Piše: Ivana Pejić

Godine 1943., u jeku Drugog svjetskog rata, Hannah Arendt u časopisu The Menorah Journal objavljuje članak naslovljen Mi, izbjeglice. Poistovjećujući se s ljudima bez države, Arendt u njima prepoznaje nove subjekte povijesti, avangardu svog naroda kako ih naziva. Tezama iznesenima u tom kratkom tekstu inspirirala je talijanskog filozofa Giorgia Agambena, koji ih razvija pedeset godina kasnije u eseju istog naziva. Promatrajući fenomen izbjeglištva u kontekstu propadanja nacije-države i općeg rastakanja tradicionalnih političkih kategorija, Agamben tvrdi da izbjeglice, osim što su jednako gorući društveni problem, predstavljaju jedinu zamislivu figuru našeg vremena. U sustavu nacionalnih država izbjeglica predstavlja uznemirujući element, prije svega zato što se u njemu “dokida istovjetnost čovjeka i građanina”, neupitna veza između rođenja i nacionalnosti, čime uzrokuje krizu ideje suverenosti. Stoga za njega izbjeglice nisu marginalni subjekti već zauzimaju središnje mjesto političkog diskursa. Dvadeset godina kasnije, u vremenu najveće izbjegličke krize koja je zadesila Europu nakon Drugog svjetskog rata, Agambenove su tvrdnje aktualnije nego ikada te pozivaju na promišljanje društvenih posljedica i vrlo konkretnih učinaka te uznemirenosti. 

Iako je tema migracije i izbjeglištva u središte interesa šire javnosti stigla s priljevom milijuna ljudi iz zona sukoba na Bliskom istoku i u Africi, a u naš medijski prostor posebno otvaranjem tzv. balkanske rute, u kulturnom i umjetničkom polju ona je prisutna već niz godina. Tako se u okviru umjetničkih praksi problemu izbjeglištva pristupalo iz različitih perspektiva, od tematiziranja sudbina migranata do prokazivanja društvene isključivosti i latentnog fašizma zapadnih društava. Jedna takva umjetnička intervencija koja kritički reflektira izbjegličku i političku krizu Europe prikazana je i u zagrebačkoj Galeriji Nova. Riječ je o izložbi pod nazivom Znaci i šaputanja koja predstavlja nastavak istraživanja teme i fenomena gastarbajtera koje su inicirali kustoski kolektiv WHW i filozof Boris Buden. Okosnicu izložbe čini projekt Na mapi je jasno (It is obvious from the map) Thomasa Keenana i Sohraba Mohebbija kojim ispituju ulogu kartografije u izbjegličkoj krizi. Fokus njihova istraživanja je mapiranje migracije, odnosno dizajniranje krize kroz koje se očituje promjena geopolitičkog značenja i imaginarija granica. 

U tom smislu posebno je zanimljiv rad Maribel Casas-Cortes i Sebastiana Cobarrubiasa koji okupljaju i analiziraju niz karata državnih i međunarodnih agencija za kontrolu migracija. Upravljanje migracijskim tokovima pokazuje se kao ključni element granične politike Europske unije, a karte poput onih koje izrađuju Frontex i ICMPD (Međunarodni centar za razvoj migracijske politike) služe za provedbu rigoroznog režima zaštite granica, kao instrument zaustavljanja migranata pred zidinama tvrđave Europe. Autori njima vizualiziraju promjenu praksi upravljanja granicama, od sve veće militarizacije do eksternalizacije granica kojom se kontrola migracijskog toka vrši daleko od europskog teritorija. Premještanje graničnog nadzora na ‘izvore krize’ priziva i eho kolonijalne prošlosti. Na mapi je jasno – nadzor nad svakom od četiriju glavnih ruta koje prolaze afričkim kontinentom vrše zemlje koje su nekada na tim mjestima imale kolonijalne posjede. Prikazane karte stoga, pored normalizacije i legitimizacije izrazito restriktivnog graničnog režima, ukazuju i na imperijalističke ostatke u politici Europske unije te naglašavaju diskrepanciju između temeljnih načela na koja se poziva i konkretnih politika koje se provode na terenu. 

Naziv projekta Keenana i Mohebbija dolazi od bilješke s fragmenta karte mađarsko-srpske granice koju su izradili i međusobno dijelili sami migranti. Drugi kartografski dio izložbe posvećen je upravo takvim protu-mapama — onima koje prisvajaju i transformiraju kartografske metode te tako dovode u pitanje neutralnost konvencionalne reprezentacije svijeta. Pojam dolazi od kritičkog kartografa Denisa Wooda, a označava dokumente koje uznemiruju, distorziraju ili razgrađuju društveno prihvaćene forme i time predstavljaju izazov ustaljenim načinima viđenja svijeta. Za njihovo tumačenje ključno je razumjeti tehnologije i kodove koji ih proizvode te ih sagledati kao dijelove kompleksnijih sustava u sklopu kojih konstruiraju nove oblike subjektivnosti. U tom svjetlu možemo tumačiti i izložene primjere mapa, slika i dijagrama koje izbjeglice kreiraju i međusobno dijele na društvenim mrežama kao dokumente puta preko ili oko Mediterana do željenog odredišta u Europi. Sadržajno se dijele u nekoliko kategorija: kartografski prikazi čitave rute ili nekog pojedinačnog segmenta putovanja,  zatim karte s upozorenjima drugim putnicima o opasnostima koja potencijalno prijete te naposljetku oglasi s rutama prijevoza koje diseminiraju krijumčari. Ovakvo autonomno mapiranje migracije od strane onih koji je zbilja i prolaze tako predstavlja alternativnu, protu-kartografiju koja, osim što upućuje na različite oblike opresije i eksploatacije, može služiti i kao okvir za razvijanje novih oblika percepcije i reprezentacije svijeta u kojem živimo. 

Alternativne definicije nudi i umjetnica Daniele Ortiz u Abecedi rasističke Europe, slikovnici kojom tematizira odnos rase, klase, rodne i etničke pripadnosti u kontekstu europske kolonijalne povijesti i aktualne migrantske problematike. Tako na primjer slovo N označava nacionalne granice i nacionalnosti kao sustave koje je stvorila Europa te države kao neprirodne tvorevine. Neovisnost kolonija ne znači i kraj globalnog kolonijalnog poretka — zapis je praćen ilustracijom bijele djece koja se bezbrižno igraju iscrtavajući kartu Afrike. Sugestivnim ilustracijama i tekstom u koje je utisnut i snažan pečat osobnog iskustva migracije, autorica redefinira značenjski nabijene pojmove ističući pritom hipokriziju te razorno djelovanje struktura moći i eurocentričnog pogleda na svijet.

Nešto drugačiji pogled donosi Davor Konjikušić serijom fotografija Aura: F37, nastalih 2015. godine, na samim počecima migracijskog vala. Fotografije bilježe migrante u noćnom prelasku šengenske granice, snimljene pomoću policijskih termovizijskih kamera koje se koriste za nadzor vanjskih granica Europske unije. Nijemim tijelima u pokretu autor daje glas, nadopunjujući sliku audio zapisom razgovora migranata prilikom prelaska granice. Za razliku od senzacionalističkih reprezentacija izbjegličke krize, Konjikušić svojom intervencijom migrante pretvara u subjekte te nudi okvir za formiranje drugačije percepcije slika nesreće koje su nas zadnjih godina preplavile. No, da nijemo tijelo može prenijeti proživljene strahote pokazuje kratki, ali iznimno upečatljivi film Zemlja čudesa (Wonderland) Erkana Özgena. Protagonist filma je dječak Muhamed, gluhonjemi sirijski izbjeglica, koji svoje traumatično iskustvo rata i sukoba artikulira tjelesnim gestama i mimikom. Iako bez izgovorene riječi, rad snažno i elokventno ukazuje na granice mogućnosti reprezentacije traumatičnih iskustava, kao onog što izmiče jeziku. 

Upravo granica reprezentacije, odnosno, ono što izlazi van nje čini sukus ove izložbe. Različiti primjeri mapiranja migracije, realizirani kroz kartografske prakse ili narativne forme, reflektiraju današnju Europu kao prostor uznemiren prisutnošću izbjeglica, zatvoren pred strahom od priliva novih migranata. Politike koje iz toga proizlaze radikalno utječu na ideju slobode kretanja koje bi trebalo biti osnovno pravo čovjeka. Koncepcija ljudskih prava, reći će Arendt, slama se u trenutku kada se oni koji ih proklamiraju suočavaju s ljudima koji su doista izgubili sve osim gole egzistencije. Svjedočimo kako iznova postaju drugi, ne samo na granici, u kampu ili prihvatnom centru, već daleko prije, kada o njihovom pravu na kretanje odlučuju oni prvi. Radovi na ovoj izložbi, svaki na svoj način, adresiraju pitanje prostornih i društvenih transformacije proizašlih iz migracijskih pokreta, uz naznaku da bi posljedice tih promjena za Europu kao i za područje “izvora krize” mogle biti dalekosežne. 

Predavanje će se održati u utorak, 7. veljače u 19 sati.

Sohrab Mohebbi je kustos i pisac iz Los Angelesa, gdje radi kao kustos u REDCAT-u. Dobitnik je nagrade Zaklade Tremaine za izložbu Hotels Theory. Njegov blog presencedocuments.com podržava program Kreativni kapital | Warholove zaklade za pisce o umjetnosti. U suradnji s Thomasom Keenanom kurira izložbu Očito je iz karte koja će se održati u REDCAT-u u ožujku 2017.

Program je dio suradničkog projekta Oni su bili kakvo-takvo rješenje koji u sklopu programa Kreativna Europa kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW realizira u suradnji s Centrom za mirovne studije iz Zagreba, European Institute for Progressive Cultural Policies/EIPCP iz Beča i Tensta Konsthall iz Stockholma.

U srijedu, 12. prosinca, u 18 sati, Keenan će u Galeriji Nova održati predavanje i predstaviti knjigu Mengeleova lubanja: začeci forenzičke estetike koja izlazi u izdanju Multimedijalnog instituta i u prijevodu Tihane Bertek. U predavanju će se istraživati nastanak objekta u procesuiranju ratnih zločina, uvjeti njegove prezentacije, kao i estetske operacije uključene u dešifriranje “govora stvari”.

Gostovanje Thomasa Keenana suorganiziraju WHW i Multimedijalni institut. 

Esej Mengeleova lubanja: začeci forenzičke estetike rezultat je dugog razdoblja zajedničkog istraživanja i podučavanja te kontinuirane suradnje između Projekta ljudskih prava na koledžu Bard i Centra za istraživačku arhitekturu na koledžu Goldsmiths Sveučilišta u Londonu. Uključio je i radionicu pod nazivom “Forenzički dokazi” na Bardu u veljači 2011. organiziranu u suradnji s tamošnjim Centrom za kustoske studije; radionicu “Forenzička estetika” u suradnji s časopisom Cabinet i Centrom Vere List na Sveučilištu New School u New Yorku u studenom 2011. te, što je najvažnije, seriju seminara na temu “Forenzičke estetike” koje su Thomas Keenan i Eyal Weizman držali zajedno s Nikolausom Hirschom, na Städelschule (Državnom sveučilištu za likovne umjetnosti) u Frankfurtu 2010./11. Uz studente, u radu seminara sudjelovali su i gosti poput Borisa Budena, Anselma Frankea, Gillesa Peressa i Hito Steyerl. Ova knjiga objavljena je prigodom izložbe koju je kurirao Anselm Franke uz pomoć Sophie von Olfers u frankfurtskoj galeriji Portikus, a ranije verzije istražavanja na temelju kojih nastaje već su bila predstavljena na Sveučilištu za umjetnost u Berlinu.

Thomas Keenan predaje književnu teoriju i ljudska prava na koledžu Bard, gdje vodi Projekta ljudskih prava. Eyal Weizman izraelski je arhitekt i profesor je prostorne i vizualne kulture na Goldsmithsu te direktor Centra za istraživačku arhitekturu.

Knjiga izlazi u izdanju Multimedijalnog instituta, u sklopu biblioteke “Vizualni kolegij” koju uređuje Petar Milat, te u prijevodu Tihane Bertek. 

Keenan gostuje u Zagrebu gdje će sudjelovati u razgovoru u sklopu Human Rights Film Festivala, održati predavanje te predstaviti knjigu. 

Izvor: mi2

Pokušaj da se nasilje misli jest već ispočetka čin prevođenja iz jednog u drugi registar (fizičkog u simbolički, primjerice) koji u onoj istoj mjeri u kojoj aktove nasilja čini barem malo razumljivijima u sam medij komunikacije pak s druge strane uvodi nasilnost, ili fascinaciju nasiljem, čineći ideal transparentnog i ne-nasilnog komuniciranja nedostižnim. No, prevoditi nasilje znači jednako tako susresti se i s prostornom dimenzijom nasilja gdje više nije samo riječ o prelasku iz jezika u jezik, već i o realnom prolazu kroz prostore i teritorije kao mjestom ali i svrhom sukobljavanja.

Na skupu u MaMi tim i daljnjim pitanjima približit ćemo se u društvu Thomasa Keenana i Uge Vlaisavljevića koji će u svojim izlaganjima predstaviti vlastita razmatranja o retorici i logici nasilja, između pitanja o teritoriju i jeziku u doba masmedija. Nakon izlaganja slijedi moderirana diskusija, popraćena filmskim primjerima (Eyal Sivan, Omer Fast).

***

Thomas Keenan predaje medijsku teoriju, književnost i ljudska prava na njujorškom koledžu Bard, gdje također vodi Human Rights Project. U fokusu Keenanovih istraživanja u posljednje vrijeme je odnos live-medija i humanitarnog intervencionizma, na čemu surađuje sa

Eyalom Weizmanom. Od posebnog su interesa brojni Keenanovi članci u kojima je analizirao jugoslavenske sukobe 90-ih.

Ugo Vlaisavljević je profesor filozofije na Sveučilištu u Sarajevu, i bez sumnje jedna od najzapaženijih filozofskih osobnosti na području koje se nekad nazivalo Jugoslavija. Autor je većeg broja knjiga i članaka, od kojih svakako valja izdvojiti studije o (post-)jugoslavenskim etnopolitikama i fenomenologiji. Pored akademske djelatnosti Ugo je ništa manje zapažen u javnom životu Bosne i Hercegovine kao rijetko kritičan i provokativan intelektualac.

***

Organizira Multimedijalni institut u suradnji s Lokalnom bazom za osvježavanje kulture [BLOK].

Poduprli Ministarstvo kulture RH; Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba