Tri sam ti zime šaptala ime – 1. dio

Godinu sam započela tradicionalnim odlaskom na Siječanjsku akciju u Teatar &TD, na prekrasnu igru Anje Đurinović, Selme Sauerborn i Marijane Matoković pod nazivom Pozdravi Pozdravima, nastalu prema motivima Pozdrava Eugenea Ionesca i Kazališne radionice Pozdravi i u počast istoimenoj legendarnoj predstavi u režiji Ivice Boban nastalu prije više od 50 godina. Zadovoljstvo je bilo pratiti uvježbani trio u zaista igri u punom smislu te riječi, a pogotovo osjetiti duh “pozdravljanja” koji se prenio iz jedne generacije u novu i biti dijelom barem jedne od tih generacija “pozdravljenih”.

Prošle sam godine istaknula tribinu Poetomat pjesnikinje Lare Mitraković s gošćom Marijom Skočibušić. Ove ću godine opet istaknuti Poetomat, ali ovoga puta u izdanju Lare same sa sobom. Je li do iscrpljenosti zbog rotiranja gostiju ili do epizode egotripa, to ću morati pitati Laru. Neopisivo smiješno mi je bilo pratiti kako Lara na projekcijskom platnu postavlja pitanja Lari koja sjedi na kauču i ozbiljno odgovara na njih. Zanimljivo, duhovito, reći ću inspirativno, s primjesom nelagode (više kao efekt začudnosti nego aktivne neugode), baš u poetomatskom stilu. 

Konačno sam ulovila balet Hamlet u režiji i koreografiji Lea Mujića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nakon premijere sad već davne 2023. Spajanje kanonskog književnog djela i plesne forme? Kupljena sam u treptaju. Znam da mi je predstava zapečaćena u moždanoj riznici kada glasnije udahnem u trenutku gledanja, što se na Hamletu i dogodilo, u sceni (spoileri) Ofelijinog ludila i posljedično utapanja, koju je na toj izvedbi fantastično-tragično iznijela Rieka Suzuki. 

U Petom kupeu imali smo priliku uroniti u čari ballroom scene na So You Wanna Be A Model Ball u organizaciji Nine Unbothered Cartier, Borisa 007 i Ivane 007. Na ballovima imam osjećaj da se približavamo civiliziranijoj verziji Hrvatske, onoj u kojoj queer zajednica i nebijele osobe nisu pod dežurnim strahom crne okoline. Prostor je to slobode, fenomenalnih izvođačica i izvođača, umjetnosti, mode, talenta i hrabrosti. Ali i vraški dobre zabave.

Prvi dio zime okrunila je predstava Gorke suze bradate Venere Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Upravo su mi oni the favoriti 2025., a razloge zašto pročitajte ovdje.

Proljeće je, a u meni nemir

Na početku proljeća u pešćeničkom Kazalištu KNAP očarao me miris Dalmatinske kuhinje u režiji Hrvoja Korbara. Mjesto radnje predstave je Split, ali sam unatoč tome osjetila miris maminih pohanaca koji se širi zagrebačkim ulicama. Ovo gostovanje splitskog kazališta PlayDrama kroz dijalog Mame i Sina (Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić) na intiman i duhovit način odašilje “ljubav ide kroz želudac” u svemir. Ne samo ljubav, već i razumijevanje. A fali nam i jednog i drugog čini mi se.

U svibnju se održao i prvi festival štampe i samoizdavaštva – Štampić! Ovaj hvalevrijedan pothvat porinuće je doživio u Studiju-galeriji Klet (gdje djeluje organizator festivala, tiskarski kolektiv Smak Press) te u Galeriji Sivoj i AKC Attacku te je kroz tri dana posjetiteljicama i posjetiteljima ponudio bogat program u vidu alternativnog izdavaštva, umjetničke štampe, stripa, fanzina, glazbe, hrane, ma nema čega nije bilo. Divno je bilo prošetati festivalom, gledati kako se rađaju nove stvari talentiranih i upornih pojedinaca i slušati smijeh posjetitelja, onih više alternativnih, ali i onih manje.

Već na proljeće dobili smo nastavak spomenutih Gorkih suza Teatra K., i to urnebesnu i pomalo suludu Grozomiru, o kojoj također više možete pročitati ovdje (nećete uspjeti pobjeći ovoj poveznici). 

Na Akademiji dramskih umjetnosti skoro me do suza nasmijao režijski ispit Ivana Dragičevića Oplakivanje forumašica ili Tko je bila Tina-Martina. Dragičević je uspio publiku skupa s pozornicom vratiti dvadesetak godina unatrag u doba kad je Toše Proeski žario i palio, kad je T-Mobile imao svoju prepoznatljivu rozu boju i kad je Forum.hr bio the place to be. Dragičevićevo pomno istraživanje, osjećaj za komično tempiranje i lucidno-luckasto pisanje puno mi obećavaju za njegovu kazališnu budućnost.

Ako nešto volim, to su predstave na nekazališnim mjestima. U zadnjem izdisaju proljeća (po temperaturi početku ljeta) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu Eurokazovog festivala Eurijala 2025 održala se neverbalna predstava Biom u režiji i izvedbi Ene Jagec i Josipa Bišćana. Mogla bih se probati praviti pametna i špekulirati o čemu se radi, ali neću jer nema ni potrebe. U gledanje njihove igre i kroz upijanje mračnih kutaka Tehničkog muzeja upisala sam priču o postajanju, nastajanju, rastajanju i sastajanju, i to mi je bilo dovoljno od traganja značenja.

Ljeto ide, kako si mi ti

Ljeto je započelo na najbolji mogući način: jednom od najboljih predstava koje sam u životu pogledala. Riječ je o Anđeli u Americi u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Nine Rajić Kranjac, komadetini od 6 i pol sati vrhunskog teatra. Jedno od najznačajnijih djela modernog kazališta ansambl SMG-a i hrvatske snage Adrian Pezdirc i Jerko Marčić izvode kako tom djelu i priliči – monumentalno i strastveno. Uzevši u obzir svoju čangrizavu netoleranciju svega što traje dulje od sat i 15 te preučestalo spavanje po predstavama, shvatila sam nakon 100 % koncentracije i uživanja u 6 i po sati Anđela da možda nisam ja problem.

Kao najsmješniju činjenicu ove godine moram navesti da sam bila na koncertu Seana Paula na Jarunu. Bilo je okej, ništa posebno, sladak je.

Hajde konačno da i hrvatski film stigne na moju ljestvicu! Na kratkom i slatkom izletu u Karlovac posjetila sam Four River Film Festival i pogledala Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju Tomislava Zajeca. Red tuge, red bijesa zbog dirljivog prikaza nemoguće i zabranjene ljubavi dvojice mladića u nekoj hrvatskoj vukojebini te činjenica da je poveći broj prijavljenih na audiciju odustao od nje zbog tematike filma. Zečji nasip i Dalmatinsku kuhinju u lektire da se malo učimo spomenutim apstraktnim pojmovima ljubavi i razumijevanja.

Da s gorčine pređem na veselje – Kulturpunkt je proslavio velikih 20 godina postojanja! Ako sam se na nekom događaju zabavila (čitaj: napila k’o prasica), to je zasigurno ovaj. Tribina, koncerti, predstava, roast i after u prostorima Močvare i Pogona Jedinstvo, Kulturpunkt ekipa i Kulturpunktove prijateljice i prijatelji recept su za događaj za pamćenje. Ili prisjećanje, kako kome.

Stigao rujan, a s njime i PIF (Međunarodni festival kazališta lutaka), na kojem su me dvije predstave izule iz cipelica: slovačko gostovanje Ruke veličine oraha Tamare Kučinović i zadarsko gostovanje Misto di raste lavandulilili Vanje Jovanovića. Na Rukama nije bilo suhih obraza u cijelom Kulturnom centru Travno, s razlogom. Kao luk na nas je djelovala priča o djevojčici Tamari i njezinoj baki, ali i neočekivanoj gošći Gospođi Demenciji koja je promijenila početnu skladnu, dječju i toplu dinamiku bake i unuke, ali na kraju napravila zaokret prema toplom, čak i još toplijem.

Nagrađivana Misto di raste lavandulilili još je jedan od razloga zašto je Vanja Jovanović jedan od jačih redatelja mlađe generacije. Tekst koji potpisuju on i Patrik Gregurec svojom duhovitošću, brzinom, kreativnošću savršeno je prilagođen za mlađu publiku, ali uz istup i prema onim starijima – sve u svemu, za sve je. Lutkarsko-glumački tim Kazališta lutaka Zadar Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Juraj Aras prepušteni su fantaziji Mista i toliko uvjerljivi da mi se učinilo par puta da, ha, pomalo naivno osjetim miris lavandulililija.

Jesen u mom gradu + Tri sam ti zime šaptala ime – 2. dio

Jesen sam dočekala u Hrvatima dragoj Ljubljani u kojoj sam se smjestila do kraja zime. Balkanska dijaspora, jeftinije namirnice, fantastične predstave, sve o čemu jedna djevojka može sanjati. Osim zabranjenog pušenja u svim zatvorenim prostorima, o tome djevojka ne želi sanjati.

Prvog me tjedna dočekalo gostovanje španjolske predstave MOTO – Membra Jesu Nostri u režiji Lucíe Astigarrage, iliti “bajkerske pederíce” kako mi je drag prijatelj rekao kad me nagovarao da dođem. Bio je u pravu s opisom, ali bih dodala uz njega i salve suza, božansku glazbu, dramski tekst koji se bojim pročitati jer to nužno znači proživjeti opet protagonistovo bolno nošenje sa smrću svojeg bajkera ljubavnika. Jednog ću dana pročitati, obećajem, stavit ću u kalendar pod napomenom Katarza. 

Nakon što sam se u lipnju oduševila Slovenskim mladinskim gledališčem, bilo je očito da ću na svojem višemjesečnom izletu probati pogledati što više njihovih predstava, što sam i učinila. Kolokvijalno sam nazvala “Razarajući trio” predstave Inkubator Olivera Frljića, Boško i Admira Žive Bizovičar i 55. članak Tjaše Črnigoj.

Za Inkubator (preporučam tekst Gordana Duhačeka) je jasno u kojem smjeru emocionalnog razaranja idem kad kažem da je podnaslov predstave Uspavanka za djecu koja su prije nego što su progovorila naučila gramatiku smrti i da je jedna od centralnih tema razaranje bolnice Al Shifa u Gazi. Dan danas me jeza prođe kada se prisjetim scene u kojoj Lina Akif glumeći vojnikinju IDF-a palestinskoj bebi u inkubatoru priča nehumane i odvratne viceve na račun genocida te cca 8 minuta isključivo urliče od smijeha.

Povezana, nažalost, s temom smrti je i predstava Boško i Admira, temeljena na stvarnom paru ustrijeljenom 1993. na mostu Vrbanja nakon pokušaja izlaska iz okupiranog Sarajeva. Ova dokumentaristička predstava o “sarajevskom Romeu i Juliji” dokaz je nečovječnosti, strahota naroda koji su nekada naizgled bili skladni, boli koja će živjeti zauvijek, ali i snazi ljubavi, čak i ako je ona tragična. Nisam u životu bila u publici koja je u jednom trenu grupno ridala. Neka nas te suze potaknu na ljubav i razumijevanje, još jednom. 

Tračak nade i pozitivnih emocija donosi 55. članak, predstava koja se bavi slovenskim ustavnim pravom na pobačaj i povijesnim pregledom pokušaja narušavanja tog prava, feminističke borbe protiv i očuvanja prava. Posebno emocionalno bilo je rušenje četvrtog zida i proslava činjenice da je na dan izvedbe Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta usvojio nacrt rezolucije kojom podupire Europsku građansku inicijativu My Voice, My Choice za siguran i dostupan pobačaj. Nakon kraja predstave posebno me dojmio aplauz jer smo gromoglasno pljeskali odličnim glumicama Tamari Avguštin, Anji Novak, Katarini Stegnar i Mirandi Trnjanin, ali i spomenutim feministicama koje su nas, sada u starijoj dobi, gledale s videoprojekcije.

Nakon višemjesečnog reklamiranja po ljubljanskim busevima, u Cukrarnu je konačno stigla izložba ART VITAL – 12 let tandema Ulay / Marina Abramović. Kao što ime govori, izložba je presjek 12 godina zajedničkog djelovanja legendarnog dua performansa, Ulaya i Marine Abramović. Barem u krugovima ljudi s kojima sam razgovarala mišljenja su podijeljena, ali imam osjećaj da je to općenita situacija s mišljenjima o Marininom stvaralaštvu. No, mišljenje je kao khm, svi ga imaju. Voljeli, ne voljeli, kraterski utjecaj koji je ostavio njen, kao i njegov i njihov rad na umjetnost, činjenica je kao takva. 

Nakratko sam pobjegla iz Ljubljane u malo mjesto zvano Stockholm jer imam najbolje prijatelje koji su mi za rođendan kupili kartu za Lady Gagu i njen maestralni Mayhem Ball. Nakon koncerta sam se porječkala s najboljim prijateljem jer sam tvrdila da koncert nije počeo s Gaginom Bloody Mary (iako znam da tako počinje), pa sam nakon svih dokaza samo prihvatila činjenicu da sam ušla u maleni trans čim sam na svoje oči ugledala ovu, u kontekstu značaja ženetinu veću od života.

Zimske praznike dočekala sam u Zagrebu, a osim tone francuske salate i svih mogućih vrsta kolača, obilježio ih je i mladi drag queen kolektiv House of Ambicía koji je u četiri nedjelje na četiri lokacije (Backstage, Ro&Do, Melin i Kolaž) održao Adventski bingo. Presladak događaj na kojem se uistinu igra bingo, ponekad i kviz, spid dejta se, pjevaju se božićne pjesme, čita se dirljiva priča i tko je na popisu zločeste djece i zašto. Ovaj opušteni i nepretenciozni format podsjetio nas je na to koliko nam takvih događaja i atmosfera fali.

Mogu ja iz Ljubljane na praznike u Zagreb, ali ne može slovenska predstava ne pred moje oči. U Zagrebačkom plesnom centru godinu mi je slavodobitno zatvorio Wetware Jana Rozmana, za kojeg sam nakon predstave prokomentirala da je “Matea Bilosnić na steroidima” (za oboje u najboljem mogućem smislu). Žicanje Instagram followa, laseri, scroll, trčanje, stand-up za koji mi se čini da je više apokaliptičan nego duhovit, bacanje, scroll, presvlačenje, perike, scroll: najbolja riječ koju imam u rukavu je “haos”. Hvala ti Jane što si nam donio dašak svoje genijalnosti i dao mi vjetar u leđa za 2026. godinu.

A što sad?

Sad mi preostaje strpiti se do studenog i koncerta oličenja strahopoštovanja, velike Seke Aleksić, dočekati predstave Nine Rajić Kranjac i Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, vratiti se u Ljubljanu na dramski balet Doktor Živago, ove godine konačno otići na koncert Ki Klopa, pogledati Čelične magnolije FAKin Teatra, otići na Žensko svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, po mogućnosti uloviti Doju Cat negdje bliže od Stockholma, pogledati što više filmova, učiti tjedan dana neku novu vještinu, govoriti najbližima svaki dan koliko ih volim i ići dan po dan. Do sljedeće godine, u potpisu Vaša posvuduša.

U više od mjesec i pol dana manifestacije, publika ima priliku vidjeti 16 aktualnih naslova kroz 30 izvedbi. Akcija se otvara predstavom Novo ruho Natalije Manojlović Varga, a zatim slijede Žena popularnog pokojnika Filipa Šovagovića, Pozdravi pozdravima Anje Đurinović, Marijane Matoković, Selme Sauerborn i Natalije Manojlović Varga, Slučajna smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata u režiji Dražena Krešića, Hiromi Vida Hribara, Franz Tomislava Zajeca u režiji Renea Medvešeka i mnoge druge predstave.

Jedinstvena cijena ulaznice je 4 eura i nema nikakvih dodatnih popusta. Ulaznice se mogu kupiti online ili na blagajni Teatra &TD 3., 7. i 8. siječnja od 11 do 13 sati, a tijekom akcije u uobičajeno radno vrijeme blagajne, od 11 do 13 sati te dva sata prije početka predstave.

Više informacija o manifestaciji možete pronaći ovdje.

Kako je nastao tekst Brodovi od papira?

To je krenulo na trećoj godini, na preddiplomskom, znači prije dvije godine. Te smo godine na kolegiju Dramsko pismo prvi semestar imali s profesorom Tomislavom Zajecom i s njim smo razvijali neke koncepte na kojima smo nastavili raditi u drugom semestru, a ja sam onda bila kod profesorice Jasne Jasne Žmak. Tako da se prva ideja, nekakvo sjeme, zapravo rodila kod profesora Zajeca. Proizašla je zapravo iz jednostavnog zadatka – izaberite jedan praznik, smjestite nekakvu dramsku situaciju unutar toga i pokušajte iz toga zavrtjeti koncept za dramski tekst kojeg biste jednog dana eventualno napisali. Tu sam se nekako ulovila za Prvi maj, zbog nekih svojih osobnih/obiteljskih razloga. Krenula sam od motiva izoliranog žalovanja, ili izolacije koja dolazi zajedno s žalovanjem koje može biti za voljenom osobom ili entitetom kao što je recimo Uljanik. I onda od tog intimnog aspekta išla sam razvijati što bi to bilo jer nisam htjela to graditi doslovno, to mi nije bio interes. Malo sam istraživala o Prvom maju, došla do Krvavog 1. maja kao motiva koji mi je kao povijesno-dokumentarni materijal odmah zazvonio kao da je dio neke moje priče. Potom sam gradila svoje paralele. Moj je proces uglavnom pun istraživanja – gomilam, gomilam, gomilam, dugo zapravo ne pišem, nego akumuliram motive, ideje, i na samom kraju to se sublimira u tekst. Puno je bilo motiva koji su me zanimali, isprva je to bila jedna puno šira priča, ali viškovi su polako otpali. Zapravo me zanimala tema Pule, ili točnije rodnog grada kao takvog, i zanimalo me što znači pisati o jednoj tako specifičnoj i lokalnoj temi, a da ostane dodirljiva i opipljiva ljudima izvan tog kraja.

Mislim da predstava potom i tekst nadilaze taj lokalni kontekst jer se publika, iz kojeg god podneblja bila, može poistovjetiti s osjećajem nesigurnosti zadržavanja radnog mjesta u tvornici koja je godinama bila dio svog mjesta, od koje su i za koju su njezini radnici živjeli. Kakve su bile reakcije publike?

Iz onoga što sam pričala s ljudima koji nisu imali nikakav dodir s Uljanikom ili Pulom uopće, uglavnom su isto rezonirali s time, počevši od glumaca u predstavi. Tea Harčević je prva bila u kontaktu s tim tekstom kada ga je čitala na DeSADU prošle godine. U toj su postavi ljudi isto bili odsvakuda pa mi je postalo jasno da ovo funkcionira izvan lokalnog konteksta, nije to samo neka naša priča. Shvatiš da skoro u svakom kraju postoji neki ekvivalent Uljaniku, čak i ako nije doslovni. To je pitanje identiteta, na čemu ga gradiš, a i pitanje rada je svugdje prisutno. A sad, koliko je jasna slika Uljanika i utjecaja koje je ono imalo na živote radnika, njihovih obitelji, ali i drugih građana – mislim, moj je posao da bude jasno bilo kome, a nadam se da sam u tome i uspjela.

Zvuk sirene koji se koristi u predstavi meni je posebno upečatljiv. I ti i ja smo odrasle u Puli i svima nam je taj zvuk obilježio djetinjstvo. Prva je svirala u sedam ujutro, za početak rada, a druga u tri popodne za kraj radnog dana u brodogradilištu. Živim relativno blizu brodogradilišta i često prolazim Arsenalskom, pored Uljanika. Nije ono udaljeno od centra, upravo suprotno, bilo je dio grada. Mislim, još uvijek je tamo. One dizalice, takozvani Svjetleći divovi i dalje svijetle povremeno. Jako mi je ironično to vidjeti – one svijetle, a ostatak brodogradilišta u mraku.

Apsolutno. Recimo, za razliku od redatelja predstave Gabrijela Lazića koji je “dijete Uljanika”, ja sam jedna generacija nakon. Moji su svi nonići bili “uljanikovci”, ali već su moji roditelji napravili korak van toga. Ne mogu reći da je itko od mojih nonića bio baš kao Otac iz teksta, da su recimo ginuli za Uljanik, ali definitivno sam znala kakav je to životni ritam, kakav je to tip ljudi, poznajem ih. Nekako nam je urođeno znanje da iza zidina u Arsenalskoj postoji cijeli jedan grad pa nas zanima što je to iza, pogotovo kad smo mali. Ja se točno sjećam kad sam bila jako mala i hodala “bulevarom” (Arsenalskom, op.a.), ne znam koliko sam točno imala godina, ali znala sam za Berlinski zid, iako nisam znala što je Berlin. Čula sam za zid i bila uvjerena da su te zidine na “bulevaru” taj zid. Valjda ono – bulevar, Berlin. To je Uljanikov zid, koji drugi zid može postojati, to je jedini i glavni zid.

Da se vratimo na Krvavi 1. maj koji se dogodio 1920. godine. Možeš li prepričati o čemu se zapravo radi? Nisam čula za taj događaj, a to je ipak crtica iz lokalne pulske povijesti koja predstavlja univerzalno iskustvo pokreta otpora.

Da, ja isto za to nisam znala prije, prvi put sam o tome čula i pročitala kada sam se bacila u istraživanje Prvog maja i Pule. Imala sam trenutak u kojem sam shvatila zašto se Prvomajska (današnja Ulica Sergijevaca) tako zove. Cijeli život ju tako zovem, a nisam znala zašto. Onda spoznaš neke stvari i odjednom one imaju smisla.

Upali se lampica.

Da, ono, tko je ikad rekao Ulica Sergijevaca? Svi ju zovemo Prvomajska. Zatim, tamo stvarno stoji spomen-ploča, dakle nije nešto skriveno, tamo se polažu vijenci svaki Prvi maj.

Krvavi 1. maj se dogodio u vrijeme talijanske okupacije Pule. Neko je vrijeme vladalo generalno nezadovoljstvo radnika u tadašnjem Arsenalu. Borili su se prvenstveno iz ekonomskih razloga, za radnička prava, ali pozadina toga bila je i sama okupacija. Prvo je počelo s mirnim prosvjedom, ali onda su nastali nemiri. Zapravo se pretpostavlja da su među njima bili pripadnici vojske, podmetnuti među prosvjednike koji su izazivali nerede. Počeli su se bacati crjepovi s krovova na što su karabinjeri počeli pucati na prosvjednike i tako je stradalo četvero ljudi, bar tako stoji na ploči. Pitanje točnosti navoda i podataka se također provlači kroz tekst, to je nešto što mi je isto bilo zanimljivo. Naravno da se kroz dublje istraživanje i razgovore sigurno može doći do finalnog broja, ali bila mi je značajna činjenica da nam se kroz današnje izvore informacija nudi više varijanti povijesti. Neki tvrde da je sedam ubijenih, u nekim verzijama nisu ni ista imena ljudi. Slična su, ali nisu ista, što može biti zbog nerazlikovanja krsnih imena ili talijanizacije imena. Pritom sam tekst (Brodovi od papira, op.a.) propituje poziciju pripovjedača kao arbitra informacija. Ta nedosljednost je na taj način ušla u sam materijal.

U brojnim kritika uglavnom regionalnih medija i u javnosti, pohvalili su izvrstan “puležanski” govor glumaca. Zanimljiva je ta specifičnost jezika jer svi glumci, osim tvoje sestre Linde Kliman, nisu iz Pule, niti su s “obale”. Je li bila prvotna ideja da se koristi dijalekt i koliko je važna njegova upotreba za samu predstavu i tekst, ili je to došlo iz dobre volje glumaca?

Rekla bih da to nije bilo odlučeno do samog početka procesa. Originalno sam napisala tekst na “puležanskom” koji u sebi ima i dozu dijalekta. Za DeSADU smo imali puno manje vremena i bilo mi je jasno da to neće ići. Mislim da je, za razliku od dalmatinskog ili čak zagorskog i međimurskog koji nam je donekle u uhu i glumci ih mogu skinuti, istarski stvarno specifičan. Ne čuje ga se puno u javnosti. Od ča-vala devedesetih stvarno više nije prisutan, čak ako ćemo od najbanalnijih primjera kao što su sinkronizacija crtića. Izuzetno je specifičan po svojoj melodičnosti, postoji jedna lakoća s kojom se govori, a koja se teško postiže. Čim se previše trudiš, zvuči krivo. Zapravo smo dosta i pričali o zamci dijalekta koji nas automatski vuče u žanr komedije, a htjeli smo da ode dalje od toga.  Iz svih tih razloga, htjeli smo barem probati, i drago mi je da jesmo. Nikola Radoš, koji je inače iz Čepina, na audiciju je došao s uvježbanim pulskim naglaskom i to nas je, između ostalog, osvojilo. Što se tiče drugih, na kraju su to brzo “uhvatili” i Tea Harčević i Boris Barukčić. Uz pomoć jezične savjetnice Mirjane Doblanović Pekice uspjeli smo pročistiti izgovor pa je to na kraju bio najmanji problem.

Predstava Brodovi od papira nastala je pod projektom KUMMA, akronim za “kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore”. To je od ove godine pokrenuto u INK-u, dolaskom Matije Ferlina kao umjetničkog ravnatelja. Svi iz autorskog tima su imali mentora za svoje polje. Zanima me koliko vam je svima to iskustvo pomoglo, ili možda i odmoglo?

Rekla bih da nam je definitivno pomoglo, mi smo bili pilot projekt s kojima su to odlučili isprobati tako da smo svi kroz proces otkrivali što to točno jest. Cijeli taj pristup mi je bio jako lijep za vidjeti, a i svi se donekle znamo jer smo tamo “domaći”, tako da je bilo dosta otvorene komunikacije. Svima nam je u cilju da projekt mentorstva funkcionira tako da smo na samom kraju razgovarali dosta o tome kako će se KUMMA razvijati dalje. Svatko je imao svog mentora za svoje područje. Primjerice, meni je to bila Jasna Jasna Žmak koja mi je već bila mentorica na fakultetu kada sam pisala Brodove. Tako da je ona u startu bila podrška u smislu obrade teksta, a i za što god zatreba, s bilo kakvom nedoumicom. Ponekad su mentori bili tu da ponude praktična rješenja koja često izgubiš iz vida kada si u stotinu kreativnih dilema, ali i za sve one stvari koje smo znali i bili sigurni u njih, oni su tu bili da nas poguraju da to nadogradimo. Svatko od nas je imao individualan odnos s mentorom što se nadam da je nešto što možemo nositi dalje sa sobom. Mislim da je važno upoznati starije kolege iz svoje branše i povezati se s njima, da imaš koga pitati kad ti nešto zapne. Pogotovo kada radiš u instituciji gdje si pozvan. Ne moraš sam nalazit svog “joker zovi” ako nemaš koga. Imaš osjećaj da, uz priliku koja ti je dana, da ti je dana i podrška da to bude najbolje što može biti.

To znači da ste u nekom smislu imali svoje asistente unutar institucije? Kao da se dogodila neka inverzija gdje vi mladi umjetnici i studenti niste oni koji asistiraju.

Možda, skoro, ali rekla bih da je dinamika jednostavno drugačija. Zahvalna sam što sam već na faksu vidjela što znači kvalitetno mentorstvo, i mislim da smo to i dobili. Asistenture su prirodan put koji svakako dobro dođe, meni su bile prvi susret s radom u kazalištu. Treba proći i taj stupanj pukog promatranja da bi polako ušao u proces. Mislim da je KUUMA jako vrijedan projekt jer je faza rada u instituciji koja nedostaje. To često ispada tako da si jedan dan asistent – volonter, a idući korak nakon toga bi trebao biti samostalni profesionalni rad. To je velik skok. Naravno da studentski rad i rad na nezavisnoj sceni daju iskustvo koje pomaže, ali institucija je jednostavno drugačiji organizam koji onda treba dosta brzo upoznati jednom kad se u njemu nađete – a onda se postavlja pitanje koliko ste stvarno spremni.

Možda prije koliko se osjećaš spremnim.

Da, jer netko ti je dao budžet u nekom iznosu koji ti trebaš opravdati na kraju dana. Velika je to odgovornost i pritisak, što je sve opravdano, ali to još sve dobiješ pod nekom krilaticom “prilike”. I kad dobijem takvu priliku, osjećam da ne opravdavam samu sebe, svoje buduće angažmane i svoj rad, već i cijelu jednu generaciju budućih dramaturga_inja. Tako da je lijepo to što postoji ta sigurna mreža, da ljudi koji su te pozvali da radiš stvarno žele da uspije to što radiš i da su na tvojoj strani, da se ne moraš na taj način opravdavati.

Sad kad si već govorila o pritisku u kontekstu umjetničkog rada, želji da kao mlada autorica opravdaš priliku koja ti je dana, spomenula si i povratak doma. To je između ostalog jedan od motiva koji je prisutan i u samoj predstavi. Jesi li osjećala pritisak od okoline zbog teme kojom se predstava bavi? Uljanik je i dalje otvorena rana za Puležane. 

Apsolutno, bila sam jako svjesna da dolazim s nekom, rekla bih i dalje, osjetljivom temom, čak ranjivom. To ljude tamo i dalje dira. Nije da pričamo o kivijima, nego… (smijeh). Inače, moj nono je prvi posadio kivi u Istri. Oprosti, digresija (opet smijeh).

Svakako sam se brinula oko toga. Nisam htjela da se stvori dojam da nešto dociram ili da pokušavam razriješiti krizu i raspad Uljanika. Htjela sam ispričati jednu ljudsku priču koja se krije iza toga. Bilo mi je važno da ton predstave ne ispadne krivi jer ljudi ipak dolaze na predstavu s željom da povjeruju u to što gledaju, investiraju se u tu priču i želim im opravdati to povjerenje na kraju. Ne želim da publici to bude pljuska u lice, već pružanje ruke razumijevanja, svi smo doživjeli taj događaj. Baš sam nedavno pričala o povratku u rodni grad s jednom kolegicom, taj trenutak kada se vratiš i kao da moraš pokazati što si radila sve te godine na Akademiji. Jako je čudan osjećaj. Jer te ljudi tamo znaju na način koji te ljudi drugdje ne znaju, ranjiva si, i imaš taj osjećaj da se moraš pravdati, a ne znaš zašto, a niti ne želiš djelovati umišljeno i da te nije briga za njihovo mišljenje.

Dobar dio programa gostovanja u INK-u ove sezone imao je fokus na povratak umjetnika u rodni grad, a organizirani su i brojni razgovori s publikom nakon odigranih predstava i diskurzivni programi poput Predikata, niz javnih predavanja o suvremenom teatru i izvedbenim umjetnosti, što je svakako oživjelo kazalište i programom dospjelo do razine nekih zagrebačkih. 

Lijep je osjećaj kada se imaš kamo vratiti nakon Zagreba, to jest Akademije. A što se tiče centralizacije i glavnog grada kao “relevantnog” kulturnog mjesta, mislim da upravo u manjim gradovima, dakle izvan centra, kao što je Pula, imaš više slobode da sam definiraš čak i unutar institucija svoj način rada ili istražiš alternativne modele koji ne robuju zahtjevima hiperprodukcije koja u Zagrebu ipak postoji. Imaš priliku razvijati se sa svojom publikom kako ti želiš i s ljudima s kojima to želiš raditi.

Osim toga, u manjim gradovima i mjestima nema ni pritiska konkurencije.

Da, imaš maltene monopol ili jako malu konkurenciju. Možeš “odgajati” vlastitu publiku, kao što se u INK-u održavaju razgovori s publikom nakon predstava i ovi diskurzivni projekti. Kazalište bi trebalo u svakom gradu biti jedna od stanica društvenog života koja okuplja ljude, pogotovo za turističke gradove poput Pule koji su uglavnom živi samo tijekom sezone. 

Kako je izgledao proces rada na Brodovima? Imali ste organizirane i audicije za glumce, nešto što na našoj sceni nije toliko česta praksa, ali u ovom slučaju, to ste radili jer u INK-u gotovo da nema glumačkog ansambla.

Bilo je prvo različitih varijanti, dosta smo pričali o tome i odlučili na kraju da je, u sklopu KUMMA projekta, imalo smisla angažirati mlađe glumce. A propos, ako već pričamo o radu i o radu u kulturi…

Naravno da pričamo.

E pa da, ako se bavimo i samom predstavom, meni je prvoj bilo najlogičnije da ću predstavu raditi na način koji mislim da je ispravan, a to je da je otvoren prema mladima i daje im priliku. Mislim da je to kolažiranje sa svih strana države na kraju rezultiralo nečim jako lijepim, pogotovo u smislu univerzalnosti teme. Audicija je zato bila logičan izbor, ni Gabrijel Lazić ni ja nismo imali puno iskustva rada s tom generacijom glumaca, pogotovo on koji je došao iz Sarajeva sa studija, tako da je to bila dobra prilika za upoznavanje.

Kako si se osjećala u poziciji dramaturginje u predstavi koja se bazira na tvom autorskom tekstu?

Neobična je pozicija, možda jer mi je prvi put, a možda jer je sama pozicija dramaturginje neobična. I dalje je to neko polje za raspravu iz nekog razloga. Kao da za razliku od ostalih funkcija, ova nije sama po sebi jasna, može biti tisuću toga, gdje je tvoja pozicija u odnosu na ostatak autorskog tima. Kroz ovo sam iskustvo naučila dosta o tome kako bih ja htjela da meni ta pozicija bude, što meni znači biti dramaturginja i/ili autorica. Često je pozicija dramaturga_inje jako fleksibilna i može se protezati na više uloga u procesu, to me između ostalog i privuklo tome, što se možeš tako shapeshiftati unutar toga, ali za projekt je puno lakše kada znaš točno svoju ulogu.

Neprestano se vraćamo na temu rada i radnika kojom se baviš u Brodovima. To se najviše odražava na sukob Oca, “štabelog” istarskog “uljanikovca” i njegove Kćeri, dramaturginje koja živi u Berlinu. Između njih postoji jedno veliko nerazumijevanje tj. imaju različite stavove o tome što je za njih rad i što znači biti radnik.

Rekla bih da kao što Otac temelji svoj identitet na Uljaniku, to radi i Kćer sa svojim pisanjem. Osobno nisam takva, nisam na taj način srasla s tim identitetom. Mislim da nije najzdravije temeljiti svoj identitet na jednoj stvari, pa tako ni na radu – prvenstveno si osoba. Svaki dan biraš raditi to što radiš. Recimo ja svaki dan biram baviti se dramaturgijom, što god to sve značilo i uključivalo. Bilo kakva mistifikacija tog rada me umara.

Želiš reći da su ljudi više od radničke uloge s kojom su srasli? Čini mi se, sad kada razgovaramo o tome, da se to na neki način vidi i u predstavi, kod likova. Kao da, kada prestanu inzistirati na isključivo svojoj radničkoj poziciji kao što čine Otac i Kćer, u njihovom odnosu dolazi do razumijevanja i suosjećanja za kojim toliko žude jedno od drugog.

Kada sam počela pisati tekst u autoreferencijalnoj formi, dakle iz vizure glavne junakinje kao spisateljice, to mi je zapravo bila kao štaka i htjela sam to u nekom trenutku štrihati. Na kraju se to pokazalo najzanimljivijim dijelom pa je ostalo. Sada kada gledam u retrospektivi, Brodovi su dramski tekst napisan iz lika, ne iz mene kao autorice. Sve su didaskalije njene, vidimo samo ono što ona vidi ili želi da vidimo, a ne nužno ja u poziciji sveznajućeg pripovjedača. Taj proces protagonistice zrcali moj proces i pitanja koja postavljam sebi: kako ja nešto predstavljam? Kako govorim o svom rodnom gradu? Kako razmišljam o svojoj obitelji i bližnjima, o ljudima koje znam i koji su prošli taj događaj? Tako sam  u isto vrijeme izbjegla i adresirala neke vlastite nelagodnosti. Sama drama se ne bavi brodogradilištem kao takvim, nije dokumentarna i nije cilj objasniti kako je ono propalo. Ovdje je u fokusu crtica iz života jedne izmišljene obitelji i kako takav događaj može utjecati na zajednicu i pojedinca.

Jako mi se svidjela rečenica koju izgovara Kćer o svom pisanju, da ne može prestati pisati o svojoj obitelji jer ih nikada u potpunosti ne može “raspisati” u jednu dramu kao što ih ne može cijele rukama zagrliti.

Tu je to pitanje reprezentacije u smislu kazališta koje je po meni upravo to, postoji odgovornost za to što i kako predstavljaš publici. Pogotovo kada su u pitanju te kao biografske stvari. Mene je puno ljudi pitalo da li je ta drama “moja priča”, ili su jednostavno to pretpostavili. Ja nikada nisam ni bila u Berlinu niti imam brata. Ovaj tekst, na neki način, proizlazi iz moje vjere u dramski tekst. Nemam ništa protiv autobiografskog, autofikcije ili autoreferencijalnosti, ali na neki način težnja publike da želi znati je li to što gledaju istina ili ne, kao da daje veći legitimitet onome što gleda. Samo zato što to nije moja osobna priča, ne znači da je ta priča manje stvarna. Posao mi je da budem uvjerljiva i drago mi je da je uspjelo. Mislim da je umijeće pisanja i kazališta stvoriti vjernu sliku, da ne moraš imati iskustvo te slike da bi ona bila uvjerljiva.

Da privedemo kraju ovaj naš razgovor koji bi mogao trajati još satima, kakvi su ti daljnji planovi?

Jedini plan koji imam zasada je položiti ispite i proći ovu akademsku godinu. To mi je trenutno prioritet. Imam još jednu godinu studiranja nakon ove, tako da iskorištavam studentsku privilegiju da ne moram odmah znati što ću raditi. Ovo što trenutno pišem na faksu me isto jako veseli (kad me ne stresira) pa možda nešto od toga bude i idući projekt. Što se tiče Brodova, na jesen se vraćamo u Pulu i nadamo se još nekim gostovanjima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Akumulacija patrijarhalne mučnine

Privlačnost tekstova Bužarovske leži ne u temama kojima se bavi, nego u načinu na koji te teme izlaže. Svoje junakinje i junake promatra u svakodnevnim situacijama, pomno ih analizira, oštra je prema njima, podsmjehuje im se, čini ih grotesknima taman toliko da se ne bismo u potpunosti zgrozili nad njihovim nonšalantnim opservacijama ili manje nonšalantnim akcijama, jer ćemo u njima, u nekom trenutku, prepoznati ili sebe ili društvo oko nas. A Zajec je, upravo na tome tragu, čini se, birao njene priče i u njihovoj adaptaciji, prvenstveno u prvom od dva dijela predstave, premrežio junake_inje u jedno neraskidivo društveno tkanje prošiveno tupom iglom patrijarhata. Ništa manje tupo nije ni zapadnjačko, liberalno-feminističko očište koje u Mom mužu predstavlja gđa Davies, supruga američkog veleposlanika. Ona na samom početku predstave postavlja njezin okvir pozivom publici na gledanje te organizira “meet and greet” moćnih žena povodom Osmog marta, pokazat će se, upravo svih junakinja Mog muža. Nešto će kasnije i podcrtati svoju poziciju, od stvarnosti i ekonomski i ideološki odcijepljenu od one svojih uzvanica, parodijom pjesme Still I Rise Maye Angelou.

A stvarnost junakinja ovih vinjeta nije ni šašava ni seksi, kako implicira koketna parodija Angelouine pjesme. Tako će Vesnu Baković, sveučilišnu profesoricu koju igra sjajna Nataša Dorčić, pregaziti uloge koje je igrala kao žena, i koje će opjevati na električnoj gitari u feminističkoj himni 90-ih Bitch Meredith Brooks upravo na prijemu kod gđe Davies. Mladost i osjećaj zanosa pokušat će rekreirati kroz sudjelovanje na studentskim prosvjedima, ali teret “kuje, ljubavnice, djeteta, majke, grešnice, svetice, besramnice, noćne more, sna i ničeg drugog između” za nju je odavno prevalio u nepovrat, ovaj put u alkoholizam i posljedično narušene odnose sa sinom i mužem.

Brak će se i za Alisu pokazati kobnim kod izvođenja upravo zadanih ženskih uloga: želi dijete, ali nikako da zatrudni, htjela bi i nešto asertivnijeg muža i bolje životne uvjete, ali u usporedbi sa svojim prijateljima, ona dobiva dojam da je po svemu neuspjela kao žena. Petra Svrtan nepogrešivo pokriva taj raspon boli koji u nekome raste od neostvarenih želja i očekivanja sve dok ne podivlja. Pa tako i Nataša Dangubić u ulozi Maše, žene ministra u vladi, koja nam putem razgovora s psihoterapeutkinjom otkriva koliko je patološki “zagorjela” njezina želja da je se voli: 19 puta zaredom gleda predstavu svoga ljubavnika, da bi se na kraju i počupala s njegovom novom, mlađom djevojkom. 

Ni za muškarce brak nije nikakav prostor ispunjenja, dapače, u njemu rekreiraju društvenu sliku u malome: teret bračne sreće rješava se prevarom i geslajtanjem supruge, teret odgoja djece prebacuje se na ženu, nacionalizam se vježba od malih nogu, a njihove pasivne a zapravo opresivne uloge dovode do negdje komičnih, negdje tragičnih situacija. Za Tanjina muža varalicu to je jedna lekcija lopatom, za Krešu siledžiju to je moždani udar, a za Borisa, alergičara na bijedu i siromaštvo svoje punice, pa posljedično i suprugino porijeklo, smrt kćeri jedinice Lile. Upravo će se na priči o Lili, kojim započinje drugi dio skoro trosatne predstave, osjetiti dramaturški lom u izvedbi, koju će do kraja dotjerati dva-tri prizora viška. Oni će bitno utjecati na vrijeme trajanja predstave i nespretno nasjesti na kovitlac emocija koje će zavrtjeti sudbina djevojčice Lile.   

Zagušena poetika zatočenosti

Naime, dok sve gornje priče kaleidoskopski akumuliraju u gledatelju_ci osjećaj mučnine, koji će na kraju i većina glumačkog ansambla pri kraju odraditi jednim spektaklom od povraćanja na sceni, dojma sam da publika svoje emocije nije imala prilike jednako epski osloboditi. One su se suspregle upravo na vinjeti koja je najpotresnija, stvar vodi do kraja, i unutar predstave jedina stoji zasebno. Za razliku od prijašnjih priča, ova naoko ne pripada urbanom okruženju, posreduje u odnosu sela i grada, i scenski je pokret drugačiji od vibrantnog i protočnog kakvog ga oblikuje Petra Hrašćanec, u npr., prikazu studentskih prosvjeda. Također, likovi nisu umreženi s ostalom niskom priča, ni kostimima ne liježe u već postavljenu inscenaciju jer upućuje na neko prijašnje vrijeme, te je ostalo nejasno je li joj to bila namjera. Ako i ide u tom smjeru usporedbe siromaštva kakvo reprezentira selo i (bogatstva) prilika kakvo reprezentira grad, onda je ta usporedba inscenacijski slaba i vizurom ograničena.

Ovdje je selo prikazano kao krajnje okrutno za sve žene, pa i one koje su ga fizički napustile, a prijašnje se inscenirane priče žena iz grada olako mogu svesti na komentar: ima i većih problema od tvojih. Lilina baka zalegla truli u nekoj zabiti u vlastitoj mokraći, Lilina je majka obilazi da je koliko-toliko iščupa iz svega toga, i unatoč zahtjevima svoga supruga da tamo ne vodi njihovu kći kako je ne bi izložila bolestima, ipak radi drugačije. Anđela Ramljak briljira u ulozi žene koja je rastrgana između brige o majci i kćeri te očekivanjima socijalne i ekonomske prirode koje ovdje utjelovljuje njezin suprug. Tako Lile, u izvanrednoj ulozi Doris Šarić Kukuljice, umire dok majka pokušava balansirati upravo tim očekivanjima. 

Publika je nakon priče o Lili i novim izlaskom gđe Davies na scenu počela pljeskati sama od sebe pretpostavljajući unutarnji kraj predstave. Dok se prvi dio Mog muža bavio još koliko-toliko čitavim ličnostima i odnosima (barem se njihovi junaci i junakinje nisu umorili od njihova spašavanja), drugi dio uhvatit će se u koštac sa sad već otkrhnutim ženskim identitetima i narušenim ulogama, od kojih je najupečatljivija ona o mladoj udovici Emi. Njoj tugovanje za umrlim mužem presreće grižnja savjesti jer ga je varala, a jedina osoba koja će je razumjeti je ona prema kojoj ima najveći otpor – njezina majka. Upravo se u majčinoj odluci da s kćeri podijeli svoju intimnu priču o zaljubljivanju u drugog čovjeka dok je još bila u braku, ali i kćerinoj volji da sasluša i vidi majku kao više od jednodimenzionalna bića, događa osobni prevrat junakinja. U toj se vinjeti i ogromna trokutasta građevina na sceni okreće i napokon vidimo njenu unutrašnjost, sponu svega, ultimativnu patrijarhalnu zidinu: kuhinju. Iz nje i izlazi deux ex majčina juha koja će umiriti mučne trbuhe naših junakinja i podcrtati da će se u ovako postavljenim društvenim okvirima, ako itko, žena pobrinuti za ženu, u krajnjem slučaju: pojedinac za pojedinca. 

Nakon majčine juhe, nek’ se jedu kolači

Multifunkcionalnost jedne takve scenografije koju potpisuje Stefano Katunar odlično zaokružuje i nadograđuje interpretativni potencijal priča Mog muža. Naoko masivna, može se iščitati i interpretirati na razne načine i odlično se nadovezuje na svaku od vinjeta. Poslužila je već kao metafora za pramac broda, ali je i jasan komentar u društveno-političkom smislu, kad definiciju jednakokračnog trokuta kao onog koji ima najmanje dvije stranice jednake duljine, uzmemo kao odgovor na pitanje tko sudjeluje u kreiranju ženskog identiteta i partnerskih odnosa. Tako nas teme Moga muža, polazeći od neplodnosti, prijateljstava opterećenih klasnim razlikama, alkoholizma, ljubavnih afera, preko nacionalizma i ksenofobije, udovištva, studentskih prosvjeda itd., upozoravaju na komplementarnu spregu kapitalizma i patrijarhata. Ona nam obećava da možemo imati sve, svoju tortu (eto na, građevina se može iščitati i kao komad torte!) i pojesti je, također, a ako nam prisjedne, zagrizle smo previše. 

Tekst posvećen mom prerano preminulom kolegi i prijatelju Luki Kurjačkom, scenaristu, režiseru, kritičaru, pjesniku.

Drama Tomislava Zajeca izvodi se u režiji, koreografiji, scenografiji i kostimografiji Damira Zlatara Freya i dramaturgiji Vesne Đikanović.

Predstava će biti izvedena u četvrtak, 12. ožujka, u Zagrebačkom plesnom centru, s početkom u 20 sati.

Tako će se za vrijeme petodnevnog programa predstaviti Dino Pešut s dramom L.U.Z.E.R.I., Valentina Galijatović s dramom Kod Peregrinovih, Luka Mavretić s dramom Na vratima, Karmen,  Nina Bajsić s dramom Ni tu, ni tamo, Ivan Penović s dramom Sva lica Kim Jong-una te Beatrica Kurbel s dramom O zadnja dva mjeseca.

Uz navedeni glavni program koji će se ove godine događati na tri lokacije u gradu (ADU, Dvorana Müller Kina Europa te Kazalište Dubrava) bitno je naglasiti i popratni program, osobito promociju zbirke Knjiga nove drame u kojoj su zastupljeni mladi autori – studenti Akademije – a koju će predstaviti Matko Botić, Lada Kaštelan, Tomislav Zajec, zajedno s autorima drama. Također, tu je i okrugli stol Pozor! Proboj! Drama čiji će gosti govoriti o mogućnostima za mlade dramatičare i njihovu profesionalnu afirmaciju.

Revija DeSADU bit će održana od 26. do 30. studenog, a detaljan program možete pronaći ovdje.

Glavni program kao i dosad donosi dugometražne i kratkometražne igrane filmove te dokumentarce, dok će u programu Kockice biti prikazani aktualni kratki naslovi domaće produkcije. Kao i prijašnjih godina, ZFF donosi nekoliko stalnih popratnih programa. Moj prvi film u selekciji filmskog kritičara Nenada Polimca ove je godine fokusiran na Poljsku, Bibijada će opet uveseljavati klince čudesnim filmskim avanturama, dok će program Velikih 5 na platna donijeti nove filmove iz Španjolske, Francuske, Italije, Njemačke i Velike Britanije.

Po jedanaesti put bit će održana scenaristička radionica Palunko Hrvatskog filmskog saveza. Ovogodišnje izdanje donosi mnoge novitete i dodatne sadržaje, a osim domaćim sudjelovanje je otvoreno i stranim autorima. Mentori su provjereni scenaristi i filmaši Tomislav Zajec, Dalibor Matanić i Danilo Šerbedžija. Također, bit će odabran i najbolji scenarij koji osvaja šansu da u suradnji s Propeler Filmom bude produciran te doživi premijeru na velikom platnu, u konkurenciji Kockica na idućem Zagreb Film Festivalu.

Palunkova radionica ulazi u svoje drugo desetljeće te da se od prošle godine odvija unutar novopokrenutog edukativnog ZFF-ovog programa Industrija mladost!. Prijave se više ne temelje na SMS ideji već se traže projekti u fazi sinopsisa, a u suradnji s Centrom za kreativno pisanje osigurane su nagrade za drugo i treće mjesto. Bit će održan i pitching polaznika Palunkova kluba, cjelogodišnje radionice razvoja scenarija kratkog filma. 

Namijenjen prvenstveno onima koji su na počecima svog filmskog stvaranja, Palunko se bavi organiziranjem radionica, natječaja, susreta i drugih sadržaja koji su od interesa domaćim scenaristima. Unatrag posljednje tri godine vodi info-point na internetskoj stranici, jedinom specijaliziranom scenarističkom portalu u regiji. Uz Kinoklub Zagreb, Palunko je aktivni član europske mreže mladih filmaša NISI MASA. 

Rok za prijavu na radionicu je 25. rujna. Sve dodatne informacije i uvjete prijave potražite ovdje.

Objave programa Zagreb Film festivala pratite ovdje.

Palunko / ZFF