Razgovarala: Matija Mrakovčić

Iva Marčetić je arhitektica i aktivistica Prava na grad, udruge koja djeluje protiv privatizacije i prekomjerne ekonomske eksploatacije javnih i zajedničkih dobara te prostora, s posebnim naglaskom na pitanja sudjelovanja građana i organiziranog civilnog društva u upravljanju javnim dobrima. Razgovaramo o funkcioniranju vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora Grada Zagreba, otvaranju politike i prostora odlučivanja, borbi za ravnopravno korištenje javnih dobara i borbi za dostupnu kvalitetu života u gradu, organiziranju i građanskom otporu.

KP: Nastavljeno je preuređenje Britanskog trga nakon što je građevinska dozvola izdana tjedan dana po utvrđenju da se radovi izvode bez glavnog projekta. No, nemoguće je pronaći projekt prema kojem se preuređuje križanje Kukuljevićeve i Nazorove te Ulice Pantovčak, trenutno oko samog Trga vlada prometni kolaps, a o regulaciji javnog prijevoza da ne govorimo. Kad spominjemo takva i slična događanja u pojedinim zagrebačkim kvartovima, jesu li mjesni odbori oni na koje treba utjecati radi zaustavljanja netransparentnih praksi? 

Po važećim zakonima, a i po Generalnom urbanističkom planu, vijeća gradskih četvrti imaju tek “savjetodavnu” ulogu kad se radi o prostornim odlukama u gradu. Oni se očituju na prijedloge koji idu na Skupštinu bez obzira na to o kojem dijelu grada se radi. No, kad se radi o kvartu gdje se predviđa prostorna promjena, uloga vijeća te konkretne četvrti isto je tako paušalna kao i na razini odluka za neki drugi kvart. Imamo slučajeve u kojima su se vijeća konkretnih četvrti nepovoljno izjašnjavala u odnosu na odluke koje je donosio gradonačelnik vezano uz njihovu neposrednu okolinu, primjerice u slučaju gradnje crkve na Savici, no kao što vidimo, takav stav vijeća ne igra nikakvu formalnu ulogu u konačnoj odluci. Ovo pokazuje kako je upravljanje Zagrebom, unatoč tome da imamo vijeća gradskih četvrti, veoma centralizirano, a forma vijeća tek služi kao paravan i privid demokratskog odlučivanja. 

No, da se vratim na mjesne odbore iz pitanja – oni su još u lošijoj poziciji i zaista nemaju neku polugu u donošenju odluka. Čini mi se pritom da pored toga što nemaju ulogu upravitelja, uz određene iznimke, ovi odbori funkcioniraju u zatvorenom krugu i komuniciraju s jako malim brojem ljudi u kvartu. Zapitajmo se koliko članova mjesnih odbora poznajemo u mjestu vlastitog stanovanja. Sigurno ne mnogo, ako uopće. Ovakva forma organiziranja upravljanja je nešto što je bitno i značajno, no njena transformacija je nužna. Smatram da ovu formaciju treba zadržati, no transformirati način njihova rada odozdo, otvoriti kroz formu mjesnih odbora prostor politike u kvartu, prostor aktivizma, odlučivanja i solidarnosti i na taj način povratno djelovati na promjenu Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o gradu Zagrebu kako bi se omogućila decentralizacija upravljanja. 

Jedino na taj način bi postojala mogućnost djelovanja koju spominjete u pitanju, odnosno jedino kroz snažne i otvorene platforme može se raditi kontrapunkt netransparentnosti. Zasad smo formalno daleko od toga, no, ako bolje pogledamo, u Zagrebu se itekako nešto dešava, a Mjesni odbori u nekim od zagrebačkih kvartova počinju djelovati otvorenije. Nadam se da će tijekom narednog perioda očvrsnuti ovakve inicijative, a da iste neće pristati na obećanja pojedinih kandidata i kandidatkinja za gradonačelnika već će inzistirati na otvaranju politike i prostora odlučivanja i određenoj autonomiji koja se mora dešavati kroz cijeli period nečijeg predsjedavanja gradom, a ne tek u predizborno vrijeme. Mjesni odbori moraju postati prva i neposredna instanca političke aktivacije i djelovanja, a dok to ne postanu, njihova uloga je tek šminka. 

KP: Početkom studenog u anketi vezanoj uz pitanje izgradnje crkve u Parku Trnjanska Savica čak 77% ispitanika izjasnilo se protiv njene gradnje u parku. Zanimljivo je da je čak 72% ispitanika katoličke vjeroispovijesti protiv gradnje u parku što ukazuje na nepostojanje sukoba “vjernika i nevjernika” na Savici. Unatoč tome što su stanovnici rekli “ne” i gradonačelniku i Kaptolu, inicijativa je, prema pisanju medija, otporom izgradnji crkve stala na put realizaciji puno ambicioznijeg građevinskog pothvata?

Nažalost, daleko od toga da je inicijativa stala na put realizaciji ambicioznijih građevinskih pothvata gradonačelnika i njemu bliskih suradnika, odnosno, nadamo se da će uspjeti spriječiti jedan od takvih pothvata – gradnju crkve u parku. Na tome radimo punim intezitetom kroz zajedničke napore Prava na grad, Zelene akcije i Inicijative Čuvamo naš park, no jednom kad i ako spriječimo ovo oduzimanje javnog dobara, nismo opet ni blizu sprječavanja mutnih dogovora i zamjena koje se dešavaju na samom vrhu zagrebačke Moriartyeve mreže. 

Naime, puno puta sam ovo ponovila, pa ću i tu – Zagreb je poput šahovske ploče, na njegovom terenu postoji jako puno javne gradske i državne zemlje, i jako puno crkvenih potraživanja. Odluke o zamjenama zemljišta i kompenzacijama donose se u skladu sa Zakonom o povratu imovine, no i u dogovoru između članova odbora u kojem sjedi i gradonačelnik. Usmeni dogovori koji se ovako donose potpuno su netransparetni, točnije, ovako uspostavljen sustav gotovo je nemoguće kontrolirati i Bandić to jako dobro zna, pa i izdašno koristi tako uspostavljen upravljački sustav koji nema puno veze s javnim interesom. 

Ono što možemo reći da je itekako uspjeh inicijative, kao i bliskih udruga, ponovno otvaranje pitanja malverzacija gradskim zemljištem, no da bi se to doista istražilo potrebni su dobro opremljeni i slobodni medijski servisi, kao i institucije koje bi, da citiram gradonačelnika, radile svoj posao. Naime, ugovori grada i crkve nisu lako dostupni i puni su nečitkih podataka za koje treba ozbiljna mašina za rastumačiti i proučiti. To je zamršeni sustav koji je dizajniran tako da građanima grada nije moguće lako istražiti šta se s njihovom imovinom zaista dešava. 

Što se tiče spomenutog “sukoba” na Savici, pa to je golim okom od početka bilo jasno – gradonačelnik operira kroz ideju zavadi pa vladaj, a crkva zdušno prihvaća tu taktiku. Točnije, nije jasno tko se povodi za kim, no što godine više prolaze, a naš grad, kao i država, zakreću sve više udesno, tako političarima paše da koriste metodu kojom se za bilo koju pobunu protiv centraliziranih odluka koriste optužbama o nekim crvenim vragovima, ugroženim vjernicima katoličke vjeroispovjesti, nehrvatstvu i sličnim konstruktima. To je zaista komično i predstavlja nevjerojatno nisku i poražavajuću razinu političkog govora. 

Ovdje se radi o borbi za ravnopravno i potpuno korištenje naših javnih dobara, borbi za dostupnu kvalitetu života u gradu bez obzira na vjeru, naciju i socio ekonomski status, a stavljanje vjere u fokus zaista je deplasirano. Ono što anketa koju spominjete jasno pokazuje jest da se ne radi o ugrozi vjere, budući da velika većina ispitanika katoličke vjeroispovijesti ne želi da se u njihovom parku izgradi crkva. Isto tako, anketa zorno prikazuje akutni nedostatak participativnih modela odlučivanja o gradu u kojem živimo. Ukoliko se toliko veliki postotak građana protivi nečemu, ukoliko se tome protivi i vijeće te gradske četvrti, a grad uporno to nešto gura i ne odustaje – o kakvoj demokraciji i upravljačkom modelu uopće govorimo?

KP: Nakon što je ugostiteljska terasa HOTO centra nakon tri dana uklonjena sa Cvjetnog trga, Grad Zagreb ponovo je izdao dozvolu Tomislavu Horvatinčiću za izgradnju terase na drugom dijelu trga. Nakon 2010. i građanskog otpora u Varšavskoj, kakvog potencijala danas ima građansko organiziranje po pitanju javnog prostora? 

Moj odgovor će uvijek biti da jedini potencijal u obrani naših prava leži u organiziranju. Koliko će u konačnici nešto biti uspješno ovisit će o mnogo faktora, no organiziranje i otpor samovolji, krađi javnog prostora i ugrožavanju kvalitete života jedini su naš zalog za promjenu. Organiziranje se dešava i uzima maha od Savice, preko Cvjetnog pa do Jakuševca, RIZ-a, odnosno Maksimira i spalionice u Resniku. Slučaj Cvjetnog je po svojoj centralnoj prirodi slučaj iznimne simbolike i u ovom trenutku je najočitiji pokazatelj samovolje u gradu na koju upozoravaju mnoge inicijative i udruge. 

Činjenica da se gradonačelnik oglušio na veliko protivljenje građana prethodnim zauzimanjem prostora na Cvjetnom pokazuje ili da on zapravo ne može više kontrolirati svoje suradnike u privatnom sektoru, poput Horvatinčića, ili naprosto da mu je taj odnos puno bitniji od onog s građanima i građankama ovog grada. Pritom, smatram da je bitno napomenuti da nijedan pojedinačni politički kandidat neće riješiti ovu situaciju, odgovor je uvijek u organizaciji i stvaranju jake poluge odozdo koja će diktirati politku koja bi za cilj trebala imati održivi razvoj ovog grada i otvaranje političkog procesa na način da demokratske procedure postoje i poslije one nedjelje u kojoj ćemo zaokružiti nečije ime. 

Osim što je podsjetio na događanja iz prošlosti, Tomašević je iznio i neke novine. Naime, dokumentacija za Cvjetni još uvijek nije riješena, a lokacijska dozvola za Varšavsku 6 nije legalna. Za ovu adresu Hoto grupa sada traži veću izgrađenost čime bi se omogućila dogradnja na ovom dijelu objekta, a stanare suptilnim metodama pokušavaju privoliti na suglasnost sa svim izvedenim radovima. Ukoliko pak stanari na to ne pristanu, prijeti im se tužbom za ometanje radova te otplatom štete proizašle iz ometanja.

Osim problema s kojima su suočeni stanari čiji su stambeni objekti na ovaj ili onaj način povezani s Centrom, problema imaju i stanari iz okolnih zgrada. Jedna od stanarki se požalila i na nesnosnu buku koju proizvodi ventilacijski sustav iz garaže, čemu smo i sami svjedočili tijekom press konferencije, a osim buke muči ih i velika koncentracija ispušnih plinova. Stanaraka Marina Šimić kaže da se zbog buke osjeća kao da živi na Plesu, a ističe kako su žalbe slali raznoraznim inspekcijama – sanitarnoj, Ministarstvu zaštite okoliša, Ministarstvu zdravstva, gradskim vlastima – no do sada još nisu dobili nikakav odgovor.

Tako smo uz prekrasan poslovno-stambeni objekt ostali bez pješačke zone, povećali zagađenje, a javni interes zbog kojeg je ovaj projekt i odobren, teško je pronaći. Teodor Celakoski iz Prava na grad napomenuo je i kako Hoto centar nudi dvije dvorane u najam – unajmiti ih ne žele ni Grad ni Ministarstvo kulture. Celakoski ističe da su te dvorane trebale biti slobodne za upotrebu korisnicima sredstava Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport. I tako u krug – prolaz do Gundulićeve, kojeg se tumačilo kao javni interes – “nova ulica”, nije realiziran, za dvorane koje su trebale biti namijenjene kulturnim sadržajima traži se prenamjena, a hoće li fasade zgrada oko čitavog bloka biti obnovljene nije još izvjesno. No, izvjesnijim se čini da se niti javni interes neće nikada ostvariti jer ne postoji klauzula kojom se određuje vremenski rok u kojem bi se tako nešto trebalo realizirati.

A.L.

Polje novinarstva, prema opisu Pierrea Bourdieua, strukturiran je prostor sa svojim autonomnim zakonima. To ne isključuje mogućnost njegova restrukturiranja prilikom privlačenja i odbijanja u koje stupa. Najveći stupanj međudjelovanja događa se pri susretu s političkim i ekonomskim poljem. Kako to izgleda u slučaju hrvatske periodike? Posljednjih deset godina – od zalaska poluautokratskog režima –  smanjio se utjecaj politike na domaće medijsko polje, no to nipošto ne znači da ga danas možemo tek tako otpisati. Svatko tko misli drugačije zaboravio je na epizode poput ulaska ministra Primorca u redakciju Jutarnjeg lista tijekom studenske blokade fakulteta ili zanimljive detalje iz čuvene prepiske Pavića i Pukanića. Utjecaj ekonomije na novinarstvo u konstelaciji neoliberalnog kapitalizma puno je kompleksniji i utoliko zanimljiviji. Sustavno izlaganje modusa utjecaja kapitala na uređivačku politiku hrvatskih dnevnika i tjednika je posao koji bi zahtijevao puno vremena i ozbiljnu analizu što uvelike nadmašuje moje ambicije pa ću, na ovom mjestu, skicirati dva najočitija aspekta prožimanja novinarskog i ekonomskog polja. Prvi možemo nazvati medijskom propagandom tržišne misli. Pri tom mislim na laude poslovnom duhu koje novine posreduju kroz poučne primjere iz života poduzetnika; članke za djecu i domaće Delboye kakve potpisuju korifeji vazelinskog novinarstva u Hrvatskoj poput, čisto primjera radi, Nina Đule ili Nade Mirković. Sjećam se kad sam prvi put pročitao Đulinu pohvalu Todoriću – himnički nastrojen tekst s pastoralnim elementima –  exemplu o magnatu kojemu su “jabuke poput djevojaka” i koji bi “bika ljubio među rogove” dok brižno bdije nad svojim poslovnim carstvom. Nisam znao u kojem kodu čitati tekst. Izgledao je kao vrhunska satira izmještena iz prostora kolumni što je, poznavajći zastupljenost subverzivnih misli u Jutarnjem listu, bilo moguće samo kao statistički kuriozitet. Ja sam tekst zaboravio, a Đula je postao glavni urednik Globusa. S Nadom Mirković, recimo, nisam imao takvih problema. Ona je prije otprilike godinu dana manje bravuroznim stilom, ali svejedno dojmljivo – u tekstu koji mogu opisati samo kao nakazni hibrid između intervjua, hagiografije i kulinarskog showa –  Tomislava Horvatinčića usporedila, ni više ni manje, sa mitskim zaštitnikom nemoćnih, izmučenim borcem za pravdu, “Batmanom koji raščišćava Gotham”. Pod medijskom propagandom tržišne misli nalaze se i ne toliko groteskni, i time opasniji, napisi likova poput Viktora Vresnika ili Borislava Škegre kojima je uvijek širom otvoren prostor za opravdanja ili manifeste sve izglednijeg novog vala privatizacije javnih dobara.

Drugi aspekt prožimanja novinarskog i ekonomskog polja je suptilniji, a možemo ga nazvati tabloidizacijom medija. Tu mislim na nevjerojatno širok spektar pojava koje nemaju veze s javnim interesom. On je, svjestan sam, problematično subjektivna kategorija. Za mene se kreće u rasponu tekstova o boji govna čivauve trenutno najzanimljivije starlete do aktualne nadripolemike na književnoj sceni zbog koje nam medijsko polje izgleda kao Narcisova dvorana ogledala. Radi se, dakle, o svima dobro poznatom mnoštvu epifenomena koji daju materijala dovitljivim komentatorima društvene zbilje za iščuđavanje nad medijima koji proizvode smeće upravo u medijima koji proizvode to smeće. Tabloidizaciju i banalizaciju medijskog polja njegovi kreatori pravdaju time da javnosti daju ono što je zanima. A to prodaje novine! Oni zapravo, parazitirajući na liberalnoj mitologiji koja se može sažeti u geslo “Svi imaju pravo izbora!”, zarađuju na banalnim sadržajima koji su najjeftinija medijska roba. Kad bismo tražili metaforu za “javnost” ne bismo smjeli uzeti monolit, već kožu –  elastičan sloj koji se neprimjetno mijenja. Ako javnosti ne dajete relevantne i kvalitetne tekstove, onda uskoro nećete imati javnost koja bi bila zainteresirana za relevantne i kvalitetne tekstove. Takvu javnost se ili stalno “hrani” ili ona “ugine”. Figurativno i doslovno. Geslo “Svi imaju pravo izbora!” – mediji da nude, a javnost da odabire sadržaj kakav želi – gnjusna je laž jer snižavanje profesionalnih standarda samo jednog aktera u medijskom polju mijenja njegovu konfiguraciju što dovodi do nametanja tržišne stege koja nema nikakve veze s demokratskim pravom izbora, ali ima puno veze s hegemonijskim diktatom kapitala. Posebno na malim tržištima kakvo je hrvatsko. Ono što se dogodilo u tisku dogodilo se i na internetu a ista sudbina, kako sada stvari stoje, čeka i programe javne televizije koja je uslijed zakonskih regulativa koliko-toliko odolijevala komercijalizaciji. Koliko je pojava Nove TV i RTL-a do sada utjecala i koliko će u budućnosti utjecati na programsku shemu HRT-a jasno je svima. Deregulacijom upravlja proces koji smo nazvali tabloidizacijom pa umjesto proklamirane raznolikosti sadržaja u pravilu dobivamo šareni senzacionalizam. Trenutni problemi domaćeg novinarstva su jasni. Propaganda tržišne misli povezana s pritiskom oglašivača i tabloidizacija povezana s komercijalnim kriterijem čine polja medija i ekonomije međusobno nevjerojatno zapletenima. Gordijski čvor nemoguće je razmrsiti u okvirima trenutnog  političkog sustava.

Postoji li uopće alternativa? Reći da je budućnost novinarstva na internetu je istina, ali sam iskaz ne govori baš puno. Novinarstvo na mreži shvaćeno u kontekstu mainstream portala pokazuje danas većinu odlika koje smo maloprije zamjerili tiskanom novinarstvu. Internet je ipak medij koji je puno teže podložan svakom mehanizmu podvlašćivanja, čak i tržišnog, i zato potencijalno emancipacijski koristan prostor. Njegova otvorenost korisnicima je tolika da potiče aktivaciju megabitne bombe – situacije koju je davno opisao Stanislaw Lem – pri čemu prezasićenost informacijama zapravo povećava entropiju unutar horizonta smisla. Samostalni ljudski pokušaji bez sinergije unutar nekog šireg pokreta nisu društveno bitni. Okupirana Dalmacija primjer je, barem za domaće prilike, uzbudljivog novuma u novinarskom polju. Radi se o političkoj inicijativi koja počiva na aksiomima širenja direktne demokracije i materijalne jednakosti. Jedan od aspekata njenog rada je podizanje platforme koja u sebe može uključiti tekstove iz drugih medija koji su sukladni njenim aksiomima, autorske materijale u vidu članaka, analiza, intervjua i instant reakcije svakog korisnika interneta koji želi upozoriti na konkretne probleme u svojoj lokalnoj sredini. Intermedijalno zamišljena koncepcija ukida razliku između materijalnog i virtualnog zidnim novinama koji se lako printaju i lijepe po potrebi. Stvara paraprostor u kojem su najbitniji društveni problemi jednostavno izraženi i daje smjernice za njihovo rješavanje konkretnim akcijama koje zahtijevaju masovni angažman. Na taj način omogućava rezonancu glasovima kritičara koji su postojeće stanje stvari zapravo pretpostavljali i prihvaćali ne proširujući uopće tako horizont zamislivih rekacija. Možda je ovo samo wishful thinking. Projekt je nedavno startao, ali obećava jako puno. On će, nadam se, rasti poput bršljana. Koristit će deblo hrvatskog novinarstva kao svoj oslonac, penjat će se i nadvijati nad njim dok mu polako bude zatvarao puteve disanja.