Naime, pazuh je za mnoge gej muškarce jedna od omiljenih erotskih zona na muškom tijelu, a ovo je bio prvoklasan pazuh. Nije mi dugo trebalo da otkrijem kako taj pazuh pripada Hasanu Pikeru, rođenom 1991. u New Jerseyu, ali odraslom u Istanbulu, kao i da saznam da je dotični popularni streamer na Twitchu, koji prvenstveno komentira politiku, za razliku od većine ostalih na toj platformi koji igraju kompjuterske igrice. Hasanabi, kako mu je nickname, nije samo politički streamer, on je, zamalo sam ejakulirao kada sam pročitao, ljevičarski politički streamer! I to još u SAD-u! Jesam li konačno našao savršenog muškarca?!

Ubrzo sam na Youtubeu otkrio ono što se naziva Hasanabi Industrial Complex tj. brojne kanale posvećene isključivo tome da objavljuju isječke Hasanovih streamova s Twitcha i u roku od dva-tri dana sam postao Hasanabihead, kako se nazivaju njegovi fanovi. Pritom kao i mnogi od njih, odnosno nas, nisam u ove 2-3 godine nikad otišao na Twitch da bih uživo gledao Hasanov stream, primarno iz lijenosti, a sekundarno zbog razlike u vremenskoj zoni, s obzirom da Hasan živi u Los Angelesu, pa je njegovo jutro moja večer. Ionako se sve može naći na Youtubeu.

Iako me privukao besramnim queer baitingom (Hasan je, nažalost, strejt), teško da sam mu to mogao zamjeriti kada sam upoznao njegove komunikacijske vještine i strategije, koje, između ostaloga, podrazumijvaju korištenje humora, odbacivanje liberalne političke korektnosti, golemo znanje o temama koje pokriva (diplomirao je politologiju na Sveučilištu Rutgers), suverenu retoriku i, last but not least, svijest o vlastitom seksipilu i fizičkoj privlačnosti. 

Nisam ni prvi ni zadnji koji je za Hasana saznao preko thirst traps koje periodično objavljuje na društvenim mrežama. Sve je to fanatično lenjinistički (slavnog druga Vladimira Hasan često citira) u službi širenja ljevičarske ideologije u neprijateljski nastrojenom kontekstu i to, u međuvremenu je jasno, s impresivnim rezultatima i u online prostoru i u stvarnom životu. 

Moj seksi jaran Hasan – nema smisla glumiti izostanak parasocijalnosti – otkako je 2018. godine započeo streamati na Twitchu, spasio je tisuće mladih muškaraca od najgoreg desničarenja i mizoginije, pozicioniravši se kao antipod Andrewu Tateu, kojega je deklasirao u debati 2022. godine. 

U vrijeme kada internetom dominira tzv. manosfera, Hasan je jedan od rijetkih popularnih content creatora koji mladim muškarcima nudi drugačiji primjer, a istovremeno izgleda kako bi mnogi od njih htjeli izgledati, mišićavo i markantno (bavi se dizanjem utega i redovito igra košarku), te je vrlo popularan i među ženskom publikom. Pritom svojim muškim gledateljima nudi i konkretne savjete o tome kako ne završiti kao incel, ponavljajući da ”every guy can be a 7” ako se samo malo potrudi. The New York Times je u nedavnom članku dosta dobro sažeo Hasanovu privlačnost naslovom A Progressive Mind in a MAGA Body.

Iako je svojevrsni nepo baby, što će sam odmah priznati, s obzirom na to da mu je ulaz u svijet medija omogućio ujak Cenk Uygur preko tada popularnog Youtube kanala The Young Turks, iza Hasanovog uspjeha stoji prvenstveno puno rada. On streama svaki dan, uključujući i vikende, osam sati, što je impresivna konzistentnost u periodu od sedam godina. Zbog toga sam sebe opisuje kao nekoga tko je “brain broken”.

Na Twitchu ima 2,9 milijuna pratitelja, na Instagramu 1,4 milijuna, na Twitteru 1,6 milijuna, koliko i na Youtubeu itd., što je clout koji se gradio godinama. U međuvremenu je zbog toga često gost i u mainstream medijima, primjerice kod notornog Piersa Morgana. Prema (američkim) mainstream medijima Hasan ima većinom antagonističan odnos, sustavno kritizirajući način na koji pokrivaju određene teme, kao i koje teme zanemaruju, tako nudeći svojim gledateljima_cama sustavnu edukaciju iz medijske pismenosti. No kako je postao vrlo popularan, pa i utjecajan, oni ga više ne mogu ignorirati, pa vješto umije koristiti prostor koji mu sve više nude.

Istovremeno je taj rast popularnosti značio i rast broja hejtera, što je uobičajena dinamika danas na internetu, pa je Hasan često izložen raznim kampanjama čiji je cilj da ga se deplatformira. Glavna optužba na njegov račun je da je antisemit, koja se primarno temelji na njegovom anticionizmu i općenito antiimperijalističkoj politici koju zagovara. Američka vanjska politika i Izrael su redovne mete njegovih kritika već godinama, no stvari su se dodatno intenzivirale nakon što je Izrael krenuo provoditi genocid u Gazi nakon Hamasovog napada 7. listopada 2023., a Hasan još više dao gas kada je riječ o agitaciji za palestinsku emancipaciju.

Optužbe za antisemitizam se u biti temelje na vađenju Hasanovih riječi iz konteksta, poistovjećivanju Izraela sa Židovima ili jednostavno lažima, s obzirom na to da svatko tko malo duže prati što govori shvaća da je jedan od najvećih boraca protiv antisemitizma u online prostoru, kao i da je to njegov iskreni stav, a ne gluma u ime političke korektnosti. Konstantnim razlikovanjem judaizma, židovstva i cionizma Hasan svoju publiku educira o tome što doista jest antisemitizam, a što je zloupotreba tog pojma kako bi se kamufliralo zločine Izraela. Također, za jednog navodnog antisemita Hasan previše kritizira i proziva realni antisemitizam.

Zato je bilo toliko apsurdno što ga je američka proizraelska organizacija Stop Antisemitism prošle godine nominirala za titulu antisemita godine u društvu notornih antisemita poput Candace Owens (koja je na kraju i pobijedila) i Dana Bilzeriana, udrobivši tu još i npr. aktivistkinju Gretu Thunberg i glumca Johna Cusacka, oboje glasne protivnike genocida koji u Gazi provodi Izrael. Ipak, toliko se uspio zamjeriti proizraelskom lobiju da ga u medijskim istupima redovito proziva Jonathan Greenblatt, predsjednik Anti-Defamation League, koju Hasan duhovito zove “Apartheid Defence League”. 

Druga stanardna kritika na Hasanov račun je da je on salonski socijalist i prevarant, koji je postao milijunaš prodajući ljevičarsku politiku, u koju sam ne vjeruje. Glavni argumenti za to su što je 2022. kupio kuću u Los Angelesu za 2,7 milijuna dolara i što voli nositi skupu odjeću. 

Nema sumnje da je Hasan otkako je počeo streamati na Twitchu postao milijunaš (procjenuje se da je zaradio oko 8 milijuna dolara), no taj je novac pretežito zaradio od pretplate onih koji ga gledaju, odbijajući niz sponzorskih ugovora kojima je, da je htio, mogao značajno maksimalizirati profit. Drugim riječima, da je Hasan in it for the money, mogao je već namlatiti i pedesetak milijuna dolara bez problema. Što se tiče kuće, riječ je o cijeni koja za tržište nekretnina u Los Angelesu i nije posebno visoka, uz napomenu da je u nju uselio i svoje roditelje, s kojima živi. 

Istinsku opredijeljenost za lijeve politike dokazao je ne samo onime što sustavno govori, već i fundraisingom za američke sindikate, kao i doniranjem vlastitog novca za sindikalno organiziranje radnika_ca, pomoć Gazi itd. Dodatni primjer da Hasan provodi ono što propovijeda je da je podcast Fear &, koji je pokrenuo s nekoliko prijatelja, utemeljen kao kooperativa u kojoj jednako pravo odlučivanja imaju i oni ispred i oni iza kamere – radničko samoupravljanje u praksi.

Što se tiče sklonosti modnoj ekstravaganciji i općenito hedonizmu, Hasan je tu uz bok maršalu Titu, uz čiju se bistu ponosno fotografirao kada je bio na obiteljskom odmoru u Dubrovniku. Sam ističe da biti socijalist ne znači ne uživati u životu i da ne treba pristati na kapitalistički narativ koji socijalizam izjednačava sa siromaštvom. Možda je to ono što mu hejteri i najviše zamjeraju: Hasan čini da socijalizam izgleda seksi u svakom smislu.

Iako sam ne preuzima titulu novinara, Hasan često, uz uobičajeno pronicljivu medijsku kritiku, proizvodi vrhunsko novinarstvo i u intervjuima koje vodi na streamu, ali i izlaskom na teren. Postoje brojni primjeri za oboje, pa ću se ograničiti na samo dva svježa. 

Prvi je njegov intervju s američkim liječnikom Ferozeom Sidhwom koji je proveo nekoliko mjeseci radeći u Gazi i u kojem je autoritativno razvaljeno niz izraelskih laži koje papagajski prenosi većina zapadnih medija. 

Drugi primjer je njegovo izvještavanje s nedavnih protesta u Los Angelesu, koje je sa svojim snimateljem Marcheom pratio, za razliku od većine mainstream medija, sa strane prosvjednika, a ne policije, u jednom trenutku izbjegavajući i ispaljene gumene metke. Usput je demonstrirao koliko novinarski izbor s koje će se strane policijskog kordona izvještavati utječe na perspektivu i način prezentiranja događaja i činjenica. 

Tom prilikom mogli smo svjedočiti koliko Hasan znači mnogima, što se lako zaboravi uz bujicu hejta kojoj je stalno izložen online. Mnogo ljudi mu je prilazilo da mu se zahvali za njegov rad, tražilo selfije i sl. U svijetu distopije kasnog kapitalizma, vječnog rata, liberalnih laži, mizoginije, homo- i transfobije i imperijalizma, Hasan je za mnoge svjetionik nade.

To su konačno primijetili i američki (neo)liberali iz Demokratske stranke, potreseni nakon što je Donald Trump spektakularno potukao Kamalu Harris na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima. Analizom demografskih podataka glasača shvatili su da su, između ostaloga, izgubili mlade muške glasače, koje je Trumpova kampanja lukavo targetirala kroz njegova (uspješna) gostovanja na podcastima i streamovima usmjerenim na takvu publiku. Zaključili su da im treba njihova verzija Joea Rogana, pa su pogledali u pravcu Hasana Pikera kao jedinog progresivnog streamera koji po utjecaju konkurira eksponentima manosfere. 

No, Hasan im je odmah poručio da glavni problem Demokratske stranke nije optika ili proizvodnja više liberalnih i ljevičarskih internetskih zvijezda (iako potonje ne bi bilo loše zbog dominacije desnice u tom polju), već njihova neoliberalna politika koja pretpostavlja interese krupnog kapitala i poduzetnika interesima radničke većine, kao i njihovo liberalističko moraliziranje s visoka u vezi svega i svačega. Jednostavnije, ako Demokratska stranka želi pobijediti, treba se na izborima natjecati s platformom uvođenja javnog zdravstva za sve građane, pa Hasan kaže da bi u tom slučaju rado i besplatno bio njihov propagandist.

Što nas na kraju dovodi i do pitanja gdje je naš Hasan Piker? Pod “naš” mislim na Hrvatsku i cijeli postjugoslavenski prostor, što se terminologijom Europske unije naziva Zapadni Balkan. Očito ga nema, a prijeko je potreban. 

Dapače, najveća srodna internetska zvijezda postjugoslavenskog prostora je (bio?) srpski Youtuber Baka Prase, koji je, svjesno ili ne, utjelovljenje sada dominantnih vrijednosti neoliberalnog kapitalizma, sociopatskog individualizma, antiintelektualizma, heteropatrijarhalne mizoginije i autokolonijalizma. Vjerojatno je zato i bio tako popularan, jer je bolno tipičan proizvod ovog (post)tranzicijskog Zeitgeista, pa su se mladi Balkana s njime mogli identificirati kao s nekime tko je uspio, a nije – po dominantnim kriterijima – luzer poput većine koja obitava u ekonomskoj mizeriji europske periferije.

Naravno da sam se i sam zapitao jesam li ja taj koji bi mogao replicirati nešto poput regionalnog Hasana, s obzirom na to da bih vjerojatno svaki dan mogao satima relativno upućeno komentirati politiku i društvo iz (jugo)socijalističke pozicije, ali sam s 45 godina previše star, da ne govorim o tome da bih morao krenuti i na fitness journey, što mi se ne da. 

Stoga mi jedino preostaje da mladim ljevičarima i ljevičarkama na kojima svijet ostaje pokroviteljski poručim da se okane suhoparnog teoretiziranja u zatvorenim kružocima ili pisanja ovakvih i sličnih tekstova, već da počnu otvarati profile na TikToku, Instagramu itd., kao i streamati na Twitchu, Youtubeu i ostalim platformama te vrste i tamo sustavno vršiti agitaciju i propagandu za naše ideje. Praznina zjapi, samo se netko treba usuditi i odlučiti da je ispuni ljevičarskim sadržajem. Ja bih se na to pretplatio, neovisno jesu li u sadržaj uključeni i seksi muški pazusi, ali njihovo prisustvo sigurno neće odmoći.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Digitalno restaurirani film Ljudi s Neretve jedan je od “najcjenjenijih predstavnika hrvatskog poetskog dokumentarnog filma i rijetkih tadašnjih dokumentaraca snimljenih u widescreenu” stoji u najavi. Pretežno sniman u blizini Vida, naselja nedaleko od Metkovića, film prikazuje život seljana u močvarnoj delti Neretve te kontrast između “tradicionalnog života i melioracije koja proždire prirodu”.

Papićev film Lisice mnogi “filmski kritičari smatraju najboljim hrvatskim filmom” i jedan je od rijetkih “s određenom reputacijom u svjetskim okvirima”. U okolici Vrlike, u dalmatinskoj Zagori uslijed raskola Tita i Staljina 1948., na seosku svadbu stižu dva “udbaša”. Napetost među ostalim uzvanicima raste jer je jasno da su došli uhititi nekoga optuženog da je Staljinov pristaša. Zbog svoje “političke provokativnosti filmu nije bilo dopušteno igrati u glavnom programu festivala u Cannesu, ali nakon navodne Titove pohvale, Lisice su na Pulskom filmskom festivalu osvojile četiri Zlatne arene, uključujući i Veliku zlatnu arenu za najbolji film”. Film će se prikazivati s engleskim titlovima.

Ulaz na projekciju je slobodan. Više detalja pronađite ovdje.

Hrvatski školski muzej po prvi put temeljito je istražio dio svoje građe koja je tematski povezana s djelovanjem pionirske organizacije te njezinom ulogom u odgoju i obrazovanju tijekom socijalističke Jugoslavije, odnosno SR Hrvatske. Punim nazivom Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić izložba je koja nastoji prikazati kako je izgledalo biti školarac u Jugoslaviji. Važno je spomenuti da izložbu nije moguće pronaći na Trgu Republike Hrvatske 4, zbog obnove zgrade muzeja koji je prije nekoliko godina stradao u potresu. Trenutno je rad muzeja prebačen na adresu Hebrangova 5, gdje se nalazi galerija Hrvatskog školskog muzeja Školica za 5 u kojoj se može razgledati ova izložba. 

Povratak u izgubljeno vrijeme – u doba Jugoslavije, ova izložba pokušava postići prikazom jednog školskog dana u životu pionira. Predmeti koji su se mogli pronaći u torbi svakog pionira; knjige Mate Lovraka Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, kao i Ježeva kućica Branka Ćopića ili Grga Čvarak Ratka Zvrka, podsjetnik su toga da Jugoslavije možda više nema, ali da su ovi naslovi i danas aktualni. Ne samo zato što su lektire, već zato što su zanimljive, zabavne i poučne. Pouke nekih od tih knjiga poput toga da su zajednica i sloga važne u suočavanju s problemima i nedaćama univerzalne su i nastavljaju biti relevantne. U postavu se također mogu pronaći i predmeti koji simboliziraju pionirstvo poput znački, slikovnice Ja sam pionir, pionirske zastave i knjižice, koji će zasigurno biti poznati onima koji su i sami bili pioniri jer možda te predmete i dalje čuvaju na mjestima poput tavana. U socijalističkoj Jugoslaviji, svi prvašići bili su primani u Savez pionira u kojem se poticala privrženost domovini, Titu, Narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji. Također, sudeći prema knjizi Igora Dude Danas kada postajem pionir, savez je pružao sadržaje za slobodno vrijeme koji su poticali dječju igru i stvaralaštvo, te promovirao ideju humanosti i općih ljudskih vrijednosti. Na taj način djeca su bila oblikovana prema idealnom “liku pionira” koji je predstavljao prvi korak u formiranju novog socijalističkog čovjeka kao “svestrane stvaralačke ličnosti”.

Na izložbi saznajemo da biti članom saveza pionira Jugoslavije nije bilo obavezno, no rijetko se događalo da je netko odbio prisustvovati tom svečanom događanju. Postati Titovim pionirom onodobno je bio važan socijalni obred inicijacije u socijalistički društveni režim. Primitak pionirske knjižice nešto je poput izrade osobne iskaznice. Svaki pionir morao je napamet naučiti zakletvu:

“Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
I biti dobar drug;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
I ideje za koje se borio Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!”

Osim “četiri čarobne riječi” mali pioniri morali su savladati lekcije poput toga kako ljubiti vlastitu domovinu, boriti se za bratstvo i jedinstvo i činiti sve što nalaže drug Tito. Iako načelno nema ništa loše u domoljublju, ovdje je bila riječ o indoktrinaciji djece koja su morala pristati uz ideje koje niti ne mogu razumjeti. Nije mi cilj demonizirati socijalizam, dapače, vrijedi spomenuti da se utjecaj ideologije unutar obrazovanja nije događao samo pod socijalizmom, već se događa i u sadašnjem kontekstu. To će svakako potvrditi nedavno povlačenje srednjoškolskog udžbenika povijesti. U svakom slučaju, važno je reći da ova izložba ne propituje ideologiju i ne nastoji dublje istražiti niti ispitati sam pojam pionirstva, već nastoji na donekle uspješan način prikazati pionirstvo kao identitetsku kategoriju.

Veliku ulogu u izložbi zauzimaju učenički radovi koji su nerijetko vezani uz tada važne događaje u pionirskom kalendaru. Dan Republike, Dan Jugoslavenske narodne armije, Dan dječje radosti, Dan mladosti neki su od tih zaboravljenih datuma. Iako nisu estetski najuspješniji, ovi sastavci, likovni i ručni radovi spomenik su vremena unutar kojeg su nastali te u sebi kriju povijesnu vrijednost. Crteži na kojima se nerijetko pojavljuje crvena zvijezda, jugoslavenska zastava ili povici u čast drugu Titu trag su ideologijom obojanih didaktičkih metoda koje su usvajali mali pioniri. 

Kao jedan od značajnih elementa izložbe predstavljen je film nastao 1989. godine u Eksperimentalnoj osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” Borovo u Vukovaru koji se po prvi put prikazuje u javnosti. Film prikazuje učenike i njihov školski dan, interijer i eksterijer škole koji oslikavaju jugoslavensko školstvo. Neki od predmeta koji se nalaze u filmu mogu se razgledati i na samoj izložbi. Osim toga, važno je spomenuti da se u filmu, kao voditelj dječjeg kviza, pojavljuje Siniša Glavašević. Dok mlađe generacije posjetitelja vjerojatno neće znati tko je bio i što simbolizira Glavašević, onima starijima koji znaju ostat će gorak okus koji će ih podsjetiti na strahote koje su uslijedile dvije godine nakon snimanja filma. Nameće se pitanje je li moguće u svakodnevnici iščitati tragove onoga što će budućnost donijeti? Je li se u tom vremenu mira moglo nazreti razdoblje razaranja koje je uslijedilo? Iako možda nije moguće doći do tih odgovora, izložba stoji kao fragment koji potiče na razmišljanje o pionirima i Jugoslaviji.  

U zaključku, izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja uspješno baca svjetlo na jedno razdoblje koje se bitno razlikuje od suvremenog digitalnog doba. Kroz predmete, radove i film, posjetitelji imaju priliku doživjeti atmosferu školskog dana pionira u socijalističkoj Jugoslaviji. Unatoč nostalgiji (ili jugonostalgiji) koja se može osjetiti, izložba ne propituje dublje ideologije pionirstva niti nastoji analizirati njegovu širu društvenu ulogu. Ipak, pruža nam uvid u važnost tih vremena, od obreda inicijacije do ideološki obojenih didaktičkih metoda. Pioniri maleni donose sjećanja na djetinjstvo oblikovano socijalističkim vrijednostima, ali istovremeno postavlja pitanje koliko su te ideje ostavile trajan utjecaj na pojedince. Ova izložba je poput vremenske kapsule, podsjeća na vrijednosti i iskustva koja su oblikovala generaciju pionira, ali i potiče na razmišljanje o evoluciji društva i odnosa prema identitetu pionira u današnjem vremenu.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Na te i slične temeljne postavke kulture sjećanja kao i historiografije uopće – puno puta utvrđene u teoriji i još više puta zaboravljene u praksi – važno je dodatno podsjetiti kada je riječ o našem današnjem reprezentiranju socijalizma. Naime, posljedice velikog loma u kontinuitetu sjećanja, opće “konfiksacije pamćenja” (kako glasi naslov jednog eseja Dubravke Ugrešić iz Kulture laži), koja se dogodila 1990-ih godina odjekuju i dalje našom sadašnjošću te određuju sadržaj i tonalitet povijesnih priča o vremenu jugoslavenskog socijalizma. Vremenu koje nam je istovremeno posve blisko, toliko da o njemu mnogi mogu osobno svjedočiti, ali i prilično daleko, s obzirom na spomenuti lom koji je dublje potisnuo naš jučerašnji svijet. Politički dirigiran zaborav, praćen raznim oblicima režimske represije i društvenog izopćenja, doveo je do toga da su priče i prikazi socijalizma u postsocijalizmu redovito obilježeni falsifikatima i viškom ideološkog tlačenja, i to najčešće, s jedne strane, demonizacijom, a s druge, komodifikacijom i komercijalizacijom. Između tih fobija i filija, straha od socijalizma, njegove idealizacije i njegova tretiranja kao trendovske vintage robe, golemi je raspon neutralnijih uvida kakvi, unatoč promijenjenoj društvenoj atmosferi, i dalje nedostaju.

Socijalizam je zapravo danas poput lakmus-papira kojim možemo testirati mnogo toga: i tendencije u historiografiji, i stupanj očuvanosti ili oštećenosti osobnih i kolektivnih sjećanja, i stupanj ideologizacije pamćenja. Napisati neki tekst, snimiti film, seriju ili prirediti izložbu o nekom aspektu socijalističke prošlosti, znači ne samo istražiti određenu temu te riječima, slikama i naracijom posredovati o njoj neke spoznaje, već i biti svjestan društvenog konteksta i osjetljivosti svog posla, značenjskih utega koji on nosi i aktualnih posljedica spomenute konfiksacije pamćenja. Za razumijevanje tih priča ili slika socijalizma stoga je važno promotriti tko je i što ispripovijedao ili prikazao, ali još i više kako, kada i za koga je to učinio. 

Izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić tako svoje puno značenje i vrijednost dobiva u aktualnom društvenom kontekstu i s obzirom na to kakva sjećanja na socijalizam ona posreduje. Prije svega, sama činjenica da se izložba na temu pionirske organizacije održava u muzejskoj instituciji koja se jedina u Hrvatskoj bavi školstvom i aktivno sudjeluje u educiranju djece i mladih, ukazuje na to da socijalizam ipak polako prestaje biti “neželjena baština”. Naime, odgoj i obrazovanje danas su, kao i jučer, područja intenzivnog ideološko-političkog normiranja, pa uvrštavanje aktivnosti ovog muzeja u neobavezni kurikulum – što znači da škole mogu organizirati posjet ovoj izložbi – ima nezanemarivu važnost. 

Nadalje, riječ je o prvoj izložbi o povijesti djetinjstva i školovanja u socijalizmu organiziranoj u Muzeju od početka 1990-ih i raspada SFRJ, ali ne i prvoj na tu temu u preko sto i dvadeset godina dugoj povijesti te institucije. Naime, još 1974. u Muzeju je postavljena izložba pod nazivom Pionirska organizacija u socijalističkom odgoju mladih, a 1988. – u vrijeme sistemske krize, urušavanja socijalističkih ideja i gubitka osjećaja zajedništva – i ona znakovitog naziva Biti pionir – to znači mnogo. Također, izložba Pioniri maleni postavljena je u vrijeme u kojem postoji kakva-takva domaća praksa postsocijalističke muzealizacije socijalizma – uspostavljena npr. velikim izložbama Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura i politika 1950-1974. u MSU-u 2011.-2012. i Refleksije vremena 1945-1955. u Klovićevim dvorima 2012.-2013. –  u kojem se duže provode važna istraživanja socijalističke svakodnevice, najviše u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli. Centar je, nimalo slučajno, smješten dalje od središta akademske moći, a već je objavio sveobuhvatnu studiju na istu temu, Danas kada postajem pionir: Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma povjesničara Igora Dude. 

Premda sve te aktivnosti nisu dovoljne da se izbrišu ožiljci prisilne amnezije iz 1990-ih i relaksira kolektivno pamćenje, one su ipak pokrenule stvari s mrtve točke. Također, zahvaljujući tim i još nekim akterima, tekstovima i projektima, u javnoj se sferi postepeno osvještavaju važnosti “male povijesti”, povijesti svakodnevnog života i individualnih priča ispričanih “odozdo” u restauraciji prošlosti. Jer, dok “velika povijest” stavlja fokus na život visoke politike, smjene vlasti, ratove i prijelomne društvene događaje, i to uglavnom iz perspektive pobjednika, “mala povijest” uključuje mikro priče, obične teme, privatna sjećanja i iskustva bezimenih aktera, stvarajući time kompleksnu fresku neke epohe. 

Izložba Pioniri maleni odlično se uklapa u takvu, u nas prilično zakašnjelu, praksu otvaranja historiografije, pripovijedajući priču o “jednom slučaju”: instituciji Saveza pionira Jugoslavije, i školovanju i odrastanju u socijalizmu, i pri tome uključujući različite – službene i privatne, odrasle i dječje – perspektive. U tom smislu, odluka o njezinu postavljanju i trud kustosa u prezentiranju teme pionira zaslužuju veliku pohvalu.

Sam Hrvatski školski muzej čuva veliku građu iz druge polovine 20. stoljeća, a dobar dio nje vezan je upravo uz teme djetinjstva i obrazovanja u socijalizmu. No, ta građa ne samo da nije posljednjih 30-ak godina izlagana, već nije ni bila dugo uvrštena u stalni postav muzeja. Tako se aktualnom izložbom, čiji je povod 80. obljetnica osnivanja socijalističke Jugoslavije, skida svojevrsna “plomba” s dijela fundusa. Uz očekivana službena znamenja poput crvene marame, plave kape s petokrakom, pionirske značke, zastave i članske knjižice, veliki broj izložaka čine memorabilije osobne mikropovijesti poput učeničkih literarnih i likovnih radova i fotografija, što svjedoči, uz ostalo, i o potrebi onih koji su te predmete sačuvali da pamte jedno vrijeme, ali i o njemu posvjedoče drugima. Tu su i razni predmeti iz života tadašnjih đaka: početnice, bilježnice, igračke, knjige, školska kuta, dres za fiskulturu, kultna dvotomna enciklopedija Svijet oko nas, koja je prvi put objavljena 1960. i do početka 1990-ih doživjela je 12 izdanja te je bila izvor znanja i vizualne kulture mnogim generacijama stasalim u socijalizmu, i dr., sve prikupljano tijekom godina većinom privatnim donacijama. 

Izložbom je obuhvaćen dug vremenski raspon, od fotografija škola u NOB-u i izbjegličkim kampovima El Shatta (još jedne velike i dugo marginalizirane teme koja tek zadnjih godina, najprije izložbom El Shatt u Hrvatskom povijesnom muzeju 2007.-2008., dobiva vidljivost), preko 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, do školske 1989./90., kada je posljednja generacija prvašića primljena u pionire. Pametnim odabirom izložaka i kombiniranjem vizura, ova opsegom nevelika izložba – smještena u samo tri sobe privremene galerije Školica za 5 Hrvatskog školskog muzeja, s obzirom da se glavna zgrada renovira – daje vrlo dobar uvid u povijest pionirskog djelovanja. S obzirom na značaj same pionirske organizacije, ona posredno osvjetljava i neke strukturne posebnosti socijalističke epohe, npr. načine na koji se ideologija kanalizirala u školama i svakodnevici i koje je poželjne vrijednosti sustav poticao kod djece i mladih. Naime, članstvo u Savezu pionira Jugoslavije kao “jedinstvenoj dječjoj organizaciji koja doprinosi socijalističkom odgoju djece osnovnoškolskog uzrasta”, kako stoji u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, prema knjizi Igora Dude, bilo je formalno slobodno, ali u praksi obavezno, jer su bez izuzetka svi učenici u prvom razredu primljeni u pionire, i to su bili sve do osmog razreda kada bi prelazili u Savez socijalističke omladine, u kojem su pak tek pojedinci bili aktivni. 

Djelovanje Saveza pionira, kao i svake druge organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je usklađeno s vladajućim idejno-političkim kursom, ali ono se nije svodilo samo na rituale polaganja pionirske zakletve, pisanje prigodnih sastavaka i izrade čestitki za državne praznike. Dapače, pionirska načela činila su bitan dio privatnih identiteta, nadilazila su dnevnopolitičke dogme i kult ličnosti te uključivala pozitivne socijalističke kao i univerzalne vrijednosti poput solidarnosti, zajedništva, jednakosti i socijalne inkluzivnosti. Također, Savez pionira bio je “odgojna, samoupravna, patriotska, društveno-zabavna organizacija, zasnovana na potrebama djeteta za udruživanjem i bavljenjem najraznovrsnijim društvenim i stvaralačkim aktivnostima”, kako stoji također u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, pa se nastojalo organizirati ne samo školske dane, već i utjecati na dokolicu i slobodno vrijeme učenika. Takvi različiti aspekti priče o pionirima na ovoj su izložbi većinom primjereno prezentirani pa se višekratno ističe da je riječ o organizaciji koja je “odgajala socijalističkog čovjeka”, ali i nadilazila okvire jednog političkog sistema, potičući drugarstvo, socijalnu interakciju, zabavu, patriotska osjećanja, učenje i slično. 

Ipak, naglašavanje ideologizacije s negativnim konotacijama na nekoliko mjesta u katalogu čini mi se suvišnim, jer se na taj način posredno formira zaključak da je isključivo socijalizam bio ideološki hipernormiran sustav, dok su današnje škole lišene ideologije, propisivanja poželjnih sadržaja i ispolitiziranih rituala. Činjenica da više ne postoji organizacija slična Savezu pionira Jugoslavije nikako ne znači da živimo u deideologiziranom dobu i da su današnja djeca i mladi pošteđeni, fukoovski rečeno, sustava nadzora i kazni. Jednostavno, ideološki neutralne pozicije ne postoje, a sfera institucionalnog odgoja i obrazovanja uvijek odražava dominantne društvene ideje i načela – jučer samoupravnog socijalizma, a danas demokratskog neoliberalizma. Ne mislim da je takvo što trebalo biti eksplicitno iskazano na ovoj, uistinu vrijednoj izložbi, niti da njezinim posjetiteljima – nekom osnovcu ili srednjoškolcu – treba tupiti o filozofiji politike, ali mi se čini da se u podtekstu, u balansiranju jezičnim registrima, trebalo malo pažljivije koristiti značenjske megalite poput pojma “ideologija”.

Osim tih sitnijih propusta, koncept i realizacija izložbe odlično odgovaraju njezinoj edukativnoj svrsi i prilagođeni su recepcijskim mogućnostima očekivane publike, u zadanim prostornim uvjetima Muzeja. Naime, kako su se mijenjali socijalistički programi i društvena energija vremena tako su se mijenjale aktivnosti pionira i poimanje njihove važnosti u životu učenika. Taj višedecenijski razvoj ovdje je uklopljen u jednostavnu i efektnu naraciju o godišnjim dobima pionirskih aktivnosti. U formi kalendara, bez viška digresija, jasno i pregledno prikazani su najvažniji dani, aktivnosti i obredi pionirskog života: rujan, početak školske godine i prvi razred; Dan Republike 29. novembar i svečanost primanja u pionire; pa Dan JNA, Dan dječje radosti i Nova godina; izrada čestitki za Dan žena, 1. Maj i posvete radnicima i tvornicama; Dan mladosti sa štafetama i porukama Titu, Dan oslobođenja Zagreba i sl. Preko učeničkih crteža i sastavaka evociraju se također logorovanja, radne akcije i izleti s poznatim itinerarima kao što su Pionirski grad ili Putovi AVNOJ-a, akcije poput 88 ruža za druga Tita, zajednička ljetovanja u odmaralištima kao način ostvarenja socijalne jednakosti i sl.

Izložbeni narativ o pionirima simbolički se zaključuje posljednjim izloškom, dokumentarnom videosnimkom u trajanju od gotovo 25 minuta koja prikazuje jedan dan u osnovnoj školi u Vukovaru u lipnju 1989. godine, a koju je amaterski snimio i Muzeju poklonio tamošnji učitelj. Video sažima brojne pionirske aktivnosti i znamenja. Vide se početnice i teke posve slične onima na izložbi, po panoima su izvješeni učenički radovi prepoznatljivih motiva, dok se u šetnji kamerom prikazuju uobičajene aktivnosti na odmoru, u učionicama i fiskulturnoj dvorani. Ništa se dramatično ne događa niti se sugerira ono što dolazi, ali iz današnje vizure, sa saznanjem o svemu što je nakon godinu, dvije, tri uslijedilo, čini se da gledamo jedan od posljednjih i divnih dana mira i običnih poslova. Nagovještaj kraja pojačava silueta u jednom kadru u kojoj prepoznajemo radijskog novinara i pisca Sinišu Glavaševića. 

Što nama danas znači pionirsko naslijeđe? Kako izgledaju kontinuitet obrazovnih praksi i mijene školskog sustava tijekom novije povijesti? Na koje se načine kurikulumi prilagođavaju vladajućim idejama i poželjnim vrijednostima i što npr. slučajevi poput nedavne zabrane jednog udžbenika ili pak potpuno različitih prikaza povijesti u udžbenicima država bivše Jugoslavije govore o ideologizaciji obrazovanja? Kako to da su pionirski ideali lako odbačeni početkom 1990-ih, jednako kao i ideali samoupravnog socijalizma ili federalnog zajedništva u koje su, po relevantnim istraživanjima, do dugo u 1980-e mnogi vjerovali? Takva si pitanja postavljam nakon odgledane izložbe i, jasno, nisam u tom jedina. Odgovore na njih ipak ne može dati niti jedan muzej, već samo otvorena, kompleksna i hrabra historiografija. Ono pak što može jedna izložba u školskom muzeju jest povezati se s takvom historiografijom te brinuti o tome da se njezini uvidi na dobar način reprezentiraju u izložbenim prostorima i posreduju jezikom razumljivim današnjoj djeci. Ova izložba to i čini.

Program drugog dana proslave u Kumrovcu započinje projekcijom dokumentarnog filma Cinema Komunisto, srpske redateljice Mile Turajlić u 12 sati u kino dvorani Spomen doma u kojem kroz priču Leke Konstantinovića, Titovog osobnog kinooperatera upoznajemo Tita kao velikog filmofila kojem je Konstantinović tijekom 32 godine prikazao 8801 film.

Vrijedno arhitektonsko naslijeđe Kumrovca (Spomen dom, Političku školu i Titovu vilu) posjetitelji će moći razgledati uz stručno vodstvo Roberta Lohera, arhitekta i  jednog od inicijatora K 11 – Inicijative za Kumrovec. Istog dana u 11 sati, Društvo “Josip Broz Tito” održat će pozdravne govore ispred Titove rodne kuće. U sklopu programa Titovim stazama revolucije u Titovoj osnovnoj školi bit će postavljena izložba TITO na poštanskim markama svijeta.

Na kraju dana pa do duboko u noć posjetitelje očekuje glazbeni program uz nastupe bendova Zadruga, Kimiko, Sopot, Filiamotsa i The Ghen.

Dokumentarni film Jedna žena – jedan vek na principima iskaza, intervjua i rekonstrukcije, a kroz životnu priču danas 99-godišnje Dragice Srzentić, osvjetljava niz značajnih događaja i osoba vezanih za jugoslavensku povijest prije i poslije Drugog svjetskog rata. Kroz sliku jednog stoljeća života žene-heroja (koja je, među ostalim, 1948. godine osobno odnijela Staljinu u Moskvu čuveno Titovo “ne”), otvaraju se rijetko spominjani segmenti jugoslavenskih intelektualnih i ideoloških labirinata kroz koje se prolazilo u stvaranju i propadanju brojnih država u kojima je živjela ova Istrijanka rodom iz Sovinjaka (Austrougarska, Kraljevina Italija, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, NDH, FNRJ, SFRJ, Hrvatska, Srbija). 

Više informacija potražite ovdje.

Izvor: HRFF

KP: Funkcionira li Cinema Komunisto, kao jugoslavenska filmska priča, drukčije od dva glavna post-socijalistička narativa Jugoslavije: kao “zlatnog doba” ili “tamnice naroda”?

M. T.: Pokušala sam da se ne orjentišem ni na jedno ni na drugo i posve isključila iz glave obe argumentacije, pokušavajući da po nekom osećaju, po onome što dobijem iz arhivskih materijala nađem pravi štimung za film. Zbog toga je montaža trajala godinu dana da bi se našao balans i da priča ne bi prevagnula na jednu ili drugu stranu, te se suzdržala od bilokakvog davanja ocjene jer upravo u tome i leži greška. Možda su prijašnje generacije imale odgovornost ili obavezu da zauzimaju stav prema tim stvarima, a mislim da je naša primarna sloboda upravo u tome što ga mi ne moramo zauzimati. Glavno da znamo što je bilo pa nek svatko donosi svoj sud ili neka završi, kako je Bulajić rekao, u magli. Ali mislim da je neophodno da se ne dozvoli da se sve zaboravi.

KP: Kažeš u jednom intervjuu da je Jugoslavija bila “fiktivna država”. U kojem smislu?

M. T.: Nakon svojih istraživanja došla sam do zaključka da je to bila jedna odlično ispričana priča koju su ljudi hteli da žive. Na svim nivoima: na ideji da ujedinjuje sve narode i narodnosti, pa bratstva i jedinstva, radnih akcija kojima mladi grade novu zemlju, zatim plasirana međunarodna ideja nesvrstanosti… fenomenalno upakovana priča. I Tito je uspio u tome da ljudima proda tu priču koja je trajala koliko i on. Čim je nestao autor, nestala je i mogućnost da se živi u toj priči.

KP: Dakle, Tita smatraš glavnim naratorom projekta “druge” Jugoslavije. Koliko je on držao konce kinematografije u rukama, obzirom da mu je bila područje od posebnog, propagandnog interesa? Naprimjer, kada si bila u arhivima i pregledavala Titove bilješke na marginama scenarija, koliko je toga zapravo bilo?

M. T.: Toga ima dosta. Zapanjila sam se. Kad sam počela raditi film pričala sam s nekih pedeset filmskih radnika, od Tomislava Pintera, Mome Kapora, Dušana Makavejeva do Puriše Đorđevića, prije nego sam našla svojih pet likova. I ono što mi je bilo zanimljivo je da su mi svi kazali: znaš, Tito je mnogo voleo filmove; znaš, Tito je gledao filmove svake noći. I kad odeš u Titov arhiv otkriješ da on nije samo voleo filmove, nego se i bavio filmovima. To daje jednu potpunu drugu sliku o njemu. I neku spoznaju o prirodi jugoslovenskog filma: o tome koliko je što je “stari” rekao i mislio uticalo na svest tih filmskih radnika. Verujem da je postojao i stepen autocenzure, da su oni i birali teme, i puštali ili ne puštali filmove koji su negde “po liniji”. Također, ja nisam ni sanjala da će mi Titov lični kinooperater ikad pokazati spisak filmova.

KP: Napravila si istraživanje o “bauku Tita” u jugoslavenskoj kinematografiji. Često se dosad prozivao Titov utjecaj na film bez nekih konkretnih dokaza. Naravno, konkurentni filmski radnici su mogli argumentaciju “stari je rekao” koristiti za međusobna blokiranja i obračune.

M. T.: Ne znam koliko je vladao strah ili nije. Mislim da je više bila stvar u karizmi nego diktaturi. Interesantno je koliko arhiva tu otkriva. Naravno da se oseća pozicioniranje i taktiziranje, ali ti ljudi su hteli da priđu Titu i kod nekih je postojala želja da se bude u tom brionskom krugu. Imponovalo im je kad im je Tito gledao film. Kad se gledaju snimke druženja filmaša s Titom, sve više sliči nekoj vrsti idolopoklonstva nego da se svi tresu od straha zbog čoveka.

KP: Opće je mišljenje da je Tito je bio petrifikator određenog identiteta koji je sugerirao pravila filmske prezentacije. No, s druge strane u filmu se pokazuje da Tito nije bio opsjednut idealizacijom filmskih priča i karaktera.

M. T.: Da. Ima u nekoj zapisci filmskih radnika iz 1954. godine, u kojem se dotiču teme Slavice, i Titovo mišljenje da je to jedan solidan početak i trebalo bi da se nastavi s tim filmovima, no ipak raditi stvari koje su manje jednodimenzionalne. Interesantno je da je tu, s jedne strane, potpuno razumevanje za film kao propagandu, a opet i neko inzistiranje na tome da su ratni filmovi ipak kompleksniji od toga.

KP: Može li se onda inzistirati na riječi “propaganda” po sovjetskom modelu?

M. T.: Ne bi to tako opisala. Taj partizanski žanr se razvijao. Partizanski filmovi koje su pravili autori koji su samo bili partizani bili su mnogo kompleksniji od kasnijih epopeja, a da ne pričam koliko su te kasnije epopeje pak kompleksnije od kasnijih akcijskih koje je radio Šiba Krvavac. Tako da je o samom žanru vrlo teško pričati na jednoobrazan način. Dakle, da propaganda, a opet s druge strane oni su izuzetno inzistirali na verodostojnosti, kao na primeru Sutjeske gdje je generalštab inzistirao na tome gde se kretala koja brigada i slično. Danas kad bi netko hteo da sazna nešto o bici na Neretvi ili Sutjesci, u principu bi imao vrlu preciznu sliku te bitke. Meni je zapravo teško pričati o tome kao čistoj propagandi jer s obzirom na današnju učestalu negaciju partizanske borbe, zarasle spomenike i uništene memorijalne komplekse, shvatiš da su ti filmovi jedini preostali svedoci tog stradanja.

KP: Čini li ti se da u zadnjih nekoliko godina, nakon nacionalističke ideologizacije, s “nulte točke” dolazi do revalorizacije tzv. “dobre” Jugoslavije i kompleksnijih istraživanja?

M. T.: Nisam sigurna da u bilo kojoj od bivših republika postoji neka snaga i spremnost za neko duboko istraživanje. Apsolutno se desio revajval interesovanja za Jugoslaviju. Ja sam počela 2005. i tad Jugoslavija nije nikog zanimala. Tito nije bio tema nigde. Sa Lekom sam svake godine išla u Kuću cveća na dan Titove sahrane i nije bilo nikog. Pet godina kasnije više ne možete da prođete od količine ljudi koja tamo dolazi iz republika bivše Jugoslavije. Smatram da je to verovatno jer je situacija u Srbiji, pa i Hrvatskoj, toliko loša da im Jugoslavija deluje kao “zlatno doba”. To međutim nije neko ozbiljnije interesovanje za Jugoslaviju nego više bekstvo od stvarnosti. Naprimer, nedavno sam bila ne nekoj tribini za srednjoškolce na temu Jugoslavije kao mita ili stvarnosti. U jednom trenutku se povela svađa između penzionera u publici i srednjoškolci su za njihovu svađu bili ili nezainteresirani ili zblanuti šta se ti ljudi svade oko nekih stvari koje nisu više nikom relevantne. Taj generacijski jaz, između onih koji pamte i još uvijek su u “za-protiv, ko je kriv” rovovima i mladih koje ne da nije briga, nego nemaju ni pojma o čem se uopšte radi, je toliko velik da je pitanje kako naći most razumevanja. Dok još ima vremena i živa je generacija koja se seća nužno je da se tim mladim ljudima ipak objasnilo šta je to bilo. To je velik izazov sada.

KP: Koliko ima osobnih snimaka Tita, koje i ti koristiš u filmu: npr. kad se Tito brije, vozi svoje pudle na luftmadracu ili priča s Richardom Burtonom?

M. T.: Ima ih mnogo. Titova neposrednost i prirodan odnos pred kamerama je zanimljiv. Imao je dvojicu snimatelja koji su ga pratili skoro celo njegovo predsednikovanje. Zapanjilo me šta je on prihvatao i bio spreman da uradi, kao naprimer pristajanje da pozira fotografu kako bi se uporedio sa Bartonom. To u suštini govori o nekom humoru i da je on to prihvatio kao igru. On je imao i svoju kameru i amaterske snimke koje se danas nalaze u Muzeju SR Jugoslavije.

KP: Primijetio bih da se humor i ironija u Cinema Komunisto grade kroz jukstapozicijsku montažu?

M. T.: Pa negde sam znala na koji način želim da tretiram inserte i većinu njih izabrala prije nego sam ušla u montažu. Imala sam jaku ideju da ne želim naratora i da većinu stvari želim ispričati kroz inserte. Zapravo, imala sam tu ambiciju da celokupnu istoriju Jugoslavije ispričam samo kroz inserte iz filmova, no neke stvari nisam mogla da obradim jer nisam mogla sve da nađem.

KP: Neuobičajno je da je Cinema Komunisto, kao dokumentarac, igrao u Beogradu u movieplexima. Jel to bilo pitanje momenta ili dokumentarci dobivaju na popularnosti?

M. T.: I jedno i drugo. To je vrsta teme i trenutka kad su se ljudi zainteresovali za nju. Film je ispao dobro, zanimljiv je kao bioskopski film i tako je pravljen. Mislim da je on istovremeno i dokaz da postoji prostor za dokumentarne filmove. Ovim filmom mi redifinišemo ono što ljudi misle da je dokumentarni film. Ljudi su mi komplementirali, a zapravo nisu, kazavši: “Super je film, jako je interesantan. Uopšte nije kao dokumentarni!”

]]> https://kulturpunkt.hr/poptika/ekonomija-narodu/ Fri, 05 Aug 2011 15:34:30 +0000 https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=ekonomija-narodu Dok su se donedavno ekonomijom bavili uglavnom neovisni ekonomski analitičari, sistemska kriza kapitalizma polako počinje mijenjati tu sliku.

KP: Zašto je nezavisna kultura važna za hrvatsko društvo i kulturu? 

KP: WHW postoji skoro 10 godina. Iz tvog osobnog, kreativnog, mentalnog iskustva je li to dovoljno dug period da dođe do određenog zamora materijala u kontekstu djelovanja u okvirima nejadnakih uvjeta za sve? 

KP: Nezavisna kultura je nastajala iz potrebe da se reagira na nedostatak suvremenih umjetničkih praksi u dominantnom, nacionalnom i elitnom modelu kulturne ponude javnih institucija. Entuzijazam i volonterski rad su u njenim temeljima. Međutim, danas nezavisnu više ne zadovoljavaju “privremene autonomne zone”. Sve je veća potreba za profesionalizacijom. Postavlja se pitanje je li ona uopće moguća u postojećim okvirima kulturnih politika? I ujedno, je li ta potreba nešto što mijenja samu prirodu civilnoga društva kao nečega fluidnog, što nastaje i nestaje prema potrebi? 

KP: Pored financijske neodrživosti s kojom se nezavisni kulturni akteri bore od svojih početaka, u svim krajevima Hrvatske kao jedan od ključnih problema pokazao se nedostatak prostora za djelovanje. Nezavisna kultura uglavnom nema svoje prostore za rad, edukaciju i probe, niti za prezentaciju vlastite produkcije. Pitanje rješavanja prostora za nezavisnu kulturu bi moglo biti presudno za njen opstanak.  

Sigurno postoje neki mehanizmi da se sve to riješi, jer je sve bolje nego da prostori usred grada stoje prazni, skupljaju vlagu i tzv. Horvatinčićeve štakore. Mislim da se jedan velik dio službene politike temelji na formuli – Što gore, to bolje pa ćemo onda vidjeti, rušiti, graditi… Riječ je o sistematskom pravljenju kaosa koji na koncu pogoduje špekulacijama s prostorom, privatnim investitorima i “developerima”. Upravo bi osnaživanje raznih neovisnih inicijativa, umjetničke i kulturne proizvodnje, revitalizacija zanata i malih industrija, bilo dobar korak prema izlasku iz ove društvene i ekonomske krize, koja je kod nas prvenstveno kriza modela razvoja. No za taj korak trebalo bi imati viziju, kulturnu politiku, strategije razvoja pojedinih sektora, a ne vidim da itko na našoj političkoj sceni o takvim stvarima iole ozbiljno razmišlja.

Opiranje marketingizaciji dizajnerske struke – Bez obzira za koga radi Dejan Kršić uvijek odabire projekte koji su pomjereni, marginalni i na neki način politizirani. 

I. S.: Drugačije je vreme danas, popularna kultura nije postojala do prije nekih pedeset godina zato što nije bilo medija masovne komunikacije. Pedesetih se među masovnim medijima pojavila televizija, i tada si u Jugoslaviji bio velika zvezda ako te se moglo videti na tv-u. Danas je malo drugačije vreme, danas živimo ono što je Andy Warhol davno nazvao petnaest minuta slave. Pojavit ćeš se u Dnevniku, angažirat će te za neku reklamu i na trenutak bit ćeš slavan. Danas ne postoje kulturološki fenomeni kakvi su postojali sedamdesetih i osamdesetih, danas smo na neki način svi kulturološki fenomen. Napišeš nešto na FaceBooku i postaješ dio javnosti. Ne postoji više jedan medij, postoji ih jako puno i jako puno ljudi se kroz njih može izraziti, ali isto tako dolazi do disperzije, gubi se na jačini poruke.

I. S.: To je sve njihov izbor, ja nemam takav problem ni takve namere. Moja namera nije da budem jugonostalgičan ni da potičem jugonostalgiju, nego da se bavim fenomenologijom popularne kulture tog razdoblja. Čime se mogu baviti u devedesetima? Devedesetih godina više nisu najpopularnije ličnosti bili pevači, umetnici, postali su to političari i neki generali. Neki brđani postali su popularni. Tada su odjednom oni imali najbolje ribe, a prije su ih imali Brega, Čola, po meni prave face. Ne mogu da se bavim popularnom kulturom i pravim filmove o tim glavonjama, nego o ljudima koji su zaista nešto stvorili da bi ostali u istoriji. Meni su bitni ljudi koji su nešto dobro napravili, uradili, oni imaju pravo da ostanu u povesti.

I. S.: Meni su svi bili zanimljivi, ljudi s kojima sam razgovarao stvarajući ovaj serijal meni su bili idoli u životu. Ja danas znam Bregu, sjednem s njime na kafu, zovu me i čestitaju mi. To je za mene velika stvar, da imam takve odnose i kontakte s junacima mog detinjstva i mladosti.

I. S.: Danas je to najinteresantniji žanr, danas su neki obični ljudi zvezde čim dospiju na dokumentaristički tv show kao što je Farma ili Big Brother, i to je u neku ruku super. Ljude danas zanimanju životi običnih ljudi i zbog toga je dokumentarni žanr popularan. Današnji dokumentaristički filmovi ono su što su bili nekad videospotovi. Ja sam se tom žanru okrenuo jer mi je muka više od dokumentarnih filmova sa siromašnom babom kao glavnim akterom, bombom u Srbiji ili pokoljem u Srebrenici. Krenuo sam u to da se malo bavim lepim stvarima, da potaknem ljude da izbace i neka lepa sećanja, tu neku lepu stranu povesti. Opet se vraćam na pitanje izbora u životu, želim li da rasplačem ili nasmijem ljude. Ja ih želim kroz smeh rasplakati, volim ući ljudima pod kožu, tako da i stvari koje snimam, snimam s tim ciljem.

I. S.: Robna kuća i danas postoji, samo danas nosi naziv shopping mall, preuzela je malo otmenije ime. Nekad su postojale robne kuće i naši roditelji su tamo išli da bi kupili sve ili da bi kupili nešto. Isto tako je i ovaj serijal napravljen kako bi netko gledao sve, a netko drugi nešto malo. I poput robne kuće, ona sigurno nudi za svakoga ponešto, a za nekoga sve.

***

Foto: Iz Galerije ZagrebDoxa