Ai Weiwei, suvremeni kineski umjetnik i aktivist poznat po provokativnim radovima kojima upozorava na odnos kineske vlade prema demokraciji i ljudskim pravima, sada je kritiziran zbog suradnje s elitnim trgovačkim centrom i postavljanja izrazito apolitične izložbe. Er Xi, Air de Jeux (Igralište) čine velike skulpture od bambusa i svile koji predstavljaju mitološke likove iz tradicionalnih kineskih mitova i legendi. Posve bijele skulpture, nastale na zahtjev trgovačkog centra, u skladu su s godišnjim promotivnim događajem White Sale (Bijela rasprodaja), te izložene u njegovom atriju i izlozima. U videu koji se projicira uz izložbu umjetnik ističe kako Pariz predstavlja kreativni raj za ostatak svijeta, mjesto na kojem su stvarali Rimbaud, Apollinaire, impresionisti, surealisti i dadaisti. No, izložba koju je Weiwei predstavio Parizu nakon napada na Charlie Hebdo i napade 13. studenog ne sadrži ništa prepoznatljivo kao umjetnost, niti ikakvu političku poruku, tvrdi u svojoj kritici Joseph Nechvatal.

U kineskom kontekstu postavlja se pitanje “da li umjetnik u represivnom društvu ima obavezu istraživati ne samo ljepotu nego i istinu”. Drugim riječima, može li se u takvom društvu slikanje lijepih slika i izlaganje svilenih zmajeva smatrati umjetnošću? Weiwei, miljenik međunarodne umjetničke scene, već dugo je u sukobu s vlastima u zemlji, a njegovi radovi postižu visoke cijene na svjetskim tržištima umjetnina. Istovremeno, brojni drugi kineski umjetnici koji progovaraju protiv opresivnih politika često su progonjeni i zatvarani. Na tu temu, pekinški pisac Wang Zang koji istražuje “pitanje” Tiananmena kroz svoju poeziju rekao je da “umjetnost treba biti dijalog s društvom. Izbjegavati pričati o Tiananmenu, vladinoj opresiji, korupciji, stvarima koje nastavljaju dominirati našim društvom, znači ignorirati stvarnost”.

Chen Guang, jedan od vojnika koji su svjedočili brutalnosti na Tiananmenskom trgu 1998. godine, o svojim iskustvima progovara kroz umjetničko djelovanje, zbog kojeg je 2014. godine uhićen. Iskustva Tiananmena u svojim radovima obrađuje i Guo Jian, koji se kao student pridružio prosvjedima na trgu. On je također priveden nakon što je uoči dvadeset pete obljetnice pokolja, o svom radu i sjećanjima dao intervju za Financial Times. Zhao Zhao, štićenik Aija Weiweija još je jedan “provokativan” kineski autor. Njegovi radovi često se bave političkim nasljeđem Weiweija, kao što je “uništena” predimenzionirana skulptura kineskog policajca. Skulptura je napravljena 2011. godine kada je Weiwei bio u zatvoru, a na uniformi policajca uklesan je datum njegova uhićenja. Sljedeće godine skulptura je s još nekoliko radova trebala biti predstavljena u New Yorku, no cijela pošiljka zaplijenjena je prije izlaska iz zemlje. Kasnije je ista skulptura trebala biti uklonjena s jedne izložbe u pekinškoj galeriji na temelju toga što “nije umjetnost”.

Ai Weiwei zaslužan je za otvaranje mnogih tema u totalitarnom kineskom društvu, a povrh svega za približavanje suvremene kineske umjetnosti Zapadu. Unatoč tome danas mu se zamjera odsustvo i nepovezanost sa zajednicom. Apolitičnost trenutne izložbe u Parizu razočaranje je pak za ovdašnju publiku koja od političkog aktivista očekuje angažiranost i kritiku u svakom njegovom radu. Pogotovo ako isti dolazi iz konteksta totalitarnog društva. To je najbolje vidljivo u zaključku Nechvatalove kritike u kojem stoji da “ako se Ai želi pridružiti spomenutoj grupi slavnih pariških umjetnika, bolje mu je da odustane od dekoriranja trgovačkih centara i da se vrati uspješnijem poslu adresiranja socio-političkih tema”.