Zašto još?

Pa, zato što je Lodge 49 jedinstvena serija koju je teško usporediti s bilo kojom drugom. Mogao bih vam reći da u njezinom DNK-u nazirem tragove i Života na sjeveru i The Leftoversa, ali… baš samo to, tragove, ništa više. Jer ova serija je i klasa i svijet za sebe.

Lodge 49 prati zgode i nezgode Duda, momka iz kalifornijskog Long Beacha koji se, unatoč urođenom optimizmu, na početku serije teško nosi sa smrću oca, a ne pomaže ni što je ostao bez krova nad glavom zbog dugova koje je ovaj ostavio za sobom. Dudu će se, međutim, vratiti vjera u život i ljude kada otkrije Red risa, udruženje s desecima loža diljem svijeta – uključujući i jednu u Long Beachu.

Kao također topla serija puna živopisnih, ekscentričnih likova, a bez ijednog pravog negativca, Život na sjeveru jest očigledan preteča. S razlikom da Lodge 49 u neku ruku čak i ima svog negativca, samo što on nije utjelovljen ni u jednom pojedinačnom liku, nego je ovdje jedini pravi negativac… Sistem. Bešćutni, nehumani kapitalistički sistem današnjice.

A ako dijelite sa mnom frustraciju serijama koje je David Simon radio nakon The Wire, onda ćete se, vjerujem, složiti kako je jebeno teško s takvim pristupom zadržati gledateljsku pažnju i entuzijazam. Mislim, pa sigurno nisam jedini koji bi pogledao pilot Tremea ili The Deucea, pomislio “Mmmmm, da, dobri stari Simon i dalje zna znanje, evala majstore, živio ti meni još sto godina!” – samo da bi onda polagano gubio interes i spontano zastao s gledanjem nakon, tipa, šeste ili sedme epizode? Jer iako se slažem da u stvarnosti sistem najčešće i jest glavni negativac i da to jest vrijedno isticanja i ponavljanja, to… i nije nešto što samo po sebi daje dostatan dramski zamah. Jer koliko god da Simonov holistički pristup problemima Baltimorea bio impresivan – za seriju za pamćenje je obično ipak potrebno nešto više. Potreban je neki Stringer Bell, neki Marlo, likovi kakvi su očajnički nedostajali i Tremeu i The Deuce, serijama koje su bez njih bile nekako… nezadovoljavajuće, pomalo dosadnjikave?

Pa eto, ako dijelite moje mišljenje o zadnjim radovima Davida Simona, znat ćete koliko je Lodge 49 čudo od serije kada kažem da i uz tako apstraktnog negativca uspijeva iz epizode u epizodu biti ne samo sve bolja – nego i sve zabavnija!

Iako je Loža 49 u Long Beachu ponajprije mjesto u kojem gubitnici kapitalističke utrke nalaze utočište i osjećaj zajedništva, ona je ujedno i izvor brojnih misterija. Zašto Loža 49 sadrži skrivene prostorije? Koja je to Prava loža o kojoj pričaju vođe organizacije? Što kriju izgubljeni svici Harwooda Fritza Merrilla, osnivača Reda risa? Je li on možda otkrio tajnu alkemije? I kako je to sve povezano s podzemnim radovima propadajuće tvrtke Orbis?

I tu me Lodge 49 pomalo podsjeća na The Leftovers, seriju koja je također golicala maštu brojnim misterijama… ali je i cijelo vrijeme bilo jasno da te misterije nisu poanta priče. Naravno da te jest zanimalo što se to dogodilo s 2% ljudi koji su u Leftoversima odjednom nestali s lica Zemlje, ali tu se seriju gledalo i sa sviješću da je putovanje – svi ti fascinantni načini na koje su se likovi suočavali sa svojim traumama – ipak puno bitnije od odredišta.

I baš kao i u dvije dosadašnje sezone Lodge 49, u Leftoversima smo stalno dobivali naznake da bi u igri mogle biti i neke nadnaravne sile, ali nikada ne bismo dobili konkretnu potvrdu da stvarno i jesu u igri: sve potencijalno natprirodno se uvijek moglo protumačiti kao nečije haluciniranje ili snoviđenje, ili kao nečija prevara, ili jednostavno kao bizaran splet slučajnih okolnosti. Lodge 49 čak i ide korak dalje tako što praktički svaku od tih naznaka redovito, brzo i odrješito demistificira, dajući time za pravo Ernieju, Dudovom novom prijatelju iz Lože koji je uvjeren da su sve te priče o alkemijskim tajnama obična hrpa gluposti… Samo da bi se onda opet, svaki put, dogodilo nešto još čudnije zbog čega se i on zamisli!

No kao što rekoh, Lodge 49 obično radije bira ostati s nogama čvrsto na tlu, što se posebno odražava u ekonomskim nedaćama likova. Jer tvrtka od koje je većina žitelja Long Beacha živjela propada, sve je manje stalnih poslova s plaćom od koje se može normalno živjeti, a i oni koji ih imaju ih mogu svakog trenutka izgubiti: većina likova u seriji prije ili kasnije završi u Temp Joy, agenciji za nalaženje privremenih, prekarnih poslova. Financijski problemi će neke od njih nagnati i na odlazak u lokalnu zalagaonicu, gdje će vlasniku psovati lihvarsku mater – ali koja im korist od toga, kad naprosto nemaju drugog izbora.

Za razliku od mnogih drugih serija što nam serviraju likove koji ne da ne žive u skladu sa svojim mogućnostima, nego najčešće žive sumnjivo visoko iznad svojih mogućnosti, likovima Lodge 49 je svaki dolar bitan. Ponekad i doslovno, kao recimo u onoj duhovitoj sceni kad Dudova sestra Liz udijeli pet dolara lokalnom žicarošu pa ga onda naganja po parku nakon što skuži da je to bilo sve što joj je ostalo u džepu, a treba joj za parking. Posebno je katarzična scena u finalu prve sezone kada Liz na jedvite jade skupi par desetaka tisuća dolara, ode u banku da otplati dio duga koji je naslijedila od oca i traži da joj oproste ostatak. I s kojim argumentom apelira na bankarku da joj to usliši?

“JA NE MOGU VIŠE OVAKO ŽIVJETI.”

Ne znam postoji li itko tko je ikada živio barem jedan period svog života pod kontinuiranim, stravično iscrpljujućim pritiskom velikih financijskih problema a da se neće prepoznati u toj rečenici. Jer kako god da ste se našli u tim problemima – bili sami krivi ili žrtvom tuđe nepravde, svejedno – to je misao kojoj ćete se vraćati kada se god nađete na izmaku snaga i rubu suza: ja ne mogu više ovako, jednostavno… ne mogu.

E, ali možda i ponajveća čarolija ove serije je u tome što, unatoč svemu navedenom, ona NIJE neki teški crnjak, nego upravo suprotno – ovo je naj feelgood serija današnjice! Jer, kao što je primijetio jedan kritičar, likovi Lodge 49 – koju njezini autori nazivaju “najmanje aspirativnom serijom na televiziji” – ne žive za rad, nego samo, ono… rade kako bi imali od čega živjeti. Oni jesu društveni marginalci koji će teško steći svaki dolar, ali su istovremeno u svakom trenutku voljni potrošiti i zadnji cent koji imaju ako će to pomoći ljudima do kojih im je stalo. Jer to je ono najbitnije, da si dobar čovjek i da si uvijek tu za druge dobre ljude, da im pomogneš da budu bolji, sretniji, zadovoljniji i ispunjeniji ljudi, a i oni tebi.

I tako Lodge 49 zarađuje pravo da, bez trunke licemjerja i bježanja od stvarnosti, uvjerljivije od manje-više bilo koje druge serije, isporuči onu ultimativnu istinu da – da, Mladen i Bepo su u jednome uistinu i bili u pravu, nije u šoldima sve! Od tekućih serija, jedino je još The Good Place takva oaza topline u kojoj likovi bivaju tako nagrađeni za međusobnu dobrotu, nježnost, obzirnost i suosjećajnost – ali mislim da me čak ni najblistaviji trenuci The Good Place ne ostavljaju tako ozarenog i s takvim osmijehom od uha do uha kao najbolje epizode Lodge 49.

Jedini tmurni oblak nad svim skupa je onaj gledanosti, jer… Pa mislim… koliko je vas uopće čulo za ovu seriju? Ovo je toliko ekstremno nezamijećen TV-dragulj da i ljudi s dvo- do troznamenkastim brojem followera na Twitteru znaju spominjati slučajeve kada bi po nekoliko ljudi što rade na seriji zahvalno retweetalo njihove pohvale… I dok je u trenutku pisanja ovog teksta budućnost Lodge 49 nepoznata, ja se tješim mišlju da se ipak prikazuje na AMC-u, kanalu koji je pustio da se do kraja snime ne samo loše gledani, ali od kritike masovno obožavani The Americans, nego i još lošije gledana Halt and Catch Fire koju – otprilike kao i Lodge 49 – kritika jest voljela, ali ju je i još češće ignorirala.

Pa iako je njezina gledanost abnormalno loša (čak i u usporedbi s, kuku lele, Halt and Catch Fire) – kada je riječ o izgledima da Lodge 49 dobije još koju sezonu, ja ću uslijediti Dudov primjer i zadržati njegov neuništivi optimizam. Zarazio me, a šta da vam kažem!

…. I kad kažem “najbolje serije”, pod tim naravno hoću reći “meni osobno najbolje od serija 2018. koje sam ja, potpisnik ovih redova, stigao pogledati tokom ove godine”.

A u svrhu transparentnosti mislim da je fer pripomenuti da nisam, naravno, stigao pogledati baš sve serije za koje mi je zamislivo da bi mogle biti dovoljno dobre da upadnu na listu, samo da sam ih uspio pogledati, kao naprimjer: Genijalna prijateljica (nisam još počeo ni čitati knjigu, imajte milosti!), The Haunting of Hill House (ovo mi kao fanu horora ne služi na čast, istina), One Day at a Time (multi-cam sitcomi nisu moja šolja čaja – iako mi ovaj, kad ga god vidim na minutu-dvije u prolazu na televiziji, uvijek izgleda tako pametno i zabavno i dobro da mi je bed što ga inače ignoriram), Bodyguard (nisam gledao čak ni istoimeni romantični triler s Whitney Houston i Kevinom Costnerom!), Big Mouth i The Marvelous Mrs. Maisel (nisam im još načeo ni prve sezone, ako ćemo iskreno, nije da se ponosim, ali eto), Insatiable (totalno imam feeling da su oni rijetki koji govore da je serija fora u pravu, a da su svi ostali koji su je popljuvali uštogljeni dosadnjakovići – al’ ono, trebam prvo pogledati, jel’), Insecure (znate ono kad se sezone samo gomilaju i gomilaju i sa svakom novom ti sve teže pada pomisao o potencijalnom gledanju jer se već TOLIKO toga nakupilo? E, to.), Maniac (baš me zanima zašto su toliko podijeljene reakcije na ovu seriju! Mada očito ne toliko da bih je dosad pogledao lol), Chilling Adventures of Sabrina (ma kladim se da je ovo dobro, vjerujem ja u Shipku!), Patrick Melrose (volim gledati ljude koji se drogiraju pa upadaju u nevolje zbog drogiranja, ne znam zašto sam ovo preskočio?), Billions (ja sam mislio da je to neka muška serija za muške i da stoga ne moram ni uzimati u razmatranje, a sad vidim da i žene to dosta vole i da svi govore da serija s vremenom samo postaje sve bolja, jooooooj pa NIJE valjda ću morati sad još I TO gledati?! A u pičku…), Better Call Saul (vjerujem svima koji govore kako je super, nije mi problem povjerovati čak ni onima koji govore da je još i bolje od Breaking Bad, ali… šta ja mogu kad jednostavno nemam volju za provođenjem daljnjeg vremena u univerzumu Breaking Bada? Ne da mi se!), Barry (gle, čovjek u životu ima trenutke kada mora odlučiti hoće li gledati novu hvaljenu seriju na HBO-u ili ironično pročitati stomilijunti tekst o lustriranju duboke države na nekom od kriptoustaških portala jer nema vremena za oboje! A ja sam svoje odlučio.), Lodge 49 (šta?!?), itd., itd…

“Dobro, pa ŠTO si ti onda uopće gledao, crni sine?” Čujem vas, čujem vas!

E, pa – pogledao sam jedno četrdesetak ovogodišnjih serija! Od čega ih je taman jedno 25 koje bih srdačno preporučio, pa krenimo redom…

25. The Good Fight

Trudim se suzdržavati od seruckanja po liberalima jer vjerujem da su mnogi liberali/ke potencijalni budući ljevičari/ke (come to the dark side, WE HAVE GULAGS COOKIES!) pa nisam siguran je li najpametnije u startu ih alijenirati, ali ova serija je iz mene baš izvukla najnamćorskijeg mogućeg ljevičarskog anti-lib zanovijetala, sa svojim bogatim odvjetnicima koji su tako beskrajno zbedirani Trumpovom pobjedom iako su, realno, među zadnjima koji će je osjetiti na svojoj koži… No zanemarite moje sitničarenje, teško se može poželjeti zabavniju seriju koja se hvata u koštac s Trumpovom erom.

24. Corporate

Poprilično dobra igrana humoristična serija Comedy Centrala koja ne nalazi baš uvijek najplodniji balans između šašavog humora i dehumanizirajuće korporativne kolotečine, ali ga nalazi dovoljno često da itekako vrijedi pogledati.

23. The Man in the High Castle

Ova štorija o alternativnoj povijesti u kojoj je Drugi svjetski rat završio pobjedom Sila osovine u trećoj je sezoni napokon ispunila svoj potencijal i postala stvarno dobra, taman za prekratiti vrijeme dok čekamo da nam na Bujici otkriju tko je nacrtao svastiku na Poljudu (evo, samo što nisu!).

22. The Americans

Ne znam, meni prva i peta i zadnja epizoda jesu bile fantastične – ali ostatak sezone mi je bio ipak malo ispod razine najboljih sezona The Americansa (a to bi bile: četvrta, druga i treća). Pa nisam mogao staviti previsoko, savršeno zakucanom kraju unatoč.

21. High Maintenance

U moru serija koje se upinju biti televizijskim romanima, rijedak dragulj koji nudi televizijske kratke priče, s istančanim smislom za detalje – kako karakterne, tako i vizualne.

20. Crazy Ex-Girlfriend

Iako nije bilo nijedne baš loše epizode Crazy Ex-Girlfriend te ih je i ove godine bilo nekoliko sjajnih, zasad je malo teško dokučiti koja bi točno trebala biti poanta završnog poglavlja o osobnom rastu Rebecce Bunch. Pa ‘ajde, recimo da ću vjerovati da se nisu baš snašli s produženim brojem epizoda i da je ovo bilo samo zagrijavanje za furiozni finiš dogodine!

19. Trial & Error

Odličan whodunit-sitcom, krimi-Parks and Recreation koji je bio prevrckast za ovaj okrutni svijet (u kojem je, uostalom, i sam Parks & Rec jedva preživio!) pa je otkazan nakon samo dvije sezone. Šmrc.

18. Forever

Sporovozna, no dosta intrigantna dramedija i ne mogu reći više jer bi išta više bilo spojlanje. Ako ne bude nastavka, ovo će biti već druga serija s tim naslovom koja je otkazana nakon prve sezone!

17. Homecoming

E, ovaj triler paranoje je pak nešto za što bih najiskrenije volio da ne dobije nastavak jerbo ga nimalo ne treba. Ali će ga svejedno dobiti, i ja ću svejedno gledati jer sam debil koji nije naučio lekciju s Mr. Robotom.

16. A Very English Scandal

Hugh Grant briljira u ulozi Jeremyja Thorpea, engleskog političara iz sedamdesetih kojem je karijera propala nakon što se saznalo da je pokušao ubiti svog bivšeg ljubavnika. Puno je zabavnije nego što zvuči, vjerujte mi!

15. Sharp Objects

Serija o američkoj obožavateljici jednog starog engleskog benda koji zvukom neodoljivo podsjeća na Gretu Van Fleet. I o još koječemu drugom! Jako cijenim kako je na samom kraju ful otišlo u horor.

14. Brooklyn Nine-Nine

Ni ususret svojoj sedmoj godini Brooklyn nimalo ne gubi na kakvoći, sad se već polagano zlatnim slovima upisuje u povijest humorističnih serija.

13. Killing Eve

Igra mačke i miša između osobe koja predstavlja snage zakona i reda i osobe iz kriminalnog podzemlja – s tim da su ovaj put obje žene! Već vidim koliki će druga sezona biti krš sad nakon što su otišli u smjeru zavjera unutar zavjera unutar zavjera (to nikada ne izađe na dobro), ali ova prva je bila takav gušt za gledati, ajme miline!

12. South Park

Nevjerojatno, ali istinito: u 22. godini (!) svog postojanja, South Park je isporučio jednu od svojih najboljih sezona. U kojoj su se možda čak i ponajbolje snašli s više serijaliziranim formatom što ga furaju zadnjih nekoliko godina: ništa nije ostalo visiti u zraku i sve se tako fino povezalo da sam na kraju mogao samo zapljeskati.

11. American Vandal

Još jedna serija koja nas je prerano napustila. Počivao u miru, Vandale, nikada te nećemo zaboraviti!

10. Joe Pera Talks with You

Serija o simpatičnom čudaku iz gradića u Michiganu koji… A ništa, ide okolo i biva čudan, ali na… simpatičan način. Jako simpatičan! Ako se za jednu seriju u 2018. moglo reći da je uistinu potpuno drugačija od svega ostalog na televiziji – onda je to Joe Pera Talks with You.

9. BoJack Horseman

Hmmm, čini mi se kao da je mnoge ova zadnja sezona malo ohladila? A meni baš bio povratak u formu nakon lagano razočaravajuće četvrte!

8. GLOW

Ova serija o ženskim hrvačicama u osamdesetima bila je melem za dušu i u drugoj sezoni, koja je bila čak i još bolja i emotivno bogatija od prve, najtoplija preporuka.

7. Succession

Iako je prilikom prikazivanja Succession prošao relativno nezapaženo, visoko je kotirao na brojnim kritičarskim listama krajem godine i neka, dobro je da se širi glas o jednom od najugodnijih TV-iznenađenja ove godine. Koliko god da mrzite bogate, još ćete ih više voljeti mrziti u ovoj seriji.

6. Dear White People

Kako nešto o studentima koji se ne bave skoro ničim osim frenetičnim ideološkim raspravama može biti ovako zabavno, KAKO?!? Ova serija je živo čudo.

5. The Good Place

U trenutku pisanja ovog teksta, do iduće epizode je još šesnaest dana. No kada ga vi budete čitali – od nove epizode će nas dijeliti samo četrnaest dana. Blago vama, ja sad moram izdurati još cijela dva dana da bih došao na vaš level da treba čekati još samo četrnaest dana do slijedeće epizode The Good Place!

4. Atlanta

Kultni status Atlante je apsolutno opravdan jer nijedna od svih tih modernih serija koje su nominalno humoristične, ali žanrovski šaraju nema takav raspon i ambicije i izvedbu bez ikakvog raskoraka s rasponom i ambicijama… Uglavnom, super je!

3. American Crime Story: The Assassination of Gianni Versace

Znate ono kad pogledate neki film pa niste sigurni što da mislite o njemu, ali vam onda odleži par dana u glavi i tek onda skužite koliko je to što se pogledali zapravo moćno? E pa, mislim da mi se ovdje to prvi put dogodilo s jednom serijom i pritom nije trajalo par dana nego mjeseci – toliko me je dugo Gianni progonio u mislima prije nego što sam postao svjestan koliko mi se duboko zavukao pod kožu.

2. Pose

Serija sa srcem o životima, ljubavima i strastima, razočaranjima i trijumfima trans-žena i gejeva, ljudi koji su kroz veći dio televizijske povijesti figurirali tek kao epizodne žrtve brutalnih zločina u krimi-proceduralima i karikaturalni klaunovi u sitcomima. Možda ipak ima nade za ovaj svijet?

1. The Terror

Moreplovci-istraživači zaglave na Arktiku, bez spasa na vidiku. K tome ih još i opsjeda tajanstveno krvoločno stvorenje kao mamac za ljubitelje horora i fantastike, no najveći horor je ipak onaj preživljavanja: već na početku saznajemo da je posada oba broda nestala bez traga, a po zbivanjima vrlo brzo postaje razvidno da nisu, štajaznam, naišli na neki čarobni portal koji ih je odveo u neku čudesnu nedođiju nego da su, jebiga, jedan po jedan skončali u surovo ledenoj pustoši. The Terror je istodobno i worst of i best of čovječnosti, pokazujući sve ono najgore na što su ljudi spremni u borbi za goli život (neizbježno trošenje ograničenih zaliha hrane naposlijetku dovodi  do… točno onoga do čega bi i očekivali da dovodi), ali i ono najbolje i najdivnije što ljudi znaju iskazati u najtežim trenucima – požrtvovnost, nježnost i brigu za druga svog.

Ima li riječ na hrvatskom za ono kada nešto ne samo da ti je toliko dobro da uživaš u svakoj sekundi, nego te i stalno bombardira s toliko toga sa svih strana da jedva i stigneš sve pohvatati? Na engleskom je to overwhelming, a na hrvatskom… štajaznam – “preplavljujuće” je vjerojatno najbliže, mada ni to nije baš to?

Uglavnom, to je osjećaj koji sam imao dok sam gledao zadnju epizodu The Good Placea, u kojoj se… uhhh… Kako da to uopće objasnim sa što manje spojlanja?

A ne znam, evo, mogu probati! Pa ajmo reći da su naši glavni junaci četvero pokojnih ljudskih duša te dvoje neljudskih entiteta što ih prate po putešestvijama u zagrobnom životu. I dok neljudski dvojac u dotičnoj epizodi ispipava situaciju u birokratskom limbu u kojem se određuje tko će od umrlih ići u raj, a tko u pakao (koji se u seriji ne zovu tako nego su Dobro mjesto i Loše mjesto), ljudska četvorka se skriva u Praznini unutar jednog od spomenutih entiteta, pri čemu svi usput moraju preuzeti njezino obličje… Sve to, plus predavanje o konceptu osobnog identiteta prema učenjima Johna Lockea, Dereka Parfita i Davida Humea!

A sve je počelo tako jednostavno. U uvodnoj epizodi The Good Placea, Eleanor Shellstrop (fantastična Kristen Bell) umre i završi u Dobrom mjestu, zagrobnoj utopiji nalik raju kroz koju je vodi nadnaravno biće zvano Michael (još fantastičniji Ted Danson). Uz začkoljicu da Eleanor sa svojim nimalo uzoritim životom i nije baš zavrijedila vječnost u Dobrom mjestu te je završila tamo greškom, čega nije svjestan nitko osim nje – ili se bar tako čini isprve.

U Dobrom mjestu se potom počinju događati neobični incidenti, da bi onda zatim Eleanor upoznala i još troje pokojnih duša koje su također uljezi poput nje… I tako se ležerno razvija priča ususret velikom obratu u finalu sezone, e da bi se onda stisnulo po gasu: neće proći ni četvrtina druge sezone, a već će se izvrtjeti sve ono što biste očekivali da će se musti još barem pet-šest epizoda, a razmatranje filozofsko-etičkih pitanja više nije samo preokupacija jednog od glavnih likova nego postaje jednim od ključnih elemenata serije, koja sada pokriva sve od Sokrata i Aristotela do deontologije i utilitarizma.

Ako niste još gledali The Good Place, neka vas ovo ne uplaši: serija pristupa filozofiji i etici na laiku sasvim razumljiv i pitak način (i to vam osobno garantiram kao netko tko je jednom probao čitati Mille Plateaux i odustao nakon nekoliko stranica uz zaključak “Ja sam preglup za ovo LOL!”). The Good Place je ponajprije nadnaravni sitcom koji vam drži pažnju s pametnim humorom i uzbudljivom radnjom i tek onda uz to servira pop-filozofiju u njezinom najboljem izdanju, onome kada je pristupačna svakome, a da se pritom ne žrtvuje kompleksnost materije.

Što se kakvoće humora tiče, dovoljno je reći da iza serije stoji Michael Schur, tvorac američkog The Officea, Parks and Recreation i Brooklyn Nine-Ninea. No to su sve redom bile serije u kojima manje-više svaka epizoda ima svoju zasebnu, zaokruženu priču i gledali ste ih zbog šala i likova – za razliku od The Good Placea, koji povrh toga ima još i strašno zanimljivu priču koja se nastavlja i nadograđuje iz epizode u epizodu, od kojih svaka završava cliffhangerom u maniri Losta (s čijim se autorom Damonom Lindelofom Schur, uostalom, i konzultirao dok je pripremao prvu sezonu TGP).

Ne mogu se sjetiti nijedne druge serije koja je tako dobro funkcionirala i kao vrhunski sitcom i kao vrhunska misterija, istovremeno. Pa sam, moram priznati, lagano strepio kada se ispostavilo da će se Eleanor i društvo u trećoj sezoni vratiti svojim zemaljskim životima. “A-a-ali ja želim znati više o Dobrom mjestu i Lošem mjestu, što će mi stvarnost kad to imam i doma, koga briga za dosadnu glupu ZEMLJU!!!”, tiho sam bio zavapio u sebi.

No opet, prve dvije sezone The Good Placea su bile toliko besprijekorne da sam imao povjerenja u autore serije da znaju što rade – i nisu me razočarali. The Good Place je, na kraju krajeva, do treće sezone imao već toliko razrađene likove te njihove međuodnose da mi odmak od high concept ludorija nije nimalo teško pao, dapače. A i taj odmak je, naravno, bio samo privremen, pa smo tako u desetoj epizodi napustili Zemlju, vratili se u zagrobne sfere…

I dobili Janet(s), jednu od naj-naj-najboljih epizoda The Good Placea. Jednu od onih kada se TGP potpuno raspištolji, kao da do krajnjih granica testira što se sve može ugurati u jednu jedinu TV-epizodu od dvadeset minuta – world-building, hiperzgusnutu radnju, obrate, brzopotezne vizualne gegove, filozofske lekcije, neočekivano dirljivi klimaks, world-destroying – a da se ne pogubiš dok gledaš, da ti se zavrti u glavi koliko ti se god može zavrtjeti, a da ti pritom ne pozli. Jest da će treća epizoda druge sezone Dance Dance Resolution vjerojatno ostati šampionka u tom pogledu, ali Janet(s) je više nego impresivan kandidat za srebro i ultimativna potvrda da serija nije o’šla na kvasinu (ili preskočila ajkulu, što bi rekli Ameri) kao što su poneki fanovi znali gunđati početkom ove sezone.

I kao da to sve nije bilo dosta, epizoda još i završava jednim od najnabrijavajućih cliffhangera dosad: na samom kraju Janet(s) dolazimo do nečega do čega smo trebali doći još u… pa, prvoj epizodi serije! Možda jest malo blesavo što sam tako tajnovit kada je The Good Place sad već toliko popularan da sumnjam da ovo čita više od šačice ljudi koji ga nisu gledali, ali, eto, ne želim čak ni toj šačici kvariti užitak budućeg gledanja, niti imalo. I svesrdno ih pozivam da nam se pridruže! Jer, tko zna, možda je raj stvarno prevara za kraj – ali možda je i najbolje epizodama ispred nas.