Toliko je malo poznato o tome na osnovu čega točno Netflix pokreće, obnavlja i otkazuje svoje serije – za koje ne obznanjuje podatke o gledanosti – da spekulacije o njegovom poslovnom modelu znaju prelaziti u domenu teorija zavjere. Kao recimo kada se nagađa o ulozi Netflixovog famoznog algoritma: neki idu toliko daleko da kontaju kako ne služi samo kao orijentir za obnove i otkazivanja serija, nego i kao sustav koji locira točne sastojke budućih hit-serija pa onda, kao, iz Netflixa naruče seriju s baš tim sastojcima jer im je algoritam kazao da ne može omanuti.

Nisam toliko ciničan da bih povjerovao u takva nagađanja, ali mogu shvatiti zašto su im neki ljudi skloni – jer uistinu i ima serija za koje je na prvi pogled teško povjerovati da im koncept nije automatski generiran.

Kao u slučaju Santa Clarita Diet, čija je naizgled algoritamska računica dijabolično jednostavna: imaš jedan dio publike koji voli ženske dramedije smještene u dobrostojeća predgrađa, imaš drugi koje privlači sve što ima veze sa zombijima, spojiš ih uz pomoć svima drage holivudske zvijezde i… voila! Desperate Housewives + zombiji + Drew Barrymore = HIT.

S tim da, naravno, mi ne znamo je li hit pošto čak ni tvorac Santa Clarite Victor Fresco – ako je vjerovati njegovim riječima – nema pojma kakva je gledanost. Štoviše, u recentnim intervjuima čak i izražava zebnju da bi aktualna treća sezona mogla možda biti i zadnja, pošto Netflix sve češće gasi svoje serijale nakon dvije do tri sezone.

Serija, inače, prati zgode i nezgode Sheile (Barrymore) i Joela Hammonda (Timothy Olyphant), bračnog i poslovnog para čiji mirni život u idiličnom predgrađu biva izokrenut naglavce kada Sheila postane zombi (u smislu da joj se jede isključivo ljudsko meso, po skoro svim drugim bitnim karakteristikama ostaje nalik prosječnom ljudskom biću) – zato što je, kako kasnije saznajemo, slučajno pojela rijetke školjke sa zombi-virusom iz jednog jezera u Srbiji (!).

Santa Clarita pritom baca na Desperate Housewives ne samo sa svojim settingom i omjerom humora i drame, nego i upadljivo sličnim orkestralnim scoreom te Ricardom Chavirom – ilitiga Carlosom iz Kućanica – u jednoj od istaknutijih uloga. A pošto sam po mazohističkoj inerciji svojedobno istrpio svih OSAM sezona Kućanica (od kojih je samo prva, realno, vrijedna pamćenja) – imam Desperate Housewives PTSP zbog kojeg mi Santa Clarita isprve nije baš najsretnije legla, posebno u kombinaciji s time kako je sve skupa bilo nepretenciozno do boli.

No dobra stvar s nepretencioznim serijama je što od njih ne očekuješ nikakve velike mudrolije, pa je utoliko i veće i ugodnije iznenađenje ako ih u nekom kasnijem stadiju – uspiju potiho prošvercati.

Da vjerujem u teoriju algoritamske zavjere, rekao bih da Santa Clarita također pokušava donekle emulirati i uspjeh Breaking Bada šemom glavne junakinje koja mora voditi dvostruki život i na svaki problem koji pritom riješi joj samo izniknu dva-tri nova. Ali zato nijedan algoritam koji drži do sebe i do profita svojih gospodara ne bi išao emulirati nešto tako nekomercijalno kao što su The Americans – kojima je Santa Clarita Diet zapravo i najbliža po dinamici odnosa svojih glavnih likova.

Jer u obje serije imamo po jedan glavni bračni par koji vodi dvostruki život te uspjeh u održavanju tog dvostrukog života – ali i braka – ovisi o tome koliko su dobri i usklađeni kao partneri: koliko se ne samo vole nego i vjeruju jedno drugom, koliko su međusobno iskreni i koliko si pružaju emotivnu i praktičnu podršku. Uzajamno poštivanje i otvorena komunikacija su ključ svega, posebno kad je dovoljan jedan jedini krivi korak da oboje neslavno skončaju.

A Joel i Sheila se jako, jako vole i poštuju i toliko su otvoreni jedno prema drugom i spremni na hvatanje u koštac sa svakim međusobnim, obiteljskim, zombijevskim ili bilo kakvim drugim problemom da su kroz tri sezone Santa Clarite stasali u jedan od najuzoritijih, najinspirativnijih parova na današnjem televizijskom krajoliku.

Drugi bitan par u seriji čine njihova kći Abby i Eric, sin njihovih susjeda. Njih dvoje nisu par u romantičnom smislu (iako u zraku stalno visi mogućnost da bi mogli jednom postati i to), ali jesu, opet, kao partneri: i oni su uvučeni u kaos Sheiline zombijevske egzistencije, te se i oni moraju oslanjati jedno na drugo kako bi zadržali zdravi razum i glave na mjestu.

Santa Clarita Diet je po mnogočemu progresivna serija – Abby, primjerice, u jednom momentu digne u zrak pogon za fracking, što se tretira kao sasvim pravedan i razumljiv čin, dok Sheila, kada već mora jesti ljudsko meso, odlučuje da će jesti samo ološ poput neonacista i men’s rights aktivista. Ponajviše joj ipak služi na čast što Joelova i Ericova podrška glavnim ženama u njihovim životima nije nešto što ih “kastrira”, ne čini ih nekakvim tragikomičnim tzv. papučarima nego upravo suprotno: oni tako samo rastu u Sheilinim i Abbyjinim očima, što pak zauzvrat jača njihovo samopouzdanje. Postaju bolji ljudi, bolji partneri i – zašto ne – bolji muškarci.

Jedina zamjerka koju imam na Santa Claritu je stvar osobnog ukusa, ili bolje rečeno osobnog smisla za humor. Jer vidim da ima ljudi kojima je serija baš urnebes – a mene frustrira kako velikoj većini fora tako malo fali da me nasmiju naglas, ali mi se nekako u 90% slučajeva zaustave tik nadomak one granice koja dijeli mudrijaški dovitljivo od istinski ha-ha smiješnog. No razigrana glumačka postava izvlači čak i najslabašnije fore, ponajprije izvrsni Timothy Olyphant koji je ovdje demonstrirao neslućeni komičarski talent.

Sve to, plus SRBI! I to ne jedno, nego dva tajna srpska društva koja zagorčavaju život glavnim junacima: nije algoritam cicija, misli on i na nas Hrvate!