Piše: Vatroslav Miloš

Ponovimo još jednom, neka ostane zapisano, barem dokle hladni pogon radi: “Vlada je socijalno osjetljiva i, vjerujte, reformska Vlada jest, da, ali na taj način da tu reformu osjete oni koji su zaslužili, a ne oni koji su potrebiti i siromašni”. Rekao je to Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik vlade s ovlastima zamjenika premijera, odnedavno ponovno zadovoljni pretplatnik HRT-a i predsjednik HDZ-a izabran po načelu “jedan član-jedan glas-jedan kandidat”, najavljući demografsko-socijalnu reformu zemlje. Prema svemu što smo do sada vidjeli i čuli, nije to nešto što bi nas trebalo previše čuditi, stara je to hrvatska reformska metoda temeljena na matematičkom modelu koji se da sažeti i kao: trećinu uništiti, trećinu preuzeti i trećinu rasprodati. Bila je to još jedna u nizu HDZ-ovih kardinalnih omaški, o kojima je – kako se mogu interpretirati i kao podsvjesne žudnje – nešto još davno imao za reći Sigmund Freud. 

A da nešto ozbiljno ne štima sa stanjem demokracije u državi, nakon medija, primjetili su u veleposlanici zemalja EU i SAD-a. Prošloga se tjedna održao “misteriozni” sastanak posvećen medijskim slobodama u Hrvatskoj, koje, istaknuo je austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff, predstavljaju “ključni prioritet naše vanjske politike”. Predsjednica Grabar Kitarović, javljujući se iz Bratislave gdje sudjeluje na nekom zacijelo odličnom sastanku “uspravnice Jadran-Baltik”, poručila je stranim diplomatima da se ne bi trebali miješati u pitanja unutarnje politike suverene države. Zlatko Hasanbegović je rekao da se “ni iz jednog vladinog poteza ne može zaključiti da su medijske slobode ugrožene”. S time bi se sasvim sigurno složili članovi HNIP-a, novinarske organizacije koja unatoč malobrojnom članstvu od otprilike stotinjak članova, sasvim suvereno preuzima čelne pozicije na javnom medijskom servisu. Rezultate njihova vrijednog rada mogli smo vidjeti i protekloga tjedna kroz ekstenzivno petodnevno praćenje procesije tijela sv. Leopolda Mandića u sve tri dnevne glavne informativne emisije, uz reportaže, javljanja uživo s lica mjesta i komentare crkvenih veledostojnika i vjernika te ekspertne analize u studiju. Bio je to najveličanstveniji projekt HRT-a još od religijske ekstaze koju nam je uživo priredio Branimir Bilić 2011. godine prilikom posjeta pape Benedikta XVI. Uz prikladnu parafrazu za Leopolda Mandića: “2016 puta recimo Hvala ti što si blagoslovio Hrvatsku”.

Što se dešava u Makedoniji? Nevoljeno dijete Europe čija je vladajuća klasa koncept izmišljanja tradicije prevela u institucionalnu praksu, medije u promotivni alat krupnog kapitala i kontrole građana, a demokraciju u festivalski ciklus izbora jednih te istih korumpiranih lica, doslovno gori. “Nakon što je makedonski predsjednik Đorđe Ivanov prošlog utorka objavio odluku o aboliciji kojom se 56 političara oslobađa kaznenih postupaka što se vode protiv njih u slučajevima poput izborne prevare”, piše Bilten, “makedonski građani ponovno su izišli na ulice, prosvjedujući svaki dan prošloga tjedna, osim nedjelje, dok su novi protesti najavljeni za večeras (ponedjeljak 18. aprila). Već u srijedu, drugog dana prosvjeda, uhićeno je 12 aktivista i građana, a usprkos pokušajima policije da rastjera okupljene, do masovnijih izgreda nije došlo. Građani su svoje nezadovoljstvo iskazali gađanjem jajima, pa kamenjem, sjedište stranke VMRO-DPMNE, ali i pokušajima proboja do zgrada vlade i parlamenta”.

Istovremeno, nakon onoga što Cinzia Arruzza u Jacobinu naziva “eksternalizacijom europskih granica”, Makedonija je postala žarište na balkanskoj izbjegličkoj ruti. “Kada bismo jednom riječju morali opisati reakciju Europske unije na izbjegličku krizu, ta bi riječ bila – kaos”, piše Arruzza i dodaje: “Kada bismo mogli upotrijebiti dvije riječi, druga bi bila – sramota”. 

Ozren Biti sociolog je koji se na Institutu za etnologiju i folkloristiku bavi proučavanjem sporta kao socijalne, kulturne i ekonomske činjenice. O sponama između sporta, izmišljanja tradicije, rituala, nacionalizmu, tradicije i ulozi sporta u svakodnevici s njime je za Lupigu razgovarao Hrvoje Šimičević: “Ekonomsko-vlasničku promjenu odnosa u hrvatskom sportu predodredio je ovdašnji hibrid kapitalizma, nazvali mi to po uzoru na sociologa Josipa Županova divljim kapitalizmom – mješavinom političkog i poduzetničkog kapitalizma – ili čak političkim klijentelizmom. Uzimajući to u obzir, možemo konstatirati i da je u razdoblju od devedesetih naovamo država, a to vrijedi i za lokalne vlasti, nekome (pojedinom sportu, klubu) bila majka, a drugome maćeha. Valja dakako imati na umu i da se tržište u košarci, rukometu i vaterpolu proširilo s nacionalnoga na regionalno, što je pogodovalo oplođivanju kapitala nabujale kaste posrednika, ponajprije tu mislim na menadžere, dok je nogomet s jedne strane upao u domaći kladioničarski mulj, a s druge osjetio blagodati ne do kraja sređenih odnosa (zapadno)europskih tržišta. Kvaliteta domaćeg kolektivnog sporta, s časnim iznimkama, generalno opada, no poslovanje u njemu kroz vlasničke, ulagačke, savjetodavne i ine odnose za neke je i dalje vrlo isplativo”.

Priča oko nastavka kultne televizijske serije Davida Lyncha Twin Peaks ulazi u završni stadij. S premijerom zakazanom za “prvu polovicu 2017. godine”, reizdanja originalnih sezona na DVD-u i BluRayju već su neko vrijeme u cirkulaciji, a očekuje se i skorašnji izlazak vinilnih reizdanja originalne filmske glazbe koju je Angelo Badalamenti skladao za seriju i film Fire Walk With Me. U napetom iščekivanju pojavio se album Xiu Xiu Plays the Music of Twin Peaks na kojemu su Jamie Stewart, Angela Seo i Shayna Dunkelmann kroz vlastiti, ponešto eksperimentalniji filter propustili Badalamentijeve i Lyncheve skladbe. Također, Stewart je za The Talkhouse kompilirao stvarne i zamišljene muzičke trenutke iz serije i filma.

Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatski P.E.N. centar i Platforma 112 održali su u petak, 29. siječnja, konferenciju za novinare Kamo ideš Hrvatska na kojoj su govorili Saša Leković (HND), Nadežda Čačinovič (Hrvatski P.E.N. centar) i Sanja Sarnavka (Platforma 112). Konferencija je organizirana zbog nasrtaja na demokratske institucije, slobodu izražavanja i ljudska prava, stoji u najavi.

Konferenciju je otvorio predsjednik HND-a Saša Leković, osvrnuvši se na izjave Tomislava Karamarka iz svibnja 2015. godine kojima je, smatra Leković, poručio da će dolaskom HDZ-a na vlast ljudi moći slobodno pričati samo kod kuće, a prije par dana izjavio je da su mediji prepreka demokraciji. Ministar Zlatan Hasanbegović samo je jedan, ali važan čimbenik smjera Karamarkove politike, ističe Leković. Podsjetio je također da je u MOST u dugim pregovorima s obje velike koalicije zahtijevao potpisivanje programa medijske strategije koju zagovaraju HND i neke civilne udruge. Obje koalicije na to su pristale, no ova vlada to očito ne namjerava provoditi.

Govoreći o imenovanju novog ministra, Sanja Sarnavka naglasila je kako je jasno da će se nova vladajuća opcija voditi svojim svjetonazorom pri formiranju politika, no “put od Ane Šovagović do Hasanbegovića je dug i dramatičan”. Upozorila je i na njegove izjave u Glasu koncila gdje kritizira “rodnu ideologiju” kao i “nekakve kvazi aktiviste koji se šepure pod duginim bojama”. Tvrdi kako nije slučajno da je u prvih tjedan dana krenuo udar na institucije vezane uz medije. Javnu televiziju stalno se napada, a napad na ravnateljicu Hine, još jedne ključne institucije u vezi disperzije važnih informacija u obavještavanju javnosti, prošao je nezapaženo. Napadi su uvijek osobni, na pojedinačnu osobu, a bez objašnjenja na kojoj osnovi i na temelju kojih činjenica. Općenita društvena klima je takva da se ljudi osjećaju jako osnaženi širiti govor mržnje u javnom prostoru, a sve veća podjela u hrvatskom društvu nešto je čime se trebamo više baviti, zaključila je Sarnavka.

Nadežda čačinovič objasnila je ulogu ministarstva kulture koje bi prije svega trebalo stvoriti uvjete za slobodno stvaralaštvo, stoga se postavlja pitanje što se imenovanjem ovog ministra zapravo želi. Pozivanje na jedinstvo u kulturi, za što se ministar zalaže, treba promatrati sa zabrinutošću, ističe Čačinovič. Hasanbegović se također protivi bavljenju ministarstva kulture medijima, što nas dovodi do situacije da su oni koji posreduju kulturno stvaralaštvo prepušteni tržištu i stvaranju profita. Hrvatska kultura je nešto što se mijenja iz dana u dan, ne može biti unaprijed određena – mora se razvijati – tvrdi Čačinovič, zaključivši kako se moramo boriti za pluralitet kulturnih inicijativa.

Hrvatski P.E.N. centar pokrenuo je i potpisivanje peticije u svrhu prosvjeda protiv izbora Hasanbegovića za ministra kulture. Budući da novi ministar nema iskustva u upravljanju kulturnim institucijama, niti je pokazao teorijsku i praktičnu upoznatost s funkcioniranjem autonomije toga područja, jedini mogući razlog njegova postavljanja su ideološka zaoštravanja i čistke, navodi se u pozivu.

Piše: Vatroslav Miloš

Otkako smo u petak, 22. siječnja, nešto prije ponoći – kao negativnu inverziju kanadske vlade, ali s kanadskim premijerom – dobili novu vladu, stručnost pojedinih njenih članova poput poslovičnog meda i mlijeka teče u sve pore ovog napaćenog društva. Za ministra branitelja, podsjetimo, izabran je Miro Crnoja, stručnjak koji – mada nije još do kraja izbrusio svoju ideju – ne odustaje od objave registra izdajnika nacionalnih interesa. Primopredaja vlasti u njegovu resoru, izvještavaju mediji, više je ličila na preuzimanje vlasti od okupatora nego na smjenjivanje garnitura demokratski izabranih predstavnika vlasti. Stručnjak za povijesni revizionizam – što, kako sam kaže, prihvaća – Zlatko Hasanbegović preuzeo je Ministarstvo kulture čije će politike stručno usmjeravati prema “hrvatskoj pripadnosti mediteranskom i srednjoeuropskom krugu” i, ne biste nikada pogodili, “promoviranju hrvatskog identiteta kroz književnost, likovne umjetnosti, glazbu, kazalište i film”. Ministarstvo znanosti i obrazovanja – preuzeo ga je stručnjak za politički integritet i ideološko konvertitstvo Predrag Šustar – najavljuje pa povlači prekid započete kurikularne reforme. Josip Buljević, stručnjak za instrumentaliziranje obavještajnog aparata u svrhu psihičkog i fizičkog ugrožavanja novinara, novi je ministar obrane. Stručnjakinja za socijalni nauk Katoličke crkve Bernardica Juretić nova je ministrica socijalne politike i mladih. To su samo neki od stručnjaka koji će upravljati našim životima sljedeće četiri godine. Je li sve to samo diverzija? 

U subotnjem izdanju australskog dnevnika The Age izašla je neobična, potresna, ali i izuzetno optimistična i ohrabrujuća priča o životu i smrti Patricije i Petera Shawa. Bračni par Shaw – Patricia je bila biokemičarka, a Peter meteorolog – odlučio je, sasvim pri zdravoj pameti i u dogovoru s obitelji, počiniti samoubojstvo, prije nego što reperkusije starosti postanu nepodnošljive. Slučaj je izazvao osude i polemike, ali mnogima, barem ako je suditi prema reakcijama na članak, otvorio novu perspektivu pogleda na suicid kao razumni izbor. 

O krizi demokracije, skliskom emancipacijskom potencijalu društvenih mreža, katalonskoj nezavisnosti, raspadanju zajednice i drugim problemima suvremenog društva u intervjuu za španjolski El Pais govori 90-godišnji, ali još uvijek itekako relevantni Zygmunt Bauman. 

Antonio Gramsci rođen je 22. siječnja 1891. u Alesu na Sardiniji, a svojim je radom neizmjerno utjecao na razvoj marksističke misli u 20. stoljeću. Tim je povodom izdavačka kuća Verso na svojim stranicama objavila članak Gramsci and Us Stuarta Halla, još jednog giganta suvremene humanistike. Izvorno objavljen u knjizi The Hard Road to Renewal: Thatcherism and the Crisis of the Left, članak na pozadini Gramscijevih ideja “preispituje ‘regresivne modernizacije’ tačerističke vladavine”. Izuzetno vrijedno i, usudio bih se reći, prikladno štivo.    

Vijesti iz znanosti rijetko su kada visoko na listi medijskih prioriteta, ali kada imate posla s “otkrićem” novoga planeta u Sunčevom sustavu, onda je to sasvim druga priča. “Otkriće”, odnosno simulaciju postojanja takvog planeta objavili su Konstantin Batygin i Mike Brown s Kalifornijskog instituta za tehnologiju, a u domaćim medijma njihov je poduhvat za tportal istražio Nenad Jarić Dauenhauer. 

Izlazak novog albuma britanske glazbenice PJ Harvey najavljen je za 15. travnja. The Hope Six Demolition Project, nasljednik hvaljenog Let England Shake, najavljuje singl The Wheel, a album “dokumentira njeno jedinstveno iskustvo putovanja kroz Kosovo, Afganistan i Washingtona”.  

Piše: Vatroslav Miloš

Sabor je raspušten, a s njime i javna retorika onih koji bi se u novi saziv rado ponovno upustili. Službeno je predizborno vrijeme, kočnice su otpuštene, a stranački se kadar na konvenciji SDP-a održanoj 26. rujna odlično zabavljao direktno se slizavši s dijelom biračkog tijela tradicionalno priklonjenim HDZ-u. Milanovićevo dezorijentirano skandiranje “Hrvatska, Hrvatska!” nastavak je karnevala apsurda kojem ćemo svjedočiti u procesu tog grčevitog pokušaja ostanka na vlasti, čiji će režiser u sjeni ostati Tomislav Karamarko. Nakon “Zračne luke Franjo Tuđman” dočekali smo i prijedlog za “Trg dr. Franje Tuđmana” i to ni manje ni više nego na mjestu Trga sv. Marka. I to glavinjanje kroz lošije lokalne političke običaje, čini se, jedino je što ćemo vidjeti od konkretnog programa koji bi nas trebao uvjeriti da “Hrvatska raste”. Osim ako, naravno, ne uzmemo u obzir da Hrvatska raste tek figuralno, u našim srcima i mislima, s nostalgičnim patosom na tisućljetne težnje naših proverbijalnih predaka. Baš onako kako je to Franjo Tuđman za većinu nas i zamislio. 

Otprilike istovremeno, točnije dan prije raspuštanja parlamenta, Ustavni je sud donio nekoliko, blago rečeno, dubioznih odluka. “Ustavni sud danas je de facto ukinuo kvote na izbornim listama političkih stranaka budući da je svaki oblik sankcija za neispunjavanje kvote od 40 posto podzastupljenog spola od danas nepostojeći”, piše Ana Brakus za Libelu. Također, ukinute su odredba po kojoj bi stranke i nezavisne liste za kandidaturu morale skupiti po 1500 potpisa birača te odredba po kojoj se za zastupnike ne bi smjeli kandidirati osuđeni za zlouporabu položaja i ovlasti, što je Peđa Grbin, kao i vrijeme donošenja odluke, nazvao “bezobrazlukom”. Zanimljivo je da je ovaj prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnijela marginalna Hrvatska stranka žena, što pak na Libeli smatraju izdajom feminizma. Na čitavu situaciju reagirao je i GONG. 

Što da se radi s nogometom u vrijeme privatizacije, neofašizma i korupcije? Jednako kao domaće, i svjetske nogometne strukture muče gotovo isti problemi. Sepp Blatter, nominalno šef FIFA-e od 1998., ali ključan igrač u organizaciji od 1975. godine – jedan je od najvećih sumnjivaca u strukturama koje upravljaju sportom na svjetskoj razini. Problem je, barem do sada, bio u tome što se ništa od toga za što ga se sumnjičilo nije moglo dokazati. Kako izvještava BBC, švicarsko je pravosuđe pokrenulo krivični postupak protiv Blattera kojega se sumnjiči za potpisivanje štetnih ugovora i koruptivne radnje, u što je upleten i Michel Platini, nekadašnji francuski golgeter i sadašnji direktor UEFA-e. Što se Hrvatske tiče, nakon ustoličenja Mamićeva “čovjeka s terena” Davora Šukera na mjesto predsjednika HNS-a, službeno je došlo i do ustoličenja Mamićeva “čovjeka s klupe” Ante Čačića na mjesto poglavnika, pardon, izbornika nogometne reprezentacije, i Josipa Šimunića na mjesto jednog od doglavnika, pardon, člana glavnog stana, pardon, stručnog stožera zaduženog za motivaciju nogometne reprezentacije. Sve to smo doznali na konferenciji za štampu održanoj u pivnici. Kao da sve to pametnome nije dosta, iz HNS-a su odlučili da će jednom mediju, odnosno njegovim novinarima poimence, odalamiti jedan selektivni silenzio stampa. Reakciju Hrvatskog novinarskog društva možete čitati ovdje. 

S druge strane Atlantika, jedan je mladi biznismen javnosti održao žovijalnu lekciju iz neoliberalnog kapitalizma. Martin Shkreli, direktor “start-upa” Turing Pharmaceuticals, vlasnika distrubucijskih prava na Daraprim (generički pirimetamin, dostupan od 1953.) za sjevernoameričko tržište, dignuo je cijenu tog lijeka s 13,50 na 750 dolara. Takva odluka odjek je trenda “poslovnih strategija”, piše New York Times, “kupovanja starih, zanemarenih lijekova i pretvaranja ih u skupe, specijalne lijekove”. Pirimetamin se pretežno koristi pri liječenju toksoplazmoze, parazitske infekcije koja napada dojenčad, te bolesti imunosnog sustava.

EPH je prošloga tjedna u barem dva navrata pokazao kako mizoginija naše medijske stvarnosti nema granica. Lijepe žene prolaze kroz jad naslov je kojim je uredništvo Slobodne Dalmacije opremilo “foto-priču” o “Sirijkama, Irankama, Afganistankama” koje je “nevolja nagnala na drugi marš”, a koje, i u tim uvjetima, uspijevaju  “zabljesnuti ljepotom koja zapanji i znalce i laike”, dok je “kazališni kritičar” Tomislav Čadež u Jutarnjem listu objavio uistinu degutantan članak naslovljen Kako šefica Yahooa može brinuti o tvrtki ako se ne brine ni o svojoj djeci?, o čemu se kratkim komentarom očitovalo uredništvo Mufa. Istovremeno, slavimo dvadesetu godišnjicu djelovanja hrvatskog Centra za ženske studije, organizaciji koja je “značajno pridonijela demokratizaciji zemlje”, ali čiji obrazovni program jedini u regiji nije ušao u sustav na formalnoj razini.  

Za kraj, predlažemo da uronite u Arhiv pokretnih slika Škotske nacionalne knjižnice koji sadrži preko 1700 filmova, odnosno filmskih vijesti, obrazovnih filmova, filmskih magazina, dokumentaraca, eksperimentalnih filmova. Sight and Sound posebno ističe filmove Margaret Tait, škotske pjesnikinje i prečesto zaboravljane filmske pionirke, iz čijeg je opusa, s naglaskom na These Walls iz 1974. godine, besplatno dostupno čak 28 filmova.

U subotu, 14. ožujka, održan je drugi prosvjed pokreta Occupy Croatia protiv “šatoraša”, a kao i prošli puta, antiprosvjed je izazvao okupljanje brojnih branitelja u Savskoj i njihov popratni marš do središta grada. Za razliku od prosvjeda održanog 21. veljače, ovaj put dvije kolone nisu se susrele, no daleko od toga da je sve prošlo glatko kao što se post festum izjavljuje. 

Nakon okupljanja stotinjak antiprosvjednika na glavnom trgu, povorka koja je krenula prema Savskoj 66 više puta je zaustavljana policijskim kordonom uz molbe za razilaženjem i isticanjem da je njihov prosvjed neprijavljen. U isto vrijeme oko tisuću branitelja krenulo je iz Savske put središta grada uz policijsku pratnju, da bi u jednom trenutku stotinjak branitelja “probilo” kordon i krenulo prema stanu premijera Milanovića u Krajiškoj ulici, uz obrazloženje da se time želi ukazati da upravo premijer stoji iza antiprosvjednika. Uz pjesme prigodnice i skandiranje kojim premijera pozivaju da izađe pred njih, branitelji su se nezadovoljenih apetita nakon kraćeg vremena otisnuli natrag prema Savskoj, a prosvjedi su završeni nakon što su obje strane uz policijsku ispomoć ispraćene u suprotnim smjerovima.

Koliko god paradoksalno bilo da se braniteljima dopustilo da dođu pred premijerovu privatnu rezidenciju, to je samo dio prilično disfunkcionalne priče koja traje već nekoliko mjeseci. Pozornica je postavljena neprijavljenim skupom koji se je pretvorio u višemjesečni boravak u javnom prostoru bez ikakvih sankcija. Neprijavljeni prosvjed može biti ilegalan, izgleda, ali po tom pitanju ništa drugo neće se napraviti, osim izdvojiti značajan broj policijskih snaga i drugih resursa koji su raspodijeljeni u Savskoj, kako bi nezadovoljnici ostali zadovoljnima. Pritom je mnogima jasno – kao što je pokazano dvama prosvjednim marševima – da se otvoreno stoji iza toga da je jednoj grupaciji hrvatskih građana dopušteno ono što drugima nije. Ništa od toga nije pretjerano bitno u situaciji u kojoj se potpiruju niske strasti u cilju promjene vlasti: oporbi situacija itekako odgovara s obzirom na njezino oslanjanje na iste ideološke zasade u bitci za vlast, a trenutnoj vlasti pravovremeno reagiranje bilo je vjerojatno ocijenjeno rizičnim postupkom kojim bi se oporbi dalo potrebnog vjetra u leđa.  

No izgleda da su dolazak pred premijerova vrata i isticanje selektivnog postupanja policije tijekom prosvjednih marševa ipak bili dovoljan motivator da se ministar Ostojić prene i počne provoditi zakon koji je mjesecima utišavao, pritom se pozivajući na floskule o toleranciji i pravu svih građana da participiraju u javnom životu. Ministar je izjavio da je policija nakon višemjesečnih napora konačno otkrila tko stoji iza organizacije braniteljskog prosvjeda te je najavio prijave zbog neprijavljivanja skupa, a u duhu tolerancije i demokracije iste prijave idu i organizatorima antiprosvjeda. Što se tolerancije i policijskog postupanja tiče, zanimljiv je i komentar predsjednika sindikata policije Dubravka Jagića tijekom gostovanja u Dnevniku 3 15. ožujka, kada je u svjetlu najnovijih navijačkih izgreda u Splitu nakon utakmice Dinama i Hajduka lobirao za donošenje novog zakona o narušavanju javnog reda i mira. Jagić je istaknuo da bi u “civiliziranim” europskim državama njegove kolege u kriznim situacijama narušavanja javnog reda i mira izgrednike “dobro namlatili, što su i zaslužili”, ističući pritom dobrobit samih policajaca, ali i građana čiji se novac namaknut kroz poreze trati postupcima nekontrolirane manjine.

Epilog vikend događanja, osim ohrabrivanja ministra Ostojića, očekivane su reakcije šefa oporbe Tomislava Karamarka, koji se ne slaže s dolaskom branitelja pred premijerov stan, ali i dalje ističe da premijer mora uslišiti braniteljske zahtjeve. S druge strane premijer Milanović manevrira kroz upite novinara je li uistinu proveo vikend s Antom Gotovinom te poziva Karamarka na javnu debatu u kojoj bi se – valjda – trebalo pokazati tko je veći čovjek i političar. Dok se vodeća politička lica bacaju u ring, prosvjed u Savskoj se nastavlja, a njihov legimitet ostaje nepoljuljan čak i nakon prvih najavljenih sankcija, dok sama Vlada i dalje ne odašilje bilo kakav službeni komentar, puštajući da se cijela stvar sama rasplete ili nastavi unedogled. 

Piše: Vatroslav Miloš

Kako ne bismo morali zavlačiti ruku u frazeološku kantu novinarskih uvriježenosti i relativizirati bilo koju od tragedija koje se istovremeno događaju u dijelovima svijeta izvan uobičajenog dosega medijske pažnje te reći da je teroristički napad na redakciju francuskog satiričkog lista Charlie Hebdo događaj koji posljednjih dana potresa svijet, to je uistinu otrježnjujući događaj, dokaz da ne postoji trenutak u ljudskoj povijesti koje ne bismo mogli nazvati zanimljivim vremenima. Nesumnjivo je da se u ovom trenutku nije lako snaći u nepreglednoj šumi informacija i mišljenja tko je sve i što je sve Charlie Hebdo, odnosno tko i što nije. Uputno je, u tom smislu, konzultirati ekstenzivan tekst Tene Erceg u ovotjednim Novostima koji – citirajući različite komentare koji satiru toga lista etiketiraju kao rasističku, islamofobnu, antisemitsku i šovinističku – ne propušta taj događaj jednostavno nazvati njegovim pravim imenom: terorističkim zločinom. 

Hrvatska je izabrala svoju prvu predsjednicu, Kolindu Grabar Kitarović. Većinom je glasova pobijedila Ivu Josipovića, kandidata stranaka nominalno lijevog spektra koji je, zajednički s čitavim tim spektrom stranaka, posljednjih pet godina radio sve – ako se uopće može reći da su svi zajedno išta i radili – kako bi svojim biračima uništio vjeru u tu beskrvnu institucionalnu ljevicu. No, kriva je dijaspora. Krivi su šatoraši. Krivi su oni koji su, u nedostatku političke opcije koja bi zastupala njihove stavove, prakticirajući svoje legitimno demokratsko pravo glasački listić prekrižili, unakazili ili dopisali što su htjeli. Istovremeno, svjedočili smo kako se Kolindi Grabar Kitarović tepa s “barbika”, “lutka” i “gospođa” ili, jednostavno, “Kolinda”. Svjedočili smo da, u trenutku proglašenja pobjede, čak i izabrana predsjednica mora znati gdje joj je mjesto: “Prvih nekoliko minuta svog trijumfa Kolinda je morala čekati da Karamarko završi s govorom kako bi dobila riječ, doslovno postavljena na drugo mjesto. Šef HDZ-a obratio joj se s ‘Kolinda draga’, s nježnošću politički rezerviranom samo za žene, a potom se ‘šaljivo’ zahvalio njenom mužu, koji je morao trpiti ambicioznost svoje supruge, žrtvujući se onako kako se supruge političara konstantno žrtvuju, ali ne dobiju skandiranje. U tih smo nekoliko minuta mogli dobro vidjeti konzervativni, rodno normativni, duboko patrijarhalni okvir njene pobjede. Bilo je zastrašujuće i Kolinda je pobijedila”. Više čitajte u tekstu Lane Pukanić na Mufu. 

Beogradska su kina, kao i ona zagrebačka, rasprodana u jeku privatizacije javne imovine devedesetih. Dio opreme je devastiran, dio preprodan, a prostori na atraktivnim lokacijama postali su, naravno, privatno vlasništvo različitih komercijalnih namjena. Borba za beogradsko kino Zvezda traje od kraja novembra. Zgrada najstarijeg beogradskog kina bila je predviđena za rušenje, no aktivisti i aktivistkinje Pokreta za okupaciju bioskopa zauzeli su prostor i od onda proizvode kulturni program dostupan svima. Podrška im stiže sa svih strana: krajem godine u posjet im je došao Aleksis Tsipras, vođa SYRIZE i izgledni kandidat za premijera Grčke, ukazao se tamo i Alain Badiou, francuski je redatelj i animator Michel Gondry inspiriran pokretom snimio i kratki animirani film, a Srećko Horvat posvetio im je svoj “op-ed” u New York Timesu. Ipak, kako bi se direktno prenijele ideje koje stoje iza okupacije i Novog bioskopa Zvezda, ovdje upućujemo na izvrstan tekst Ivana Velisavljevića objavljen sredinom prosinca na stranicama Slobodnog Filozofskog. 

Naš trenutni premijer, Zoran Milanović, čovjek je bez ijedne brige na svijetu i pritom se iznimno dobro zabavlja. Recimo, zabavlja ga uvođenje novih riječi u vokabular. Tako je, u nedavnom gostovanju u emisiji Javna stvar na HRT-u, vjerojatno prvi puta u svom trogodišnjem mandatu – inspiriran popularnom retorikom Ivana Vilibora Sinčića, upotrijebio riječ “ovrha”. Iako sasvim sigurno ne zna što ta riječ zapravo znači i koje su realne implikacije nasilja u kojem zbog blokade računa niste sigurni kako ćete se nahraniti i platiti račune. Također, nevjerojatnom je staloženošću umirivao građane da, unatoč zastrašujućem rastu vrijednosti švicarskog franka, večeras slobodno mogu u provod jer, zaštitit će ih Vlada. Za kraj se, sada već tradicionalno, zabavljao instruiranjem novinara u teme o kojima bi zapravo trebali razgovarati. Sljedeći tjedan u goste Goranu Rotimu dolazi naš budući premijer Tomislav Karamarko koji će, nesumnjivo, za nas imati koju duhovitu dosjetku. No, za sada, bez potrebe da se dalje dulji: naš trenutni premijer, Zoran Milanović. 

“Po prvi puta u posljednjih 50 godina, većina onih koji pohađaju javne škole u SAD-u dolaze iz obitelji niskih primanja”, stoji u uvodnoj rečenici teksta Lyndsey Leyton u Washington Postu. Trend porasta ovih brojki primjećuje se već neko vrijeme, a sada je postao surova stvarnost. “Vlast je nekoć bila izvor vodstva i inovacija u pitanju ekonomskog napretka i vertikalne mobilnosti. Danas smo zemlja lišena namjere da ulaže u mlade ljude”, ističe Kent McGuire, predsjednik Southern Education Foundationa, organizacije koja je i provela istraživanje s ovim rezultatima. 

Humans of New York iznimno je popularan foto-narativni blog kojega je prije nekoliko godina pokrenuo Brandon Stanton koji prikazuje Njujorčane, poglavito one koji se kreću Manhattanom, i pokušava iz njih izvući “priču o njihovim uspjesima, strahovima i životnim preprekama”. Stanton je već više puta bio kritiziran, prvenstveno zbog brisanja kritičkih komentara, ali i odabira lokacije i sugovornika. Tekst naslovljen On Sentimentality: A Critique of Humans of New York autorice Mellise Smythe pruža britku i argumentiranu analizu i kritiku “zamke sentimentalizma” koju predstavljaju mediji kao što su Humans of New York. 

Prije nekoliko godina na večeri u jednom zagrebačkom stanu, debelo ispod ponoći, nismo uspjeli završiti ni desert, kada su usred nečijeg slova na vratima osvanula dva policajca i pristojno nas zamolili – zbog dojave susjede i žaljenja na buku koja joj stvara neprekidne noćne more – da se raziđemo. Zahtjev je izazvao bujice mirnih protesta, ljudi su redom dizali ruke, pozivali se na članke zakona, Ustavom zajamčena prava, kleli u dopuštenu razinu decibela iz stolnih zvučnika, ali od samog upada plavaca bilo je jasno da tu neće biti povratka na staro. Pod izlikom da se osjećaju ugroženo i da ih onemogućavamo pri obavljanju službene dužnosti,  pozvali su pojačanje. 

Događalo se to bezbroj puta tako da sam uspio naučiti, gladan nastavka zabave daleko od rasprave s policijom, razilaziti stubištima stanova i klubova, pa u prolazu očešati čitav vod nemaskiranih specijalaca, svaki put promislivši kako se radi o upravo savršenom trenutku za pljačku neke velike banke. 

Manirom aparatčika iz države u kojoj se otvorena pitanja sluha rješavaju kroz gazdinske obavještajne kanale, nedavno je biskup Ivas kod predsjednika oporbene političke partije urgirao da se područnu policiju pošalje na vrata šibenskog kluba Azimut. Uslijedio je isti onaj udžbenički postupak koji se s godinama ustalio u hrvatskoj obavještajnoj praksi. Na teren stupaju izviđači koji oglase neopozivu direktivu za gašenje buke. Pokušaj razgovora i naglašavanje zakonom definiranih prava, odbijanje da se bude puka posluga državnom organu i žrtvom laganijeg sna pobožnih, mirnih, tihih i povučenih ljudi, rezultira formulacijom o sprečavanju pri obavljanju službene dužnosti. Potom se prešlo na fazu službenog izražavanja straha pred ljudima koji mirno slušaju koncerte, pa je ubrzo na terenu osvanula čitava noćna smjena. Dok traje to komešanje, iskusnije kriminalke i kriminalci zaista uhvate dovoljno vremena tempirati pljačku obližnje banke, pa iz jurećeg automobila mahnuti ispražnjenoj policijskoj postaji. 

Zanimljivo je zapitati se kakav je to sustav koji omogućava ishodovanje takvih incidenata? Kod koga je točno Tomislav Karamarko intervenirao da se pošalje spasiteljska garda u pomoć ranjenom crkvenom ocu osjetljivije anatomije uha? Je li preko svojih veza u MUP-u ili u lokalnom ogranku stranke? Ako zaista je, onda to i nije baš sasvim legalno. Ali je upečatljivo, poput dobro poznate recepture za polarizaciju lokalnog stanovništva kroz oružanu medijsku paljbu oko broja decibela, krvnih zrnaca i popušene droge, čime kao da se pokušalo stvoriti klimu za prebacivanje te retorike na državnu razinu, omiljeni predizborni teren hrvatske političke elite.

Gradonačelnik Šibenika i Karamarkov stranački kolega Burić uradio je podržavši Azimut ono što bi mu trebalo biti u svakodnevnom opisu posla, ali kakvu poruku šalje šef njegove partije koja se naveliko sprema preuzeti vlast, kune u razvojne strategije, radna mjesta i oporavak gospodarstva? Što zapravo žele Šibeniku crkva i HDZ? Prosperitet, raznolikost kulturno-turističke ponude i toleranciju ili teokraciju po telefonskom pozivu koja ukida nove i drugačije mogućnosti razvoja? 

Žele li ovaj novi grad koji je s Terraneom, Azimutom i SuperUhom postao svjetska atrakcija i kulturno prepoznat brend ili ga žele vratiti u devedesete, doba kada je televizijska ekipa posjećivala Šibenik jednom godišnje kako bi u paketu napravili prilog s Međunarodnog dječjeg festivala, prijenos nedjeljnog euharistijskog slavlja iz katedrale i reportažu s derneka u Čavoglavama?

Relevantnija kulturna ponuda kakvu Šibenik danas ima donosi promociju kreativnog, uvažavajućeg i stvaralačkog – nečega što gradu i publici ostaje kao trajna ponuda vrijednosti, a novim generacijama kao raznovrsnije kulturno naslijeđe. Do hapšenja dvojice vlasnika u krugu Azimuta nije zabilježen niti jedan jedini incident, svi koncerti su besplatni, igra se maksimalno “by the book” u okvirima tog krnjeg sustava rođačko-obavještajnog tržišta i napravljen je model po kojem se ulaže na dugoj stazi stvaranja prepoznatljivog identiteta grada.

Simptomatično, riječ je upravo o onoj vrsti kulturne ponude nad čijim nedostacima mediji već godinama redovito nariču u periodu turističke sezone, onda kada se pojave prijeteći sivi oblaci i prve kapi kiše koje poput zlogukog proroka najavljuju čamljenje u apartmanima i mozganje – što sa sobom preko dana? Zašto bi Karamarko na poziv biskupa kočio jedan takav projekt i postoji li u njegovoj viziji prostor za konstruktivan dijalog ili neko drugo rješenje za ovu vrstu “problematike”? 

Ili nas čekaju, ukoliko se HDZ dograbi vlasti, metode upregnuća državnih organa reda i mira koji su ionako dovoljno zauzeti daleko ozbiljnijim i prečim poslovima, te instrumentalizacija istih u svrhu udovoljavanja lokalnim biskupima, poduzetnicima i stvaranje još jednog jeftinog paradržavnog kabarea.   

Pred-predizborna je kampanja, dakle, započela: premijerka svakodnevno guta kilometre pa bljuje vatru pred kamerama i mikrofonima, druži se s malenim Japancima i prijeti velikim Srbima, vješto izbjegava pseće ugrize i konkretnija novinarska pitanja, ukazujući se nepredvidljivo sada već pomalo dezorijentiranoj javnosti od Kanfanara pa do Kosova. Zadana je pritom i osnovna intonacija predstojećega medijsko-političkog showdowna: njezin prkosni pozdrav osuđenim generalima na proslavi Oluje u Kninu, taktičko prepucavanje sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, pa skandalozni prijedlog ministra Karamarka da se iz Ustava izbriše antifašističko određenje državne politike i zamijeni antitotalitarističkim, netom nakon što je budući HDZ-ovac najavio identificiranje, lociranje & uhićenje komunističkih zločinaca koji su ubijali nakon Drugoga svjetskog rata… Elem, jasno je kao Dan antitotalitarističke borbe da će hadezeovci, tek što su prešli put od kolektivne amnezije do kolektivne amnestije za grijehe Sanaderovih godina, u nove izbore krenuti koristeći istu onu strategiju kojom je baš on pobijedio prije četiri godine: nakon iscrpljujućega dokazivanja vlastite proeuropske, šarmantno-tolerantne orijentacije, u kampanju se ulazi pod oštrim desnim kutom populističke retorike pro(ka)zivanja raznoraznih “crvenih vragova” i umiljavanja hrvatskome narodnom kamenogeniju.

Medijski su komentatori brzo prepoznali opasnost: na povlaštenome mjestu tiskanoga lijevo-liberalnog opinionmejkinga, u subotnjem prilogu Jutarnjeg lista – Magazin, nesretni je Karamarko, tako, završio u škaricama odmjerene političke apodiktike Davora Butkovića i umjereno satiričke kritike Ante Tomića, dok je Jurica Pavičić prozvao Kosor “doslovno opasnom osobom”, apostrofirajući, osim degutantnoga desničarenja, niz populističkih trikova kojima HDZ ovih dana pumpa svoj rejting pa ih usporedio s trezvenijim istupima SDP-ovaca koji, ako ništa drugo, barem govore o predizbornom programu. Tu se, dakle, upozoravalo i ismijavalo, analiziralo i kompariralo, pozivalo na političku odgovornost i državničku ozbiljnost… Baš kako i treba: nije li, naposljetku, osnovna uloga medija da budu korektiv društvene svijesti i odvažno, uz malo prigodnog humorističnog podbadanja, dignu glas protiv ovakvih političkih ekscesa?

Jeste, nažalost.

Jer sve dok je ta uloga svedena na kritičko korigiranje navodnih anomalija političkoga života, na identificiranje “opasnih osoba” i pozive na odgovorno ponašanje, ona će biti tek vrlo glasan način da se prešuti kako je ono što se proglašava ekscesom ipak svojim najvećim dijelom učinak sistemske logike. Četverogodišnji ritam pretakanja političke volje građana u programske okvire nekoliko velikih stranaka uspostavlja masovnu mobilizaciju kao jednu od temeljnih operacija aktualnoga sustava, koji je uspješno monopolizirao značenjsko polje demokracije usprkos vlastitoj demokratskoj deficitarnosti. Linijom manjeg otpora pritom se brzo stiže do najmanjega zajedničkog nazivnika kolektivne gluposti, u ovdašnjoj varijanti artikuliranog u razlici “ustaša” i “partizana”: retrogradnost i petrifikacija anakronih ideoloških obrazaca nameću se kao efikasna strategija upravljanja pa bi, umjesto neustrašivoga medijskog propitivanja odgovornosti pojedinaca, možda ipak bilo kudikamo poželjnije zapitati se o odgovornosti sustava.

Koji, znamo, oduvijek pokazuje sklonost proizvodnji i povlađivanju morbidnim kolektivnim fantazijama. Pišući o godinama Hladnoga rata, recimo, marksistički povjesničar Eric Hobsbawm ovako tumači dinamiku tadašnje globalne “ravnoteže straha”: “Za razliku od Sovjetskog saveza, SAD su bile demokracija. Na nesreću, mora se reći da je ovo drugo bilo opasnije. Jer sovjetska vlast, i pored toga što je demonizirala svog globalnog protivnika, nije se morala mučiti oko dobivanja glasova u Kongresu, ili na predsjedničkim izborima ili izborima za Kongres. Vlada Sjedinjenih Država je to morala. […] Vanjski neprijatelj koji ugrožava SAD bio je pogodan za američke vlade. […] Konkretnije, histerija u javnosti je predsjednicima olakšala skupljanje goleme sume potrebne za američku politiku među građanstvom ozloglašenom po svojoj nesklonosti plaćanju poreza”. Daleko od toga da Hobsbawm znanstvenu analizu podređuje nekakvome ideološkom preferiranju staljinističkoga SSSR-a ili da punu odgovornost za Hladni rat pripisuje SAD-u; njega je, smatra posve nekontroverzno, uzrokovao “uzajamni strah koji je eskalirao iz konfrontacije”. Ali – i tu je poanta – “to ne objašnjava apokaliptični ton Hladnog rata. On je dolazio iz Amerike.”

Povijest predstavničke demokracije odzvanja takvim tonovima – Hitlerov uspon do pozicije njemačkoga kancelara 1933. ekstreman je primjer njihova mogućeg epiloga – pa je u doba slijepo repetitivne javne autolegitimacije sustava do točke samorazumljivosti njegove superiornosti makar didaktički uputno prelistati Hobsbawmove stranice o Hladnome ratu. A korisno je i zbog toga što nas, primjerice, podsjećaju kako je demokratski kandidat Kennedy osvojio predsjednički mandat 1960. upravo na valu flambojantne antikomunističke retorike. Populizam opasnih namjera, dakle, nipošto nije privilegija desnice, njegovo aktiviranje ovisi o konfiguraciji političkoga polja u konkretnom historijskom trenutku. A ako je političko polje ovdašnje i historijski trenutak sadašnji, pouka je toga, onda, i da hvaljena, tradicionalna SDP-ova “serioznost” možda ipak najviše duguje činjenici kako je za njih svaki ulazak u oštar, bukački sukob na lijevo-desnoj ideološkoj osi naprosto unaprijed izgubljena stvar. Eskiviranje hadezeovskih provokacija i staloženo inzistiranje na predizbornom programu postaje tada tek pitanjem tonaliteta, znakom razlike spram raspojasanoga desničarenja koji treba hvaliti samo dok ne čujemo o čemu je u spomenutom programu, zapravo, riječ i koliko on ustvari ima veze s tradicijom lijeve politike na koju se naši socijaldemokrati bezrazložno pozivaju. Utoliko, ni ono ne znači puno više od defanzivnoga naličja agresivne retorike vladajućih.

I zato, kada se u postizbornoj depresiji naredne godine ukažu prvi učinci famoznih mjera štednje – koje će provesti bilo oni koji o njima sada govore, bilo oni koji trenutno radije gorljivo zagovaraju vrijednosti antitotalitarizma – bit će prilično zamorno slušati očekivane floskule o narodu koji u demokraciji uvijek dobiva vlast kakvu zaslužuje. Jer pravo bi pitanje trebalo glasiti: ako već nismo zaslužili bolju vlast, zaslužujemo li barem bolju demokraciju?