 25 posto. Što se samih novinara tiče, po nekim procjenama, u Hrvatskoj je prije krize bilo oko pet tisuća novinara, da bi ih do 2015. posao izgubilo između tisuću i pol do dvije tisuće, odnosno između 30 i 40 posto. Program potpore neprofitnim medijima tako je pomogao i da se barem donekle ublaži kriza u medijskom polju, s obzirom da je dio otpuštenih novinara u njima pronašao “utočište”.  Ipak, da bi Program zaista imao opipljivijeg utjecaja na medijsku scenu u RH, reći će Živković, “njegov se budžet trebao mjeriti u desecima milijuna kuna”.

Bez obzira na nedostatak sredstava, taj je Program zamišljen kao tek početak ambicioznog plana javnog financiranja progresivnih medija. Međutim, sam je program – iako kvalitetno osmišljen i koncipiran prema jasnim kriterijima – izazvao mnogo buke u javnosti. Mnogi za koje u tom skučenom kolaču nije bilo mjesta pokretali su javne hajke na sam natječaj i povjerenstva koja su odlučivala o potporama, a saveznike za to pronašli su u komercijalnim medijima. Time su pod lupu javnosti stavljena opsegom mala i dosegom ograničena medijska izdanja. Njihova strukturna pozicija, funkcija i uloga prvotno niti nije bila natjecanje s velikim, komercijalnim ili javnim servisima i medijskim kućama. Uslijed, međutim, opisane medijske krize – te povezanosti privrednih interesa medijskih vlasnika i političkih krugova u Hrvatskoj – pojedine važne društvene teme su nedovoljno ili nimalo obrađivane u komercijalnim medijima, a sve više otvarane upravo u neprofitnim.

Bez obzira na to, skromni program potpore neprofitnim medijima nije bio nikakva realna prijetnja za komercijalne medije: u odnosu na prihode domaće medijske industrije neprofitnim su medijima dodjeljivana posve beznačajna, ali za njih životno važna sredstva. To, međutim, komercijalne medije nije spriječilo da taj program sustavno ocrnjuju te pokrenu neprijateljsku kampanju čiji je cilj bio njegovo gašenje. Ukidanje programa bilo je posljedica te hajke, ali nesumnjivo i iskaz neprijateljske politike Vlade prema neprofitnim medijima.

Predatorsko uništavanje slabijeg

Istovremeno, ti isti komercijalni mediji – odnosno njihovi vlasnici – prešutjeli su da su i HDZ-ova i SPD-ova vlada njih neizravno podupirale s desetinama i desetinama milijuna kuna godišnje, i to smanjenjem stope PDV-a na štampane medije. PDV je prvo 2007. smanjila vlada Ive Sanadera, i to s 22 na 10 posto. Potom je vlada Kukuriku koalicije 2013. snizila tu stopu na pet posto. Prilikom rasprava o drugom smanjenju PDV-a, grupa od sedamdesetak novinara uputila je državnim dužnosnicima pismo u kojem su smanjivanje PDV-a, a bez ispunjavanja točno određenih uvjeta, ocijenili skandaloznim. U pismu su podsjetili kako su se izdavači obvezali da će novac koji im ostaje na računima uložiti u jačanje društvene uloge tiskanih glasila, poboljšanje profesionalnih i radnih standarda te u popravljanje materijalnog položaja novinara.

“Izdavači su sve do jednoga prekršili: informativni sadržaj sve je prije nego informativan, a i sve ga je manje na račun žutila; novinari služe tek za popunjavanje praznina između oglasa, pri čemu sve prolazi (…) samo da je jeftino. Stoga se novinare profesionalce otpušta – na Zavodu za zapošljavanje već ih je osam stotina, među njima i niz poznatih novinara stručnjaka – i zamjenjuje lažnim slobodnim novinarima, tzv. RPO-ovcima odnosno ‘novinarima obrtnicima'”, stoji u njihovom pismu. Pri tome ti “novinari obrtnici” – piše u Nacionalnom izvještaju o medijima iz 2015. – “nisu nikakvi slobodnjaci niti obrtnici od kojih izdavač zakonito naručuje i kupuje tekstove, nego su obvezani raditi kao da su u radnome odnosu: u prostorijama i na sredstvima poslodavca, u smjenama, dežurati, a k tome im je zabranjeno svoje uratke ikome drugome prodavati, ali bez prava koja iz radnoga odnosa proistječu. Riječ je, dakle o prekarijatu, o nadničarima koje poslodavac može otpustiti kad se sjeti, pa su podložni poslodavčevim ucjenama.”

Ukratko, napad komercijalnih medija na potpore neprofitnim medijima zapravo je bio predatorsko uništavanje slabijeg od sebe, i to zato što su neprofitnim medijima podijeljene mrvice iz državne kase iz koje se obilato goste ti isti komercijalni mediji koji su poveli hajku. Pri tom, istaknimo, ti neprofitni mediji apsolutno nikada nisu predstavljali tržišnu prijetnju: čak ni u trenutku kada su bili u najboljem stanju – tijekom mandata ministrice Andree Zlatar-Violić – imali su svega jedan posto udjela u tržištu: prema podacima za 2012. godinu, ukupni prihodi neprofitnih medija iznosili su 23,4 milijuna kuna. Od toga, najveći dio, 8 milijuna (34 posto) dolazio je izravno iz državnog proračuna, 807,5 tisuća (3,5 posto) iz sredstava lokalne uprave, 1,9 milijuna (8,4 posto) iz sredstava inozemnih fondova, 3,4 milijuna (14,4 posto) donijeli su prihodi od prodaje medijskih sadržaja. Iznos od 8,8 milijuna kuna (37,7 posto) spada u kategoriju “ostalih prihoda”, u koje ulaze članarine i sredstva pojedinih institucija poput Crkve. Istovremeno, međutim, unatoč svega 1 posto udjela u tržištu, neprofitni su mediji okupljali tri posto ukupnog novinarskog kadra. To znači, između ostalog, da su se novinari u neprofitnom medijskom sektoru zapravo oduvijek samoeksploatirali kako bi radili u medijima kojima je primarni interes zadovoljavanje javne informativne funkcije.

Konačno, unatoč hajci koju su podigli lažni tržišni fundamentalisti iz komercijalnih medija, treba reći da u razvijenim europskim zemljama postoje ne samo indirektne potpore za medije, nego i direktne: u Švedskoj su se, primjerice, one 2013. popele na 53 milijuna eura, u Norveškoj na 44, a u Francuskoj na 615 milijuna eura. Nije li to narušilo tržišno natjecanje i medijski pluralizam, a novine u tim zemljama učinilo glasnogovornicima njihovih vlada? “Sasvim suprotno” – piše u Živkovićevoj publikaciji Tko će platiti novinarstvo? – broj naslova se tijekom desetljeća krize novina u tim zemljama najmanje smanjivao. Dok su medijski sustavi koji nemaju direktne potpore novinama, poput Mađarske, Bugarske ili Hrvatske često na meti kritika zbog zastrašujuće sprege vlade i medija, najviša mjesta na ljestvicama medijskih sloboda redovito zauzimaju upravo zemlje s tradicijom aktivne medijske politike direktnih potpora”.

Prijepori unutar sektora

Međutim, kontroverze oko programa potpore neprofitnim medijima postojale su i unutar same neprofitne scene – i to dvije vrste kontroverzi. Prve se vežu uz činjenicu da su ponekim medijima sredstva dodijeljena, odnosno povećana, diskrecijskom odlukom ministrice kulture, mimo propisa koje je uvelo samo Ministarstvo. Drugi tip prijepora, međutim, tiče se i oko samog načina na koji je Program organiziran.

“Od početka sam govorio ljudima koji su kreirali taj program – Živkoviću, Borisu Postnikovu i Leli Vujanić – da kriterije za dobivanje potpore treba što više osloniti na Ustav RH i njegove temeljne vrijednosti. Trebalo ih je gotovo copy-paste prebaciti u odredbe natječaja. Da su to uradili, nitko im ne bi mogao predbaciti političku jednostranost. U rezultatima se ništa ne bi promijenilo, jer mediji koji su dobivali sredstva i tako jesu mediji koji se zalažu za ustavne vrijednosti, a jasno je tko im se protivi – mediji poput portala Narod.hr, koji šire mržnju”, reći će Toni Gabrić iz Udruge za nezavisnu medijsku kulturu. Ta je Udruga nakladnik portala H-Alter, jednog od najvećih kritičara programa potpore. Po Gabrićevom su mišljenju neprofitni mediji nepotrebno postali simbol “ultralijeve politike SDP-a i HNS-a u medijskoj politici, antihrvatske politike – naravno, sve ovo pod navodnicima – u očima desnice u Hrvatskoj”.

“Natječaj su preeksplicitno definirali prema socijalnim i radnim pravima, smatrajući da takozvane liberalne vrijednosti i set građanskih prava u Hrvatskoj više nije sporan. Povijest ih je, nažalost, demantirala, jer danas je sporno i pravo na pobačaj. Mislim da su takvim definiranjem stvari dali Hasanbegoviću šlagvort da ukine Program”, nastavlja Gabrić. Naredna zamjerka koje Gabrić upućuje programu je da bi bilo bolje poticati okrupnjavanje neprofitnih medija, nego li financirati više od dvadeset portala, kao što se radilo.

“U tom bi nas slučaju bilo teže uništiti. Teže je ukinuti tri jaka medija nego li dvadeset i pet patuljastih”, dodaje Gabrić. Njegovu treću kritiku tog programa dijele još neki akteri na neprofitnoj sceni: riječ je o tezi da je financiranje neprofitnih medija trebalo izmjestiti u vanjsku, nezavisnu instituciju ili zakladu. Time bi se, kažu pobornici tog stava, postigle dvije stvari: prvo, takva zaklada ne bi ovisila direktno o političkim vlastima, kao što je ovisilo tijelo formirano pri Ministarstvu kulture. Drugo, takve institucije je – tvrdi Gabrić – teže uništiti.

“Pogledajmo NZRCD. Nju se počelo kadrovski uništavati tek otkada je na vlast došao Andrej Plenković. Međutim, u taj postupak je trebalo uložiti dosta truda i Zaklada još uvijek financira neke stvari koje su smislene. Hasanbegović je Povjerenstvo za neprofitne medije ukinuo jednim potpisom, dok je uništavanje Nacionalne zaklade puno sporiji proces“, objašnjava. Međutim, u konačnici Gabrić unatoč svim oštrim kritikama koje je iznio na račun programa potpore neprofitnim medijima, smatra da je “u usporedbi s nizom drugih natječaja – recimo s natječajem Fonda za pluralizam ili natječajem za potpore časopisima i elektroničkim publikacijama u kulturi, koji također provodi Ministarstvo kulture – taj natječaj bio ’22.stoljeće'”.

“Ukupno je bio daleko bolji i transparentniji nego li drugi programi. Ja sam ga kritizirao upravo zato jer je to bio dobar program. Smatrao sam da je trebalo isključiti stvari koje su zapravo bile pervertiranje tog natječaja. No sve to nije bio razlog za njegovo ukidanje – po toj logici bi zbog svih skandala koji su se dogodili trebalo ukinuti i samu državu”, zaključuje Gabrić.

Komentirajući te kritike, Hromadžić će podsjetiti da su krajem 2012. u javnost procurili radni materijali Medijske strategije – riječ je o dokumentu kojim su se tijekom mandata Zlatar-Violić pokušale odrediti temeljne smjernice budućeg poželjnog razvoja medijske scene u Republici Hrvatskoj. Iz dijelova koji su dospjeli u javnost bilo je vidljivo da se u MK-u,  odnosno Odjelu za medije koji je vodio Živković, razmišlja i o bitno dalekosežnijim intervencijama u medijski prostor, poput pokretanja dnevnog lista u javnom vlasništvu.

“Mainstream mediji – Jutarnji i Večernji list – to su prikazali kao novi Komunistički manifest. To je moment nakon kojeg je cijela priča oko medija pri MK-u došla pod kontraproduktivnu pasku, a pod tu pasku bi Povjerenstvo došlo kakav god da je bio njegov sastav”, ističe Hromadžić. Slaže se da najviše sredstava jesu dobili mediji lijeve orijentacije, međutim, po njegovom mišljenju to je logično s obzirom na način na koji funkcioniraju neprofitni mediji.

“Ne mislim da je to bilo pitanje ideološke karakteristike. Prvo, članovi Povjerenstva jesu imali donekle različite stavove, čak i u bitnim pitanjima. Ti stavovi nisu bili ideološki i svjetonazorski jednoznačni. Drugo, neprofitni mediji napunili su prazninu koja je nastala zbog jake komercijalizacije privatnih medija i situacije u kojoj su se našli javni mediji. Što se kriterija tiče, oni su u startu isključivali, primjerice, jezik diskriminacije, govor mržnje, narušavanje inkluzivnosti. To je nešto što takozvani desni mediji teško zadovoljavaju. Ne vidim prostora za priču o pristranosti”, zaključuje Hromadžić.

Sam Živković kaže da prigovor o pristranosti kriterija “apsolutno ne stoji”. Također, ističe da nije bilo nikakvih propisa koji bi obvezivali na određeno političko usmjerenje.

“Ti su mediji uvažavali ljudska prava, uključujući i socijalna prava. To su vrijednosti koje su desnici strane, pa je bilo najlakše sve te medije proglasiti ljevičarskim, iako su oni bili itekako raznorodni. Činjenica je da se novinari i nakladnici neprofitnog sektora medijskim poslom ne bave zbog profita. Motivacija je da se u javnu sferu doda nešto što nedostaje – očito govore iz pozicije obespravljenosti. Nismo išli za tim da zanemarujemo građanska, a ističemo socijalna prava. Treba li – primjerice – izbaciti kriterij redakcijske demokracije, zato što je on previše socijalan? Osnovni raster kriterija sastojao se od procjene članova žirija koliko određeni medij zastupa društvene skupine koje imaju potrebu da nadoknade  nedostatak svojih prava – bilo socijalnih, građanskih ili političkih. Te su dimenzije bile ravnopravno zastupljene. Ostatak su bili kriteriji medijskog profesionalizma. I kad se danas pogledaju – rasterećeno od naših internih odnosa – meni se čini da oni dosta dobro funkcioniraju”, obrazlaže Živković.

Dodaje da se dobar dio napada svodio na tezu da je Vlada sufinancirala medije kako bi proizvela medijsku podršku svom djelovanju. No nekadašnji savjetnik u Ministarstvu kulture upućuje da su mediji sufinancirani spornim programom bili od svih medija daleko najkritičniji – “prema Vladi, Ministarstvu, pa i samom Odjelu za medije koji je pokrenuo program. Ta primjedba je bila potpuno apsurdna”.

“Agregatni” medij ili eutanazija?

Sa Živkovićem se slaže i Sanja Despot, urednica fact-checking portala Faktograf te članica Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva (HND). Riječ je mediju koji jest dobio simboličnu potporu Fonda za pluralizam, no temeljno financiranje osigurava mu američka nezavisna zaklada National Endowment for Democracy. Dio novca Faktograf dobiva i od projekata Europske unije te Googleovog programa DNI (koji koristi izdavač Faktografa, udruga GONG), a u travnju 2019. portal je potpisao i ugovor s Facebookom te sudjeluju u njegovom programu provjeravanja činjenica, od čega također dolazi dio sredstava za rad portala. Despot je, međutim, prethodno niz godina bila novinarka neprofitnog portala Forum.tm.

“Propozicije tog natječaja su bile dosta slične ovima koje su i u Fondu za pluralizam – borba protiv diskriminacije, potpora ranjivim skupinama, vrijednosti koje se toliko i ne sreću u komercijalnim medijima. Osim toga, 2013. ta desna medijska scena nije bila ni razvijena. A portali s otvoreno diskriminatornim natpisima prema manjinama ili LGBT populaciji nisu mogli niti proći takve uvjete natječaja.”

Što se tiče prigovora o usitnjavanju neprofitne scene, Živković ističe da je glavni problem bio malen ukupni iznos kojim je Program raspolagao. Najveći iznosi koje je Program dodjeljivao bili su od 200 do 400 tisuća kuna. “To je ništa. Jako se malo može na jednom portalu napraviti bez, recimo milijun i tristo tisuća kuna godišnje. To je minimalan iznos koji bi omogućio, recimo, da imate malenu redakciju i dvoje-troje zaposlenih novinara te neki fond za honorare”, objašnjava. Njegove riječi potvrđuje i Sanja Despot.

“Iznos od 400 tisuća kuna zvuči sjajno, ali kada to rasporedite u honorare i plaće tijekom godine, to je zapravo bila prilično niska plaća za svega nekoliko ljudi, reći će novinarka. Živković se opsežno osvrnuo i na prigovor po kojem je bilo bolje izdašnije poticati manji broj ozbiljnijih portala, nego li čitav niz manjih. Ističe kako je postojao prijedlog da se pokuša napraviti jedan veliki “agregatni” neprofitni medij. To bi bio svojevrsni krovni medij sastavljen od postojećih medija: jedan bi se bavio unutarnjepolitičkim pitanjima, drugi kulturom i tako dalje. No to bi značilo da već uhodane i postojeće redakcije odustaju od svoje autonomije i na tome je projekt zapeo. Naš sugovornik na kraju ističe da su ideje o podupiranju svega par većih neprofitnih medija – suštinski pogrešne.

“Teze da smo trebali financirati jedan ili dva medija kojima bi se dao monopol, a ostale eutanazirati, proizlaze iz nerazumijevanja funkcije neprofitnih medija. Uvijek je bilo daleko više onih koji nisu dobili novac, a trebali su. Imate prijavljen projekt nastavnika i učenika u Gorskom kotaru, koji žele napraviti portal o biologiji. To će pomoći djeci u kvaliteti nastave te će se i baviti svojim krajem. No nemate novca da taj projekt financirate. Da ne govorim o situacijama kada vam se, primjerice, prijave dva romska medija, a vi možete financirati samo jedan. Automatski ulazite u sukob. Ukratko, prigovor o usitnjavanju nije prigovor koji treba uputiti mehanizmu raspodjele, nego izdašnosti budžeta. Kada bi imali budžet s kojim bi se mogla voditi medijska politika, onda bi i prigovori na raspodjelu bili manji. Kako VEM dijeli sredstva Fonda za pluralizam? Tako da svatko – ali baš svatko – dobije nešto. Neke od njihovih donacija iznose i po 10 tisuća kuna. No koliko je bilo prigovora?”, žali se naš sugovornik.

Što se zadnje spomenute kritike tiče – o nužnosti izmještanja Programa u nezavisnu instituciju – Živković odgovara kako “nedavni napadi na HAVC, otprilike od istih političkih snaga koje su ukinule i program za neprofitne medije – dokazuju da izmještanje u neki armslength tip institucije ne predstavlja apsolutno nikakvo rješenje.” S njim se slaže i Despot: stav da bi program potpore neprofitnih medija spasilo izmještanje u nezavisnu instituciju je, ističe, “naivan”, jer bi snage koje su ga željele ugasiti uspjele to učiniti bez obzira na to gdje on bio smješten. U svakom slučaju, ukinute potpore nikada više nisu vraćene, a neprofitnim je medijima preostao tek jedan izvor financiranja – onaj Vijeća za elektroničke medije.

Izrada ovog teksta omogućena je financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.

Pripovijest o krahu medijskog sustava po svojem se širokom političkom i društvenom značaju posebno izdvaja među brojnim postkriznim pripovijestima u polju kulture. Financijski je raspad nakon sanaderovskog “zlatnog doba” političko-medijskog bala medijski sektor ostavio u ruševinama, brojne novinarke i novinare – osobito one nepodobne – ostavio bez posla i doveo, zajedno s tržišnim i tehnološkim promjena, do njegovog dubinskog restrukturiranja.

U okrilju tradicionalno beznadne SDP-ove vlasti postojao je – službeno marginaliziran i potisnut – trud da se na novonastalu situaciju reagira izradom medijske politike. Dokument je to koji je, makar u teoriji, imao poslužiti kao okvir za zaokret države u odnosu prema razvoju medija nakon što je liberalna halucinacija o blagostanju u tržišnom pluralizmu pokazala svoje neizbježne posljedice. U realnosti, međutim, ostao je on sasvim izvan bilo kakvih ozbiljnih namjera vladajućih: njihova je stvarna medijska politika izraz pronašla u desecima milijuna kuna poklonjenih vlasnicima medijskih korporacija kroz smanjenje PDV-a za dnevne tiskovine – sredstvima koja se, dakako, nisu prelila u poboljšanje radnih uvjeta novinarki i novinara ili financiranje proizvodnje medijskog sadržaja od javnog značaja.

Kao što je poznato, ono malo pozitivnih pomaka u SDP-ovom mandatu, poput financiranja neprofitnih medija, ukinuto je sa smjenom vlasti 2015. godine, a otad se agonija medijskog sustava samo produbljuje. U tom se smislu kao dosljedna provoditeljica njegove eutanazije pokazala i aktualna ministrica Nina Obuljen Koržinek čije odgađanje i uštimavanje ključnih intervencija u medijsko polje po svemu sudeći ponajprije služi pogodovanju privatnom sektoru i otvaranju dodatnog prostora za upliv i jačanje konzervativnih i desničarskih medija. Potonje bi moglo postati vidljivim jednom kada se objave rezultati natječaja za medije zajednice, čije je raspisivanje iz nejasnih razloga u više navrata pomicano još od 2017., da bi se konačno dogodilo tek u travnju ove godine. No i samo je raspisivanje natječaja izvedeno na dvojben način, budući da su sredstva od oko 30 milijuna kuna podijeljena u dva “ciklusa” od kojih će drugi biti raspisan tek nakon usvajanja novog Zakona o elektroničkom medijima, čija izrada je upravo u tijeku.

A o postupku te izrade ovih dana do javnosti dolaze očekivano obeshrabrujuće vijesti: nakon što je u kolovozu iz Radne skupine Ministarstva kulture za izradu nacrta prijedloga novog ZEM-a istupio nekadašnji glavni urednik portala H-Alter Toni Gabrić, koji je u nju bio imenovan kao član iz sektora neprofitnih medijskih nakladnika, početkom studenog isto je objavila i jedina relevantna strukovna organizacija, Hrvatsko novinarsko društvo. Razlozi navedeni u HND-ovom detaljnom priopćenju objavljenom 6. studenog mogu se svesti na – za Ministarstvo kulture tipično – zaobilaženje, isključivanje i ignoriranje ključnih, osobito nezavisnih aktera u procesu odlučivanja o sudbini medijskog polja. U uvodu priopćenja iz HND-a ističu da nisu bili uključeni “u cijeli proces sadržajnog definiranja cjelovitog zakonskog rješenja”, kao i “dojam da su se odluke donosile izvan Radne skupine”. Posebno dramatično zvuči tvrdnja da “Ministarstvo kulture u Nacrt prijedloga Zakona o elektroničkim medijima nije uvrstilo nijedan HND-ov prijedlog” za izmjenu radne verzije budućeg zakona, dostavljene članovima Radne skupine krajem srpnja.

I prije nego što se uđe u detalje zadnje verzije nacrta ZEM-a dostupne u trenutku pisanja ovog teksta, može se zaključiti da je način njegovog donošenja duboko nesuvisao. Kao što i sam HND ističe, logika stvari nalagala bi da su prije svega definirani temeljni dokumenti za razvoj medijskog polja – medijska politika i Zakon o medijima. Osobito bi donošenje medijske politike moralo prethoditi izradi novih zakona, budući da se njome definira temeljni smisao i smjer intervencija države u medijski sustav. Kako Toni Gabrić podsjeća u svojem tekstu Deložirali javni interes s početka kolovoza, ministrica Obuljen Koržinek prošle je godine u rujnu najavila da će te jeseni biti završene “smjernice medijske politike”, nakon čega će se pristupiti zakonodavnim izmjenama. No to je obećanje, kao i brojna druga, Ministarstvo očito prekršilo, odlučivši se za evidentno besmislen i diletantski pristup medijskoj reformi – pokazujući, uostalom, da se o sustavnim promjenama medijskog polja temeljenim na definiranju javnog interesa nikada nije ni radilo.

O čemu se onda radi, koji je smjer moguće razabrati iz istupa kritičara nacrta poput HND-a i Gabrića, kao i dostupnih radnih verzija novog ZEM-a? Ukratko, uvid u dosad objavljenu građu vrlo jasno sugerira da se država sa zakonodavnim promjenama ponaša kao potpuni neznalica – ili pak kao maliciozni, destruktivni akter, ovisno o stupnju svijesti koji mu odabirete pripisati. Jer verzija nacrta prijedloga ZEM-a kojom javnost zahvaljujući H-Alteru trenutno raspolaže – ona s kraja srpnja ove godine – pokazuje da Ministarstvo nakon deset godina raspada medijskog sustava i nakon razmjerno iscrpne detekcije razloga i uvjeta tog raspada koju je ono samo provelo za vrijeme SDP-a nije odlučilo napraviti suštinski – ništa. Radna verzija ZEM-a nadaje se, u skladu s HND-ovom ocjenom, kao bezglava, površinska intervencija koja pretežito sadrži sitnotrgovačke ustupke privatnim, osobito lokalnim i regionalnim medijskim strukturama, kao i daljnje iživljavanje nad neprofitnim medijima, suprotno dominantnoj praksi u Europskoj uniji kada je riječ o njihovom financiranju.

Dostupni je primjerak nacrta ZEM-a najbolji dokaz da Ministarstvo kulture zapravo nema nikakvu predodžbu o budućoj medijskoj politici. Jer sve i ako je taj dokument još uvijek u fazi promišljanja, za očekivati bi bilo – osim ako u Ministarstvu ne sjede baš groteskno nesposobni ljudi – da će nove zakonodavne promjene sadržavati neki tip koncepcijskog traga onoga kako Ministarstvo vidi strateški razvoj ovdašnjih medija. No nacrt ZEM-a se ni sadržajem ni strukturom suštinski ne razlikuje od svojeg prethodnika – ničega u njemu nema što upućuje na ikakvu aktivnost po pitanju definiranja temeljnog odnosa države prema medijima, kamoli promjene tog odnosa.

U tom je smislu posebno znakovito da se u nacrtu najviše truda može uočiti u definiranju onih dijelova koji se tiču transparentnosti vlasništva i nedozvoljene koncentracije. Jer riječ je o prvom dijelu cjeline naslovljene “Zaštita pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija”, što jasno ukazuje na to da Ministarstvo ro ključno pitanje i dalje shvaća kao pitanje regulacije tržišta. U svjetlu postkrizne putanje medijskog polja, može se jedino reći da inzistiranje na ideji da je za pluralizam sadržaja i perspektiva ključan pluralizam vlasništva sugerira da nitko u Ministarstvu nije pogledao kroz prozor tijekom zadnjih deset, ako ne i gotovo trideset godina.

No dok se jadni privatni mediji ne smiju slobodno vlasnički koncentrirati, tu je ipak nekoliko ustupaka da im bude lakše. Primjerice, minimalni udio koje nakladnik televizije i/ili radija na regionalnoj razini mora posvetiti priopćavanju vijesti i obavijesti na području koncesije – što je njihova ključna javna funkcija koja proizlazi iz koncesije nad dijelom radiofrekvencijskog spektra kao ograničenog javnog dobra – u dostupnom je nacrtu ZEM-a spušten s 10 na 7 posto, a na lokalnoj razini s 10 na 6 posto tjednog programa. Također, kako ističe Toni Gabrić, daleko veća je fleksibilnost omogućena kada je riječ o raspoređivanju reklamnih sadržaja, budući da se njihov udio više ne definira u odnosu na jedan sat emitiranja, nego u odnosu na dva dnevna bloka – od 6 do 18 sati i od 18 do 24 sata – uz predvidive posljedice po reklamnu zagušenost pojedinih dijelova programa. Posebno opasnim čini se čl. 38. nacrta, koji dužnost izdvajanja 15% godišnjeg iznosa namijenjenog promidžbi svojih usluga ili aktivnosti “na oglašavanje u audiovizualnim ili radijskim programima regionalnih i lokalnih nakladnika televizije i/ili radija” iz čl. 33 postojećeg Zakona proširuje i na jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, što HND smatra legalizacijom transakcija poput onih otkrivenih u aferi Fimi media.

Vratimo li se pitanju pluralizma i raznovrsnosti medija, stvari su samo još pogoršane kada je riječ o drugoj glavnoj poluzi njihove zaštite prema ZEM-u – i to onoj koja, za razliku od regulacije tržišta, u ovom trenu uistinu može imati direktnog utjecaja na sadržaj i medijsku proizvodnju: Fondu za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Glavna je, naime, “inovacija” nacrta novog Zakona ta da korisnicima Fonda postaju i “nakladnici televizije i radija na nacionalnoj razini koji objavljuju specijalizirani program” te svi “pružatelji elektroničkih publikacija” – dakle, ne samo neprofitni portali kao do sada, nego i svi komercijalni! Uzevši u obzir da na vidiku nije nikakvo povećanje sredstava Fonda, riječ je, dakle, o još jednom sramotnom udaru na neprofitne medije kojima se ovime drastično smanjuje ionako bijedna mogućnost participacije u potporama koje su u Europi primarno namijenjene upravo neprofitnom sektoru kao prostoru koji se posebno brine za teme od javnog interesa.

Kao što je vidljivo iz ovih nekoliko primjera, dakle, novi Zakon o elektroničkim medijima nije nikakav reformski zahvat – on je jedino i isključivo kukavički paket ustupaka medijskim privatnicima, koji je s HND-ovim istupanjem iz Radne skupine izgubio bilo kakav legitimitet. Pa premda je Ministarstvo u svojoj reakciji na HND-ovo priopćenje najavilo odustajanje u novoj, zasad nedostupnoj verziji nacrta, od nekih teže probavljivih dijelova poput proširenja iz čl. 38., Đavo u ovom slučaju ionako nije u detaljima, nego u cjelini ovog poražavajućeg dokumenta koji će zacementirati postojeću bijedu medijskog sustava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na tribini koja će se održati u petak, 12. travnja, u 11 sati sudjeluju Toni Gabrić iz H-altera, Igor Vidačak iz Vladinog ureda za udruge te Lela Vujanić i Boris Postnikov iz Ministarstva kulture. Tribinu moderira Sanja Sarnavka.

Ivo Jelušić, Josip Kregar i Zdenko Duka na početku svojih izlaganja deklarirali su se kao pasionirani čitatelji dnevnih novina i time razjasnili svoje afirmativne stavove oko tog financijski zamršenog pitanja, te ih pojasnili izjavama poput “dnevne novine su kultne, najozbiljniji su medij” (Duka) ili “tiskane novine gube trku s elektroničkim publikacijama, potrebno je sačuvati vrijednost tiskanih novina” (Jelušić). Na njihove je olake izjave reagirao Stojan de Prato, novinar i inicijator peticije protiv bezuvjetnog smanjenja PDV-a na dnevne tiskovine, rekavši da je takva odluka Vlade politička jer je jasno da postoje samo dvije tiskane novine koje pokrivaju nacionalno tržište, a to su Jutarnji i Večernji zabavnik, kako ih je nazvao. Također, mnoge su domaće industrije u padu te se postavlja pitanje zašto Vlada njima ne pomogne, nego baš izdavačkoj industriji.

Posebno uznemirujuće bile su izjave Zdenka Duke, u ime Hrvatskog novinarskog društva ili ne, kada se osvrnuo na 2007. godinu i tadašnju odluku da se PDV smanji na sadašnjih deset posto, pri čemu je zaključio da, istina, novinarske plaće time nisu porasle, ali nije bilo ni otpuštanja novinara. Njegovu je retoriku podupro Boris Trupčević, inače član uprave 24 sata, rekavši da odluku Vlade smatra ekonomskom, a da je njen motiv očuvanje zaposlenosti. O motivima Vlade na sinoćnjoj se tribini moglo samo nagađati, iako su svi podržavatelji odluke istaknuli svoju nadu, no ne i konkretne prijedloge kako da milijuni koji će biti uprihodovani od smanjenja PDV-a ne završe u džepovima izdavača. U stvarnost koja nema veze s nagađanjima i dobrim željama govorničko je društvo vratio Toni Gabrić, novinar i glavni urednik portala H-Alter, naglasivši da bez detaljne analize efekta koje je zakon iz 2007. godine proizveo, ne može biti govora o donošenju novoga. Gabrić je još jednom podsjetio na pitanje javnog interesa, one instance na koju su se nerado vraćali upravo prisutni zastupnici javnosti u hrvatskom Saboru ili predstavnici strukovnih udruženja.

Na tom tragu, Milan F. Živković, savjetnik za medije u Ministarstvu kulture, istaknuo je da novinarstvo koje će biti u javnom interesu mora biti financirano javnim novcem. Način toga financiranja mora biti strateški razrađen, što ova odluka Vlade nikako nije jer ne garantira razvoj novinarske industrije i izdavaštva s ciljem poboljšanja položaja novinara (posebno s obzirom na tzv. RPO status), uredničke politike i obrađivanja tema od javnog interesa, a koje trebaju razvijati kritički osviješteno čitateljstvo sposobno samo izabirati. Za taj je problem bio simptomatičan komentar Ive Jelušića koji je upitao prisutne novinare zašto on o svim tim za novinarsku struku temeljnim problemima ne može nigdje čitati. Odgovor se krije, naravno, i u samom položaju potplaćenih i uredničkom politikom stiješnjenih novinara, kao i u pasioniranom čitanju tek nekoliko izabranih dnevnih tiskovina za čiji se rast i prosperitet sam Jelušić ovim Zakonom zalaže.

Pitanje utjecaja Ministarstva kulture na uplitanje Ministarstva financija u medijsku politiku nije problematizirano na sinoćnjoj tribini, a ovlasti i dužnosti saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije prema istoj toj politici Josip je Kregar sažeo u jednoj rečenici: “Uskoro ćemo imati jednu malu tematsku sjednicu o ovome u Odboru”. Na tribini se u publici našao i Rajko Naprta iz Hrvatske gospodarske komore koji je istaknuo da je u domaćoj novinarskoj industriji sve iz uvoza, od papira do izdavača, a da je jedino rad naš domaći proizvod. S obzirom na to da cijene svih segmenata industrije rastu, osim cijene rada, sinoćnja je tribina možda potvrdila ono čega se većina prisutne publike pribojavala. Naime, činjenice da ni Ministarstvo financija kao predlagač izmjena Zakona, ni Ministarstvo kulture kao legitimni donositelj medijske strategije, ni strukovna ni izdavačka udruženja, a kamoli novinari sami ne mogu ono što je započelo desetljećima prije sinoćnje tribine zaustaviti: vladavinu nekolicine oligarha iz sjene čije se ime nikada ne pojavljuje u dnevnim tiskovinama na koje će biti smanjen PDV.

Matija Mrakovčić

Naprotiv, riječ je o toliko armiranoj istini, da je čitava prva sesija radne skupine naslovljene “Javni mediji” tijekom posljednje Zelene akademije – održane krajem kolovoza na Visu u organizaciji Zaklade Heinrich Böll i drugih partnera – izgledala poput terapijske grupe. Uništenje profesionalnih standarda, strukturalna korupcija pod krinkom demokracije i tržišnih sloboda, mediji koje ne uređuju njihovi urednici nego izdavači, netransparentno vlasništvo; tretiranje novinara poput roblja, sustavna dezinformacija javnosti umjesto informiranja, uplitanje politike, nemogućnost financiranja i opstanka neprofitnih medija, samo su neke od spominjanih teškoća. Poprilično nefokusirana rasprava dvadesetak novinara – i drugih sudionika kojima su mediji u središtu interesa – ipak je donekle uspjela mapirati polje te ustanoviti najteže probleme. Nakon toga, u drugom dijelu rasprave fokus je bio na pokušajima iznalaženja alternativnih načina financiranja medija i to bez obzira da li je riječ o javnim, privatnim ili neprofitnim medijima. Naime, sva tri medijska sektora su povezana, pa promjena u jednom utječe i na čitavo polje. Posebna je pozornost posvećena Hrvatskoj radioteleviziji, s obzirom da tri posto ukupnog iznosa pristojbe koju građani plaćaju HRT-u – radi se o otprilike 35 milijuna kuna – odlazi u Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, koji bi po logici stvari trebao potpomagati neprofitne medije. Međutim, rečenim fondom na krajnje netransparentan način upravlja Agencija za elektroničke medije, pa je do sada, riječima privremenog ravnatelja HRT-a Domagoja Novokmeta, većina novca otišla malim lokalnim medijima povezanim s političarima.

Konstrukcija stvarnosti

Privatne tiskane medije uglavnom su uništili njihovi vlasnici, a tamo gdje nisu, njihova uloga nema nikakve veze sa sustavnim, točnim i pravovremenim informiranjem, što, s obzirom da građani nemaju na osnovu čega donijeti odluke, znači smrt demokracije. Bivši novinar Večernjeg lista i nedavno ugašenog tjednika Forum, Stojan de Prato, naglasio je da u Hrvatskoj trenutačno postoje samo jedne dnevne novine (i to, s obzirom da je regionalna, ograničenog dosega) – Novi list – koje točno i sustavno informiraju građane. Dvije najveće tiskovine, Jutarnji list u vlasništvu Ninoslava Pavića, odnosno njegovog koncerna EPH (čiji je, pak, suvlasnik njemačka grupacija WAZ) te Večernji list u vlasništvu austrijske Styrie, odnosno Katholischer Medien Verein Privatstiftung (“Privatne katoličke medijske zaklade”) uglavnom se sastoje od “infotainmenta”, manipulacija povezanih s političkim, ekonomskim i drugim ciljevima vlasnika te površnog informiranja, a privid objektivnosti daju kolumnisti te jedan dio novinara koji uspijevaju pošteno raditi svoj posao. Autor ovog teksta tome bi dodao da i izdanja Styrije, naročito Večernji list, nerijetko znaju skrenuti u nešto što bi se moglo okrstiti jedino primitivizmom i klerofašizmom. Zanimljiv detalj je i da je Styria formalno neprofitna (?) kuća; naime, Zaklada ima takav pravni status. Unatoč tome što se sav profit reinvestira u Zakladu (ne nužno u njene iste dijelove, pa novac jest izvlačen iz hrvatskih izdanja), glavni motiv poslovanja ovdašnje uprave Styrie su menadžerski bonusi, pa je, ističe de Prato, Večernji list – u glupom uvjerenju će tabloidizacija povećati nakladu – uništen žutilom. Glavni operativac katoličke medijske kuće u Hrvatskoj je pater Ivan Tolj, koji je nedavno – kao što možete pročitati na portalu Lupiga.com – u ime predsjednika Ive Josipovića pokušao, ponešto bizarno, intervenirati u naslov intervjua objavljenog u konkurentskom Nacionalu. Predsjednik, kao nekada Ivo Sanader, inače ima sjajne veze i s drugom polovicom nacionalnih tiskanih medija (prema podacima HGK od prije nekoliko godina, EPH i Styria zajedno čine 90 posto tržišta dnevnog tiska). Josipovićev bliski prijatelj Marko Vojković, osim što je kao vlasnik tvrtke Emporion glavni profiter ZAMP-a, u poslovnim je odnosima s Pavićem, pa EPH zapravo predstavlja medijsku ergelu zaduženu za glancanje lika i titranje jaja “el Presidenteu”, o čemu nešto više možete pročitati iz pera Ivice Đikića. O načinima na koje je Pavić, blisko isprepleten s drugim “elitama” naše zemlje (dovoljno je podsjetiti se kakvi se ulizivački članci objavljuju o Ivici Todoriću), uništio medije – prisjetimo se samo par njegovih slavnih izjava, poput toga da se nada da njegovi novinari na posao dolaze s grčem u želucu ili o prosječnoj novinarskoj karijeri – dala bi se napisati enciklopedija novinarskog (i vlasničkog) beščašća. Rezultati toga su, primjerice, stalno skretanje pažnje s pravih problema konstruiranjem lažnih tema i sukoba, podmetanje i iskrivljavanje istine, ponekad i pravo huškačko novinarstvo; sve u svemu, konstrukcija stvarnosti koja nema veze s onim što se zaista događa. 

Domagoj Novokmet, v.d. ravnatelja HRT-a

Erozija profesionalnih načela

Jedan od razloga uništenja profesije činjenica je da više nema izobrazbe koja bi trebala izgraditi iskusnog novinara, nego se kao jeftina radna snaga dovode “djeca s ceste” koja, istaknuo je de Prato, služe zato da se “popunjavaju praznine između oglasa”. Za mentorski rad, kako se čulo, treba novca i vremena, a danas nema ni jednog ni drugog. Osim što nema više mentorstva, nema ni omladinskih medija u kojima bi mladi novinari mogli izučiti zanat. U Njemačkoj, kazao je novinar berlinskog Tageszeitunga Rüdiger Rossig, postoji sustav tzv. dvogodišnjeg volontarijata (za koji su “naučnici” plaćeni, doduše nešto manje nego li zaposleni) kroz koji prođe većina mladih novinara te koji kroz taj period obiđu sve sektore. U tom smislu erozija je profesionalnih načela direktna posljedice aktualne ekonomske situacije. Masovno iskorištavanje mladih novinara, koji su službeno slobodni novinari (“freelanceri”), a zapravo u prikrivenom radnom odnosu (takozvani “RPO-ovci” po kratici “Registar poreznih obveznika”), slabi profesiju na još jedan način: na primjer, kada su zaposleni novinari “Večernjeg” štrajkali, sav posao izrade lista pao je na leđa novinara angažiranih preko RPO modela. Na taj način – s obzirom da je novina i dalje izlazila – štrajk izgubio smisao, a mladi novinari nisu mu se mogli priključiti, s obzirom da im je – zbog mnogo slabije zaštićenosti ugovorom – prijetio raskid suradnje. 

Smijurija od demokracije

Izuzetno informativno izlaganje o javnom interesu u privatnim medijima imao je Toni Gabrić, glavni urednik portala h-alter.org.  Zanimljiva je činjenica i da svi papirnati mediji – uključujući, naravno, i privatne – plaćaju PDV po stopi od svega deset posto, i to zato jer je zakonodavac procijenio da su i privatni mediji na određeni način javno dobro, i to zato što bi trebali informirati i educirati građanstvo. Međutim, ne samo da cijene tiska unatoč ovoj olakšici rastu, da i glavni listovi sve manje provode svoju zadaću, nego se ona odnosi i na posve komercijalne i žute novine. “Odmah je bilo više-manje jasno da Sanaderova vlada oslobađa papirnate novine PDV-a radi korumpiranja velikih novinskih korporacija ususret nadolazećim parlamentarnim izborima; održavanje toga zakonskog rješenja na ovakav način na kakav se održava, pokazuje koliku moć ima novinsko-nakladnički korporacijski lobi i spada među argumente u prilog teze da su neki oblici korupcije na relaciji novinski nakladnici – politika i dalje na djelu”, kaže Gabrić. Što se elektroničkih medija tiče, istaknuto je da je Agencija za elektroničke medije “jedno od najnetransparentnijih tijela vlasti, a vjerojatno i žarište korupcije”. Vrlo je zanimljiva i zakonska obveza o nužnom postojanju redakcijskih statuta, međutim, taj statut nema gotovo niti jedan medij u Hrvatskoj – što znači da izravno krše zakon. Statut je značajan jer bi se njime, po članku 26. Zakona o medijima, trebao regulirati izbor glavnog urednika koji ne bi mogao obnašati dužnost bez suglasnosti više od polovice novinara. Kako u Hrvatskoj u svemu postoji “kvaka”, rečeno je da bi, sve kad bi se i provodili, statuti bili smijurija od demokracije, s obzirom da RPO-ovci (koji u nekim medijima čine i polovicu novinara!) ne bi imali pravo glasa, a određen broj poslušnih novinara se uvijek nađe. Osim toga, kao važni problemi navedeni su izumiranje lokalnih medija i lokalnih dopisnika, bez kojih više nitko ne nadzire lokalne vlasti te sve manje izvještavanja iz stranih zemalja, odakle uglavnom u svim medijima cirkuliraju iste agencijske informacije kojima također opada kvaliteta.

Rüdiger Rossig, novinar berlinskog Tageszeitunga

Oaze za čitatelje

Neprofitni mediji u Hrvatskoj imaju stalan problem financiranja, uslijed čega je konstatno u pitanju njihov redoviti rad, pa i opstanak, istaknula je Janja Sesar, voditeljica portala Kulturpunkt.hr. Vrlo je velika razlika definicije i razvoja medija koji se u različitima europskim zemljama nazivaju “community mediji”, mediji trećeg sektora, alternativni mediji, taktički mediji itd., a u Hrvatskoj se uvriježio naziv neprofitni mediji. Termin nije najspretniji s obzirom da neprofitni mediji mogu ostvarivati prihode, no moraju ih vraćati u vlastitu djelatnost, zbog čega mi možda bolje odgovarao termin “not-for-profit mediji”. U europskom su kontekstu “community mediji” uglavnom nastajali kao mediji koji okupljaju članove lokalne zajednice koje povezuje zajednički interes, tema ili problem i koji proizvode medijski sadržaj za lokalnu zajednicu. U Hrvatskoj je njihov razvoj bio drukčiji te su se pak, osim Radio Studenta koji je bio jedini takav medij, neprofitni mediji snažno razvili u zadnjih desetak najčešće u obliku internetskih portala i to kao reakcija na kulturu skandala i senzacionalizma i srozavanje kvalitete medija. Tako su nastali mediji poput H-altera, Bookse, Lupiga.hr, Vox Feminae i nekolicine drugih profiliranih portala koji pokrivaju teme o kojima se ne piše dovoljno u klasičnim medijima i koji su postali svojevrsna medijska oaza za čitatelje koji se žele informirati o nekoj zapostavljenoj temi ili steći drugi, drukčiji pogled na nju. Generalni je problem taj da neprofitni mediji nisu precizno zakonski definirani niti imaju sustavnu financijsku potporu. Rad je uglavnom baziran na entuzijazmu i volontiranju, a tako se ne može dugoročno kvalitetno raditi. Trenutačno samo jedna institucija trajno podupire neprofitne medije, riječ je o Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoj društva, dok se sve ostalo svodi na projektno financiranje. Ne bi li se to promijenilo, Ministarstvo kulture, izvijestio je Milan F. Živković, savjetnik ministrice za medije, trenutačno radi na boljem funkcioniranju Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Pretpostavke za poboljšanje okvira djelovanja ovih medija postoje, no hoće li se to realizirati, naglašava Sesar, pitanje je političke volje. Navela je i primjere Danske i Francuske, gdje profitni privatni mediji podupiru neprofitne određenim postotkom svog prihoda koji ostvare od oglašavanja. 

HRT-ova idiotska borba s komercijalnim medijima

Sljedeće godine Ministarstvo kulture namjerava izaći s medijskom strategijom, kazao je Živković u kojoj će priroriteti biti Hina, HRT te pokretanje jednog dnevnog lista; međutim, Ladislav Tomičić je u to izrazio sumnju s obzirom da je “aktualna ministrica imala namjeru spasiti Vjesnik, ali odluku o tome nije donijela ona niti se odlučilo u njenom kabinetu”. U isto se vrijeme priča o prodaji Vjesnikove tiskare i to – Ninoslavu Paviću. Mnogo je govora bilo o ulozi države te o pitanju kako da javni mediji budu zaista javni, a ne vladini. Država bi trebala brinuti o obrazovanju građanstva i to od osnovne škole, jer je to “jedina nada da ćemo za par desetljeća imati građane koji žele i cijene kvalitetne informacije”. Još jedna od iznesenih ideja bila je da se uvede “porez na šund” za sve medije koji opsežno donose tzv. “celebrity news”. Što se tiče eventualnog spašavanja i/ili subvencioniranja privatnih medija, zaključeno je da to nije posao države, barem dok izgledaju tako kako izgledaju. S obzirom da je formalna tema radne grupe bila financiranje javnih medija, nije se previše govorilo o političkim problemima koji prate HRT; umjesto toga, privremeni ravnatelj Domagoj Novokmet govorio je o tome kako bi Hrvatska radiotelevizija trebala biti vodeći medij kada je riječ o neprofitnim sadržajima, naročito zato jer je, zahvaljujući pristojbi koju plaćaju svi građani, riječ o jedinom mediju na kojem “nije problem u prikupljanju novca nego u njegovoj potrošnji”. HRT propada zato jer se „upustio u idiotsku borbu s komercijalnim medijima”, odnosno RTL-om i Novom TV. Sljedećeg tjedna s emitiranjem započinje treći program namijenjen znanosti i kulturi, a do kraja godine i specijalizirani informativni (“news”) kanal. HRT ima ogroman potencijal, jer i sada unatoč krizi njegov dnevni doseg iznosi 70 posto stanovništva RH, a prije ulaska komercijalnih televizija radilo se o skoro 99 posto. Veliki je problem transparentnost; uz ono što je rečeno o Fondu za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, HRT bi trebao potpomagati i nezavisnu produkciju s obzirom da je riječ o najvećem kupcu audiovizualnih sadržaja, ali “uglavnom se kupuju skupi projekti sumnjive kvalitete”.

Borna Keserović, glavni urednik ugašenog Foruma

Nestanak kulture kupovanja novina

Pitanje je da li bi kod nas bio moguć medij kao što je berlinski list Tageszeitung – primjer vrlo uspješnog medija koji, s obzirom da je riječ o zadruzi u vlasništvu čitatelja, nadilazi dilemu država vs. privatni mediji. Nedavno je bila aktualna priča o preuzimanju Foruma od strane novinara, no zbog nerealno postavljenih rokova od strane Styrie i financijskih zahtjeva dogovor je propao. O načinu funkcioniranja Tageszeitunga, u kojem vlada potpuno samoupravljanje, izvijestio je Rüdiger Rossig, a opsežno o toj temi možete čitati u tjedniku Novosti. Što se Foruma tiče, glavni urednik Borna Keserović kazao je kako je glavna ideja bila raditi ozbiljan, “no-bullshit” list namijenjen obrazovanim čitateljima kojima treba argumentirana i točna informacija. Međutim, vrlo je teško prodavati takav list u zemlji koja ubrzano gubi srednju klasu i u kojoj je nestala kultura kupovanja novina. Forum je razmatrao i pokušavao razne strategije, kao što je prodaja pojedinačnih članaka ili prodaja digitalnog izdanja po cijeni od svega sedam kuna. Osnovno je pitanje, kad govorimo o novom mediju, postoji li u Hrvatskoj – pa i čitavoj regiji, ukoliko bi se išlo na list koji bi izlazio u svim državama bosansko-hrvatsko-srpskog govornog područja – deset tisuća ljudi koji bi bili spremni investirati na način kao što su čitatelji bili spremni u Tageszeitung; novinarka iz Srbije, Žarka Radoja pozivajući se na svoja iskustva tijekom rada na portalu e-novine, smatra da ne postoji, osim toga, ni jugoslavensko tržište nikada nije bilo unificirano. Ladislav Tomičić naglasio je da je Forum pravi primjer da nije problem u neprofesionalizmu, nego u poslušništvu: “kada se uprava Styrie prestala petljati u uređivanje, novinari su u roku mjesec dana napravili poštene novine”. Premda i Rossig sumnja da je nešto slično kod nas ostvarivo, naglasio je da su i u Njemačkoj svi smatrali da je projekt kao što je Tageszeitung – potpuno nemoguć. S obzirom na troškove, možda bi portal za početak bio mnogo bolje rješenje. Spominjala se i inicijativa da se mali portali udruže u jedan meta-portal koji bi objedinjavao najkvalitetnije vijesti, međutim, već je bilo pokušaja udruživanja regionalnih neprofitnih medija, što je trebalo rezultirati i osnivanjem mreže regionalnih portala, ali od toga nije bilo ništa. Važno je reći da na ovom sastanku nije bilo nikog iz vjerojatno najživljeg medijskog sektora u Hrvatskoj – profitnih internetskih portala. 

Jesmo li nešto naučili iz dosadašnjih promašaja?

Nedostatak solidarnosti među novinarima jedan je od osnovnih problema naših medija i društva uopće, složili su se sudionici, što se moglo vidjeti i na nedavno slučaju kada je predsjednik Ivo Josipović napao tjednik Novosti. S obzirom da su postojeće Hrvatsko novinarsko društvo te Sindikat novinara Hrvatske uglavnom nemoćni, govorilo se o eventualnom osnivanju novog udruženja, međutim do sada su takvi pokušaji propadali, što zbog organizacijskih problema, što zbog ideoloških i konceptualnih prepirki. S obzirom da u Hrvatskoj postoje četiri novinarska fakulteta (uz peti EPH-ov koji se uskoro otvara u Koprivnici), postavilo se pitanje je li obrazovanje budućih novinara način na koji se mogu graditi standardi i štititi profesija. Međutim, činjenica je da više od 50 posto hrvatskih novinara nema završen fakultet, a uz to riječ je o zanatu koji se uči praksom. “U idealnom slučaju novinar bi trebao imati široko obrazovanje, ali to nije nužnost”, naglasio je Rossig. Za razliku od Hrvatske, u kojoj je novinarstvo jedina profesija u kojoj svatko može sebe zvati novinarom bez ikakvog kriterija, u Grčkoj, na primjer, samo ljudi s deset godina iskustva rada u medijima mogu koristiti tu titulu te imaju pravo da im u novinama izlazi puno ime. 

Sve u svemu, ova radna grupa nije došla do nikakvog čarobnog rješenja, a pitanje “kako nadvladati plakanje za prošlim vremenima” još uvijek je uglavnom neodgovoreno. Međutim, kako su u socijalizmu bili mogući visokokvalitetni mediji (Vjesnik u srijedu, Danas, Mladina), vjerojatno i danas, unatoč potpuno različitim uvjetima, postoji način. Čini se da je glavno pitanje, i što se tiče solidarnosti i svega ostalog, kao što je istakla Radoja – jesmo li nešto naučili iz dosadašnjih promašaja?

Izjave Stojana de Prata (u paragrafu podnaslovljenom “Konstrukcija stvarnosti”) u prvotnoj su verziji teksta bile pogrešno navedene te se u dijelovima nije moglo jasno iščitati što su de Pratove riječi, a što opservacije autora teksta. To se odnosilo na rečenice “izdanja Styrije, naročito Večernji list, nerijetko znaju skrenuti u nešto što bi se moglo okrstiti jedino klerofašizmom” te “unatoč tome, ističe de Prato, uspjeli su uništiti svoje tvrtke u Hrvatskoj, i to ne izvlačenjem profita nego dodjelom ogromnih bonusa”. Tekst je modificiran, a čitateljima i Stojanu de Pratu se ovim putem ispričavamo na netočnom navođenju.

U želji da doprinese osvjetljavanju ove teme s različitih strana i da potakne daljnju, kvalitetnu diskusiju, građanska inicijativa Internet za sve organizira javni razgovor u utorak, 15. veljače u 18 sati u Ilici 42.

O temi će govoriti: Toni Gabrić, glavni urednik portala H-Alter;  Marko Rakar, osnivač portala Pollitika.com i Mrak.org te Zdenko Ljevak ispred Vijeća za elektroničke medije.

Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS iz Splita tijekom proteklih godinu dana provodi projekt Informacijom protiv diskriminacije, podržan sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Opći cilj projekta je unaprijediti suzbijanje diskriminacije i društvenu odgovornost i ulogu medija u tom kontekstu, te status neprofitnih medija kao čimbenika poticanja pluralizma, u javnom prostoru.

Članak 5. Zakona o medijima kaže da su obveze države radi poticanja pluralizma i raznovrsnosti medija poticanje proizvodnje i objavljivanja programskih sadržaja koji se odnose na pokretanje novih neprofitnih medija, te medija nevladinih udruga. Na Okruglom će se stolu pokušati potaknuti rasprava o sljedećim pitanjima: Koliko Hrvatska ima neprofitnih medija i što radi na unaprjeđenju njihove uloge i statusa? Kakva su iskustva zemalja Europske Unije u toj domeni? Što postojeći neprofitni mediji i produkcije donose u javni prostor naše zemlje? Kako unaprijediti njihov status?

Gošće i gosti s uvodnim izlaganjima na Okruglom stolu biti će: Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva; Zrinjka Peruško, direktorica Centra za istraživanje medija FPZG, Sveučilište u Zagrebu; Toni Gabrić, glavni urednik H-ALTER-a; Nina Obuljen, državna tajnica Ministarstva kulture; Zdenko Ljevak, predsjednik Vijeća Agencije za elektroničke medije; Nenad Stazić, predsjednik Saborskog odbora za informiranje, informatizaciju i medije.

Moderatorica Okruglog stola je novinarka i aktivistkinja, Vesna Kesić. Početak je u 13 sati u velikoj dvorani Novinarskog doma.