Smješten u obnovljenim i adaptiranim bivšim tvorničkim halama Regeneracije, tvrtke za proizvodnju netkanih tekstila, novi Regenerator nastavlja nasljeđe kulture prisutne u tom prostoru još od 2009., kada su volonteri iz istoimene udruge od Grada Zaboka dobili na korištenje praznu, zatečenu halu.

Danas, prostor vodi Ustanova u kulturi Centar urbane kulture Regenerator, a na poziv udruge GOKUL koja će ove godine održati umjetnički program u njegovu prostoru, izložbeni program kurira Bojan Dmitrović Krištofić. Prva u nizu izložbi koja se održava u sklopu ove suradnje je Nebo i Spomenik Tomislava Hršaka.

U popratnom tekstu, Dmitrović Krištofić ističe da “Tomislav Hršak živi i radi u obližnjoj Krapini, gdje u sklopu svog doma ima atelijer i gdje je 2025. postavio skulpturu Mati; a uz to je bio učenik Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok”. Osim što će zabočkoj i zagorskoj publici predstaviti svoj rad vezan uz istu sredinu, Hršakovo umjetničko djelovanje prepoznato je u lokalnom i širem kontekstu.

“Akcija otkrivanja Spomenika, koju nakon Zagreba, Splita, Karlovca i Krapine izvodi u Zaboku, do sada je možda i najčišći, najprecizniji izraz umjetničkih traženja kipara koji u starim stalcima za klofanje tepiha diljem naših gradova prepoznaje spomenike i tako, zapravo, na svoj način čisti same gradove od neprekidne izgradnje nauštrb očuvanja onoga što već jest, sada i ovdje”, stoji u popratnom tekstu.

Izložba se može posjetiti do 20. ožujka, a više detalja pronađite ovdje.

O radu piše Vedran Perkov: Proglašavanje konstrukcije za otprašivanje tepiha umjetničkim djelom ili još više – spomenikom, koliko je to umjetnost? Koliko je vrijedno – i je li uopće vrijedno – potom, izvoditi igrokaz otvorenja spomenika u nekom anonimnom kvartu, među nekim zgradama, nagurujući se između automobila na improviziranome parkingu?

Benevolentno i s puno razumijevanja, mogli bismo sve skupa (o)pravdati formulacijama kako se radi o ustaljenoj umjetničkoj praksi ready madea, aproprijacijom kao legitimnim činom umjetničkog izražaja, a čin otvorenja nazvati happeningom ili eventom koji za razliku od elitizma muzejsko-galerijske promocije silazi među građane te koji svojom inkluzivnošću širi krug potencijalne publike.

Konstrukcije za otprašivanje tepiha bile su uobičajeni, standardni dio urbano-komunalne opreme među novogradnjama iz pedesetih, šezdesetih i dijela sedamdesetih godina prošlog stoljeća, poput javne rasvjete, klupa ili kanta za smeće. Škola, ambulanta, vrtić ili, primjerice, dječje igralište bili su sadržaj svakog novoizgrađenog kvarta. Može se, bez puno filozofiranja, reći da se o životu i življenju smišljeno te planski promišljalo i radilo.

A onda su došli usisivači s mogućnošću dubinskog čišćenja pa je potreba za konstrukcijama za otprašivanje počela bivati sve manja. Usporedno s time, volja da se o urbanizmu planski razmišlja sve više je ustupala pred ekonomskim zahtjevima. Kvartovi su postajali sve izgrađeniji, a društveni, kulturni i sportski sadržaji sve manje prisutni. Bavi li se, onda, Tomislav nostalgičnim pogledom na prošlost? Oplakuje li socijalističko društveno uređenje i njegova pozitivna postignuća? Popularno je to danas raditi, znate. Svrstava li ga to u krug suvremenih autora s istančanim senzibilitetom za društveno-političko nasljeđe? Čini li ga to kritičarem konzumerizmom obilježenog zeitgeista? Ili? Ili se Tomislav samo zajebava?

Stavimo se, nakratko, u njegovu situaciju.

Nedavno diplomirani akademski kipar, tijekom studija učio je o velikanima umjetnosti, analizirao njihova djela, divio se majstorstvu prikaza i vladanju materijalima koje su koristili. Veliki dio pažnje odlazio je na skulpture u javnom prostoru, posebno na spomenike. Spomenike uklopljene u urbani ambijent ili u prirodu. Neka od tih djela dominiraju prostorom, podređuju okolinu sebi, a neka su tiho, nenametljivo, uklopljena u svoj okoliš. U svakom slučaju radilo se smišljeno i planski.

Svjestan je Tomislav da je to danas gotovo neizvedivo. Rijetki su primjeri dobre spomeničke plastike, a još rjeđe prilike da se – posebno mladom autoru – pruži prilika da okuša svoj talent i znanje izvedbom monumentalnog djela. Što mu onda preostaje? Da s nostalgijom gleda na neka prošla vremena? Vremena koje nije živio, o kojima zna iz priča, fotografija, filmova ili iz mitologije drugih, u to doba možda sretnijih, bezbrižnijih, definitivno mlađih ljudi?

Zajebava se Tomislav na inteligentan način i na svoj račun.

Činom proglašenja spomenikom jedne, za današnje vrijeme, bespotrebne i banalne konstrukcije, Tomislav je otvorio i postavio više pitanja o svrsi umjetnosti, načinima, trendovima i strategijama kojima se danas umjetnost vodi i usmjerava; o tome što je skulptura i što je spomenik; o estetici, kvaliteti, smislu i svrsi… Na kraju, o stavu i poziciji umjetnika. Humorom prožet, ovaj rad otvara veliki broj ozbiljnih pitanja i ukazuje na kritične točke stanja u društvu, u umjetnosti i kulturi uopće. Za razliku od mnogih, posebno onih koji iz pozicije moći odlučuju o navedenom, Tomislav nam barem ne baca prašinu u oči.”

Tomislav Hršak rođen je 10. 6. 1992. u Zagrebu. Diplomirao je 2017. na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za svoj rad dobio je nekoliko nagrada (2022. Dobitnik Grand prix nagrade Erste Fragmenti 18, Lauba Zagreb; 2017. Dobitnik Rektorove nagrade za projekt Bojom do zdravlja 2014). Komisijskim odabirom najboljih studentskih radova u akademskoj godini 2013./14. izabran je rad ready-made Kofer za Fundus ALU. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2021. godine i udruge HDLU od 2016. godine kao i udruge prirodno-umjetnički Kružok.

Ovogodišnji dobitnik Grand Prixa Erste fragmenata mladi je umjetnik Tomislav Hršak. Diplomirao je kiparstvo na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2017. godine. Iste godine bio je i dobitnik Rektorove nagrade za projekt Bojom do zdravlja. Radove u rasponu od skulpture i slikarstva do multimedije izlagao je na nizu samostalnih i grupnih izložbi. Hršak je povodom osvojene nagrade govorio o pobjedničkom radu i radovima proizašlima iz iste serije, javnoj skulpturi i mjestu mladih umjetnika u umjetničkom sustavu.

Hršakov rad, kao i druge radove osamnaestog izdanja Erste fragmenata moguće je razgledati u Laubi do 7. listopada.

Dobitnik ste Grand Prixa Erste fragmenata za rad Od Vira do Venecije. Možete li nam ga predstaviti?

Rad prikazuje uzročno posljedičnu vezu između dva mjesta. Arhitektonski utjecaj nastao je pokušajem imitiranja te u čežnji narodnog čovjeka da bude plemić ili možda car.

Koje biste utjecaje izdvojili kao presudne za svoju umjetničku praksu?

Mnogo toga utječe na rad i razvoj u umjetnosti. Može to biti jedan kvalitetan razgovor s prijateljem ili događaj koji ostavi dubok utisak. Utjecaji, naravno, dolaze i od umjetnika čiji su mi radovi ukazali na neke šire vidike. Izdvojio bih Marcela Duchampa i Ivana Kožarića.

Završili ste Akademiju likovnih umjetnosti, iza vas je i niz grupnih i samostalnih izložbi, a bili ste uključeni i u rad Garaže Kamba. Koliko je postojeći umjetnički sustav u Hrvatskoj podržavajući za mlade umjetnike i kustose i gdje vidite prostor za poboljšanje?

Kada govorimo o umjetnosti automatski smo zakoračili u polje bez određenih pravila, samim time teško je nešto tako imaginarno svrstati unutar sustava. Zasigurno uvijek ima i bit će mjesta za poboljšanje, no i tada ono neće svima odgovarati. Mislim da bi se mladi umjetnici trebali više prepustiti ljepoti stvaranja, ma koliko to ponekad bilo teško. Na kraju krajeva, Svijet je danas manji nego što je ikada bio i ako netko ima potrebu nešto reći, vjerujem da će mu se kad-tad ta prilika i ukazati.

Imali ste prilike realizirati radove za javni gradski prostor. Što smatrate odlikom uspješne javne skulpture?

Smatram da je skulptura uspješna ako se saživi sa svojom okolinom. Ako dođe do interakcije s prolaznicima, ako skulptura ostavi i najmanji mogući dojam na promatrača ili ako netko u krajnjem slučaju zastane pored nje, možda je i opipa, tada je skulptura zasigurno uspješna.

Koje biste još radove izdvojili iz dosadašnje prakse?

Radovi koje bih također želio predstaviti, a srodni su otkupljenome radu na Erste fragmentima su dva ready-madea Gleda Matoš Zagreb iz 2020. godine i Ode godina iz 2021., te ready-made s intervencijom Suzbijenost iz 2021. Sva tri rada, kao i rad Od Vira do Venecije proizašla su iz serije radova Nebo.

Djelovati unutar mogućega bez obzira na kontinuirani diskontinuitet današnjice nit je vodilja ovih radova. Godinama sakupljane stvari našle su se u simbiozi pojedine ideje, često popraćene životnim događajima.

Intervju je dijelom suradničkog temata Erste Fragmenata i Kulturpunkta o aktualnim temama iz svijeta suvremene umjetnosti.

Završen je još jedan otkupni natječaj Erste fragmenata za mlade i neafirmirane umjetnike i umjetnice koji se odnosi na izlaganje, Grand Prix, otkup i stipendiju. I dok Grand Prix uključuje nagradu u iznosu od 10.000 kuna za najbolji rad po izboru stručnog žirija te organizaciju samostalne izložbe, dodjelom mjesečne stipendije od 1.000 kn studentu ili studentici likovnih akademija širi se podrška na umjetnike i umjetnice unutar obrazovnog sustava prema kriteriju motiviranosti i ukupnog umjetničkog potencijala. 

Stručni žiri za otkup je odabrao radove sedam umjetnika i umjetnica koji će od četvrtka 29. rujna do 7. listopada biti izloženi na izložbi Erste Fragmenata u Laubi – kući za ljude i umjetnost. U dosadašnjim izdanjima otkupljeno je preko 200 djela mladih hrvatskih autor(ic)a, koja se nalaze na više od 130 lokacija Erste banke u Hrvatskoj, dok su autori_ce mnogih otkupljenih radova u međuvremenu postali afirmirana i cijenjena imena hrvatske umjetničke scene.

Ususret izložbi traje i natječaj za dodatnu novčanu nagradu u iznosu od 3000 kuna koju osvaja otkupljeni umjetnički rad koji do 27. rujna prikupi najviše glasova publike na Facebook profilu Erste banke – Urbanka.  

Autori ovogodišnjih odabranih radova su Bartol Galović, Tomislav Hršak, Ivan Jerončić Grba, Josipa Krolo, Alba Miočev, Marina Popović i Ivona Pupačić. 

Prijateljstvo Bartola Galovića je kolaž, akril i sprej na papiru dimenzija 180 x 220 cm. 

Od Vira do Venecije Tomislava Hršaka čini beton, drvo, stiropor i ready-made veličini 101x 50x 16 cm.

Metaverse 1 Ivana Jerončića Grbe digitalna je slika i print od 150 x 330 cm. 

Where’s the lifeguard? Josipe Krolo akril je na platnu dimenzija 80 x 120 cm.

Diptih Zapis 1 i Zapis 2 Albe Miočev ulja su na platnu od kojih je svako veličine 195×130 cm.

Marina Popović predstavlja se s radom Sat akta, kombiniranom tehnikom crteža i kolaža na papiru dimenzija 150x270cm.

Ivona Pupačić izlaže U dnevnom boravku i iznad (Vitrina), digitalni ispis na platnu (fotomontaža) veličine 420 cm x 150 cm.

Odabrana djela će nakon otvorenja 29. rujna u 19 sati biti izložena u Laubi do 7. listopada, a na otvorenju izložbe saznat će se i imena dobitnika_ca Grand Prix nagrade i godišnje stipendije. 

“Upravo je nedavno okončana autorova izložba u Meštrovićevom paviljonu, u kojoj je golemim sašivenim platnom izgradio unutarnji, vlastiti paviljon, na čijem je obodu intervenirao projekcijama, referirajući se na Zdenac života autora te velebne arhitektonske građevine (dok se na vanjskom obodu eksterijera galerije odvijalo preuređenje postojeće zelene površine). Sada, u Preradovićevoj, u nekadašnjem Studiju G, Hršak ponovno, unutar dimenzije jednoga mjesta, otvara drugo, pokrivajući ga platnom, sakrivajući mu utrobu, a istodobno izlažući ga poput objekta, poput kutije u kojoj se čuva svako moguće prostorno rješenje koje njegova četiri zida nude; sve njegove sudbine dane su nam kao mistično pitanje. Ipak, Hršak se ne bavi klasičnim postavom; on galeriju nudi, poput pozitiva u kalupu, koji pod rukom, poput snijega, postaje sve topliji, vlažniji i uskoro će mu se suditi skidanjem, odnosno svlačenjem. Na toj tankoj granici uzbuđenja događanja i suptilne tjeskobe (trenutka u kojem se želi rastvoriti kalup), koja je ujedno linija nastanka nove stvari, nove tvari, nalazi se dimna zavjesa; neopisivo, a ponovno taktilno, neviđeno, ali nam i posve jasno”, piše u predgovoru izložbe Ana Mušćet.  

Izložbu će biti moguće pogledati u radnom vremenu Galerije do 20. studenog. 

Čovjekova potreba za racionalizacijom i objašnjavanjem stvari, njihovim približavanjem i definiranjem, od početka pokazuje nagon za razumijevanjem, kako šire okoline, tako i vlastite pozicije u njoj. Umjetnost oduvijek ide u korak sa spomenutim procesom istraživanja, sabiranja znanja i spoznaja o neobjašnjivim i nedokučivim fenomenima koji uključuju elementarna pitanja o čovjekovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ovom izložbom premošćuje se linearni vremenski slijed te se, ovisno o autorovom pristupu, univerzalno povezuje s intimnim na više razina. Pri tome zajedničku sponu čine luminacija i svjetlosne igre koje stvaraju ugođaj eteričnosti i transcendentalnosti, razvijajući u prostoru različite suodnose materijalnog i nematerijalnog, vidljivog i nevidljivog svijeta. 

Postav u sebi sažima pripovijedanje o konceptu vremena i prostora, evocirajući početke, ono ljudsko i prirodno, kao i problematiku zagušene suvremene komunikacije i brze izmjene poruka, do njezinog svojevrsnog opuštanja i smirenja u svemirskom prostranstvu. Ono što je za Anju Leko arhetipski, mistično i nedokučivo, pretače se u pokušaj racionalizacije, sabiranja i mapiranja trenutaka u radu Tomislava Hršaka, a u konačnici transformira kod Vesne Salamon, raspršujući se u svjetlosnim miljama udaljene sfere. 

Tomislav Hršak rođen je 10. lipnja 1992. godine oko 2 sata i 25 minuta u Zagrebu. Završio je Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok na smjeru grafičkog dizajnera 2011. godine te iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutačno je na završnoj godini diplomskog studija na nastavničkom odsjeku na smjeru kiparstvo u klasi izv. prof. art Daniela Kovača.

Anja Leko rođena je 26. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Nakon završene gimnazije upisuje nastavnički smjer na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje završava preddiplomski studij te je trenutno na drugoj godini diplomskog studija odsjeka Likovne kulture na smjeru slikarstvo. Do sada je sudjelovala na nekolicini likovnih radionica i kolonija te skupnih izložbi u Hrvatskoj. Suosnivačica je i članica udruge Prirodno-umjetnički kružok.

Vesna Salamon (Rohaček) rođena je 1985. godine u Zagrebu. Godine 2010. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Nastavničkom odsjeku, na Katedri za grafiku, u klasi izv. prof. art. Ines Krasić te stekla akademski naziv mag. educ. art. Usavršavala se na Akademiji Jan Matejko u Krakovu, a trenutačno završava drugu godinu post-master studija na Royal Institute of Art u Stockholmu. Godine 2015. bila je dobitnica nagrade publike na T-HTnagrada@msu.hr, a 2016. hrvatska predstavnica na Moscow International Biennale for Young Art. Sudjelovala je na više od četrdeset izložbi i performansa u Hrvatskoj i inozemstvu. Redovna je članica HDLU-a, UPUH-a te The Swedish Printmakes’s Association.

Izložba ostaje otvorena do 12. kolovoza.

U kružnom prostoru arhitektonski vrhunski izvedenog Francuskog paviljona Hršak i Novak postavit će svoje site-specific kiparske instalacije ambijentalnog karaktera. Na prvi pogled, njihove dijametralno različite instalacije postati će dijelom jedne logične cjeline. Dispozicijom njihovih djela stvaraju se novi odnosi u kojima će posjetitelji, ulaženjem tijelom u prostor, imati priliku otkriti novu dimenziju određenu odnosom arhitekture, materičnosti i virtualnog, gdje se konačni trenutak spoznaje otkriva u pogledu prema okulusu, izvoru svjetla u kojem se potvrđuje težnja ka uspinjanju nanovo otvarajući pitanje pronalaženja začudnog u onom svakodnevnom. (iz predgovora Maje Flajsig)

Tomislav Hršak rođen je 1992. godine u Zagrebu. Završio je Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok na smjeru grafičkog dizajnera 2011. godine te iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutačno je na završnoj godini diplomskog studija na nastavničkom odsjeku na smjeru kiparstvo u klasi Daniela Kovača.

Vladimir Novak je rođen 1987. godine u Zagrebu. Nakon preddiplomskog studija krajobrazne arhitekture, 2011. godine upisuje kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Studirao je pod mentorstvom Slavomira Drinkovića, a trenutno završava diplomski studij u klasi Dalibora Stošića. Dobitnik je rektorove nagrade u akademskoj godini 2014./2015. Član je HDLU-a od 2016. godine. Živi i radi u Zagrebu i Lausannei.

Izložba se održava u sklopu interdisciplinarnog umjetničkog događanja Harmonija disonance. Njen program okuplja studente Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti, Muzičke akademije i Tekstilno­tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u zajedničkom predstavljanju heterogenih umjetničkih izraza i izvedbenih praksi koncentriranih u nekoliko dana zbivanja. 

Izložba ostaje otvorena do 12. lipnja.