Održana u rujnu 2005., Operacija:grad okupila je organizacije i inicijative koje su privremeno oživjele napušteni kompleks tvornice Badel, pretvarajući ga u eksperimentalni prostor kulturnih praksi koje ukazuju na potrebu za novim kulturnim politikama i modelima upravljanja prostorima. Tijekom deset dana izložbi, diskusija, koncerata i urbanih intervencija, manifestacija je otvorila pitanje strukturne nejednakosti nezavisne i institucionalne kulture, ističući pritom potrebu za infrastrukturom koja bi omogućila njezino održivo djelovanje. Operacija:grad bila je jedan od prvih koordiniranih pokušaja da se nezavisna scena politički pozicionira i zajednički artikulira zahtjeve prema gradskoj vlasti za sustavno ulaganje u prostore kulture, o čemu su neki od aktera već govorili u intervjuu objavljenom na ovom portalu.

Tribina je otvorena naizgled jednostavnim pitanjem: “Što je za vas grad i što je grad danas?” Boris Bakal istaknuo je kako grad općenito promatra kao prostor hipertekstualnosti te da ga je Operacija:grad 2005. kao takvog i utjelovila. Članovi organizacija u to su se vrijeme okupljali oko Multimedijalnog instituta, odnosno kluba MaMa koji je bio središnje mjesto razmjene znanja, ideja i potreba tadašnje nezavisne scene. Tomislav Medak pak grad opisuje kao proizvod masovnog društva u kojem iskustvo nije posredovano zajedničkom kulturom nego razmjenskom ekonomijom. Naglasio je i djelatnu moć institucija te potentan prostor frikcije koji nastaje sudarom istih tih institucija i potreba društva, čemu zaposjedanje Badela i svjedoči.

Dva desetljeća kasnije, prisjećanje na Operaciju:grad navodi na promišljanje o transformaciji grada i postavlja pitanje gubi li grad kao urbani prostor na svojoj kulturološkoj i/ili organizacijskoj snazi. Na samoj tribini o tome nije bilo mnogo riječi pa je ostalo otvoreno pitanje jesu li se, i koliko, pogledi sudionika na grad u međuvremenu promijenili. Možda je to tema koju bi, u nekom drugom kontekstu, valjalo razmotriti kroz perspektive i iskustva novih aktera scene.

Za razumijevanje konteksta Operacije:grad nužno je pak osvrnuti se na političku situaciju u Zagrebu krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih. Kako je opisuje Medak, dominantno nacionalistička kulturna politika bila je usmjerena na reprezentativnu kulturu i kanon, s fokusom na muzeje, film i književnost, dok su alternativni pravci ostajali marginalizirani. U takvoj klimi gotovo da nije bilo prostora za infrastrukturu avangarde ili socijalističkog modernizma, čiji su akteri bili istisnuti iz institucionalnog sistema. Istovremeno, propadanje industrije, popraćeno trgovinom državnim nekretninama, ostavlja za sobom zanemarene objekte u kojima scena pronalazi potencijalna rješenja.

U tom je kontekstu nezaobilazna figura Milana Bandića, koji je imao presudnu ulogu u razdoblju kada se intenzivno zagovaralo rješavanje prostora za nezavisnu kulturu. Iako je odnos scene i gradonačelnika od inicijalnog interesa za suradnju prerastao u otvoreni sukob, sveukupni napori ipak su na koncu rezultirali otvaranjem prostora u kojem se održao i ovaj razgovor: četiri godine nakon održavanja Operacije:grad osnovan je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade kojim zajedno upravljaju istoimena organizacija i Grad Zagreb.

Po pitanju današnje političke situacije, razgovor se fokusirao na dostupnost prostora za kulturnu produkciju, a Bakal je posebno istaknuo postojanu napetost između zagrebačke gradske vlasti i nacionalne politike. U pogledu uloge Grada, zaključak tribine jest da od strane gradske vlasti postoji interes za rješavanje pitanja prostora za nezavisnu kulturu, iako sudionici nisu pretjerano optimistični oko brzine i opsega samih promjena. Određeni pomak dogodio se 2023. osnivanjem gradske ustanove Novi prostori kulture. No, kako ističe Burlović, NPK je po modelu upravljanja tek još jedna ustanova u sustavu, iako programski pokazuje senzibilitet prema nezavisnoj sceni, dok pitanje prostora za produkciju i dalje ostaje otvoreno.

Sudionici tribine neprestano su naglašavali koliko je kolektivizam bio ključan u planiranju i provedbi Operacije:grad. Još mnogo prije same intervencije, akteri zagrebačke nezavisne scene kroz policy forume razmjenjuju znanja, artikuliraju potrebe i koordiniraju pristupe, a kroz projekt Nevidljivi Zagreb Platforma 9,81 pronalazi napuštene, mahom industrijske, objekte prikladne za prenamjenu u prostor kulturnog eksperimenta. Upravo je zajednička aktivnost stvorila okvir u kojem je scena mogla djelovati učinkovito i strateški. Danas, potaknuta sličnim ali i novim problemima s kojima se nezavisna kultura susreće, kolektivna akcija ponovno je uvjet za preživljavanje. 

Pred kraj tribine sudionici su se prisjećali izvedbi i radova koji su bili izvedeni i predstavljeni u Badelu. Iako sjećanje polako blijedi, svi su se prisjetili performansa Siniše Labrovića Stado.org i rada Mladena Stilinovića Staviti na javnu raspravu. Janja Sesar, tada urednica Kulturpunkta, prisjetila se ploče s ispisanim tekstovima koja je služila kao analogni portal i reklama mladog medija. Iz publike su pritom pristizale kratke anegdote – o hranjenju leptira bananama ili danas nezamislivoj izvedbi simulacije potresa u zgradi Badela – koje su zaokružile prisjećanje na razdoblje u kojem se oblikovala suvremena nezavisna scena.

Dvadeset godina kasnije, Operacija:grad ostaje podsjetnik da su pomaci u kulturnom prostoru podjednako rezultat kolektivne imaginacije i političke odluke. Pred kulturnim radnicima_ama danas stoji isti izazov – kako ponovno osmisliti prostor zajedništva i djelovanja u vremenu koje traži nove oblike solidarnosti?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako stoji u najavi događaja, “prva Operacija:grad održana je u rujnu 2005. godine u napuštenom kompleksu bivše tvornice Badel, u organizaciji 26 organizacija iz područja kulture i mladih”. Njihova misija bila je problematizirati nedostatak prostora za kulturu i mlade u Zagrebu, “te tražiti od vlasti Grada Zagreba da se politički investira u razvoj novih prostora za nezavisnu kulturu te principe sudioničkog upravljanja tom kulturnom infrastrukturom.

Tako je započela kampanja kojom je 2006. osnovan Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade (današnja udruga Operacija grad) koji okuplja organizacije iz inicijative, a 2008. je kao rezultat kampanje osnovan Pogon – zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, kao ustanova čiji su suosnivači i suupravljači Savez za centar/Operacija grad i Grad Zagreb.”

Središnji dio programa proslave uključuje razgovore u Pogonu Jedinstvo posvećene počecima organizacije, njenim ciljevima te aktualnim zbivanjima u području nezavisne kulture. Prva tribina održat će se u ponedjeljak 20. listopada pod nazivom 20 godina od Operacije:grad i gdje su prostori za kulturu u Zagrebu danas u moderaciji Vatroslava Miloša. Sudionici_e tribine su Boris Bakal (Bacači sjenki), Sanja Burlović (AKC Attack), Tomislav Medak i Janja Sesar (Pogon). Nakon razgovora u 17:30, u 19:45 sati održat će se performans In Memoriam Actualis Marije Bajo.

U utorak, 21. listopada u 18 sati na rasporedu je tribina pod nazivom Povratak otkazanih u moderaciji Matije Markovčić, uz sudjelovanje Damira Bartola Indoša, Ane Kutleše (BLOK), Siniše Labrovića i Ivane Pejić (Kurziv). Program će isti dan zaključiti predstava Bitka na Neretvi u produkciji udruge Bacači sjenki.

Labrovićev performans Zastave svih zemalja, ujedinite trebao je biti izveden na otkazanom Oglede festivalu u Velikoj Gorici, no u organizaciji Operacije grad izvedba se seli na glavni zagrebački trg. Performans kreće u subotu u 11 ujutro na Trgu bana Josipa Jelačića.

Više detalja pronađite ovdje.

Multimedijalni institut mi je, pak, zvučalo kao mjesto koje na ulazu ima gipsane dorske stupove, a unutra je u obliku križa poslagano sedam televizora na kojima se vrte eksperimentalni filmovi. I tko se tamo okuplja? Samozvani hakeri, filozofi, ljubitelji animea i poznavatelji brazilskog art filma? Uh… Sve me to prilično zbunjivalo (i još me zbunjuje), što znači da sam se istovremeno bojao otići tamo, ali i da sam čekao prigodu da promolim svoj nos unutra.

Prvi put kad sam planski otišao u Mamu (nazovimo je zasad tako) bilo je kad sam tražio literaturu za diplomski rad o hakerskom aktivizmu. Temu sam odabrao jer mi je zvučala zanimljivo, a o njoj nisam znao baš ništa. Lišen okova znanja, odlučio sam otići na jedino mjesto za koje sam mogao pretpostaviti da sadrži ikakve informacije o hakerima – u misteriozni net klub. Samo, kako doći tamo? Trebam li nazvati i naručiti se? Imaju li nekakav ured za stranke? Koga zapravo trebam?

Nemoćan i neodlučan, naprosto sam došao jedno popodne u Preradovićevu, ušao kroz vrata i sjeo na prvu fotelju, kao napušteni pas. Ubrzo mi je prišao Tomislav Medak, tip kojeg sam slušao na nekom okruglom stolu, a čije sam riječi dovoljno dobro razumio tek da znam da one znače nešto pametno i da ću ih možda jednog dana moći dešifrirati. Medak me pitao što trebam, krenuo sam prtljati, duboko svjestan da nemam pojma o čemu pričam, izložen laserskom pogledu drevnog kung-fu grandmastera. Stao sam usred neke rečenice, a Medak se bez riječi udaljio i ubrzo vratio s desetak stranih knjiga o hakerima. “Uzmi i vrati ih kad završiš”, rekao je. “Imam li neki rok?” “Ne.” “Trebate li moju osobnu?” “Ne.” “Samo ih uzmem i vratim kad hoću?” “Da.” “Ne trebam čak ni ostaviti svoje ime?” “Ime nije bitno.”

Ta me gesta duboko ganula i tad sam napokon shvatio što točno Mama jest. U redu, bio sam upoznat s javnim institucijama i konceptom zajedničkog vlasništva, znao sam kako javne knjižnice i škole funkcioniraju, ali imao sam dojam da je dijeljenje oduvijek bilo i moralo biti regulirano. Nisam nikad doživio da mi netko dođe i jednostavno kaže: Uzmi. Naravno da se iza toga može razviti filozofija, možda bi upravo Medak to sad elaborirao, i naravno da taj princip rada iziskuje neku računicu, ali meni je u glavi ostala samo jednostavna gesta povjerenja, sloboda da uzmem i odem i, samim time, osjećaj da želim ostati i dati. 

Tu gestu od tada pronalazim u svemu što Mama radi – u knjigama koje tiskaju, programima koje održavaju, prostoru koji ustupaju, u besplatnom Human Rights Film Festivalu, u podršci migrantima, u ideji piratske brige… U svemu je prisutna evidentna namjera da se zajednici pruži quid, a da se u startu odbije pomisao na pro quo. 

Važno je i što taj quid stvarno može biti bilo što. Mamini sadržaji su često opskurni, nisu po svačijem ukusu, nisu pitomi niti privlačni, s razlogom nisu popularni, a temelje se na ideji da ako zanimaju i par ljudi u cijelom gradu, vrijede postojati, i to u svom najboljem mogućem obliku. Mama je rijetka po tome što može izgurati takvu ekskluzivnost bez elitizma, što može pružiti svima otvorenu hermetičnost. Uzmi, kao uvijek, uz dodatak: ali ne moraš. I tako već 25 godina, kao error tržišne računice, u prkos ideji da je čovjek čovjeku vuk, Mama ustraje.

Ipak me još nije odučila od kapitalističkih kalkulacija, od osjećaja da nas je zadužila i od zaključka da bismo bez Mame svi skupa bili na gubitku. Ali ovo nije pitanje posudbe i duga, dobitka i gubitka, uloga i rizika, dugotrajnosti i inovacije. Ne treba vratiti posuđeno, nego proširiti dobiveno. Mama daje dok ima, a kad je više ne bu, napravit ćemo novu “svojevrsnu zračnu luku”, neku Mamu 2, Multimedijalni IInstitut, Mi3 ili kako će se već zvati, ako će se uopće zvati. Koga briga, uostalom? Ime nije bitno.

Dok je diljem svijeta mogućnost da skrbimo jedni za druge pod napadom, a solidarno djelovanje potisnuto u ilegalu, knjiga Piratska skrb pokazuje da otpor nije samo pitanje pravnih i zakonskih reformi, već mnoštva inicijativa i praksi organiziranja, izravnog djelovanja i neposluha, čime se otvara drugačija perspektiva na budućnost skrbi.

Iz najave: “U vremenima ratova i genocida, kriminalizacije migracija, desničarskih napada na tjelesnu autonomiju i razaranja sustava skrbi, radikalne mreže skrbi organiziraju se u otpor. Od volonterskih spasilačkih brodova na Mediteranu do priručnih laboratorija za pripremu hormona potrebnih transrodnim osobama, od dijeljenja autorskim pravom zarobljenih zdravstvenih znanja do omogućavanja pristupa pobačaju i kontracepciji – ljudi iznalaze načine da skrbe jedni o drugima, prkoseći sustavu koji obezvrjeđuje i izrabljuje rad skrbi.”

Knjiga se nadovezuje na zajednički rad s inicijativama spremnim na suprotstavljanje zakonima i represiji da bi pružili pomoć onima kojima je skrb potrebna za preživljavanje uskraćena. Iz tog je zajedničkog rada 2020. godine nastao silabus Piratske skrbi.

O knjizi će razgovarati Emina Bužinkić i autori_ce Valeria Graziano, Marcell Mars i Tomislav Medak. Razgovor će biti na engleskom jeziku, a primjerci knjige moći će se kupiti po promotivnoj cijeni. Sav prihod namijenjen je radu Inicijative za slobodnu Palestinu. Više o događaju pročitajte ovdje.

Program označava završetak dvogodišnjeg projekta Figure it Out: The Art of Living Through System Failures (Snađi se druže: Umjetnost življenja kroz rupe u sustavu) koji je istraživao na koji način ranjive skupine, poput žena, migranata i platformskih radnika, razvijaju strategije preživljavanja unatoč institucionaliziranom zanemarivanju i neprijateljstvu. Te strategije prilagodbe pronalaženjem “rupa u sustavu” i iskorištavanjem njegovih slabosti u popularnoj se kulturi često slave kao duhovita ili poetična lukavstva i vještine, dok kod većinske populacije uglavnom nailaze na osudu.

Program počinje otvorenjem grupne izložbe u Galeriji Filodrammatica 7. studenoga u 19 sati na kojoj će biti predstavljeni radovi međunarodnih umjetnika i skupina !Mediengruppe Bitnik, RYBN, Kiosk, Škart i Tania El Khoury, kao i rezultati istraživačke grupe Snađi se druže, koju čine Mara Ferreri, Valeria Graziano, Marcell Mars, Tomislav Medak i Davor Mišković. Izložbu je nakon otvorenja moguće posjetiti do 28. studenog.

Dvodnevni simpozij održat će se 8. i 9. studenoga u velikoj dvorani Filodrammatice, donoseći izlaganja i razgovore o etičkim aspektima istraživanja fenomena prilagodbe sustavu, specifičnim lokalnim praksama koje nadilaze institucionalna pravila i ograničenja, te ulogama pripovijedanja u suprotstavljanju ograničenjima sustava.

Simpozij će okupiti umjetnike i istraživače čiji su radovi predstavljeni na izložbi, kao i druge gostujuće izlagače. Socijalna antropologinja Irena Peano, zajedno s članicom istraživačke grupe Marom Ferreri, održat će sesiju pod nazivom Etika odbijanja, u kojoj će raspravljati o etičkim i metodološkim dilemama u dokumentiranju prijestupa i otpora. Politolog Delio Vasquez održat će predavanje Intercommunialism, the Internal Colonization of Europe and the Criminal Construct, u kojem će se baviti pitanjima kolonizacije i kriminalizacije marginaliziranih zajednica. Amit Rai, istraživač sa Sveučilišta u Londonu, predstavit će predavanje How to Do Things with Attention?, posvećeno ulozi pažnje u svakodnevnim praksama preživljavanja u uvjetima sistemskih propusta.

Program se održava na engleskom jeziku, a ulaz na sve događaje je slobodan.

Više detalja o izložbi i simpoziju pronađite na poveznici.

Druga ovogodišnja tribina Književna perspektiva posvećena je online knjižnicama i bazama podataka te platformama za razmjenu podataka. One su efikasan način kojim se omogućava jednostavan pristup brojnim publikacijama iz raznih područja znanosti i umjetnosti te se na taj način nastoje preskočiti i doskočiti razna ograničenja koja kod pristupa tim tekstovima potencijalno mogu postojati, čime postaju bitan faktor u daljnjoj demokratizaciji polja umjetnosti i znanosti.

Na tribini će gostovati dramaturginja i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Jasna Jasna Žmak i istraživač i teoretičar Tomislav Medak, koji će pokušati odgovoriti na to kako i zašto nastaju te kako opstaju online knjižnice i baze; kako funkcioniraju te koji su izazovi i prepreke njihovu nesmetanu radu; kakvu perspektivu otvaraju neke nove tehnologije u kontekstu interneta koji se sve više zatvara i ograničava te imamo li razloga za optimizam. Tribinu moderira Matija Prica.

Više o ostatku festivalskog programa možete saznati ovdje.

Središnja tema tribine je ekokritika u medijima i književnosti, o čemu će svoje mišljenje podijeliti novinarka i društvena aktivistica Andrea Milat, istraživač Tomislav Medak i sveučilišni nastavnik Branislav Oblučar. Voditeljica tribine je sveučilišna profesorica, prevoditeljica i književnica Đurđica Čilić.

Sudionici tribine razgovarat će o ulozi koju imaju književnost, mediji i znanost u osvještavanju o klimatskim promjenama te, između ostaloga, o problematičnom utjecaju antropocentrizma i biocentrizmu kao mogućem odgovoru.

Drugi kat riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti postao je trajna lokacija arhive izvedbenog kolektiva BADco., koji je obilježio hrvatsku vaninstitucionalnu scenu svojim dugogodišnjim radom i produkcijom na razmeđi suvremenog plesa i teorijsko-istraživačkih propitivanja datosti izvedbe. Upravo je u neposrednoj blizini Rijeke, na Grobničkom polju, 2020. godine ova skupina izvela svoju posljednju predstavu Rad panike (kao treći dio trilogije koja je “tematizirala veze rada, utopije i konfrontacije s nemogućnostima u vrijeme prijetnje klimatske katastrofe”), čime je obilježila kraj svoga dva desetljeća dugog djelovanja. Posljednjih nekoliko godina, kao refleksiju na vlastiti rad, ali i kao temelj za nove početke umjetničkog istraživanja, kolektiv je radio na sakupljanju arhivske građe koju je ponudio MMSU-u.

Kao prvi korak otvaranju arhive javnosti, u MMSU-u je 2. ožujka 2023., u organizaciji Muzeja i udruge Drugo more, održan razgovor o arhivama izvedbenih umjetnosti, kojemu je arhiva BADco. poslužila kao povod za otvaranje šire teme i pitanja vezanih uz arhiviranje izvedbenosti uopće, s naglaskom na vanistitucionalne prakse i nezavisnu scenu, pri čemu su se predstavili primjeri iz Slovenije i Srbije. Tako su u razgovoru, koji je moderirao član BADco.-a Tomislav Medak, sudjelovali kritičar, teoretičar, publicist i arhivar Rok Vevar, kazališni redatelj i teoretičar Bojan Đorđev te kustosica MMSU-a Sabina Salamon. Prisutni su bili i članovi BADco.-a Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš i Ana Kreitmeyer, a među brojnom publikom, koja je napunila kapacitet dvorane Jaslice, našli su se i sadašnji studenti_ce Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci povodom programa suradnje namijenjenog istraživanju arhive BADco.

Naime, Muzej je arhivu smjestio u tri prostorije dostupne po prethodnoj najavi: soba Silvio Vujičić u kojoj su dostupni kostimi korišteni u raznim predstavama; soba u kojoj je pohranjen fizički i digitalni materijal – nekoliko stotina artefakata poput publikacija, dokumenata, rekvizita, dijelova scenografija; te treća, prazna soba zamišljena kao “working space” za studente APURI-ja, ali i zainteresirane umjetnike_ce i istraživačice_e, čime se arhiva zapravo otvara kao temelj daljnje umjetničke produkcije i istraživanja, a njeni artefakti postaju živim, dinamičnim materijalom koji nije namijenjen isključivo izlaganju, već može poslužiti kao polazište za nove scenarije korištenja arhive. Upravo je u tom smjeru potekao razgovor u sklopu kojega su sudionici_e predstavili vlastite prakse arhiviranja umjetničkog rada, pri čemu su se otvorila razna pitanja o važnosti i značenju arhiviranja izvedbenih praksi, a kao okosnica se neprestano provlačilo pitanje kojim načinima i metodama učiniti arhivu živom, te kako ju predstaviti javnosti. 

Odnos između institucija i nezavisne scene, u kojemu se pitanje arhiviranja nameće kao političko, imali smo prilike prepoznati u izlaganju povjesničara plesa Roka Vevara. On je proces arhiviranja slovenske vanistitucionalne plesne scene započeo vlastitom, privatnom inicijativom, sakupljajući i pohranjujući u svom stanu razne materijale – od scenarija, publikacija i bilješki do posebno dizajniranih objekata namijenjenih promociji predstava – polazeći od  premise da je povijest plesne vaninstitucionalne produkcije u Sloveniji do tada bila nepotpuna, kao i od odluke da je se za taj materijal potrebno pobrinuti. Arhiva, koju je počeo stvarati 2011. godine, preseljena je 2018. u Muzej moderne i suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani te se sada nalazi u prostoriji iza vratiju na kojima stoji natpis Temporary Slovene dance archive, no ona još nisu (u potpunosti) otvorena za javnost.

Vevar još uvijek radi na preslagivanju i nadopunjavanju arhive u svoje slobodno vrijeme, volonterski, pošto nije zaposlenik Muzeja, a inventarizacija arhive će, kazao je, biti postignuta i kroz digitalizaciju na kojoj radi kao član grupe za arhiviranje u sklopu europskog projekta (Non)Aligned Movements, čiji je cilj uspostaviti digitalnu arhivu suvremenog plesa na razini regije Zapadnog Balkana. Vevarova odlučnost da pohrani trag tako temporalnog i “fugitivnog” medija kao što je plesna izvedba, te ga time otrgne zaboravu povijesti, vidljiva je i u odluci da neselektivno zadrži sve materijale do kojih dolazi, često i raznim privatnim donacijama. Pritom ne cilja samo na trajno očuvanje memorije na pojedine radove, već na kompletan “ekosustav” u kojima su nastali, pa tako zadržava i artefakte koji odražavaju uvjete rada ili događaje tek posredno vezane uz same produkcije, kako bi se materijalima dalo glas, omogućilo da cirkuliraju, da se o njima priča, raspravlja, odnosno da dobiju novi život i posluže kao leća kojom se sagledava povijest plesne, ali i tzv. alternativne kulturne scene. Među materijalima se mogu pronaći i crno-bijele fotografije pokojnoga Božidara Dolenca iz kasnih 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, koje nisu dokumentacija samo tadašnje izvedbene scene, već cijele underground kulture Ljubljane tog razdoblja, a svoju su sistematizaciju pronašle tek u ovoj arhivi. 

Vevar zaključuje svoje izlaganje isticanjem važnosti veza između različitih arhiva kojima se otvaraju višestruke perspektive i produbljuju uvidi u razne povijesne događaje i fenomene, no na putu ka tome ostaju razne prepreke, poput pitanja vlasništva i nevidljivosti privatnih kolekcija, čemu se može doskočiti zagovaračkim aktivnostima i pronalaskom načina da se neagresivno otvore javnosti. Na to se nadovezuje Medak utiskom kako je, za razliku od vizualnih i dramskih umjetnosti nastalih unutar institucija, arhiviranje nezavisne plesne scene zapravo novina i često ju karakteriziraju neformalnost, samoarhiviranje i raspršenost u raznim privatnim arhivama.

Upravo više primjera (samo)arhiviranja imali smo priliku vidjeti u prezentaciji Arhiva u izlaganju i izvedbi Bojana Đorđeva iz Beograda, člana kolektiva Teorija koja Hoda, nezavisne organizacije koja je djelovala kao platforma za izvedbene umjetnosti kroz teoriju i praksu od 2000. do 2017. godine. Dekonstrukcijom koncepta instalacije Radovi na sceni, nastale u sklopu izlaganja srpskog paviljona na Praškom kvadrijenalu 2019., predstavljanjem rada AT-90: Performativni arhiv Ane Miljanić te izložbe Okupljeni, Đorđev kroz primjere radova koji se bave arhiviranjem kao sredstvom prikaza i propitivanja društvenih okolnosti ili samorefleksije vlastitog umjetničkog rada razlaže kompleksan odnos između umjetničke produkcije i arhiviranja, čime logika arhive postaje strategija ili alat koji pomaže u umjetničko-kulturnom radu. 

Razgovor zaokružuje Salamon otvaranjem raznih kustoskih pitanja kojima naglašava potrebu za istraživanjem novih načina izlaganja arhiva (različitih od kolekcija kakve se uobičajeno nalaze u muzejskom prostoru), a koji bi postigli bolju vidljivost, otvaranje prema publici i opipljivost, svojevrsnu performativnost, a da ne “zamore” sadržaj. Pronalazak ključa i logike po kojima sadržaj neće biti (samo) niz izloženih objekata, već živi materijal koji otvara nove teme i čitanja, struktura bez konačnog kraja u stalnom promjenjivom odnosu s kontekstom trenutka, tek predstoji kao izazov, a do tada zainteresirana javnost može uz najavu posjetiti arhivu BADco., dok su prisutni imali priliku proviriti u nju na kraju razgovora. Kako će se osigurati njezina otvorenost istraživanju i hoće li uistinu zaživjeti, ostaje za vidjeti u skorijoj budućnosti. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako se snaći između rekvizita, bilješki i dokumenata? Kako katalogizirati žive izvedbe, a njihov sadržaj učiniti dostupnim i razumljivim? Što možemo učiniti da nas razvrstana građa potiče na novo čitanje, samo su neka pitanja koje pred nas postavlja arhiva BADco., čiji smisao je nastaviti razvijati ideje i vrijednosti njihovog umjetničkog rada, otvoriti ga istraživačima, kustosima i studentima.

Sudionici razgovora su Nikolina Pristaš, Ana Kreitmeyer, Goran Sergej Pristaš, Rok Vevar, Bojan Đorđev i Sabina Salamon. Moderator je Tomislav Medak.

Sve bi to djelovalo makar minimalno ohrabrujuće da u Runjaninovoj postoji smisao za dosljednost i strateški razvoj kulturne politike. Uvijek spremno udariti po manje zaštićenima, Ministarstvo kulture i medija odlučilo je naime eliminirati mogućnost financiranja troškova plaća iz najnovijeg Poziva za predlaganje programa koji omogućuju pristup i dostupnost kulturnih sadržaja za osobe s invaliditetom i djecu i mlade s teškoćama u razvoju. Ovakva je odluka teško shvatljiva iz više razloga, počevši s činjenicom da se potpore na ovom pozivu dodjeljuju u iznosu do 200.000,00 kn, što znači da Ministarstvo očekuje da radnice i radnici u udrugama na provedbi programa ozbiljnog formata rade – besplatno.

Premda ovaj podatak dovoljno zabrinjava sam po sebi, pune njegove implikacije moguće je shvatiti uzmemo li u obzir specifičan položaj osoba s invaliditetom na tržištu rada. Naime, kako u intervjuu objavljenom na portalu H-alter pojašnjava Tomislav Medak, ono “stvara invaliditet, ali istodobno sustavno isključuje invaliditet”. Prema nizu izvora na koje se Medak poziva, svega trećina osoba s invaliditetom je zaposlena, dok je “skoro 40% osoba s invaliditetom izloženo povećanom riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, gotovo dvostruko češće od ostatka populacije”.

Uvjetovana profitnom logikom, takva sustavna isključenost čini neprofitni, civilnodruštveni sektor – u koji spadaju i organizacije osoba s invaliditetom – važnim mjestom njihove zapošljivosti. Navedeno znači da ovakvim raspisom Poziva Ministarstvo kulture i medija direktno otežava položaj populacije kojoj je namijenila ovaj poziv – položaj koji se Vlada Republike Hrvatske već pokazala spremnom otežati, kao u slučaju preusmjeravanja 450 milijuna kuna iz fonda namijenjenog profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom u projekt Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom.

Da Ministarstvo ovakvu odluku donosi u trenutku kada je po pitanju priznavanja troškova plaća napravilo dobrodošao iskorak čini ovakav potez osobito nepotrebnim, ali, nažalost, ne i sasvim neočekivanim, uzevši u obzir povijest njegovog djelovanja pod ministricom Obuljen Koržinek.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.