Ovogodišnji program uključuje niz radionica, predavanja, panel rasprava, konferencija, koncerata i neformalnih druženja koja će se održati u Zagrebu, Sisku, Kutini, Čakovcu, Vojniću i online. Puni raspored aktivnosti po gradovima možete pronaći ovdje.

“Tjedni IZBJEGLICAma! održavaju se uoči Svjetskog dana izbjeglica, koji se obilježava 20. lipnja. Ovogodišnji program održava se u trenutku koji snažno obilježava raspravu o pravu na azil i zaštiti izbjeglica. Sedamdeset i pet godina nakon donošenja Ženevske konvencije o statusu izbjeglica, dokumenta koji je postavio temelje međunarodne zaštite osoba koje bježe od progona, Europska unija započinje s primjenom novog Pakta o azilu i migracijama.

Pakt predviđa nova zatvaranja ljudi iza rešetaka zatvorenih centara, nove deportacije i skraćene postupke unutar kojih pokušavaju tražiti sigurnost. Upravo zato ovogodišnji program otvara pitanje kako danas razumijemo zaštitu, solidarnost i odgovornost prema ljudima kojima je sigurnost prijeko potrebna”, istaknuto je u najavi.

Program je u cjelosti besplatan, a aktivnosti organiziraju članice Koordinacije za integraciju i partnerske organizacije.

Ovogodišnje izdanje održava se od 10. do 23. lipnja, uključujući i Svjetski dan izbjeglica 20. lipnja. Ukoliko organizirate neki događaj tim povodom u lipnju, u danima prije ili nakon navedenih datuma – javite se organizatorima te postanite dijelom programa.

Riječ je o manifestaciji koja se počela održavati prije 10 godina u Zagrebu, ali se s vremenom počela širiti u sve više gradova. Kao i prošlih godina, poziv za sudjelovanje otvoren je za sve koji žele doprinijeti obilježavanju Svjetskog dana izbjeglica organizirajući događanja u svojim lokalnim sredinama.

Prijave su otvorene do 6. lipnja, a prijaviti se možete putem obrasca.

Više informacija možete pronaći ovdje.

“Hrvatska je u 2022. zabilježila gotovo 13 tisuća zahtjeva za međunarodnom zaštitom, a u samo tri mjeseca 2023. gotovo osam tisuća. Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu svjedoči velikom protoku ljudi, prenapučeno je i ponekad u njemu nisu osigurani osnovni uvjeti poput dostojanstvenog smještaja, prehrane, higijene ili zdravstvene skrbi. Ovim putem pozivamo Ministarstvo unutarnjih poslova da poveća i uredi smještajne kapacitete prihvatilišta i svim osobama omogući dostojanstven život dok čekaju na odluku o međunarodnoj zaštiti. U isto vrijeme, od 2018. godine određenom broju, a od 2020. godine gotovo svim udrugama civilnog društva nije dopušteno organizirati aktivnosti unutar prihvatilišta, zbog pandemije virusa Covid-19. S obzirom da je nedavno i službeno proglašen kraj pandemije, ovom prilikom najavljujemo da ćemo Ministarstvo unutarnjih poslova tražiti ponovni pristup prihvatilištu kako bismo kao kompetentne udruge mogli pružati pravnu i psihosocijalnu podršku i druge integracijske aktivnosti te tako odgovarati na njihove potrebe”, rekla je Lucija Azinović Rebić iz udruge Are You Syrious?.  

Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije istaknula je pak kako “na ulicama naših gradova zadnjih mjeseci svjedočimo sve vidljivijim manifestacijama rasizma – u medijski popraćenim slučajevima to su bili migrantski radnici dostavljači napadnuti u Zagrebu i Ivanić Gradu. Takva vrsta nasilja ima potencijal preliti se i na ostale manjinske zajednice, poput izbjeglica koje s migrantskim radnicima često dijele i boju kože, ponekad nacionalnost, etnicitet ili vjeru, i koje su također stavljene u marginalizirani položaj u društvu. Sustavna borba protiv takvih incidenata rasizma, provedba građanskog odgoja i općenito rad na rastakanju, kako individualnih tako i sustavnih predrasuda hrvatskog društva i institucija te prihvaćanje različitosti nikada nisu bili važniji. Trebamo početi misliti kakvo društvo gradimo – ono netrpeljivo ili društvo aktivnog suživota koji se vodi principom interkulturnog dijaloga”.

Kako je navedeno u priopćenju za medije, Mulalić je u nastavku konferencije podsjetila da je prošlo više od godine dana kako je Hrvatska prihvatila desetke tisuća ukrajinskih izbjeglica, i više od pet mjeseci od ulaska Hrvatske u Schengenski prostor i Eurozonu te da svjedočimo velikom broju zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Također je napomenula kako raste i broj migrantskih radnika i radnica koji_e sve više počinju dolaziti i iz trećih zemalja poput Nepala, a ne samo iz zemalja u regiji. Hrvatska, bez obzira na sva ta aktualna zbivanja, još uvijek nije donijela migracijsku politiku niti Akcijski plan za integraciju i jasno je da je sustav po pitanju migracija i dalje u zastoju – kako po pitanju manjeg broja izbjeglica koji se godinama susreću s istim strukturnim preprekama u pristupu pravima i uslugama, tako i po pitanju novih integracijskih izazova koje pred nas stavlja sve veći rast migrantskih radnika u zemlji. Rad na smislenim, održivim i dugoročnim javnim politikama i strategijama migracije i integracije koje odgovaraju na potrebe svih, prvi je korak u rješavanju tih zastoja i barijera.

Svoje iskustvo podijelio je i Prince Wale Soniyiki iz Dijaspore Afrikanaca u Hrvatskoj, koji je ispričao kako je u Hrvatskoj bio izbjeglica, a danas se ne osjeća kao da je došao iz druge zemlje. “Ja se fokusiram na to da Vlada napravi zakon, mjere, kojima se neće raditi razlike između Ukrajinaca i drugih izbjeglica, i da imamo društvo jednakosti za sve. Ja sam jedan od stotinu koji je dobio priliku i želim da se ta prilika pruži ljudima koji su još u procesu. Zato apeliram na Vladu da ljudima osigura zaštitu”, zaključio je Prince na kraju konferencije.

Osim konferencije, u ponedjeljak je održano i online predstavljanje istraživanja Better system, better respect for human rights, koje je provela organizacija broders:none. Riječ je o anketi u kojoj su sudjelovale 54 muške osobe u dobi od 16 do 55 godina, otprilike petina ispitanika bila je maloljetna, dok je prosječna dob bila 22 godine. Gotovo tri četvrtine ispitanika otišlo iz vlastitih zemalja zbog straha od progona, rata ili nesigurne situacije, dok je petina navela ekonomsku situaciju kao razlog. Polovica je isptanika izjavila kako vjeruje da su im prekršena ljudska prilikom ulaska i boravka u RH, dok tek 44 posto smatra da nije bilo kršenja ljudskih prava. Kada je riječ o maloljetnicima, 40 posto ih vjeruje da su im prava kršena. Velika većina, 85 posto ispitanika, nije kontaktirala policiju prilikom i nakon ulaska u RH, a kao jedan od glavnih razloga navode strah od policije i deportacije. Podatke o percepciji kršenja prava doduše treba uzeti sa zrnom soli jer 92 posto ispitanih nije ni bilo upoznato s vlastitim pravima tijekom procedura povratka, a 87 posto ih pak nije znalo da imaju pravo na besplatnu pomoć. Zbog navedenog nije neopravdano zaključiti kako su kršenja prava potencijalno znatno učestalija od izražene percepcije ispitanika.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“To je misija, ako ju završite pobijedite u igri. Ja sam izviđač. Idemo vidjeti tko će pobijediti, policija ili mi. Naravno, ova igra je opasna, umrijet ćete u ovoj igri.”

“Ne volim igrati igru, to je najgora stvar koju sam iskusio u životu. Igrati igru znači igrati se životom i smrću.”

(iz filma Igra sjenki)

Igra sjenki dokumentarni je film nizozemskih redateljica Eefje Blankevoort i Else van Driel, koji portretira iskustva tinejđera bez pratnje u njihovim pokušajima prelaska granice takozvane Tvrđave Europe. Dokumentarac je sniman kroz tri godine i sastoji se od profesionalnih snimaka, ali i brojnih videa s mobitela koje su izradili sami protagonisti tijekom brojnih pokušaja igranja igre. Riječju igra osobe u pokretu opisuju vlastite pokušaje prelaska granica i izbjegavanje policijskog nasilja. Kako jedan od protagonista dokumentarca opisuje, postoje mnoge podvrste igre – igra hodanja, igra vlaka, igra kontejnera i slično – međutim, cilj im je svima zajednički – pokušati dobiti priliku za dostojanstven život.

Prema najnovijim podacima MUP-a, od 2009. godine pa do kraja ožujka ove, registrirano je 1398 maloljetnih tražitelja međunarodne zaštite bez pratnje odrasle osobe, od čega ih je samo prošle godine bilo gotovo dvjestotinjak. Riječ je o problemu koji se u javnom prostoru gotovo nikad ne spominje, zbog čega je na Međunarodni dan izbjeglica u sklopu 9. Tjedana izbjeglicama održana tribina Djeca bez pratnje u Hrvatskoj, na kojoj su predstavljene okolnosti pod kojima ta djeca putuju, kao i manjkavosti sustava skrbi koji bi o njima trebao brinuti. Na razgovoru u Kulturno informativnom centru – KIC sudjelovali su Sajid Khan iz Afganistana koji je u Hrvatsku stigao kao dječak bez pratnje, Dragana Knezić iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu i Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije, dok je novinarka Barbara Matejčić bila moderatorica tribine. Nakon samog razgovora, CMS je na Ljetnoj pozornici Tuškanac organizirao projekciju spomenute film Igra sjenki.

Broj djece bez pratnje je značajno veći od onoga što pokazuju službene statistike. Naime, spomenuti podaci MUP-a odnose se samo na maloljetne osobe koje su uspjele službenim putem zatražiti međunarodnu zaštitu – dakle, osobe koje su uopće uspjele ući u zemlju a da pritom nisu nezakonito protjerane. Sara Kekuš je istaknula kako su djeca koja uspiju zatražiti azil rijetka, prema određenim procjenama na razini Europske unije za svaku dokumentiranu maloljetnu osobu postoji jedna koja nije zavedena u sustav. Nitko zapravo ne može reći koliki je točno broj djece bez pratnje, ali organizacije civilnog društva svjedoče njihovom povečanju – do početka pandemije posebno je vidljiv rast broja djece koja su zapela u Bosni i Hercegovini te Srbiji. 

Velika je nepoznanica i što se zapravo događa sa djecom za kojom se gubi svaki trag – naime, neka djeca nestaju tijekom putovanja opasnim područjima, dok druga nestaju iz prihvatilišta. Iako nije moguće znati sa sigurnošću, Kekuš je rekla kako se pretpostavlja da neki nastavljaju put u zemlje gdje ih čekaju prijatelji, rodbina ili skrbnici. Drugi pak jednostavno bježe jer im nije omogućena potrebna zaštita, jer su žrtve nekog oblika nasilja ili pak završe u trgovini ljudima. “Posebno je važno istaknuti da ne znamo koliko njih zapravo umire kad nestanu, 450 djece je umrlo na Mediteranu, brojni životi budu izgubljeni u šumama i rijekama, zato jer im nije omogućeno da dođu do graničnog prijelaza,” kazala je Kekuš. Kako je upečatljivo zabilježeno u Igri sjenki, put do željenog života uključuje prelaske rijeka zimi, ozebline i taktike strađenja divljih životinja, no glavni izvor straha su ipak ljudi.

Organizacije civilnog društva dokumentiraju sustavno nasilje na granicama koje ne mogu izbjeći ni djeca. Kekuš je spomenula slučaj dječaka koji je protjeran 50 puta i pritom u više navrata doživio teška mučenja od strane hrvatske policije, koja su uključivala elektrošokiranje i slomljene kosti. Također su saznali da je prijatelj jednog od protagonista filma Igra sjenki počinio samoubojstvo nakon što je ostao zarobljen u Bosni i Hercegovini. Kekuš je istaknula kako su takvi slučajevi direktne posljedice europskih politika. Trenutno se protiv Hrvatske vodi slučaj na Europskom sudu za ljudska prava zbog slučaja sedamnaestogodišnjeg dječaka iz Sirije koji je nezakonito stavljen u detenciju, a zatim protjeran unatoč tome što je tražio međunarodnu zaštitu. U svojem službenom obraćanju Hrvatska je pokušala diskreditirati organizacije koje su prikupljale konkretne dokaze u tom slučaju, rekla je Kekuš.

Službeni protokol MUP-a o postupanju s djecom bez pratnje donesen je još 2018. godine. U njemu je shematski prikazan način postupanja kod prvog susreta s djetetom, kao i obveze poput pozivanja socijalnog radnika i obavljanja medicinskog pregleda. Međutim, praksa zapinje, ustvrdila je Kekuš, djeci pri prvom susretu s policijom redovito budu dokinuta sva propisana prava – kako Konvencijom o pravima djeteta tako i Konvencijom o pravima izbjeglica. Tijekom 2020. godine više je od tisuću djece doživjelo nezakonita protjerivanja na hrvatskoj granici, a izvještaji s terena govore o strašnim zlostavljanjima, prisilnom svlačenju djece, prijetnjama oružjem, izlaganju velikim vrućinama ili hladnoći, bacanju u rijeke. Kekuš je prema tome zaključila kako na granici nema razlike u tretmanu djece i odraslih – ako su djeca ponekad i pošteđena fizičkog nasilja, to ne znači da ne trpe psihičko zlostavljanje tijekom kojeg su prisiljena gledati mučenje drugih.

“Želio sam prijeći iz Makedonije u Srbiju, ali na putu su me zgrabili nepoznati ljudi. Moji đepovi su ispražnjeni, uzeto je sve što sam imao. Udarali su me štapovima, ožiljci su još uvijek vidljivi na mom licu.”

Sajid Khan jedna je od rijetkih maloljetnih osoba bez pratnje koje su u Hrvatsku uspješno ušle iz prvog pokušaja. Na pet tisuća kilometara dug put na koji se teško odvažio, krenuo je prije sedam godina samostalno iz Afganistana. Cilj mu je u početku bio London, ali je u Hrvatskoj odlučio ostati jer su ga ljudi vrlo brzo prihvatili. Na putu je prošao brojne poteškoće – hodanja po pruzi noću, bježanje od policije… U Bugarskoj ga je policija i uspjela uloviti, da bi ga zatim držala dva mjeseca u zatvoru u Sofiji – iskustvo koje je opisao kao posebno teško, a uvjete u zatvoru kao da su proizašli iz holivudskog filma. Iako je upravo na dan održavanja tibine uspješno završio svoje srednjoškolsko obrazovanje, Sajidov boravak u Hrvatskoj nije uvijek bio sretan. Kada je nakon prelaska granice zatražio međunarodnu zaštitu, bio je smješten ustanovu za djecu s poremećajima u ponašanju, a da nisu sagledani njegov individualni slučaj i potrebe.

Dragana Knezić istaknula je kako niz dokumenata progresivno dopušta različite oblike smještaja  u sustavu socijalne skrbi – dakle, osim u prihvatilišta u domovima s poremećajima s ponašanjem, djeca bez pratnje mogu biti smještena u ustanove za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi ili kod udomiteljskih obitelji. Međutim, praksa pokazuje kako se djeca bez pratnje uglavnom automatizmom smještaju u domove socijalne skrbi za djecu s pormećajima u ponašanju bez prethodne procjene odgovara li im taj smještaj. Knezić smatra da možemo samo spekulirati o tome zašto je to slučaj, ali je također ustvrdila kako su razlozi vjerojatno nalaze u institucionalnom nasljeđu ustaljenih praksi, potkapacitiranosti sustava i nedovoljnim ljudskim kapacitetima – kako prevoditeljskim tako i stručnim – koji bi omogućili zaštitu prava djece bez pratnje.

Knezić je također napomenula da bi čak i u slučaju kada bi spomenuti različiti oblici smještaja bili dostupni, bilo važno razmišljati da nije sve za svakoga. To jest, važno je da se djeci bez pratnje pristupi individualno i vodi računa o njihovom osobnom iskustvu kako bi se procijenilo njihovo stanje, kapaciteti i vještine, da ih se istovremeno zaštiti kao djecu bez oduzimanja autonomije i samostalnosti koju su dokazali samim dolaskom. Potpuno su drugačije situacije u kojoj su djeca smještena negdje gdje postoji stručna služba poput prevoditelja, nego kod udomiteljske obitelji gdje ta podrška nije dostupna. Knezić je stoga zaključila kako je udomiteljstvo primjerenije za manju djecu, dok je organizirano stanovanje bolje za stariju, no u svakom slučaju je potrebno proširiti i prilagoditi sustav njihovim potrebama.

“U kampu nam daju 50 eura, ne možete ovdje živjeti s pedeset eura i oni to znaju. Budući da mi Grčka ne pomaže prisiljen sam raditi ilegalne stvari. Khalaf znači sve što je nezakonito što mogu učiniti da zaradim novac. Ne želim raditi loše stvari, samo želim u školu. Nisam ovdje došao živjeti kao pas. Ali to moram raditi. Ne samo ja, nego i sva djeca koja ovdje žive.”

Igra sjenki dokumentira mnoge od tema problematiziranih u sklopu tribine, ali također pruža uvid u svakodnevna iskustva djece u pokretu – kako sretne trenutke uzajamne solidarnosti tako i strah, nasilje, bijedu i beznađe. Europski sustav upravljanja migracijama stvorio je čitavu neformalnu mrežu pružanja pomoći i prenošenja znanja o preživljavanju, kao i potencijalnim strategijama igranja igre. No stvaranje potrebe da djeca putuju tisućama kilometara izlagajući se brojnim opasnostima – od samovolje parazitskih krijumčara, nesigurnosti mora i divljina do brutalnog sistema represije – ni u kojem slučaju nije naznaka sistema koji funkcionira. Riječ je tek o nepotrebnoj i nehumanoj proizvodnji patnje u kojoj Hrvatska itekako aktivno sudjeluje.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.