U studenom 2024. na službenoj stranici grada Berlina, Jedina zemlja je opisana kao film “s antisemitskim tendencijama”, a naredna vijest koja je objavljena u prosincu 2024. na platformi Film Workers for Palestine dala nam je do znanja da je direktorica Berlinalea prijavila policiji honorarnog kvir radnika festivala, koji je u internoj festivalskoj korespondenciji napisao dobro poznat i često pogrešno interpretiran politički slogan “od rijeke do mora”. Nakon toga, on_a morali su platiti 1200 eura kazne, suspendirana im je prijava boravišta, a ako bude osuđen_a prijeti im deportacija.

Mnoge organizacije, filmski i kulturni radnici pozvali_e su na bojkot ovogodišnjeg Berlinalea, koji se održao od 13. do 23. veljače, zbog podrške izraelskoj politici, a pogotovo zbog kontinuirane šutnje o genocidu nad palestinskim narodom te odbijanja jasnog pozicioniranja. Mnogi su filmaši, poprilično neopaženo, i prošle i ove godine povukli svoje radove iz različitih programa festivala, izražavajući time svoje nezadovoljstvo i solidarnost. Posljedično, u Berlinu su niknuli alternativni prikazivački prostori i okupljanja, koji su zastupali glasove koje Berlinale već drugu godinu zaredom cenzurira, pozivajući se na trećekinematografsko “kino kao događaj”. 

Inicijative On Strike Berlinale, Barlinale, Falestin Cinema Week i Palinale međusobno su se podržavale i surađivale svo vrijeme, organizirajući paralelne kino događaje koji su nužni za proces decentralizacije prostora za filmsko prikazivanje i raspravu. To je jedan od pokazatelja da bojkot i štrajk velikih festivala zaista rađa alternativu, da je drugačija cirkulacija slike moguća te da kino i film mogu služiti kao alati i okidači za radničko organiziranje oko različitih tema. 

Program On Strike: Screenings & Talks about Striking Berlinale organiziran je kao reakcija na sramotno pozicioniranje Berlinalea, ali i mnogih drugih kulturnih institucija u Njemačkoj i van nje, te se održao u Berlinu paralelno s Berlinaleom. U program su uključeni filmovi propalestinskih glasova koji su odbili sudjelovati na Berlinaleu ili su nakon selekcije povukli svoje radove iz programa te filmovi koji su cenzurirani. Nakon projekcija vodile su se diskusije i razgovori koji su uključivali kritiku postojeće industrije, promišljanje cirkulacije slike, novih načina prezentacije filmova i novih prostora, a osim filmskog programa organiziran je i glazbeni. 

Program se odvijao u alternativnim prostorima koji su već ranije ugošćavali angažirane događaje, često je za informaciju o lokaciji na kojoj će se program održati bilo potrebno ranije poslati e-mail, a neke su bile javno objavljene poput KM28, morphine raum, anorak ili xanadu. 

S članovima inicijative On Strike Berlinale razgovarali smo o programu, suradnjama i drugarstvima koja je on iznjedrio te o daljnjem razvijanju alternativnih prostora i uključivijih kustoskih politika.

Kako i zašto je nastala inicijativa On Strike Berlinale?

Ova inicijativa je krenula prije nekoliko mjeseci i čine ju različiti pojedinci i kolektivi. Osmislili smo program koji kreće od principa štrajka, ali uz vrlo različite pristupe onome što točno štrajk znači. Tako, na primjer, bavimo se štrajkom, ali i cenzuriranjem / ušutkivanjem glasova filmskih i kulturnih radnika na Berlinaleu.

Imamo program kratkih filmova koji uključuju radove redatelja_ica koji su bili pozvani na Berlinale 2024. ali su ih odlučili povući s festivala zbog stava koji je uprava, kao i njemačka vlada, zauzela prema genocidu u Pojasu Gaze. Također prikazujemo filmove redatelja_ica koji nisu prijavili svoje radove na Berlinale jer je situacija ove godine drugačija. Različite grupe, među kojima su Strike Germany i Film Workers for Palestine, pozvale su filmske radnice i radnike da ne prijavljuju svoje filmove na Berlinale. 

Dakle, mi nismo festival, mi smo dio volonterske inicijative, stoga nemamo kapaciteta organizirati filmski festival i zato se ne nazivamo kontrafestivalom kao takvim. Organiziramo događaje kao kontradogađaje Berlinaleu. Napravili smo mali izbor filmova koje smo mi sami – filmski radnici različitih vrsta, redatelji, selektori, umjetnici – selektirali za prikazivanje u ovom programu.

Uz to imamo i nešto manje uobičajene primjere, kao film A State of Passion o Ghassanu Abu Sitti. Redateljice Carol Mansour i Muna Khalidi također su odlučile ne prijaviti ovaj film ni na jedan veći njemački filmski festival. To je film o osobi koja je bila cenzurirana u Njemačkoj. Ghassan Abu Sitta bio je pozvan na Kongres Palestine koji je policija nasilno prekinula i zabranila mu ulazak u zemlju. On je britansko-palestinski doktor kojeg mnogi poznaju i prate, a koji je tjednima u Gazi liječio ranjene na početku genocida prošle godine. Vlasti su doslovno zabranile da uđe na njemački teritorij. Za nas je bilo važno prikazati film koji se bavi životom i radom takvog liječnika, liječnika koji se brine za bolesne i govori istinu u lice moći, ništa više.

Možemo spomenuti  još jedan zadnji primjer. Naš program otvoren je filmom Friendship’s Death Petera Wollena, koji je jedini film koji se zapravo prikazuje i na Berlinaleu. I to je, naravno, prilično neobično za program koji se bazira na ideji filmova i filmaša koji bojktoriaju festival. Ali za nas je bilo važno prikazati film za koji smo znali da selektori nisu odabrali za Berlinale. Tilda Swinton, kao ovogodišnja dobitnica Nagrade za životno djelo, pozvana je da odabere jedan film u kojem je glumila, i odabrala je ovaj koji zauzima vrlo jasan kritički stav prema cionističkoj okupaciji Palestine. Znali smo da o tom filmu neće biti razgovora na Berlinaleu, pa smo ga željeli prikazati i imati taj razgovor. Ovo je samo kratki sažetak i mapiranje događaja kao svojevrsni uvod.

Kako vidite distribuciju slike danas, u kontekstu velikih filmskih festivala? Može li se reći da te strukture prisvajaju borbe koje dokumentira angažirani film?

Da, to je pitanje vrlo dobro i vrlo važno. Mislimo da se ovo odnosi na filmske festivale kao i na čitav svijet umjetnosti. Naravno, postoji ta pojavnost političke prirode filmskih festivala. Filmski festivali vole preformirati angažiranu poziciju. Ove godine Berlinale se promovira kao “raznolik, neovisan i hrabar”. To je vrsta poziranja kojoj su skloni filmski festivali svugdje. A s obzirom na to, ovogodišnji je Berlinale dozvolio dva puta sudionicima ili autorima filmova da daju izjave tijekom svojih Q&A sesija.

U jednom slučaju, redatelj Jun Li pročitao je izjavu jednog od glumaca u filmu koji nije sudjelovao na festivalu jer ga bojkotira, a policija sada istražuje tog glumca, tvrdeći da je optužio Njemačku za podržavanje genocida. Dakle, ovo je za nas jasan primjer vrste poziranja, tvrdnje o raznolikosti, političnosti, slobodi govora, a onda netko pročita pismo, i to je dovoljno da se otvori slučaj protiv njega. I festival nije stao u obranu redatelja ili glumca kojeg su pozvali.

Zamislimo, vježbe radi, da sudovi odluče da Izrael ne provodi genocid u Gazi, da te strahote i zločini, koliko god bili užasni, iz nekog razloga ne odgovaraju pravnoj kategoriji genocida. Da li je to slučaj (za istragu, op.ur.)? Ne vjerujemo da je ovo slučaj, ali čak i da je slučaj, da u Njemačkoj redatelju na filmskom festivalu nije dopušteno imati takvo mišljenje – to zaista samo otkriva pravu prirodu mainstream kulturne scene u Njemačkoj.

Tvoje pitanje je da li je došlo do aproprijacije? Apsolutno. Vrlo je jasno da je vrsta angažiranog filma koja ih u Njemačkoj zanima samo ona koja odgovara njihovoj agendi. A ako to ne odgovara njihovoj agendi, onda se neće prikazivati, neće biti slavljena, kritizirat će je, a u nekim slučajevima to znači dovođenje u opasnost autore tih filmova. Dakle, to je vrlo ozbiljna situacija.

Što vas je navelo da ove godine organizirate paralelne događaje? Kako se financirate?

Jedan od razloga je da smo željeli pružiti filmašima platformu za prikazivanje njihovog rada. Mnogi od nas su redatelji, i znamo koliko je važno prikazati svoje radove na velikim festivalima. Nije mala odluka odbiti tu priliku, ako je netko dobije. Dakle, ne očekujemo da ćemo zamijeniti te velike festivale i mreže. Ali mislimo da je važno što pružamo alternativnu platformu za prikazivanje filmova u Berlinu unatoč njemačkoj kulturnoj politici.

Kao primjer spomenuli bismo redatelja Ghassana Salhaba, čiji smo film Contretemps / Night is Day prikazali u programu. On je jasno dao do znanja da neće prikazivati svoj rad u Njemačkoj, barem ne na festivalima koji provode politiku njemačke države kao što to čini Berlinale, i jako je sretan što može prikazati svoj rad kroz ovakvu vrstu inicijative. Radi se o tome tko prikazuje njegov rad, a ne nužno u kojoj zemlji. Jasno je da je naš program malen. I kao što smo spomenuli, potpuno je volonterski. Prikupljamo donacije na ulazu, koje šaljemo dvjema zakladama u Gazi, Ghassan Abu Sitta Children’s Fond i Zakladi Hind Rajab koja poduzima pravne akcije protiv zločinaca koji su sudjelovali u genocidu u Gazi. Ne dobivamo financiranje ni od koga. 

Jeste li u kontaktu s drugim organizacijama, lokalno i internacionalno, koje pokušavaju uspostaviti drugačije načine cirkulacije slike?

Nismo u kontaktu s organizacijama kao takvima, ali bili smo u komunikaciji sa sličnim inicijativama u drugim gradovima. Smatramo da ima još puno posla koji treba obaviti. Ovo je tek mali početak. Iskreno, mislimo da je također važno za ljude poput nas, da nam se otvara prostor da razmišljamo o drugačijim mehanizmima. Da pronađemo održive modele. Prikazivali smo filmove u prostorima u kojima smo na neki način bili prisutni i prije ovih događaja. To su sve mali nezavisni prostori koji su ranije bili aktivni u propalestinskim akcijama i koji su jasno pozicionirani. Jedan od prostora u kojem smo prikazivali filmove je vrlo DIY prostor. Naplaćuju ulaznice na ulazu, i naravno – plaćaju ljude koji rade u njihovom prostoru te plaćaju naknade umjetnicima.

I mi smo se trudili ponuditi honorare svim filmašima koji su gostovali u našem programu, ali većina ih je odbila i rekla da ih žele donirati. Dakle, važno nam je razmišljati o načinima na koje možemo ostati održivi, jer želimo biti održivi. Naravno, svi imamo ciljeve u koje vjerujemo, ali također moramo plaćati stanarinu i živjeti. Ovo nije nešto što je riješeno u okviru ove inicijative koju smo imali, ali smatramo da je važno da ljudi budu plaćeni, čak i ako su to simbolični honorari ili niži honorari nego što bi inače dobili. Moramo preživjeti financijski.

Zašto je bojkot važan i kako vidite solidarnost među filmašima ?

Bojkotiranje smatramo važnim činom u situaciji u kojoj status quo ne možemo smatrati prihvatljivim. Kulturne institucije u Njemačkoj pretvaraju se da je sve normalno, da ne postoji genocid iako su financirane od strane vlade koja moralno podržava i brani genocid, koja naoružava genocid i štiti protagoniste koji ga provode. U potpunoj su negaciji.

Također, bilo je jasno da će se ove državno financirane kulturne institucije u Njemačkoj pridržavati pravila onoga što smiju i što ne smiju reći. To nije 100% tog sektora, ali predstavlja većinu tog sektora. I zato ih bojkotiramo. Ovo ostavlja prostor za ljude, organizacije, institucije i lidere institucija da zauzmu različite stavove. Mi ne bojkotiramo samo zato što su to kulturne institucije financirane od strane države. Razlog leži u stavovima koje zauzimaju, zbog cenzure koju provode, zbog toga bojkotiramo. Ali također razumijemo da ovaj stav bojkotiranja nije nešto što je svakome lako zauzeti.

Na posljetku stvar je u tome da se ne možemo nastaviti ponašati kao da nismo uključeni u genocid koji se trenutno provodi kada sudjelujemo u kulturnim događanjima koja zauzimaju defenzivne političke stavove prema ubojstvu nevinih ljudi.

Vidite li povezanost ovog trenutka s periodom u kojem je začeta treća kinematografija, koje su sličnosti i razlike?

Mnogo smo naučili iz pokreta treće kinematografije. No, imamo i jednu veliku kritiku spram tog pokreta i mislimo da je to nešto što zahtijeva da mislimo izvan njega, bez da ga odbacimo – da mislimo izvan njega, ali da još uvijek učimo iz njega. 

Treća kinematografija uvelike je oblikovana razdobljem Hladnog rata i podjelom svijeta u blokove. Referenca nije treći svijet, nego treće kino. Hollywood je prvo kino, europsko autorsko kino je drugo kino, a treće kino zapravo je militantni, uglavnom antikolonijalni pokret. Problem je što je njegova pokretačka tendencija bila pozivanje – i to bez ikakvog propitivanja – na takozvanu lijevu, državno financiranu, treću opciju. Dakle, filmaši poput Solanasa i Getina u Argentini koji su napisali Manifest trećeg kina, podržavali su ljevičarskog kandidata koji bi preuzeo državu u vrijeme kada su bili pod vojnom diktaturom.

Potpuno razumijemo ovu vrstu mentaliteta i poštujemo ovaj oblik politike, ali uvidjeli smo da je to nedovoljno i da je taj pristup nesavršen te da je rješenje naših problema negdje drugdje. Na kraju svega, države funkcioniraju i ponašaju se kao države. Imaju temelj koji se zasniva na kolonijalizmu, pa čak i ako su progresivne, takozvane ljevičarske ili socijalističke, ono što ostaje je taj etatistički mentalitet koji daje prednost opstanku tog sustava u odnosu na potrebe ljudi. 

Mislimo da kino ne bi trebalo biti na usluzi bilo kojoj državi, bez obzira koliko bila progresivna, već bi trebalo biti na usluzi bićima, bilo ljudskim ili neljudskim, i oslanjati se na njih kao pokretače i protagoniste. Dakle, vidimo potrebu za angažiranim militantnim kinom koje može učiti od pokreta trećeg kina. Postoje neki primjeri onoga što neki nazivaju četvrtom kinematografijom, koja je bliska onome što opisujemo – politička, antikolonijalna, antineokolonijalna kinematografija, koja ne slavi državu, a to nam je nužno u ovom trenutku.

Također moramo razmišljati izvan okvira, moramo razmišljati izvan zadanih normi filma i jezika. Trebamo angažirani film koji zaista promišlja kako možemo koristiti ovu formu kao alat koji će nam pomoći u borbi koju vodimo zajedno i na različitim dijelovima svijeta. Ta borba nije ograničena na Palestinu ili bilo koju drugu partikularnu borbu.

Za sve filmofile i ljubitelje gotičkog horora, na veliko platno Art-kina stiže Nosferatu. Scenaristica i redateljica Paypal Kapadia filmom Ljubav u Mumbaiju (Grand Prix na festivalu u Cannesu), istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija. Također na repertoar stiže francuska drama Divlji dijamant, dugometražni prvijenac redateljice Agathe Riedinger, britki presjek današnje kulture instant zvijezda, društvenih mreža i influensera.

Uz to, prikazat će se i film Moja najdraža torta, dirljiva iranska romantična tragikomedija o pronalasku ljubavi i novog životnog poleta u zrelijim godinama. Na repertoaru je topli i melankolični cjelovečernji debi redateljice Ninne Pálmadóttir Sami u Reykjaviku, premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu i intimna drama Kad svane dan Rúnara Rúnarssona, ujedno i manjinska hrvatska koprodukcija, koja se od 17. siječnja prikazuje u paru s našim najvećim filmskim laureatom kratkog metra, Čovjekom koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića.

U ponedjeljak, 20. siječnja, s početkom u 19 sati, u sklopu programa Specijalne filmske knjižnice Art-kina održat će se prvo ovogodišnje izdanje programa Film izvan okvira predstavljanjem nove knjige Nikice Gilića, profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Predavanja o filmskom modernizmu, razgovor koji će moderirati Saša Stanić, profesor Filozofskog fakulteta u Rijeci. Nakon promocije, u 20 sati program će biti nastavljen projekcijom filma Džepar Roberta Bressona.

Od 21. do 24. siječnja u Art-kinu se održavaju Dani poljskog filma, a na repertoaru će se naći psihološki triler Dvojnik Jana Holoubeka, povijesna drama Filip Eryka Kuluma, drama Kruh i sol Damiana Kocura te drama Subuk Jaceka Lusinskog.

Ulaznice za filmove su u prodaji, a dostupne su na blagajni Art-kina koja se otvara sat vremena prije početka prve projekcije u danu i putem stranice ulaznice.hr.

Više informacija o programu potražite ovdje.

Inicijator projekta Béla Tarr predstavljanje projekta započeo je objašnjavajući što ga je potaklo na ideju filmske škole: “Na ideju pokretanja filmske škole došao sam kada sam snimio svoj posljednji film, nakon iskustva predavanja na različitim mjestima po svijetu. Po mome mišljenju, nemoguće je nekoga naučiti umjetnosti, jer svaki je umjetnik različit: ima vlastiti jezik i kulturno zaleđe, posjeduje vlastiti talent. Da bi se taj talent razvio, potrebno ih je potaknuti da budu slobodni i hrabri. Zato želim da im ovom filmskom školom damo mogućnost da rade ono što žele, dok ćemo ja i ostali predavači samo pomagati taj proces, zaštititi ih te ih staviti ‘pod kišobran’. Jer jednom kada ođu u filmsku industriju bit će dovoljno uništeni i poniženi, a ovdje će moći naučiti kako se tome oduprijeti”.

U nastavku Tarr je pojasnio da je program zamišljen kao postdiplomski studij filma u trajanju od tri godine. Na prvu godinu studija primat će se 16 međunarodnih studenata, koji će se prijaviti svojim radovima i CV-om. Predavanja su zamišljena kao kombinacija triju elemenata: teoretskog obrazovanja, sudjelovanja na radionicama s etabliranim svjetskim filmašima, te od praktičnog rada. To znači da će se od polaznika tražiti da realiziraju po jedan projekt na filmu i videu, jer je, riječima Béle Tarra, bitno da polaznici nauče rukovati s oba formata.

Popis predavača na splitskoj filmskoj školi je impresivan. Tijekom prve godine studija polaznici će imati priliku učiti od cijelog niza cijenjenih i nagrađivanih filmaša, poput američkih redatelja Jima Jarmuscha i dobitnika Zlatne palme Gusa Van Santa, finskog redatelja Akija Kaurismäkija, Meksikanca Carlosa Reygadasa, Kanađanina Atoma Egoyana, te jednog od najvažnijih islandskih filmaša Fridrika Tora Fridrikssona. Tu su još i cijenjeni njemački snimatelj Fred Kelemen te Oscarom nagrađena glumica Tilda Swinton, koja će studente podučavati radu s glumcima.

Za teorijsko zaleđe polaznika pobrinut će se kustosica filmskog odjela njujorške MoMA-e Jytte Jensen, glavni urednik prestižnog filmskog časopisa Cahiers du Cinéma Jean-Michel Frodon, filmski kritičar britanskog The Guardiana Jonathan Romney, filmski kritičar i povjesničar Jonathan Rosenbaum te niz drugih renomiranih imena koji će polaznike uvesti u različite vidove teorije i povijesti filma.

“To će biti naš program za prvu godinu. Svi su potvrdili svoj dolazak, raspored je spreman i svatko ima dan dolaska i odlaska”, izjavio je Béla Tarr. Također, dodao je da će se projekcije filmova koji će se analizirati u sklopu kolegija održavati u kinu Karaman, bit će otvorene za javnost, a isto vrijedi i za povijesna/teorijska predavanja.

Nakon predstavljanja programa škole Béla Tarr odgovarao je na brojna pitanja zainteresirane publike. Pojasnio je da će program tijekom prve tri godine biti usmjeren na redatelje i snimatelje, a razmišlja se i o proširivanju kurikuluma tako da obuhvati obrazovanje i ostalih filmskih umjetnika. Objasnio je da postdiplomski studij neće imati dobnih ograničenja, kao i da će mu cijena biti prilagođena cijeni postdiplomskih studija u Hrvatskoj. Također, Tarr je dodao da se stvara financijska konstrukcija za školu, koja bi se djelomično trebala financirati od hrvatskih Ministarstava, europskih kulturnih fondova, privatnih donatora i fondacija poput Korejske filmske akademije. Struktura škole formalno se spaja na Sveučilište u Splitu.

Za kraj, Béla Tarr objasnio je i koncept cijele škole: “Morate shvatiti da je ovo više kao laboratorij u kojem možemo na nečemu raditi i nešto stvarati zajedno. Poput Bauhausa u arhitekturi: nešto između obrazovanja i pokreta, s duhom cijele škole koji se bazira na slobodi”.

Splitska bi filmska škola svoja vrata trebala otvoriti 15. rujna na otvaranju 17. Splitskog filmskog festivala, kada će biti otvorena za prijave, a s konkretnim bi radom trebala započeti u veljači 2013.

Izvor: HAVC / Carlos Reygadas, Batalla en el cielo