Nakon regionalnog edukacijskog projekta Criticize This, simpozija o kritici The Art of Criticism, te serije različitih predavanja i razgovora na temu kritike, koje kroz nekoliko godina organiziraju i provode udruge Kulturtreger i Kurziv, održan je i prvi Kolokvij o kritici. Tijekom dva dana (5. i 6. studenog) održana su četiri razgovora podijeljena u dvije tematske cjeline. Njima se nastojalo otvoriti razgovor o kritici sa samim kritičarima koji se praktično bave ovom formom i promišljaju je iznutra iz različitih perspektiva, te urednika medija koji svojim radom pokušavaju doprinijeti očuvanju i razvoju ove forme. 

Tema panela koji su se odvili prvog dana doticala se perspektive transformacije tradicionalnih medija, kao i perspektive promijenjenih uvjeta i pristupa umjetničkoj produkciji. Prvu raspravu Što je kritika danas? otvorila je Marina Vives Cabre, glavna urednica Nezavisnog instituta za kritiku i suvremenu umjetnost A*DESK iz Barcelone. Ova digitalna platforma nastala je 2002. godine s ciljem kritičkog promišljanja umjetnosti i umjetničkih ostvarenja, a njeni suradnici, vezani najčešće uz lokalni umjetnički kontekst, trude se unutar njega baviti i internacionalnom umjetnošću. Tijekom panela Vives Cabre je otvorila nekoliko pitanja s kojima se susreće suvremena kritika, prvenstveno sve uobičajenije fuzije kritike i kustoskih koncepata, odnosno umjetnika/kustosa koji je istovremeno i kritičar. U žustroj raspravi koja je uslijedila, zaključeno je kako kritičnost umjetnosti ne znači da kritika kao takva ne treba postojati, već se treba otvoriti diskusiji. Pošto je hrvatska kulturna scena mala, odnos umjetnika i kritičara prvenstveno je suradnja, no ako djelo ne predstavlja ono što tvrdi, važno je to istaknuti. Također, ne treba bježati od subjektivnosti. Osim toga, dotaknuto je i pitanje korištenja hermetičnog jezika neprivlačnog širokoj publici te zaključeno kako publiku prije svega treba educirati, koristiti otvoreniji jezik, ali ne trivijalizirati.

Tema drugog razgovora problematizirala je interdisciplinarnost u kritici, a raspravu je moderirala Una Bauer, teatrologinja i kazališna kritičarka. Kratkim uvodnim izlaganjem predstavila je problem sustava kulturne kritike kojim se potiče disciplinarnost. Naime, kritičari mogu biti članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i na taj način koristiti pogodnosti socijalnog sustava, no kako bi postali članovi, prvo je potrebno biti članom strukovne udruge, što podrazumijeva određen broj objavljenih tekstova u određenom vremenskom periodu u striktno određenoj disciplini. Iako tako postavljen sustav ima svoje razloge, inzistiranje na disciplinarnosti je ograničavajuće za razumijevanje radova u svoj njihovoj slojevitosti. Sudionici kolokvija složili su se kako je interdisciplinarnost u pristupu gotovo svim umjetničkim disciplinama neophodna pošto je i njihova produkcija danas diversificirana, a upravo je rad ono što kritičaru treba dati inspiraciju. Tijekom diskusije istaknut je i aspekt stručnosti čije značenje interdisciplinarni pristup nekoj temi neizbježno mijenja. Pritom je disciplinaran strukovni instrumentarij zasigurno bitno određenje kritike, no kritici, kako bi ostala relevantna u kontekstu suvremene produkcije, nužan je izlazak iz okvira same struke. Tu se također nameće i pitanje smjene generacija te doprinos koji daje novi pogled na umjetnost, odnosno ogromnu vrijednost interpretacije koju nudi netko neopterećen prethodnim iskustvom poznavanja umjetničkog, odnosno autorskog opusa.

Fokus drugog dana Kolokvija odnosio se na osobu kritičara, odnosno promijenjenu ulogu kritičara u ranije spomenutim okvirima te pitanjima povezanim s tim aspektima, od “identiteta” i rizika s kojima se kritičar danas suočava do odnosa s medijima s kojima surađuje. Prvi razgovor otvorio je likovni kritičar Bojan Krištofić, koji je s prisutnima podijelio svoja iskustva višegodišnjeg pisanja, ali i skepsu prema stvarnom utjecaju kritičara danas, pošto kritika postaje rezervirana za sve uži i elitniji krug ljudi. Ipak, zaključeno je kako čak i u situacijama kada je doseg kritike relativno uzak, svojim radom kritičar utječe na razvoj diskursa i samim time on ne može biti zanemaren. Gotovo svi prisutni imali su se prilike susresti s negativnim povratnim informacijama, no one su najčešće bazirane na samoopravdanju autora radova, što nije poticajno za željeni razvoj polemike i toliko potrebnu kritiku kritike. Osim toga, usuglašeno je kako je za kritičara i proces pisanja iznimno važno imati urednika s kojim se može razgovarati o tekstu, jer je upravo drugo mišljenje, pogotovo ako dolazi od urednika, neophodno za proces nastanka dobrog teksta.

Kolokvij je završen raspravom koju je vodio urednik Zareza i portala Booksa.hr Luka Ostojić, a doticala se možda najvažnijeg pitanja kritike, a to je njena publika. Čitanost tekstova danas je uvelike vezana uz fenomen suvremenih medija, pogotovo ako uzmemo u obzir nestanak kritike iz srednjestrujaških (mainstream) medija i sve veću popularnost njenog objavljivanja na internetskim portalima. Čitanost tekstova u tom se slučaju mjeri količinom “klikova” koje postaje jedino relevantno mjerilo popularnosti teksta. No, važno je imati na umu kako internet funkcionira drugačije od tiskanih medija i unatoč maloj čitanosti nekog teksta, važno je da on postoji jer čak i ako je samo nekoliko ljudi s interesom pročitalo tekst, postoji mogućnost da će se na njega referirati u nekom kasnijem periodu, čime tekst ponovno može biti aktualiziran. Tekstovi se također moraju približiti publici, no to treba raditi s mjerom. Ne treba se bojati koristiti određeni žargon i izbjegavati teoriju, ali on mora komunicirati s nekim, ne može biti potpuno zatvoren. Razgovor je kratko dotaknuo i pitanje važnosti objavljivanja na engleskom jeziku kako bi se doprlo do publike, no istaknuti su i brojni problemi pisanja na stranom jeziku. Osim očekivanih poteškoća kao što je korištenje metafora, potrebe za ulaganjem više truda i vremena, engleski jezik ne može obuhvatiti sve probleme i specifičnosti lokalne kulturne scene. Unatoč tome, potrebno je pisati i prevoditi tekstove na engleski kako bi se lokalna kultura lakše približila međunarodnoj publici.

Na kraju je zaključeno kako je, pored svih spomenutih vrijednosti kritike, upravo arhiviranje jedna od njenih najvažnijih društvenih funkcija, pošto je sve što se piše referenca za buduća istraživanja. Samim time bilježenje umjetničke produkcije najveća je vrijednost nezavisnih medija u historijskom smislu.

Kriza medija proizvela je krizu svih novinskih žanrova ili barem promišljenu realizaciju istih, što zbog fluktuacije uvjeta na ekonomskom tržištu, što zbog potpunog rasapa ideoloških polarizacija kojeg proizvodi neoliberalni kapitalizam. U toj su se situaciji novinari za pomoć, kaže slovenska medijska teoretičarka i aktivistkinja Sandra Bašić Hrvatin, umjesto čitateljima, obratili svome “prirodnome” neprijatelju – političarima. Onima koji spremno javni novac ulažu u dokapitalizaciju banaka, onima koji su spremni rasprodati sve što je javno i zajedničko, onima koji nisu niti pokušali od propasti spasiti Vjesnik i dati mu šansu da postane javni medij dostojan tog prefiksa.

Kritika je, u tom kontekstu, prva morala biti nasilno premještena na periferiju žanrovskoga polja. Fizički prostor stranica u dnevnom i tjednom tisku godinama je postajao sve skučeniji, specijalizirane priloge za kulturu istisnuli su oni koji pod krinkom promoviranja “kulture življenja” tvore besplatni oglasni prostor za dizajnerske proizvode, a kritika – temeljito očišćena od bilo kakvog hermeneutičkog poniranja u materiju i artikuliranog esejističkog promišljanja strukture djela – egzistira još samo kao lauda s pripadajućom impresijom i kratkim sadržajem.

Tako se na stranicama srednjestrujaških medija kultura i umjetnost, jednako kao i politika i životi bogatih i slavnih pa čak i crna kronika, problematiziraju kroz optiku spektakla, ekscesa i skandala. Tu se, dakako, u prednji plan gura zašto se politika ne može dogovoriti oko toga tko će biti intendant Hrvatskog narodnog kazališta, a ne kritička analiza godišnje produkcije toga kazališta, transparentnosti poslovanja ili inkluzije građana čijim se novcem financira to kazalište. Ističe se tko je knjigu napisao i koji ju je izdavač plasirao na tržište, umjesto što i kako je to napisano, u kojim uvjetima nastaje te zašto košta toliko koliko košta, a njezino je izdavanje na više razina financirano javnim sredstvima.

U nekim se medijima, kao u Jutarnjem listu, gdje su kao društveni kroničari angažirani popularni pisci Miljenko Jergović, Ante Tomić i Jurica Pavičić, književna kritika njihova djela ne može niti objaviti. Osim ukoliko ju, primjerice, ne piše Davor Butković. Konfirmacija književnoga teksta iz pozicije političkog, a ne kulturnog arbitra, pretendira – i  to otvoreno – njegovom instantnom ustoličenju u sam panteon nacionalne književnosti, direktnom ulazu u kanon i obaveznu lektiru. Dakle, bez obzira na to što taj medij formalno ima stalno zaposlenog književnog kritičara, u hijerarhiji suvremenih hrvatskih medija ipak postoji nadređena instanca, taj neprikosnoveni nadintelektualac koji će donijeti konačni sud i o ekonomskom, i o političkom, i o kulturnom.

Jer književni kritičar, čini se, svojim radom operira tek suženim polje estetičkog, dok onaj kojemu je posao minuciozno secirati to dijabolično političko koje upravlja našim životima, onaj koji vidi i dalje od horizonta hirovitog umjetničkog, tek on ima legitimaciju da uistinu kaže – santo subito. Književni kritičar, dakle, bez obzira na kvalifikacije, bez obzira na habitus i kompetencije, ima biti svjestan da uvijek postoji netko čija je analiza teksta superiornija ili, bazično, da postoji netko tko njegov posao može raditi bolje od njega. Funkcija umjetničke kritike u medijskome polju, kao i onoga koji se njome bavi, ovdje nije korektivna refleksija, poticanje artikulirane rasprave ili pozicioniranje djela naspram dominantnih stilsko-poetičkih strujanja. Konkretno, knjiga ovdje više nije estetičko iskustvo, ono je proizvod koji konkurira na tržištu. Činjenica da je njezin autor slučajno zaposlenik medijske korporacije u čijoj se novini objavljuje panegirik, najjednostavnije rečeno, dobra je i za tiražu, a i za legitimaciju medija u hijerarhiji stvari gdje, logikom neoliberalne ideologije, prolaze samo “prvi”, “jedini” i “najveći”.

Instrumentalizacija javnog života kulture i umjetnosti, kao i njihovih pratećih, korektivnih, odnosno kritičkih medijskih žanrova, tog neizmjerno politički nabijenog područja rada i djelovanja, pokazuje se kao jedan od ključnih strategema u prikrivanju stvarnog stanja društva i vremena u kojemu živimo. U doba ekspanzije novih medija, potreba za takvim tipom cikličke legitimacije korespondira s grčevitom borbom za očuvanje elitističke pozicije korporacijskih medija u primatu na proizvodnju simboličkog kapitala, odnosno dominacijom nad područjem ukusa, utjecaja i moći.

Da ne bismo zaglavili u kakvoj nostalgičnoj odi boljoj prošlosti, koja je ionako samo iskrivljeno sjećanje zaglavljeno u nesigurnoj kolektivnoj memoriji, treba reći da ozbiljna, “profesionalna” umjetnička i kulturna kritika živi i dalje, ali na marginama: na stranicama neprofitnih internetskih medija, manjinskih tjednika, časopisa za kulturu i društvo, kao i na trećem programu javnog radija. Dakle, tamo gdje je doseg bitno sužen činjenicom da se radi o medijima koji se percipiraciju kao specijalizirani, a itekako svojim angažmanom progovaraju o relevantnim općedruštvenim problemima. No, uvjeti rada u tim i takvim medijima teško da se mogu smatrati održivima i opstanak tih medija, kao i kritičara koji u njima rade, teško da se može smatrati sigurnim. Za opstanak sustavnog bavljenja ozbiljnom, promišljenom umjetničkom i kulturnom kritikom možda je i najtužnija činjenica što ovisi upravo o prekarnim uvjetima koje im tržište rada nameće kao svakodnevicu.

U trenutku kada se i suvremena umjetnost i kultura okreću kritičkom promišljanju uvjeta na tržištu rada i mogućnosti života i preživljavanja u brutalnom sustavu nereguliranog kapitalizma, a kritika, i sama uhvaćena u taj vrtlog ekonomsko-političke shizofrenije, diskurzivno ne može ostati slijepa i gluha na te promjene. U tom smislu, kritika i teorija bi s umjetnošću i kulturom trebala zajednički činiti sustav koordinata koji nam omogućava interpretaciju, čitanje i navigaciju kroz stvarnost premreženu političkim i ekonomskim nasiljem. To bi moglo biti jedino nam preostalo oružje kojim kao pojedinci, radnici i građani raspolažemo.

Foto by Jared Rodriguez / truth-out.org