Problem je u tome što pješadija često ne čita sitna slova pa se iznenadi kada se žrtva materijalizira u tijelima njihovih prijatelja, u krvavoj borbi koja ne završava plemenitom smrću, već stravičnom patnjom. No, za cara sve ide prema planu – dok Paul i oni poput njega shvate da je gol, bit će prekasno.

Umjetnost imitira život, a ponekad život imitira umjetnost. To dobro zna PR služba Izraelskih obrambenih snaga (IDF), trendseterica u zloupotrebljavanju Gen Z-ovskog digitalnog diskursa, koja je našla maštovito rješenje za romantizaciju vojne službe u moderno doba. AI fotografije izraelskih vojnika u stilu poznatog dizajna Studija Ghibli krenule su 2025. godine cirkulirati društvenim mrežama. Tople boje, mekani obrisi i idilična pastorala japanskih animiranih, izričito antiratnih filmova, izokrenuti su u opasnu glorifikaciju jedne od trenutačno najbrutalnijih vojski svijeta.

I nije ona jedina: tradicionalno oglašavanje uvelike se prebacilo na digitalne platforme pa porast militarizacije prate i nove regrutacijske tehnike. Prednosti tih platformi nisu zanemarive kada govorimo o brzini plasiranja sadržaja, lakoći targetiranja ciljane publike putem algoritama, benefitima neformalnog pristupa i financijskoj isplativosti, stoga nije neobično da je to prepoznala i vojna mašinerija.

Na zapadu ništa novo, ali u Hrvatskoj ponešto i je. Nakon šesnaest godina pauze, Ministarstvo obrane u travnju 2024. godine najavilo je ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka. Krajem iste godine, kao odgovor na odluku, Mreža mladih Hrvatske pokrenula je projekt Budućnost bez roka koji se bavi problemom njegove implementacije te pružanjem informacija o prigovoru savjesti, odnosno mogućim alternativama.

Marin Capan, predsjednik upravnog odbora, tijekom provođenja raznih aktivnosti u sklopu programa primjećuje: “Ono što smo mogli vidjeti u medijima je povećana promocija, od oglasa koji su meni osobno iskakali na Facebooku, na nekim portalima poput Index.hr-a, do objava koje su na nekakav trendseterski način pokušale približiti tu temu mladima”. Nije izostao ni tradicionalniji način oglašavanja u fizičkim prostorima poput javnog prijevoza i velikih jumbo plakata gdje su se mogle iščitati parole kojima se nabrijavaju mladi, poput “Prihvati izazov. Postani vojni pilot” ili “Želim izazove i akciju – zato biram vojsku”, predstavljajući vojnu službu kao edukativno-avanturistički tečaj na kojem će mladi ispuniti svoj neostvareni potencijal. 

Mreža mladih provela je i nekoliko anketa u kojima je, između ostalog, istraživala i stav ispitanika prema uvođenju obaveznog vojnog roka. Iako su neki prepoznali njegovu važnost u (pre)odgoju mladih, mnogi su se izjasnili da ga osobno ipak ne bi odslužili, odnosno da bi odabrali civilnu službu. Kako pristupiti toj nezainteresiranoj publici?

Ako su pali na testu patriotizma i osjećaja odgovornosti prema državi, promo materijali programa temeljnog vojnog osposobljavanja (TVO) podsjetit će ih na izvanredne pogodnosti, karijerne prilike i autentična iskustva koja im se pružaju. Ako ih ni 2200 eura naknade, prednost pri zapošljavanju i let borbenim avionom još uvijek nisu uvjerili, MORH se neće ustručavati obući svoju kamuflažnu uniformu i zaskočiti ih u radnji u kojoj su najranjiviji – dok skrolaju TikTokom. Lijepo veli Branko Hrg iz MORH-a: “Ako im se ne uneseš u lice, mladi te ne vide. Zuje negdje drugdje”, adresirajući generaciju koja “većinu vremena provodi na mobitelima”.

No, odmaknimo se malo od podbadanja – vrijeme je za POV! Zamislimo kako bi bilo da je Paul Bӓumer, recimo, Pavao Bukvić rođen 2007. godine u Hrvatskoj i da je jedan od onih koji se u anketi Mreže mladih izjasnio da podržava vojni rok, ali nije siguran je li to baš za njega. Sada ima 19 godina i njegovu generaciju zatekla je odluka o uvođenju obaveznog vojnog roka. Recimo da njegovi prijatelji i vršnjaci nisu pretjerano uznemireni, štoviše, TVO vide kao potencijalnu priliku da se udalje od obiteljskog doma, osamostale, pronađu svoju svrhu i postanu muškarcima. Između ostalog, ne sviđa im se što se njihovu generaciju naziva slabom, besperspektivnom i lijenom, a ni prva puna plaća odmah pri izlasku iz srednje škole ne zvuči tako loše.

Pavao, poput svojih prijatelja i tipičnih Gen Z-ovaca, popodneva provodi na TikToku pa bi u jednom trenutku mogao naići na dinamično montirani isječak s nabrijanom free type beats muzikom, u kojem se dva muškarca strastveno hrvaju u uniformama. Skrolajući dalje, mogao bi mu izletjeti i popularni POV (point of view) tip videa, koji iz perspektive vojnika prikazuje polijetanje iz baze dan prije povijesnog vojnog mimohoda. “Super, ni u vojnom avionu ne moram se odreći mobitela”, mogao bi pomisliti Pavao.

Sad kad je upecan, Pavao prekida vrtlog doomscrolla i odlazi na profil kreatora spomenutih sadržaja – službeni profil hrvatske vojske – na kojem mu se ponovno otvara beskonačno polje zoomerskog sadržaja. Kada vidi kolaž zamorca obučenog u vojno odijelo ispred tenka i pozadine u plamenu kako piše poruku svojoj zamorčici “Najdraža moja sretan ti Dan žena!”, možda pomisli da mu je za ljubavni zgoditak bila potrebna samo uniforma. Možda mu video iste scenografije s tekstom “Bejb, večeras sam doma, tvoj sam cijeli tjedan i vikend”, a zatim “prvi april!”, krene odzvanjati u glavi poput moderne inačice pjesme “Djevojko volim te, ali ne mogu se još oženiti tobom. Pričekaj još jednu godinu, tad ću doći”, koju Paul i ostali dragovoljci iz filma pjevaju prije nego što  – spoiler alert – tragično poginu na bojištu. Kažem vam, život i umjetnost.

Možda MORH-ova propaganda zaista dopre do Pavla i on se prijavi na TVO. Možda ga tamo unaprijede u novog zapovjednika TikToka koji će na svom osobnom profilu, baš poput “ghosts_of_croatia”, POV videima poput “kasniš na prestrojavanje” ili “ kad me pitaju gdje mi je pleter kartica”, dati svoj doprinos u približavanju vojne svakodnevice mladima.

A možda ipak primijeti da se radi o surovoj i opasnoj banalizaciji, promišljenom marketingu i manipulaciji koju provodi Hrvatska vojska po uzoru na druge vojne sile. Možda primijeti da je glavna politika regrutacijskih kampanja obratiti se ekonomski, socijalno i društveno najranjivijima, onima kojima će poruke o sigurnoj plaći, stabilnosti, beneficijama i šansama za bolji život biti posebno privlačne. Onima koji će biti više otvoreni prema idealiziranim porukama časti, odgovornosti ili avanture.

Možda Pavao shvati da je poziv na odgovornost prema državi – koja mu nije adekvatno riješila stambeno pitanje, niti ga kroz obrazovni sustav pripremila na samostalni život, kritičko razmišljanje ili stjecanje posla u struci – blago rečeno licemjeran, baš kao što Marin Capan predviđa da bi mladi mogli misliti. Možda nakon čitanja komentara pronicljivih vršnjaka ispod spomenutih videa, kao što su “jel bi me ovo trebalo privući u vojsku kao onih 2200 eura?” ili “užasan mi je bio život s tatom vojnikom kojeg nikad nema doma”, i sam krene preispitivati jednostranost prikazanog narativa.

A to se čini i vjerojatnijim, jer su mladi koji život provode na internetu ujedno i oni koji najbolje znaju prepoznati njegove komunikacijske signale pa lakše primjećuju kada se diskurs koristi prosto u svrhu reklame, a kada zaista služi povezivanju ili razumijevanju mladih. Ostavimo to kao poticaj na razmišljanje Branku Hrgu.

Konačno, možemo se nadati da će mladi prepoznati didaktiku umjetnosti kako prepoznaju i signale digitalnog svijeta pa Pavao Bukvić u Paulu Bӓumeru vidi opomenu, a ne uzor. Možemo se nadati da će prepoznati i njenu ulogu u dokumentiranju vremena, kao podsjetnik da je ratna mašinerija vuk koji mijenja dlaku, ali ćud nikada.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Iako ne može zamisliti život da se ne bavi umjetnošću, osjeća grižnju savjesti zbog toga što si dopušta taj luksuz dok svijet gori. Redovito ide na prosvjede i često ih promatra kroz teorijsku prizmu – analizira slogane, simboliku transparenta, a ponekad se i uhvati kako procjenjuje njihovu tipografiju. Na geštalt psihoterapiji (koja joj je preskupa, ali je uvjerena da je nužna) uči kako se pomiriti s vlastitim proturječjima: kako biti kritična prema sustavu i pronaći načine preživljavanja unutar njega, kako vjerovati u kolektivnu akciju i biti cinična prema vlastitoj generaciji. Međutim, nikako ne može ušutkati onaj dio sebe koji propitkuje je li i to sve samo još jedan u nizu simptoma neoliberalne opsesije samopomoći.

Kavu pije u Krivom, bez šećera, jer uživa u neprijatnosti života i kave podjednako. Stalno se žali na akademski sistem i Ministarstvo kulture i medija, ali će se unatoč tome boriti za svaku stipendiju. Gdje god stigne, nastoji utrpati riječ “praksa”, a prije nego što počasti nekom pronicljivom misli naglasi da je to baš negdje nedavno pročitala (na svom TikTok feedu). 

U love-hate relationshipu je s vlastitim poljem interesa. Smeta joj akademska distanca i sterilnost, zbog čega se rado poziva na važnost osjećaja, iako svaki analizira kao kulturni konstrukt. Također bi se svađala do iznemoglosti samo da dokaže da su kritički odmak i objektivnost izmišljotina ili da autentična umjetnost nije iskrena jer je i to tip konstrukcije i fetišizacije identiteta umjetnice koja ju proizvodi. Istovremeno se, međutim, pita je li ijedna od tih rasprava uopće bitna. 

Ona prezire mejnstrim, ironično gleda Bridgerton, a još ironičnije sluša narodnjake i cajke. Zato se i svake godine baca na koljena na Kafanskoj boli u Mediki. Dok vrti očima na sve ovakve licemjerne, dvolične i prepotentne art kuje, u dubini vrlo dobro zna da u njoj čuči jedna potpuno ista. Ako ne i gora.

Koliko košta Abolish capitalism na Etsyju

Art kuja utjelovljuje tranziciju hipsterskog identiteta u kojem umjetnost nije samo sredstvo koje oblikuje imidž kroz vizualnu aproprijaciju, nego i cijeli set vrijednosti vezan uz feminističke i antikapitalističke prakse. Pritom, čini se, stalno pleše na granici između estetskog fetišizma i stvarnog intelektualnog angažmana. Umjetnost je za nju prostor raspojasane i sirove strasti, fitilj za izražavanje, ali i identitetski kapital, nešto što se mora konzumirati s ispravnom dozom nonšalancije – jer slijepa opčinjenost nije kul, a intelektualni kredibilitet ipak zahtijeva određeni odmak.  

Njezin se identitet gradi kroz prepoznatljive kodove estetizirane kulture i ugrađuje u njezin đir – nosi majicu Sestrinstvo i jedinstvo, čita knjige koje su izdali Booksa i MaMa, obilazi buvljak na Britancu, koristi terapijski rječnik, naslikava umjetničke radove s festivala Organ Vida i transparente s Noćnog marša za Instagram storyje. Art kuja često razmišlja o vlastitoj ulozi u sustavu protiv kojeg se bori: može li biti iskreno protiv kapitalizma ako nosi tote bag s natpisom Abolish capitalism kupljen na Etsyju? 

Suvremeni digitalni pejzaž dodatno komplicira njezinu poziciju. Iako se kostriješi na prisvajanje progresivnih ideja radi profita, i sama zna da njezin kvir, feministički i lijevo orijentirani identitet često prati specifična vizualna i lifestyle estetika koju Instagram i TikTok mikrotrendovi neprekidno recikliraju. Prezire ideju da književnost postane fotka pjesme Rupi Kaur, ali istovremeno ne može odoljeti potrebi da na story šikne fotku stiha Anne Carson i svojih izgriženih zanoktica pored poluprazne šalice kave. Dakle, čak i dok kritizira tržišnu logiku, sudjeluje u istoj estetizaciji intelektualnosti koju prezire.

S obzirom na to bi se moglo postaviti pitanje o tome jesu li njezin identitet i usvojeni kulturni kodovi tek potrošna roba kurirana kroz internetske algoritme i scenu, koji favoriziraju određene ideologije, prakse, poetike i vizualne trope. U tome leži njezino ključno proturječje – art kuja želi da umjetnost, kultura, feminizam i aktivizam budu nešto više od vizualnog rekvizita, ali istovremeno sudjeluje u njihovoj estetizaciji do te mjere da se njihovo značenje razvlači poput prežvakane žvakaće gume, ljepljive mase koja više nema ni svrhu ni okus. 

Ekskluzivnost margine 

S jednakom strašću nastoji distancirati svoj kulturni kapital od mejnstrima i fetišizira sveto tlo nezavisne kulturne scene. Nju i šaku sinkroniziranih istomišljenica često se može vidjeti na događajima koji su neka vrsta internog rituala i razmjene; eksperimentalnim kazališnim izvedbama, performansima i galerijskim instalacijama. Dakle, događanjima koje redovito posjećuje jedna te ista publika. Sve ostaje unutar uskog kruga prijateljica i poznanica koje kasnije, uz craft pivo ili vino iz biodinamičkog uzgoja, seciraju dojmove nadahnute kompaktnom sintezom umjetnosti, filozofije i političke angažiranosti. A tek treći čin u kojem izvođači kolektivno reinterpretiraju aporije egzistencije kroz zvuk razbijanja stakla i citate Waltera Benjamina – kakva teška vrhčina! Reality check: gleda u izvedbu kao tele u šarena vrata, ali bi radije iz svog rječnika izbacila riječ “praksa”, nego priznala da nije skopčala ni pola uklopljenih referenci. Tako svatko svakome kima glavom u znak odobravanja, stvarajući iluziju angažirane scene koja zapravo funkcionira kao zatvoreni ekosustav kulturnog kapitala. 

S jedne strane, art kuja mrzi elitizam institucionaliziranog svijeta kulture i tvrdi da ona mora biti dostupna svima. S druge strane, tijekom studentskog obrazovanja prolazi kroz filter: usvaja metajezik potreban za ulaženje u kulturno-umjetnički diskurs i suvereno baratanje njime, rafinira svoj senzibilitet, bere kulturni kapital učeći sliniti po umjetnosti prosvijećene i senzibilizirane manjine. Tako odobrava upravo onu umjetnost koja zahtijeva usvajanje specifičnih kulturnih kodova, čime nesvjesno sudjeluje u stvaranju ekskluzivnosti koju prezire. Obožava marginalne umjetnice i kolektive, ali uglavnom one koje je prethodno validirala njezina ekipa ili algoritam društvenih mreža. Jasno je; biti dio nezavisne scene nije samo pitanje političke i estetske osjetljivosti, nego i marker osobnog identiteta.

Ona je u otporu prema trendovima i društveno-materijalnim uvjetima koji oblikuju suvremenu književnu produkciju, što je jasno iz njezinih objavljenih kritičkih tekstova na portalu za koji piše. Kritizira izdavačke prakse Frakture, ali bi, ruku na srce, rado pristala objaviti zbirku poezije u njihovom izdanju. Art kuja ne želi biti dio konzumerističke mase, prezire brzu, plitku kulturu koja glatko klizi uz dlaku njezinih konzumenata, iako je i njezin vlastiti intelektualni habitus postao brendirana estetika. Ona ne želi da umjetnost postane puki proizvod, ali njezin kulturni kapital nakuplja se upravo zato što konzumira “pravu” vrstu umjetnosti. Ironija je u tome što su njezine referentne točke – Barthes, Kristeva, Bourdieu – postale simboli, gotovo fetiši, koji funkcioniraju na istom tržišnom principu kao i brendirana roba. Kada kupuje novu zbirku poezije iz male neovisne knjižare, osjeća se kao da podržava otpor, ali taj čin je i dalje dio iste potrošačke kulture koju odbacuje.  

Art kuja tako živi u stalnom rascjepu između intelektualnog prezira prema tržištu i neizbježnog sudjelovanja u njemu – kritizira komodifikaciju umjetnosti i što postaje objekt potrošnje, a ne izražavanja, dok je istovremeno svjesna da se njezin identitet, estetika i afiniteti oblikuju unutar istih tržišnih struktura koje odbacuje. Svaki njezin otpor prema kapitalizmu zapravo je i njegov nusprodukt.  

Sramčina

Njezina najveća sramota je što je uspjela postati punokrvna art kuja iako joj je mama frizerka, a tata radi na benzinskoj. Kad god je netko zdravog razuma, tko se ne bavi nekim humanističkim ili umjetničkim pretakanjem iz šupljeg u prazno, pita što studira ili čime se bavi, zakrči joj u želucu i momentalno si poželi iščupati jezik iz usta. Biti prisiljena opetovano objašnjavati zašto bi se netko posvetio bavljenju “beskorisnim” područjem u svijetu koji je zaljubljen u mjerljivost, proračunljivost i pragmatičnost te u posljednjem koraku opravdavati vrijednost svojih neisplativih i suvišnih interesa dok ju osoba s druge strane samo sažaljivo gleda, a ona se dinsta u cmizdravom i ljigavom sramu, postalo je zamorno i izlizano. Onda radije ismijava samu sebe i ironizira svoju vrlo živu ljubav prema onome čime se bavi, pokušavajući se svim snagama iskobeljati iz romantičnog i egzotičnog stereotipa art kuje.

Pristup obrazovanju koje ne mora nužno opravdavati svoju ekonomsku isplativost, luksuz je koji nije dostupan svima, tako da je bavljenje humanističkim i umjetničkim poljima u samoj svojoj srži velika privilegija. Svijest o tome samo dodatno daje gas osjećaju imposter sindroma koji se nalazi na svakom koraku s druge strane bojišnice – unutar akademskih krugova. Tamo se vrlo brzo učahuri potreba za neprestanim dokazivanjem, osjećaj intelektualne inferiornosti i kaskanja za znanjem, koje je, čini se, gotovo nemoguće nadoknaditi kako se spada. Na taj se način oblikuje napetost između zahvalnosti i nesigurnosti, kao i raskorak između samopouzdanja i srama. Art kuja je svjesna toga da je studiranje komparativne književnosti privilegija, zbog čega samu sebe preispituje zaslužuje li ju ona uopće. 

Njezin se sram najviše rasplamsava na studentskom poslu. Kapitalizam smatra uzrokom sveopće kulturne ispraznosti, ali zna da je on neminovni okvir u kojem egzistira, pa čak i oblikuje njezin identitet. S obzirom na to, ona ljeti slaže sendviče u Fresh Corneru, dok njezini prijatelji idu na more, što nije samo pitanje financijske potrebe, već i svojevrsna performativna gesta: dokaz da je ona svjesna realnosti, da ne živi u nekom idealiziranom umjetničkom oblaku. 

U krajnjoj liniji, rad u Fresh Corneru je vid otpora. Svaka smotana sendvič-folija služi kao podsjetnik da je to iskustvo neophodno za njezinu intelektualnu formaciju i da sustav nije dovoljno promatrati samo iz sigurne udaljenosti, već ga treba iskusiti iznutra, baciti se u njegove ralje da bi kritika i bijes imali pravu težinu. O strahu od budućnosti, odnosno radu van struke ili prekarnom, potplaćenom, honorarnom radu u struci, kao i onom koji ne ulazi u staž, još ne želi pričati – to zasad potiskuje.

Iz svega se može vrlo jednostavno zaključiti da je ona programirana da bude površna. Bezglavo i slijepo prati trendove, pati na to da je drugi doživljavaju kao kul i intrigantnu. Međutim, jako je oprezna i dosta dobro izbjegava to da njezina dosadna, isprazna i nepotkovana prosječnost i povodljivost izađu na vidjelo. I to korištenjem trećeg lica. Wooow, stara, kako originalno!

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Usudio bih se reći da se po količini pravnih propisa koji su u moderno doba regulirali i još uvijek reguliraju upotrebu jezika, Francuska vjerojatno ističe u europskim, pa i u svjetskim razmjerama. Rastuća pravna regulacija upotrebe francuskoga u javnom životu od Revolucije 1789. naovamo podrazumijevala je njegovo nametanje kao isključivog jezika javne komunikacije, trgovine, medija, obrazovanja i pravnoga sustava – povijesno izrazito lingvistički heterogena zemlja u manje od dva stoljeća prešla je put do države koja tretira “monolingvizam republike” kao jedan od stubova vlastitog identiteta (izbjegavanje Francuske da ratificira Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima već je poprimilo komične razmjere). Mnoge su zemlje, poput Grčke, Japana ili Turske, u pokušajima vlastite modernizacije s manje ili više uspjeha nastojale su kopirati francusku asimilacionističku jezičnu politiku. Međutim, čini mi se da je u novije vrijeme – okvirno govoreći, u proteklih tridesetak godina – od jezične politike u samoj Francuskoj u međunarodnim okvirima znatno utjecajnija bila politika francuskog jezika u Kvebeku.

Povelja o francuskom jeziku, poznata i kao Zakon 101, izglasana je u kvebečkoj skupštini burne 1977., u doba velikih sukoba oko jezika i jezikȃ školstva, a uz različite dopune i preinake do dan-danas regulira javnu upotrebu jezika u ovoj kanadskoj pokrajini. Povelja propisuje francuski kao isključivi jezik administracije, sudstva, medija, trgovine i školstva, uz nekoliko iznimaka – kao što je mogućnost dvojezičnosti u službenoj komunikaciji s autohtonim narodima i unutar samih autohtonih zajednica, ili mogućnost školovanja na engleskom za učenice i učenike koji na testu mogu dokazati znanje engleskoga (prije toga, mnogi su frankofoni stanovnici Kvebeka upisivali djecu u anglofone škole da bi naučila engleski). Inojezični imigranti i imigrantkinje imaju pak pravo na službenu komunikaciju “na nekom jeziku koji nije francuski” u prvih šest mjeseci od dolaska u Kvebek. 

Osmišljen u svrhu zaštite francuske jezične enklave na sjevernoameričkom kontinentu－koja, naravno, nije tekla bez pribjegavanja diskriminatornim mjerama, ili pak šovinističkog resantimana zbog činjenice da francuski više nije globalna lingua franca – Zakon 101 često je kopiran i kalkiran, ponekad u kontekstima koji se drastično razlikuju od onog kvebečkoga. Baltičkim zemljama, naprimjer, služio je kao ključna inspiracija da u postsovjetskom razdoblju ograniče javni utjecaj rusofonog stanovništva, koje se percipiralo kao privilegirano, a NR Kini za utvrđivanje i zaštite prvenstva standardnoga mandarinskog u odnosu na druge varijetete kineskog jezika.

U socijalističkoj Jugoslaviji, ustav svake republike i pokrajine definirao je i njen službeni jezik ili jezike, ali nijedno republičko ili pokrajinsko zakonodavstvo nije poznavalo ništa tako definitivno i detaljno kao što je Zakon u jeziku. S obzirom na osjetljivost jezičnog pitanja u SFRJ, teško je zamisliti da bi i najvećim avanturistima u komunističkom establišmentu nešto slično palo na pamet. Međutim, samostalna je Slovenija 2004. donijela Zakon o javnoj upotrebi slovenskog jezika, koji djeluje kao direktna inspiracija za ovaj hrvatski. Jezično zakonodavstvo Slovenije danas je vjerojatno najrazrađenije i najdetaljnije u (post)jugoslavenskim okvirima, i vrijedi navesti neke njegove specifikume. Za razliku od hrvatskoga, slovenski Ustav ne propisuje minimalni udio u stanovništvu koje etničke grupe, tj. “autohtone nacionalne skupine” – talijanska u slovenskoj Istri, odnosno mađarska u Prekmurju – moraju obuhvatiti kako bi njihovi jezici u pripadajućim regijama uživali status jednak slovenskome. Posljednjih godina, u sklopu Dekade uključenja Roma koja se obilježavala diljem EU, posebna prava po pitanju upotrebe i mogućnosti učenja jezika dodijeljena su i romskoj zajednici u Sloveniji. S druge strane, stanovništvo porijeklom iz drugih jugoslavenskih republika, bez obzira na svoju brojnost i prisustvo u kulturi i javnom životu, u permanentnom je statusu “doseljenika” (čak i u drugoj ili trećoj generaciji), i ne uživa slične povlastice: od eventualnih jezičnih prava koja bi im pripadala u službenim se propisima spominje tek pristup “knjižničnoj građi”. U ovim rješenjima, opet, očigledna je tjeskoba od Drugog koji prijeti da će ugroziti, kontaminirati i na koncu proždrijeti “naš” jezik: prijetnja koju bi u kvebečkom slučaju predstavljao engleski, a u slučaju baltičkih zemalja ruski, u Sloveniji bi bio hrvatsko-srpski (bosanski, crnogorski, BCHS).

Između redaka hrvatskoga Zakona lako je iščitati strah od famoznih posezanja iz Srbije, koji desničarski establišment proizvodi i pumpa već barem tri decenije (da je ova fiksacija itekako aktualna, pokazuje i nedavni slučaj opskurne Deklaracije o granicama srpskoga jezika, koja bi upravo takva – opskurna – i ostala, da se HAZU, Matica Hrvatska, Institut za hrvatski jezik te Jutarnji i Večernji list nisu svesrdno potrudili da dobije pozamašan medijski i simbolički prostor). Zanimljivo je primijetiti da Zakon ne sadrži pravu preambulu, dok se u šturim “općim odredbama” samo navodi da je riječ o službenom jeziku RH i jednom od jezika EU, koji je “temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture” i na kojem se “odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj”. O motivacijama za donošenje ovoga akta iz njegovog teksta i parateksta ne možemo, dakle, bogznašto doznati. Međutim, tajming ne ostavlja mjesta sumnji: premda se o Zakonu godinama i decenijama raspravljalo kao o mogućnosti, nakon što su vlade Srbije i Republike Srpske 2021. zajednički donijele Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma, on je sačinjen i izglasan u naizgled rekordnom roku.

Naravno, činjenica da je ksenofobija i strah od “kontaminacije” jezika jedan od glavnih pokretača jezičnog zakonodavstva, ne znači da jezik “siguran” od transformacija, asimilacije ili čak nestanka. U vremenu novih medija, granice između hrvatskog i tri najbliža mu jezična standarda, sasvim u skladu sa strahovima konzervativnih jezikoslovaca, vjerojatno su najtanje što su bile u postjugoslavenskoj eri. Međutim, transformacije o kojima je riječ ne proizlaze ni iz kakvih Deklaracija, propisa, i uopće politika “odozgo” – nego iz popularne kulture i društvenih mreža, te kulturno-medijskog krajolika koji seže šire i od Hrvatske i od famozne regije. Enormna popularnost novijih glazbenih oblika (trap, drill, trap-folk i sve njihove kombinacije), ili pak gledanost i slušanost “regionalnih” TikTok zvijezda – među kojima i jednog Elvedina “Real Madrid” Sakića, koji sustavno izmišlja i popularizira vlastiti žargon – fenomeni su koji preoblikuju jezik na načine na koje to institucional(izira)na jezična politika, sve i da je to htjela, nije bila u stanju ni u doba službeno proklamiranog bratstva-i-jedinstva. Banalan je primjer to da osnovnoškolci iz Zagreba koriste izraze poput utoka ili drugar iz kraja, dok se u Srbiji brutalno (u značenju sjajno) već neko vrijeme punopravno vrti u govoru, a noviji žargonizmi, poput gas ili fleksati, naprosto su zajednički. Ovakva “prelijevanja” nisu ograničena samo na ravan slenga, već se kroz društvene mreže, portale i medije probijaju i u više registre i funkcionalne stilove jezika. Ne mogu zamisliti zakon koji bi imao dovoljan autoritet da uredi takvu medijsku i kulturnu konfiguraciju, ni s kakvim bi se drakonskim mjerama morao sprovoditi da bi u tome iole imalo uspjeha.   

S druge strane, unatoč osvježenju u jezičnoj praksi koju je donijelo digitalno doba, u hrvatskom se jeziku osjeća i stanovita kriza. Ona, naprosto, proizlazi iz globalne jezične konstelacije: lingua franca našega doba, engleski, svojim pritiskom rastače i preoblikuje ne samo jezičnu praksu, nego i cijele korpuse znanja, moduse percepcije svijeta i načine na koje njime navigiramo. Pritom, hegemonija engleskoga drugačije se manifestira i znači drugo u, primjerice, jednoj Francuskoj, Brazilu ili Rusiji, negoli u malim i poluperifernim zemljama i jezicima lišenima kulturnog prestiža, kolonijalne prošlosti, političke suverenosti ili naprosto dovoljnog broja govornika. Ovisnost o turizmu i prateća turistifikacija velikog dijela zemlje, kao i članstvo u EU, uslijed kojega su najrazličitije društvene sfere – od poljoprivrede, preko javne uprave do obrazovanja – sve tješnje vezane uz sistem EU projekata (koji, unatoč deklarativnom jezičnom egalitarizmu, jasno favorizira i nagrađuje komunikaciju na engleskom), nimalo ne pomažu opstanku i razvoju hrvatskoga. Otud ne treba ni čuditi činjenica da nativne govornice i govornici hrvatskoga sve rjeđe imaju povjerenja u njega, niti da se adolescentska populacija sve češće pita čemu toliko satova hrvatskog u školi – na način na koji to ne čine, recimo, s matematikom.   

Riječju, u različitim sferama društvenog i kulturnog života već se neko vrijeme razvija diglosija, u kojoj hrvatski postaje jezik za niže registre komunikacije, dok za apstraktnije izražavanje služi engleski. U tekstu iz prethodne rečenice, izvorno napisanome 2018., spomenuo sam da postoje ljudi koji od malena čitaju na engleskome, i u njemu imaju veće kompetencije nego u nominalnom maternjem hrvatskome; u međuvremenu, formirale su se i generacije koje pišu na engleskome, a svoje čitateljstvo traže “vani”, uglavnom u redovima globalno SF/fantasy/horor fandoma. Takvu situaciju globalni medijski hegemoni znaju i prepoznati, i njome se spontano okoristiti. Tako su, naprimjer, dolazak Netflixa u Francusku pratili iscrpni pregovori s tamošnjim filmaškim udruženjima, koji su rezultirati time da se medijski gigant morao obavezati da će 4 % svog godišnjeg prihoda u toj zemlji uložiti u tamošnju, frankofonu audiovizualnu produkciju – u Hrvatskoj je moguće da platforma Disney+ upadne na tržište bez hrvatskih titlova. Koga zanima, ili zna engleski ili će ga usput (naučiti), kao da se time poručuje, a ako i bude nezadovoljnika, u zemlji svakako nema aktera dovoljno suverenoga da se pobuni. 

S druge strane, slučaj Disney+ dobro ilustrira i to koliko je reguliranje jezične prakse “odozgo” samo po sebi problematično. Naime, zakonska regulativa o obaveznom prevođenju inozemnih audiovizualnih sadržaja na hrvatski, koju u priloženoj epizodi Kulturnog štaba kao moguće rješenje spominje prevodilac  Mišo Grundler, na prvu ne zvuči loše. Ipak, kad shvatimo da bi takav propis mogao voditi do titlovanja srpskih ili bh filmova – prakse koja je još za Tuđmanova života neslavno propala, nakon što je testirana na filmu Rane Srđana Dragojevića pa masovno ismijana u javnosti – prijedlog odjednom djeluje puno problematičnije. U slučaju književnosti i čitanja o kojem je bilo riječi, još je jasnije da nikakva uredba “odozgo” ne može popraviti situaciju. Istina je da je Hrvatska, kao što se to često ponavlja, malo i slabo kulturno tržište, te da je kulturi nasušno potrebna znatna podrška institucija; ukoliko, međutim, ona dolazi u vidu zakona, propisa i direktiva, a ne u obliku javnih politika širokog zamaha i dugog trajanja, otvorenih za debatu i uključivanje, kultura na hrvatskom jeziku nema bogznakakvu perspektivu.

I tu se, kao i u mnogim drugim društvenim sferama, ispostavlja da je jugoslavenski socijalizam shvaćao naše narode kudikamo ozbiljnije, poklanjao im više povjerenja i tretirao ih s više dostojanstva negoli režimi koji su ga naslijedili i izbavili iz poslovične tamnice naroda. Ulaganje u kinematografiju, izdavaštvo (uključujući i prevođenje), kulturnu infrastrukturu (onu institucionalnu, ali, što se često zaboravlja, i u tzv. kulturni amaterizam), ili pak kulturnu diplomaciju i razmjenu u socijalističkoj Jugoslaviji ukazuje na ozbiljnu namjeru da se kulturna produkcija na našim jezicima, kako su to znali reći romantičari, “izvede na svjetsku pozornicu”. Uz malo pretjerivanja, mogli bismo reći da su jedino jugoslavenski komunisti bili iskreni hrvatski nacionalisti: samo je njima bilo istinski stalo do se mala Hrvatska po svojim dostignućima može mjeriti s većim i bogatijim zemljama, pa tako i da njena kultura bude prepoznatljiva onkraj okvira “regije”. 

Cijeli ovaj osvrt pisan je iz očišta nativnih govornica i govornika hrvatskog jezika. No, što je sa svima onima kojima je hrvatski strani jezik – a čija brojnost u zemlji raste iz tjedna u tjedan? Državno sponzoriranu imigraciju radništva iz južne Azije u proteklih nekoliko godina nije pratila skrb institucija za to da strane radnice i radnici dobiju barem osnovnu poduku iz hrvatskog jezika, na čemu se tek nedavno počelo raditi. Inojezična romska populacija u Međimurju već je decenijama izložena segregaciji u obrazovanju – i to unatoč odluci Europskog suda za ljudska prava – što uključuje i slabu, ponekad i nepostojeću podršku učenju i usvajanju hrvatskog jezika. Zakon o jeziku, s druge strane, tvrdi da “[n]adležne državne i javne ustanove različitim oblicima odgojno-obrazovnoga rada potpomažu učenje hrvatskoga kao inoga jezika (stranoga, nasljednoga, drugoga) i hrvatske kulture za sve one koji žele naučiti hrvatski jezik”. Da opet za trenutak testiramo komparativnu perspektivu, u Kvebeku, o kojem je u ovome tekstu bilo dosta riječi, institucionalno “potpomaganje” usvajanju francuskoga – kako za imigrantkinje i imigrante, tako i za autohtone inojezične populacije – sprovodi se u obliku besplatnih tečajeva u punom ili djelomičnom radnom vremenu, različitih oblika financijske podrške za vrijeme pohađanja tečaja, te logističke podrške u vidu refundiranja troškova za čuvanje djece, starijih osoba ili osoba koji trebaju skrb u vrijeme održavanja tečaja. Ukoliko se već imitiraju pravne regulative iz bijelog svijeta, bilo bi sjajno da se “nadležne državne i javne ustanove” u njihovom sprovođenju ugledaju na ovakve prakse; to bi mogla biti svijetla strana priče o ovom zakonu.  

Jedan od pionira interneta, Robert Metcalfe, u devedesetima je skovao pojam mrežnog efekta (engl. network effect) da bi pokušao opisati vrijednost bilo koje komunikacijske mreže. Ideja je u suštini prilično jednostavna te govori kako je korisnost mreža proporcionalna broju ljudi koji u njoj sudjeluju. Drugim riječima, što je više ljudi povezano to je veća potreba, ali i društveni pritisak, da i sami sudjelujemo u interakcijama. Zbog toga nije iznenađujuće kako je spomenuti koncept dobio veliku količinu pozornosti u objašnjenjima rasta društvenih medija. Primjerice, bez fenomena mrežnog efekta teško je uvjerljivo objasniti izdržljivost društvene mreže poput Facebooka – pogotovo kada se u obzir uzme neprekidni niz skandala koji redovito potresaju korporaciju. No jednostavna činjenica da ga “svi imaju” objašnjava zašto je postao toliko neizbježan za normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu, barem zasad. 

Istovremeno, upravo činjenica da ga gotovo svi koriste, bilo privatno bilo poslovno, Facebook i čini tako omraženim mjestom. Naime, iako mrežni efekt dosta dobro opisuje kvantitativnu stranu vrijednosti mreže,  ipak jako malo govori o kvalitativnoj – to jest,  vrijednost ne ovisi samo o broju korisnika, već i o kvaliteti interakcija i sadržaja. Mladi ljudi su još početkom prošlog desetljeća počeli napuštati Facebook – otprilike u doba kad su se mreži počeli priključivati njihovi učitelji, roditelji, djedovi i bake, koji su znatno izmijenili interakcije na mreži. Prvi veliki konkurent Zuckerbergove platforme i mjesto u kojem su mladi pronašli privremeno utočište bio je Instagram. Svjestan da efekt mreže ima i svoje naličje, da vrijednost eksponencijalno pada kako počinje gubiti korisnike, pogotovo one mlade, Zuckerberg je Instagram jednostavno odlučio kupiti i tako zaštititi poziciju na tržištu.

Dominacija Facebookove monopolne pozicije u sferi društvenih medija činila se nedodirljiva sve do prije nekoliko godina. Tada se na sceni pojavio TikTok, društvena mreža kineske korporacije ByteDance. Dok se u veljači broj korisnika Facebooka po prvi put smanjio, TikTok strelovito raste – posebno u dobnoj skupini od 18 do 29 godina, koja čini više od polovice korisnika mreže. Brzina kojom se platforma širi je zapanjujuća. Krajem 2021. godine više od milijardu ljudi je koristilo TikTok, a za prelazak te granice je bilo potrebno upola manje vremena nego Facebooku. Od tada je broj korisnika porastao na 1.6 milijardi, i to unatoč brojnim geopolitičkim previranjima koja TikTok prate u stopu.

No usporedba Facebooka i TikToka možda nije najsretnije analitičko rješenje kada se potonjem pokušava kritički pristupiti. Dvije platforme zapravo povezuje tek kategorija društvenih mreža i relativno sličan poslovni model baziran na prihodima od reklamiranja, ali kad je riječ o produkciji sadržaja i publici svjetovima su udaljeni. TikTok je društvena mreža isključivo namijenjena proizvodnji, dijeljenju i konzumaciji kratkih video sadržaja. Kada korisnik instalira aplikaciju dočekaju ga dva feeda, jedan za profile koje prati, dok se u drugom pojavljuju snimke koje kurira algoritam. Iako je na prvu sve prepuno tinejdžera koji plešu i lipsyncaju na glazbu, nakon nekoliko dana algoritam uspješno prepozna i servira sadržaj prilagođen osobnim interesima. Ponekad s pomalo zastrašujućom preciznošću.

Činjenica da se TikTok nametnuo kao važan, ako ne i središnji, kreativni prostor za mlađe generacije stvorila je potrebu da se fenomenu ipak nešto ozbiljnije pristupi. Tako je ranije ove godine filmski festival u Cannesu po prvi put imao selekciju kratkih TikTok filmova, dok je u sklopu ZagrebDoxa održana tribina Tiktok: dokumentiranje svakodnevnosti na kojoj su sudjelovali domaći tikotokeri Klara Petrović i Florijan Lacko. Petrović je komparatistica i povjesničarka umjetnosti, kao i članica kustoskog kolektiva KUĆĆA, dok je Lacko mladi kulturolog. Kroz isprepletanje teorije i brojnih primjera sadržaja njih su dvoje publici predstavili osnovne funkcioniranja TikToka i njegovih zajednica.

Budući da se tribina odvijala u sklopu ZagrebDox festivala, prirodno se nametnulo pitanje povezanosti filma, dokumentaraca i video sadržaja koji se proizvodi i konzumira na popularnoj platformi. Na početku svojeg izlaganja Petrović je pustila kratak isječak iz televizijskog intervjua s Fredericom Fellinijem. Talijanski redatelj, pomalo iziritiran činjenicom da daljinski upravljači postoje, govori o krizi filma i ritualnih odlazaka u kino: “Mislim da je ta sprava stvorila gomilu nestrpljivih gledatelja – indiferentnih, rastrojenih, pomalo rasističkih – jer je poput streljačkog voda koji briše lica i riječi. Gledati četiri filma odjednom može se činiti kao čin genija, nadarene osobe s nevjerojatnim moćima. Ali to je zapravo samo nemogućnost obraćanja pažnje na govornika, nemogućnost da se bude zaveden ili očaran pričom.” Riječima velikog redatelja unatoč, Petrović je istaknula kako je upravo analogija s daljinskim upravljačem najlakši način za opisati Tiktok koji “funkcionira kao neka vrsta televizije koja ima više od osamsto milijuna programa, a vaš je prst daljinski”.

Nepresušna količina sadržaja koji se svakodnevno proizvodi nerijetko dovodi do omalovažavajućih i pokroviteljskih kritika korisnika_ca TikToka kao površnih mladih ljudi koji nikad više neće moći obraćati pažnju na bilo što važno. Takvi “hot tejkovi” doduše samo otežavaju kritički pristup novoj vrsti medija, kao i načinima na koje ih mladi koriste za izgradnju vlastitih prostora autonomije. Budući da je riječ o platformi, o kreatorima_icama sadržaja ne bi trebalo govoriti kao o monolitnoj pojavi koja prati univerzalna pravila. TikTok je krcat tematski i žanrovski raznolikim sadržajem – od klipova koji se bave mentalnim zdravljem, kritikom kapitalizma, humorističnim stranama svakodnevice do plesanja, memova i shitpostova. Ranije spomenuti algoritam koji TikTok koristi za kuriranje sadržaja vrlo je precizan, što je postala jedna od poznatijih značajki mreže. Kako je nedavno u članku na Biltenu istaknula Lidija Čulo, “kada netko “kuka” da su na TikToku samo klinke koje tresu guzicom, znate što gleda”. No osim što algoritam zrcali interese korisnica_ka, u isti mah stvara i zajednice s vlastitim estetičkim pravilima. 

Vratimo se kratko paraleli između dokumentarnog filma i videosadržaja na TikToku koju je povukla Klara Petrović. U vrlo grubim crtama, dokumentarace je moguće okarakterizirati kao nefikcionalne filmove. Pod tim se misli da njihovi autori i autorice pokušavaju prikazati svijet onakvim kakav jest. Naravno da nije moguće proizvesti film bez bilo kakvih intervencija, ali je privrženost estetskim odrednicama nekog tip realizma itekako važna da bi se proizveo dojam istinitosti. S druge strane, video sadržaj na TikToku presijeca mnoge žanrove pa čak i stvara brojne nove. Florijan Lacko je primjerice rekao da ne zna žanrovski odrediti sadržaj koji proizvodi pa ga je kategorizirao kao određeni presjek standupa i proizvodnje memova. TikTok skečevi prema tome ne trebaju biti nefikcionalni, nerijetko imaju i osmišljene scenarije, mogu biti režirani ili nerežirani itd. Međutim, kako je Petrović istaknula, TikTok sadržaj se unatoč svemu tome gleda kroz “nefikcionalne naočale”. 

Svojevrstan efekt realizma je stoga utkan u samu formu konzumacije sadržaja. U feedu se nalaze klipovi kreatorica_a iz čitavog svijeta, a skrolanjem kroz skečeve bez prevelikog je problema moguće proći kroz stotine videa u relativno kratkom vremenu. Koliko god pojedine snimke bile žanrovski i tematski različite one ne postoje u izolaciji jedna od druge, već se isprepliću u mrežu značenja koja uključuje i stvarnost i internet kulturu, kao i kontekst same aplikacije. Ono što je Fellini osudio kao znak rastrojenosti i nepažnje publike na TikToku je postao novi modus interakcije – koja može biti više ili manje kritička, kao što je uostalom slučaj i s bilo kojim drugim medijem. Međutim, jednako kako dokumentarac obilježava privreženost istini, tako i gledanje jednog video isječka za drugim proizvodi određene estetičke imperative ili spontana očekivanja o sadržaju. Kao najvažniji takav element, Petrović je istaknula autentičnost.

O značenju autentičnosti na društvenim mrežama već smo i ranije pisali na Kulturpunktu. Riječ je o pojmu koji se koristi u gotovo svim društveno–humanističkim disciplinama, od filozofije do psihologije, a Petrović je posebno podcrtala i odnose s javnošću. Koncept je u širu upotrebu uveo Martin Heidegger, a izvorna njemačka riječ, Eigentlichkeit, otprilike znači “biti svoj”. Upravo se u proizvodnji dojma da smo zaista svoji krije važan element uspjeha TikToka. Snimke ne trebaju biti kvalitetne, niti zahtijevaju poseban trud – štoviše, ako izgledaju profesionalno vjerojatnije je da publika na njih neće reagirati. Sadržaj ne proizvode glumci, već ljudi poput nas, u situacijama poput naših, sa sličnim smislom za humor itd. Potrebno je tek da publika može dekodirati intendiranu poruku i smjestiti u značenjski kontekst. Način na koji će se to desiti je manje važan.

Spomenute “nefikcionalne naočale” podrazumijevaju da beskonačan niz klipova gledamo kao nešto s čime se možemo poistovjetiti i povezati, kao nešto stvarno. Sam kontekst u kojem skrolamo, nerijetko ležeći na kauču ili krevetu, stvara dojam druženja s prijateljima u dnevnoj sobi. Zbog toga primjerice razne celebrityji ne mogu računati da će se njihova slava prevesti u popularnost na TikToku – pogotovo ako ne prate pravila zajednice, tj. ako se ne ponašaju kao obične osobe. Petrović je kao primjer priložila nedavni pokušaj Madonne da se pridruži mreži, koji je uspio jedino u proizvodnji znatne količine susramlja. Neki pak, poput Doje Cat, ne računaju na kapital vlastite popularnosti, već se prilagođavaju pravilima mreže i zajednice, što se pokazuje kao znatno uspješnija strategija. Implicitna pravila TikToka stoga sadrže određenu mjeru osjećaja egalitarnosti između korisnika_c.

Međutim, ako je autentičnost u prošlosti podrazumijevala određenu razinu otpora konformizmu, danas je uspješno uklopljena u kapitalistički sustav, zbog čega je Petrović i komentirala kako je riječ o pojmu koji se sve češće veže za PR. Autentičnost je u tom smislu centralan element javnog imidža, kako političara tako i kul klinaca na TikToku. Tome svjedoči i fenomeni poput treninga koji nude savjete kako biti autentičan. No budući da golemu većinu sadržaja proizvode “obični” korisnici, autentičnost je ipak nešto o čemu se stalno pregovara ovisno o pojedinoj zajednici. Video sadržaj na TikToku zbog toga konstantno evoluira, čemu dodatno pomaže činjenica da algoritam svima pruža približno jednako šansu da postanu viralni. Istovremeno je to i suptilna taktika da se korisnike što dulje zadrži na platformi i motivira na proizvodnju sadržaja.

Stoga, unatoč prednostima koje nudi mladima za kreativno izražavanje, izgradnju zajednica, kritiku društva pa i političko organiziranje, ne treba zaboraviti da je TikTok tek još jedan korporativni proizvod u kojem su mladi tek slučajno uspjeli zauzeti određene prostore autonomije. Naglasak treba staviti na slučajno, jer koliko god nam se činilo da društvene mreže nude mogućnosti za inovativne načine izražavanja i povezivanja, one to dozvoljavaju isključivo ako koristi njihovom poslovnim modelu. Iako mrežni efekt sugerira da TikTok pruža slobodne kreativne prostore, teško je zamisliti drugačiji scenarij razvitka od onog kojeg smo već vidjeli na Facebooku i Instagramu – nakon prvotnog organskog rasta dolazi tek vladavina reklama.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.