S obzirom na kultni status serije svaka analogija nužno je nategnuta, a za tvrđe fanove i svetogrdna. Međutim, upravo je donekle analogna slatko-gorka schadenfreude ono što me držalo od prvog gledanja predstave Jimmy Ćorak, na zacijelo najgoroj mogućoj pozornici na svijetu – otvorenim prostorima ljetnog Dubrovnika – do aktualnog u travnju 2025. Ne prođe dan da netko iz aktualne američke administracije ne istakne virilnost novo-starog predsjednika pa je tako i svježa carinska odluka s potencijalno katastrofalnim ekonomskim posljedicama pravdana time što će osnažiti muškost kod, valjda woke ideologijom oslabljenih, nosilaca mošnji. A sve se to odvija u ime povratka starim vrijednostima koje su uspostavili osvajači novih prostranstava.

Jimmy Ćorak autorskog kolektiva Čigir, Plazibat, Vuković, u mnogočemu je anticipirala aktualnosti političkog trenutka, s obje strane velike bare, uspjevši pritom potpuno izbjeći ma i natruhu pamfletskog dociranja. Novousplamsali, razulareni mačizam, robovanje personalnim deluzijama i nadjačavanje kao temeljni modus socijalne komunikacije upakirani su ovdje u za to idealni okvir kaubojskog bildungs-komada. U enciklopedijskim određenjima žanra westerna redovno se ističe kako je središnja tema uspostava zakonskog poretka u divljini. Figura civilizirajućeg agensa pritom je beziznimno bijeli muškarac sa superiornim revolveraškim vještinama kao presudnom kvalifikacijom.

Jimmy Ćorak, eponimni protagonist ove monodrame antiteza je klasičnom kaubojskom heroju, iako je, kako odmah saznajemo, najbolji revolveraš na svijetu, barem dok ne sazna da postoji još jedan bolji i tu avantura počinje. S obzirom na ogromnu tradiciju persiflaže žanra westerna, koja je iznjedrila čak i novi špagetasti subžanr, posezanje za uvriježenim tropima ironiziranja teško da bi održalo kazališno zanimljiv i potentan zahvat u trajanju od gotovo dva sata. Dosjetka, ili niz istih na ma kako bizarnu temu bez domišljenog koncepta i ambicioznog izvedbenog aparata ne čini dobru ni zanimljivu priču.

Srećom, kao i u ranijem Kunstovom primjeru kolektivnog kazališnog mišljenja i stvaranja, koji je sukreirala Vuković, i dramaturške i režijske i izvedbene intervencije posegnule su za mnoštvom kazališnih alata i tehnika iz postdramskog poetičkog repertoara kako bi izvele energični slalom kroz neuralgične točke stasanja pravog momka.

Kako se i u popratnom tekstu najavljuje, priča je to o arhetipskoj potrazi za ocem i sređivanjem računa s njim. No dok bi ljenji kazališni koncept s ovakvim parametrima sretno zajahao u Edipovom sedlu i predstavu komforno pretvorio u ersatz terapijsku seansu klasičnog afektivnog naboja gdje svi suosjećamo s mukama junaka, Jimmy ovdje kreće značajno drugačijim putem. Sve je tu naoko kako treba od prve sekunde, i traper kostim, i kožnati šešir i čizme, i zvuci gitare začinjeni twangom, kako jednom saloonu i priliči, no ova mimetička besprijekornost vrlo se brzo pokazuje kao podvala.

Odmah pri početku Čigir lomi četvrti zid i naređuje publici da utaknu slušalice u uši kako bi mogli pratiti sadržaj. Međutim, isti sadržaj dolazi i iz razglasa, i višestruke packe o korištenju slušalica, koje tijekom izvedbe dijeli publici, više su ikonička slika klasične redateljske naređivačke posture i menadžeriranja pažnjom publike, nego smisleni estetski naputak. 

Iako tehnički gledano monodrama, u Jimmyju imamo nekoliko likova koje, srećom, Čigir ne izvodi uživljavajući se u različite karaktere, nego dominantno persiflirajući manirizme žanra westerna, povremeno koketirajući s groteskom harmsovskog tipa. Njegova maestralna i virulentna mimika, ponad toga, puno više crpi iz glumačkih poetika slapsticka i commedie dell’arte nego mačizmom impregnirane distance svojstvene kaubojskim junacima.

Međutim, iako odabrani parodijski registar pruža dovoljno komfora za maksimalnu eksploataciju i motiva i žanrovskih klišeja, pa time i pouzdano ispunjavanje očekivanja publike, autorski kolektiv taktički promišljeno dozira takva rješenja i dramaturški vješto garnira izvedbu već spomenutim ispadima iz fikcije. Čigir je u tim momentima izvedbeno besprijekoran. Bravurozan u koreografskim sekvencama, precizan u skriptiranim replikama i inteligentno razigran u improvizacijskim izmjenama, što je i publika u par navrata popratila oduševljenjem. 

Iz slušalica / razglasa dobivamo uvid i u misli junaka koje glumac u tom momentu ne izgovara – u svojevrsno nesvjesno, kako lika tako i glumca. U jednom od proboja fikcijskog zida Jimmy inzistira da publika konačno skine slušalice jer ne želi da svi znaju što se njemu dešava u glavi. Dio publike ga posluša, dio ne.

Tradicionalno pojmljeno, dobar kazališni rad očituje se i u držanju uzdi u svakom trenutku, u imanju apsolutne kontrole nad situacijom što tobože svjedoči i o dobroj pripremi izvođača_ica i promišljenosti koncepta. U situacijama poput netom opisane, ali i u još par navrata tijekom predstave, publici se na pladnju pružaju uzde, i iako u ovom slučaju nije bilo preuzimanja uzdi, niti provokacije bilo koje vrste, spremnost da se to potencijalno desi svjedoči o izvedbenoj samouvjerenosti.

Možda još i važnije, to pokazuje i režijsku volju da se otvori destabilizaciji figure finalnog značenjskog arbitra. Sižej Jimmyja Ćorka slijedi relativno pravocrtnu priču, ispresijecanu doduše nadrealističkim sekvencama. Kako na samom početku saznajemo, to je priča o ubojstvu oca. Jimmyjev otac možda na kraju bude ubijen, možda i ne, ali savjestan i kazališno marljiv rad na usmrćivanju Velikog redatelja kao jamca dobro posložene priče rijetko je kada izgledala i zvučala ovako zabavno.

I ovom produkcijom, kao i u nekoliko ranijih slučajeva, Kunst je opet pokazao što se može postići kad se rigidna autorska vertikala rastvori i dopusti užitak horizontalnog kolektivnog kazališnog stvaranja. Dobri efekti time nisu zajamčeni, ali rizik istraživanja na duge staze svakako je bolja poetička oklada.

Kada se normalni ljudi zažele televizijskog comfort fooda, oni najčešće po tko zna koji put posegnu za dobro im poznatim i srcu dragim serijama, Prijateljima, Mučkama i sličnim. Ja, međutim, nekako nisam stekao naviku opetovanog gledanja dragih mi sadržaja, pa mi je najbliži ekvivalent televizijskog comfort fooda – gledanje novih epizoda dugovječnih serija čiji su dani slave i ponosa daleko iza njih. Serija kao što je, naprimjer… ehmmm… ovaaaaaj… Family Guy?

Da, Family Guy! Eto vam na kad ste tako uporni, PRIZNAJEM! Ja i dalje – u 2019.! – gledam Family Guya i s tim sam priznanjem u jednom potezu razrušio sav hipsterski kredibilitet koji sam mukotrpno gradio kroz sve ove kolumne! Jeste sad sretni? HA?!

Svjestan sam da tekst o Family Guyu u 2019. nije nešto što će generirati puno klikova (ispričavam se svim velikim i malim dioničara Kulturpunkta, znam da nije obećavajući početak prvog kvartala!), ali eto, ja smatram da je zanimljivo ponekad se osvrnuti i na nekoć davno popularne i cajtgajstaste serije koje su poživjele dovoljno dugo da dožive potpunu društvenu irelevantnost. Jer, ono… Kad ste zadnji put vidjeli da je netko na fejsu ili twitteru šerao neki klip iz Family Guya? Jeste li uopće znali da se to i dalje snima i prikazuje?

Ruku na srce, i meni je misterij što je Family Guy dogurao do svoje evo već 17. sezone. SEDAMNAESTE. Jer gledanost je u stalnom padu još od devete i sada je već ispod brojki na koje su Simpsoni pali u svojoj trenutnoj, dvadeset devetoj sezoni (e, da mi je naći nekoga tko TO još gleda, hehe! Ja ne, da se razumijemo, nisam ipak toliki manijak). Brojke su to zbog kakvih njihov matični kanal Fox obično – otkazuje serije.

No Simpsoni su nacionalna institucija, pa bar s te strane mogu skužiti zašto ih Fox milosrdno drži na aparatima, ali da drži i seriju koja je bila… na nekoliko godina prošlog desetljeća popularna među srednjoškolcima i napušenim studentima? To mi ne ide u glavu. Mislim, okej, Family Guy je čedo Setha MacFarlanea, Foxove zlatne koke koju sigurno žele odobrovoljiti na svaki mogući način kako bi radio projekte za njih i u budućnosti, tako da mi nije nezamislivo da ih je možda čak i strah ukinuti njegovu prvu hit-seriju za koju je sentimentalno vezan… Ali, Bože mili, pa kako se NJEMU više uopće da? Sedamnaest godina jednog te istog!

U redu, da budem precizniji – četrnaest godina jednog te istog. Jer Family Guy iz prve tri sezone i Family Guy iz svih kasnijih sezona su dvije, realno, različite serije.

Naime, Family Guy je u svojoj prvoj inkarnaciji bio poput neke anarhičnije verzije Simpsona neopterećene težnjama za kontinuitetom i logikom, ali je u suštini i dalje ipak bio animirani obiteljski sitcom. FG je zatim bio ukinut, pa je onda kroz naredne tri godine postao kultni naslov s dosta dobrom DVD-prodajom, da bi zatim bio vraćen na male ekrane, s drastično izmjenjenom scenarističkom postavom i osjetno – poglupljen.

Za razliku od linearnog strmopizda Simpsona (koji su u osmoj sezoni pokazivali znakove dekadencije, u devetoj ozbiljnog pada, a već do jedanaeste postali deprimirajuće negledljiva zombi-imitacija Simpsona), Family Guy je – ako mene pitate – držao jednu konstantu prve tri godine, te zatim jednu skroz drugu konstantu kroz idućih četrnaest. Prve tri sezone bio je razularena, ali pametna serija sa srcem koju bez ustručavanja mogu preporučiti svakome. A nakon toga mahnito oscilira ne samo od epizode do epizode, nego i od gega do gega.

Od četvrte sezone pa nadalje, Family Guy je serija u kojoj jedan tren nešto bude skroz nadahnuto i užasno smiješno, da bi odmah zatim uletjela neka fora toliko glupa i lijena da mi bude neugodno za gledati. Nije, naravno, ni da je svaki štos u prvoj fazi Family Guya bio za anale, ali je u drugoj osjetno povišen kvocijent onoga po čemu je FG ozloglašen – spajanja dvije-tri nasumične popkulturne reference kao nadomjestka za šalu.

Ta četvrta sezona mi jest bila neugodno hladan tuš, ali s njom je serija ušla u jedan novi groove u kojem je ostala do dana današnjeg i na koji sam se ubrzo naviknuo: zna biti odličnih epizoda, zna biti onih toliko bolno neduhovitih da se pitam zašto ja to pobogu više uopće gledam. Neke sezone imaju više jednih, neke više drugih, ali čak i najlošije epizode obično imaju bar jednu killer foru na koju se naglas nasmijem, a sve skupa uspijeva biti gledljivo i nakpn sedamnaest godina zato što Family Guy već dugo više nije animirani sitcom, nego je u međuvremenu postao – animirani skeč-šou.

Kojem je čak i, rekao bih, balast što se i dalje pokušava makar minimalno, reda radi, držati nekakve bazične narativne, a posebno emotivne strukture sitcoma. Jer u seriji ovako lišenoj emotivne logike i konzistentnosti nema, primjerice, apsolutno nikakvog smisla što u jednoj od zadnjih epizoda kćer Meg – lik koji je prije jedno bar deset godina sveden na obiteljsku boks-vreću za iživljavanje – odustane od natjecanja na Olimpijadi kako bi spasila svog oca Petera koji je uvijek doslovno ili ponižava ili ignorira i ama baš ništa treće. A što se tiče epizoda u kojima majka Lois na kraju po sitkomovskoj špranci uz topli osmijeh oprosti sve svom mužu, koji je konstantno potpuno nepodnošljivi psihopat i prema njoj i prema svima u kući – e, pa to ne da je degutatno, to je uvreda gledateljskom razumu.

Jedna stvar koju isto zamjeram je reakcionarnost pod krinkom transgresivnosti, taj tako čest produkt okupljanja mahom privilegiranih bijelaca, mahom muškaraca u potrazi za humorom “koji pomiče granice”. Pa Family Guy tako vrvi “ironičnim” seksističkim i šovinističkim šalama koje su, kao, okej ako se pritom namiguje gledateljima, plus ima jednu rasističku crtu: ako se šale na račun nekog bjelačkog lika, šala će praktički uvijek biti o tome kako je ili debeo ili ćelav, ili ružan ili glup, ili ima rak ili je gej itd, itd… No ako je lik, recimo, crnac ili Kinez, jedno 90% šala će se vrtiti oko toga što je on/a – crnac ili Kinez.

Zbog takvih stvari Family Guy neće biti nešto što će se u budućnosti rado vaditi iz naftalina, mada opet, FG sa svojom rafalnom paljbom referencama na efemerne popkulturne pojave ionako ni nije dizajniran da ima puno smisla budućim generacijama. I dan-danas me zna impresionirati koliko znaju imati – za pojmove serija za šire mase – opskurne reference! Ima tako recimo jedna epizoda u novoj sezoni kada se nova supruga obiteljskog psa Briana guši zbog zaglavljenog komadića hrane, no on ne zna kako da izvede Heimlichov manevar, pa panično pokušava naći upute preko mobitela i onda se namršti i požali: “Dobro, pa majku mu… Imam samo jednu pjesmu od Haim na mobitelu? I on mi je daje svaki put kad probam utipkati ‘Heimlich‘!”

Ili kad u gorespomenutoj epizodi o Olimpijadi Meg vježba streljanje, pa nakon što pogodi sve mete zadovoljno kaže “funky, funky” onako kako se to kaže u “Cantaloop”, poluzaboravljenom hitu US3 iz devedesetih, na što se kadar zamrzne i preko ekrana se pojavi natpis: “Osoba koja je napisala ovaj scenarij ima 31 godinu. Koliko vi imate godina?“.

To mi je, inače, najdraža vrsta gegova u Family Guyu – meta-gegovi koji ruše četvrti zid. Bilo bi za očekivati da će upravo to u ovako poodmaklom stadiju biti jedan od najiritantnijih elemenata serije, ali nekako ispada da baš ti meta-gegovi najčešće izvlače ono najkreativnije i najduhovitije iz njegovih scenarista. A u najnovijoj sedamanestoj sezoni – boljoj od prosjeka – ih ima nekoliko stvarno, ali baš stvarno urnebesnih. I podsjećaju me zašto i dalje rado gledam ovaj skeč-šou, pa makar i nemilo kolutao očima na, brat bratu, jedno bar 60% njegovih skečeva.