Prvo je prikazan Crni film iz 1971. godine, kratki film koji problematizira siromaštvo u socijalističkom sistemu. Želimir Žilnik okupio je šest beskućnika, smjestio ih u svoj stan, razgovarao s njima te izašao na ulice i ispitivao prolaznike za ideje gdje da ih smjesti. Na početku filma svaki se beskućnik predstavlja i kratko opisuje svoju životnu situaciju. Svaki od njih ističe različite aspekte siromaštva, život u lošim uvjetima i nemogućnost dolaska do zdrave hrane, želju za stanom, nemogućnost nalaska posla i spavanje u vagonima, borbe s policijom. Među njima se posljednji predstavlja sam Žilnik opisujući svoju bitno drugačiju situaciju – radi kao odvjetnik, ima obitelj i dobre prihode, što je zanimljiv postupak jer istovremeno stavlja redatelja među beskućnike, možda linijom “svi smo mi ljudi”, i ističe kontrast života na rubu i situiranog života nekoga tko je u sustavu socijalno zbrinut. U filmu dobivamo uvid u to kako beskućnici vide svoj život i sebe, međutim, još je provokativniji moment vidjeti kako ih poimaju sugrađani. Kada Žilnik ispituje ljude na ulici kamo bi mogao smjestiti beskućnike najčešće dobiva dvije vrste reakcija: prva je prijedlog da se obavijesti policiju, smjesti ih u zatvor ili hotel, uz nezaobilazno “zar nemaju novca?”. To svjedoči o ignoranciji i dubokoj nesvjesnosti o mogućnosti teškog života u socijalizmu, ali i vrsti povjerenja u organe vlasti, po principu “vjerujemo da će to riješiti netko drugi”. Druga vrsta reakcije je produbljenje ove prve – “ne može im se naći sklonište jer su sirotinja”, “to su bijednici bez kuće i kućišta” i “da su ljudi snašli bi se”. U sistemu temeljenom na vjeri u zajedništvo, rad i davanje prilika zanimljivo je čuti odgovore koji signaliziraju kapitalističke vrijednosti – i možda je baš taj paradoks Žilnik želio pokazati. Kvaliteta je filma u tome što redatelj svojim pitanjima ne sugerira odgovore i maksimalno miče pažnju sa sebe, dopušta da akteri govore i podastru nam priču. Na kraju filma Žilnik pita same beskućnike za prijedlog i dobiva odgovor da im nitko ne želi pomoći, a do državnih se institucija ne može doći. Predstavnici državnih institucija na Žilnikov su upit odgovorili da to pitanje nije zakonski regulirano, ili nisu znali što da kažu.

Sljedeći je prikazan film Nezaposleni ljudi iz 1968. godine, koji prikazuje život nezaposlenih u velikom domu gdje žive na okupu dok čekaju zaposlenje. Akteri su prikazani u svakodnevnim situacijama zajedničkog života, kako pričaju o problemima s kojima se susreću, pjevaju ili jedu. Riječ je o ljudima koji su ostali bez posla u vrijeme provođenja privredne reforme kojom se trebalo uspostaviti tržišno gospodarstvo. Film se može opisati u tri upečatljive scene. Na početku filma jedan od aktera izražava čuđenje što čovjek koji “rukovodi s radnim ljudima” ne smatra jugoslavenski sustav socijalističkim, jer “treba da teši ljude”. Ponavlja se onaj iluzorni motiv, nagoviješten i u Crnom filmu. Drugi je upečatljiv trenutak kada jedan od nezaposlenih čita raskošan jelovnik iz novina, dok njegovi sustanari jedu kore kruha, to na jednostavan i moćan način sugerira kontrast privida – interpretacije kroz medij koji konstruira zvaničnu verziju stvarnosti i ogoljenja jednog bitnog dijela te iste stvarnosti u neposrednom obliku, koji o njoj govori ipak malo više. Na kraju filma mladić recitira stihove Alekse Šantića “Ostajte ovde, sunce tuđeg neba neće vas grejati ko što ovde gre, gorki su tamo zalogaji hleba”, a oni bolje od bilo kakve interpretacije ponovno govore o prisutnosti mita države kao majke i tendenciji da neki dijelovi društva istovremeno budu odvraćeni od odlaska u ime tog mita, dok su načinom života prisiljeni na njega.

Završetak filma Nezaposleni ljudi savršen je uvod u Inventur (1975) koji nam pokazuje što se događa dalje, kada ti ljudi odluče emigrirati. Stanovnici stambene zgrade u Münchenu jedan po jedan dolaze na stepenice i u 9 minuta trajanja filma se kratko predstavljaju, navode svoje razloge odlaska i opisuju kako im je u Njemačkoj. Došli su iz različitih zemalja, Jugoslavije, Grčke, Turske, a imaju i bitno različita iskustva. Neki su od njih vrlo zadovoljni i osjećaju da idu k ostvarenju svog cilja, dok se za druge odlazak ispostavio još jednim razočaranjem. Plaća im nije dovoljno velika, moraju raditi više poslova i ne vjeruju da ih čeka nešto veliko. Film se sastoji samo od iskaza gastarbajtera i podsjetio me na izjavu iz intervjua koji je Žilnik dao za dokumentarni.net u ožujku: “Selidba ljudi i obitelji, promjena staništa, nije jedna priča ili jedna tema. To su moćni, neizvjesni i rizični vihori, koji nose pojedince čiji su motivi različiti: od školovanja i zaposlenja do spašavanja žive glave. Uz lakonsko tumačenje da je u pitanju ‘potraga za srećom’. Odluka da emigriraš, to je iskorak u dramu. Ulaziš u konflikt, tražiš rješenja, prolaziš kroz rizike i neuspjehe, stječeš iskustva, sazrijevaš. U tom pothvatu uspijevaš ili propadaš”.

Posljednji prikazani film bio je Tvrđava Evropa iz 2000. godine, kao jedini dugometražni u izboru, vrstom doku-drama, što znači da akteri u filmu glume sami sebe i pričaju svoju priču. Sam je naslov indikativan jer film prikazuje zatvorenost granica i složenost, pa i apsurd birokratskog sustava petnaest godina prije krize s kojom se susrećemo danas. Film prati nekoliko priča, a u centru je Rus koji s kćeri pokušava doći u Italiju da bi kći mogla živjeti s njegovom bivšom ženom. Nailazi na nesusretljive djelatnike, njega i kćer razdvajaju ili privremeno smještaju u neku vrstu doma za imigrante te im ne dopuštaju ni da se vrate u vlastitu zemlju. Slična su iskustva i drugih aktera, koji su otišli iz svojih zemalja u potrazi za boljim životom ili ikakvom mogućnosti egzistencije. Njihove su priče prikazane kroz interakciju sa spomenutim Rusom, koji ih sreće ili u domu ili u potrazi za poslom. Najzanimljivija je bila priča ilegalnih emigranata iz Srbije, koji su odlučili u drugoj državi živjeti zaobilazeći sustav. Kao razloge svog odlaska naveli su političku situaciju i nepovoljne prilike za napredovanje. U filmu sudjeluju i granični policajci, koji opisuju svoj posao i načine na koje ljudi pokušavaju prijeći granicu. Ponekad zvuče gotovo zabavljeno i pokazuju nedostatak empatije. Njihove reakcije podsjećaju na one koje smo vidjeli u Crnom filmu i mogu ukazati na to da je, neovisno o sistemu, ignorancija i nezainteresiranost za ovaj problem ostala ista.

Zanimljivo je da filmovi nisu prikazani u kronološkom, već u tematskom slijedu, koji kao da teži ne samo napraviti presjek Žilnikovih filmova, već i slijedom njihova prikazivanja ukazati na gradaciju i razvoj jedne tematike. U ovom slučaju to je iskustvo imigranata, od prilika i života u vlastitoj državi, kao i razloga za njeno napuštanje (Crni film, Nezaposleni ljudi), preko iskustva u stranoj državi (Inventur) u povijesnom kontekstu Jugoslavije pa do pitanja tretmana imigranata u današnjem postsocijalističkom sistemu, koji po poimanju navedene problematike nije bitno različit (Tvrđava Europa). Na taj je način i netko tko nije dobro upoznat s ovom temom dobio vrlo dobar i koristan uvid u nju.

U koncepciji Borisa Budena i kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW od 4. se do 6. prosinca u klubu Mama i kinu Tuškanac odvijao seminar the gastarbajters s ciljem ukazivanja na fenomen gastarbajtera, specifičan za sredinu prošloga stoljeća, te njegove povezanosti s današnjom migrantskom krizom. S obzirom na izmijenjene društvene i političke prilike, kako u Hrvatskoj tako i u Europi, gastarbajteri su danas dio prošlosti ili, kako navodi Boris Buden, zatvoreni narativ. Ipak, težilo se dekonstrukciji pojma/pojave gastarbajtera koji nam, u određenom povijesnom odmaku, predstavlja svojevrsnu najavu svijeta globalnog kapitalizma. Revidiranjem fenomena kao dijela kulturne, društvene, političke, povijesne i kustoske prakse, namjera je bila ukazati na nekoliko specifičnih odrednica čovjeka-gastarbajtera: uvijek gost, čovjek bez domovine, persona non grata. Danas, kada je moderna Europa suočena s priljevom migranata koji dovode u pitanje njezinu transnacionalnu i transsocijalnu politiku navedena obilježja ponovno postaju aktualna i dobivaju na značenju. Ako je povijest učiteljica života, kako je isticao August Šenoa, što je Europa naučila?

Drugi je dan seminar otvoren kratkim predavanjem Borisa Budena o problemu gastarbajtera i otkrivanju veza s migrantskom situacijom koja je zahvatila Europu. Buden u svom kulturološko-antropološkom osvrtu naznačuje kako fenomen gastarbajtera danas, jednako kao i fenomen priljeva migranata, predstavlja drugu stranu kulturu, no dodala bih kako se odrednice koje su svele oba fenomena na kategoriju drugoga razlikuju. Obilježje gastarbajtera kao strane kulture povezano je s promjenom povijesnog i političkog konteksta na prostorima bivše Jugoslavije, dok se definiranje migranata kao strane kulture oslanja na geografske, rasne, religijske i militantne karakteristike. Buden priljev migranata promatra kao simptom krize, a razmjer migracija svodi na esencijalno pitanje: hoće li svijet nakon ovoga izgledati drugačije? Priljev migranata, kao i pojava gastarbajtera, utječe na sliku Europe jer oni predstavljaju, kako navodi Buden, agens koji rekonstruira našu stvarnost. Dok su gastarbajteri više utjecali na redefiniranje jugoslavenske vanjske politike i na samoupravni socijalistički sistem, migranti, s druge strane, ukazuju na neadekvatnost Europske unije svodeći njezino postojanje na puku političku konstrukciju.

Fenomen gastarbajtera, prema Budenu, promatra se iz dva očišta: gastarbajteri kao žrtve komunizma koji se danas svodi na utopiju, te gastarbajteri kao posljedica konkretnoga problema povezanog s rastom nezaposlenosti što dovodi do otvaranja granica Jugoslavije. Oba fenomena, gastarbajterski i migrantski, svojom pojavom ukazuju na središnji problem s kojim se suočava Europska unija, a to je kategorija integracije. Pitanje ostaje isto: kako pristupiti ljudima bez domovine? Buden kao najvažniji dio integracije ističe ovladavanje jezikom zemlje u kojoj se stranac nalazi što je, s druge strane, duboko ideološki determinirano. Danas je teorija o jezičnoj integraciji na nacionalnim postavkama, ističe Budan, neodrživa i paradoksalna jer engleski jezik služi i razvija se kao globalni jezik. Kao primjer Budan navodi njemački i francuski jezik koja su dva najsnažnija jezika nakon engleskog, ali gube bitku s njim, tj. pretvaraju se u vernakulare, narodni govor, i tako dolazi do propasti ideje o višejezičnoj Europi. 

Kritičkim osvrtom na kategorije integracije Buden predaje riječ mladom slovenskom znanstveniku Galu Kirnu koji figuru gastarbajtera promatra s obzirom na problem eksploatacije radnika. Predavanjem Gastarbajterstvo: pokret od ne-eksploatacije prema eksploataciji Kirn je želio istaknuti kako je gastarbajter predstavljao jeftinu radnu snagu i svojevrsnu pripremu za kapitalistički sistem unutar jugoslavenskog tržišnog samoupravljanja. Gastarbajterstvo kao ćorsokak jugoslavenskog socijalizma s jedne strane predstavlja uključivanje na kapitalističko tržište rada, dok, s druge osnažuje eksploataciju radnika. Želeći dočarati proces postajanja gastarbajterom, Kirn se poslužio ulomkom iz filma Krste Papića Specijalni vlakovi (1972.) koji prati odlazak radnika u Njemačku i indirektno ukazuje na razne oblike degradacije koja ih, kao migrantsku sirotinju, očekuje u inozemstvu. Gastarbajterstvo predstavlja integraciju u kapitalistički sustav, ali ukazuje i na nedostatnost socijalističke industrijalizacije. Oba vida tog fenomena postupno dovode do prijelaza od romantičarske slike o velikoj zaradi prema iskorištavanju socijalističke sirotinje u bogatim zemljama europskog Zapada. 

Osvrt Borisa Budena i predavanje Gala Kirna nisu ponudili neki konačan zaključak, razrješenje svih nedoumica vezanih uz izloženi problem, već ukazali na mogućnosti interpretacije povijesnih događanja, dekonstrukcije pojedinih pojmova i na poveznice koje se mogu ostvariti u kompariranju gastarbajtera i migranata. Revidiranje tog jugoslavenskog fenomena pokreće pitanje kako pristupiti današnjem globalnom fenomenu migranata. Seminar the gastarbajters dijelom je ponudio nove teorije i viđenja prošlog i sadašnjeg stanja, postavio nova pitanja na koja je potrebno odgovoriti, ali i ukazao na probleme koje bi trebalo dekonstruirati i pokušati riješiti.      

Nakon projekcije četiriju filmova: Crni film (1971), Nezaposleni ljudi (1968), Inventur (1975) i Tvrđava Evropa (2000), polupuna dvorana slušala je jednosatni razgovor o životu i karijeri priznatog dokumentarista Želimira Žilnika. Boris Buden je na samom početku postavio problem koji je vodio njihov razgovor: kako historijski, ideološki i kulturno povezati jugoslavenske gastarbajtere sa činjenicom novih migracija? Razgovor, koji je bio svojevrsni zaključak seminara the gastarbajters, ticao se ponajviše Žilnikove filmske karijere. 

Na početku Žilnik daje do znanja da postoji iluzija o manjoj zastupljenosti filmova danas negoli je to bilo prije 50 godina. Tada je za izradu jednog dugometražnog filma bilo potrebno potrošiti oko 20 km trake, dok je danas, uz digitalnu proizvodnju, tehnički jednostavnije proizvesti filmsko djelo. Kino je tada bilo glavni prozor u svijet. Donosilo je vijesti, a prvenstvo je imao filmski žurnal koji je u 10 minuta prikazivao aktualnosti iz svijeta i imao tržišni efekt. Danas se ne ide toliko često u kino, ali filmovi su itekako gledani na Youtubeu, tabletima, kompjuterima i mobitelima. Pokretne slike imaju veću prisutnost u životima i domovima ljudi negoli je to bilo u prošlosti upravo radi te neograničenosti gledanja na jednom mjestu.

Buden naziva Žilnika “filmskim radnikom”, slobodnim umjetnikom, a odbija ga zvati redateljem. Postavlja pitanje kontinuiteta statusa prekarijata kojeg Žilnik ima od samih početaka karijere. Kao odgovor, Žilnik navodi prednost siromašne zemlje: u Jugoslaviji nije bilo velikih poreza i bilo je moguće živjeti kao slobodni umjetnik. Naglašava i da ga u stvaranju svakog novog filma vode dvije želje – komercijalni uspjeh i želja za učenjem nečega novog, novih činjenica i upoznavanja novih ljudi. Tako daje primjer Crnog filma za kojeg mu kasnije govore da njime pokušava biti novi Che Guevara. On u njemu izbjegava poetski dokumentarizam i bavi se tenzijama o kojima se u Jugoslaviji nije govorilo (na primjer, da se djecu u školama uči da su Nijemci neprijatelji). Na kraju zaključuje da svaki film ima samo četiri teme kojima se u suštini bavi: ljubav, nesreća, sreća i smrt. Time postavlja pitanje: što film može? Jer ako se bavi samo tim temama, onda on nije niti provokativan niti ugrožava politički sistem u želji za stvaranjem novog poretka.

Žilnik je bio raspoložen za razgovor i publika je dobro reagirala na njegove izjave, kao da su na razgovoru nakon prikazanih filmova ostali samo oni koje uistinu zanima što Žilnik ima za reći. Boris Buden vodio je razgovor kratkim pitanjima, dajući sugovorniku vremena za odgovor, ali i ne libeći se ponavljati pitanja kad ne bi dobio traženi odgovor. Tako dva puta navodi da je Žilnik politički i ekonomski migrant i gastarbajter u Njemačkoj, gdje je bio proglašen politički nepodobnim. Žilnik govori da je izbačen iz Njemačke jer ih je “vukao za nos” i da je sve to bila, po njemu, samo administrativna stvar. U Munchenu su ga uhitili zbog provokativnih teza, a film o javnim pogubljenjima u kojima prikazuje promjenu forme javnih pogubljenja, nikad nije prikazan već je cenzuriran “dragovoljnom samokontrolom”.

Žilnik smatra da dokumentarni filmovi najbolje prikazuju društvo i svijet, a kao uzora koji je na njega utjecao navodi Fredericka Wisemana. Ovdje daje naputak ambicioznim filmašima koji misle da će im ideja za novi film doći iz “vedra neba”, da nije sve tako idilično. Za napraviti dobar film treba poznavati povijest filma, redatelje koji su napravili inovacije… jednostavno pronaći osobu koja im odgovara po ukusu i temperamentu jer je svaki film pod utjecajem nekog drugog filma. Žilnik navodi da je posebno obraćao pažnju na to kako Wiseman intervenira u svojim filmovima jer kamera osim što intervenira u prostor, ona ima i moć nad snimanim. Zato misli da filmska ekipa treba biti maksimalno povučena kako bi  ljudima koje snima bilo ugodno. Ovdje daje primjer novinarskog izvještavanja u kojem je potrebno biti što agresivniji u dobivanju informacija, dok je na filmu ekipa gotovo pa neprimjetna dajući time ljudima više slobode i hrabrosti da kažu što više.

Za kraj, kaže kako je on jedan od manjih dokumentarista iz 1960-ih i 1970-ih godina, ali razlog zašto je toliko hvaljen i prisutan je taj što su drugi ili potisnuti ili već umrli. Zato je ovo bila jedinstvena prilika poslušati što ima za reći ovaj redatelj s dugogodišnjom karijerom, pogledati neki od njegovih filmova koji se bave aktualnim temama, promatrati način na koji on intervenira u prostor i možda dobiti ideju za vlastiti film.

Nakon predavanja Ljubomira Bratića o izložbi Gastarbajteri održanoj u Beču 2004. godine, kao posljednji panel trodnevnog seminara the gastarbajters održana je diskusija pod nazivom Uvijek više od sjećanja. Moderirao je “domaćin” programa Boris Buden, a sudjelovali su Stipe Ćurković iz Centra za radničke studije, Nebojša Jovanović koji se bavi jugoslavenskim filmom iz pozicije feminističke filmske teorije, istraživač jugoslavenskog moderniteta, spomenika i medijskih transformacija Gal Kirn te filmski redatelj Želimir Žilnik.

Diskusija nije imala intenciju sumirati izlaganja i rasprave održane na seminaru već je bila koncipirana kao neka vrsta odskočne daske za buduće aktivnosti, “proba za mogući rad s tim fenomenom”, naglasio je Buden. Za njega su seminar i daljnji rad na temu gastarbajtera nužni zbog otvaranja diskusija o toj priči koja “ima subverzivan naboj i ukazuje na fantazme u malograđanskoj kulturi”, više “ovdje” nego u Austriji ili Njemačkoj jer su gastarbajteri “veći stranci u Zagrebu nego tamo”.

Ćurković je napomenuo da je dinamika seminara išla u smjeru širenja raspona pitanja umjesto njihova sužavanja i zaokruživanja zaključcima. Gastarbajterska figura je, kaže, diskurzivno nužno podređena i nemoćna za ravnopravnu interakciju pozivanjem na njemačku legitimaciju vlastite društvene pozicije i kao takva mora pronaći pukotine iz kojih bi subverzivno djelovanje bilo omogućeno.

Gal Kirn je govorio o temi koja nije ušla u program – o unutarnjim jugoslavenskim radničkim migracijama. Konkretno, građevinskim radnicima iz zemalja bivše Jugoslavije na privremenom radu u Sloveniji, primoranim na višemjesečni život u radničkim barakama i samačkim stanovima – potencijalno vrlo plodnoj temi za istraživanje o radničkoj poziciji, (ne)postojanju sindikalnih aktivnosti i sustavu unutar kojeg je ta situacija proizvedena. Tom fenomenu kontrapunktirao je propali štrajk turskih radnika u Fordovoj tvornici u Kölnu 1973. Oni su, uz nezadovoljavajuće uvjete rada, bili plaćeni osam maraka po satu za razliku od njemačkih kolega koji su dobijali deset. Radnički savjet, sindikat i njemački radnici koji su se odbili solidarizirati organizirali su protuprosvjed kojim su stali na stranu uprave. Stvar je razriješila policija rastjerivanjem štrajka, a 600 turskih radnika je otpušteno. Kao protutežu ovakvoj koncentraciji moći, Kirn se zalaže za mogućnost stvaranja radničkog, antifašističkog imigracijskog pokreta.

Nebojša Jovanović je ukazao na dominantno mušku reprezentaciju gastarbajtera u filmu. Jugoslavenska ekonomska emigracija je dominantno i bila muška zbog potreba industrije i “bauštele”, dok je post-socijalistička ženska, ona koja radi u uslužnim djelatnostima i brine o njezi domicilnog stanovništva. Pritom je rodna perspektiva od koristi pri proučavanju “ženskih” poslova i položaja radnica, a aktivistički pristup kod migracijskih pojava poput traffickinga.

Žilnik je podvukao da jugoslavenski gastarbajter nije nastao isključivo iz osobne potrebe za stjecanjem kapitala, već međudržavnim sporazumom Tita i Willyja Brandta iz 1968, dok se politička emigracija, za razliku od ekonomske, danas predstavlja brojnijom nego što je bila.

Diskusija je bila skraćena zbog vremenskih preklapanja s prethodnim predavanjem i projekcijom Žilnikovih filmova koja je uslijedila nakon nje, a razgovor između njega i Budena kasnije je nastavljen u kinu Tuškanac. Zbog toga je izostala mogućnost konkretnije međusobne rasprave, pa smo umjesto diskusije dobili skup kraćih izlaganja. Trodnevni je seminar, prema reakcijama panelista i publike, poslužio za otvaranje novih pitanja, da se rad na temi gastarbajterstva proširi i kroz taj ekonomsko-kulturni fenomen dijagnosticira pozicija današnjeg prekarnog radništva i njegovi subverzivni potencijali.

U sklopu seminara the gastarbajters, u koncepciji Borisa Budena te u suradnji sa kustoskim kolektivom WHW/Što, kako i za koga, Nebojša Jovanović se u predavanju Celuloidna “Sedma republika” usredotočio na motiv gastarbajtera u jugoslavenskom igranom filmu.

Fenomen gastarbajtera vrlo je široka i slojevita tema o kojoj se može pričati uvijek i mnogo, no s obzirom na povijesni trenutak u kojemu smo suočeni s velikim valom (iako ne samo i isključivo ekonomske) migracije, to pitanje postaje ne samo predmet analize i prisjećanja, već i dio aktualnog društveno-političkog konteksta.

Načini tumačenja gastarbajterstva u jugoslavenskom filmu prvotno odražavaju politiku pojedinog vremena prema fenomenu ekonomskog iseljavanja, koje je nerijetko tumačeno kao negativno, i to na način da se prikazuju pojedinačne tragične gastarbajterske životne priče, koje pak nipošto nisu reprezentativan primjer ondašnjeg života gastarbajtera.

Jugoslavenski gastarbajterski film po pravilu je tragična priča muškarca koji odlazi u neki drugi kraj ili zemlju po ekonomski boljitak zbog kojega će, bez obzira ostvario ga ili ne, sigurno završiti tragično. Stav Jugoslavije tu je jasan – gastarbajterstvo nije pozitivan fenomen. No, kao što je Nebojša Jovanović naglasio, “jugoslavenska kinematografija samo je prikazala najočitije probleme”, a zanemarila pitanja prava, uređenja, te osobito žena, trgovine ljudima, pa i nasljeđe gastarbajtera u vidu druge generacije, onih koji su rođeni u inozemstvu kao djeca gastarbajtera. 

Predavanje Nebojše Jovanovića obuhvatilo je jugoslavenske filmove od vremena prvog značajnijeg migracijskog vala 1950-ih godina, pa sve do filmova snimanih krajem 1980-ih. Tumačenje fenomena gastarbajtera u jugoslavenskom filmu kroz vrijeme se mijenjalo i u sadržaju i u formi: pedesetih godina dominantan je bio prikaz gastarbajtera kao imućnih povratnika iz nekih dalekih i velikih Amerika u mala i primitivna mjesta domovine. Oni su prikazivani kao bahati bogatuni koji kupuju sve pred sobom, poput Rude Amerikanca u filmu Kameni horizont iz 1953., ili pak kao skromni ljudi koji su u stranoj zemlji radili nešto teško i ilegalno, ali im se usprkos tome zavidi. 

Šezdesetih su godina glavni motiv seljaci koju napuštaju svoja sela i odlaze u bogatija područja; poput filma Doći i ostati (1965.) gdje dječak, muškarac i starac sa sela putuju po bolji život u Beograd. Iste godine u filmu Po istim poti se ne vračaj prvi put se prikazuje nacionalni sukob uzrokovan ekonomskim razlozima (film govori o eksploataciji  Bosanaca od strane Slovenaca). No, usprkos svemu gastarbajterski filmovi šezdesetih zapravo ne govore o gastarbajterstvu u pravom smislu te riječi s obzirom da se radi o unutarnjoj migraciji, ali ipak problematiziraju boravak u nepoznatom, borbu za bolji život i samo autsajderstvo.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija je doživjela vrhunac ekonomske migracije. Tih je godina van Jugoslavije radio broj ljudi ekvivalentan stanovništvu tadašnje Makedonije i zapravo se tek tada gastarbajterstvo u filmu doista i počinje prikazivati kao rad u inozemstvu. Najreprezentativniji  primjeri tog razdoblja su televizijska drama Radoš i Uglješa iz 1976., film Let mrtve ptice iz 1973., te Kuduz iz 1989. godine. 

Tema predavanja – motiv gastarbajtera u jugoslavenskom igranom filmu – dobra je za proučavanje kako je jugoslavenska kinematografija, pa posredno i vlast, tumačila fenomen gastarbajterstva, a manje za samu analizu toga što je gastarbajterstvo, zašto se pojavljuje, je li pozitivno ili negativno, te gdje zakoni i društva smještaju takve ljude – što su u stvari ključna pitanja tog fenomena.

Gastarbajteri su ljudi koji zapravo ne pripadaju ni u domovinu iz koje su otišli, ni u zemlju u koju su došli; oni su uvijek korak ispred svog domaćeg okruženja, ali već tada su u zaostatku za inozemstvom u koje su otišli, iako su nositelji njegovog utjecaja (što se dobro ogleda npr. u modi). Oni su neki nepripadajući entiteti, neki marginalizirani dijelovi raznih društava. 

Pripremila: Martina Domladovac

U koncepciji Borisa Budena i u suradnji s kustoskim kolektivom WHW, od 4. do 6. prosinca u klubu Mama i kinu Tuškanac održava se seminar The gastarbajters. Tema koje se Buden dotaknuo već ranije, odnosi se na migracijske radnike u vrijeme Jugoslavije, njihov značaj, percepciju u javnosti i popularnoj kulturi, no prvenstveno na sustav zaslužan za njihov nezavidan položaj.

“Poput proletera iz ranog razdoblja kapitalističke modernizacije gastarbajter je bio i ostao čovjek bez domovine, persona nongrata u svijetu koji stvara. Baš kao takav on ujedno personificira neosvještenu avangardu nove transnacionalne i transsocijalne solidarnosti koja danas, u liku globalne migracije, na ruševinama modernističkih država blagostanja traži formu svoje političke artikulacije. U liku gastarbajtera nam se svojedobno ukazala budućnost za koju smo bili slijepi, kao što u njemu danas, osvrćući se, otkrivamo prošlost koju smo potisnuli”, piše Buden u najavi.

Program počinje u petak, 4. prosinca u Mami, predavanjem Nebojše Jovanovića, koji će ponuditi pregled filmskih reprezentacija radnika u inozemstvu “unutar opsežnije genealogije filmskih motiva, poput onih koji prikazuju i ostale tipove migracije u socijalizmu, u drugim historijsko-ideološkim konstelacijama, ili kroz prizmu antijugoslavenske političke emigracije i kriminalnog podzemlja.”

U subotu će predavanje Gastarbajterstvo: pokret od ne-eksploatacije prema eksploataciji, održati Gal Kirin. U predavanju se bavi figurom gastarbajtera i pokretom gastarbajterstva u kontekstu ekonomske transformacije jugoslavenskog (tržišnog) samoupravljanja, te postavlja pitanje “možemo li razmišljati i o emancipatorskoj dimenziji figure/pokreta gastarbajterstva i kako nam to danas može pomoći u reorijentaciji izbjegličke krize?”

Program se nastavlja izlaganjem i diskusijom Gost koji ne prestaje odlaziti u kojem sudjeluju Stipe Ćurković, Julija Kranjec i Silva Mežnarić. 

Stipe Ćurković temi pristupa iz perspektive gastarbajtera kao simptoma koji je “predstavljao  (i još uvijek predstavlja) bolan problem za radnički i sindikalni pokret. Hijerarhija nadnica unutar radničke klase kodirana je i dalje preko kriterija nacionalne, etničke i kulturne (i, dakako, rodne) pripadnosti. Lociran na dnu te hijerarhije, gastarbajter pored ekonomske ‘deprivilegiranosti’ nerijetko nosi i stigmu rušitelja cijene rada i tako postaje metom unutar-klasne antagonizacije i ksenofobije.”

O poželjnim i nepoželjnim, legalnim i ilegalnim migracijama danas i preprekama za ulaz na teritorij EU koje su sve više fizičke, no  usporedno postoji i dio s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim, ekonomskim i političkim pravima, govorit će Julija Kranjec.

Silva Mežnarić pitanju gastarbajtera pak pristupa rekonstrukcijom jugomigracija do 1990. “Uvoz” radne snage iz prenapučene periferije Bosne, Srbije i Makedonije uzrokovao je razvoj središnjih djelova zemlje – Slovenije i Hrvatske – i još veće siromašenje periferije. Tržište radne snage segmentiralo se na domaću i “uvoznu”, socijalno se imigranti odjeljuju od mainstream društva, ublažavaju se učinci diskriminacije i negiranja građanskih prava jer se ipak radi o jedinstvenoj državi. Trideset tisuća izbirasnih ne-Slovenaca i njihovih obitelji prilikom osamostaljivanja Slovenije, izravna je posljedica takvih politika.

Program završava u nedjelju, predavanjem Ljubomira Bratića o izložbi Gastarbajteri u Beču koja je realizirana 2004. godine i do danas je referencijalni izložbeni postav historizacije migracija u Austriji, nakon kojeg će uslijediti diskusija Uvijek više od sjećanja. Diskusija će pokušati odgovoriti na pitanje “kako od gastarbajtera stvoriti historijsko iskustvo u kojem se može prepoznati današnja stvarnost?”

Na poslijetku slijedi projekcija filmova Želimira Žilnika, čiji se fokus u novije vrijeme odmaknuo od podijeljenog Balkana ka preispitivanju njegova odnosa s jačanjem nadzora evropskih granica, čime ulazi u središte problematike izbjeglica i migranata, te razgovor Borisa Budena s redateljem. 

Detaljan program i informacije o sudionicima potražite ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.