Izložba se, kako navode organizatori, bavi načinima na koje društvene norme oblikuju, čitaju i usmjeravaju tijelo. Kroz različite medije autori promišljaju rod, identitet, pripadnost, poželjnost i društvena očekivanja, ali i mogućnosti njihova pomicanja i otpora. U sklopu izložbe Karlo Štefanek izvest će i performans, kojim se istraživanje tijela i njegovih društvenih uloga proširuje u prostor izvedbe i neposrednog susreta s publikom.

Ines Borovac multimedijska je umjetnica koja trenutačno djeluje u Amsterdamu i koja, oslanjajući se na iskustvo balkanskih tradicija i na napetost između istočnih i zapadnih kulturnih okvira, koristi vlastito tijelo kao prostor u kojem se susreću vidljivi i neprimjetni oblici nasilja i žudnje. Izlagala je, među ostalim, u Kunstinstituutu Melly, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, FRAC Champagne-Ardenne i Garageu Rotterdam.

Karlo Štefanek multidisciplinarni je umjetnik čija praksa kroz autoportret i performans istražuje kako se identitet konstruira, dekonstruira i rekonstruira, a živi i radi između Zagreba, New Yorka i Amsterdama gdje trenutačno boravi kao student diplomskog studija na Sandberg Instituutu.

Izložba je u Galeriji Novo otvorena do 23. listopada.

Projekt je posvećen skladatelju Alvinu Lucieru i njegovoj kultnoj skladbi Music for Solo Performer (1965.), u kojoj su moždani valovi pokretali rezonantne udaraljke. “Naručen za Venecijanski bijenale (2023), projekt je nastao nakon što je Lucier 2020. umjetnicima darovao uzorak krvi iz kojeg su uzgojene žive neuronske mreže – njegov ‘in vitro mozak’. Povezane s istim udaraljkama koje je koristio prije 60 godina, omogućuju mu da i nakon smrti nastupa na pozornici. Time je očuvana njegova kognitivna esencija i stvoren novi, organski instrument koji briše granicu između života, sjećanja i izvedbe”, pojašnjava tekst najave.

U subotu 11. listopada u 20 sati, isti ansambl nastupa ponovno, ovaj put s hrvatskim gitaristom Pavlom Jovanovićem, u performansu cellF, ujedno i prvom svjetskom neuronskom sintesajzeru i jedinstvenom “surogatu izvođaču”. “Njegov ‘mozak’ čine žive neuronske mreže uzgojene iz Ben-Aryjevih stanica koje u stvarnom vremenu upravljaju modularnim sintesajzerima i ulaze u dijalog s ljudskim glazbenicima, stvarajući neponovljiva posthumana zvučna iskustva”, stoji u najavi.

Ulaznice za premijerne izvedbe ovih nesvakidašnjih glazbenih postavki dostupne su putem sustava Entrio po pretprodajnoj cijeni od šest eura za pojedinačnu izvedbu i deset eura za obje izvedbe. Više detalja pronađite ovdje.

“Izazov ove izložbe Andree Mulder bio je u oživljavanju prostora, u njegovom otjelovljenju, to jest pokušaju stvaranja odnosa između izložbenog prostora i tijela. Fotografije ljudskog tijela u različitim figurama, koje asociraju na ples, gimnastiku, jogu, odnosno bilo kakve fizičke prakse, predstavljaju zamrznuti trenutak pokreta. Njihovim monumentalnim uvećanjima i uspostavljanjem dinamičkih odnosa između većih i manjih formata, cijeli se prostor galerije širi ili sažima, vizualno savija, odnosno otvara nove perspektive, pokušavajući relativizirati svoju omeđenost zadatostima arhitekture”, piše u najavi ove izložbe.

U odnosima između fotografkinje i modela, te fotografija i prostora u kojemu se nalaze, kao i fotografija i njihovih gledatelja, autorica pozicionira “čin stvaranja”. U neočekivanim i neobičnim situacijama koje nastaju unutar tih odnosa “otvaraju se zidovi: oni stvarni, kao i oni simbolični, između ljudi, ili unutar naše estetske percepcije”.

Andrea Mulder rođena je u Zagrebu 1984. godine. Studirala je psihologiju i studij odnosa s javnostima. Fotografijom se profesionalno bavi od 2017. godine, a 2023. pridružuje se KIND kolektivu. Režirala je četiri glazbena videa i uz komercijalan rad bavi se art i modnom fotografijom.

Izložba ostaje otvorena do 8. veljače. Više detalja pročitajte ovdje.

Izložbom Tijelo kao prostor predstavljaju se radovi koji prikazuju detalje ljudskog tijela poput koljena, gležnjeva, usnica i prsa. Navedene radove kustos izložbe, Nikola Zmijarević, povezuje s transformacijom krajolika prožetog osobnim i kolektivnim. “Prenaglašena blizina apstrahira tjelesnost, dok istovremeno potencira njezino ambivalentno tumačenje: koljeno i gležanj su oslonci snage, stabilnosti i pokreta, a ipak toliko krhki i potrošni – postaju simboli otpora i ranjivosti”, u navodi Zmijarević.

Filip Anić u svom radu istražuje vizualne medije kojima preispituje egzistencijalna pitanja osobnog identiteta, a kako navodi Zmijarević “materijalnost nalazi u nadrealnom spoju mekane, privlačne intime jastuka i neprirodne kontorzije lica i trupa, gotovo u duhu Hansa Bellmera“, dok Katarina Kovčalija, tjelesnost slike pronalazi u “spoju delikatne podloge i monumentalnih dimenzija jantarnih kolorita”.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Prikazane u formi “maratona” predstave se prvi put izvode jedna za drugom, a tematski ih povezuje koncept samoće. U najavnom tekstu predstavljena kao “opsežna meditacija”, trilogija se bavi “odnosom između tijela i slobode, samosti tijela naspram samoće drugih tijela, te istraživanjem ideja seksualnosti, politike i umjetnosti propitujući razloge kako i zašto u tim idejama horizont tijela uvijek nestaje.”

Osim samoće, trilogija tematizira putovanje kroz koncept “nomadizma uma”, raspršenost ljudi i umjetničkog djela. Povezujući umjetnost, povijest i politiku, autori_ce u izvedbi uključuju niz neočekivanih veza. “Ono što jedno tijelo može učiniti za drugo u ‘Kompasu’, ‘Horizontu’ i ‘Levantu’ jest manifestirati slobodu koja se dijeli, koja se uvlači pod kožu, a krajnji cilj je horizont tijela bez straha”, stoji u tekstu najave.

Ulaznica za sve tri predstave je 15 eura, a rezervacije se šalju mailom.

Više detalja možete pronaći na službenoj stranici Pogona ili ovdje.

Maja Šivec diplomirala je Ekonomsko-poslovnom fakultetu u Mariboru, ali se nakon studija u potpunosti posvetila kreativnoj fotografiji. Imala je više od 50 samostalnih izložbi, izlagala u zemlji i inozemstvu i za svoje stvaralaštvo na području fotografije dobila brojna priznanja i nagrade.

Tijelo kao resurs, njezina nova izložba, posvećena je fotografijama ljudskog tijela u svoj njegovoj datosti i njome se autorica suprotstavlja kapitalističkom svijetu koji, između ostalog, zarađuje i na tijelu. Borislav Božić u najavi o izložbi piše sljedeće: “Izvlačeći tijela iz mraka, autorica iz sebe izlučuje esencijalnu misao i osjećaj za tijelo. U tom mraku, u tom ništavilu tijelo je skriveno i ona ga na trenutke diskretno otkriva mudrom upotrebom svjetla. Ovdje je svjetlo osnovni gradbeni element, a tijelo je motiv i poticaj.”

Izložba ostaje otvorena do 16. studenog, a može se pogledati radnim danom od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, a subotom od 10 do 13 sati.

Film predstavlja intimni portret Urške Ristić, žene koja se bori protiv niza rijetkih autoimunih bolesti. Punih dvadeset godina Seliškar je pratila Urškinu svakodnevicu i izazove s kojima se suočavala.

Oporavljajući se od vaskulitisa, Urška je morala ponovo učiti govoriti, hodati, upoznati sebe, prepoznati okolinu i kćer te prihvatiti i zavoljeti svoje tijelo. Kada joj se život počeo vraćati u normalu, Uršku je zadesila nova bolest, mnogo misterioznija i podmuklija od prve.

Poslije projekcije slijedi razgovor s redateljicom i glavnom protagonisticom filma.

Nakon zagrebačke projekcije, film Tijelo bit će prikazan u Rijeci, Šibeniku i Splitu.

Više o filmu pročitajte u osvrtu Sare Gurdulić.

Dokumentarni film Tijelo svoju je premijeru imao na ovogodišnjem izdanju festivala ZagrebDox, a nastao je u koprodukciji Restarta. Film prati priču o životu protagonistkinje Urške Ristić prije i nakon dijagnoze encefalitisa i vaskulitisa kroz niz privatnih snimaka, uglavnom iz prijateljske vizure redateljice, koja se u filmu pojavljuje kao sugovornica. Navedeni je pogled i pristup omogućio razvijanje vrlo intimnog portreta Urške i prikaza prepreka s kojima se zbog bolesti suočava. Glavne manifestacije njezine bolesti, uz poetske prikaze snova, ujedno služe i kao sidrišne točke filma razdjeljujući ga na cjeline povezane Urškinom naracijom. Trenuci puknuća granica zdravog tijela i pripovjedne linije ispresijecani su filmskom sadašnjosti i prošlošću, a razgovorna forma Urški otvara prostor za samoodređenje. 

Na početku filma spomenuta, a Urškinim replikama istaknuta, roditeljska uloga vrlo je važna za tijek priče jer ju rastvara na više razina. Urškine trudnoće i briga za dvije kćeri veliki su dio njena identiteta, a proširujući ga odnosom s vlastitim roditeljima predstavljana je kompleksna slika o tome kako tumačimo roditeljsku ljubav. Za Urškine roditelje to je podrška u teškim trenucima, no istovremeno i želja za kontrolom nad njenim izborima i načinom života. Ovo je posebice bolno u sceni gdje protagonistica prepričava kako su joj roditelji većini njenih prijatelja zabranili pristup posjetama nakon prvog napadaja bolesti i pozvali njenu kolegicu s faksa koju “odobravaju”, a Urška ju godinama nije vidjela ni prepoznala. Osim što je iskorišten u proširenju identitetskih odrednica lika, motiv trudnoće sagledava se i šire, kao problematična točka medicinske skrbi. Snimke iz bolnice i Urškina svjedočanstva pružaju uvid u upitne ginekološke prakse u kojima pacijentice često moraju odgovarati na neprikladna pitanja ili ne mogu dobiti traženu informaciju.

S druge strane, prikazuje se Urškina bolest zbog koje je privremeno završila u kolicima i razvila probleme s kretanjem. Točke puknuća zdravlja poetski su opisane naracijom protagonistice uz prikaze organskih motiva i kretanjem oko morskih biljaka i mjehurića popraćenih distorzirajućom zvučnom podlogom. Ovim se postupkom redateljica koristi i u prenošenju Urškinih ponavljajućih noćnih mora, a njima simbolizira bunt, nezadovoljstvo i strah pred mladim tijelom obilježenim bolešću. Urškin put predstavljen je kroz polarizirajuće točke o mogućnostima korištenja tijela u mladosti, primjerice kad protagonistkinja govori o tome da voli ići van piti i pričati gluposti, do emotivne borbe s rastućom depresijom nakon drugog napadaja i ponovljenih zdravstvenih komplikacija.

Temom obilježenosti tijela bavi se i drugi film u Restartovoj koprodukciji koji je bio prikazan na ZagrebDoxu – Vilinski vrt redatelja Gergőa Somogyvárija. Vilinski vrt prikazuje suživot trans djevojke Fanni i starca Lacija. Njih dvoje žive u šumi gdje je Laci izgradio kuću od pronađenih materijala. 

Govoreći o prijateljstvu s Lacijem, od Fanni saznajemo da je započelo u trenutku kada su je roditelji zbog započete tranzicije izbacili iz doma, a zatim je morala napustiti mjesto u kojem je odrasla. Nakon toga, uslijedio je zakonsko-birokratski teror s kojim se suočava velik dio trans osoba u Mađarskoj i šire, a tiče se društvene stigme i otežanog zaposlenja, zbog kojeg je i postala beskućnica te upoznala Lacija. Film je usredotočen na Fanni, njena emotivna stanja potaknuta ograničenim mogućnostima kretanja i željom za prijateljstvom i ljubavlju. O svojem životu priča gotovo svakodnevno kroz live storyje na Instagramu gdje redovito dobiva komentare mržnje kojima se suprotstavlja. 

Prikazujući dinamiku svakodnevnog života dvoje ljudi s margine, ističe se razlika u godinama (i iskustvima) zbog koje Laci prepoznaje probleme s kojima se Fanni suočava i bliži su mu, poput neadekvatne zdravstvene skrbi, nemogućnosti zaposlenja, ali manje senzibiliteta ima za njenu depresiju. Strukturne prepreke s kojima se trans osobe suočavaju, a predstavljene su u filmu otvaraju prostor za shvaćanje depresije van prizme medicine, o čemu govori i Maša Grdešić u eseju Tensilen ili o sreći. Usredotočujući se na društveno uvjetovanje depresije (pritom ne zanemarujući biološko-genetske predispozicije), Grdešić ističe autorice poput Ann Cvetkovich i Sare Ahmed koje konceptima bolesti prilaze kao mjestima potencijalne borbe. Ahmed se u poglavlju knjige The Cultural Politics of Emotion, naslovljenom Queer Feelings, bavi odnosom i učinkom heteronormativnog društva spram queer tijela. Na primjeru Fanninog odlaska u grad vidljivo je kako njena transrodnost utječe na mogućnost uklopljavanja u javni prostor, koji joj je dostupan uglavnom u pratnji drugih ljudi zbog straha od napada. Osim fizičkog, film prikazuje i online prostor kao potencijalno mjesto nesigurnosti trans osoba. Fanni se svakodnevno izlaže i govori o sebi na društvenim mrežama, dok osobe s kojima je u interakciji i muškarci s kojima se dopisuje ili dogovara sastanke u zamjenu za novac imaju slobodu ostati anonimni, što je preneseno scenama s video call susretima gdje ne vidimo drugu stranu. 

Ahmedino pitanje kakav je osjećaj boraviti u tijelu koje ne uspijeva reproducirati ideal u različitim se kontekstima javlja u oba filma, povlačeći za sobom i diskurs o mentalnim bolestima. U slučaju Urške, depresija se javlja kao posljedica nemogućnosti tijela nakon napada bolesti da obavlja svakodnevne radnje i funkcionira bez pomoći partnera, roditelja i prijatelja, zbog čega se osjeća da ne može sebi, ni kćerima pružiti “normalan” život. Društveno uvjetovane norme “normalnog” života ne uspijevaju ispuniti ni Fanni i Laci. Njena deprivilegirana pozicija sustavno joj onemogućava ispunjenje osnovnih životnih potreba poput slobode kretanja, pronalaska posla i šire prijateljske podrške (uz izuzetak njene djevojke i Lacija). Obje protagonistkinje snagu pronalaze u prijateljstvima i partnerskim odnosima koji razumiju njihove pozicije i nemogućnost ispunjenja normi zdravog ili heteronormativnog života, i neovisno o tome im pružaju podršku. 

Filmovi Tijelo i Vilinski vrt bave se intimnim pričama dviju protagonistkinja, koje unatoč preprekama ne odustaju od borbe za samoodređenjem. Na tragu uvodno spomenute pjesme Joe o grčevitoj potrazi za bezuvjetnom podrškom, apeliraju na savezništvo, gradnju empatije i podrške u borbi za tijela, koja se na različite načine opiru društvenim normama.

Riječima voditeljice:

Radna grupa Vranino jezero susrest će se oko želje za ulaskom u tjelesno iskustvo bivanja u neprekidnom kretanju, od onog neprimjetnog (poput pokreta disanja) do raskošnog, ekstatičnog, transcendentalnog kretanja, onog koje prelazi granice različitih realnosti. 

Druga želja koja nas okuplja jest želja za otkrivanjem izvedbenosti tijela koje je u neprekidnom kretanju. Tijelo pritom mislimo u emancipaciji od svakodnevnih obilježja identiteta, izvedbeno tijelo koje je u neprestanom uspostavljanju odnosa – fizičkih, kao i konceptualnih, otkrivajući nestabilnost i dezorijentaciju kao kreativno stanje.

S polaznicama ću podijeliti praksu kako osvijestiti kretanje koje je već prisutno, koje tijelo nudi samo, bez uključivanja svijesti koja planira. Dalje ćemo prolaziti kroz vježbe koje uključuju pokret i glas, radit ćemo na igrivosti vlastitog tijela, ritmu i dinamici, tražiti užitak kretanja/plesanja, kako već tko voli zvati svoje tijelo u pokretu :), a zatim istražiti različite načine refleksije tog događaja: kako gledamo jedne druge ako odmaknemo okvire kroz koje inače mislimo izvedbu, kako doživljavamo sebe ako odmaknemo autoreferencijalnu leću kroz koju se inače procjenjujemo.

Također, igrat ćemo se predumišljajima i predrasudama. Pritom igru smatram radikalnom gestom, koja može dovesti u (pozitivnu) krizu uobičajene ishode ovakvog susreta. A može nas i zabaviti.

Vranino jezero poziv je na rad u grupi koja je podržavajuća i znatiželjna, spremna uroniti u intenzitet osjetilnog i istražiti izvedbeni potencijal prihvaćanja sveopće fluidnosti odnosa i značenja. Otvorena je za sve, bez obzira na fizičke sposobnosti. Prostor susreta dostupan je slabije pokretnim osobama i invalidskim kolicima. 

O voditeljici:

Silvia Marchig (Rijeka 1975.) je plesna umjetnica i pedagoginja s više od 30 godina iskustva na profesionalnoj plesnoj i izvedbenoj sceni, dobitnica nekoliko nagrada i priznanja struke, kritike i publike. Umjetnička je voditeljica Kik Melone, umjetničke organizacije autentične poetike i specifične metodologije su-autorstva, kroz koju je u posljednjih 16 godina proizvela 15 cjelovečernjih predstava i brojne intermedijalne radove eksperimentalnog formata. Jedna je od organizatorica programa ANTISEZONA – ples u Gorgoni, suradničkog projekta triju umjetničkih organizacija i Muzeja suvremene umjetnosti koji donosi inovativni način samo-kuriranja plesnih programa. Sudionica je brojnih inicijativa za poboljšanje statusa suvremene plesne i izvedbene umjetnosti u društvu. Članica je Udruge plesnih umjetnika Hrvatske. Autorski radovi Silvije Marchig smještaju izvedbu u područje preklapanja plesa, performansa, glume i ostalih medija, uvijek u potrazi za intenzivnim izvedbenim doživljajem.

Za prijavu je potrebno poslati nekoliko rečenica o sebi i motivaciji za sudjelovanje. Prijave se šalju putem maila koji je potrebno nasloviti “Vranino jezero” na prijave.kurziv@gmail.com.

Rok za prijavu je 26. travanj.

Iz najave: “SomaHut naglašava otvorenost i želju za dijalogom između sudionika/posjetitelja različitih iskustava, dobi, mogućnosti, odnosno ograničenja u kretanju, te su svi festivalski programi inkluzivni i otvoreni za sve zainteresirane. SomaHut festival dio je inicijative pokrenute 2020., a usmjerene povezivanju te razmjeni informacija i dobrobiti somatskog rada između certificiranih somatskih praktičara, edukatora, umjetnika iz različitih medija i disciplina, koji u svom radu koriste somatski pristup, kao i šire zainteresirane javnosti. Somatski pristup polazi od shvaćanja tijela u njegovoj cjelovitosti; sve što smo iskusili oblikuje način na koji se krećemo, mislimo, osjećamo, djelujemo. Stoga je rad na svjesnoj prisutnosti, kao i aktiviranje prema stvaranju pozitivnog iskustva kroz pokret, dodir i suradnju, put prema promjeni ustaljenih, često nepodržavajućih obrazaca djelovanja, prema kreativnosti i odgovornosti za svijet i društvo u kojem živimo.”

Program započinje u subotu, 17. lipnja u 10 sati, u Francuskom paviljonu, inkluzivnom radionicom somatske prakse Da, ne i uzajamno da, koju će voditi mađarska umjetnica Bernadett Jobbágy. Nastavlja se izvedbenom instalacijom Dobra voda Zrinke Šimičić, u izvedbi Zvonimira Kvesića i Viktorije Bubalo, koja je na rasporedu od 12 sati. Posjetitelji svih dobi pozvani su na taktilno-kinestetičku radionicu Utiskivanje pokreta, koju od 14 sati vode vizualna umjetnica, akademska kiparica Marina Bauer te plesna umjetnica i somatska praktičarka Zrinka Šimičić. Radionica pokreta, glasa i pjevanja, Falsch friendly FALSCH FRIENDLY, pod vodstvom plesne i vokalne umjetnice Lane Hosni. Od 18 sati na rasporedu je predstava mlade plesne i likovne umjetnice Mije Štark Da nam padne rosna kiša, u izvedbi Ivane Bojanić, Anne Javoran i Valentine Miloš.

Prvi festivalski dan završava u dvorištu SC-a Izvedbom koja se dira, nagrađenim radom Marine Bauer i Zrinke Šimičić, u izvedbi Viktorije Bubalo, Ive Hladnik, Svena Jakira, Zvonimira Kvesića, Tee Hlušičke, Ivane Pavlović i Vladimire Šančić, dok istovremeno u Francuskom paviljonu posjetitelji mogu vidjeti i rad ATMO_sphere, mađarskih umjetnica Bernadett Jobbágy i Rozi Mákó. Program koji se odvija unutar i oko Francuskog paviljona i Teatra &TD Studentskog centra, kroz subjektivni autorski pogled i pristup u čitavom trajanju bilježit će studenti_ce Akademije likovnih umjetnosti Bernardica Svaguša i Josip Simon, pod mentorstvom Danka Friščića. Njihove radove posjetitelji će moći pogledati u nastajanju, tijekom festivala te na izložbi koja će biti organizirana kao post program u jesen 2023.

Drugi festivalski dan temom somatskog bavit će se kroz forme razgovora, okruglog stola i iskustvene radionice Icrpljivanje/Obnavljanje – Suprotnost ili jedinstvo koju će voditi Zrinka Šimičić.