Iz teksta Marka Goluba: “Premda ovo nije izložba o njoj kao dizajnerici – uostalom, među ovdje obuhvaćenim publikacijama nalaze se i one koje su dizajnirali Bruno Butorac, Ben Cain, Katerina Duda, Ena Jurov, Karlo Miletić, Oleg Morović, Marin Nižić, Jan Pavlović, Nika Rukavina i drugi – cijeli projekt RISO i prijatelji ipak je u velikoj mjeri obilježen novom etapom u profesionalnoj karijeri Ane Labudović, njenim preseljenjem iz Zagreba u Rijeku i radom na ramenima, a potom i razvalinama projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020. Anin dizajnerski rad vezan je za sfere nezavisne kulture i civilnog društva, a područje djelovanja prvenstveno joj je dizajn u digitalnim medijima i grafički dizajn, uz koje se sada još stisnuo i tiskarski rad koji joj je otvorio posve nove, kako kreativne, tako i suradničke perspektive. Istovremeno, RISO i prijatelji dio je globalnog vala širenja kulture i scene malih i većih rizografskih tiskara, studija, kolektiva, radionica i različitih vrsta manifestacija, događanja, izložbi i slično.

Iako se rizograf, proizvod Japanske tvrtke Riso Kagaku, pojavio na tržištu još 1980-ih godina kao ekonomična alternativa drugim komercijalno dostupnim tehnikama brzog umnažanja i tiska, svoju novu popularnost upravo među umjetnicima i dizajnerima stječe tijekom posljednjih desetak godina.

Razloga za tu novostečenu popularnost je mnogo, a neki od njih, naizgled paradoksalno, vezani su upravo za dominaciju i hiperprodukciju digitalnih slika. U kontekstu njihovog beskonačnog, nezaustavljivog protoka, taktilnost, procesualnost, nesavršenost i ograničenost Riso otisaka djeluje humanizirajuće i stvarno, a pritom su i sami u određenoj mjeri dijete digitalne tehnologije. (…)

(…) Napokon, na kreativnom planu ključna komponenta su specijalne mogućnosti i radikalna ograničenja same tehnike koja dizajnere i umjetnike stimuliraju da misle izvan konvencionalnih okvira. Riso otisci jednostavno izgledaju drukčije, imaju drukčiju teksturu, boju, ostavljaju drukčiji dojam od konvencionalnih otisaka izvedenih, primjerice, u najraširenijim tehnikama poput ofseta i digitalnog tiska, čak i onda kad je dizajn onog što se otiskuje krajnje rudimentaran.

Nešto od te specifičnosti dolazi iz inherentnih tehničkih nesavršenosti samog procesa, ali i grešaka – slučajnih ili namjernih – u samoj pripremi. Nijedan otisak nije sasvim identičan prethodnome i onome koji slijedi, već i mali pomaci u overprintu daju otisku određenu vibrantnost a veliki mogu posve promijeniti narav onog što se otiskuje, sve to često na nepredvidljive načine čije se unutrašnje zakonitosti otkrivaju postupno, metodom probe i pogreške, drugim riječima – eksperimenta. (…)

(…) Sam raspon tiskanih publikacija koje su dosad izašle iz kuhinje RISO i prijatelji uključuje knjige umjetnika, fanzine, kataloge i brošure povezane s određenim izložbama ili sličnim događanjima, umetke časopisa, teorijske tekstove i eseje, no on je i nešto širi ako se uključe i plakati, kao i različiti radionički produkti poput uvrnutog hibrida eksperimentalnog tiska i stop animacije u radionici koja je ostvarena u suradnji s Katrin Novaković. Sve one nastajale su s određenom idejom diseminacije znanja i informacija, ili pak samih umjetničkih djela (u slučaju knjiga umjetnika).

(…) Na kraju svega o tome se i radi, o malim pomacima, o smislu za zajednicu i, kako sretno odabrano ime studija-tiskare kaže – o prijateljstvu. Kada listate publikacije proizvedene u RISO i prijatelji, s njihovih stranica ne izbija samo zanimljivo oblikovanje, čak ni sadržaj, nije samo riječ ni o teksturama papira i ekspresivnosti na njemu otisnutih boja, nego o atmosferi zajedničkog otkrivanja, kreativnosti, razmjene znanja, druženja, pristupačnosti i bliskosti koja gotovo da se može opipati.”