Projekt su razvili Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Služba za informacijski sustav i tehničke poslove, u suradnji s tvrtkom Differo Studio, pobjednikom HACKL-a. Riječ je o programerskom natjecanju u organizaciji Zagrebačkog inovacijskog centra ZICER i Grada Zagreba koje okuplja građene aktivne u polju kako bi osmislili tehnološko rješenje za učinkovitije i transparentnije javne usluge. Ovakav pristup razvoju javnih servisa, primjer je “participacije u digitalizaciji i nastavak već nekoliko uspješnih projekata kojima želimo gradske usluge učiniti lakše dostupnima našim građanima”, istaknuo je Lučanin.

“Ideja za sam projekt nastala je tijekom procesa izrade gradske kulturne strategije programa razvoja kulture za razdoblje 2024. do 2030.”, istaknula je Višnić napominjući pritom da je realizacija servisa Guru za kulturu samo jedna od aktivnosti kojom se nastoje ispuniti ciljevi spomenute strategije, ponajprije dostupnost kulture.

Na konferenciji je predstavljena prva, odnosno pilot, faza projekta koji za sad objedinjuje samo događanja u organizaciji gradskih ustanova. Testna faza trajat će do kraja tekuće godine, a građani i kulturni radnici_e pozvani su da putem obrasca upute povratnu informaciju o zadovoljstvu aplikacijom i eventualnim prijedlozima za doradu.

Ovaj javni servis besplatan je za sve korisnike i nastaje kroz participaciju organizatora događanja. Stoga, organizacije i pojedinci_ke u kulturi se putem zasebnog obrasca mogu prijaviti kako bi mogle objavljivati svoje kulturne programe, jer će u idućoj fazi projekta građani moći pronaći događanja koja nastaju izvan gradskih institucija, a financirana su iz proračuna Grada Zagreba.

Specifičnost servisa jest mogućnost filtriranja događanja prema tipu programa, terminu održavanja, uzrastu i naselju, te interaktivna mapa koja ilustrira dostupnost sadržaja po zagrebačkim kvartovima. Vizualno rješenje aplikacije, koje potpisuju Superstudio i Ira Payer, oblikovano je kao kolaž referenci iz zagrebačke kulture, od kazališnih plakata Teatra &TD, lika profesora Baltazara i poetike Zagrebačke škole crtanog filma, pa sve do prepoznatljivih urbanih figura i spomenika.

Gradonačelnik Tomašević zaključio je predstavljanje podsjetnikom da kulturni programi doprinose kvaliteti života u gradu, čine ga dinamičnim i jedan su od razloga zašto ljudi žele živjeti u gradovima. U tom smislu, aplikacijom Guru za kulturu nastoji se okupiti i približiti kulturna događanja građanima te dati vidljivost programima izvaninstitucionalnih organizacija, dok se istodobno unapređuje preglednost i dostupnost sadržaja koje nude i gradske kulturne ustanove.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

U organizaciji Centra za društveno-kulturni razvoj Novi prostori kulture, program se nastavlja i ove godine, a novo izdanje predstavljeno je u četvrtak, 6. ožujka, na konferenciji za medije u KD Vatroslav Lisinski.

Hrvoje Laurenta, privremeni ravnatelj Novih prostora kulture, započeo je konferenciju rezimeom prošlogodišnjeg pilot-izdanja projekta koje je održano tijekom ljeta u sedam zagrebačkih kvartova: “Tijekom šest vikenda više od deset tisuća posjetitelja uživalo je u šezdesetak različitih kulturnih programa u kojima je sudjelovalo više od 250 izvođača.” Projekt će se ove godine nastaviti s istom idejom dostupnosti kulture svim generacijama u blizini njihovih domova. “Na taj način im nudimo mogućnost da sadržaj koji je mnogima često nedostupan dovedemo u njihovo susjedstvo, ali i da educiramo i usmjerimo mlađe generacije na važnost i vrijednost praćenja umjetničkih izvedbenih formi”, rekao je Laurenta.

Ove godine program se dodatno širi i uključuje više od stotinu događanja raspoređenih u tri ciklusa koji će se odvijati od ožujka do rujna. Prvi dio programa održavat će se u zatvorenim prostorima mjesnih odbora u pet zagrebačkih kvartova – Knežiji, Sesvetskom Kraljevcu, Markuševcu, Brezovici i Prečkom. Od svibnja do rujna program se seli na otvorene lokacije, uključujući Zapruđe, Središće, Vrban, Novi Jelkovec, Lanište, Gajnice, Klaku, Folnegovićevo naselje i Cvjetno naselje, gdje će publika moći sudjelovati u različitim kulturnim događanjima prilagođenima svim generacijama.

Okupljenima se na konferenciji obratila i Emina Višnić, pročelnica Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo, koja je istaknula da je prošlogodišnji pilot-program pokazao da su Zagrebački kvartovi kulture “upravo ono što je ljudima u kvartovima nedostajalo, o čemu najbolje govori velika zainteresiranost građana, kao i njihove jako pozitivne reakcije” te da je program dokazao da “kultura može i treba biti dostupna svima, upravo tamo gdje ljudi žive.”

Gradonačelnik Grada Zagreba Tomislav Tomašević zaključio je konferenciju naglasivši da kultura ne smije biti samo privilegij, već dostupna svim generacijama u neposrednoj blizini njihovih domova: “Na taj način sadržaj koji je mnogima lokacijski i egzistencijalno često nedostupan dovodimo u njihovo susjedstvo, ali i educiramo mlađe generacije o važnosti i vrijednosti kulture, koja daje identitet našem gradu i pruža jedan od odgovora na pitanje o smislu života.”

Prvi ciklus ovogodišnjeg programa donosi raznoliku ponudu sadržaja – od koncerata etabliranih glazbenika i kazališno-izvedbenih programa s prepoznatljivim naslovima i glumcima, do filmskih projekcija i programa za najmlađe. Uz to, značajan dio programa čine i akteri nezavisne scene pa će tako posjetitelji_ce moći pogledati Cirkoramin Oh ne! Cabaret i suvremeni cirkus Stative u produkciji dua Quoz a’Durac, izložbenu izvedbu Šahto-kultura Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo i Kod kuće je najgore Kazališta KNAP. 

Za mlađu publiku tu su, između ostalog, predstava Ljubiti, samo ljubiti Teatra Poco Loco, Ježeva kućica popraćena glazbom Zagrebačke filharmonije i mjuzikl Mali princ Umjetničke organizacije Canta. Filmski program također uključuje mnoštvo projekcija za djecu, dok će stariji moći pogledati Čovjeka koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, kao i film Dražen o slavnom košarkašu Draženu Petroviću. 

Cjelokupni program i raspored dostupan je ovdje, a ulaz je za sva događanja besplatan, uz prethodnu rezervaciju ulaznica zbog ograničenih prostornih kapaciteta.

Tekst je objavljen uz podršku Centra za društveno-kulturni razvoj Novi prostori kulture.

Koliko je to neizbježno ili samorazumljivo, pa i usprkos teškoj krizi u kojoj se Zagreb trenutno nalazi, pitanje je za neku drugu prigodu, no nedvojbeno je da vladajući predstavljaju najkapacitiraniju opciju u političkom polju kada je riječ o uvažavanju društvene važnosti kulture i umjetnosti. O kojim god razlozima da je riječ – a izvjesno je da je u pitanju kombinacija strukturnih prepreka, golemih kriznih pritisaka i političkog snalaženja – ti kapaciteti u ovom trenutku još ne uspijevaju doći do snažnijeg izražaja. Najjasniji pokazatelj te činjenice su rezultati Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba u 2022. godini, prvog takvog poziva pod novom vlašću.

Sagledan u širem kontekstu, ovogodišnji bi se ciklus financiranja gradskih javnih potreba u kulturi iz optimistične vizure mogao nazvati prijelaznim. On se, naime, provodi u razdoblju administrativne i fiskalne “racionalizacije”, odnosno rezova, koji se predvidivo odražavaju i na kulturu. Prvi se očituju u pretvaranju zasebnog Gradskog ureda za kulturu u Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, a drugi u ograničenim sredstvima alociranima za javne potrebe u kulturi – primjerice, 90.770.000,00 kn predviđenih ove godine za nezavisnu produkciju i ustanove kojima je Grad Zagreb suosnivač predstavlja pad od oko 3 milijuna kuna u odnosu na ionako tanak prošlogodišnji iznos (“Bandićev” je inicijalni prijedlog za istu stavku za 2021. bio pak oko 10 milijuna veći). Oduzmu li se od te brojke programska sredstva za ustanove poput HNK-a, Histrionskog doma i drugih, budžet predviđen za dvanaest natječajnih kategorija o kojima odlučuju kulturna vijeća su pala s 38.278.000,00 na 34.440.000,00 kn, uz napomenu da ćemo ove godine imati i jednu aktivnost više – Umjetnost i kulturu u zajednici, za čiji pilot još nije raspisan javni poziv. Pridodamo li tome činjenicu da je natječaj za imenovanje pročelnice resornog gradskog ureda raspisan tek početkom ožujka ove godine, nameće se zaključak da u praksi tek trebamo dočekati bitniji zaokret kulturne politike u odnosu na prošlu vlast.

Uistinu, osim nekolicine izoliranih i nedostatnih signala, ono čime trenutno raspolažemo u Gradu Zagrebu ni ne može se nazvati kulturnom politikom u smislu raspoznatljivog koncepta razvoja kulture, već ponajprije refleksom politika štednje. U slučaju aktualnog ciklusa financiranja kulture, nova se vlast nažalost nije iskazala ni kada je riječ o transparentnom komuniciranju odluka. Pogledamo li, primjerice, način objave rezultata Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba u 2022. godini, možemo reći da se čak i Ministarstvo kulture i medija, inače laboratorijski standard za netransparentnost, pokazalo kao razmjerno komunikativniji akter. Uza svu svoju zatvorenost, naime, Ministarstvo je uz popise odobrenih projekata po programskim djelatnostima bar priložilo kratke sažetke iz kojih svi zainteresirani odmah mogu dobiti elementarne informacije – broj programa, popis članova_ica nadležnog kulturnog vijeća, ukupna sredstva i njihovu raspodjelu po pojedinim aktivnostima unutar djelatnosti (primjerice, u slučaju vizualnih umjetnosti, ukupne iznose dodijeljene izložbenim programima, likovnim manifestacijama i edukativnim programima). U slučaju Grada, sve je navedene podatke potrebno zasebno provjeravati, bilo snalazeći se na ne sasvim upotrebljivoj internetskoj stranici gradske uprave, bilo izvlačenjem iz tablica, koje ne sadrže ni ukupan zbroj dodijeljenih sredstava ni broj odobrenih programa (pobrojani su samo prijavitelji). Za opciju koja je dobrim dijelom došla na vlast uz obećanja otvorenije komunikacije s javnošću, ovakav izostanak truda oko prezentacije ključnog instrumenta kulturne politike pomalo je razočaravajuć.

Situaciju dodatno komplicira činjenica da su se u ovoj godini dogodile i bitne formalne promjene u financiranju javnih potreba u kulturi, što znači da je potreba za jasnim informiranjem javnosti u ovom trenutku još izraženija. Najvažniji je u tom smislu novi Zakon o proračunu, koji je na snazi od početka ove godine. Posljedica njegova donošenja je da o raspodjeli programskih sredstva ustanova u kulturi više ne odlučuju kulturna vijeća, nego su ona unaprijed definirana gradskim proračunom i propisanim limitima. Zbog toga, primjerice, u rezultatima za kazališnu djelatnost ove godine nisu prikazana programska sredstva za gradska kazališta, kao što se to činilo dosad. Štoviše, problem je što se podaci o raspodjeli tih sredstava u trenutku pisanja ovog teksta ne mogu pronaći nigdje. Gradskoj Službi za informiranje uputili smo stoga 6. travnja zahtjev za pristup informacijama o pojedinim iznosima programskih sredstava za sve ustanove u kulturi koje su korisnice gradskog proračuna, no do trenutka objave ovog teksta ih nažalost nismo dobili. Navedenu je temu na 10. sjednici Skupštine Grada Zagreb pokrenula HDZ-ova zastupnica i članica Odbora za kulturu Mirjana Kujundžić Tiljak, no gradonačelnik nije do kraja razjasnio način na koji je Grad u konačnici regulirao distribuciju programskih sredstava – temeljem kojeg akta, odnosno odluke, i na koji način? U iščekivanju službenog pojašnjenja, u najmanju ruku je moguće zaključiti da problem predstavlja već sama činjenica da je do njega toliko teško doći: komunikacijski kratki spojevi koje je nova vlast pokazivala tijekom prve godine, čini se, zasad nisu zaobišli ni kulturni sektor.

Što pak sa samom strukturom rezultata? Prije svega, činjenica jest da u situaciji ovako ograničenih sredstava nikakav supstancijalan pomak u odnosu na prethodne godine nije bio moguć. Promatrano po aktivnostima, ukupna sredstva srezana su u svakoj kategoriji osim centara za kulturu i inovativnih kulturnih i umjetničkih praksi. Upravo su potonje dobar primjer izrazito ograničenog manevarskog prostora na koji je, primjerice, nezavisna kultura još uvijek osuđena u okviru javnog financiranja. Premda niz važnih aktera poput Domina, Plesnog centra Tala, Bloka, Radione, Bijelog vala i drugih jest dobio nešto veće ukupne potpore, u prosjeku je i dalje riječ o potpuno neodrživim iznosima – u ovoj kategoriji po programu se radi o nešto više od 13.000,00 kn.

Programi nezavisne produkcije u sklopu likovne djelatnosti nude sličnu sliku – nailazimo na više ohrabrujućih povećanja pojedinačnih potpora, ali i dalje u iščekivanju nasušno potrebnog rasta ukupnog proračuna. Pritom svakako vrijedi zabilježiti i pozdraviti snažniju podršku Društvu arhitekata Zagreba, Hrvatskom dizajnerskom društvu, Galeriji SC, platformi 90-60-90, Organu vida, WHW-u, Atelijerima Žitnjak, Uredu za fotografiju i drugim relevantnim nezavisnokulturnim programima.

Kazalište i ples, objedinjeni sustavom financiranja u jednu kategoriju, spadaju pak među aktivnosti koje su najgore prošle u ovoj godini, budući da im je ukupni iznos potpora smanjen sa 7.000.000,00 na 6.650.000,00 kn. Fokusiramo li se specifično na plesne projekte kao jedno od najprekarnijih i najslabije financiranih područja, možemo ipak srećom ustvrditi kako su se ukupna sredstva povećala za oko 20% u odnosu na 2021. godinu i sada iznose 1.645.000,00 kn. Problem je međutim s plesom što na realnu sliku i dalje drastično utječe činjenica da gotovo pola sredstava otpada na dva plesna ansambla, ZPA i Studio za suvremeni ples, među kojima također postoji blaga asimetrija, budući da je ZPA do ove godine dobivao više od trećine, dok je potpora Studiju iznosila nešto manje od četvrtine ukupnog proračuna za plesne programe. Ove je godine ta asimetrija donekle ublažena na jedini način na koji se nažalost mogla ublažiti u ovim uvjetima – rezanjem potpore ZPA-u s 470.000,00 na i dalje razmjerno velikih 415.000,00 kn, dok su se sredstva Studija povećala za 25.000,00 kn, i sada iznose 325.000,00 kn. Važna su svakako i povećanja potpora za dvije strukovne udruge, UPUH i UPPU “PULS”, koje svake godine nose značajan dio nezavisnih plesnih produkcija. U kazališnoj je pak djelatnosti također moguće primijetiti bolje vrednovanje nezavisnokulturnih programa (Četveroruka, Cirkorama, LOFT, Grupa Kugla i Arterarij su samo neke od organizacija koje su dobile bitno veće potpore), kao i pomalo očekivane rezove projekata Histriona, čestih uspješnika na javnim pozivima za vrijeme Milana Bandića.

Ništa od navedenog međutim ne predstavlja supstancijalnu promjenu kursa kulturne politike, koja nam u slučaju nove vlasti u praksi još uvijek predstavlja potpunu nepoznanicu. Ono što je jasno je da će svaki zaokret u tom smislu biti diktiran onime što se unutar sanacijskog rastera definira kao politički prioritet, što kultura evidentno nije, ali i administrativnom konsolidacijom uprave, koja u kulturi tek treba napraviti prve ozbiljne korake. Što se proračunske strane tiče, tek donekle ohrabruje činjenica da Grad u projekcijama proračuna za 2023. i 2024. godinu predviđa porast financiranja javnih potreba u kulturi za nešto više od 10 %. U apsolutnom smislu, radi se i dalje o vrlo malenom iznosu – tek jedva većem od Bandićevog prijedloga za 2021. – što znači da nas, kako stoje stvari, bitniji iskorak u pogledu financiranja javnih potreba u kulturi ne čeka tako skoro. Za novu bi gradsku vlast stoga bilo izuzetno važno da što prije unaprijedi komunikaciju s dionicima u kulturnom polju, da jasnije prezentira svoje odluke i, prije svega, osnovne koordinate svoje kulturne politike unutar nezahvalnog političkog okvira koji diktira mogućnosti njenog razvoja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Neizostavan element provedbe svake suvisle kulturne ili bilo koje druge politike je otvaranje pozicija u sustavu i njegovim institucijama za ljude koji ga mogu razvijati u skladu s novim ciljevima i prioritetima. Taj proces valjalo bi razlikovati od pejorativno shvaćenog “kadroviranja”: ne radi se naime o tome hoće li s promjenama u sustavu doći i novi ljudi – to je neizbježno, logično, pa i uvjetovano načinom na koji zakonodavni okvir definira postupke imenovanja u tijela kulturnih ustanova – nego o tome temeljem čega se promjena događa: pukog interesa za kontrolom nad resursima i infrastrukturom ili pak nekog promišljenog koncepta razvoja te infrastrukture kao javnog dobra.

Nijedna od ovih opcija ne isključuje uže shvaćenu stručnost imenovane osobe, iako je zdravorazumski pretpostaviti da će ona u okviru prve logike lakše biti zanemarenom. U tom pogledu, premda joj se u svakodnevnom političkom i komentatorskom govoru pridaje gotovo magijska vrijednost, važno je istaknuti da je stručnost tek jedan od vrlo važnih preduvjeta za kadrovsku selekciju, nipošto i onaj definitivni kriterij – čim govorimo iz perspektive promišljene kulturne politike, ključna je upravo ona siva zona u kojoj je stručnost neodvojiva od vrijednosnih, ili, ružnije rečeno, ideoloških pitanja i tiče se načina na koji određena osoba razumije temeljni društveni smisao kulturnih institucija.

Jedno od presudnih kulturnopolitičkih pitanja u jeku promjene vlasti u Zagrebu jest upravo tretman gradskih ustanova u kulturi i načina na koji će biti definirana njihova javna funkcija, što između ostalog podrazumijeva i upravljanje procesom izbora njihovog vodstva. To je upravljanje definirano zakonima poput Zakona o muzejima, Zakona o kazalištima ili Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi, koji propisuju da većinu u upravnim tijelima ustanova imenuje osnivač, odnosno njegovo predstavničko tijelo. U slučaju ustanova čiji osnivač je Grad Zagreb, to primjerice znači da članice kazališnih vijeća imenuje Gradska skupština, dok članice upravnih vijeća muzeja imenuje gradonačelnik direktno. Neovisno o toj sitnoj proceduralnoj razlici, poanta je da većinu uvijek određuje ona politička opcija koja je na vlasti, što znači da je (in)direktna politička kontrola sastavni, zakonom formalizirani dio čitavog procesa, neovisno o tome čine li tu vlast bandićevci, Miki Maus, fanovi Popularnog Joleta ili zeleno-lijeva koalicija. Ostavljajući na stranu pitanje je li to načelno dobro ili loše, svakako se može reći da takav model posjeduje razumljivu logiku, budući da omogućuje oblikovanje cjelovite kulturne politike (i) kroz ustanove u kulturi. Đavo je, ponovimo, u sadržaju te politike – ako je ona suvisla, onda se na taj način njezina suvislost kapilarno širi i ustanovama; ako pak nije, dovoljno je prisjetiti se kako je izgledalo prethodnih 20 godina pod Milanom Bandićem.

Usprkos široj svjetonazorskoj maglovitosti i proceduralnom nesnalaženju dijela njenih predstavnika, s novom vlašću u Zagrebu došla je i nada u pozitivnu promjenu kada je riječ o odnosu prema kulturi na lokalnoj razini. Naime, Možemo je u velikoj mjeri proizišao upravo iz nezavisne kulturne scene, s neprikosnovenim ljudskim kapacitetima kada je riječ o koncipiranju politike senzibilizirane za potrebe čitavog sektora, njegovih radnica i šire javnosti. Jedna od prvih intervencija u gradske ustanove u kulturi nakon njihovog dolaska na vlast bilo je razrješenje Ane Matković, Martina Previšića i Vere Šimić Jajčinović dužnosti članica Upravnog vijeća Muzeja grada Zagreba i imenovanje Ive Prosoli Stojkovske, Tvrtka Jakovine i Maroja Mrduljaša na njihovo mjesto, koje je gradonačelnik Tomašević donio u Zaključku iz 13. srpnja ove godine. MGZ je inače institucija koja se u svojevrsnoj upravljačkoj krizi nalazi čak – dvije i pol godine. Budući da po isteku mandata dugogodišnjeg ravnatelja Vinka Ivića u srpnju 2019. na prethodno raspisanom natječaju nije odabrana nijedna kandidatkinja, tadašnji gradonačelnik Milan Bandić imenovao ga je vršiteljem dužnosti, da bi se isti scenarij ponovio i godinu dana kasnije, produžujući zavrzlamu oko izbora u dvogodišnji period upravljačkog limba.

Nakon druge godine Ivićevog v.d.-ovanja pod Bandićevim blagoslovom, uslijedila su nova dva pokušaja izbora novog ravnatelja – prvi u svibnju, a potom i u lipnju ove godine. I oni su poništeni u jeku promjene vlasti, potom je uslijedila Tomaševićeva intervencija u sastav Upravnog vijeća, da bi se u rujnu krenulo u peti pokušaj okončavanja agonije, prvi u novoj političkoj konstelaciji. Na taj se natječaj prijavilo šest kandidatkinja (Ana Kutleša, Vesna Bradamante, Ivana Katavić, Goran Arčabić, Hela Vukadin Doronjga i Zvjezdana Antoš), koje su sve prošle formalnu provjeru. Nakon održanih intervjua i odustajanja jedne od kandidatkinja (Bradamante), Upravno vijeće izabralo je Anu Kutlešu, kojoj su tri glasa dali novi vijećnici imenovani od strane Grada, dok su za Zvjezdanu Antoš glasali predstavnici radnika Muzeja Boris Mašić i Miljenko Gregl.

Kako stoji u dijelu obrazloženja odluke Upravnog vijeća koji potpisuje njegova predsjednica Iva Prosoli Stojkovska, Kutleša je pokazala “da ima jasnu viziju za razvoj Muzeja utemeljenu na demokratizaciji Muzeja, inzistiranju na inter- i multidisciplinarnom pristupu, umrežavanju Muzeja sa sličnim institucijama i inicijativama u Hrvatskoj i inozemstvu i aktivnom suradnjom i odgovornim sudjelovanjem u životu lokalne zajednice”. Citirajući direktno iz Kutlešinog prijedloga programa, Prosoli Stojkovska također apostrofira vrijednosti koje izabrana kandidatkinja zagovara: “promicanje demokratskih vrijednosti, kritičkog preispitivanja dominantnih narativa, uključivanje potisnutih identiteta i glasova, afirmiranje različitosti i drugačijosti, solidarnosti, jednakopravnosti po pitanju roda, spola, nacionalne, rasne i klasne pripadnosti, kako u programima tako i u internom ophođenju zaposlenika_ca.” Zaključno, predsjednica Vijeća ističe inovativnost, uključivost i usklađenost Kutlešinog programa sa suvremenim muzeološkim standardima te angažiranost i kritičnost njenog pristupa kao zalog pretvaranja Muzeja “u dinamičan prostor kritičkog promišljanja, učenja i razmjene”. Tome vrijedi dodati i napomenu člana Vijeća Maroja Mrduljaša kako izbor Kutleše predstavlja “nastavak već uspostavljenog trenda transfera znanja i iskustava iz nezavisne kulture u institucije koji se već pokazao uspješnim”, navodeći primjer dolaska Slavena Tolja na čelo MMSU-a Rijeka i kustoskog kolektiva WHW u bečki Kunsthalle.

WHW je važna referenca jer ne samo da je riječ o najpoznatijem primjeru međunarodne relevantnosti naše nezavisne kulture, inače također ignoriranom u gradskom kotekstu, nego i o kolektivu duboko srodnom Bloku – Lokalnoj bazi za osvježavanje kulture, čija dugogodišnja članica je, uz Vesnu Vuković, Ivanu Hanaček i Dunju Kučinac, također i Ana Kutleša. Blok je nedvojbeno jedan od najvrijednijih aktera u našem (ne samo) nezavisnom kulturnom polju, kustoski kolektiv koji je tijekom dvadeset godina svojeg postojanja proizveo niz važnih programa, usmjerenih, između ostalog, upravo na kritičko promišljanje baštine, odnosa kulture i lokalne zajednice, kao i demokratizacije tog odnosa – dakle, upravo onoga što čini temeljni smisao postojanja Muzeja grada Zagreba.

Nažalost, izgleda da je upravo u tom Kutlešinom i Blokovom kritičkom, ideološki jasno pozicioniranom djelovanju problem, budući da se dio zaposlenika Muzeja usprotivio njenom imenovanju u obliku anonimnih javnih pisama upućenih gradonačelniku Tomaševiću. Formalni temelj za ovaj istup prigovori su koje je predstavnik zaposlenika u Upravnom vijeću Boris Mašić naknadno iznio na račun Kutlešinih kvalifikacija. Naime, na sjednici održanoj 13. listopada, tajnik Muzeja, pravnik Karlo Šakota i predsjednica Upravnog vijeća Iva Prosoli Stojkovska ustvrdili su kako sve kandidatkinje udovoljavaju formalnim kriterijima natječaja, uključujući i onaj da kandidatkinja mora imati “najmanje pet godina rada u muzeju ili najmanje deset godina rada u kulturi, znanosti ili obrazovanju”. U skladu s propozicijama natječaja o prihvatljivim dokazima, Kutleša je svoje radno iskustvo potkrijepila elektronskom potvrdom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, iz koje je jasno da u Bloku u kontinuitetu radi duže od deset godina. No Mašić je, sudeći prema dostupnim zapisnicima, naknadno osporio Kutlešin staž u kulturi – njegova argumentacije se, čini se, temelji na činjenici da Kutleša tijekom prvih godina u svojoj organizaciji nije imala ugovor na puno radno vrijeme. Iz toga Mašić izgleda izvodi računicu po kojoj se više od 10 godina Kutlešinog rada u Bloku pretvara u pukih 7 godina. Ovakva izuzetno problematična konstrukcija prije svega nema nikakvog utemeljenja u tekstu natječaja, u kojem se rad nigdje ne definira u smislu staža ili vrste ugovora. Sve ovo ne bi dobilo na pretjeranoj važnosti da tajnik Šakota u novonastalim okolnostima nije promijenio mišljenje i zauzeo stav da Kutleša ipak “nije priložila sve uvjete natječaja”.

U takvim uvjetima, Vijeće je učinilo najodgovorniju moguću stvar i zatražilo mišljenje “pravnika iz nadležnih gradskih, odnosno državnih institucija, te radnog prava”, kako stoji u zapisniku elektronske sjednice, održane 4. studenog. Ispostavilo se da se konzultirani pravnici “slažu u činjenici da je kolegica [Kutleša, op. au.] poslala jedan od dokumenata koji je u tekstu natječaja zatražen kao jednakovrijedan te time ispunila formalne uvjete” te da “ne postoji osnova za diskvalifikaciju”. Situacija je, dakle, u formalnom smislu proglašena čistom te je Upravno vijeće tehnički moglo finalizirati izbor u skladu s vlastitom odlukom.

Ono na čemu se pritom vrijedi zadržati jest načelni stav većine pravnika da dokument poput elektronske potvrde HZMO-a “nije adekvatan za procjenu nečijeg rada u kulturi”, pri čemu se ipak upozorava “da rad u kulturi nije istovjetan radnom stažu”, suprotno Mašićevoj interpretaciji. To mišljenje nema direktne reperkusije po ovaj slučaj, budući da je natječaj za izbor ravnatelja Muzeja priznavao HZMO-ovu potvrdu kao dokaz, imalo to smisla ili ne. No ono svakako otvara šire, izuzetno važno pitanje uvažavanja i formalnog dokazivanja izvaninstitucionalnog rada u kulturi, koji se po definiciji uglavnom ne odvija pod ugovorima o radu na neodređeno i na puno radno vrijeme. Prikloniti se Mašićevoj interpretaciji značilo bi na posebno ciničan način negirati realnost rada u nezavisnoj kulturi, njene podfinanciranosti, kao i česte nemogućnosti da se u sustavu projektnog financiranja pokrivaju troškovi plaća, pri čemu se iza nominalnog rada na pola radnog vremena najčešće krije višestruko veće radno opterećenje. Ukratko, iz takve perspektive institucionalni sustav rezerviran je primarno za one koji u njemu rade i imaju privilegij najsigurnijih radnih mjesta – radi se, dakle, o jednoj duboko konzervativnoj, isključujućoj interpretaciji na štetu ranjivijeg dijela kulturnog polja.

Nažalost, zbog djelomično razumljivog opreza, predstavnici Grada u Upravnom vijeću nisu zauzeli odlučniji stav po ovom pitanju, koji bi bio važan i kao proceduralna legitimacija atipičnih oblika rada u nezavisnoj kulturi. Umjesto, dakle, da su priču zaključili i definitivno predložili Kutlešu za imenovanje, za što su po svemu sudeći dobili pravnu osnovu, napravili su jedan proceduralni zapetljaj – prvo su izglasali da će od izabrane kandidatkinje zatražiti dodatno pojašnjenje njenog rada i staža, da bi onda vlastiti zaključak zanemarili, ne poslavši joj nikakav zahtjev za dodatnom dokumentacijom.

Takvom su pak odlukom dali povoda opoziciji unutar Muzeja da uputi javno pismo gradonačelniku Tomaševiću, koje je dan nakon navedene sjednice završilo u medijima. Riječ je o jednom izuzetno problematično sročenom istupu, u kojem se prije svega netočno tvrdi da je nedvojbeno utvrđeno da Kutleša ne zadovoljava uvjete natječaja. Činjenica da je Upravno vijeće izglasalo dopunu dokumentacije, na koju se pismo poziva kao kršenje procedure, pritom nije pojašnjena u svjetlu dobivenih vanjskih pravnih mišljenja, kao što je iz njega izostavljeno da je Kutleša uistinu priložila dokaz koji je u skladu s propozicijama natječaja, što neimenovanim autorima omogućuje da njezinu prijavu tendenciozno prikažu kao nepotpunu, a time i nevažeću.

Pored ovih proceduralnih pedanterija, ključan je i dio pisma koji gazi u teren perfidne političke denuncijacije Kutlešinog rada: “Zastupamo stav da Muzej ne pripada ‘lijevima’ ili ‘desnima’, politički angažiranima ili neangažiranima, ‘progresivnima’ ili ‘konzervativnima’, manje ili više obrazovanima, već smo muzej koji pripada svima.” Banalno je uočiti da ne postoji jasniji znak ideološkog konzervativizma od ovakve nadideološke retoričke torte, kao što je sasvim izvjesno da bi ustanova koja bi se ovoliko trsila da ne pripadne nikome ostala baš to – ničija. Srećom, opozicionari iz MGZ-a nisu predugo ostali u svojoj kuli bjelokosnoj, nego su u sljedećem javnom pismu gradonačelniku, objavljenom 8. studenog, Kutlešu nagazili malo konkretnije, upozoravajući kako BLOK “organizira ‘političke škole za umjetnike’ kao ‘obrazovni program’ kojim se nudi indoktrinirani pristup politizaciji umjetnosti i kulture s namjerom ‘politiziranja i poticanja na angažman umjetničkih i kulturnih radnika’. Iza programatske sintagme o ‘borbi za bolje radne uvjete kulturnih radnika’ i iz djelovanja BLOK-a razotkriva se aktivizam usmjeren protiv kapitalizma, ali i neutemeljena radikalna kritika rada radnika u kulturnim ustanovama.”

Ako je prethodno pismo bilo površinski ambivalentnije, ovo je potpuno otvoreno oko svoje ideologizirane srži – na ime konzervativno-desnog elitizma koji se predstavlja kao neutralnost, tu se denuncira vrijedan rad Bloka na otvaranju kulturnog i umjetničkog polja i emancipaciji njegovih radnica. Iz te perspektive, ovaj napad na Kutlešu posebno podmuklim čini činjenica, istaknuta i u citiranom obrazloženju Upravnog vijeća, da je upravo ona kandidatkinja koja poseban naglasak u svojem programu stavlja na otvaranje Muzeja za marginalizirane i drugačije glasove i pozicije.

Kako je pak izgledala neutralnost u interpretaciji prethodnih uprava MGZ-a najbolje pokazuje njihovo dugogodišnje odbijanje da na pročelje zgrade bude vraćena spomen-ploča posvećena kustosici Muzeja Mariji Hanževački, koju su ustaše mučile i strijeljale 1944. kao pripadnicu antifašističkog pokreta: ploča je naime uklonjena devedesetih, iz jasnih razloga, a vraćena je tek nedavno, kada su izmijenjeni politički odnosi u gradu valjda počeli uvjetovati Novo Neutralno. Neiscrpnom istraživačkom angažmanu novinara Hrvoja Šimičevića dugujemo i detaljnu analizu stalnog postava Muzeja, koji svoje sporno ideološko lice pokazuje, između ostalog, i u segmentu posvećenom razdoblju socijalizma. “Gramatički krnje, faktografski netočno i duboko revizionističko lupetanje prožima gotovo svaki eksponat ovog izrazito značajnog perioda za Zagreb”, oštar je Šimičević, koji u svojem tekstu bespoštedno upućuje na sve manjkavosti i tendencioznosti tumačenja povijesti u MGZ-u. S kojim dijelom javnosti rezonira pozicija anonimnih prozivača iz MGZ-a postalo je ubrzo jasno – već sljedeće jutro nakon objave drugog javnog pisma Blokov je trešnjevački prostor Nova Baza oblijepljen letcima čiji cilj je očito bio provocirati i zastrašiti Kutlešu i njene kolegice, zbog čega je na teren morala izići i policija.

Sretna okolnost je da je taj vandalski čin čitavom slučaju priskrbio dodatnu medijski pažnju, a na Kutlešinu stranu stao je i dio mainstream medija, nudeći važnu kritiku argumenata njezinih protivnika. Umjesto dakle zadržavanja na razini demistificiranja ideološke potke kampanje protiv Kutleše, o čemu je već dovoljno rečeno i na drugim mjestima, vrijedilo bi se vratiti na neke šire implikacije ovog slučaja. Naime, nije on specifično zanimljiv zato što nam otkriva isključujući konzervativizam koji u velikoj mjeri okupira naše kulturne institucije, premda to nedvojbeno jest jedan od njegovih ključnih aspekata. Odnosno, taj nam je konzervativizam itekako poznat i otprije, samo je sada provociran i ugrožen novom političkom konstelacijom u gradu. Ono što pak čini specifičnost ovog izbora ravnateljice Muzeja grada Zagreba primarno su njegove implikacije po shvaćanje kulturne politike, odnosa gradske vlasti i institucija, kao i problema legitimacije rada u nezavisnoj kulturi.

U tom smislu vrijedi istaknuti jednu činjenicu koja se, koliko mi je poznato, dosad nije javljala u komentarima ovog slučaja. Među proračunskim dokumentima o kojima će se početkom prosinca glasati na 6. sjednici Gradske skupštine Grada Zagreba nalazi se i Prijedlog programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2022. godinu. Pored uobičajenih jedanaest djelatnosti koje se financiraju iz gradskog proračuna, tamo je za sljedeću predviđena i dvanaesta pod nazivom “Kultura i umjetnost u zajednici”. Navedena je linija definirana na sljedeći način: “Programi podržani kroz Kulturu i umjetnost u zajednici bit će usmjereni na veću dostupnost kulturnih i umjetničkih sadržaja u zajednici s osobitim naglaskom na teritorijalnu decentralizaciju kulturne proizvodnje i sudjelovanje građana u lokalnom kulturnom životu. Naročito će se podržati umjetnici, umjetničke organizacije, udruge i građani da samostalno ili u suradnji s kulturnim ustanovama (s naglaskom na centrima za kulturu i knjižnicama) razvijaju programe koji će se realizirati na kvartovskoj razini grada, kao i programi koji imaju perspektivu dugotrajnije suradnje kulturno-umjetničkih subjekata i raznih aktera lokalne zajednice […] Posebno će se podržati programi koji unapređuju programsku suradnju subjekata civilnog i javnog sektora u kulturi […]”

Iz perspektive ovog opisa imenovanje Ane Kutleše počinje djelovati ne tek kao hrabar, pomalo ekscesan odabir jedne autsajderske kandidatkinje, nego kao potpuno logičan izbor vođen vrlo pozitivnim novim prioritetima kulturne politike. U tom smislu, tezu iz jednog od anonimnih pisama zaposlenika MGZ-a da je “izbor ravnatelja Muzeja politička agenda Možemo” možemo slobodno podvesti pod meme kategoriju things that reactionaries say that would be awesome if true. Odnosno, ona i jest istinita, ali ne na način na koji to podrazumijevaju institucionalni konzervativci, što više govori o načinu na koji su oni navikli da stvari funkcioniraju. Ne radi se naime o Ani Kutleši osobno, nego o strašnoj agendi demokratizacije kulturnih institucija. Uostalom, moglo bi se uvjerljivo argumentirati da je u Blokovom slučaju riječ o organizaciji koja se pozicionira na način koji je kritičan kako prema dijelu nezavisne kulturne scene iz koje je Možemo potekao, tako i prema kontradiktornoj svjetonazorskoj osnovi na kojoj počiva nova zagrebačka vlast.

Druga, izuzetno važna implikacija ovog slučaja je problem formalne legitimacije rada u (nezavisnoj) kulturi. Potrebna je izgleda temeljita rasprava o definiranju tog rada, kao i načina na koji ga se dokazuje – u suprotnom, institucije će ostati mjestima reprodukcije privilegija ograničenog kruga ljudi. To dakako ne znači da u institucijama ne postoji veliki broj stručnjakinja sa sjajnim kompetencijama, znanjem i otvorenim viđenjem kulturnog sustava, kao što nitko u čitavoj priči ne tvrdi da dr. sc. Zvjezdana Antoš, dugogodišnja muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju s velikim muzeološkim iskustvom, nije načelno zaslužila doći na čelo MGZ-a. No svakako se radi o tome da izvaninstitucionalni rad u kulturi, koji se odvija usprkos svim nevjerojatnim poteškoćama, mora moći biti adekvatno vrednovan u okviru natječaja za mjesta u institucijama. To će vjerojatno uključivati određeni tip pravne artikulacije postupka koja će znati uvažiti različite realnosti rada u kulturnom sektoru.

Odluka upravnog vijeća jednog muzeja nije razina na kojoj će se taj problem riješiti, stoga ne treba nužno preveliku težinu pripisivati odluci da se poništi i ovaj, peti natječaj za izbor ravnateljice MGZ-a i krene u novu rundu. Bolje bi dakako bilo da je čitav proces bio vođen malo spretnije, na što upućuje činjenica da od Kutleše nikada nije službeno zatražena dodatna dokumentacija, kao i da je natječaj poništen bez transparentnog objašnjenja. U tom smislu, ovaj slučaj je još jedan primjer proceduralnog nesnalaženja nove vlasti, donekle i razumljivog zbog snažnih otpora kojima su izloženi u dijelu institucija. Upravljačka kriza u Muzeju grada Zagreba tako se nažalost produbljuje, šesti natječaj iščekujemo, a bilo koga tko će na njemu biti izabran čeka podijeljeni kolektiv, jednim dijelom očito nenaklonjen otvorenijem shvaćanju funkcije ustanove u kojoj radi.

Film prati godinu dana u životu Ade Colau, od vremena koje je provela organizirajući antideložacijske borbe u Barceloni do dana kada je prisegnula kao prva žena na čelu toga grada. Ova intimna kronika – u kojoj se koriste i privatne snimke Adina videodnevnika – i privilegirani uvid u unutarnje mehanizme nove građanske platforme objedinjuje dvije prevladavajuće teme: povijesnu pobjedu, ilustrativnu za političke promjene koje se odvijaju na jugu Europe, te unutarnju borbu osobe koja se boji da ne postane ono što je često i sama propitivala. 

Nakon filma slijedi razgovor s Tomislavom Tomaševićem, kandidatom za zagrebačkog gradonačelnika ispred platforme Zagreb je NAŠ! i zastupnikom u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, i arhitekticom i aktivisticom Ivom Marčetić. Razgovor moderira Jelena Ostojić.

Gradonačelnica se prikazuje u sklopu projekta Kratke slike, programske cjeline Proširena slika koja se bavi odnosom kinematografije prema društveno-političkim temama. Ulaz na program je besplatan, a detaljnije informacije dostupne su na stranici MM centra.

Uoči lokalnih političkih izbora koji će se održati 21. svibnja, Društvo arhitekata Zagreba (DAZ) organiziralo je tribinu na kojoj su kandidati i kandidatkinje za gradonačelnika odnosno gradonačelnicu Zagreba imali priliku predstaviti svoje vizije prostornog i arhitektonskog aspekta grada. Od svih kandidata, tribini su se odazvali tek Anka Mrak Taritaš, Sandra Švaljek i Tomislav Tomašević. Mrak Taritaš od 2003. do 2005. godine obnašala je funkciju pročelnice Gradskog zavoda za planiranje razvoja Grada Zagreba i zaštitu okoliša, Švaljek je od 2013. do 2015. godine bila zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba zadužena za područje gospodarstva i provedbe razvojnih projekata Grada, a Tomašević je govorio iz pozicije aktivista koji se već dvadesetak godina bavi temama zaštite okoliša i urbanog razvoja, jedan je od osnivača Prava na grad, a od 2006. do 2011. godine jedan od predvodnika prosvjeda za javni prostor u Varšavskoj ulici i na Cvjetnom trgu. Nije dano objašnjenje zašto se ostali kandidati i kandidatkinje nisu pridružili tribini, no čini se kako o toj temi nemaju što za reći ili smatraju da ona nije bitna za njihov izbor.

Fokus razgovora temeljen je na zaključcima tribine Arhitekti za Zagreb održane u prosincu 2016. godine na kojoj su Društvo arhitekata Zagreba, Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska komora arhitekata i Arhitektonski fakultet – četiri relevantne arhitektonske institucije – raspravljale o ključnim problemima daljnjeg razvoja i politika upravljanja gradom, kao što su strategija razvoja grada, arhitektonsko-urbanistički natječaji i javni prostor. DAZ je tribinu o viziji Zagreba odlučio organizirati prije izbora, kako je objasnio njihov predsjednik Rene Lisac, jer je to razdoblje dijaloga u kojem ima više sugovornika, za razliku od postizbornog perioda kad je to samo jedna osoba ili, kao što je zbog nezainteresiranosti druge strane do sada bio slučaj, razgovor postaje monolog.

Na tribini Vizija za Zagreb, kao jedno od važnijih nametnulo se pitanje o Generalnom urbanističkom planu (GUP). Vladavina trenutnog, dugovječnog gradonačelnika, osim sumanutog fokusa na fontane, ostat će zapamćena upravo po proizvoljnim i krajnje sumnjivim izmjenama Generalnog urbanističkog plana koji bi trebao biti krovni, monolitni dokument na temelju kojeg bi se trebao planirati budući razvoj urbane sredine. Umjesto toga, GUP je postao privatna igračka pojedinaca, a njegove odredbe mijenjaju se brzim postupkom prema potrebama privatnih investitora. Na neodrživost takvog stanja upozoravala je Zelena akcija još 2006. godine kada je najavljena prenamjena zelenih površina u stambena područja, što je trebala izglasati Skupština Grada Zagreba. Možda najpoznatiji primjer ovakve prakse postao je danas notorni Centar Cvjetni i pripadajuća mu garaža u Varšavskoj ulici, koji su postali simbol otpora privatizaciji javnog prostora. Unatoč svim prosvjedima i apelima zastupnicima Skupštine, devastacija zelenih površina, privatizacija javnog prostora i sumnjive izmjene GUP-a nastavljene su do danas.

Na pitanje o važnosti GUP-a, ali prije svega, kakva je njegova budućnost, svi su se sudionici tribine složili da on treba biti krovni dokument i nacrt dugoročnog razvoja grada. Usuglašeno je i da GUP treba biti u nadležnosti struke i donesen prema njenim pravilima, pri čemu je Mrak Taritaš istaknula da “Zagreb vapi za jednim pristojnim GUP-om”, no samo je Tomašević eksplicitno najavio njegovu novu izradu. Svi su se također usuglasili oko napuštanja politike takozvanih “gradskih projekata” kojima se bez unaprijed dogovorene strategije uređuju pojedini gradski prostori. Vrijedni gradski prostori i područja trebaju se obnavljati na temelju unaprijed donesenog urbanističkog plana i to putem javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja. Švaljek je također dodala kako se ovo odlučivanje treba prebaciti “iz sfere politike u stručnu sferu”, odnosno DAZ-u i sličnim neovisnim organizacijama, dok je Tomašević istaknuo da je prioritet platforme Zagreb je naš! napraviti registar gradske imovine i plan njenog upravljanja, no dok se plan ne izradi, te iste prostore treba dati na privremeno korištenje. “Grad treba preuzeti inicijativu umjesto samo čekati da se pusti milijuni pojave kako bi se gradska imovina počela koristiti”, naglasio je.

Svi su se sudionici također složili kako treba poticati građansku participaciju i veću demokratizaciju pri planiranju prostora i provođenju natječaja. Javne natječaje pritom trebaju provoditi neovisne institucije kao što su DAZ ili Udruženje hrvatskih arhitekata, no Tomašević također naglašava kako je ključno da struka u tim slučajevima sluša građane i pridruži im se, kao što je to napravljeno u slučaju parka na Savici.

Na pitanje o kulturnim institucijama kojima stalno prijeti izbacivanje iz gradskih prostora, kao što je to trenutno kino Tuškanac i po već tko zna koji put, Medika, Tomašević odgovara kako je dobro upoznat s “maćehinskim odnosom prema nezavisnoj kulturi koju ova gradska vlast ne vidi kao dodanu vrijednost”. Kroz borbu za nezavisnu kulturu i mlade Tomašević se priključio aktivističkom djelovanju, a sada, jedanaest godina kasnije, konačno se odlučio i politički suprotstaviti dosadašnjem načinu upravljanja gradom. Švaljek pak ističe kako su prema njihovoj strategiji razvoja kulture, javne gradske prostore namijenili upravo nezavisnoj kulturi koju su prepoznali kao depriviranu. Također, smatra kako mladi umjetnici mogu postati poduzetnici, a za to im trebaju prostori, što im također povoljno može ustupiti grad, dok Mrak Taritaš naglašava kako se Zagreb treba pridružiti drugim europskim gradovima koji na programe izdvajaju oko pedeset posto sredstava namijenjenih kulturi. “Kod nas je to tek desetak posto, a ostatak je protočni bojler – sredstva za plaće i infrastrukturu na što nemate nikakav utjecaj. Trebamo se zalagati za sustav kao u ostalim europskim gradovima”, dodala je.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U Hrvatskoj je preko 85 posto stanovništva pokriveno zdravstveno ispravnom, kvalitetnom vodom iz vodoopskrbnog sustava. Usprkos tome, naša je zemlja 12. u svijetu po potrošnji flaširane vode po stanovniku. U Hrvatskoj se na vodu iz boce, tisuću puta skuplju od one iz vodovoda, godišnje potroši nekoliko milijardi kuna, a najveći proizvođač flaširane vode je jedna od najprofitabilnijih tvrtki u Hrvatskoj.

Na tribini će biti predstavljena i Analiza javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu koju je u posljednjih šest mjeseci proveo Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju. Analiza je pokazala da poduzeća koja flaširaju vodu plaćaju državi tek 3 lipe po litri koncesijske naknade što čini samo 1% troškova najvećih proizvođača. Nejasan i nelogični pravni okvir omogućuje da za aromatizirane flaširane vode poduzeća plaćaju oko 200 puta manju koncesijsku naknadu od 3 lipe po litri. Nedovoljna je transparentnost sustava koncesija, a među državnim institucijama postoje neusklađeni podaci o tome koliko su poduzeća crpila vode i koliko su trebala platiti za koncesijsku naknadu. Najveći proizvođač flaširane vode ima operativnu dobit u poslovanju s vodom 10 puta veću od iznosa koncesijske naknade za crpljenje te iste vode.

Na tribini govore Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju, Lidija Runko Luttenberger s Odsjeka za politehniku Filozofskog fakultea u Rijeci i redatelj Dario Juričan.

Seminar Urbana zajednička dobra – zajednički grad, u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Zelene europske fondacije, predstavit će 9. studenog u dvorani Müller (Kino Europa, Varšavska 3) niz primjera zajedničke upravljačke prakse i borbe za zajednička dobra diljem Europe, od Madrida i Berlina, preko Beograda i Sarajeva, do Maribora i Zagreba. Također, kako se ističe u pozivu, seminar bi trebao “pružiti prostor za razmjenu izazova u raznim praksama zajedničkog urbanog upravljanja kao i za razmjenu konfrontacijskih taktika protiv ograđivanja gradskih zajedničkih dobara i privatizacije gradskih javnih dobara”.

Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju otvorit će seminar uvodnim izlaganje naslovljenim Koncept i praksa urbanih zajedničkih dobara, a potom će Lucia Lois iz višenamjenskog samoupravljačkog autonomnog prostora El Patio Maravillas i Marco Clausen iz Nachbar­schafts­akademie, samoorganizirane otvorene platforme za urbano i ruralno diljenje znanja, kulturne prakse i aktivizivam, razjasniti kako stvari stoje s praksama urbanih zajedničkih dobara u Madridu i Berlinu. Iva Čukić iz Ministarstva prostora, Alma Midžić iz Crvene i Matic Primc iz Iniciative mestni zbor na primjeru Beograda, Sarajeva i Maribora će govoriti o tome kako funkcionira zajednički grad, a seminar će završiti diskusijom posvećenom unaprijeđenju urbanih zajedničkih dobara u lokalnom kontekstu u kojoj će sudjelovati Iva Marčetić, Mislav Žitko, Dušica Radojčić, Teodor Celakoski, Janja Sesar, Enes Ćerimagić, Iris Beneš, Svibor Jančić, Cvijeta Bišćević i Nikola Zdunić. 

Cilj ovog seminara je, kako ističi urganizatoru, među lokalnim sudionicima potaknuti debatu kako da se modeli urbanih zajedničkih dobara i samoupravljanja umnože, unaprijede, podrže i zaštite u gradovima regije. Prema svemu sudeći, prakse su to koje sasvim uspješno funkcioniraju u nizu europskih gradova i nisu tek utopistička ideja bez utemeljenja u stvarnost: Atena ima mrežu solidarnosti koja omogućuje hranu, stanovanje i zdravstvene usluge onima pogođenima brutalnom politikom štednje, lokalna vlast u Bolonji omogućila je suradnju sa zajednicama u proizvodnji i obnovi urbanih zajedničkih dobara, građanska platforma “Barcelona zajedno”, uz pobjedu na lokalnim izborima, iza sebe ima i okvori za upravljanje urbanim zajedničkim dobrima u različitim sektorima. Na tom je tragu i nedavno pokrenuta Inicijativa za interkulturni društveni centar u Zagrebu, čiji je cilj uspostavljanje društveno-kulturnog centra kao integralnog modela koji odgovara na potrebe šireg civilnog društva i lokalne zajednice. 

Više informacija o seminaru Urbana zajednička dobra – zajednički grad potražite ovdje.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Moduli Nature (voditelji Vedran Horvat i Jagoda Munić), Economy (Tomislav Tomašević i Jovica Lončar) i Society (Paul Stubbs) podijelili su sudionike i polaznike u tri grupe koje su posljednjeg dana predstavile temeljna načela novih modela oko kojih su se složile te osnovna neslaganja proizašla iz trodnevnih radionica. Svaki su dan organizirani raznovrsni paneli prilagođeni svakom modulu, dani su započinjali predavanjima Jože Mencingera, Ralfa Fuecksa, Tima Jacksona, Reinharda Bütikofera i Natalie Bennet, a završavali debatama o društvenim pokretima i novim političkim strankama, mjerama štednje, trgovinskim ugovorima između EU i SAD-a te kontradikcijama zelenih politika. S Vedranom Horvatom, voditeljem zagrebačkog ureda Heinrich Böll Stiftunga i jednim od organizatora Akademije, razgovarali smo po završetku programa.

KP: Kakav je tvoj osobni dojam uspješnosti ovogodišnje Akademije s obzirom na zadanu problematiku?

V.H.: Na osnovi povratnih dojmova i reakcija, mozemo biti jako zadovoljni ovogodisnjim izdanjem Akademije. Postavljena tema je bila ambiciozna i u tih nekoliko dana, otvoreni su samo neki, ključni aspekti sistemske promjene koju smo imenovali kao “ecommonise”. Sam proces i koncept treba dakako razvijati dalje, pogotovo kroz prakse, a tu mislim na daljnje zaokruživanje i pokretanje novih saveza, programa i praksi koja pitanja klasnih razlika, radničkih prava ili ekonomske demokracije ne stavljaju ispred smanjenja pritiska na okoliš i upozoravanja na granice rasta u sadašnjem ekonomskom sustavu. I obrnuto, naravno. U tom smislu, postalo je jasno da za taj poduhvat nije dovoljno ni tjedan, pa ni mjesec dana, kao ni skoro dvjestotinjak sudionika. U tom smislu na Visu se uvijek susrećemo s predimenzioniranim očekivanjima, potrebno je daleko više i vremena i resursa i ljudi no zato ovu godinu iz perspektive Akademije gledamo kao neki okidač, kao pokretanje poluge za tu promjenu u ovoj regiji, a na sve nas kao multiplikatore te ideje. U tom smislu mislimo da možemo biti zadovoljni jer se Akademija tu pozicionira kao referentna točka za razvoj zelene političke misli i praksi, zelene shvaćeno dakako prošireno od onog na što je ona svedena u Hrvatskoj danas te naspram ili u suradnji s onim što se želi subjektivirati kao Nova Ljevica.

KP: S obzirom na predložena “rješenja”, čini li ti se da je Akademija uspjela u svojoj temeljnoj misiji?

V.H.: Što se tiče rješenja, iluzorno bi bilo misliti da se u tjedan dana mogu u konačnici proizvesti rješenja za izlazak iz krize ili za ukidanje nejednakosti, ako to nije moguće godinama uz nevjerovatne resurse koje vlastodršci imaju na raspolaganju. Ono što jesmo učinili je da smo prikazali neka rješenja koja već postoje, koja se već pokušavaju pokrenuti i da smo ih povezali sa drugim konceptima i idejama koje postoje u široj zelenoj zajednici u regijji. Ipak, ono što je najbitnije je da smo stvorili prostor za kvalitetniju i kompetentniju diskusiju, a jedino iz nje, pored osobne kreativnosti, može doći do proizvodnje rješenja. Ono što me više brine jest to da se u nekim krugovima ne gleda blagonaklono na rješenja i na sve ono što nudi neku alternativnu opciju koja može smanjiti krizu, čak suprotno, kao da se očekuje daljnje propadanje i urušavanje koje bi potom netko politički kapitalizirao. Utoliko je na Akademiji uvijek prisutna svojevrsna napetost između onih koji zagovaraju postepeni prijelaz i transformaciju i onih koji zagovaraju nagli rez, revoluciju, potpuno propadanje sadašnjeg nepravednog ekonomskog sustava. Tu napetost je potrebno osjetiti i s njom raditi na način da ona bude produktivna. Možda popravak sadašnjeg stanja može voditi k jednakosti i utoliko biti revolucionaran. Nije li revolucionarno što se čak 91% proizvodnje električne energije u Njemačkoj sada nalazi ponovno u rukama građana? O takvim revolucijama nitko ne govori, jer imaju transformativni karakter.

No, da se vratim na evidentan rizik, oni koji i dalje radije zagovaraju kolaps ovog sustava pokazuju da nemaju puno što izgubiti. Taj put, koji možda jest legitiman, u ovom mi se trenutku čini izuzetno riskantnim jer ne smijemo zanemariti one autoritarne snage u društvu koje neće dugo oklijevati sa kapitalizacijom takvog stanja. A te snage nisu bile s nama na Akademiji.

KP: Na što ti se čini da će se organizacija Akademije u budućnosti morati koncentrirati?

V.H.: U svakom slučaju nakon ove Akademije bit će potrebno ozbiljnije razmisliti o daljnjoj metodologiji rada budući da i interesom i proporcijama Akademija prerasta u pravu školu. U tom smislu, barem je nekoliko različitih grupa sa bitno drugačijim očekivanjima te ćemo u tom smislu kroz prilagodbu formata, s programskim odborom i partnerima i dalje raditi na oblikovanju programa. Mlađi polaznici koji se prijavljuju na programe imaju jednu vrstu očekivanja, drugu vrstu imaju politički angažirane grupe i pojedinci, treću vrstu očekivanja imaju eksperti iz različitih područja. Njih sve treba nastaviti povezivati no istovremeno i odgovarati na njihova specifična očekivanja.

KP: Kao organizatori, jeste li zadovoljni pozvanim predavačima i izlagačima te čini li ti se da je tijekom sedam dana postavljen neki temelj za daljnju, širu europsku suradnju?

V.H.: Što se tiče odabira predavača, za nas nije bilo iznenađenja tokom ukupnog programa. Uspješno se ostvarilo da su pojedina predavanja ili rasprave ispunile svoju svrhu, bilo da se radi o plenarnoj diskusiji na kojoj se došlo do vrhunca debata koje smo pojedinačno gradili kroz module, bilo da se govorilo o davanju nekog završnog tona. U tom smislu uvodna rasprava je mislim dala odličnu podlogu, a kulminaciju Akademije proizvela je široka debata o kontradikcijima zelene revolucije te predavanja Tima Jacksona i Ralfa Fuecksa. Završno predavanje Natalie Bennet odlično je integriralo neke od sumnji koje i dvojbi koje internalizira zeleni pokret danas, kao i neke prijedloga kako izaći iz tih zamki. Giovanni Allegreti i Mikel Lezamiz dali su odličan prikaz praksi koje već postoje i koje mogu i politički i ekonomski osnažiti ovu transformaciju. Pored toga još nevjerovatna količina kvalitetnih predavača koji su nas uveli u pojedine aspekte koje smo htjeli naglasiti kao bitne za daljnje bavljenje na političkom, policy ili aktivističkom planu.

Mislim da profiliranje razlike između stranih predavača i domaćih polaznika više nije realistično, i da se razlika sada definira neovisno o geografskim težištima centra i periferije, između onih koji definiraju pozicije Zelenih kroz tehnološki optimizam i rast u suradnji s prirodom naspram onih koji ograničavaju rast i daljnju financijalizaciju Prirode. Ta konfrontacija, ako je produktivna može biti izuzetno korisna, no s druge strane moramo znati da se taj kontrast nalazi samo u ekstremima, u kojima se transformacija u biti i ne događa. Akademija je od samog početka profilirala svoj rad s jakim međunarodnim imenima, od Philippea Schmittera, Vladimira Gligorova, Davida Bolliera, Saki Bailey, Tariqa Alija, Michaela Hardta pa smo tako nastavili i ove godine. No ideja nije da Akademija ovisi od intervencija stranih gostiju, čak suprotno, ideja je da na mapu europskog zeleno-lijevog dijaloga stavimo našu regiju i pokažemo da se na nas može računati, sa nama, našim ljudima i iskustvima.

KP: Unatoč dobroj volji i suradnji lokalnih institucija, razmišlja li Akademija o nekom prostoru u Visu u kojem bi bila koncentrirana njena događanja, pogotovo s obzirom na natječaj DUUDI-ja za korištenje nekretnina u državnom vlasništvu?

V.H.: Zadovoljni smo što s Višanima imamo dobar suradnički odnos i mislim da je to izuzetno bitno za daljnje profiliranje Akademije. Na kraju, želimo da nakon nekog vremena boravka i druženja na Visu, i sam otok i njegovi stanovnici mogu imati neke dugoročne koristi, onkraj one koja produžuje sezonu za još tjedan i popravlja turistički budget zbog noćenja ili potrošnje. Ideja o takvom prostoru je svakako atraktivna, kao i prilika da se neki prostori koji propadaju koriste na održivi način, i za neposredne korisnike, i za zajednicu. Objektivne pretpostavke dakle postoje, no potrebno je još izaći na kraj s preprekama političkog ili ekonomskog karaktera. U svakom slučaju, nama je primarni cilj razvijati program, a paralelno s tim raditi na drugim rješenjima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Publikacija Građani u razvoju grada, predstavljena 19. lipnja, sadrži presjek onoga što je predviđeno državnim strategijama i zakonskim okvirom, kao i iskustva ljudi koji su reagirali na predložene promjene u njihovim zajednicama. Primjeri koje su dali samoorganizirane grupe građana pokazuju sistemske probleme u procesu koji bi trebao štititi javni interes: od netransparentnosti procedure do nedostatka mehanizama kojima se pozicije građana artikuliraju i zastupaju.

“Urbani i prostorni razvoj Srbije nije centralna tema ni javnih rasprava, ni političkih izbora, niti je bitan u okviru pregovora o priključenju Evropskoj uniji, pa kao takav ostaje izvan važnih društvenih tokova. Čak i kada se raspravlja o velikim građevinskim poduhvatima – kakav je odnedavno Beograd na vodi, naglašavaju se investicije i očekivani privredni razvoj, a zanemaruju se i previđaju posledice po društvenu zajednicu. Tako se urbanizam sve češće svodi na takozvani “investitorski urbanizam” u okviru kojeg je razvoj grada prepušten tokovima kapitala i moći”, ističe se u uvodu publikacije.

Beograd na vodi, kako navodi Ministarstvo prostora, posebno slikovito dočarava odnos države prema procesu urbanog razvoja, pa tako “Privremeno veće grada Beograda, bez skupštinske rasprave, donosi odluke o izradi Izmena i dopuna Generalnog plana Beograda, povezanih planova i ukidanju studije nepovoljne za projekt, a javnost nije upoznata ni s prirodom investicije ni s detaljima planiranog razvoja. I dok zbog pompoznosti tog projekta javnost bar zna da se nešto događa, urbanistički i prostorni planovi u cijeloj zemlji donose se po sličnoj šabloni uz sistemsku neinformiranost i isključenost stručne i opće javnosti iz procesa planiranja”.

Autor analize je Marko Aksentijević, u suradnji s Dobricom Veselinovićem i Ivom Čukić, izdavač je publikacije Mikro Art/Ministarstvo prostora, a možete je preuzeti ovdje.

U Beogradu se od 22. do 25. lipnja održava 24. konferencija međunarodne mreže za urbani razvoj i akciju INURA pod nazivom Između velikih ideja i životne stvarnosti. Uz mnoštvo inozemnih predavača, konferencija će ugostiti i panel koji će slučaj projekta Beograd na vodi staviti u kontekst sličnih projekata i ponuđene dominantne paradigme razvoja i opravdanja investicija te panel o urbanom razvoju i civilnim borbama na kojem sudjeluju Tomislav Tomašević, centar za nove medije_kuda.org, Tatjana Rajić, Darjan Bilić, Ivana Dragšić, uz moderiranje Marka Aksentijevića. Više o konferenciji potražite ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.