Rayan Mendoza, američki umjetnik koji već dva desetljeća živi i radi u Europi, na ovogodišnjem Art Rotterdamu, manifestaciji koja okuplja umjetnike i galerije diljem svijeta, izložio je napuštenu kuću iz Detroita pod nazivom The White House. Kontroverzan rad uskoro bi trebao biti premješten u svoj trajni dom – Verbeke Fondaciju – privatni izložbeni prostor otvoren za javnost u Antwerpu u Belgiji. Upravo zato ponovno se povlači pitanje umjetničke vrijednosti i moralne ispravnosti ovog rada, okarakteriziranog i kao vrhunac “pornografije ruševina”, odnosno eksploatacije i “glamurizacije” propadanja grada.

Inicijalna Mendozina ideja bila je preseliti kuću iz Amerike u Europu kao sentimentalan vid preseljenja nečijeg doma, no tek u potrazi za napuštenom kućom upoznao se sa svim razmjerima problema urbanog propadanja. Značaj njegova projekta tako se proširio s njegovog osobnog putovanja na širi aspekt uspona i pada ovog nekad velikog američkog grada. “Želio sam zamrznuti trenutak američke povijesti. Ne mogu dozvoliti vlastima da sruše sve oronule kuće sa svim njihovim sjećanjima bez da i jedna ostane sačuvana kao svjedočanstvo, tvrdoglavi podsjetnik na sve ostale”, kaže umjetnik. Za potrebe rada uklonjene vanjske zidove i krov otpremio je u Europu, a unutar izložene “kuće” koja je vlasniku oduzeta jer si ju više nije mogao priuštiti, projiciraju se zajednički isprepletene fotografije i obiteljska sjećanja umjetnika, ali i bivšeg vlasnika.

Rad je međutim žestoko kritiziran, te nazvan tipičnim primjerom aproprijacije, u kojem netko komada kuću iz neke zajednice, dio po dio i stavlja ju na razgledavanje. “Ovo nije Machu Picchu, ovo nisu Pompeji, ovo je živi grad”, piše Sarah Rose Sharp, kritičarka i multimedijalna umjetnica iz Detroita. “Ne može se samo doći i uzeti dijelove grada kako bi se prikazali negdje izvan konteksta. Detroit nije muzejski eksponat. Mi to još uvijek koristimo. Ruševnost Detroita dio je njegova naslijeđa i ono ima svoje značenje. Uzeti njegov dio znači uzeti mogućnost ljudi koji tamo žive da s tim nešto naprave. Dok nisi dio Detroita ne možeš znati što to zaista znači, a pokušaji stvaranja simbolike iz žive stvarnosti činit će se agresivni i bezosjećajni”. Brian Doucet i Drew Philp pisali su o opasnosti svođenja Detroita na jednostranu sliku napuštenog doma koja implicira da je grad prazan, a ruševine pretvara u umjetničke objekte, “svi ti projekti zajednički stvaraju simplistički narativ Detroita kao praznog platna u potrebi za bijelim spasiteljima iz srednje klase”. S druge strane, Vincent Thomas, vlasnik spomenute kuće rekao je da mu je drago što će njegov obiteljski dom ostati sačuvan barem u nekom obliku, umjesto da bude sravnat sa zemljom kao što je bilo namijenjeno.

“Kad su me “politički korektni” pitali što to radim i istaknuli da eksploatiram nešto što je već eksploatirano, kad su upozorili na moju bijelu kožu i pitali me da li sam rođen i odrastao u Detroitu, rekao sam im da sam imao izbor”, kaže Mendoza. “Imao sam izbor ignorirati što je preda mnom, ili to prigrliti. Ako se pogleda površno, to je eksploatacija. No ako se uzme vremena i pogled dublje, u pitanju je povezanost”, objašnjava umjetnik svoj rad. 

Tijekom travnja na Detroit Free Press film festivalu prikazat će se dokumentarac Coming Home, Fabie Mendoze, umjetnikove žene, koji prati nastanak i razvoj projekta White House. U gradu se zbog toga ponovno pokrenulo pitanje što on točno znači za zajednicu, pošto je stanje ruševne kuće i zemljišta puno gore nego je bilo prije. Za Mendozine kritičare, nevolja susjeda koji su postali žrtve situacije dokaz je da umjetnici nemaju pravo doći u grad i tretirati ga kao vlastito “bijelo platno”, bez obzira koliko plemenite njihove namjere bile.