tomislav ćurković – Kulturpunkt

Paklara

Tomislav Žilić — Mon, 26 May 2014 10:05:53 +0000

Paklare (Petromyzontidae) svojim primitivnim izduženim oblikom tijela liče na jegulje. Razvojno gledano, to su vrlo primitivni predstavnici kralježnjaka. Nakon radikalne pretvorbe (metamorfoza) tjelesne građe od larve do odrasle životinje koja se događa uglavnom nakon 4-7 godina (što ovisi o vrsti), većina (morska paklara, riječna paklara) odlazi nizvodno do mora gdje živi parazitski do 18 mjeseci, obično blizu obale. “Domaćini” su im ribe na koje se prisišu, pijući im krv i stružući njihovo meso.

Izložba umjetnika Tomislava Ćurkovića inspirirana ovim životinjama bit će otvorena u galeriji Greta od 26. svibnja do 2. lipnja.

U iščekivanju arhitektonskih laureata

ante — Fri, 09 Dec 2011 12:22:12 +0000

Na Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitekata 2011. godine hrvatski arhitekti prijavili su ukupno 85 autorskih ostvarenja. Stručni savjet Udruženja hrvatskih arhitekata kojeg čine Dario Gabrić, Miroslav Geng, Vanja Ilić, Željka Jurković, Petar Mišković, Karin Šerman i Andrej Uchytil, donio je odluku o ovogodišnjim nominacijama za nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata.

Za godišnju nagradu Neven Šegvić za najuspješniji publicistički, kritički i teorijski rad na području arhitekture i urbanizma nominirani su Marina Bagarić za rad Arhitekt Ignjat Fišer, Krešimir Rogina za rad Arhitektonski fokus Krešimira Rogine i Ivan Rupnik za rad A Peripheral Moment.

U kategoriji najuspješnijeg ostvarenja na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za nagradu Bernardo Bernardi nominirana su četiri projekta. Alenka Gačić Pojatina, Branka Petković, Ana Krstulović i Morana Vlaović nominirane za rad na Kući za ljude i umjetnost – Lauba. Pojatina i Petković radile su na rekonstrukciji zagrade jašione koja služi kao izložbeni prostor, a Vlaović na sustavu panela za postav izložbi i likovnu obrada pročelja. Iva Letilović i Igor Pedišić nominaciju su zaslužili radom na privremenoj izložbenoj dvorani Poljane Š. Budinića u Zadru, Lea Pelivani i Toma Plejić projektom Design Hotel Golly Bossy, a Ante Uglešić za uređenje Poljane pape Ivana Pavla II u Zadru.

Za nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture nominirani su Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić za rad na obiteljskom imanju u Bijači, Jakša Kalajžić za obiteljsku kuću za odmor u Žeževici i Iva Letilović s Igorom Pedišićem za pet kućica na Silbi.

Nominacije za godišnju nagradu Viktor Kovačić za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje pripale su arhitektonskom studiju 3LHD za Hotel Lone u Rovinju, Hildegardi Auf Franić, Tinu Svenu Franiću i Vanji Rister za Filozofski fakultet i Učiteljski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Mireli Bošnjak, Mirku Buviniću, Maji Furlan Zimmermann i Ivanu Galiću za objekt studentske prehrane u Rijeci i Nenadu Fabijaniću za upravnu zgradu Hrvatske Biskupske konferencije u Zagrebu.

Otvorenje Godišnje izložbe ostvarenja hrvatskih arhitekata 2011. s dodjelom nagrada održat će se u Vukovaru, 17. prosinca, u 12 sati, u Galeriji Oranžerija.

Izvor: UHA / Foto: Jakša Kalajžić, Obiteljska kuća za odmor

Rozamunda

Antonija Letinić — Tue, 22 Feb 2011 09:43:34 +0000

Premijera predstave je 22. veljače, a slijede izvedbe 23. i 24. veljače u 20 sati u dvorani MM Centra.

Rozamunda je treći dramolet iz ciklusa Drame princeza kojeg još čine Snjeguljica, Trnoružica, Stijena i Jackie. Ciklus je podnaslovljen kao Djevojka i smrt, prema istoimenom Schubertovom djelu. Elfriede Jelinek se tu bavi istraživanjem ženskih arhetipova. Muški pogled u svaku fazu ženske egzistencije ona prokazuje kao motor smrti. Snjeguljicu u potrazi za istinom ubit će Lovac, Trnoružicu iz sna budi Princ i namijenjuje joj submisivnu ulogu. Rozamunda je prisiljena priznati da je status žene nespojiv s pisanjem, te da je svaka ženska kreativna aktivnost osuđena na poraz. Jackie je talac smrti svojih najbližih i zatočenica medijske slike o sebi samoj. Ingeborg Bachmann i Sylvia Plath očajavaju zbog nemogućnosti da pokrenu stvari i zatočenice su prostora koji im je predodređen. Princeze Elfriede Jelinek suvremeni su parodički pandan Shakespeareovim kraljevićima. One su mitovi u dekonstrukciji, anti-princeze koje se ne mogu boriti protiv sudbine koja im je namjenjena. Humor Jelinekove razoran je u grotesknom načinu kojim junakinje razotkrivaju muške diskurze, preko iskrivljenja, izokrenutih citata, kalambura i jezičnih igara.

Rozamunda je bila ciparska princeza iz razdoblja renesanse, ali i lik izgubljene Schubertove opere. Kritičari je nazivaju dvojnicom Jelinekove. Stiješnjena je između tjeskobne krize žene pisca i silovitog ali ambivalentnog odnosa s partnerom Fulviom. Rozamunda postavlja pitanje određuje li lik “spisateljice” njezino vlastito tijelo? Kao što Jackie s Rolandom Barthesovom razvija dijalog o teoriji mode, Rozamunda je odgovor na kritiku lakanovske psihoanalize američke poststrukturalističke filozofkinje Judith Butler i njezinu teoriju o diskurzivnoj konstrukciji tijela. Spisateljica Rozamunda se pokušava istrgnuti iz simboličkog poretka čime podriva osnove tvorbenih kategorija identiteta kao što su žudnja, seks i seksualni identitet.

Režiju potpisuje Senka Bulić, glume Tihana Ćulafić i Marinko Leš, autor scenografije i koreografije je Tomislav Ćurković, kostimografije Oliver Jularić, a dizajna svjetla Nikša Mrkonjić.

Foto: Jasenko Rasol

Thru’ these Architects Eyes

admin — Wed, 08 Sep 2010 12:11:58 +0000

Piše: Dejan Kršić

Da sumiramo: pravog koncepta tu uopće nema, o teorijskom diskursu da i ne govorimo. Iz intervjua s autorima je vidljivo da tu nema neke posebne teorijske dubine, sve je u formi, svjetlu koje se probija kroz mrežu i zasniva se na mutnim metaforama (brod / teret / oblak / gustoća…). “Prostorni crtež u armaturnoj mreži” ustvari nije u nikakvoj čitljivoj vezi s morem i brodom. Takva konstrukcija je sigurnije, a s podjednakim efektom, mogla biti izgrađena i na čvrstom kopnu. U dilemi da li je paviljon nositelj sadržaja ili sam sadržaj, arhitekti kontinuirano inzistiraju da je sam paviljon sadržaj. Polovicom sedmog mjeseca, otprilike mjesec dana pred otvorenje Bijenala, još nije postojao koncept same izložbe, a na zahtjev da paviljon tokom cijelog Bijenala stoji u Veneciji, suočavaju se s problemom da je sve na njemu čisti efekt bez ikakvog sadržaja, pa tu masu željeza treba dodatno oživjeti nekim aktivnostima koje bi potaknule te “susrete u arhitekturi”, pa se nabacuju spasonosne ideje da “some friends” čitaju poeziju, sviraju, izvode performanse … Umjesto jasnog problematiziranja neke teme – a nažalost, problema povezanih s arhitekturom, urbanizmom, javnim prostorom nam ne nedostaje – imamo samozadovoljnu autoreferencijalnost, fascinaciju “čistom formom”, “sexy atmosferom”, oduševljeno mantranje naziva armaturne mreže (Q385) i tehničkih podataka koliko slojeva (49, smanjeno na 42) i tona (32) ima. Ako to, nažalost, već ne znaju, drugovi arhitekti bi konačno morali shvatiti: kao što se znanje ne mjeri u poslovičnim kilogramima mozgova, tako se niti težina ideja ne mjeri u tonama.

I upravo tu iskosa prilazimo do bitnog nesporazuma hrvatske arhitekture, kulture i kulturne politike, koji ovaj krah u gotovo laboratorijski čistom obliku pokazuje. Zlatnim lavovima naše arhitekture, mladim urbanim ekspertima veoma se lako ismijavati s primitivizmom političke elite, tih raznih Milasa, barba Luka, čak i samog financijera Biškupića, na zagrebačkom nivou Bandića i njegovog kulturmeštra Ljuštine, splitskog Keruma… Oni se, kako saznajemo iz novina koje smatraju to relevantnom informacijom, druže s neuobičajeno kulturnim tajkunom Emilom Tedeschijem i njegovom suprugom, arhitekticom dakako, koji umjesto da posjećuju thompsonovske derneke i sinjsku alku, financiraju Pipse i odlaze na Venecijansko bijenale. Za razliku od onih političkih primitivaca u razvezanim kravatama, kojima ni skupa odijela u koja su jučer uskočili ne mogu pridati kultiviran look, oni su naravno obrazovani, informirani, govore strane jezike, nepretenciozno ali skupo odjeveni, i dok ispijaju svoje dobro ohlađene vrhunske berbe s visoka gledaju na one s kojima se moraju dogovarati o svojim mega-projektima. Međutim, oni sami su proizvod te političke klime. Njezina čeda. Djeca pretvorbenog kapitalizma. Izraz kulturne logike kasnog tuđmanizma. Ne samo kao dobitnici u jednom trenutku tranzicije, u pukom klijentelističkom smislu, zato što njihovi arhitektonski uredi uglavnom žive od velikih (para)državnih narudžbi (sportske dvorane, muzeji, rive, škole, vrtići, POS, spomen područja…), reprezentativnom arhitekturom (p)održavaju sliku vlasti i daju vidljivu formu moći kapitala. Oni u praksi dijele istu spontanu ideologiju. Naravno, zasigurno se razilaze u pitanjima ukusa i lifestylea, ali u dubini isto im je shvaćanje arhitekture kao ideologije. Kad čitate intervjue s arhitektima svako malo u njima probija lagana doza anti-intelektualnog prezira prema akademskom diskursu, aktivističkom petljanju “civila” koji staju pred buldožere i kamione, sustavnom donošenju regulatornih urbanističkih planova koji bi sputavali neobuzdane kreativne proplamsaje njihovih prostornih vizija kao i neutaživa žudnja da se sagradi nešto opipljivo, po mogućnosti veliko. Povremeno se u intervjuima koje je za potrebe projekta s autorima vodio Marko Golub nazire da su i oni sami svjesni niza problema, pitanja, neriješenih situacija, problematičnosti tretiranja arhitekture na bijenalnim izložbama, odnosa naručitelja i realizacije … a opet, je na kraju srž Just Do It ideologije na djelu, znaju što čine a ipak to čine, i u tome je njihova osobna tragedija. Kao što na nivou kulturne politike ministar Biškupić (ne kao puki pojedinac nego kao sinegdoha političke kaste, HDZ, SDP, IDS, svejedno…) ne može ići dalje od ideje izgradnje monumentalnih, reprezentativnih zgrada za institucije nacionalne kulture (MSU Zagreb, planovi za muzeje u Rijeci, Puli, Vukovaru, snovi o dolasku nekog Guggenheima … lanac prekapacitiranih sportskih dvorana diljem zemlje, novi stadioni…), tako niti krema naše arhitekture ne razmišlja puno dalje od “realizacije”. U neobjašnjivom trenutku iskrenosti decenijski zloduh zagrebačke arhitekture i urbanizma definirao je to kao “lokacijsku arhitekturu” – svaka ideja urbanizma i socijalne uloge arhitekture je napuštena – odnosno prepuštena marginalnim udrugama arhitekata, otkačenim pojedincima i skupinama aktivista. Vodi se oštra borba za maksimalnu izgradnju neke parcele u visinu i širinu, bez puno razmišljanja i razumijevanja životnih potreba korisnika, građana … To je pokazatelj da identitarne politike (nacije, nacionalne kulture, reprezentacije…) lijepo, bez ikakvih problema, idu ruku pod ruku s rizomatskim, fluidnim strukturama suvremenog globaliziranog kapitala. Obje imaju i zajedničkog neprijatelja čijem su uništenju posvećene – javnu kritičku sferu. Transparentnost zgrada – paviljona ili korporativnih poslovnih zgrada, svejedno – ne služi samo da radnike/stanovnike drži pod kontinuiranom stvarnom i simboličkom prismotrom, u nekim suvremenim verzijama Panoptikona, već i da maskira apsolutnu neprozirnost struktura globalnog kapitala.

S jedne strane, na primjeru Cvjetnog prolaza jasno se pokazalo da velik dio tih medijski eksponiranih arhitekata ne razumije ideju javnog prostora (da shopping centri nisu javni prostor!), da su im etički parametri savitljiviji od paviljona, a s druge, na primjerima od prve “obnove” Cvjetnog trga preko splitske Rive, pa do zagrebačke Arene, da je arhitektura u svojoj naravi “totalitarna” – jednom kad je to izgrađeno, kocke su bačene, i građani, korisnici se tome, htjeli ne htjeli, moraju prilagoditi. Upravo zbog toga bi arhitekti u svojoj djelatnosti morali biti izuzetno socijalno, kulturno pa i ekonomski osjetljivi. U protekla dva desetljeća simboličke i stvarne neoliberalne betonizacije, u tom barbarizmu čelika, tehno-betona, refleksnog stakla i leksana, naši arhitekti tranzicije – i političari i arhitekti i njihove strukovne udruge – bili su “u korak” sa svjetskim trendovima. Jedino što nisu uočili da su se proteklih godina, barem od početka ekonomske krize, stvari na toj ipak kulturnoj sceni, svjetskoj sceni koja se bavi promišljanjem smisla i uloge arhitekture, stvari lagano promijenile. Kako je to u tekstu o Venecijanskom bijenalu formulirao kritičar Guardiana Justin McGuirk, zgrade nisu tu da bi njihove slike i nacrte arhitekti stavili u svoj portfolio i odjurili po novu narudžbu, njihov smisao nije da arhitekti izraze svoju osobnost.

Poput ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog lava za životno djelo, megaslavnog Rema Koolhaasa, samozatajni je britanski grafički dizajner Derek Birdsall naglašavao da dizajn treba shvatiti kao strukturiranje onoga što već postoji a ne kao neko nategnuto stvaranje efekta i privida novog po svaku cijenu, dok je (samo)shvaćanje dizajnera kao egocentričnog Autora koji izražava svoju osobnost smatrao “nezadovoljavajućim u praksi, efemernim po svojim efektima i u konačnici čak tragičnim”. Možemo poslije svega biti sretni što je jedina žrtva paviljona ostao probušeni balon nečijeg napuhanog (nacionalnog) ponosa i da nestabilna ruzinava konstrukcija sa svojih 30-ak tona prilično oštre željezne armature od nekih nesretnih posjetitelja željnih “kontemplacije, događaja i susreta sa istraživačkom arhitekturom” nije napravila mljeveno meso pa je tako barem tragična konačnica izbjegnuta. Ostala je farsa.

U svom “autorskom” shvaćanju arhitekture autori paviljona očito nisu bili spremni u potpunosti kreativno surađivati sa stručnjacima drugih specijalizacija. Davnih 60-70-ih godina Vojin Bakić, kipar a ne arhitekt, je s čitavim timom stručnjaka sagradio fascinantni Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj. Monumentalna skulptura, asimetrične konstrukcije raširenih metalnih krila uzemljenih u jednoj točki minimalnog presjeka, pozicionirana na vrhu brda, morala je biti otporna na niz aerodinamičkih opterećenja. Kad su 90-ih pripadnici HV-a – zbog tog kulturnog zločina do danas neoptuženi i neprocesuirani – odlučili uništiti taj antifašistički spomenik, morali su ga tri puta minirati da bi ga konačno uspjeli srušiti. Osim o njihovom minerskom amaterizmu to svakako svjedoči i o čvrstoći konstrukcije.

Ako je u današnjim tehnološkim uvjetima 15 perjanica hrvatske arhitekture nesposobno napraviti konstrukciju približne veličine 19 x 9 x 5,5 m a da pod vlastitom težinom u kretanju ne kolabira, možemo se samo iskreno nadati da svoje građevine na kopnu projektiraju daleko pažljivije. Presmiješna izjava selektora Modrčina koji je u jednom od prvih nastupa otprilike rekao da je udruženi arhitektonski tim savladao sve prepreke, ali more, eto, nije mogao, podsjeća na onu Kerumovu, kad se urušio dio kompleksa bivše tvornice “Nada Dimić” (još jednog skandala tranzicijske urbane zapuštenosti), da su oni Dalmatinci, navikli graditi na čvrstom kamenu a da je u Zagrebu tlo meko, pa se eto, dio zgrade neočekivano srušio.

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

Reagiranje struke: arhitektura i moral

admin — Wed, 08 Sep 2010 12:04:22 +0000

Piše: Dejan Kršić

Taj dakle isključivo subjektivnim razlozima izazvani fijasko projekta 15 mučenika hrvatske arhitekture potaknuo je čak i tradicionalno inertne strukovne organizacije da se javno izjasne i usput naglase kako ih se u procesu izbora i realizacije nastupa nije konzultiralo, jer bi oni to, naravno, znali bolje.

Tim povodom, neki su Tomislavu Ćurkoviću, predsjedniku Hrvatske komore arhitekata i Hrvoju Hrabaku, predsjedniku Udruženja hrvatskih arhitekata, zbog toga što su kasno reagirali u slučaju Cvjetnog i Varšavske, ili se do danas uopće nisu oglasili, negirali i svako pravo na kritiku. Njihove (ne)aktivnosti u slučaju projekta Cvjetni prolaz svakako ih ne svrstavaju u moralne veličine i prvoborce javnog interesa ali taj propust ne može ih zauvijek i nužno delegitimirati u izražavanju stavova. Negirati im pravo da reagiraju zato što nisu reagirali ranije znači uskratiti i mogućnost da ubuduće reagiraju, što je pogrešno i štetno. Dapače, činjenica da su sad reagirali obvezuje strukovne organizacije na promptne reakcije i ubuduće, na primjer u slučaju golf terena na Srđu. Široka i stručna javnost imaju pravo to od njih očekivati, pa i zahtijevati.

Njihov istup je ocijenjen i nekolegijalnim – ali zar bi doista trebalo održavati lijepu fasadu nekonfliktnosti mada nije nikakva tajna da se na arhitektonskoj sceni već desetljećima širi područje brojnih konflikata, borbi za premoć u strukovnim organizacijama, s kontinuiranim insinuacijama suprotstavljenih klika za klijentelizam, namještanje natječaja i sumnjivo upravljanje strukovnim organizacijama.

Slučajevi Cvjetnog/Varšavske i paviljona razlikuju se u puno toga, no kad je riječ o ocjeni reakcije strukovnih udruga jedna razlika je ipak bitna. Ma koliko nam Horvatinčićev projekt bio nesimpatičan, smatrali ga štetnim, pogrešnom orijentacijom u razviju Donjeg grada, rezultatom ortačkih dealova i institucionalne korupcije, u kojoj su sva nadležna tijela više puta mijenjala i prilagođavala svoje odluke i pravila pogodujući jednom određenom investitoru pa se danas, kao i u slučaju brojnih privatizacijskih zločina, nalazimo u svojevrsnoj pravnoj pat poziciji u kojoj projekt očito nije legitiman ali je na papiru legalan… unatoč zlogukim predviđanjima i dobrim šansama da se to desi, tamo se ipak nije ponovila Kupska. Suočen s pritiskom javnosti “mrski kapital” je očito slijedio sigurnosne standarde. A ovdje su isključivo radi svog autorskog egzibicionizma 15 eksponiranih arhitektica i arhitekata potpuno svjesno brutalno zanemarili temeljna pravila i obaveze struke.

“Najbolje se vizure (…) stvaraju dok su snažni valovi. Ovaj osjećaj nestabilnosti, čak i pomalo opasnosti, namjerno je potenciran” prenose nam novinari riječi selektora. Autori sami uporno naglašavaju da nije riječ o “instalaciji” nego arhitekturi. A smisao arhitekture je da bude sigurno sklonište ljudima. Temeljni uvjet za to je da stoji, a ne da posjetitelje dovodi u pogibelj. Arhitektura nije bez razloga, uz medicinu i pravo, jedna od rijetkih profesija o kojoj ovise ljudski životi i za koju je zbog toga obavezno članstvo u komori, svojevrsna licenca koja osigurava određene standarde profesionalnog djelovanja. Stoga, bez obzira na svoju raniju neaktivnost, Arhitektonska komora i UHA imaju ne samo pravo već i obavezu reagirati, ali pritom ih treba podsjetiti da ne mogu izbjeći svoj dio odgovornosti za dva desetljeća “domobranskog” djelovanja i stanje u kojem su se zbog takve politike našli i arhitektura kao struka i naš okoliš. Svu tu betonizaciju obale, favele urbanih vila, novogradnje bez osiguranih komunalnih standarda, repetitivna rješenja stambenih novogrdnji koja kao da dolaze iz nekog ArhiCAD templatea za post-postmodernu arhitekturu, sve su to potpisali i odobrili neki licencirani arhitekti, članovi Komore i Društva, a da te strukovne organizacije nisu ni pisnule. Međutim, ono što kritičari istupa Ćurkovića i Hrabaka, shvaćenih kao predstavnika “šutljive većine” struke koja “vrijedno, savjesno i odgovorno obavlja arhitektonski posao”, previđaju je da u toj situaciji ni autori paviljona, vrhunska imena naše suvremene arhitekture, u nekom trenutku gotovo svi aktivni u vodstvima strukovnih organizacija, nisu neka nevinašca.

Priopćenje zbori frazama o “ugledu naše zemlje”, “dignitetu struke” i vraća nas na sukob dvaju koncepcija – one koja “u revijalnom tonu”, teži prezentaciji realizacija i onoj koja smatra da su međunarodne izložbe prilika za kreativni iskorak, eksperiment, produbljivanje promišljanja i teorijskog diskursa o arhitekturi, suvremenoj umjetnosti… Nažalost, dvije sada javno sukobljene struje u arhitektonskom establishmentu možda se razlikuju u shvaćanju sadržaja pojma “reprezentirati hrvatsku arhitekturu na Bijenalu“, ali nisu toliko udaljene kao što bi se moglo pomisliti i očekivati. I ovih 15 autora je u svojoj ‘strasti za Realnim’ tvrdoglavo inzistiralo upravo na prezentaciji realizirane konstrukcije. Nije im bilo dosta zamisliti paviljon, poigrati se s koncepcijama i mogućnostima (kao što je to povjerenik izvorno zamislio) ili ga napraviti i pokazati negdje kod kuće (kako elokventno sugerira kolega Mrduljaš), a u Veneciji se predstaviti dokumentacijom, vizualizacijama i elaboracijom teorijskog diskursa u pozadini projekta. Ponukan reakcijom Predsjednika HKA i UHA u Večernjaku se oglasio i Branko Silađin koji, kao i neki drugi, problem realizacije pojednostavljeno locira u “kolektivizaciji projekta” (s neizrečenom ali jasnom aluzijom na neuspješnost “komunističkog” modela). No pravi problem autorskog tima je upravo u tome što se nisu dovoljno odrekli uloge Autora. Što se barem većina – jer sigurno među pojedinim članicama i članovima tima postoje značajne razlike u mišljenju i ponašanju – članova i članica tima rukovodila osobnim profesionalnim interesima.

Kolega Mrduljaš misli da u obrani svojih kolega lukavo dribla kad relativizira “nagnuće” paviljona tvrdnjama da je “važna kreativna prostorna zamisao”, da “usidrenje u venecijansku lagunu nije konačni i jedini smisao tog arhitektonskog projekta” i pitanjima “da li je paviljon uopće morao ploviti u Veneciju i što bi se fundamentalno promijenilo time što bi teglenica jedan dan bila privezana uz venecijansku rivu?” Upravo su ta pitanja možda najoštrija (avaj, u tekstu samo implicitna) unutarstrukovna kritika neopravdanog egzibicionizma autorskog tima, jer doista ih nitko nije tjerao da paviljon fizički sagrade – prostorna zamisao se mogla ispitivati i putem maketa, 3D digitalnih modela, u virtualnom prostoru… Ni kad je sagrađen, a znalo se za financijska ograničenja, probleme transporta i lučkog veza, nitko ih nije silio da paviljon mora biti u Veneciji. Povjerenik 23.7.2010, dakle otprilike mjesec dana prije otvorenja, obavještava organizaciju Bijenala da će zbog financijskih ograničenja projekt prezentirati samo u obliku dokumentacije. Bez obzira na sve autori inzistiraju da se paviljon, doslovno “po svaku cijenu”, otegli u Veneciju. Čak i povjerenik Modrčin, u uvodniku koji na gotovo dirljiv način prikazuje kako je arhitektonski tim odbacivao sve njegove koncepcije, tvrdi:

Not to accomplish the full circle and reach the final destination after this extraordinary effort by its creators and the numerous members of the local maritime industry would be simply wrong. In our usual ways of architectural spin masters we could justify the process of design itself without the final materialization as a valid and as the most literal of responses to the theme proposed by Ms. Sejima. /…/ Yet, without the actual construction and navigation to Venice, we would have never been able to gather all the parameters of the project and prove the feasibility of the whole premise that a floating pavilion was a possible way to go. For this group of architects there was simply no alternative.

Dakle po njihovim vlastitim parametrima, time što nije stigao na odredište i ispunio svoju ulogu, projekt je doživio neuspjeh. I tu se nema što relativizirati. Najbolje bi bilo da su to odmah otvoreno priznali i, kad su već toliko pričali o nestabilnosti, pretvorili u dio koncepta. Ali, kad se plutajući paviljon toliko deformirao da ga autori nisu željeli ni približiti u vidokrug venecijanskog žirija, autori i njihovi spin masteri su iznenada okrenuli ploču i pokušali minimalizirati katastrofu izjavama da su zadovoljni i ovakvim predstavljanjem, da ni Ministarstvo nema primjedbi… Doista, onda pitanje zašto su tu opasnu skalameriju uopće i gradili i teglili do Venecije, i nije tako apsurdno. Ukoliko je, kao što kolega Mrduljaš sugerira, “prostorno otkriće važnije od reprezentativnosti i doslovne prisutnosti”, zašto onda u nastavku stoji i “treba se nadati da će teglenica biti obnovljena”? Nejasno je zašto i sami autori nakon svega inzistiraju da se paviljon popravi, eventualno ponovo pokaže u Veneciji i zatim, poput one skalamerije Penezića i Rogine koja samo zauzima prostor u stalnom postavu MSU, uvali riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti? Za to ne postoji drugo objašnjenje osim težnje da se takvom muzealizacijom direktno upiše među historijske vrhunce hrvatske arhitekture. U novinama je čak objavljena “ekskluziva” da će Emil Tedeschi obnoviti paviljon. Mada je, kad se tekst pročita dalje od naslova, jasno da on nigdje nije ni izrekao a kamoli se obavezao da će financirati obnovu, pogotovo ne u cjelosti. Dakle, sve skupa malo djeluje kao medijski reket. Uostalom, jasno je da nikakvo “otklanjanje oštećenja” nije moguće. Ovakva konstrukcija može se “sanirati” samo na jedan način – sve poskidati, deformirani materijal baciti u staro željezo, i onda (ako se već mora) graditi iznova i nadamo se malo pametnije.

U svom priopćenju Komora i Udruženje hrvatskih arhitekata tvrde da je sama ideja izlaganja putem plovećeg paviljona u suprotnosti sa propozicijama i strukturom Bijenala kao izložbene manifestacije. Sudionici tvrde da to nije točno. Nepristranog tumačenja nema. Doista nisam dovoljno upućen u propozicije Bijenala da bi ovdje arbitrirao tko ima pravo. Vjerojatno takav slučaj uopće nije predviđen, pa tako ni eksplicitno zabranjen, pa se u toj sivoj zoni otvara mogućnost sasvim uobičajenog dogovaranja i pregovaranja s upravom i kustosima Bijenala. No, očito je ovdje naprosto riječ o (još jednom) katastrofalnom upravljanju projektom a nesumnjiv propust u organizaciji nastupa dokumentiran je i u objavljenim materijalima. Iako je od početka bilo jasno da nigdje nisu osigurana sredstva za plaćanje lučkog veza, iz tiskanih je materijala vidljivo da je komunikacija s upravom Bijenala o mogućnostima veza u sklopu manifestacije bila slaba i kad je stigao eksplicitan odgovor da organizacija Bijenala ne može organizirati vez, u zadnji čas se iznajmljuje komercijalni vez po astronomskim cijenama. Hrvatski mediji, u tipičnoj skorojevićkoj maniri, u prvi mah slavodobitno naglašavaju prevažan podatak da je na tom mjestu nedavno bila privezana i jahta Romana Abramoviča – što navodno košta oko 20.000 eura dnevno – pa je, sve da je i čitav stigao, plutajući paviljon tamo trebao biti izložen samo dva dana!? Zanimljivo je da kod nas te “efermerne”, “tranzicijske” strukture uvijek zahtijevaju tone čelika i tisuće eura.

Kao što splav nije brod, niti neuvezani arci papira nisu knjiga. U tim jednostavnim istinama ukazuje se srž nesporazuma koji autori imaju sa svojim projektom, njegovom ulogom i smislom ili drugim riječima, s javnom odgovornošću prema publici i javnim financijama, novcem poreznih obveznika. Uostalom to je ona ista nonšalancija koju su naručitelj (MK) i jedan od sudionika/autora već eklatantno pokazali u slučaju zgrade MSU. I kad im kažete da je drugačijom konstrukcijom, izolacijom zgrade, korištenjem velikog dijela ravnog krova (pa možda i dijela fasada) za postavljanje solarnih ćelija zgrada ne samo mogla pokrivati svoje velike potrebe već i zarađivati na prodaji struje HEP-u, onda nitko od nadležnih to ne razumije i u biti ih nije ni briga. I ponovo se potvrđuje ono što je Teodor Celakoski iz Prava na gradpregnantno definirao u pitanju: Zašto je javni novac jeftin, s njim se olako postupa, neobvezujuće troši, dok se za svaku kunu privatnog novca, financijera ili sponzora, bez problema skidaju gaće!?

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja: